Zorica
Mršević
AMERIČKO
ISKUSTVO U ZAŠTITI ŽENA OD MUŠKOG NASILJA U PORODICI
Nasilje u porodici u Americi
Nasilje u porodici mora se zaustaviti1
ako želimo da sprečimo (smanjimo) nasilje na ulicama i nasilni kriminal uopšte.
Ne samo zato što je nasilje u porodici generator novih nasilnika i žrtava, već
je, ako se toleriše, generator javnog nasilja i kriminala. Na osnovu nasilja u
porodici koje se toleriše, širi se uverenje da je nasilno rešavanje problema
svuda dozvoljeno i prihvatljivo.
Nasilje u porodici je ozbiljna pretnja
ženama. Procenjuje se da je 1989. u Americi bio veći broj žena koje
zlostavljaju muževi od broja udatih žena te godine2. Istraživanja na
opštoj populaciji pokazuju:
1. Više od 25% američkih bračnih parova
iskusilo je jednom ili više puta nasilje u porodici.
2. Ponovljeno,
ozbiljno nasilje dešava se u svakom 14-om braku.
3. Trinaest puta je veća mogućnost da
žene, a ne muškarci, budu žrtve napada bračnih drugova. Od svih slučajeva
nasilja između bračnih drugova koje je registrovao Nacionalni pregled
kriminaliteta3, 91% su bile žene viktimizirane od strane muževa ili
bivših muževa.
4. Svake godine, prosečno je dva miliona
američkih žena ozbiljno povređeno od svojih muških partnera.
5. Nasilje u porodici je
najrasprostranjeniji pojedinačni razlog prouzrokovanja povreda među ženama koje
se obraćaju hitnoj pomoći, učestalije od automobilskih nesreća, silovanja i
razbojništava zajedno.
6. Slučajni uzorak u San Francisku je
pokazao da je svaka sedma žena koja je ikada bila udata, silovana od svoga muža
ili bivšeg muža. Više žena prijavljuje silovanje od strane muža ili bivšeg muža
nego od stranca ili poznanika.
7. Nasilje u porodici je glavni faktor
koji doprinosi pojavi drugih problema kao što su zlostavljanje i zanemarivanje
dece, alkoholizam žena, beskućništvo, mentalne bolesti i pokušaji samoubistva.
8. Skoro 50% nasilnika su tukli i
zlostavljali svoje trudne žene. Posledica je veći rizik da se rode invalidna
deca.
9. Između jedne trećine i jedne polovine
beskućnica koje žive na ulicama su žene koje su pobegle od nasilja u porodici.
10. Ozbiljno zlostavljane žene četiri
puta više pokušavaju samoubistvo i bolesne su 68 posto više od ostalih žena.
11. Društvena i ekonomska cena nasilja u
porodici je ogromna i čak neizbrojiva i nepriznata. Javno obrazovanje i
podizanje nivoa svesti je neophodno da bi se mobilisala podrška i efektivna
intervencija.
Dan nasilja
U Americi je za žene najopasniji dan u
godini tzv. Super Bowl nedelja, kada
se u proleće igra finale nacionalnog fudbalskog prvenstva. Ovaj dan je još
opasniji za žene nego Božić. Muškarci tada piju, klade se, cela porodica je na
okupu, pa kao i svakog vikenda izbijaju razne tenzije. Fudbalsko finale je
najviši domen mačo kulture. To je gratifikacija muške snage, moći, legitimne
agresivnosti i besa. Fudbal nije uzrok nasilja ali je inicijalna kapisla, i
kada u atmosferi gratifikovanog mačoizma muškarac izgubi opkladu, previše
popije ili ga jednostavno previše ponesu događaji, onda lako napada članove
porodice, pre svega žene i decu. Super Bowl
glorifikuje neke muške osobine, npr. da bude dominantan (što on objektivno sve
manje jeste), agresivan (što na javnim mestima prosto ne sme da bude), da ima
kontrolu (što većina muškaraca ni u privatnom ni u poslovnom domenu svojih
života ne mogu da ostvare). Samo na jedan način moguće je imati, povratiti opet
sve, i dominaciju, i agresivnost i kontrolu a to je nasilje prema članovima
porodice. Super Bowl nedelja je
situacija kad u Sjedinjenim Američkim Državama ima više telesnih povreda i
smrti žena nego od autmobilskih nesreća, silovanja i razbojništava ukupno.
Krivičnopravna regulativa
Tradicionalni zakonski instrumenti za
zaštitu od nasilja je inkriminisanje pojedinih nasilnih radnji kao krivičnih
dela. U američkom krivičnom zakonodavstvu nasilje u porodici može, prema svojim
specifičnostima, da se svrsta u razna krivična dela, kao npr:
Napad (assault), napad koji je
prouzrokovao povrede (assault causing injury), napad sa namerom da se
prouzrokuje teška povreda (assault with intent to commit serious injury), napad
sa pretnjom oružjem (assault while displaying a dangerous weapon), namerna
povreda (willful injury), terorizam (terrorism), uznemiravanje (harassment),
namerno nošenje oružje (going armed with intent) ubistvo (homicide), napad sa
namerom da se izvrši seksualno zlostavljanje (assault with intent to commit
sexual abuse), kidnapovanje (kidnapping), neovlašćeno zatvaranje (false
imprisonment), pljačka (robbery), iznuđivanje (extortion), krađa (theft),
prevarne radnje (fraudulent practices), falsifikat (forgery), krivično
neovlašćeno upadanje u tuđ posed (criminal trespass), kriminalno činjenje
pakosti (criminal mischief), navođenje na lažno svedočenje (suborning perjury),
podmićivanje svedoka (tampering with a witness), zlonamerni progon (malicious
persecution), povređivanje životinja (injury to animals), podnošenje lažnog
izveštaja organima pravne prinude (false reports to law enforcement
authorities), provala (burglary), pokušaj provale (attempted burglary).
236 poglavlje Zakonika Ajove (čin nasilja
u porodici) predviđa nasilje u porodici kao radnje napada učinjene pod posebnim
okolnostima. Fizičko nasilje ili pretnja fizičkom integritetu ili pretnja
uništenja imovine je, jasno, najopasnija forma nasilja u porodici i to su one
radnje kojima se najčešće krši krivični zakon. Svaki fizički napad, čak i
guranje je mogućnost ugrožavanja života i mora se ozbiljno tretirati. Činjenica
da zlostavljanje u porodici svaki put postaje učestalije i ozbiljnije
predstavlja imperativ da se čak i "mali" napadi razmatraju sa
stanovišta krivičnog prava. Zakonik Ajove, žrtvi nasilja u porodici, daje
osnova kako za krivični progon tako i građansko pravna sredstva.
Da bi se tako kvalifikovalo, napadnuta
osoba mora biti u određenom odnosu sa napadačem. Kada postoje ti elementi,
krivični slučaj se tretira kao "napad iz domena nasilja" u porodici,
pod poglavljima 236 i 708. Kada se oba elementa ostvare, žrtva nasilja u
porodici ima pravo da podigne građansku tužbu i pokrene širok dijapazon
inicijativa i drugih mogućnosti iz oblasti poglavlja 236.
Obavezni pritvor u slučajevima nasilja u
porodici
Obavezni zatvor u slučajevima nasilja u
porodici je pritvor bez naloga, koji je moguć samo u slučaju kada je policajac
prisutan samom izvršenju krivičnog dela ili prekršaja. Kada policajac samo
veruje da je delo izvršeno (poziv žrtve, informacija od svedoka), nema pravo da
izvrši hapšenje bez naloga jer krši odredbe o hapšenju koje je moguće samo s
nalogom.
Izuzetak od tog pravila je tzv. mandatory arrest, tj. kada je policajac
ovlašćen da izvrši hapšenje i bez naloga, štaviše, kada je obavezan da to
učini. Policajac mora da uhapsi tzv. primarnog učinioca fizičke agresije.
Sistem obaveznog hapšenja usvojile su krajem osamdesetih mnoge američke države
a taj primer su pratili i mnogi gradovi ne čekajući da njihove države to
ozakone.
Hapšenje i zatvaranje nasilnika pre svega
smanjuje broj slučajeva nasilja i ubistava u porodici. Istraživanje vođeno u
Mineapolisu dokazalo je da su nasilnici koji su proveli osam časova u zatvoru,
za razliku od onih koji nisu pritvarani, u duplo manjem broju slučajeva
ponavljali nasilje u periodu od narednih šest meseci. Kada je u Njuportu
usvojena mera obaveznog pritvora, slučajevi smrtnog ishoda nasilja u porodici
su se smanjili sa 12-13 godišnje na samo jedno. Ako se obavezni pritvor zaista
sprovodi u slučajevima u kojima ga zakon propisuje, ta mera dramatično smanjuje
slučajeve nasilja u porodici.
Postavlja se pitanje zašto zakon čini
pritvor obaveznim u takvim slučajevima, i ne ostavlja to ipak policiji na
diskrecionu ocenu i procenu cele situacije? Niz praktičnih razloga i iskustava
doveli su do formiranja instituta obaznog pritvora:
Kada je ostavljeno policiji da odlučuje o
tome da li će ili ne pritvoriti nasilnika, mnogi policajci se radije odlučuju da
ne pritvore nasilnike. Istraživanja pokazuju da se pritvor, kada je diskrecion,
dešava u samo 3-10% slučajeva nasilja u porodici. U Filadelfiji policija
zatvara samo 13% nasilnika, i to od slučajeva kada su fizičke povrede žrtve
očigledne. Uobičajeni izgovor je da se same žrtve protive hapšenju svojih
muževa i momaka kada policija dođe na mesto zbivanja. Istraživanje iz Milvokija
pokazuje međutim da 82% zlostavljanih žena želi hapšenje nasilnika dok u istom
gradu ima samo 14% hapšenja u slučajevima nasilja u porodici.
Kada pritvor nije obavezan, policija onda
primenjuje sopstvene, neujednačene kriterijume za pritvaranje nasilnika. Jedni
kažu da ocenjuju težinu povreda koje je zadobila žrtva, drugi pak procenjuju
"opravdanost" razloga zbog kojih je muškarac tukao ženu, treći se
odlučuju za pritvor tek ako je nasilnik nasilan i prema policajcu na dužnosti
koji je došao da interveniše.
Obavezni pritvor minimizuje mogućnost
arbitrernosti i različitosti u odlučivanju da li da se nasilnik pritvori ili
ne, jasnom odredbom da se u svim slučajevima u kojima policajac ima osnova da
veruje da se desilo nasilje među članovima domaćinstva, mora zatvoriti primarni
fizički agresor.
Policija može da se buni zbog postojanja
instituta obeveznog pritvora jer se time umanjuje njihovo tradicionalno
diskreciono pravo, iako nije umanjena policajčeva uloga jer on vrši
profesionalno procenjivanje, pri odlučivanju da li postoje uverljivi razlozi da
je nasilje postojalo.
Dobra strana obaveznog zatvora je što u
tim slučajevima uloga policije postaje jasna, oni su tu prosto da sprovode
zakon a ne da budu posrednici ili porodični savetnici. Policija celog sveta ne
voli da interveniše u slučajevima nasilja u porodici. Oni su često i sami
izloženi napadima u pregrejanoj emotivnoj atmosferi nečega što doživljavaju
samo kao prolazan incident ("oni se ubrzo pomire i opet su u
ljubavi"). Policija iz Duluta međutim beleži smanjivanje napada i
ranjavanja policije sa otprilike 15 godišnje na nijedno od kada je uveden
obavezni pritvor. Jednostavno, nasilniku je jasno da policajac na dužnosti više
uopšte ne odlučuje o tome da li će ga uhapsiti ili ne, jer ima obavezu to da
uradi, pa nema ni smisla protiviti mu se. I policajcima je takva uloga lakša,
jer umesto da se dogovaraju, pregovaraju, posreduju, opominju, smanjuju tenziju
i gase požare strasti, oni jednostavno primenjuju meru na koju ih zakon
obavezuje.
Iako istraživanja pokazuju da većina
zlostavljanih žena želi hapšenje nasilnika, mnoge se za vreme intervenicije
policije ponašaju suprotno, moleći policajca da ne hapsi nasilnika. Razlozi su:
1. strah da će se nasilnik vratiti iz
zatvora još nasilniji i da će im se osvetiti zbog zatvora; 2. ne žele da deca
budu svedoci očevog hapšenja; 3. ne žele da nasilnik izgubi posao zbog hapšenja
i prestane da izdržava porodicu; 4. uverenje da je nasilje njena
"krivica" i da je ona nešto morala da učini da spreči nasilje koje
trpi.
Što se tiče mogućeg osvetničkog
ponašanja, pokazano je da oni nasilnici koji su bili pritvoreni, vrše upola
manje napada u sledećih 6 meseci od onih koji nisu pritvoreni, dakle, uprkos
strahu, žrtve treba da znaju da je možda mnogo opasnije da nasilnik ne bude
zatvoren.
Iako je jasno da deci nije prijatan
prizor hapšenje njihovog oca, stalna izloženost dece scenama nasilja u porodici
je još štetnija i ima dugotrajne efekte. Istraživanja dokazuju da je deci često
potrebno samo da budu svedoci nasilja pa da nauče da je to "rešenje"
problematičnih situacija ili "normalan" ventil za ljutnju. Nasilne
porodice rezultiraju visokom stopom maloletničkog kriminala, nasilnog
kriminala, samoubistava i zlopotrebe alkohola i droga. Za decu je neophodno da
vide da će policija uvek reagovati i zaštititi njih i njihovu majku od daljeg
nasilja, čime dobijaju jasnu poruku da nasilje u društvu nije dozvoljeno i da
je kažnjivo ko god da je nasilnik i žrtva.
Treće, strah od gubitka nasilnikove plate
umanjuje se time što žena može da traži sklonište, pravnu pomoć, socijalnu
službu pomoći, dečiji dodatak ili pomoć da se sama zaposli.
Što se tiče samookrivljavanja žrtve, za
pravni sistem je neoprostivo da neguje i podržava pristup "okrivljavanja
žrtve". Obavezan pritvor eliminiše mogućnost da žena utiče na ponašanje
policije koja mora da obavi pritvor.
Obavezan pritvor neguje percepciju
zlostavljane žene da je društvo vrednuje i da kažnjava nasilje prema njoj. Kada
policija dođe na njen poziv i uhapsi nasilnika, ona dobija poruku da njena
aktivnost, kao i čin hapšenja koji policija preduzima, mogu da prekinu nasilje
koje trpi. Žena tada ima mogućnost da počne da se uverava da je sposobna da
preduzme napore da zaštiti samu sebe.
Kada postoji diskreciono pravo na
pritvaranje, policija može da zloupotrebi to pravo zatvarajući neproporcionalno
veliki broj muškaraca iz socijalno
nižestatusnih kategorija. Iako je nasilje u porodici podjednako
prošireno u svim rasnim i socioekonomskim grupama, diskreciono pravo daje
policiji prostor da to pravo vrši mnogo češće prema "obojenima" i
siromašnima a da se usteže da pritvara ugledne i imućne bele građane koji bi
mogli da im se osvete za to. Obavezni zatvor smanjuje diskriminaciju kod
zatvaranja i smanjuje prostor za strah od osvete uticajnih ljudi, kojima
postaje jasno da policajac ne vrši svoju slobodnu volju kad ih pritvara, već
samo sprovodi obaveznu zakonsku meru. Obavezni pritvor dakle pomaže da se ne
pravi rasna i klasna razlika kada policija interveniše u situacijama porodičnog
nasilja.
Dvostruko hapšenje se dešava kada je
između članova porodice došlo do tuče, tj. kada je žrtva uzvratila napadaču,
odnosno kada se jedna strana aktivno branila. Neki policajci ovo široko
zloupotrebljavaju pa uvek hapse oboje ne želeći da ulaze u detalje ko je
"prvi počeo", ko se od koga zapravo branio, ko je napadao a ko bio u
samoodbrani. Smatra se da je to pomalo osvetoljubiva reakcija policije na
činjenicu da im je oduzeto diskreciono pravo da odlučuju u slučajevima nasilja
u porodici, pa onda mehanički hapse oboje kad već ne mogu da odlučuju. Kada je
taj problem uočen, obuka policajaca je obuhvatila kriterijume za ocenjivanje ko
je primarni fizički agresor. Ovaj problem je vidno smanjen otkada su uvedeni
kriterijumi, ali ostaje činjenica da neopravdano dvostruko hapšenje izaziva
skepsu zlostavljanih žena u pogledu sposobnosti policije da im pomogne, pa tako
treba raditi na smanjenju dvostrukih hapšenja.
Obavezan pritvor sâm po sebi kao mera
znatno smanjuje broj slučajeva nasilja u porodici davanjem jasne poruke
nasilniku o njegovoj odgovornosti za takve radnje. Obavezan pritvor spasava
ženu od mukotrpnog traženja pomoći od nevoljnih institucija pravnog sistema i
time se opravdano zahteva da policija hitno i smesta zaštiti građane u trenutku
opasnosti. Dalje, više pritvora znači samim tim i više identifikovanih
slučajeva spremnih za optuženje, takođe i da će više žena primiti usluge
namenjene žrtvama nasilja, kao i da će više nasilnika biti osuđeno, zatvoreno i
upućeno na programe za menjanje nasilnog ponašanja. Najvažnije je da se time
upućuje celom društvu jasna poruka da se nasilje ni nad ženama niti bilo kim,
neće tolerisati.
U Ajovi se obavezni pritvor primenjuje
kao jedna od mera kojima se u toj državi lica koja su izvršila krivična dela
nasilja u porodici drugačije tretiraju nego kriminalci. Da bi se primenio
obavezni pritvor, potrebno je:
1. Da postoji nasilje u porodici, kada
dve osobe žive zajedno, i da nije reč o prekršaju već krivičnom napadu, a u
slučaju obostrane primene nasilnih radnji, obavezni pritvor se određuje prema
primarnom fizičkom agresoru.
2. Kršenje nekog od zaštitnih naloga iz
poglavlja 236 ili nekog od hitnih naloga ili privremenih naređenja ili bilo
kojih naređenja ili naloga koji traju više od jedne godine.
3. Kršenje naloga iz razvoda o napuštanju
zajedničkog boravišta ili bilo kog drugog naloga izdatog shodno poglavlju 598.
4. Kršenje "no contact" naredbe
iz krivičnog postupka.
5. Kršenje "no contact" naredbe
iz krivične presude koja određuje uslove pod kojima se vrši nadzor za vreme
uslovne osude.
6. Kršenje zaštitnih naloga izdatih
shodno poglavlju 910a u pogledu krivičnog progona izvršioca nasilja u porodici
pod odeljkom 708.2a.
Zakon izričito predviđa da policija mora
zatvoriti nasilnika za kršenje zaštitnih
naloga. Takva osoba ne može biti puštena na osnovu kaucije ili po drugom
osnovu pre no što je izvedena pred magistratski sud.
Sudska zabrana komuniciranja – "no-contact
order"
Iskustvo u radu sa žrtvama nasilja
nedvosmisleno pokazuje da do eskalacije nasilja i čak ubistva najčešće dolazi u
situaciji kada žrtva pokuša da izađe iz nasilne zajednice, bilo da pokrene
postupak za razvod, bilo da fizički napusti nasilnika. Uobičajena policijska
zaštita se pokazuje kao nedovoljna ili neadekvatna, jer policija ne može da
reaguje "unapred", već tek kada je izvršen čin nasilja ili najranije
tokom njegovog izvršenja, ali onda za žrtvu može biti kasno. Takođe se ne može
svakoj ženi-žrtvi nasilja u porodici dati celodnevna i svakodnevna policijska
pratnja i zaštita. Zato je nekomuniciranje, tj. zabrana komuniciranja između
nasilnika i žrtve od najvećeg mogućeg značaja za prevenciju nasilja. Time se
naređuje nasilniku da obustavi svaki fizički dodir sa žrtvom ili bilo kakav
oblik komunikacije sa njom, pod pretnjom obaveznog pritvaranja usled kršenja
naloga. Pri svemu tome, ljudska prava nasilnika su umanjena minimalno, dakle
nije došlo do primene represije zbog opasnog stanja, već su samo zaštićena
elementarna ljudska prava žrtve na fizički integritet i pravo na život.
U Ajovi ta zabrana komuniciranja izgleda
kao jedan spisak zabrana:
1. Sud naređuje da "X" neće
pretiti, napadati, šunjati se oko, zlostavljati, presretati, ucenjivati ili na
bilo koji drugi način uznemiravati zaštićenu stranku komuniciranjem sa njom.
2. Lice "X" će se držati na
distanci od zaštićene stranke i neće ni u kom slučaju i nigde biti u prisustvu
te stranke izuzev u sudnici za vreme pretresa4.
3. Lice "X" neće komunicirati
sa zašticenim licem, ni telefonom, ni pismeno, ni preko trećih lica, niti na
bilo koji drugi način. Ovo ograničenje se ne odnosi na zabranu komuniciranje
preko advokata.
4. Zaštićeno lice će imati isključiv
posed nad njihovim bivšim zajedničkim stanom što uključuje (ali nije ograničeno
na) stan (sledi adresa). Lice "X" neće tamo ići, ulaziti, zauzimati
nijednu prostoriju ili ostati da boravi na tom mestu, pod bilo kojim uslovima.
Lice "X" može da uđe u to boravište samo jednom i to u pratnji
mirovnog službenika, radi uzimanje sopstvene odeće i predmeta koji su vezani za
njegov posao.
5. Zaštićena stranka dobija privremeno
starateljstvo nad sledećom decom (sledi lista imena). Sem ukoliko u daljem
postupku ne bude promenjena od strane nadležnog suda za odlučivanje o
starateljstvu nad decom, ova privremena odluka o starateljstvu će prevagnuti
nad bilo kojim postojećim naređenjem o starateljstvu. Pitanje poseta biće
rešeno na suđenju. Do tog momenta lice "X" neće kontaktirati niti sa
navedenom decom niti će kontaktirati sa zaštićenom strankom.
6. Ako lice "X" prekrši bilo
koju odredbu ovog naređenja, biće smesta uhapšeno. Kršenje ovog naređenja će se
desiti čak i ako se zaštićena stranka saglasi sa ponašanjem koje je zabranjeno
ovim naređenjem. Samo sud može da oslobodi lice "X" od zabrana koje
sadrži ovo naređenje5.
7. Saslušanje povodom ovog naređenja biće
održano (sledi mesto i datum) da bi se odlučilo da li je potrebno doneti stalnu
zabranu komuniciranja. Propuštanje da se lice "X" pojavi na saslušanju
može rezultirati automatskim donošenjem stalnog naređenja o zabrani
komuniciranja.
8. Ovo naređenje je izvršno od momenta
uručivanja licu "X". Ono će ostati na snazi sve dok se ne promeni,
obustavi ili ograniči kasnijim pismenim naređenjem, ali ni u kom slučaju ne pre
navršene jedne godine dana.
Jednostrano
inicirani hitni nalozi
To su nalozi privremenog karaktera,
inicirani od strane žrtve i imaju za cilj obezbeđenje njene sigurnosti za vreme
trajanja krivičnog ili građanskog postupka. Ako se dokaže dobar razlog, važenje
privremenih hitnih naloga se produžava. Posle uspostavljanja privremenog
naloga, najkasnije za 15 dana mora da se održi saslušanje stranaka u kome ona
strana koja je zahtevala meru, mora da dokaže postojanje zlostavljanja. Hitni
nalozi traju 72 časa ali zaštićena strana može da trži njihovo donošenje iznova
u neograničenom broju slučajeva.
Hitni nalozi mogu da se odnose na
privremeno izdržavanje, privremeno starateljstvo nad decom uz regulisanje
viđenja sa njima, zabranu kontakta ili uznemiravanja žrtve od strane nasilnika
kao i naređenje napuštanja zajedničkog prebivališta.
Sudski sekretar je obavezan u roku od 6
sati da dostavi nadležnom šerifu i dispečeru pismenu sudsku odluku da bi oni
mogli da postupaju, a u roku od 24 časa prepis odluke za njihovu evidenciju.
Mirovni službenih (peace officer) je ovlašćen kad dobije tu odluku da nasilnika
koji krši naređenje odmah preda magistratskom sudu, bez odlaganja, na suđenje.
Glavna razika između naređenja izdatih u
krivičnom postupku i građanskom je da obavezni pritvor koji rezultira kršenjem
građanskog naređenja ne mora da traje minimalno dva dana što je slučaj sa
krivičnim, već i kraće. Ali ako je određeno da traje duže, kao i kod krivičnog
pritvora, mora da traje u uzastopnim danima, kontinuirano.
Pravne klinike
Američki pravni fakulteti su šezdesetih
godina počeli da organizuju specijalan vid nastave, zvan "pravna
klinika". Ideja je preuzeta od medicinskih fakulteta gde su po tradiciji
fakultetske klinike oduvek služile kao mesto pružanja besplatne medicinske
usluge siromašnim ljudima a sa ciljem da se studenti medicine tokom studija i
kroz praksu što bolje obuče.
Pravne klinike pružaju besplatne pravne
usluge siromašnim ljudima koji ne mogu da plaćaju (uvek preskupe) advokate da bi
ostvarili svoja prava, a ujedno omogućavaju studentima prava da stiču praksu.
Osim toga, kako su studenti prava obično deca iz više srednje klase, klinika je
mesto da se možda po prvi put u životu suoče sa stvarnim životnim problemima
ljudi lišenih premisa društvene moći, sa tamnom stranom društvenih nepravdi,
nelegalnostima koje uprkos lepih zakona uporno nastavljaju da postoje, kao i sa
nasiljem u svim njegovim vidovima. Osim što za taj rad dobijaju ocene kao da su
polozili više predmeta6, studenti dobijaju i preporuke koje im po
završetku studija pomažu da se zaposle, jer poslodavci uvek više cene
diplomirane studente sa praktičnim iskustvom od onih koji imaju samo teoretska
znanja.
Pravni fakultet u Ajovi ima pravnu
kliniku koja zauzima ceo treći sprat fakultetske zgrade. Studenti treba da su
završili tri semestra studija sa prosečnom ocenom "srednjom" i više,
da bi imali pravo da apliciraju. Rad u klinici im se računa kao neki broj
kredita (bodova), tj. uračunava im se u zbir bodova koji moraju da ostvare da
bi diplomirali. Superviziju ne vrše profesori iz nastave, već tzv.
"klinički profesori", ljudi koji su na pravnu kiniku došli direktno
iz sudske prakse, i koji rade samo to, i ne učestvuju u drugim vidovima
nastave.
Pravna klinika radi kao jedna dobro
organizovana advokatska firma. Studenti u klinici rade sve: zastupaju klijente
u svim fazama pravnih postupaka, uključujući davanje pravnih saveta, pregovore
i dogovore kod sklapanja ugovora, istraživanje činjenica, uzimanje izjava,
pisanje svih pravnih podnesaka, molbi, žalbi, tužbi i sl., i zastupanje
klijenata na sudskim pretresima7. Kako bi mnogi, ako ne svi,
studenti hteli da rade na klinici makar jedan semestar, a može samo njih
15-20%, postoji sistem lutrije: svi koji ispunjavaju uslove, bivaju kockom
primljeni ili odbijeni za taj semestar. Oni koji su primljeni, mogu da se
odluče da će raditi u jednoj od devet ponuđenih pravnih oblasti: ljudska prava
i slobode, radnopravni odnosi, imovinsko pravo i transakcije, odbrana u
krivičnom postupku, pravo potrošača, imigraciono pravo, prava invalida i
obolelih od AIDS-a, porodično nasilje i socijalno pravo.8
Pravne klinike su potpuno dotirane, dakle
ništa ne zarađuju, a pare su potpuno "državne". U Ajovi troškove
pravne klinike dele Univerzitet, Pravni fakultet i Džonson Kaunti, tj. okrug u
kome se sve to nalazi. Najviše daje Pravni fakultet.
Najčešći slučajevi pravne klinike su
upravo žene žrtve nasilja u porodici. A prema statistikama ove klinike, to nisu
"samo" žrtve nasilja (ako je nasilje uopste ikada "samo"
stvar). One obično imaju još neki društveni hendikep, kao što su: siromaštvo,
nezaposlenost, nizak obrazovni nivo, disabilitet neke vrste, nisu bele,
strankinje sa neregulisanim pravnim statusom boravka, slabo znaju jezik, vrlo
su mlade, prilično su stare, nemaju nikakvu rodbinu, imaju neprijateljsku
rodbinu, malu decu, decu sa disabilitetom, bile su ranije osuđivane (uglavnom
zbog prostitucije, krađa, posedovanja droge), imaju lične probleme sa alkoholom
i drogama i sl. Često je više tih faktora kombinovano zajedno. U pravnu kliniku
dolaze same ili ih šalju razne ženske grupe (inače u Ajovi brojne i veoma dobro
organizovane) koje se bore protiv nasilja.
Rad u klinici vidljivo utiče na muške
studente. Naime, od drčnih američkih klinaca koji veruju da se sve da rešiti
pesnicama, postanu malo stišaniji,
umereniji i zamišljeniji mladi ljudi, koji, po pravilu, po završetku
rada u klinici obećavaju da će u svojim budućim firmama slučajeve nasilja u
porodici tretirati "pro bono" dakle uzimaće ih u rad besplatno.
Inače, svi se zapanje nad strahotnošću nasilja u porodici, uprkos tome što se
kao redovni predmeti predaju i nasilje u porodici i feminizam a i u drugim
predmetima ima dosta feminističkih osvrta na problematiku, npr. u krivičnom
pravu, porodičnom pravu, porezima, imovinskim odnosima i sl. Zapravo, prvo se
razočaraju, jer većina uđe u kliniku sa idejom da prakticira promet
nekretninama, sporove oko imovine nad zemljom, pregovaranje i pisanje raznih
ugovora u vezi sa nekretninama, zakupima i sl. jer to očekuju da će raditi u
praksi Ajove kao farmerske države. Ali osobe sa takvim problemima obično ne
dolaze u pravne klinike. Ovde dolaze one najobespravljenije, koje trpe najveće
nepravde i nema im pomoći ni od kuda. I onda studenti uplove u jedan svet nepravdi
i nasilja, ali kako pravni sistem u Ajovi ipak daje upotrebljiva i efikasna
rešenja, to sve na kraju prihvate kao jedan profesionalni izazov.
Laičko zastupanje žrtve
Učešće laičkog zastupanja žrtve je
relativno nova pojava. Do zakonskog regulisanja laičkog zastupanja žrtve
nasilja u porodici je došlo jer je uočeno da službenici javnog tužilaštva ne
mogu da pruže žrtvi ništa drugo osim podizanja krivične optužbe protiv
nasilnika i objašnjenja njene pozicije u postupku. Njoj su međutim potrebne i
mnoge druge neophodne usluge. Uzeti sopstvenog advokata je međutim skupo.
Potrebe, strahovi i opasnosti u kojima se nalazi zlostavljana žena koja pokrene
neki pravni postupak protiv nasilnika zahtevaju stalnu pomoć i podršku. Laički
advokati mogu da obezbede javnom tužilaštvu informacije o nasilju u porodici i
o specifičnostima žrtvine situacije kao i da podrže optužbu na mnogo drugih
načina.
Takav laički advokat može žrtvi smesta da
omogući odbranu, podršku i sklonište po zatvaranju nasilnika; da joj objasni postupak
pred krivičnim sudom i građanskopravna sredstva koja može da koristi; da se
pridružuje žrtvi prateći je kod javnog tužioca i na sud, i da obezbeđuje
prevoz, čuvanje dece i sl. ako je to potrebno; da joj objasni koje sve mere
postoje za odbranu žrtve nasilja i za poboljšanje njene situacije; da pomogne
žrtvi kod njenog odlučivanja o ponuđenim pravnim opcijama; da obezbedi javnom
tužilaštvu (sa dozvolom žrtve) informacije o žrtvi, slučaju i specifičnoj
situaciji; na konsulatativnoj osnovi da obuči osoblje okružnog javnog
tužilaštva, razvije postupke i politiku i daje podstreka u teškim slučajevima.
Program edukacije namenjen nasilnicima
Ne samo što svaka vrsta osude u krivičnom
ili građanskom postupku za akte nasilja u porodici povlači obavezu pohađanja
programa edukacije nasilnika, već ta obaveza takođe postoji i kod izricanje
naređenja o nekomuniciranju, no-contact
order-a.
Ko
je nasilnik
Korišćenje nasilja u međuljudskim
odnosima je naučeno ponašanje. Nasilnik je možda bio svedok nasilja kao dete, a
porodica je moćan izvor poučavanja ponašanju u odnosima. Nasilnici takođe mogu
da nauče nasilno ponašanje kroz društveno prihvatanje nasilja ili
predstavljanje nasilja u medijima, putem pornografije, kroz ponašanje
pripadnika svoje generacije kao i kroz tradicionalan nedostatak društvenih
posledica po izvršeno nasilje prema ženama.
Neke karakteristike nasilnih partnera su:
1. Posesivnost prema partnerkama.
2. Uverenje da imaju pravo da kontrolišu
ponašanje svojih partnerki.
3. Nisko samovrednovanje.
4. Nezrelost.
5. Neshvatanje zlostavljanja kao izbora
niti posledice sopstvene odluke.
6. Izolovanost i nedostatak bliskosti sa
bilo kim (iako može izgledati da je društven među svojim prijateljima).
7. Nedostatak veštine komuniciranja.
8. Neosetljivost na kritiku koju shvata
kao izazivanje ili provokaciju.
9. Osećaj ugroženosti promenama ili
izloženošću.
Samo nasilnik je taj koji može da promeni
svoje nasilno ponašanje a to ne može da učini bez ozbiljne posvećenosti i
preduzimanja pozitivnih koraka ka tom cilju. Deca su svedoci nasilja i postaju
žrtve čak i kada nisu direktno napadnuta. Deca koja žive u kućama u kojima su
njihove majke prebijane vrlo retko mogu da ne budu svesna šta se zbiva i ako
nisu bila neposredno prisutna. Deca koja žive sa nasilnikom su žrtve
emocionalnog zlostavljanja i u velikom su riziku da usvoje razne problematične
oblike ponašanja i emotivnih potresa. Ona postaju ili preagresivna ili previše
pasivna, niskog samovrednovanja, sa osećanjem krivice i školskim problemima.
Ona mogu imati problema da ostvaruju svoje lične veze kao i u odnosu sa osobama
od autoriteta. Zlostavljanje dece međutim nije samo emotivne prirode jer su
mnoga deca i sama izložena fizičkim napadima kad pokušavaju da zaštite majku,
ali i nezavisno od napada na nju. U kućama gde nasilnik neometano premlaćuje
svoju ženu, velika je verovatnoća da će i deca biti izložena fizičkom ili
seksualnom nasilju. Više od polovine odraslih nasilnika bili su kao deca
izloženi nasilju u porodici bilo kao žrtve bilo kao svedoci. Ali to nije
mehanički upisan rezultat, oni koji su kao deca naučili da je nasilje redovni
deo intimnih odnosa, mogu od toga i da se oduče kao odrasli.
Ciljevi
programa
Sudski određeni programi edukacije
nasilnika imaju određene ciljeve i karakteristike. Ciljevi najčešće određivanog
edukativnog programa su:
Povećanje nasilnikove odgovornosti za
sopstveno nasilničko ponašanje; razvijanje nenasilnog ponašanja; povećanje
konstruktivnog izražavanja svih emocija, sposobnosti slušanja, uspostavljanja
kontrole nad ljutnjom; smanjenje izolacije i razvijanje ličnog podržavajućeg
sistema; smanjenje zavisnosti od svakog intimnog odnosa i uspostavljanje
granica; porast nasilnikovog razumevanja porodice i društvenih facilitatora u
slučajevima premlaćivanja žena. Program se sastoji od nedeljnih susreta malih
grupa muškaraca pod supervizijom jednog ili dva obučena grupna lidera. Grupe se
koriste da se razbije odbojnost i osećaj izolovanosti i da doprinesu razvitku
međuljudskih komunikacionih sposobnosti.
Program obuhvata 7 do 25 muškaraca. Traje
od 5-6 nedelja do godinu dana, pa i duže. Programi često obuhvataju strategije
za specifične promene ponašanja i ispoljavanja i rad na psihološkim nedostacima
klijenata. Ti programi obuhvataju kako edukativne tako i terapeutske pristupe u
različitim nivoima. Programi nastoje da se zabave duboko usađenim ličnim
nesređenostima, i podrazumevaju takođe i dugotrajnu individualnu i grupnu
terapiju. Široko rasprostranjeno je uverenje da je tretman suštine, korena
nasilnog ponašanja, kao i specifična zavisnost nasilnika od primene nasilnog
ponašanja, neophodan deo rehabilitacionog procesa, ali da sam po sebi ne može
da ukloni nasilje.
Efekti
tretmana
Većina muškaraca koji završe program,
nenasilno se ponašaju tokom sledeće godine. Procenat onih koji ostanu nenasilni
varira od 53 do 85 posto, sa još manjim procentom prijava koje bi došle od
ranijih žrtava nasilja. Muškarci koji ispadnu iz programa imaju mnogo više
izgleda da nastave sa nasilnim ponašanjem no oni koji ga završe. Ovi nalazi
moraju biti korigovani činjenicom da se svako nasilje smanjuje usled sudske
intervencije i bez prisustva edukativnog tretmana koji naredi sud. 67% žrtava
nasilja u porodici nije reviktimizirano u narednih 6 meseci. 18% učinioca
nasilnih dela učini novo, od policije prijavljeno krivično delo, u toku naredna
6 meseca posle sudske intervencije, dok 82% neki sledeći prijavljeni slučaj.
Istraživanja razlika između intenziteta
programa, kombinacije edukacije i grupa samopomoći u različitim varijetetima
(12 nedelja tretmana sa jednim sastankom nedeljno, prema 16 nedelja tretmana sa
dva sastanka nedeljno) pokazalo je da nema nikakvih značajnijih razlika u
rezultatima tretmana. Gotovo dve trećine onih koji su završili tretman ostalo
je nenasilno u sledećih 18 meseci, mada je preovlađujuća većina njih pretila
nasiljem. U 18-mesečnom periodu većina nasilnika koja je prošla kroz neku
sudsku proceduru takođe nije bila nasilna i pokazivala je manje nasilnog
ponašanja od bilo kojih drugih nasilnika. Sve to navodi istraživače na zaključak
da, kroz duži vremenski period, izgledi da nasilnik bude optužen i suđen
predstavljaju ipak najjaču prepreku daljem nasilju.
Poređenje između nasilnika koji su bili
na edukaciji i onih s kojima to nije bio slučaj, je pokazalo da nastavak
nasilnog ponašanja zavisi od ličnih osobina pojedinca, a da je strog sudski
nadzor i prisila na tretman ako je potrebno, neophodna. Kada su o tretmanu
odlučivali službeno lice za nadzor i terapeuti na osnovu volje nasilnika da se
promeni (dakle kad nije bio nateran na tretman sudskom odlukom), recidivizam se
u toku narednih 6 meseci javio u 4% slučajeva što je mnogo manje no 16%
recidivista među onim nasilnicima koji nisu poslati na tretman.
Muškarci koji su prošli kroz sudski
naređen tretman nisu značajno različiti od nasilnika kojima taj tretman nije
naređen, i to u pogledu ozbiljnosti nasilja, pribegavanju pretnjama nasilju,
učestalosti fizičke agresivnosti ili korišćenja tehnika nenasilnog rešavanja
sukoba.
Nasilnici koji su prošli kroz tretman
smanjili su psihičko zlostavljanje u poređenju sa onima koji nisu prošli
tretman, i veća je verovatnoću da će počiniti manje ozbiljnu radnju fizičkog
nasilja (43 prema 12).
Feministkinje iz Ajove na osnovu svog
iskustva veruju da je edukacija nasilnika mnogo manje efikasna od primene
obične sile i prinude od strane državnih organa. Efikasno sprovođeni pritvor,
suđenje i presude na novčane i zatvorske kazne su, po njihovom mišljenju,
zaista jedino što sprečava nasilnika da i dalje bude nasilan.
Preporuke
Sudovi treba da uzmu u obzir duže i
intenzivnije programe jer mnogi sudovi već imaju obavezne programe u trajanju
od 26 do 32 nedelje. Efekti dužeg tretmana nisu još uvek adekvatno vrednovani.
Sudovi treba da što je moguće više minimiziraju odlaganje između krivičnog dela
i odluke o slučaju i da počnu sa tretmanom što je pre moguće. Obezbeđene su
sankcije za one koji neće da se podvrgnu tretmanu. Postignuća u preventivi su
poznata i kriminološki dokazana.
Potrebno je kombinovati tretman sa drugim
merama, kao što su vikend zatvor, intenzivna uslovna osuda i nadzor, usluge za
zajednicu ili druge alternative koje mogu da podignu motivisanost nasilnika u
pogledu promene ponašanja.
Posebno je važno biti svestan potrebe da
se zaštiti žrtva dok je nasilnik na tretmanu. Potrebno je od strane suda
određena redovna provera sigurnosti žrtve, uređenje sigurnosnog plana za žrtvu,
i kršenje nasilnikove privatnosti ako se smatra da je nasilje njemu imanentno.
Potrebno je uspostavljanje standarda za one koji obezbeđuju tretman kao i
efikasnija procedura za nadgledanje kvaliteta tretmana.
Edukativni tretmani nude nasilnicima
priliku za rehabilitaciju ali se ne može očekivati da učine čuda sa svima koji
ih pohađaju. Sudovi moraju da koriste tretman nasilnika kao jednu od opcija u
nizu sankcija koje se koriste da spreče nasilje u porodici.
Dodatni zakonski instituti koji doprinose
poboljšanju situacije koja se odnosi na
nasilje u porodici
Zakonske odredbe Ajove koje se odnose na
nasilje u porodici su širokog dijapazona. Od kad se primenjije najvažnija mera,
obavezni pritvor, od 1986, zakonodavac je stalno dodavao brojne nove odredbe
koje se odnose na radnje iz domena raznih državnih institutcija i organa
uključenih u kampanju protiv nasilja u porodici. To su npr:
1. Državne osnovne škole imaju obavezu da
od prvog do dvanaestog razreda uključe instrukcije o nasilju u porodici kao deo
svojih programa o ljudskom rastu i razvitku.
2. Obuka policije. Policijska akademija
Ajove mora da uključi posebne instrukcije o
nasilju u porodici na bazi kontinuiranog obrazovnog programa za
poboljšanje škola za obuku organa pravne prisile.
3. Druge profesionalne obuke.
Ministarstvo pravde Ajove zajedno sa onima koji pružaju razne usluge žrtvama
nasilja, moraju zajednički da rade sa profesionalnim organizacijama na
podsticanju sprovođenja obuke o nasilju u porodici.
4. Fondovi. Zakonodavstvo je kreiralo
specijalni porez da bi se usmerio novac u hitne fondove za žrtve nasilja u
porodici i radi generisanja dodatnog novca za razna sudska plaćanja za programe
za hitne slučajeve za žrtve nasilja u porodici.
5. SOS telefon9 radi 24 časa
svakoga dana, kao služba za hitne slučajeve, organizovana širom države,
namenjen žrtavama nasilja u porodici kojima je potrebna informacija, advokatska
pomoć i podrška, a i onima koje žele da se žale na postupanje organa prisile.
Umesto
zaključka: slučaj nasilnika Odžej Simpsona
Odžej Simpson je ubio svoju ženu i njenog
prijatelja (navodnog ljubavnika), iz ljubomore. Oslobođen je u krivičnom
postupku usled nedostatka dokaza. Roditelji žrtve pokrenuli su onda građanski
postupak za nadoknadu štete. Odžej je bivši profesionalni fudbaler, a kasnije
je postao zvezda šou biznisa, voditelj kvizova, šou programa, dečjih emisija i
sl. Odžej je usled svega toga vrlo bogat i vrlo popularan. Kada je uhapšen, nacija
je bila u šoku i u prvo vreme niko nije verovao da je on stvarno
"takav". Mnoge žene su plakale, a crni, pa i beli profesori prava su
verovali da je to samo još jedna "nameštaljka" protiv istaknutog
Crnca. Treba napomenuti da je Odžej crn a njegove žrtve su bele, što dakako
celoj priči daje razne druge prizvuke. Nikada nije zapravo bilo sumnje da je
Odžej zaista ubio to dvoje. Verovatno zbog toga, policija nije baš najurednije
obradila mesto zbivanja, tj. pedantno pokupila baš sve otiske prstiju, sve dlakice
i končiće sa odeće, izanalizirala sve mrljice krvi i grudvice blata, napravila
fotografije baš iz svih uglova i sl. To se radi samo kad je ubica nepoznat pa
služi da se isti uhvati, ali ovde je ubica bio očigledan, pa se nisu baš
potrudili. A kako je očigledni ubica bogat, najmio je super sposobne super
plaćene advokate, koji su na sudu prosto rasturili te policijski neuredno
obezbeđene dokaze, pa ga je porota (stavljena od crnih žena) oslobodila.
Vrhunac nepravde (oslobođen je očigledni ubica) ili vrhunac pravde (dokazi
moraju da budu korektni i niko se ne može osuđivati samo zato što "svi
znaju" da je on ubica)?
Postavilo se pitanje u toj situaciji,
koje su onda bile šanse roditelja ubijene, koji su siromašni, stari, nemoćni,
bolom skrhani i utučeni ljudi, da pobede tu ajkulu? Jednostavno, promenio se
odnos snaga, sada je ajkuli suprotstavljen ne tim apatičnih državnih
službenika, već tim isto tako super zubatih i super skupih advokata, koji su
sistematski, stručno rasturili odbranu. Plus, za razliku od skupo PLAĆENIH
Odžejevih advokata, ovi nisu bili plaćeni, već ĆE TEK BITI, od procenta
dobijene oštete. Oni su dakle morali da dobiju parnicu da bi zaradili, i ta
"mala" razlika u motivaciji činila je svoje. Tako su se sada prvi put
na sudu pojavili svedoci, fotografije i razni drugi dokazi, koji nedvosmisleno
potvrđuju da je Odžej bio sadistički nasilnik koji je permanento premlaćivao
svoju ženu, pa je još, zatim takvu, pretučenu prikazivao u javnosti u skupim
haljinama, sa skupim nakitom, na skupim mestima, sa velikim tamnim naočarima
koje ipak nisu skrivale od batina deformisano lice i modrice. O tome govore
posluga, prijatelji, nepoznati ljudi, sestra ubijene, zaposleni u raznim
lokalima, restoranima i hotelima. Žrtva je živela u permanentom hororu godinama,
trpeći patološku ljubomoru i nasilje ubice. Tip je naravno imao i avanture, sve
bele lepotice, manekenske, "barbi" devojke. One takođe svedoče o
batinama i svemu ostalom što im je Odžej radio. Iako skupo plaćene za svoje
"usluge", bile su srećne da više ne budu. Osim toga, dobri advokati
oštećenih uspeli su da prezentiraju one u početku naizgled bedne policijske
dokaze u mnogo boljem svetlu. Ukratko, desilo se da iako je nasilnika i ubicu
Simpsona krivični sud oslobodio krivice, građanski sud ga je osudio na plaćanje
milionske odštete, posle jednog daleko kvalitetnije vođenog postupka.
Da je Odžej siromašni, nepoznati Crnac koji je ubio svoju CRNU
ženu i njenog navodnog CRNOG prijatlja, dobio bi bez ikakve pompe "life" (doživotnu robiju); da
je Odžej siromašni, nepoznati Crnac koji je ubio svoju BELU ženu i BELOG
navodnog prijatelja, life bi mu
ozbiljno bio u pitanju, tj. pošto se u Americi (statistički dokazano) daleko
strožije kažnjavaju dela prema belim no prema "obojenim" ljudima, a
posebno ako su učinjena od crnih, i smrtna kazna bi mu verovatno već bila
izrečena. Odžej je međutim bogat, i kao takav se izvukao od ma kakve krivične
odgovornosti.
Kako dakle rangirati izvore društvene
opresije: pol, rasu i klasu? U ovom slučaju presudio je očigledno novac jer se
okrivljeni branio mnogo bolje no što su državni službenici napadali. A kako je
taj novac zarađen bavljenjem profesionalnim sportom i šou biznisom (što su,
statistički dokazano, izvori prihoda mnogo većeg broja muškaraca no žena),
izgleda da je ipak prevagnula činjenica da je Odžej muškarac. Kao muškarac,
imao je mogućnosti da zgrne pare baveći se muškim zanimanjima, pa je kao
muškarac imao priliku da godinama nekažnjeno teroriše svoju i mnoge druge žene,
da je ubije iz tipično "muškog razloga", i da, konačno, najgore što
će ga snaći, bude gubitak para, na šta on nadmeno i nimalo zabrinut kaže,
"muškarci plaćaju za svoja zadovoljstva". To što je on crn, potpuno
je ispalo irelevantno usled činjenica da je on prosto muškarac, u muškom svetu
muških kriterijuma i vladajućih muških vrednosti, sa vladajućom muškom pravdom.
Mladi, briljantni crni profesor sa
Pravnog fakulteta u Ajovi, Devon Karbado, održao je povodom slučaja Simpson
javno predavanje u vidu vatrenog govora, kojim je dokazivao da je Simpson samo
još jedna "žrtva" bele Amerike, gde još uvek caruju predrasude da su
crni muškarci nasilne životinje, silovatelji, rođeni kriminalci i ubice, da
policija neprestano nekažnjeno ubija crnu omladinu u racijama, na ulicama i u
policijskim stanicama, da pravosuđe najteže kažnjava crne učinioce krivičnih
dela nad belim osobama, i konačno, da postoji velika mržnja prema uspešnim,
imućnim i popularnim Crncima, tako da svi navodno jedva čekaju da nekog takvog
za nešto optuže i osude ne bi li sve ostale opomenuli i uplašili. Što je sve,
uopšteno rečeno, tačno, samo nema veze sa ubicom Odžejom, koga mladi crni
profesor takođe ne naziva ubicom, jer je sud odlučio da on to nije, a sve to
iznošenje privatnih porodičnih stvari je po njemu prosto neukusno i rasisitički
jer služi kao oružje bele Amerike protiv crne Amerike.
Kako dakle rangirati izvore opresije,
rasu, klasu i pol? Po kom redosledu? Može se reći, pol, pa klasa (pare), pa
rasa. U Americi se međutim rasa stavlja na prvo mesto.
Odžej Simpson je proglašen krivim u
građanskom postupku i osuđen je da plati odštetu od 33,5 miliona dolara za ono
što sud nije smeo da formuliše kao ubistva dve osobe (pošto ga je krivični sud
prethodno oslobodio odgovornosti za ubistva) već je formulisao kao
"značajan doprinos nezakonitom lišenju života".
Porota u građanskom postupku je imala
prilike da čuje preko 50 novih svedoka, koje javni tuzilac nije smatrao za
potrebno da pozove u krivičnom postupku, a koji su svi odreda uverljivo
svedočili o porodičnom nasilju neverovatnih razmera koje je Simpson sprovodio
nad svojom ženom i svim ljubavnicama. U krivičnom postupku potrebno je dokazati
da je neko kriv "izvan svake sumnje", a u građanskom postupku da bi
se neko proglasio odgovornim za nastalu štetu dovoljna je samo "pretežnost
dokaza". Porotu u krivičnom postupku činile su crne žene, u građanskom
beli ljudi oba pola. Optužba u krivičnom postupku je javna, tj. sastoji se od
državnih službenika i ona postupa po dužnosti zastupajući javni interes, dok je
u građanskom postupku optužba privatna i zastupa interese oštećenih, tj.
privatno zainteresovanih za nadoknadu štete. Tako se desilo da jedan sud za
isto delo oslobodi Simpsona a drugi ga kazni. Možda ceo slučaj ipak nije
ilustrativan za tipičnu američku pravdu. Ali jeste tipična globalna pojava da
državni organi nigde ne štite u dovoljnoj meri interese ženskih žrtava muških
zločina. Posebno kada su zločinci imućni, uticajni i popularni.
1 Dženet Reno, U.S. Attorney General. To
zvanje znači istovremeno i vrhovni javni tužilac Sjedinjenih Američkih Država i
Ministar pravde te zemlje.
2 Senatski pravosudni odbor (Senate
Judiciary Committee).
3 National Crime Survey.
4 Interesantno je da sudovi na pretresu
naročito insistiraju na ovoj tački, vodeći računa da li je nasilnik dobro
shvatio značenje te odredbe. Postavlja mu se pitanje, šta ako se slučajno nađe
u autobusu sa zaštićenom strankom, na šta nasilnik, poučen od svog advokata,
odgovara da će odmah sići na prvoj sledećoj stanici. Onda sledi pitanje, a šta
će raditi u međuvremenu, na šta se očekuje odgovor da neće prilaziti zaštićenoj
stranci niti je gledati ili na bilo koji način joj skretati pažnju.
5 Takođe se insistira i na ovoj odredbi,
pa sud vodi računa da li je nasilnik shvatio da ne sme da se viđa sa zaštićenom
strankom ni kada postoji njen pristanak ili čak poziv.
6 Za većinu položenih predmeta se
dobijaju tri kredita. Za rad u pravnoj klinici može se dobiti maksimalno 15
kredita, dakle kao za položenih 5 predmeta, a u zavisnosti od broja časova
provedenih na radu u klinici. Većina ipak ne ide na tu maksimalnu varijantu i
opredeljuje se za dobijanje 9 kredita, dakle kao za položena tri predmeta.
7 Svakog semestra klinički studenti imaju
mogućnost da zastupaju stvarne klijente, rešavajući njihove životne probleme pred
ništa manje stvarnim raznim državnim i federalnim sudovima, apelacionim
sudovima i raznim administrativnim državnim organima. Uz to, onako uzgred,
nauče mnogo o organizaciji advokatske firme, arihiviranju predmeta i podataka a
mnogi prvi put počnu da koriste kompjuter.
8 Takođe, studenti mogu da biraju da li
će raditi "in house", dakle u klinici na Pravnom fakultetu, ili na
kliničkim odeljenjima Pravnog fakulteta u Ajova Sitiju, Sidar Rapidsu, Demoinu,
i drugim mestima.
9 Brojevi telefona objavljuju se u svim
dnevnim novinama, dostupni su i na druge načine, preko brošura i letaka koji su
pristupačni na raznim javnim mestima. Telefonski broj SOS-a u Ajova Sitiju je
poznat gotovo svim ženama.