Zorica Jevremović

POZORIŠTE PUT 5A

 

 

1. Pozorište Put 5a je teatarski projekat koji kreiraju žene i igraju žene i koji je napravljen u prostoru koji nikada nije bio pozorište niti se ikada mislilo da će biti pozorište.

2. Na tom mestu podrške ženama koje su preživele nasilje ostvaruje se pozorišna scena. Tako jedna nevladina alternativna organizacija dobija svoje alternativno pozorište.

3. "Moja priča kaže da je stvaranje pozorišta na mestu koje u prethodnom životu nije bilo scensko, kao stvaranje sveta sa svim iskušenjima "tvorca" i zatečenih "ukućana". Potrebno je da i "tvorac" i "ukućani" puste u zajedničku kuću neke nove ljude, stvore nove veze, nađu lepotu u estetici. Oni koji su spremni na život bez duhova iz prethodnih, pojedinačnih života da bi duhovi pozorišta (likovi) u novonastaloj sceni mogli nesmetano da žive – prežive prvu premijeru." (Zorica Jevremović, inicijatorka i autorka Puta 5a, konvenc. jezikom bi se zvala umetn. direktorka.)

4. Teme predstava pozorišta Put 5a proizlaze iz feminističkog pristupa konstrukcije subjekta – centriranjem žene kroz sebe u sebe. Pozorište, kroz teatarske forme polazi od feminističkog principa lično je političko.

5. Jezik, iskustvo, kreacija, poslovi žena kroz istoriju nisu imali društveni prostor, uvek su stajali u domenu neistorijskog i repetitivnog. Stvaramo novi jezik u kome je žensko ljudsko, u kome je lezbejsko ljudsko...u kome je svaka socijalna manjina subjekt ljudskog. U pozorištu će se razrađivati ženska misao i iskustvo koji dekonstruišu partikularnost istorijski date Drugosti ženskog pola.

6. U pozorištu će raditi profesionalne glumice, balerine, rediteljke, dramaturškinje, kao i žene koje će se prvi put baviti glumom, baletom, dramaturgijom... aktivistkinje ženskih grupa, žene različitih socijalnih statusa i feminističkih pogleda na svet.

7. Žene koje su marginalizovane u društvu, kroz ovo pozorište će postati deo delotvorne alternative. Na taj način žene izlaze iz logike manjine. Otvaramo one teme koje nemaju pravo na legalitet u pozorištima elitne kulture.

8. Zorica Jevremović: "Kad me je Jasmina Tešanović, u Italijanskom kulturnom centru, u aprilu mesecu, na neki način prozvala "da ću napraviti žensko pozorište s članicama ženskih grupa", nisam pretpostavljala kako će to biti lepo – i oporo. U pravim ženskim mukama rodio se čedan ansambl: aktivistkinje ženskih grupa, balerine, žene koje su pretrpele nasilje i dolaze po podršku u Ženski centar, slikarke, devojke koje šetaju gradom u kolicima marke "Champion Neo" i "Kucchall design", pozorišne alteranativke, komšinice iz zgrade, muzičarke, stare saradnice, nove ljubavi, i poneka prijateljica...

Takva je i publika."

8. "Imate li ikakvu predstavu o tome koliko se knjiga napiše o ženama za godinu dana? Imate li pojma koliko su ih napisali muškarci? Jeste li svesne da ste vi životinja o kojoj se najviše raspravlja u univerzumu?" (Virdžinija Vulf, Sopstvena soba) Istorija umetnosti i medicine prepuna je reprezentacije žena. Da li nas odmeravaju na ulici, ili sedimo same u sobi, kupamo se ili se oblačimo, započinjemo nešto da pišemo, vodimo ljubav, uvek nas prate slike kojima smo predstavljene, slike u koje samo treba ući. Samoreprezentacija počinje ubijanjem slika, "anđela doma" i ostalih. Lično je do te mere političko za žene da su počele da prave "samo ženski prostor" kako bi u njemu zaustavile diskontinuiranu svakodnevicu prepunu tuđih fragmenata. Napravile su "sopstvenu sobu" da bi zaustavile kompulzivni govor o njima. Uhvatile su se za svoje telo koje vekovima nije postojalo i počele da ga brane. Uče samoreprezentaciju gledajući samo druge žene, njihovu energiju, njihove krugove. Razmenjuju međusobno tela koja su identična, da bi skrenule sa skripta. Egzaltirane su kad namirišu svoje nereprezentovano biće, to im je umesto vere.

9. Devojčica pokušava da oko sebe i unutar sebe reprodukuje pokret čija je energija kružna i koja je štiti od napuštanja, od neposrednog upada, od pritiska, od gubitka po sebi. To je takođe, iako po mom mišljenju od drugorazrednog značaja, i sredstvo zavođenja. Devojčica opisuje krug, istovremeno pozivajući i uskraćujući pristup na tako omeđenu teritoriju. Ona se igra sa ovom gestualnom teritorijom i njenim granicama. Tu strogo govoreći, ne postoji nikakav objekt niti nužno introjektiran, inkorporiran drugi. S druge strane, stvaranje jedne inicijalne odbrambene a posledično kreativne teritorije, često je među devojkama i ženama, posebno u analizi.

Lis Irigaraj, "Gest u psihoanalizi"

 

10. I najnežniji muškarci su se naljutili što ne mogu da gledaju žensku predstavu. Predstave mogu da gledaju svi, a ponekad ne mogu muškarci. Jedno obično NE jednog malog prostora, postalo je ogledalo u kojem će se pokazati još mnoga lica, ali neće moći da uđu kroz njega. Zato je i postavljeno. Smešno i poučno ogledalo za obostrano treniranje NE. 

11. Devojka duge kose: Ta tvoja reka od mleka?... Tamo se susreću neuslišeni ljubavnici? Oni koji samo na nebu mogu da se zagrle.

Devojka kratke kose: Tako priča kaže.

Devojka duge kose: A moja i tvoja prijateljica?...

Devojka kratke kose: Moja "tajna", i tvoja "javna"?... Hm. To je naša nova priča, noćašnja... Znaš, postoje kišne zvezde, to je slobodno zvezdano jato, tamo će od noćas biti njih dve – zasigurno.

Devojka duge kose: I?

Devojka kratke kose: I šetaće Mlečnim putem mimo svih pravila i volje bogova: plivaće u oba pravca dodirivaće se samo repovima... One su slobodno žensko jato: čežnje senki naših želja! One vole vodu, tamu, senovito raslinje...

Devojka duge kose: Ne sviđa mi se priča!

Devojka kratke kose: Zašto?

Devojka duge kose: Mnogo je vlažna!

Devojka kratke kose: Sve ženske priče su vlažne – pri kraju...

Devojka duge kose: ... Znaš, ona moja, "javna", ume da napravi zarez na srcu! ... Ume!

Devojka kratke kose: ... U tome je njena tajna?!

Devojka duge kose: U tome je njena tajna: ko izdrži – pričaće!

Devojka kratke kose: ... Sviće ...

Devojka duge kose: Da ti šapnem nešto: ja nikad ne pričam šta radimo noću.

Devojka kratke kose: Nemaš šta da pričaš! Nemaš šta da ispričaš!

Devojka duge kose: Zato i kažem: ko izdrži – pričaće ...

Devojka kratke kose: Dan dolazi po svoje: postaješ nemoguća!

Devojka duge kose: ... Što pre izgovoriš zakletvu, pre "palimo" u naš zodijački krug riba...

Devojka kratke kose: ... Bitno je imati noge u glavi, prave noge! Broj nogu nije važan, bitna je spremnost na trk iznutra!... Biti spreman na let je više no biti ptica! U životu postoji: izbor i ti! Žena na orozu – to si ti! Tvoje telo, ti! Ono divlje u svetu – to si ti! I zato te sloboda izaziva!... I zato te niko ne brani!... Biti sama – to je sve!... I onda si spremna na sve!

Devojka duge kose: Odluka je sve.

(odlomak iz predstave Šaputave devojke)

 

12. Liturgija u ponoć je molitveni čas za ispovedanje vere u vreme velikih praznika. Ženama je svaki dan praznik kad mogu da bivaju zajedno, da budu blizu jedna druge, da pričaju o svemu i svačemu što se ženskog života tiče. Koliko žena znamo da satima ćućore "nešto" sa svojom prijateljicom, bez obzira na uzrast, obrazovanje, životni trenutak. U svako doba na sve načine devojčice, devojke i žene međusobno razmenjuju emocije, misli, dodire, i kad su srećne i kad su nesrećne, i kad vole muškarce i kad vole žene. Žene se ispovedaju jedna drugoj uz komšijsku kafu, telefonom, sastankom u kafiću, pismom, faksom, e-mailom odskora. Biti s njom (majkom, sestrom, kćerkom, prijateljicom) – biti sa ženom, rasti sa ženom, ostariti s njom – neutaživa je potreba svake žene. Žene imaju očeve, muževe i sinove otkada je sveta i veka – pa opet imaju, ili tragaju za svojom "najboljom prijateljicom".