Beogradski
ženski lobi
ŠTA
JE ZA PRAVOSLAVNU CRKVU "SOLIDARNOST
SA ŽENAMA"
17.
avgust 1997.
Otvoreno
pismo
Na izmaku Ekumenske dekade
"Solidarnost sa ženama", koju su 1988. godine prihvatile sve crkve
članice Svetskog saveza crkava, čija članica je i Srpska pravoslavna crkva,
vreme je da se postavi pitanje kako se SPC solidarisala sa ženama.
Krajem juna u Gracu je održan II
Ekumenski sabor (od 23. do 28. juna 1997. godine). Na Ekumenskom saboru najviše
interesovanja pobudile su aktivnosti žena. Slobodno se može reći da su crkve
demokratičnost unutarcrkvenih odnosa i doslednost izvornoj crkvenoj dogmi (svi
su ljudi pred Bogom jednaki) legitimisale odnosom prema ženama. Mnogobrojne su
ženske aktivnosti unutar crkava. Govorile su biskupkinje i sveštenice evangelističke,
protestantske i anglikanske crkve, žene koje su razvile alternativni teatar i
prevrednovale bajke i legende unutar ili s podrškom crkve. O feminističkoj
teologiji se raspravljalo svakog dana u posebnim radionicama. Žene su jasno
formulisale da se crkve moraju odrediti prema ženskim ljudskim pravima i
izvršiti pomirenje sa polovinom svojih vernika, zapravo vernicama koje vekovima
gnječe.
Dekada "Solidarnost sa ženama"
podrazumeva:
– slušanje glasova žena;
– da se uči od žena i sa ženama;
– da svaka crkva prizna svoju krivicu što
je prećutkivala nasilje nad ženama;
– da se promeni crkveno obrazovanje kako
crkva ne bi reprodukovala patrijarhalne obrasce i podređenu ulogu žena;
– da
se ženama učine dostupnim svi položaji u crkvenoj hijerarhiji.
Srpska pravoslavna crkva jedva da je bila
predstavljena ovom saboru. Neposredno pre Ekumenskog sabora dosta se
spekulisalo u medijima o eventualnom izlasku SPC iz Saveza svetskih crkava.
Ruku na srce predstavnici SPC nisu ni imali šta da kažu na tom saboru. U odnosu
na koji od gore pomenutih zahteva je SPC dala kreativan odgovor koji bi
impresionirao učesnice/učesnike sabora?
Žene se u Srpskoj pravoslavnoj crkvi
pominju samo kao čuvarke ognjišta (čitaj sluškinje) i inkubatorke srpstva,
mitske majke koje rađaju ratnike. Sinod SPC i patrijarh Pavle eksplicite su se
obratili ženama samo u Božićnoj poslanici 1995. koja je od prve do poslednje
reči protivženskog ljudskog prava na slobodan i ustavom zagarantovan izbor da
li će, kada će i koliko će dece rađati. Umesto reči utehe, pomirenja i životne
radosti (Božić je praznik životne radosti) okrivili su žene za sva zla rata.
Nisu čak našli ni reči utehe za one koje su u besmislenom ratu izgubile decu
već su ih osudili što nisu rodile više dece kako bi duže mogli da se igraju
rata. A krivicu za rat Srpska pravoslavna crkva ravnopravno deli sa režimom.
Tražimo da se Sinod SPC i patrijarh Pavle
izjasne:
– zašto nisu osudili srpske ratnike koji
su silovali po Bosni?
– kada će SPC omogućiti ženama da budu
sveštenice, vladice, patrijarhice?
– kada će u ženskim manastirima ostaviti
žene da same vode svoje životne zajednice i osloboditi ih muških kontrolora?
– kada će žene imati pravo da posete
Hilendar (žena Dušana Silnog Jelena) posetila je Hilendar što znači da je pred
silom SPC umela da izmeni dogmu?
– kada će SPC progovoriti o nasilju nad
ženama (SOS telefona za žene i devojke žrtve nasilja obratile su se za podršku
tri izubijane popadije, a dve su prijavile popa Gavrilovića kao silovatelja) i
pružiti podršku maltretiranim i silovanim ženama?
Nadežda Ćetković
Jelka Kljajić Imširović
Svenka Savić