Zorica
Jevremović
POZORIŠTE
PUT 5A
1. Pozorište Put 5a je teatarski projekat koji kreiraju žene i igraju žene i
koji je napravljen u prostoru koji nikada nije bio pozorište niti se ikada
mislilo da će biti pozorište.
2. Na tom mestu
podrške ženama koje su preživele nasilje ostvaruje se pozorišna scena. Tako
jedna nevladina alternativna organizacija dobija svoje alternativno pozorište.
3. "Moja priča kaže da je stvaranje
pozorišta na mestu koje u prethodnom životu nije bilo scensko, kao stvaranje
sveta sa svim iskušenjima "tvorca" i zatečenih "ukućana".
Potrebno je da i "tvorac" i "ukućani" puste u zajedničku
kuću neke nove ljude, stvore nove veze, nađu lepotu u estetici. Oni koji su
spremni na život bez duhova iz prethodnih, pojedinačnih života da bi duhovi
pozorišta (likovi) u novonastaloj sceni mogli nesmetano da žive – prežive prvu
premijeru." (Zorica Jevremović,
inicijatorka i autorka Puta 5a, konvenc. jezikom bi se zvala umetn.
direktorka.)
4. Teme predstava pozorišta Put 5a
proizlaze iz feminističkog pristupa konstrukcije subjekta – centriranjem žene
kroz sebe u sebe. Pozorište, kroz teatarske forme polazi od feminističkog
principa lično je političko.
5. Jezik, iskustvo, kreacija, poslovi
žena kroz istoriju nisu imali društveni prostor, uvek su stajali u domenu
neistorijskog i repetitivnog. Stvaramo novi jezik u kome je žensko ljudsko, u
kome je lezbejsko ljudsko...u kome je svaka socijalna manjina subjekt ljudskog.
U pozorištu će se razrađivati ženska misao i iskustvo koji dekonstruišu
partikularnost istorijski date Drugosti ženskog pola.
6. U pozorištu će raditi profesionalne
glumice, balerine, rediteljke, dramaturškinje, kao i žene koje će se prvi put
baviti glumom, baletom, dramaturgijom... aktivistkinje ženskih grupa, žene
različitih socijalnih statusa i feminističkih pogleda na svet.
7. Žene koje su marginalizovane u
društvu, kroz ovo pozorište će postati deo delotvorne alternative. Na taj način
žene izlaze iz logike manjine. Otvaramo one teme koje nemaju pravo na legalitet
u pozorištima elitne kulture.
8. Zorica
Jevremović: "Kad me je Jasmina Tešanović, u Italijanskom kulturnom
centru, u aprilu mesecu, na neki način prozvala "da ću napraviti žensko
pozorište s članicama ženskih grupa", nisam pretpostavljala kako će to
biti lepo – i oporo. U pravim ženskim mukama rodio se čedan ansambl:
aktivistkinje ženskih grupa, balerine, žene koje su pretrpele nasilje i dolaze
po podršku u Ženski centar, slikarke, devojke koje šetaju gradom u kolicima
marke "Champion Neo" i "Kucchall design", pozorišne alteranativke,
komšinice iz zgrade, muzičarke, stare saradnice, nove ljubavi, i poneka
prijateljica...
Takva je i publika."
8. "Imate li ikakvu predstavu o tome
koliko se knjiga napiše o ženama za godinu dana? Imate li pojma koliko su ih
napisali muškarci? Jeste li svesne da ste vi životinja o kojoj se najviše
raspravlja u univerzumu?" (Virdžinija
Vulf, Sopstvena soba) Istorija umetnosti i medicine prepuna je
reprezentacije žena. Da li nas odmeravaju na ulici, ili sedimo same u sobi,
kupamo se ili se oblačimo, započinjemo nešto da pišemo, vodimo ljubav, uvek nas
prate slike kojima smo predstavljene, slike u koje samo treba ući.
Samoreprezentacija počinje ubijanjem slika, "anđela doma" i ostalih.
Lično je do te mere političko za žene da su počele da prave "samo ženski
prostor" kako bi u njemu zaustavile diskontinuiranu svakodnevicu prepunu
tuđih fragmenata. Napravile su "sopstvenu sobu" da bi zaustavile
kompulzivni govor o njima. Uhvatile su se za svoje telo koje vekovima nije
postojalo i počele da ga brane. Uče samoreprezentaciju gledajući samo druge
žene, njihovu energiju, njihove krugove. Razmenjuju međusobno tela koja su
identična, da bi skrenule sa skripta. Egzaltirane su kad namirišu svoje
nereprezentovano biće, to im je umesto vere.
9. Devojčica pokušava da oko sebe i
unutar sebe reprodukuje pokret čija je energija kružna i koja je štiti od
napuštanja, od neposrednog upada, od pritiska, od gubitka po sebi. To je
takođe, iako po mom mišljenju od drugorazrednog značaja, i sredstvo zavođenja.
Devojčica opisuje krug, istovremeno pozivajući i uskraćujući pristup na tako
omeđenu teritoriju. Ona se igra sa ovom gestualnom teritorijom i njenim
granicama. Tu strogo govoreći, ne postoji nikakav objekt niti nužno
introjektiran, inkorporiran drugi. S druge strane,
stvaranje jedne inicijalne odbrambene a posledično kreativne teritorije, često
je među devojkama i ženama, posebno u analizi.
Lis Irigaraj, "Gest u
psihoanalizi"
10. I najnežniji muškarci su se naljutili
što ne mogu da gledaju žensku predstavu. Predstave mogu da gledaju svi, a
ponekad ne mogu muškarci. Jedno obično NE jednog malog prostora, postalo je
ogledalo u kojem će se pokazati još mnoga lica, ali neće moći da uđu kroz
njega. Zato je i postavljeno. Smešno i poučno ogledalo za obostrano treniranje
NE.
11. Devojka
duge kose: Ta tvoja reka od mleka?... Tamo se susreću neuslišeni
ljubavnici? Oni koji samo na nebu mogu da se zagrle.
Devojka kratke kose: Tako priča kaže.
Devojka
duge kose: A moja i
tvoja prijateljica?...
Devojka
kratke kose: Moja
"tajna", i tvoja "javna"?... Hm. To je naša nova priča,
noćašnja... Znaš, postoje kišne zvezde, to je slobodno zvezdano jato, tamo će
od noćas biti njih dve – zasigurno.
Devojka
duge kose: I?
Devojka
kratke kose: I šetaće Mlečnim putem mimo svih pravila i volje bogova:
plivaće u oba pravca dodirivaće se samo repovima... One su slobodno žensko
jato: čežnje senki naših želja! One vole vodu, tamu, senovito raslinje...
Devojka
duge kose: Ne sviđa mi
se priča!
Devojka
kratke kose: Zašto?
Devojka
duge kose: Mnogo je
vlažna!
Devojka
kratke kose: Sve ženske
priče su vlažne – pri kraju...
Devojka
duge kose: ... Znaš, ona
moja, "javna", ume da napravi zarez na srcu! ... Ume!
Devojka
kratke kose: ... U tome
je njena tajna?!
Devojka
duge kose: U tome je
njena tajna: ko izdrži – pričaće!
Devojka
kratke kose: ... Sviće
...
Devojka
duge kose: Da ti šapnem
nešto: ja nikad ne pričam šta radimo noću.
Devojka
kratke kose: Nemaš šta
da pričaš! Nemaš šta da ispričaš!
Devojka
duge kose: Zato i kažem:
ko izdrži – pričaće ...
Devojka
kratke kose: Dan dolazi
po svoje: postaješ nemoguća!
Devojka duge kose: ... Što pre izgovoriš
zakletvu, pre "palimo" u naš zodijački krug riba...
Devojka
kratke kose: ... Bitno
je imati noge u glavi, prave noge! Broj nogu nije važan, bitna je spremnost na
trk iznutra!... Biti spreman na let je više no biti ptica! U životu postoji:
izbor i ti! Žena na orozu – to si ti! Tvoje telo, ti! Ono divlje u svetu – to
si ti! I zato te sloboda izaziva!... I zato te niko ne brani!... Biti sama – to
je sve!... I onda si spremna na sve!
Devojka
duge kose: Odluka je
sve.
(odlomak iz predstave Šaputave devojke)
12. Liturgija u ponoć je molitveni čas za
ispovedanje vere u vreme velikih praznika. Ženama je svaki dan praznik kad mogu
da bivaju zajedno, da budu blizu jedna druge, da pričaju o svemu i svačemu što
se ženskog života tiče. Koliko žena znamo da satima ćućore "nešto" sa
svojom prijateljicom, bez obzira na uzrast, obrazovanje, životni trenutak. U
svako doba na sve načine devojčice, devojke i žene međusobno razmenjuju emocije,
misli, dodire, i kad su srećne i kad su nesrećne, i kad vole muškarce i kad
vole žene. Žene se ispovedaju jedna drugoj uz komšijsku kafu, telefonom,
sastankom u kafiću, pismom, faksom, e-mailom odskora. Biti s njom (majkom,
sestrom, kćerkom, prijateljicom) – biti sa ženom, rasti sa ženom, ostariti s
njom – neutaživa je potreba svake žene. Žene imaju očeve, muževe i sinove
otkada je sveta i veka – pa opet imaju, ili tragaju za svojom "najboljom
prijateljicom".