Štefa Markunova

lezbejski skup na pohorju

 

 

od 24. do 30. juna, 1997. god.

 

                               "Mogu biti kupljena – samo nebom u sebi!

                               Nebom u kome možda i neće biti mjesta za mene."

                                                                          Marina Cvetajeva

 

A tih pet dana je bilo nebo u meni i borovi, čudesni borovi (te borove je sadila Hrvatska brigada skojevaca, moja prijateljica Marija, sada živi u ul. Braće Jerkovića, Beograd, davne 50 i neke). Sve je čudo, Marijini borovi izrasli do neba na visini od 1000 metara i riječi kojima me je ispratila: "Ja sam ih sadila ti ćeš da uživaš." Uživala sam ili je to učinila moja visinska bolest i ozon. Ja sam plutala kao fetus, zaštićena u majčinoj utrobi, sretna. Ako bi se mogle vidjeti moje staze, bila bi to apstraktna slika iskrižanih kružnica. Jer sam svakoj prilazila, da bih se uvjerila da je Ona, kao ja, moja sestra lezbijka. Crne, smeđe, plave i srebrne Venerine kćeri, parovi. Zamak, kako da nazovem zdanje od drveta hotelčić (bez tračavih tornjeva, bili su borovi izrasli iz njega, oko njega "Marijini" borovi), zove se "Pri Martini" za mene sam zamjenila samo slovce u u i, zbog autentičnosti mog ženskog pisma, sa jedinim muškarcem kelnerom (koji se ne računa) na nas pedeset sa osobljem žena. Moja soba je sva od drveta, pod, strop, zidovi, miriše borova smola, mogla bi da bude kabina na nekom brodu, gdje ću ja da plovim u terru incognitu skupa sa Kasandrom i Labrisom pet dana poklonjene mi slobode i sreće. Otvoreno pokazivati svoja osjećanja nije ni uvredljivo ni bolno ovdje, tu među nama na Pohorju. "Ja i suviše poštujem ljude, da bih mogla da ih vrijeđam plaćenom ljubavlju." Kaže Marina Cvetajeva, dalje kaže: "Mene je nemoguće kupiti. U tome je cijela stvar. Mene je moguće pridobiti samo suštinom. (To jest moju suštinu!) Kruhom ćete kupiti licemjerje, lažnu usrdnost, ljubaznost – svu moju pjenu – možda i talog. Kupiti-iskupiti se. Od mene se nećeš iskupiti." I nisam mogla da se iskupim pred nježnošću i ljepotom duše Kasandrine kćeri M. "vlasnice" drvene kućice br. 2, čiji su prozori plamtjeli svetlošću i budili zoru, pjevali i plesali (šapnula mi je: "Zapamti 2, na večer dođi") ples i pjevamo. OTIŠLA SAM, gdje je ona svoju dušu i cijelo svoje biće prostirala pred nas, bila je kao neomeđena stihija u neizmjerenoj širini ljubavi i osjećanja – "Možete da mi radite što god želite, jer sam sada sretna." Ljubim vas ali ipak joj je jedna naša odnela srce u Beograd i slomila ga vješto.

"U životu i stihovima najvrednije je ono što se izjalovilo."

Dani na Pohorju od srijede do nedelje su letjeli, sve je bilo po standardnoj shemi, radionice prije podne i popodne. Dogovor je bio da Labris drži radionice, to su perfektno uradile debitantkinje sa novom energijom studiozno i ozbiljno. Sasvim uredu sve volimo promjene i nova lica.

Izgleda da je bilo i moje mjesto i došlo moje vrijeme (visina tisuću metara, ozon, vrijeme noćno, 21 sat, mala sala prisna i intimna sve nas je primila vidim ženske ruke sa čašom, cigaretom, prebačene zaštitnički preko ramena, vidim i lica koja očekuju ono što sam uspjela da skupim u mojim bijednim papirima o takvoj pjesnikinji, koja je moderna i magijska sa čudesnom snagom poniranja u dubinu svog bića gde bi sklopila savez sa svim svojim demonima i pjevala, godinama pisala po jednu ili dvije pjesme dnevno. Poeme, prozu, studije prevodila. Njezin "Don Juan" je na festivalu modernog teatra u Avinjonu dobio prvu nagradu, sada poslije pola vijeka njezine smrti ona je bila najmodernija i najbolja. Moj uzor pjesnikinja, moja sestra Lezbijka, genijalna, bogata, jer je voljela ljude. Dok je prevodim ja sam poražena i zadivljena njezinom ljepotom, paralisana njezinim osjećanjima i poetskim slikama i bolujem. Nije mi potreban onaj svijet napolju, sve mi je tu u mojoj sobi, sobi Virdžinije Vulf, sada sobi prijateljice moje duše S. S. – koja mi je otvorila tu sobu. Nemam 500 funti, ni 5, čak ni jednu funtu, ni bogatu tetku, muža – djecu, svi me se odriču. Ništa ne zarađujem pisanjem, prevođenjem, nemam što da prodajem. Vrjeme je osjeke osjećanja i ljudskih vrijednosti. Gdje god se okrenem vidim samo zlobu, pohlepu i strah da se preživi.

Vraćam se mojoj prvoj radionici na Pohorju u maloj sali "Moje tijelo, moja duša, moj izbor", lezbejska poezija Marine Cvetajeve. Odbacila sam sve papire koje sam tako dugo studiozno pisala, kao neodgovarajuće, odbacila sam formu, naviknutih pravila radionica, predavačkih, gotovo akademskih koje su po neki put tako monotone da ne kažem dosadne, mi smo i onako sve prepunjene svakakvim sadržajima naših bijednih života u ovoj apsurdnoj iracionalnoj stvarnosti.

Konačno, na zaključnoj riječi skupa ja sam dobila satisfakciju i podršku za moju radionicu. Divna Mojca je rekla otprilike ovo: "Ja sam bila na tolikim radionicama, ali nikad nisam čula takvu radionicu, kakvu nam je dala Štefi!" Hvala ti Mojca za podršku, ako je ikom bila potrebna, onda je bila meni. Bila sam zarobljena i sada od najlepših očiju, koje su me uzele u sebe. Ona je znala i ja sam znala, bila je to naša tajna, ali što mogu došao je njezin par i ona je za mene bila nedodirljiva. Sve te divne moje sestre lezbijke gledam sada kad ovo pišem mogla bih da ih pozovem imenom, ne želim da neku povrijedim, ako bih je ispustila. Moje sestre Rije sjećam se sa ljubavlju za tisuće kilometara razdaljine, koje prelazi da se sretne sa nama. Zahvaljujem joj za male čašice vodke kojim me počastila i fatalnu Maju, koja svojom ljepotom i tragikom ranjava sve oko sebe, a najviše sebe. Tada još nisam znala za crtu i ispod crte se piše konzumacija. Rija me je spasila sramotnog bankrotstva zbog vodke, jer ja kad krenem ne mogu da se zaustavim, propast...

Tijana mi je objasnila fenomen te crte, isprobala sam cigarete i pivo, čekao me je povratak, dugi povratak kroz Hrvatsku, bila sam tuđinka i tamo i ovdje stari gospodin pesnik Preradović je za mene pjevao:

"A tuđincu siromaku

još je veći mrak u mraku

još je tvrđa zemlja tvrda."

Bratov parket u dnevnoj sobi bio je tvrd sva skinuta vrata i moje kampovanje, spavanje na jastucima sa dječje njihaljke, koji su se pobunili protiv mog razmaženog tijela i iz svoje utrobe mi razbacivali kockice raznobojne spužve, sasvim do glave bile su uspravljene ljestve ne znam tko i kako bi njima iz tog pakla uspio da pobjegne na nebo. Tu su bile savijene dvije velike kože mrtvih krava sa crvenim i bijelim mrljama, uštavljene (čekale da ih jednog dana odnese vlasnik, bratov prijatelj krznar) i konačno moj maestralni brat Gargantna i šampion u alkoholičarskoj bratiji, takav "slavni" kraj je pripremio za sve koji su ga napustili (nije dopuštao ni tračak sumnje da je on možda svojevoljno prvi sve napustio, sve, porodicu itd. i mazohistički tonuo u svoje alkoholno ludilo).

Pijan i razluđen me je dočekao i pio od ujutro do večeri da bi mogao svoju mržnju na sve žene i mene, da pusti kao ljudsku zvijer da me rastrgne.

Urlao je: "Sve vas treba poubijati, sve žene. Ti si feministkinja, feministkinja-a-a..."

U meni se probudio moj gender, radionica sa Pohorja "coming out", energija straha je nestala, prestala sam u trenutku da se bojim i njega i pijanog demona i ljudske zveri, nasmešila sam se i rekla: "Varaš se, nisam feministkinja ja sam lezbijka." Nikad neću zaboraviti njegov začuđeni izraz lica i tišinu pauze, a onda smijeh... "Pa dobro, to je tvoja stvar, to je bolje nego feministkinja!!"

Tako završavam moje kasno Proljeće-Ljeto Juna 1997. na Pohorju.

 

 

 

 

LEZBEJSKA PRAVA
SU LJUDSKA PRAVA

 

 

Završni dokument

skupa lezbejki iz država bivše Jugoslavije

 

 

Okupile smo se na Pohorju, lezbejke iz Novog Sada, Maribora, Skopja, Ljubljane, Beograda, Zagreba i Slita, nas četrdeset i pet, da bi na jedinstven način, po prvi put u istoriji, razmenile iskustva..

 

Da bismo kroz ovaj susret ojačale odnose i lezbejsku solidarnost među nama.

 

Da bismo probudile i izdiskutovale znanja lezbejskih i feminističkih teorija.

 

Da bismo podržale nove inicijative organizovanja lezbejki, pogotovo u mestima gde ih još nema.

 

Tokom ovih šest dana, slušale smo jedna drugu, čule smo različita iskustva o kompleksnosti lezbejske egzistencije u hetero-patrijarhalnom društvu. Nije bilo lako, bilo nam je divno.

Radile smo kroz radionice, što je mnogima od nas pomoglo da se ohrabre u svojim lezbejskim identitetima kako bi osnažile svoj privatni život i političke aktivnosti.

Pokazalo se da smo prevazišle nacionalne i državne granice i susrele se kroz iskustva naših lezbejskih egzistencija.

Potvrdilo se da je mržnja prema lezbejkama, legitimizirana kroz društvene, državne i kulturne institucije , isto tako deo našeg ličnog života; i da je oslobođenje od homofobije proces u kome smo potrebne jedna drugoj.

U sred šume, vrištale, pjevale, igrale uživale

 

Dogovorile smo se

 

- da ćemo međusobno sarađivati, jer to želimo

- da ćemo nastaviti sa susretima, svake godine

- da ćemo raditi na lezbejskoj vidljivosti, na svakom mjestu

- da ćemo podržavati jedna drugu u osnivanju novih grupa i
  drugih političkih aktivnosti  u promociji lezbejskih ljudskih
  prava

- da ćemo podržavati jedna drugu u re-kreiranju lezbejskog
  svjetskog pokreta

- da ćemo formirati feminističko-lezbejsku radnu grupu koja će
  analizirati političke sisteme država bivše Jugoslavije i razraditi
  plan akcije za uspostavljanje građanske jednakosti
  lezbejkama.

 

Važno nam je da smo različite i da nosimo hiljadu normalnosti s kojima menjamo svijet

 

ogledalo

žena uz mene

žena uz tebe

prihajanje

 

na Pohorju, 30. juna 1997.

u organizaciji

feministično lezbične skupine KASANDRA - Ljubljana

grupe za lezbejska ljudska prava LABRIS - Beograd