Zorica Mršević

AMERIČKO ISKUSTVO U ZAŠTITI ŽENA OD MUŠKOG NASILJA U PORODICI

 

 

Nasilje u porodici u Americi

 

Nasilje u porodici mora se zaustaviti1 ako želimo da sprečimo (smanjimo) nasilje na ulicama i nasilni kriminal uopšte. Ne samo zato što je nasilje u porodici generator novih nasilnika i žrtava, već je, ako se toleriše, generator javnog nasilja i kriminala. Na osnovu nasilja u porodici koje se toleriše, širi se uverenje da je nasilno rešavanje problema svuda dozvoljeno i prihvatljivo.

Nasilje u porodici je ozbiljna pretnja ženama. Procenjuje se da je 1989. u Americi bio veći broj žena koje zlostavljaju muževi od broja udatih žena te godine2. Istraživanja na opštoj populaciji pokazuju:

1. Više od 25% američkih bračnih parova iskusilo je jednom ili više puta nasilje u porodici.

2. Ponovljeno, ozbiljno nasilje dešava se u svakom 14-om braku.

3. Trinaest puta je veća mogućnost da žene, a ne muškarci, budu žrtve napada bračnih drugova. Od svih slučajeva nasilja između bračnih drugova koje je registrovao Nacionalni pregled kriminaliteta3, 91% su bile žene viktimizirane od strane muževa ili bivših muževa.

4. Svake godine, prosečno je dva miliona američkih žena ozbiljno povređeno od svojih muških partnera.

5. Nasilje u porodici je najrasprostranjeniji pojedinačni razlog prouzrokovanja povreda među ženama koje se obraćaju hitnoj pomoći, učestalije od automobilskih nesreća, silovanja i razbojništava zajedno.

6. Slučajni uzorak u San Francisku je pokazao da je svaka sedma žena koja je ikada bila udata, silovana od svoga muža ili bivšeg muža. Više žena prijavljuje silovanje od strane muža ili bivšeg muža nego od stranca ili poznanika.

7. Nasilje u porodici je glavni faktor koji doprinosi pojavi drugih problema kao što su zlostavljanje i zanemarivanje dece, alkoholizam žena, beskućništvo, mentalne bolesti i pokušaji samoubistva.

8. Skoro 50% nasilnika su tukli i zlostavljali svoje trudne žene. Posledica je veći rizik da se rode invalidna deca.

9. Između jedne trećine i jedne polovine beskućnica koje žive na ulicama su žene koje su pobegle od nasilja u porodici.

10. Ozbiljno zlostavljane žene četiri puta više pokušavaju samoubistvo i bolesne su 68 posto više od ostalih žena.

11. Društvena i ekonomska cena nasilja u porodici je ogromna i čak neizbrojiva i nepriznata. Javno obrazovanje i podizanje nivoa svesti je neophodno da bi se mobilisala podrška i efektivna intervencija.

 

Dan nasilja

 

U Americi je za žene najopasniji dan u godini tzv. Super Bowl nedelja, kada se u proleće igra finale nacionalnog fudbalskog prvenstva. Ovaj dan je još opasniji za žene nego Božić. Muškarci tada piju, klade se, cela porodica je na okupu, pa kao i svakog vikenda izbijaju razne tenzije. Fudbalsko finale je najviši domen mačo kulture. To je gratifikacija muške snage, moći, legitimne agresivnosti i besa. Fudbal nije uzrok nasilja ali je inicijalna kapisla, i kada u atmosferi gratifikovanog mačoizma muškarac izgubi opkladu, previše popije ili ga jednostavno previše ponesu događaji, onda lako napada članove porodice, pre svega žene i decu. Super Bowl glorifikuje neke muške osobine, npr. da bude dominantan (što on objektivno sve manje jeste), agresivan (što na javnim mestima prosto ne sme da bude), da ima kontrolu (što većina muškaraca ni u privatnom ni u poslovnom domenu svojih života ne mogu da ostvare). Samo na jedan način moguće je imati, povratiti opet sve, i dominaciju, i agresivnost i kontrolu a to je nasilje prema članovima porodice. Super Bowl nedelja je situacija kad u Sjedinjenim Američkim Državama ima više telesnih povreda i smrti žena nego od autmobilskih nesreća, silovanja i razbojništava ukupno.

 

 

Krivičnopravna regulativa

 

Tradicionalni zakonski instrumenti za zaštitu od nasilja je inkriminisanje pojedinih nasilnih radnji kao krivičnih dela. U američkom krivičnom zakonodavstvu nasilje u porodici može, prema svojim specifičnostima, da se svrsta u razna krivična dela, kao npr:

Napad (assault), napad koji je prouzrokovao povrede (assault causing injury), napad sa namerom da se prouzrokuje teška povreda (assault with intent to commit serious injury), napad sa pretnjom oružjem (assault while displaying a dangerous weapon), namerna povreda (willful injury), terorizam (terrorism), uznemiravanje (harassment), namerno nošenje oružje (going armed with intent) ubistvo (homicide), napad sa namerom da se izvrši seksualno zlostavljanje (assault with intent to commit sexual abuse), kidnapovanje (kidnapping), neovlašćeno zatvaranje (false imprisonment), pljačka (robbery), iznuđivanje (extortion), krađa (theft), prevarne radnje (fraudulent practices), falsifikat (forgery), krivično neovlašćeno upadanje u tuđ posed (criminal trespass), kriminalno činjenje pakosti (criminal mischief), navođenje na lažno svedočenje (suborning perjury), podmićivanje svedoka (tampering with a witness), zlonamerni progon (malicious persecution), povređivanje životinja (injury to animals), podnošenje lažnog izveštaja organima pravne prinude (false reports to law enforcement authorities), provala (burglary), pokušaj provale (attempted burglary).

236 poglavlje Zakonika Ajove (čin nasilja u porodici) predviđa nasilje u porodici kao radnje napada učinjene pod posebnim okolnostima. Fizičko nasilje ili pretnja fizičkom integritetu ili pretnja uništenja imovine je, jasno, najopasnija forma nasilja u porodici i to su one radnje kojima se najčešće krši krivični zakon. Svaki fizički napad, čak i guranje je mogućnost ugrožavanja života i mora se ozbiljno tretirati. Činjenica da zlostavljanje u porodici svaki put postaje učestalije i ozbiljnije predstavlja imperativ da se čak i "mali" napadi razmatraju sa stanovišta krivičnog prava. Zakonik Ajove, žrtvi nasilja u porodici, daje osnova kako za krivični progon tako i građansko pravna sredstva.

Da bi se tako kvalifikovalo, napadnuta osoba mora biti u određenom odnosu sa napadačem. Kada postoje ti elementi, krivični slučaj se tretira kao "napad iz domena nasilja" u porodici, pod poglavljima 236 i 708. Kada se oba elementa ostvare, žrtva nasilja u porodici ima pravo da podigne građansku tužbu i pokrene širok dijapazon inicijativa i drugih mogućnosti iz oblasti poglavlja 236.

      

Obavezni pritvor u slučajevima nasilja u porodici

 

Obavezni zatvor u slučajevima nasilja u porodici je pritvor bez naloga, koji je moguć samo u slučaju kada je policajac prisutan samom izvršenju krivičnog dela ili prekršaja. Kada policajac samo veruje da je delo izvršeno (poziv žrtve, informacija od svedoka), nema pravo da izvrši hapšenje bez naloga jer krši odredbe o hapšenju koje je moguće samo s nalogom.

Izuzetak od tog pravila je tzv. mandatory arrest, tj. kada je policajac ovlašćen da izvrši hapšenje i bez naloga, štaviše, kada je obavezan da to učini. Policajac mora da uhapsi tzv. primarnog učinioca fizičke agresije. Sistem obaveznog hapšenja usvojile su krajem osamdesetih mnoge američke države a taj primer su pratili i mnogi gradovi ne čekajući da njihove države to ozakone.

Hapšenje i zatvaranje nasilnika pre svega smanjuje broj slučajeva nasilja i ubistava u porodici. Istraživanje vođeno u Mineapolisu dokazalo je da su nasilnici koji su proveli osam časova u zatvoru, za razliku od onih koji nisu pritvarani, u duplo manjem broju slučajeva ponavljali nasilje u periodu od narednih šest meseci. Kada je u Njuportu usvojena mera obaveznog pritvora, slučajevi smrtnog ishoda nasilja u porodici su se smanjili sa 12-13 godišnje na samo jedno. Ako se obavezni pritvor zaista sprovodi u slučajevima u kojima ga zakon propisuje, ta mera dramatično smanjuje slučajeve nasilja u porodici.

Postavlja se pitanje zašto zakon čini pritvor obaveznim u takvim slučajevima, i ne ostavlja to ipak policiji na diskrecionu ocenu i procenu cele situacije? Niz praktičnih razloga i iskustava doveli su do formiranja instituta obaznog pritvora:

Kada je ostavljeno policiji da odlučuje o tome da li će ili ne pritvoriti nasilnika, mnogi policajci se radije odlučuju da ne pritvore nasilnike. Istraživanja pokazuju da se pritvor, kada je diskrecion, dešava u samo 3-10% slučajeva nasilja u porodici. U Filadelfiji policija zatvara samo 13% nasilnika, i to od slučajeva kada su fizičke povrede žrtve očigledne. Uobičajeni izgovor je da se same žrtve protive hapšenju svojih muževa i momaka kada policija dođe na mesto zbivanja. Istraživanje iz Milvokija pokazuje međutim da 82% zlostavljanih žena želi hapšenje nasilnika dok u istom gradu ima samo 14% hapšenja u slučajevima nasilja u porodici.

Kada pritvor nije obavezan, policija onda primenjuje sopstvene, neujednačene kriterijume za pritvaranje nasilnika. Jedni kažu da ocenjuju težinu povreda koje je zadobila žrtva, drugi pak procenjuju "opravdanost" razloga zbog kojih je muškarac tukao ženu, treći se odlučuju za pritvor tek ako je nasilnik nasilan i prema policajcu na dužnosti koji je došao da interveniše.

Obavezni pritvor minimizuje mogućnost arbitrernosti i različitosti u odlučivanju da li da se nasilnik pritvori ili ne, jasnom odredbom da se u svim slučajevima u kojima policajac ima osnova da veruje da se desilo nasilje među članovima domaćinstva, mora zatvoriti primarni fizički agresor.

Policija može da se buni zbog postojanja instituta obeveznog pritvora jer se time umanjuje njihovo tradicionalno diskreciono pravo, iako nije umanjena policajčeva uloga jer on vrši profesionalno procenjivanje, pri odlučivanju da li postoje uverljivi razlozi da je nasilje postojalo.

Dobra strana obaveznog zatvora je što u tim slučajevima uloga policije postaje jasna, oni su tu prosto da sprovode zakon a ne da budu posrednici ili porodični savetnici. Policija celog sveta ne voli da interveniše u slučajevima nasilja u porodici. Oni su često i sami izloženi napadima u pregrejanoj emotivnoj atmosferi nečega što doživljavaju samo kao prolazan incident ("oni se ubrzo pomire i opet su u ljubavi"). Policija iz Duluta međutim beleži smanjivanje napada i ranjavanja policije sa otprilike 15 godišnje na nijedno od kada je uveden obavezni pritvor. Jednostavno, nasilniku je jasno da policajac na dužnosti više uopšte ne odlučuje o tome da li će ga uhapsiti ili ne, jer ima obavezu to da uradi, pa nema ni smisla protiviti mu se. I policajcima je takva uloga lakša, jer umesto da se dogovaraju, pregovaraju, posreduju, opominju, smanjuju tenziju i gase požare strasti, oni jednostavno primenjuju meru na koju ih zakon obavezuje.

Iako istraživanja pokazuju da većina zlostavljanih žena želi hapšenje nasilnika, mnoge se za vreme intervenicije policije ponašaju suprotno, moleći policajca da ne hapsi nasilnika. Razlozi su:

1. strah da će se nasilnik vratiti iz zatvora još nasilniji i da će im se osvetiti zbog zatvora; 2. ne žele da deca budu svedoci očevog hapšenja; 3. ne žele da nasilnik izgubi posao zbog hapšenja i prestane da izdržava porodicu; 4. uverenje da je nasilje njena "krivica" i da je ona nešto morala da učini da spreči nasilje koje trpi.

Što se tiče mogućeg osvetničkog ponašanja, pokazano je da oni nasilnici koji su bili pritvoreni, vrše upola manje napada u sledećih 6 meseci od onih koji nisu pritvoreni, dakle, uprkos strahu, žrtve treba da znaju da je možda mnogo opasnije da nasilnik ne bude zatvoren.

Iako je jasno da deci nije prijatan prizor hapšenje njihovog oca, stalna izloženost dece scenama nasilja u porodici je još štetnija i ima dugotrajne efekte. Istraživanja dokazuju da je deci često potrebno samo da budu svedoci nasilja pa da nauče da je to "rešenje" problematičnih situacija ili "normalan" ventil za ljutnju. Nasilne porodice rezultiraju visokom stopom maloletničkog kriminala, nasilnog kriminala, samoubistava i zlopotrebe alkohola i droga. Za decu je neophodno da vide da će policija uvek reagovati i zaštititi njih i njihovu majku od daljeg nasilja, čime dobijaju jasnu poruku da nasilje u društvu nije dozvoljeno i da je kažnjivo ko god da je nasilnik i žrtva.

Treće, strah od gubitka nasilnikove plate umanjuje se time što žena može da traži sklonište, pravnu pomoć, socijalnu službu pomoći, dečiji dodatak ili pomoć da se sama zaposli.

Što se tiče samookrivljavanja žrtve, za pravni sistem je neoprostivo da neguje i podržava pristup "okrivljavanja žrtve". Obavezan pritvor eliminiše mogućnost da žena utiče na ponašanje policije koja mora da obavi pritvor.

Obavezan pritvor neguje percepciju zlostavljane žene da je društvo vrednuje i da kažnjava nasilje prema njoj. Kada policija dođe na njen poziv i uhapsi nasilnika, ona dobija poruku da njena aktivnost, kao i čin hapšenja koji policija preduzima, mogu da prekinu nasilje koje trpi. Žena tada ima mogućnost da počne da se uverava da je sposobna da preduzme napore da zaštiti samu sebe.

Kada postoji diskreciono pravo na pritvaranje, policija može da zloupotrebi to pravo zatvarajući neproporcionalno veliki broj muškaraca iz socijalno nižestatusnih kategorija. Iako je nasilje u porodici podjednako prošireno u svim rasnim i socioekonomskim grupama, diskreciono pravo daje policiji prostor da to pravo vrši mnogo češće prema "obojenima" i siromašnima a da se usteže da pritvara ugledne i imućne bele građane koji bi mogli da im se osvete za to. Obavezni zatvor smanjuje diskriminaciju kod zatvaranja i smanjuje prostor za strah od osvete uticajnih ljudi, kojima postaje jasno da policajac ne vrši svoju slobodnu volju kad ih pritvara, već samo sprovodi obaveznu zakonsku meru. Obavezni pritvor dakle pomaže da se ne pravi rasna i klasna razlika kada policija interveniše u situacijama porodičnog nasilja.

Dvostruko hapšenje se dešava kada je između članova porodice došlo do tuče, tj. kada je žrtva uzvratila napadaču, odnosno kada se jedna strana aktivno branila. Neki policajci ovo široko zloupotrebljavaju pa uvek hapse oboje ne želeći da ulaze u detalje ko je "prvi počeo", ko se od koga zapravo branio, ko je napadao a ko bio u samoodbrani. Smatra se da je to pomalo osvetoljubiva reakcija policije na činjenicu da im je oduzeto diskreciono pravo da odlučuju u slučajevima nasilja u porodici, pa onda mehanički hapse oboje kad već ne mogu da odlučuju. Kada je taj problem uočen, obuka policajaca je obuhvatila kriterijume za ocenjivanje ko je primarni fizički agresor. Ovaj problem je vidno smanjen otkada su uvedeni kriterijumi, ali ostaje činjenica da neopravdano dvostruko hapšenje izaziva skepsu zlostavljanih žena u pogledu sposobnosti policije da im pomogne, pa tako treba raditi na smanjenju dvostrukih hapšenja.

Obavezan pritvor sâm po sebi kao mera znatno smanjuje broj slučajeva nasilja u porodici davanjem jasne poruke nasilniku o njegovoj odgovornosti za takve radnje. Obavezan pritvor spasava ženu od mukotrpnog traženja pomoći od nevoljnih institucija pravnog sistema i time se opravdano zahteva da policija hitno i smesta zaštiti građane u trenutku opasnosti. Dalje, više pritvora znači samim tim i više identifikovanih slučajeva spremnih za optuženje, takođe i da će više žena primiti usluge namenjene žrtvama nasilja, kao i da će više nasilnika biti osuđeno, zatvoreno i upućeno na programe za menjanje nasilnog ponašanja. Najvažnije je da se time upućuje celom društvu jasna poruka da se nasilje ni nad ženama niti bilo kim, neće tolerisati.

U Ajovi se obavezni pritvor primenjuje kao jedna od mera kojima se u toj državi lica koja su izvršila krivična dela nasilja u porodici drugačije tretiraju nego kriminalci. Da bi se primenio obavezni pritvor, potrebno je:

1. Da postoji nasilje u porodici, kada dve osobe žive zajedno, i da nije reč o prekršaju već krivičnom napadu, a u slučaju obostrane primene nasilnih radnji, obavezni pritvor se određuje prema primarnom fizičkom agresoru.

2. Kršenje nekog od zaštitnih naloga iz poglavlja 236 ili nekog od hitnih naloga ili privremenih naređenja ili bilo kojih naređenja ili naloga koji traju više od jedne godine.

3. Kršenje naloga iz razvoda o napuštanju zajedničkog boravišta ili bilo kog drugog naloga izdatog shodno poglavlju 598.

4. Kršenje "no contact" naredbe iz krivičnog postupka.

5. Kršenje "no contact" naredbe iz krivične presude koja određuje uslove pod kojima se vrši nadzor za vreme uslovne osude.

6. Kršenje zaštitnih naloga izdatih shodno poglavlju 910a u pogledu krivičnog progona izvršioca nasilja u porodici pod odeljkom 708.2a.

Zakon izričito predviđa da policija mora zatvoriti nasilnika za kršenje zaštitnih naloga. Takva osoba ne može biti puštena na osnovu kaucije ili po drugom osnovu pre no što je izvedena pred magistratski sud.

 

Sudska zabrana komuniciranja – "no-contact order"

 

Iskustvo u radu sa žrtvama nasilja nedvosmisleno pokazuje da do eskalacije nasilja i čak ubistva najčešće dolazi u situaciji kada žrtva pokuša da izađe iz nasilne zajednice, bilo da pokrene postupak za razvod, bilo da fizički napusti nasilnika. Uobičajena policijska zaštita se pokazuje kao nedovoljna ili neadekvatna, jer policija ne može da reaguje "unapred", već tek kada je izvršen čin nasilja ili najranije tokom njegovog izvršenja, ali onda za žrtvu može biti kasno. Takođe se ne može svakoj ženi-žrtvi nasilja u porodici dati celodnevna i svakodnevna policijska pratnja i zaštita. Zato je nekomuniciranje, tj. zabrana komuniciranja između nasilnika i žrtve od najvećeg mogućeg značaja za prevenciju nasilja. Time se naređuje nasilniku da obustavi svaki fizički dodir sa žrtvom ili bilo kakav oblik komunikacije sa njom, pod pretnjom obaveznog pritvaranja usled kršenja naloga. Pri svemu tome, ljudska prava nasilnika su umanjena minimalno, dakle nije došlo do primene represije zbog opasnog stanja, već su samo zaštićena elementarna ljudska prava žrtve na fizički integritet i pravo na život.

U Ajovi ta zabrana komuniciranja izgleda kao jedan spisak zabrana:

1. Sud naređuje da "X" neće pretiti, napadati, šunjati se oko, zlostavljati, presretati, ucenjivati ili na bilo koji drugi način uznemiravati zaštićenu stranku komuniciranjem sa njom.

2. Lice "X" će se držati na distanci od zaštićene stranke i neće ni u kom slučaju i nigde biti u prisustvu te stranke izuzev u sudnici za vreme pretresa4.

3. Lice "X" neće komunicirati sa zašticenim licem, ni telefonom, ni pismeno, ni preko trećih lica, niti na bilo koji drugi način. Ovo ograničenje se ne odnosi na zabranu komuniciranje preko advokata.

4. Zaštićeno lice će imati isključiv posed nad njihovim bivšim zajedničkim stanom što uključuje (ali nije ograničeno na) stan (sledi adresa). Lice "X" neće tamo ići, ulaziti, zauzimati nijednu prostoriju ili ostati da boravi na tom mestu, pod bilo kojim uslovima. Lice "X" može da uđe u to boravište samo jednom i to u pratnji mirovnog službenika, radi uzimanje sopstvene odeće i predmeta koji su vezani za njegov posao.

5. Zaštićena stranka dobija privremeno starateljstvo nad sledećom decom (sledi lista imena). Sem ukoliko u daljem postupku ne bude promenjena od strane nadležnog suda za odlučivanje o starateljstvu nad decom, ova privremena odluka o starateljstvu će prevagnuti nad bilo kojim postojećim naređenjem o starateljstvu. Pitanje poseta biće rešeno na suđenju. Do tog momenta lice "X" neće kontaktirati niti sa navedenom decom niti će kontaktirati sa zaštićenom strankom.

6. Ako lice "X" prekrši bilo koju odredbu ovog naređenja, biće smesta uhapšeno. Kršenje ovog naređenja će se desiti čak i ako se zaštićena stranka saglasi sa ponašanjem koje je zabranjeno ovim naređenjem. Samo sud može da oslobodi lice "X" od zabrana koje sadrži ovo naređenje5.

7. Saslušanje povodom ovog naređenja biće održano (sledi mesto i datum) da bi se odlučilo da li je potrebno doneti stalnu zabranu komuniciranja. Propuštanje da se lice "X" pojavi na saslušanju može rezultirati automatskim donošenjem stalnog naređenja o zabrani komuniciranja.

8. Ovo naređenje je izvršno od momenta uručivanja licu "X". Ono će ostati na snazi sve dok se ne promeni, obustavi ili ograniči kasnijim pismenim naređenjem, ali ni u kom slučaju ne pre navršene jedne godine dana.

 

Jednostrano inicirani hitni nalozi

 

To su nalozi privremenog karaktera, inicirani od strane žrtve i imaju za cilj obezbeđenje njene sigurnosti za vreme trajanja krivičnog ili građanskog postupka. Ako se dokaže dobar razlog, važenje privremenih hitnih naloga se produžava. Posle uspostavljanja privremenog naloga, najkasnije za 15 dana mora da se održi saslušanje stranaka u kome ona strana koja je zahtevala meru, mora da dokaže postojanje zlostavljanja. Hitni nalozi traju 72 časa ali zaštićena strana može da trži njihovo donošenje iznova u neograničenom broju slučajeva.

Hitni nalozi mogu da se odnose na privremeno izdržavanje, privremeno starateljstvo nad decom uz regulisanje viđenja sa njima, zabranu kontakta ili uznemiravanja žrtve od strane nasilnika kao i naređenje napuštanja zajedničkog prebivališta.

Sudski sekretar je obavezan u roku od 6 sati da dostavi nadležnom šerifu i dispečeru pismenu sudsku odluku da bi oni mogli da postupaju, a u roku od 24 časa prepis odluke za njihovu evidenciju. Mirovni službenih (peace officer) je ovlašćen kad dobije tu odluku da nasilnika koji krši naređenje odmah preda magistratskom sudu, bez odlaganja, na suđenje.

Glavna razika između naređenja izdatih u krivičnom postupku i građanskom je da obavezni pritvor koji rezultira kršenjem građanskog naređenja ne mora da traje minimalno dva dana što je slučaj sa krivičnim, već i kraće. Ali ako je određeno da traje duže, kao i kod krivičnog pritvora, mora da traje u uzastopnim danima, kontinuirano.

 

Pravne klinike

 

Američki pravni fakulteti su šezdesetih godina počeli da organizuju specijalan vid nastave, zvan "pravna klinika". Ideja je preuzeta od medicinskih fakulteta gde su po tradiciji fakultetske klinike oduvek služile kao mesto pružanja besplatne medicinske usluge siromašnim ljudima a sa ciljem da se studenti medicine tokom studija i kroz praksu što bolje obuče.

Pravne klinike pružaju besplatne pravne usluge siromašnim ljudima koji ne mogu da plaćaju (uvek preskupe) advokate da bi ostvarili svoja prava, a ujedno omogućavaju studentima prava da stiču praksu. Osim toga, kako su studenti prava obično deca iz više srednje klase, klinika je mesto da se možda po prvi put u životu suoče sa stvarnim životnim problemima ljudi lišenih premisa društvene moći, sa tamnom stranom društvenih nepravdi, nelegalnostima koje uprkos lepih zakona uporno nastavljaju da postoje, kao i sa nasiljem u svim njegovim vidovima. Osim što za taj rad dobijaju ocene kao da su polozili više predmeta6, studenti dobijaju i preporuke koje im po završetku studija pomažu da se zaposle, jer poslodavci uvek više cene diplomirane studente sa praktičnim iskustvom od onih koji imaju samo teoretska znanja.

Pravni fakultet u Ajovi ima pravnu kliniku koja zauzima ceo treći sprat fakultetske zgrade. Studenti treba da su završili tri semestra studija sa prosečnom ocenom "srednjom" i više, da bi imali pravo da apliciraju. Rad u klinici im se računa kao neki broj kredita (bodova), tj. uračunava im se u zbir bodova koji moraju da ostvare da bi diplomirali. Superviziju ne vrše profesori iz nastave, već tzv. "klinički profesori", ljudi koji su na pravnu kiniku došli direktno iz sudske prakse, i koji rade samo to, i ne učestvuju u drugim vidovima nastave.

Pravna klinika radi kao jedna dobro organizovana advokatska firma. Studenti u klinici rade sve: zastupaju klijente u svim fazama pravnih postupaka, uključujući davanje pravnih saveta, pregovore i dogovore kod sklapanja ugovora, istraživanje činjenica, uzimanje izjava, pisanje svih pravnih podnesaka, molbi, žalbi, tužbi i sl., i zastupanje klijenata na sudskim pretresima7. Kako bi mnogi, ako ne svi, studenti hteli da rade na klinici makar jedan semestar, a može samo njih 15-20%, postoji sistem lutrije: svi koji ispunjavaju uslove, bivaju kockom primljeni ili odbijeni za taj semestar. Oni koji su primljeni, mogu da se odluče da će raditi u jednoj od devet ponuđenih pravnih oblasti: ljudska prava i slobode, radnopravni odnosi, imovinsko pravo i transakcije, odbrana u krivičnom postupku, pravo potrošača, imigraciono pravo, prava invalida i obolelih od AIDS-a, porodično nasilje i socijalno pravo.8

Pravne klinike su potpuno dotirane, dakle ništa ne zarađuju, a pare su potpuno "državne". U Ajovi troškove pravne klinike dele Univerzitet, Pravni fakultet i Džonson Kaunti, tj. okrug u kome se sve to nalazi. Najviše daje Pravni fakultet.

Najčešći slučajevi pravne klinike su upravo žene žrtve nasilja u porodici. A prema statistikama ove klinike, to nisu "samo" žrtve nasilja (ako je nasilje uopste ikada "samo" stvar). One obično imaju još neki društveni hendikep, kao što su: siromaštvo, nezaposlenost, nizak obrazovni nivo, disabilitet neke vrste, nisu bele, strankinje sa neregulisanim pravnim statusom boravka, slabo znaju jezik, vrlo su mlade, prilično su stare, nemaju nikakvu rodbinu, imaju neprijateljsku rodbinu, malu decu, decu sa disabilitetom, bile su ranije osuđivane (uglavnom zbog prostitucije, krađa, posedovanja droge), imaju lične probleme sa alkoholom i drogama i sl. Često je više tih faktora kombinovano zajedno. U pravnu kliniku dolaze same ili ih šalju razne ženske grupe (inače u Ajovi brojne i veoma dobro organizovane) koje se bore protiv nasilja.

Rad u klinici vidljivo utiče na muške studente. Naime, od drčnih američkih klinaca koji veruju da se sve da rešiti pesnicama, postanu malo stišaniji, umereniji i zamišljeniji mladi ljudi, koji, po pravilu, po završetku rada u klinici obećavaju da će u svojim budućim firmama slučajeve nasilja u porodici tretirati "pro bono" dakle uzimaće ih u rad besplatno. Inače, svi se zapanje nad strahotnošću nasilja u porodici, uprkos tome što se kao redovni predmeti predaju i nasilje u porodici i feminizam a i u drugim predmetima ima dosta feminističkih osvrta na problematiku, npr. u krivičnom pravu, porodičnom pravu, porezima, imovinskim odnosima i sl. Zapravo, prvo se razočaraju, jer većina uđe u kliniku sa idejom da prakticira promet nekretninama, sporove oko imovine nad zemljom, pregovaranje i pisanje raznih ugovora u vezi sa nekretninama, zakupima i sl. jer to očekuju da će raditi u praksi Ajove kao farmerske države. Ali osobe sa takvim problemima obično ne dolaze u pravne klinike. Ovde dolaze one najobespravljenije, koje trpe najveće nepravde i nema im pomoći ni od kuda. I onda studenti uplove u jedan svet nepravdi i nasilja, ali kako pravni sistem u Ajovi ipak daje upotrebljiva i efikasna rešenja, to sve na kraju prihvate kao jedan profesionalni izazov.

 

Laičko zastupanje žrtve

 

Učešće laičkog zastupanja žrtve je relativno nova pojava. Do zakonskog regulisanja laičkog zastupanja žrtve nasilja u porodici je došlo jer je uočeno da službenici javnog tužilaštva ne mogu da pruže žrtvi ništa drugo osim podizanja krivične optužbe protiv nasilnika i objašnjenja njene pozicije u postupku. Njoj su međutim potrebne i mnoge druge neophodne usluge. Uzeti sopstvenog advokata je međutim skupo. Potrebe, strahovi i opasnosti u kojima se nalazi zlostavljana žena koja pokrene neki pravni postupak protiv nasilnika zahtevaju stalnu pomoć i podršku. Laički advokati mogu da obezbede javnom tužilaštvu informacije o nasilju u porodici i o specifičnostima žrtvine situacije kao i da podrže optužbu na mnogo drugih načina.

Takav laički advokat može žrtvi smesta da omogući odbranu, podršku i sklonište po zatvaranju nasilnika; da joj objasni postupak pred krivičnim sudom i građanskopravna sredstva koja može da koristi; da se pridružuje žrtvi prateći je kod javnog tužioca i na sud, i da obezbeđuje prevoz, čuvanje dece i sl. ako je to potrebno; da joj objasni koje sve mere postoje za odbranu žrtve nasilja i za poboljšanje njene situacije; da pomogne žrtvi kod njenog odlučivanja o ponuđenim pravnim opcijama; da obezbedi javnom tužilaštvu (sa dozvolom žrtve) informacije o žrtvi, slučaju i specifičnoj situaciji; na konsulatativnoj osnovi da obuči osoblje okružnog javnog tužilaštva, razvije postupke i politiku i daje podstreka u teškim slučajevima.

 

Program edukacije namenjen nasilnicima

 

Ne samo što svaka vrsta osude u krivičnom ili građanskom postupku za akte nasilja u porodici povlači obavezu pohađanja programa edukacije nasilnika, već ta obaveza takođe postoji i kod izricanje naređenja o nekomuniciranju, no-contact order-a.

 

Ko je nasilnik

 

Korišćenje nasilja u međuljudskim odnosima je naučeno ponašanje. Nasilnik je možda bio svedok nasilja kao dete, a porodica je moćan izvor poučavanja ponašanju u odnosima. Nasilnici takođe mogu da nauče nasilno ponašanje kroz društveno prihvatanje nasilja ili predstavljanje nasilja u medijima, putem pornografije, kroz ponašanje pripadnika svoje generacije kao i kroz tradicionalan nedostatak društvenih posledica po izvršeno nasilje prema ženama.

Neke karakteristike nasilnih partnera su:

1. Posesivnost prema partnerkama.

2. Uverenje da imaju pravo da kontrolišu ponašanje svojih partnerki.

3. Nisko samovrednovanje.

4. Nezrelost.

5. Neshvatanje zlostavljanja kao izbora niti posledice sopstvene odluke.

6. Izolovanost i nedostatak bliskosti sa bilo kim (iako može izgledati da je društven među svojim prijateljima).

7. Nedostatak veštine komuniciranja.

8. Neosetljivost na kritiku koju shvata kao izazivanje ili provokaciju.

9. Osećaj ugroženosti promenama ili izloženošću.

Samo nasilnik je taj koji može da promeni svoje nasilno ponašanje a to ne može da učini bez ozbiljne posvećenosti i preduzimanja pozitivnih koraka ka tom cilju. Deca su svedoci nasilja i postaju žrtve čak i kada nisu direktno napadnuta. Deca koja žive u kućama u kojima su njihove majke prebijane vrlo retko mogu da ne budu svesna šta se zbiva i ako nisu bila neposredno prisutna. Deca koja žive sa nasilnikom su žrtve emocionalnog zlostavljanja i u velikom su riziku da usvoje razne problematične oblike ponašanja i emotivnih potresa. Ona postaju ili preagresivna ili previše pasivna, niskog samovrednovanja, sa osećanjem krivice i školskim problemima. Ona mogu imati problema da ostvaruju svoje lične veze kao i u odnosu sa osobama od autoriteta. Zlostavljanje dece međutim nije samo emotivne prirode jer su mnoga deca i sama izložena fizičkim napadima kad pokušavaju da zaštite majku, ali i nezavisno od napada na nju. U kućama gde nasilnik neometano premlaćuje svoju ženu, velika je verovatnoća da će i deca biti izložena fizičkom ili seksualnom nasilju. Više od polovine odraslih nasilnika bili su kao deca izloženi nasilju u porodici bilo kao žrtve bilo kao svedoci. Ali to nije mehanički upisan rezultat, oni koji su kao deca naučili da je nasilje redovni deo intimnih odnosa, mogu od toga i da se oduče kao odrasli.

 

Ciljevi programa

 

Sudski određeni programi edukacije nasilnika imaju određene ciljeve i karakteristike. Ciljevi najčešće određivanog edukativnog programa su:

Povećanje nasilnikove odgovornosti za sopstveno nasilničko ponašanje; razvijanje nenasilnog ponašanja; povećanje konstruktivnog izražavanja svih emocija, sposobnosti slušanja, uspostavljanja kontrole nad ljutnjom; smanjenje izolacije i razvijanje ličnog podržavajućeg sistema; smanjenje zavisnosti od svakog intimnog odnosa i uspostavljanje granica; porast nasilnikovog razumevanja porodice i društvenih facilitatora u slučajevima premlaćivanja žena. Program se sastoji od nedeljnih susreta malih grupa muškaraca pod supervizijom jednog ili dva obučena grupna lidera. Grupe se koriste da se razbije odbojnost i osećaj izolovanosti i da doprinesu razvitku međuljudskih komunikacionih sposobnosti.

Program obuhvata 7 do 25 muškaraca. Traje od 5-6 nedelja do godinu dana, pa i duže. Programi često obuhvataju strategije za specifične promene ponašanja i ispoljavanja i rad na psihološkim nedostacima klijenata. Ti programi obuhvataju kako edukativne tako i terapeutske pristupe u različitim nivoima. Programi nastoje da se zabave duboko usađenim ličnim nesređenostima, i podrazumevaju takođe i dugotrajnu individualnu i grupnu terapiju. Široko rasprostranjeno je uverenje da je tretman suštine, korena nasilnog ponašanja, kao i specifična zavisnost nasilnika od primene nasilnog ponašanja, neophodan deo rehabilitacionog procesa, ali da sam po sebi ne može da ukloni nasilje.

 

Efekti tretmana

 

Većina muškaraca koji završe program, nenasilno se ponašaju tokom sledeće godine. Procenat onih koji ostanu nenasilni varira od 53 do 85 posto, sa još manjim procentom prijava koje bi došle od ranijih žrtava nasilja. Muškarci koji ispadnu iz programa imaju mnogo više izgleda da nastave sa nasilnim ponašanjem no oni koji ga završe. Ovi nalazi moraju biti korigovani činjenicom da se svako nasilje smanjuje usled sudske intervencije i bez prisustva edukativnog tretmana koji naredi sud. 67% žrtava nasilja u porodici nije reviktimizirano u narednih 6 meseci. 18% učinioca nasilnih dela učini novo, od policije prijavljeno krivično delo, u toku naredna 6 meseca posle sudske intervencije, dok 82% neki sledeći prijavljeni slučaj.

Istraživanja razlika između intenziteta programa, kombinacije edukacije i grupa samopomoći u različitim varijetetima (12 nedelja tretmana sa jednim sastankom nedeljno, prema 16 nedelja tretmana sa dva sastanka nedeljno) pokazalo je da nema nikakvih značajnijih razlika u rezultatima tretmana. Gotovo dve trećine onih koji su završili tretman ostalo je nenasilno u sledećih 18 meseci, mada je preovlađujuća većina njih pretila nasiljem. U 18-mesečnom periodu većina nasilnika koja je prošla kroz neku sudsku proceduru takođe nije bila nasilna i pokazivala je manje nasilnog ponašanja od bilo kojih drugih nasilnika. Sve to navodi istraživače na zaključak da, kroz duži vremenski period, izgledi da nasilnik bude optužen i suđen predstavljaju ipak najjaču prepreku daljem nasilju.

Poređenje između nasilnika koji su bili na edukaciji i onih s kojima to nije bio slučaj, je pokazalo da nastavak nasilnog ponašanja zavisi od ličnih osobina pojedinca, a da je strog sudski nadzor i prisila na tretman ako je potrebno, neophodna. Kada su o tretmanu odlučivali službeno lice za nadzor i terapeuti na osnovu volje nasilnika da se promeni (dakle kad nije bio nateran na tretman sudskom odlukom), recidivizam se u toku narednih 6 meseci javio u 4% slučajeva što je mnogo manje no 16% recidivista među onim nasilnicima koji nisu poslati na tretman.

Muškarci koji su prošli kroz sudski naređen tretman nisu značajno različiti od nasilnika kojima taj tretman nije naređen, i to u pogledu ozbiljnosti nasilja, pribegavanju pretnjama nasilju, učestalosti fizičke agresivnosti ili korišćenja tehnika nenasilnog rešavanja sukoba.

Nasilnici koji su prošli kroz tretman smanjili su psihičko zlostavljanje u poređenju sa onima koji nisu prošli tretman, i veća je verovatnoću da će počiniti manje ozbiljnu radnju fizičkog nasilja (43 prema 12).

Feministkinje iz Ajove na osnovu svog iskustva veruju da je edukacija nasilnika mnogo manje efikasna od primene obične sile i prinude od strane državnih organa. Efikasno sprovođeni pritvor, suđenje i presude na novčane i zatvorske kazne su, po njihovom mišljenju, zaista jedino što sprečava nasilnika da i dalje bude nasilan.

 

Preporuke

 

Sudovi treba da uzmu u obzir duže i intenzivnije programe jer mnogi sudovi već imaju obavezne programe u trajanju od 26 do 32 nedelje. Efekti dužeg tretmana nisu još uvek adekvatno vrednovani. Sudovi treba da što je moguće više minimiziraju odlaganje između krivičnog dela i odluke o slučaju i da počnu sa tretmanom što je pre moguće. Obezbeđene su sankcije za one koji neće da se podvrgnu tretmanu. Postignuća u preventivi su poznata i kriminološki dokazana.

Potrebno je kombinovati tretman sa drugim merama, kao što su vikend zatvor, intenzivna uslovna osuda i nadzor, usluge za zajednicu ili druge alternative koje mogu da podignu motivisanost nasilnika u pogledu promene ponašanja.

Posebno je važno biti svestan potrebe da se zaštiti žrtva dok je nasilnik na tretmanu. Potrebno je od strane suda određena redovna provera sigurnosti žrtve, uređenje sigurnosnog plana za žrtvu, i kršenje nasilnikove privatnosti ako se smatra da je nasilje njemu imanentno. Potrebno je uspostavljanje standarda za one koji obezbeđuju tretman kao i efikasnija procedura za nadgledanje kvaliteta tretmana.

Edukativni tretmani nude nasilnicima priliku za rehabilitaciju ali se ne može očekivati da učine čuda sa svima koji ih pohađaju. Sudovi moraju da koriste tretman nasilnika kao jednu od opcija u nizu sankcija koje se koriste da spreče nasilje u porodici.

Dodatni zakonski instituti koji doprinose poboljšanju situacije koja se odnosi na nasilje u porodici

 

Zakonske odredbe Ajove koje se odnose na nasilje u porodici su širokog dijapazona. Od kad se primenjije najvažnija mera, obavezni pritvor, od 1986, zakonodavac je stalno dodavao brojne nove odredbe koje se odnose na radnje iz domena raznih državnih institutcija i organa uključenih u kampanju protiv nasilja u porodici. To su npr:

1. Državne osnovne škole imaju obavezu da od prvog do dvanaestog razreda uključe instrukcije o nasilju u porodici kao deo svojih programa o ljudskom rastu i razvitku.

2. Obuka policije. Policijska akademija Ajove mora da uključi posebne instrukcije o nasilju u porodici na bazi kontinuiranog obrazovnog programa za poboljšanje škola za obuku organa pravne prisile.

3. Druge profesionalne obuke. Ministarstvo pravde Ajove zajedno sa onima koji pružaju razne usluge žrtvama nasilja, moraju zajednički da rade sa profesionalnim organizacijama na podsticanju sprovođenja obuke o nasilju u porodici.

4. Fondovi. Zakonodavstvo je kreiralo specijalni porez da bi se usmerio novac u hitne fondove za žrtve nasilja u porodici i radi generisanja dodatnog novca za razna sudska plaćanja za programe za hitne slučajeve za žrtve nasilja u porodici.

5. SOS telefon9 radi 24 časa svakoga dana, kao služba za hitne slučajeve, organizovana širom države, namenjen žrtavama nasilja u porodici kojima je potrebna informacija, advokatska pomoć i podrška, a i onima koje žele da se žale na postupanje organa prisile.

 

Umesto zaključka: slučaj nasilnika Odžej Simpsona

 

Odžej Simpson je ubio svoju ženu i njenog prijatelja (navodnog ljubavnika), iz ljubomore. Oslobođen je u krivičnom postupku usled nedostatka dokaza. Roditelji žrtve pokrenuli su onda građanski postupak za nadoknadu štete. Odžej je bivši profesionalni fudbaler, a kasnije je postao zvezda šou biznisa, voditelj kvizova, šou programa, dečjih emisija i sl. Odžej je usled svega toga vrlo bogat i vrlo popularan. Kada je uhapšen, nacija je bila u šoku i u prvo vreme niko nije verovao da je on stvarno "takav". Mnoge žene su plakale, a crni, pa i beli profesori prava su verovali da je to samo još jedna "nameštaljka" protiv istaknutog Crnca. Treba napomenuti da je Odžej crn a njegove žrtve su bele, što dakako celoj priči daje razne druge prizvuke. Nikada nije zapravo bilo sumnje da je Odžej zaista ubio to dvoje. Verovatno zbog toga, policija nije baš najurednije obradila mesto zbivanja, tj. pedantno pokupila baš sve otiske prstiju, sve dlakice i končiće sa odeće, izanalizirala sve mrljice krvi i grudvice blata, napravila fotografije baš iz svih uglova i sl. To se radi samo kad je ubica nepoznat pa služi da se isti uhvati, ali ovde je ubica bio očigledan, pa se nisu baš potrudili. A kako je očigledni ubica bogat, najmio je super sposobne super plaćene advokate, koji su na sudu prosto rasturili te policijski neuredno obezbeđene dokaze, pa ga je porota (stavljena od crnih žena) oslobodila. Vrhunac nepravde (oslobođen je očigledni ubica) ili vrhunac pravde (dokazi moraju da budu korektni i niko se ne može osuđivati samo zato što "svi znaju" da je on ubica)?

Postavilo se pitanje u toj situaciji, koje su onda bile šanse roditelja ubijene, koji su siromašni, stari, nemoćni, bolom skrhani i utučeni ljudi, da pobede tu ajkulu? Jednostavno, promenio se odnos snaga, sada je ajkuli suprotstavljen ne tim apatičnih državnih službenika, već tim isto tako super zubatih i super skupih advokata, koji su sistematski, stručno rasturili odbranu. Plus, za razliku od skupo PLAĆENIH Odžejevih advokata, ovi nisu bili plaćeni, već ĆE TEK BITI, od procenta dobijene oštete. Oni su dakle morali da dobiju parnicu da bi zaradili, i ta "mala" razlika u motivaciji činila je svoje. Tako su se sada prvi put na sudu pojavili svedoci, fotografije i razni drugi dokazi, koji nedvosmisleno potvrđuju da je Odžej bio sadistički nasilnik koji je permanento premlaćivao svoju ženu, pa je još, zatim takvu, pretučenu prikazivao u javnosti u skupim haljinama, sa skupim nakitom, na skupim mestima, sa velikim tamnim naočarima koje ipak nisu skrivale od batina deformisano lice i modrice. O tome govore posluga, prijatelji, nepoznati ljudi, sestra ubijene, zaposleni u raznim lokalima, restoranima i hotelima. Žrtva je živela u permanentom hororu godinama, trpeći patološku ljubomoru i nasilje ubice. Tip je naravno imao i avanture, sve bele lepotice, manekenske, "barbi" devojke. One takođe svedoče o batinama i svemu ostalom što im je Odžej radio. Iako skupo plaćene za svoje "usluge", bile su srećne da više ne budu. Osim toga, dobri advokati oštećenih uspeli su da prezentiraju one u početku naizgled bedne policijske dokaze u mnogo boljem svetlu. Ukratko, desilo se da iako je nasilnika i ubicu Simpsona krivični sud oslobodio krivice, građanski sud ga je osudio na plaćanje milionske odštete, posle jednog daleko kvalitetnije vođenog postupka.

 Da je Odžej siromašni, nepoznati Crnac koji je ubio svoju CRNU ženu i njenog navodnog CRNOG prijatlja, dobio bi bez ikakve pompe "life" (doživotnu robiju); da je Odžej siromašni, nepoznati Crnac koji je ubio svoju BELU ženu i BELOG navodnog prijatelja, life bi mu ozbiljno bio u pitanju, tj. pošto se u Americi (statistički dokazano) daleko strožije kažnjavaju dela prema belim no prema "obojenim" ljudima, a posebno ako su učinjena od crnih, i smrtna kazna bi mu verovatno već bila izrečena. Odžej je međutim bogat, i kao takav se izvukao od ma kakve krivične odgovornosti.

Kako dakle rangirati izvore društvene opresije: pol, rasu i klasu? U ovom slučaju presudio je očigledno novac jer se okrivljeni branio mnogo bolje no što su državni službenici napadali. A kako je taj novac zarađen bavljenjem profesionalnim sportom i šou biznisom (što su, statistički dokazano, izvori prihoda mnogo većeg broja muškaraca no žena), izgleda da je ipak prevagnula činjenica da je Odžej muškarac. Kao muškarac, imao je mogućnosti da zgrne pare baveći se muškim zanimanjima, pa je kao muškarac imao priliku da godinama nekažnjeno teroriše svoju i mnoge druge žene, da je ubije iz tipično "muškog razloga", i da, konačno, najgore što će ga snaći, bude gubitak para, na šta on nadmeno i nimalo zabrinut kaže, "muškarci plaćaju za svoja zadovoljstva". To što je on crn, potpuno je ispalo irelevantno usled činjenica da je on prosto muškarac, u muškom svetu muških kriterijuma i vladajućih muških vrednosti, sa vladajućom muškom pravdom.

Mladi, briljantni crni profesor sa Pravnog fakulteta u Ajovi, Devon Karbado, održao je povodom slučaja Simpson javno predavanje u vidu vatrenog govora, kojim je dokazivao da je Simpson samo još jedna "žrtva" bele Amerike, gde još uvek caruju predrasude da su crni muškarci nasilne životinje, silovatelji, rođeni kriminalci i ubice, da policija neprestano nekažnjeno ubija crnu omladinu u racijama, na ulicama i u policijskim stanicama, da pravosuđe najteže kažnjava crne učinioce krivičnih dela nad belim osobama, i konačno, da postoji velika mržnja prema uspešnim, imućnim i popularnim Crncima, tako da svi navodno jedva čekaju da nekog takvog za nešto optuže i osude ne bi li sve ostale opomenuli i uplašili. Što je sve, uopšteno rečeno, tačno, samo nema veze sa ubicom Odžejom, koga mladi crni profesor takođe ne naziva ubicom, jer je sud odlučio da on to nije, a sve to iznošenje privatnih porodičnih stvari je po njemu prosto neukusno i rasisitički jer služi kao oružje bele Amerike protiv crne Amerike.

Kako dakle rangirati izvore opresije, rasu, klasu i pol? Po kom redosledu? Može se reći, pol, pa klasa (pare), pa rasa. U Americi se međutim rasa stavlja na prvo mesto.

Odžej Simpson je proglašen krivim u građanskom postupku i osuđen je da plati odštetu od 33,5 miliona dolara za ono što sud nije smeo da formuliše kao ubistva dve osobe (pošto ga je krivični sud prethodno oslobodio odgovornosti za ubistva) već je formulisao kao "značajan doprinos nezakonitom lišenju života".

Porota u građanskom postupku je imala prilike da čuje preko 50 novih svedoka, koje javni tuzilac nije smatrao za potrebno da pozove u krivičnom postupku, a koji su svi odreda uverljivo svedočili o porodičnom nasilju neverovatnih razmera koje je Simpson sprovodio nad svojom ženom i svim ljubavnicama. U krivičnom postupku potrebno je dokazati da je neko kriv "izvan svake sumnje", a u građanskom postupku da bi se neko proglasio odgovornim za nastalu štetu dovoljna je samo "pretežnost dokaza". Porotu u krivičnom postupku činile su crne žene, u građanskom beli ljudi oba pola. Optužba u krivičnom postupku je javna, tj. sastoji se od državnih službenika i ona postupa po dužnosti zastupajući javni interes, dok je u građanskom postupku optužba privatna i zastupa interese oštećenih, tj. privatno zainteresovanih za nadoknadu štete. Tako se desilo da jedan sud za isto delo oslobodi Simpsona a drugi ga kazni. Možda ceo slučaj ipak nije ilustrativan za tipičnu američku pravdu. Ali jeste tipična globalna pojava da državni organi nigde ne štite u dovoljnoj meri interese ženskih žrtava muških zločina. Posebno kada su zločinci imućni, uticajni i popularni.

 

 

Fusnote

1 Dženet Reno, U.S. Attorney General. To zvanje znači istovremeno i vrhovni javni tužilac Sjedinjenih Američkih Država i Ministar pravde te zemlje.

2 Senatski pravosudni odbor (Senate Judiciary Committee).

3 National Crime Survey.

4 Interesantno je da sudovi na pretresu naročito insistiraju na ovoj tački, vodeći računa da li je nasilnik dobro shvatio značenje te odredbe. Postavlja mu se pitanje, šta ako se slučajno nađe u autobusu sa zaštićenom strankom, na šta nasilnik, poučen od svog advokata, odgovara da će odmah sići na prvoj sledećoj stanici. Onda sledi pitanje, a šta će raditi u međuvremenu, na šta se očekuje odgovor da neće prilaziti zaštićenoj stranci niti je gledati ili na bilo koji način joj skretati pažnju.

5 Takođe se insistira i na ovoj odredbi, pa sud vodi računa da li je nasilnik shvatio da ne sme da se viđa sa zaštićenom strankom ni kada postoji njen pristanak ili čak poziv.

6 Za većinu položenih predmeta se dobijaju tri kredita. Za rad u pravnoj klinici može se dobiti maksimalno 15 kredita, dakle kao za položenih 5 predmeta, a u zavisnosti od broja časova provedenih na radu u klinici. Većina ipak ne ide na tu maksimalnu varijantu i opredeljuje se za dobijanje 9 kredita, dakle kao za položena tri predmeta.

7 Svakog semestra klinički studenti imaju mogućnost da zastupaju stvarne klijente, rešavajući njihove životne probleme pred ništa manje stvarnim raznim državnim i federalnim sudovima, apelacionim sudovima i raznim administrativnim državnim organima. Uz to, onako uzgred, nauče mnogo o organizaciji advokatske firme, arihiviranju predmeta i podataka a mnogi prvi put počnu da koriste kompjuter.

8 Takođe, studenti mogu da biraju da li će raditi "in house", dakle u klinici na Pravnom fakultetu, ili na kliničkim odeljenjima Pravnog fakulteta u Ajova Sitiju, Sidar Rapidsu, Demoinu, i drugim mestima.

9 Brojevi telefona objavljuju se u svim dnevnim novinama, dostupni su i na druge načine, preko brošura i letaka koji su pristupačni na raznim javnim mestima. Telefonski broj SOS-a u Ajova Sitiju je poznat gotovo svim ženama.