Zorica Mršević
AMERIČKA
PRAVDA NEDAVNE POLITIČKE AKTIVNOSTI I
SUDSKE ODLUKE OD ZNAČAJA ZA ZAŠTITU ŽENSKIH LJUDSKIH PRAVA
REPRODUKTIVNA PRAVA
Da li je fetus ljudsko biće
U Teksasu je u oktobru 1996. osuđen na 16
godina zatvora čovek koji je usled nepažljive vožnje povredio trudnicu što je
prouzrokovalo smrt fetusa starog 7,5 meseci. Osuđen je za nehatno ubistvo
čoveka. Naravno, u sudski postupak su se umešali prolajferi, crkve svih mogućih
vrsta i ostali ujedinjeni mrak. Sve da bi ostvarili, u tom, tobože neutralnom
postupku, glavni cilj a to je da se fetusu sudski prizna status ljudskog bića i
svaka povreda istog bude od sada pa nadalje kažnjavana kao povreda ili ubistvo
ljudskog bića. Pošto u Americi važi precendentno pravo, tj. prelomni slučajevi
se posle koriste u praksi kao izvor prava, za verovati je da će tretiranje
fetusa kao ljudskog bića u ovom slučaju kao i drakonsko kažnjavanje čoveka koji
je nehatno izazvao uginuće ploda, biti podloga za buduće slučajeve. Drugim
rečima, ako je ovaj čovek koji je potpuno nesvestan da je u drugim kolima
trudnica, niti u kom je mesecu, niti da će ikoga povrediti a još manje izazvati
pobačaj i uginuće ploda, osuđen na 16 godina, šta će onda dobiti oni koji
svesno i namerno izvrše abortus sa ciljem da se plodu prekine dalji razvitak
tj. život? Zaista, kada plod postaje čovek, tj. objekt krivičnopravne zaštite,
odn. javnog dušebrižništva države, i njenog arogantnog i manipulativnog
ignorisanja ma čega što se odnosi na žensko telo, u kome se plod razvija, a o
željama, potrebama, stavovima i ostalim psihičkim stanjima majke da ne
govorimo?
Ko su prolajferke?
Većina pripadnika pokreta za zabranu
abortusa ovde su zapravo pripadnice, tj. žene (po rezultatima istraživanja
objavljenim u martu 1997). Ko su zapravo one, a ko su zapravo oni?
Za mnoge muškarce, abortus znači ubijanje
njihovih sinova, dakle neopravdani gubitak koji treba da bude sprečen svim
sredstvima. Takođe, oni znaju da su nekada bili samo oplođeno jaje u telu svoje
majke i da su mogli da završe isto kao i hiljade drugih nerođenih fetusa, tj.
da budu abortusom eliminisani. Mnogi znaju, takođe, da je njihova majka imala
mogućnost izbora, da bi sigurno abortirala, tj. da ih ne bi nikada rodila. Dati
"pravo na život" fetusu kao izraz muške identifikacije sa njim,
predstavlja dakle verbalnu artikulaciju jezika muške dominacije nad ženama. To
je dobro znani jezik i politika oduzimanja prava ženama. To je jezik i politika
omogućavanja muškarcima neograničenog prava života i smrti nad svim rođenim i
nerođenim bićima, čiji ekskluzivitet ne obuhvata žene nego ih, naprotiv,
isključuje i opovrgava. To je što se tiče muškaraca prolajfera. Oni se inače, u
svojim sociokulturnim osobinama ne razlikuju mnogo od muških pročoista.
Ko su međutim žene, pripadnice i
poborkinje prolajf pokreta? One se dosta razlikuju od zagovornica prava na
izbor, prava na abortus. Nedavna istraživanja daju sledeće rezultate: pobornice
prolajf pokreta su obično aktivne u pokretu u svojim ranim četrdesetim godinama
(u čemu se ne razlikuju od svojih političkih oponentkinja), njihovi očevi su
imali niže obrazovanje, većinom su i same niže obrazovane žene (maksimum
srednja škola), uglavnom su nezaposlene, a kada rade, zarađuju ispod minimalne
zarade, većina je udata, većina se udala kada su bile mlađe od 20 godina,
većina ima dvoje do troje dece (sa tendencijom ka troje) i većinom su
religiozne i pripadaju katoličkoj veroispovesti.
Pobornice prava na abortus, međutim,
najčešće potiču od očeva sa univerzitetskom diplomom, najčešće i same imaju
univerzitetsko obrazovanje, a skoro 20% ih ima viša akademska zvanja kao što je
magistratura, doktorat ili razne specijalizacije i poslediplomske studije,
većina je zaposlena i to na više plaćenim i društveno više cenjenim radnim
mestima, većina je udata (ali manje izražena većina no kod prolajferki), većina
ih se udala posle dvadesete godine (uglavnom po završenim studijama), imaju
jedno do dvoje dece (sa tendencijom ka jednom detetu), i većinom ne pripadaju
nijednoj veroispovesti niti religija ima značajniju ulogu u njihovom životu.
Objašnjenje pozicije prolajferki je da
nemajući pristup tržištu rada niti obrazovanju, imaju interes da nastoje na
tome da se materinstvo prizna kao najvažnije dostignuće žene i jedino za šta je
ona prirodno stvorena. One celu dilemu oko abortusa vide kao napad na
materinstvo zarad nečeg drugog, a to "drugo" je profesionalna
karijera koja je njima manje-više nedostupna. To je razlog da biološke
činjenice vezane za žensku reproduktivnost stavljaju iznad činjenica društvenih
i profesionalnih kapaciteta žena. Uloga seksa po prolajferkama je da se omogući
reprodukcija, a po pročoiskinjama uživanje, intima, zadovoljstvo. Prolajferke
su zbog svoje društvene pozicije mnogo više zainteresovane da održe brak i
porodicu na pijedestalu jer im od toga zavisi egzistencija. Pristupačnost seksa
van braka, tj. žena spremih i voljnih na seks izvan braka, zajedno sa
zagovaranjem menjanja tradicionalnih uloga muškarca i žene (npr. očekivanje da
muškarci obavljaju domaće poslove) predstavlja atak na njihovu društvenu
sigurnost. Nezaposlena žena koja se "samo" bavi kućnim poslovima i
decom, sve je manje atraktivna u poređenju sa visokokompetitivnom, obrazovanom
i dobro plaćenom ženom od karijere. Jedina razlika koja se, baš zato što je
jedina, mora tim više naglašavati, je njena privrženost porodičnim vrednostima,
tradiciji, poštovanje muške kućne uloge, i spremnost na rađanje što više dece.
Zato se u Americi smatra da su
prolajferke i pročoiskinje dva različita sveta i da ih ta činjenica utvrđuje
čvrsto u njihovim uverenjima u pogledu abortusa, jer ako bi "druga
strana" pobedila, to bi značilo potpuno obezvređivanje njihovog načina
života i izvora egzistencije. Tragedija je u tome što su glavne žrtve
nestručnih, ilegalnih abortusa u situacijama kada je on iz raznih razloga
legalno nepristupačan, upravo pripadnice nižeobrazovanih i siromašnijih
društvenih slojeva. Zalaganje za nešto što je direktno štetno za njih same
jedan je od tipičnih primera "ženskog izbora", odnosno
"izbora" u situaciji neposedovanja pravih opcija.
LEZBEJSKA PRAVA
Povelja lezbejskih prava
Tokom marta 1997. u Ajova Sitiju u
Ženskom centru, grupa za podršku lezbejkama "Žene u dodiru" donela je
Povelju lezbejskih prava:
1. Imam pravo na samopoštovanje od
rođenja pa nadalje, a ne da patim godinama dok ne skupim dovoljno hrabrosti za
to; ako uopšte skupim tu hrabrost, i ako mi svet dozvoli da budem hrabra.
2. Imam pravo da izgledam damski ali i
pravo da izgledam kao muškarača.
3. Imam pravo da budem ogorčena i besna.
4. Imam pravo da kažem "ne" i
da kažem "da" čak i kada se to "da" slučajno kosi sa vašom
posebnom verzijom moralnosti.
5. Imam prava na najveća moguća
dostignuća i samoostvarenja kao rezultat osećanja neadekvatnosti koji mi je
nenaklonjeno društvo nametnulo.
6. Imam pravo da samu sebe zovem
"pederušom" ali vi nemate to pravo.
7. Imam pravo da tražim emotivnu podršku
ali i da je ne tražim i da držim svoje probleme u sebi, sve dok ne eksplodiram.
8. Imam pravo da se prenemažem i
afektiram ali i da se ne prenemažem i ne afektiram.
9. Imam pravo da govorim o svom
seksualnom/privatnom/porodičnom – životu baš toliko koliko i vi govorite o svom
seksualnom/privatnom/porodičnom životu "normalnih" ljudi.
10. Imam pravo da ne budem tučena kad se
vraćam kući.
11. Imam pravo na svoj dom i svoj posao,
čak i kad moje komšije i poslodavci otkriju da spavam sa ženama.
12. Imam pravo da zarađujem za život kako
ja hoću, radeći kao unutrašnja dekoraterka ili kao automehaničarka.
13. Imam pravo na svoju decu iz
prethodnih heteroseksualnih veza ili da imam decu u svojim vezama sa ženama.
14. Imam pravo da stvorim dom sa drugom
ženom kao i na sve privilegije i zaštite koje imaju "normalni" ljudi
kada rade isto.
15. Imam pravo da vam kažem kada ste
homofobični.
16. Imam prava da znam svoju sopstvenu
istoriju i svoje lezbejske prethodnice, ko su one bile i šta su učinile za sebe
i za mene.
17. Imam još mnoga, mnoga prava, koje
svet "normalnih" ne smatra da bi trebalo da imam a pre svega imam
pravo da budem ono što jesam.
Roditeljsko pravo lezbejske majke
Meri Frank Vord, majka troje dece, tužila
je 1995. svog bivšeg muža a oca najmlađeg deteta, za povećanje sume neophodne
za detetovo izdržavanje. On (inače osuđeni ubica svoje bivše žene) je odgovorio
protivtužbom kojom je zahtevao da se starateljstvo nad detetom sudski dodeli
njemu, što je sud i uradio, a Vrhovni sud Floride i potvrdio. Odluka je
obrazložena time da je "dete neprestano izloženo štetnim uticajima
ponašanja u majčinoj kući". Sud nije precizno odredio koji su to
"štetni uticaji" i kakvog ponašanja, ali je jasno da se to odnosilo
na činjenicu da su Meri i njena najstarija ćerka lezbejke i da obe žive sa
svojim partnerkama u istom (srećnom) domaćinstvu zajedno sa dvoje mlađe dece.
Država Florida je, inače, nedavno donela
zakon po kome starateljstvo nad decom treba da se odbija licima osuđenim za
teška krivična dela, a posebno ako se radi o radnjama nasilja u porodici, sem
ako se posebno jakim dokazima ne dokaže podobnost da se staraju o deci. Tip
koji je bio svojevremeno osuđen za ubistvo svoje bivše žene, podneo je dokaze
da je sada oženjen, stabilno zaposlen i da poseduje znatnu imovinu. Za sud su
to bili dovoljno jaki dokazi da se starateljstvo oduzme od majke lezbejke i
dodeli njemu, ubici bivše žene.
Zaposlenost, oženjenost i imovina, dakle, predstavljaju te posebno jake
i dobre dokaze da neko ne samo da nije nasilan već i da je, iako ubica, bolji
roditelj no lezbejska majka.
Cela stvar je još ozbiljnija jer slučaj
može da postane test slučaj, tj. da se koristi u svim sličnim situacijama za
oduzimanje starateljstva lezbejskim majkama (pozicija očeva koji npr. nisu
osuđene ubice, i koji nemaju nikakav kriminalni dosije je onda još bolja).
Dalje, slučaj pribavlja tri formalno "dovoljno jaka" dokaza da neko
nije nasilnik i da je podoban otac, čak i ako je prethodno bio osuđen za
ubistvo. Činjenica da su manje više svi nasilnici upravo to, oženjeni, imućni i
zaposleni, što su činjenice koje im upravo omogućavaju neometano vršenje
nasilja, nije uzeta u obzir a floridanski zakon o nedodeljivanju dece nasilnicima
i kriminalcima, tako je lako izigran. Posle ovog slučaja mnoge razvedene majke,
bez obzira na seksualnu orijentaciju, biće u još većem strahu da traže
povećanje svote novca za izdržavanje dece ili da je traže uopšte, videvši kako
to može lako da se završi da im se sudski oduzmu deca i dodele očevima, samo
ako su oni u stanju da podnesu dokaze da su "oženjeni, zaposleni i
imućni". Razvedena majka je u situaciji da svakako bude "kriva",
i što traži novac za izdržavanje zajedničkog deteta (znači nije u stanju da se
o njemu stara), i što je ponovo udata (znači ne brine se dovoljno o detetu iz
prvog braka), i što nije ponovo udata (znači da živi "verovatno"
promiskuitetno), i što je zaposlena (važnija joj je karijera od deteta), i što
nije zaposlena (opet, nije sposobna da sama izdržava dete). Majka-lezbejka je
dakle verovatno najnepodobniji roditelj, po toj odluci suda, obavezujućoj za
sve slične buduće slučajeve, gori roditelj čak i od oca-ubice!
Brak osoba istog pola
Na Havajima su 1990. tri homoseksualna
para (dva ženska i jedan muški par) započela neizvesnu kampanju da im se
priznaju sve privilegije i zakonski status koji proizilazi iz sklopljenog
braka. Havaji bi time postali jedina država sveta koja priznaje zakoniti brak
homoseksualaca, tj. istopolnih parova. Skandinavske zemlje, Danska, Švedska,
Norveška, Island kojima će se uskoro pridružiti verovatno i Finska, imaju
registrovano partnerstvo koje se od braka razlikuje uglavnom u pogledu
"samo" jedne glavne okolnosti a to je, kratko rečeno, pravo na decu.
Dakle to je pravo istopolnih parova da ostvare roditeljstvo, odnosno dobiju
decu veštačkim osemenjavanjem, usvojenjem, ostvarivanjem sudskog dodeljivanja
starateljstva nad sopstvenom decom iz prethodnih heteroseksualnih veza, uz
onemogućavanje bliskih krvnih srodnika (uglavnom svojih roditelja, baba i deda
njihove dece), ali i bivših heteroseksualnih partnera, da im kao
"nepodobnima" oduzimaju decu. Slučaj je službeno označen kao Baehr v.
Miike i bazira se na impresivnom kompletu stručnjačkih iskaza od strane raznih
veštaka koji se odnose na sve važne aspekte istopolnog roditeljstva i podizanja
dece. Svi oni dokazuju raznim naučnim argumentima da su homoseksualne osobe
potpuno sposobne da budu dobri roditelji jer nema nikakvih naučnih dokaza protiv;
da su pomenuti potpuno sposobni za usvojenje dece jer nema nikakvih dokaza
protiv; da, štaviše, ima mnogo dokaza da homoseksualni partneri obezbeđuju deci
mnoge dodatne prednosti i nude im pogodniju i tolerantniju atmosferu sa rast no
obične porodice; i da stoga treba omogućiti osobama istog pola da sklapaju
zakonite brakove. Druga strana je tvrdila da država ima interes da onemogući
ozakonjenje brakova osoba istog pola da bi se obezbedio prevashodni interes
države da osigura i maksimizira odgajanje dece u tradicionalnim,
heteroseksualnim porodicama. Tradicija Havaja je međutim da su deca vekovima
vaspitavana i podizana u veoma različitim porodičnim sredinama, organizovanim
potpuno drugačije od uobičajenog monogamnog heteroseksualnog standarda i da iz
toga nisu proizlazili nikakvi problemi a naročito ne kriminal, nasilje,
terorizam, droga, ratovi, rasizam, netolerancija, koji se međutim veoma često
javljaju u zapadnoj kulturi sa dominirajućim jedinim, heteroseksualnim
porodičnim modelom kao jedino priznatim i zakonitim za podizanje dece. Ta
havajska odluka takođe predstavlja "test" odluku (u precendentnim
pravnim sistemima budući slični slučajevi se baziraju na zakonima ali i na
"test" odlukama) kada je u pitanju dodeljivanje starateljstva dece i
dodeljivanje prava posećivanja dece prilikom razvoda, homoseksualnim partnerima
razvedenim od prethodnih, heteroseksualnih bračnih drugova. Naime, dosadašnja
praksa je da se, po pravilu, homoseksualnom roditelju kao
"nepodobnom" gotovo mehanički oduzima starateljstvo, pa čak i pravo
viđenja sa decom, samo zbog činjenice homoseksualnosti.
PRAVA INVALIDA
Invalidi – akademski građani i njihova
prava
Državni Univerzitet u Ajovi ima na mestu
rektora rektorku. Zove se Sju Koleman, profesorka je hemije i poznata je kao prva
koja je na tom mestu počela da organizuje svakog početka školske godine prijem
za nastavnike homoseksualne orijentacije svoga univerziteta.
Rektorka je htela da lično iskusi šta
znači biti akademski građanin Univerziteta Ajova u invalidskim kolicima pa je
nedelju dana provela krećući se isključivo tim "vozilom", obavljajući
tako sve svoje poslove, naučni rad i privatni život. Na Univerzitetu Ajova
doduše na prvi pogled sve vrvi od specijalnih platformi, rampi i tobogana,
specijalnih liftova i oborenih trotoara. Nema nijednog javnog događaja a da
nije dat telefon na koji invalidi mogu da se obrate da dobiju besplatan prevoz
i pomoć u transportu. Postoji i posebna "bionic" autobuska linija za
invalide a svi ostali gradski autobusi imaju specijalne platforme za kolica.
Svi fakulteti imaju posebne povlastice za pohađanje nastave i polaganje ispita
za invalide, i svašta drugo. Jedino što je taj "prvi pogled" naš,
dakle ljudi kojima sve te naprave nisu potrebne, pa nismo u stanju da tačno
procenimo da li se ipak ne bi moglo više i bolje. Naravno da bi. Rektorka se
nije baš sjajno provodila u kolicima tih nedelju dana, i rezultat su novi
tobogani, platforme i rampe, specijalna dugmad za otvaranje liftova i vrata.
Sem ličnog iskustva s kolicima, rektorka je time izrazila i svoju solidarnost
prema drugačije sposobnim članovima svoga Univerziteta, kao i iskrenu
posvećenost Univerziteta da se svima omoguće prave šanse i normalan život i rad
na njemu.
ZAŠTITA OD SEKSUALNOG NASILJA
Silovatelj iz Ajove
Nasilnik je silovao veliki broj žena u
raznim mestima Ajove, uvek na isti način, na javnim mestima: dobro osvetljenim
parkinzima i javnim garažama, liftovima, podrumima, hodnicima i wc-ima javnih
zgrada, parkovima u centru grada (ne šumarcima po periferijama), garderobama
restorana. Pretio im je nožem i uzbuđivala ga je njihova potpuna nemoć,
paralisanost usled straha, nemogućnost da bilo šta učine sem da se povinuju
njegovoj volji. Ako bi se neka branila, vikala ili bežala puštao ih je,
čekajuci novu žrtvu. Jedna ga je pitala da li ima majku i kako ga nije sramota
da to radi, a druga mu je rekla da mora da je bolestan i da treba da se leči.
Obe je pustio. Ta dva slučaja su ujedno razorila optužbene navode, jer se na
sudu branio da su žene kojima je prilazio dobrovoljno pristajale na seks. Kada
je konačno uhvaćen i kada su se našle žene koje će da svedoče na sudu (koliko
ih nije prijavilo slučaj, ne zna se), njegov advokat ih je pitao, pa kako je
moguće da ste toliko bile uplašene da niste mogle ni reč da prozborite, a bile
ste na javnom mestu usred bela dana, samo vrisak, samo korak, pa čak i jedna
prekorna reč i ništa se ne bi desilo? Uz to, nasilnik je nežno i krhko građen
belac, niskog rasta, ženskastog, lepuškastog lica (u kriminologiji čuveni tip
tzv. "baby face" kakvo često imaju višestruke ubice i najgori
manijaci i sadisti), obrazovan je, ugledan, oženjen i ima malu decu. Na porotu
nikako nije delovao zastrašujuće ili nasilno. Nije mu dokazano nijedno
silovanje. Samo tri seksualna napada, za koja je osuđen na 35 godina zatvora.
Kaznu izdržava u Mount Pleasent-u,
tako se zove ajovanski državni zatvor.
Kažnjavanje incestnika i pedofila
Ona se zove Karla Stoval i Vrhovna je
javna tužiteljka države Kanzas. Kanzaski izum se sastoji u tome da osobe koje
su seksualno zlostavljale decu, posle izdržanog zatvora, u cilju zaštite javnih
interesa, ima da budu poslate na psihijatriju da se leče. To zatvaranje se po
njima, opravdano preduzima kada su ispunjena dva uslova: kada je neko
dijagnostikovan kao mentalno abonormalan i kada ima izgleda da nastavi da vrši
seksualna krivična dela.
U Vrhovnom sudu USA takva odluka se ne
čini dovoljno pravno zasnovana, jer znači praktično da se neko dva puta
kažnjava. OK, čovek je izdržao kaznu zatvora, i kako sada da ga zatvorimo
ponovo za isto delo, i to u ludnicu, samo zato što postoje izgledi da ponovo
izvrši slično delo? Pravna sigurnost nalaže da se ljudi svuda kažnjavaju za
učinjena dela a ne opasna stanja iz kojih možda mogu (a možda i ne) da proizađu
krivična dela.
Ne misle naravno svi isto, neki su prosto
oduševljeni, na primer jedan od najkonzervativnijih ljudi Amerike, slučajno Chief Justice, dakle šef Vrhovnog suda
Amerike. Sudija Rejnkvist podržava akciju Karle Stoval rečima, "Šta se
očekuje u stvari od države, prosto da čeka da nasilnik izađe i učini gadosti
opet? To prosto ne sme dva puta da se dopusti istoj osobi. Javni interes je da
se to spreči."
Radi se o nasilniku koji je pet puta
kažnjavan za seksualno zlostavljanje dece i koji po sopstvenim rečima "Ne
može da se suzdrži" i, takođe prema sopstvenim recima, "Samo smrt
može da ga spreči u tome". Taj problem koji on ima, međutim, nije psihička
bolest, kada zakon ionako propisuje da ima biti na psihijatriji. Kanzas ima
zakone koji predviđaju da ako je neko mentalno abnormalan (a to je manje od
biti mentalno bolestan) i plus toga je izvršio krivično delo seksualnog
nasilja, ima biti poslat u bolnicu, po odluci sudije i porote, koji treba da
odluče da li se u datim okolnostima može očekivati nastavljanje vršenja sličnih
dela. Svake godine tog prinudnog boravka u slučajevima "tamo gde
treba" vrši se procena potrebe produžetka. Još pet drugih država ima
slične zakone: Kalifornija, Arizona, Viskonsin, Minesota i Vašington. Na to se
pozvala Karla Stoval, vrhovna tužiteljka Kanzasa kada je zahtevala da se po
izdržanoj zatvorskoj kazni, pomenuti nasilnik ne pusti, nego pošalje u bolnicu,
a Vrhovni sud njene države tako i presudio.
Oglasila se i Sandra Dej O'Konor, sudija
Vrhovnog suda USA, da objasni da je to što Kanzas radi možda jedna nova
zakonska kategorija zatvaranja zasnovana na mentalnoj abonormalnosti, koja je
možda adekvatnija baš za pedofile od dosadašnjih odvojenih kazni zatvora za
zdrave a bolnice za totalno lude.
Zaštita od sexual harassment-a
Armija USA je posle velikog broja
osnovanih žalbi žena u vojsci da su izložene seksualnom maltretiranju
nadređenih, ali i muškaraca istog čina, otvorila poseban telefon za
prijavljivanje konkretnih slučajeva. Prijave idu od silovanja, preko seksualnih
napada, ucenjivanja i uznemiravanja, uskraćivanja pravednog postupka, do
nepristojnog ponašanja i primedaba. Od tada cela stvar ne silazi s prvih strana
novina. Prijavljeno je preko šest hiljada slučajeva, od toga je ocenjeno da 849
zahteva hitnu i detaljnu istragu. Od 100 za sada detaljno istraženih slučajeva,
podignuto je 50 krivičnih optužbi.
Cela stvar se neće zadržati samo na tom
jednom izvoru informacija, tj. čekanju da same žrtve ili njihove drugarice
okrenu famozni telefon. Formirana je i posebna kongresna delegacija sastavljena
od osam žena i pet muškaraca, koja redovno obilazi vojne baze, poligone,
akademije, i to na vrlo spektakularan način: vladinim helikopterom slete u
vojnu ustanovu i osnovni metod im se sastoji u tome da "prečešljaju"
tu temu sa najmanje dve trećine ženskog osoblja. Najčešće naiđu na totalnu
dezorijentisanosti – neobaveštenost o sopstvenim pravima i nemanje pravih
termina, što je već indikativno za to kakva je atmosfera. Svaka njihova poseta
rezultira javnim skandalima, suspenzijama i
pokretanjem krivičnih postupaka za najotvorenije učionice, ali se takođe
otvori i niz dosijea za slučajeve koji će se vremenom detaljnije obraditi.
Slike suspendovanih i optuženih, sa imenima i navodima šta su radili,
objavljuje televizija, sa nimalo nežnim komentarima. Konzervativci su dosta
tihi, oni su naime puritanci, pa kao takvi zapravo prvi osuđuju sve radnje toga
tipa. Poneki komentar je da će vojska da ostane bez "odličnog" kadra,
"najboljih" trupnih oficira, ali se zaista niko ne usuđuje da kaže
ništa u stilu "što su tražile, to su i dobile" ili, "šta će žene
uopšte u vojsci".
Veliko spremanje vojske je u toku, valjda
prvo u istoriji za "te" stvari. Nikakve zasluge, važnost, uticaj i
sl., neće spasiti silovatelje i harasere najmanje od otpuštanja iz vojske ako
ne i krivičnih postupaka. Vrlo je važna poruka koja se time upućuje svim
ostalim uniformisanim ili neuniformisanim muškarcima uopšte, da se
"to" sa ženama jednostavno ne sme zloupotrebom položaja. Nijedan
položaj ne obezbeđuje nedodirljivost, tako da je u toku i sudski postupak za
navodni sexual harassment protiv
samog predsednika Klintona, za radnje koje su se desile u njegovoj mladosti, na
početku karijere.
Da li žrtva silovanja od oštećene može da
postane optužena?
Poznato je da žene-žrtve nasilnih
krivičnih dela teško dokazuju na sudu da se zaista desilo to što se desilo,
zaista "tim" intenzitetom, zaista "neskrivljeno" sa njihove
strane, zaista od strane baš navedenog učinioca. Mnoge žrtve krivičnih dela se
zbog toga ne usuđuju da prijavljuju krivce plašeći se neefikasnosti policije i
pravosuđa, predrasuda koje dominiraju njihovim načinom razmišljanja i
postupanja, institucionalne mizoginije. Sve ono što se ženi-žrtvi nasilnog
krivičnog dela desi u sudskom postupku, feministkinje širom sveta zovu duplom
viktimizacijom žrtve, ukazujući na proceduralni maltretman koji žrtva
doživljava, nalazeći se često u istom ili čak i gorem položaju od okrivljenog.
Moguće je, čak, da se žena-žrtva stvarno
i formalno nađe u ulozi okrivljene i to zato što se usudila da prijavi da je
silovana. Jedna devojka je prijavila da je bila žrtva grupnog silovanja –
"redaljke" od strane nekoliko sportista, članova jedne profesionalne
košarkaške ekipe koje ovde zovu "Kaubojima". Profesionalni sportisti
odlično zarađuju, pa su "Kauboji" lako najmili skupe advokate, koji
su pak uspeli da oslobode svoje klijente optužbe još pre suđenja, u istrazi.
Sada su se uloge promenile, ljuti što su tobože nevini lažno optuženi,
"Kauboji" su tužili devojku za lažno okrivljavanje. "Kauboji"
su, uzgred, crni, bogati, popularni, fizički, novčano i društveno moćni. Kao da
se u malom ponavlja "simpson" priča, priča o američkoj pravdi koju
oni koji su bez para teško mogu da ostvare. S tim što su ti "oni"
najčešće "one".
Dakle, ne samo da njena prijava nije
dovela do kažnjavanja krivaca, nego će je sada očigledna neravnoteža društvene
moći dovesti u apsurdnu situaciju da bude kažnjena kao kriminalka, i poslata u
zatvor. Koliko se žena posle tog slučaja neće usuditi da prijavi nasilje, ne
zna se, samo je jasno da će se i taj, ionako svuda mali broj hrabrih i rešenih
na taj potez sigurno još više smanjiti.
I eto nove opasnosti za žene žrtve
nasilnih krivičnih dela: kad okrivljeni ne bude kažnjen, onda mora biti da su
one lagale, dakle lažno svedočile, dakle izvršile krivično delo. Konstruisanje
takve "ili/ili" situacije, ili je okrivljeni kriv ili je žrtva kriva,
stvara jednu neodrživu situaciju efikasnog onemogućavanja ženama-žrtvama
nasilja da koriste legalne zakonske procedure, da traže i ostvare pravdu. Na feministkinjama
je da intenziviraju svoje zahteve da se procesni položaj oštećene što više
približi procesnom položaju okrivljenog a što više udalji od procesne uloge
svedoka.
POLITIČKA PRAVA
Glavni glasač je glasačica
Odlučujući, glavni glasači, čiji glasovi
su presudni za izbore, statistička su kategorija, čije se sociodemografske
osobine predstavljaju u formi "tipičnog" ili "presudnog"
glasača. Dakle, pre trideset godina, glavni glasač u Americi je bio beli
muškarac, fabrički radnik, stanovnik velikih urbanih centara sa severa ili
istoka, američki patriota sa živim vezama sa etnicitetom svoga evropskog
porekla.
Godine 1996. tipični glasač u Americi je
glasačica: ona ima oko 35 godina, zaposlena je, majka, stanovnica predgrađa
i/ili malih srednjozapadnih gradova, univerzitetski obrazovana. Kako su
današnja vremena bogatija podacima i statistikama, o tipičnoj glasačici se zna
više no o njenom prethodniku od pre trideset godina: dakle, ona živi u kući,
ima velika kola (ne zato što ima nešto veliko da prevozi, već zato što joj to
daje osećanje kontrole nad prostorom i sopstvenim životom), ne veruje u boga
ali se pridržava deset zapovesti jer ih smatra pravednim, ne sluša političke
govore, ne gleda TV političke emisije, ne ide na političke promocije – nema
vremena. Njene misli su okrenute budućnosti u kojoj ona ne želi da njena deca
učestvuju ni u kakvom ratu, da ih snađu vremena ekonomske depresije i, prosto
rečeno, da iz bilo kog razloga nemaju para.
Pravo na ženska profesionalna udruženja:
– Sove
OWLS ili Sove
je organizacija studentkinja prava (Organization for Women Law Students)
osnovana na Pravnom fakultetu Univerziteta Ajova pre 23 godina. Glavne
aktivnosti Sova (sem noćnog letenja,
širenja mudrosti i lovljenja miševa) su:
– organizovanje jednom godišnje konferencije
za primanje žena u pravnu profesiju (informisanje budućih studentkinja,
njihovih majki, sestri i drugarica, o svima aspektima pravnih studija, o
problemima pravne profesije, ženama-pravnicama i njihovoj profesionalnoj
budućnosti)
– neformalno-informativne zajedničke
večere sa profesorkama prava
– ručkovi sa članicama organizacije
ajovanskih advokatkinja
– radni ručkovi (najčešće to organizuju)
sa različitim učesnicama koji govore o različitim temama koje se odnose na
žene, od zaposlenja do razvijanja strategija protiv nasilja.
Ciljevi Sova su da se unutar Pravnog fakulteta unapređuju potrebe žena kao
i da se što više žena nađe među studentima prava, profesorima i zaposlenim u
administraciji. Sove su takođe i
grupa podrške ženama na Pravnom fakultetu. Nastoje da poprave profesionalne
mogućnosti žena. Doprinose informisanju koje se odnosi na žene i razvoj
nastavnog programa. Sarađuju sa organizacijama i udruženjima koji se bore za
poboljšanje statusa žena u društvu uopšte. Sove
još proučavaju probleme i potrebe koje se odnose na žene u pravnoj profesiji, i
razvijaju, unapređuju i primenjuju nove programe vodeći računa o posebnim
potrebama žena na Pravnom fakultetu Univerziteta u Ajovi.
PRAVA ŽENSKE DECE
Oživljavanje Ofelije
Širom Amerike se po ženskim centrima i
drugim sličnim ženskim grupama otvaraju grupe podrške za adolescentkinje. Žene
su, naime, počele da se pitaju šta se dešava sa svim tim odvažnim, super
inteligentnim, nezavisnim devojčicama kad uđu u pubertet, i otkrile su pogubno
dejstvo sredine koje se onda stručno nazvalo "oživljavanje Ofelije".
Sredina bi naime da, preko noći, od drčnih klinki napravi žene po starom
modelu, buduće požrtvovane mame, smerne i pasivne supruge, paćenice, ćutalice,
drugorazredne građanke i već sve što se smatra "ženstvenim", odnosno
prihvatljivim kulturnim modelom idealne žene ili barem one koja teži tom
idealu. Neke devojčice se pobune, neke upadnu u depresiju, neke se pak
prilagode tom ponuđenom idealu, svaka od njih zapravo gubeći zauvek svoje pravo
"ja", bilo trošeći se u pobuni, bilo tonući u depresiju, bilo
prilagođavajući se. I da bi se sprečilo to "ofeiliziranje" svake
sledeće generacije devojčica, neke pametne žene su napisale neke knjige, a neke
druge žene, više sklone akciji, počele da organizuju grupe podrške za devojčice
i devojke da im pomognu da sačuvaju svoju autentičnost.
Dan kćeri
24. april je u Americi dan kćeri, čime se
želi ispraviti istorijska nepravda tretiranja ženske dece kao manje poželjne
ili manje važne za svoje roditelje i društvo uopšte. Dan kćeri se proslavlja
tako što se devojčice i devojke, od ranog todlerskog do kasnog tinejdžerskog
uzrasta, dovode na radna mesta svojih mama i tata. One najmanje i ostale male
se uglavnom samo pokazuju kao ponos svojih roditelja, ali one veće provode ceo
dan, prisustvujući, upoznajući se, pomažući, gledajući, razgovarajući. Tako se
neke kćeri sa svojim roditeljima voze u pilotskim kabinama, druge vršljaju po
internetu, treće sede na časovima koje drže njihovi roditelji, ili idu sa njima
na poslovne sastanke i ručkove. One imaju prava svakoga sve da pitaju. Pitanja
koja se njima upućuju uglavnom se odnose na to kakav im je uspeh u školi, šta
uče, šta najviše vole od predmeta, šta bi želele da rade, imaju li kakve
planove u vezi sa svojom profesionalnom budućnošću.
Firme sa velikim brojem zaposlenih budu
toga dana bukvalno preplavljene stotinama devojčica ali svi zaposleni strpljivo
podnose haos nastojeći da se devojčice svuda osećaju dobrodošle. Naime, poruka
celog događaja je da nema te profesije ili tog radnog mesta koji ne bi njima
bili dostupni (naravno posle odgovarajućeg školovanja), ili gde bi one slučajno
mogle da se osećaju nepoželjnima ili neprihvaćenima. Od njih se, štaviše,
očekuje da imaju i druge životne uloge osim onih "ženskih" tradicionalnih,
porodičnih i roditeljskih.
Neke firme su, u znak protesta što još uvek ne postoji adekvatna
zaštita ženske dece od nasilja i napuštanja, odlučile da bojkotuju Dan kćeri, i
time simbolično skrenu pažnju na razne probleme u vezi sa ženskom decom koji
sigurno nisu i ne mogu da budu rešeni postojanjem samo jednog takvog dana.
ŽENE I SPORT
Diskriminacija studentkinja
Vrhovni sud Amerike je u proleće 1997.
doneo jednu presudu koja se tiče sportistkinja: privatni Univerzitet Braun je
proglašen krivim za diskriminaciju žena, jer ima manjkavu ponudu
univerzitetskih sportskih ženskih reprezentacija, što se protivi odredbama
Devetog poglavlja saveznog antidiskriminativnog zakona. Odredbe tog poglavlja
zabranjuju polne predrasude u bilo kojoj javnoj ili privatnoj obrazovnoj
ustanovi koja dobija novac iz saveznog budžeta. Deveto poglavlje je zakon donet
1972, a zvanična tumačenja koja se odnose na ženski univerzitetski sport sadrže
zahtev da procenat sportistkinja bude sličan procentu studentkinja na svakom univerzitetu.
Dodatni kriterijumi (za vađenje iz "bule" onih univerziteta koji ne
zadovoljavaju prvi kriterijum) su da li univerzitet u potpunosti zadovoljava
potrebe svojih trenutno postojećih sportistkinja ili bar dokazana skorašnja
istorija ekspanzivnog razvitka ženskih sportova.
Godine 1991. Univerzitet Braun je radi
uštede ukinuo dva dosta popularna ženska sporta, gimnastiku i odbojku, zajedno
sa dva, na tom univerzitetu dosta nepopularna muška sporta, vaterpolo i golf. U
proleće 1992. su gimnastičarke i odbojkašice Brauna, tužile svoj Univerzitet za
polnu diskriminaciju. Okružni sud je odmah naredio uspostavljanje
"pređašnjeg stanja" tj. vraćanje ova dva ženska tima na
univerzitetski budžet, ali je, na žalbu Univerziteta, doneo odluku o "mirovanju"
dok se ne ispitaju sve okolnosti. I tako su se oni preganjali po raznim
sudovima nekoliko godina. Braun je potrošio preko milion dolara na advokate,
veštake i vođenje parnice, uglavnom računajući da tužiteljke neće imati toliko
novca da nastave parnicu. Branili su se da Univerzitet ne može da bude
odgovoran za postojanje različitog nivoa interesovanja za bavljenje sportom
među studentima različitog pola, za različit nivo interesovanja gledalaca za
muški i ženski sport, kao i da bi prisilno ispunjavanje kvota značilo smanjenje
para za ono za šta se izgleda pare uvek moraju naći a to su muški sportovi.
U međuvremenu, da bi se ipak približili
neophodnoj kvoti sportistkinja, uveli su nova tri ženska sporta, dizanje
tegova, jahanje i vaterpolo, poboljšani su objekti namenjeni sportistkinjama,
svlačionice i sl, i donet je plan usaglašavanja sa Devetim poglavljem po kome
će se na tom Univerzitetu uvesti nove juniorske ženske ekipe u mačevanju,
gimnastici, skijanju i vaterpolu. U međuvremenu su u žalbenom postupku odluku u
slučaju Univerziteta Braun čekale slične tužbe protiv diskriminacije
sportistkinja na univerzitetima Mejn, Masačusests, Rod Ajlend i Porto Riko.
Žalbeni sud je odobrio Braunov plan po pitanju svih korisnih novina ali je
zahtevao ispunjenje tužilačkih zahteva za vraćanje ženske gimnastike i odbojke
u status univerzitetskih reprezentacija. Braun se žalio Vrhovnom Sudu
Sjedinjenih Država koji je tu žalbu, rečeno beogradskim pravničkim jezikom,
prosto oduvao, navodeći da je Deveto poglavlje već dvadeset pet godina zakon u
Americi i da se ne mogu tolerisati pokušaji njegovog izigravanja umesto
poštovanja. Slučaj "Braun" koji se prostim rečnikom svodi na
situaciju "imaš 51% žena koje studiraju a samo 38% studentkinja u ženskim
sportskim univerzitetskim reprezentacijama, znači kriv si za diskriminaciju
žena", postao je test slučaj i budući slučajevi diskriminacije
sportistkinja na univerzitetima neće proći.