ONI
TO RADE
Žena
ima 38 godina; stasita je, visoka i vitka, svetlih boja i talasaste kose
srednje dužine. Dok hoda stazom izbegičkog kampa, u kome su nove barake
poređane simetrično duž puta, sva vijori, od lepršavosti i uspravnosti. Ne
deluje ni umorno ni tužno, izgleda rasterećeno i otkačeno: kao da joj je sva
unutarnjost izašla na videlo, kao da je ceo njen svet postao ona sama, kao da
je spoljni svet fasada za njenu priču koju priča svima, televiziji, novinarima,
drugim izbeglicama: bez obzira na njihovu podršku, osudu, zgražavanje,
samosažaljenje... Njena priča je početak i kraj njenom svetu i životu:
društvena pravila rata i mira, žrtve i zločinca nju ne dodiruju više. Oseća da
je neki njen život gotov a da drugi još nije počeo i da nema garancije da će
ikad i početi. Pretpostavlja da se tako nekako čovek oseća u limbu, večito
rasterećeno i lepršavo.
Žena
ulazi u svoju baraku, u svoju sobu, u svoj deo spavaonice od dvanaest kreveta.
Jedna mala, nežna devojčica iskače iz kreveta sa sprata i grli je oko pasa.
Dete je uplašeno i nemo i veoma lepo obučeno, kao što su se nekad oblačile
devojčice: sa mašnicama, u suknjicama...
ŽENA: Evo ti pare da kupiš sladoled.
Devojčica
odmahuje glavom i gleda je pravo u oči, držeći se grčevito za njenu suknju.
ŽENA: Idi kćeri, doći će jedna žena,
moramo nešto da pričamo.
DEVOJČICA: Opet? (i počinje da plače).
ŽENA: Neće biti televizije, ne moraš da
se slikaš. Idi, ne moraš ništa da kažeš. Neću ni bombone da uzimam. Idi brzo...
Devojčica
odlazi plačući, ali poslušna.
Žena
vadi džezvu ispod kreveta i pere je za lavaboom. Toliko joj drhte ruke da je
čangrljanje dovodi do toga da sve ispusti na pod. Seda na krevet, donji, i
povija glavu od gornjeg. Ne plače, zabrinuta je zbog svojih ruku koje drhte,
koje neprekidno drhte, ima tome već mesec dana. Vadi iz džepa tabletu i guta je
bez vode: stavlja jednu ruku u drugu i čvrsto ih stiska, čekajući da prođe
drhtaj i da skuva kafu.
Duž
staze, barake pune žena i dece, različitih nacionalnosti, odeće, raspoloženja.
Šarena privremenost, uniformnost svima donosi istovremeno spokojstvo što nema
razlike među različitim ljudima i nemir zato što različiti ljudi moraju isto da
žive.
Jedna
žena sa kasetofonom u ruci gleda kratkovido oko sebe kao da traži nešto.
STARIJA ŽENA sa bebom u ruci: Eno je, tamo vam je, baraka broj 46!
ŽENA sa
kasteTOfonom: Hvala, hvala, a ko je tamo?
STARIJA ŽENA: Videćeš, ona je najbolja za
vas. Baraka broj 46. Sad sam je videla kako prolazi, išla je sa kafom. Čeka te.
ŽENA sa
kasetofonom (zapanjeno, stidljivo
sakriva kasetofon): Mene? Nisam se ni sa kim ništa dogovorila, mora da je
greška...
STARIJA ŽENA: Mi smo se dogovorile. Ona
je najbolja, sve priča. Ja ti ništa neću reći, zato što ja ne pričam. Moja
snaja neće s tobom jer si Srpkinja, oni prekoputa sve lažu što govore... Ona ti
je najbolja a i lijepo izgleda. Idi, otišla je da skuva kafu...
Žena sa
kasetofonom: Kako znate da sam Srpkinja?
Starija Žena: Ti si iz Beograda?
Žena sa
kaetofonom: Kako znate da sam iz Beograda?
Starija Žena: Nisam znala. Idi, dolazi mi snaja, ona
ne voli da pričam sa strancima.
Dolazi
mlađa žena, uzima bebu od starije i ulazi u kuću zalupivši vrata za sobom.
Žena sa
kasetofonom: Ja se izvinjavam, idem, ništa nikom nisam rekla, samo...
STARIJA ŽENA (bez bebe, sedi skrušeno kao da još uvek drži bebu koju joj je snaja
uzela): Sin mi je poginuo. Ne znam kako ali kao da je mojoj snaji teže nego
meni. Valjda zato što sam stara, valjda zato što ionako više ne razlikujem
svoju decu od tuđe. Toliko sam ih videla da ginu, toliko ljudi koje nisam ni
poznavala niti volela. U jednom trenutku sam pomislila, možda su ovi koji nas
ubijaju i bolji od nas, ali zašto nas onda ubijaju? Neće imati od koga da budu
bolji. Sin mi je bio u srpskoj vojsci, iako je musliman. On je voleo Jugoslaviju,
on je najbolje prijatelje imao u vojsci. Svaki dan je kući dolazio, sa fronta i
pričao kako mu je dobro bilo, kako su pili dok su pucali i pričali viceve. A mi
smo se toliko brinuli u selu. Moj muž je sve čekao na ivici linije razdvajanja,
ulazio na obe strane da vidi da li ovaj dolazi. Nije mu bilo važno ko puca niti
koja je strana: to nam je bio jedini sin. Moj muž je isto poginuo, na toj
liniji odjednom sa obe strane, svi su pucali u njega. Nije se znalo da čijoj je
strani, to je odmah bilo na početku rata. Bjeljina... Jesi li ovo snimila?
ŽENA SA KASETOFONOM: Nisam, ne brinite...
STARIJA ŽENA: Trebalo je. Ovo nikome
nisam rekla. Ali ti si iz Beograda.
ŽENA SA KASETOFONOM: I ja sam u jednom
trenutku poželela da bombarduju Beograd, da preživi ko preživi i da počnemo iz
početka.
STARIJA ŽENA: Ko da bombarduje Beograd?
Zar toliki narod da strada?
ŽENA SA KASETOFONOM: Bilo nam je
grozno...
STARIJA ŽENA: Toliki narod da strada zbog
šačice zločinaca. Nemoj da se vraćaš u Beograd, nemaš ti pojma, ubiće te, ovi
isti koji su nas sredili, vidi kakva si, nemaš pojma. I mi smo tako čekali:
neće oni nas, ali oni su svuda isti i uvek ih je malo i uvek ubijaju. Čekali
smo do poslednjeg dana: teže je izgubiti nadu nego život. Sad kad je moj sin
mrtav, može i Beograd da se bombarduje.
SNAJA (sa bebom izlazi na vrata sa besnim izrazom lica): Majko, odmah
dođi.
STARIJA ŽENA: Moram ići. Iako ju je moj
sin tukao, nikad me za to nije krivila. Ona je bolja žena od mene i više ga je
od mene volela. Zato ja sada volim njeno dete, iako je žensko. Idi kod nje, ona
lepo govori za vas, zaboravi na mene...
Žena
sa kasetofonom kreće nevoljno, gubi pravac, odlazi da bi Starijoj ženi
olakašala život. Vrućina je i smisao njenog rada potpuno se gubi u ovom novom
naselju gde je sve iznova napravljeno, izmišljeno, na ruševinama besmisla i
zločina. Nikad ove ljude ne bi ovako srela, sa kasetofonom, niti bi oni ovde
bili u barakama sa bebama kao mala mapa Bosne, kao ironični dokaz da Srbi,
Hrvati i Muslimani mogu da žive zajedno i posle smrti, i posle etničkog
čišćenja, onoga trenutka kad napuste teritoriju. Teritorija je telo ovog rata,
žena sa kasetofonom čvrsto drži svoju spravu ispred sebe, da svima bude jasno
da nije uljez do kraja, iako ovde ne živi, da je došla poslom. Iako, sve više
gubi pravac.
Uz
sam put Žena povijene glave u crnu maramu sedi sklupčana na trotoaru. Potpuno
je seda, isušena od vreline, mršava od muke, sa blagim izrazom lica od muke i
nemoći. Nema više od pedeset godina, vidi se, bez obzira na sve u njoj i na
njoj što joj daje najmanje sedamdeset.
ŽENA uz
put: Sanjala sam, opet sam sanjala, onaj isti san, jedini san zbog koga
sam srećna što se ipak budim.
Žena
sa kasetofonom: da li vam treba
nešto, gde je vaša baraka, da vam pomognem? Pruža joj ruku.
Žena
se sklupčava, zadovoljno na trotoaru, kao da joj nikad nigde nije bilo
komotnije.
Žena s
trotoara: Slušaj moj san, slušaj, uvek isti. Vraćam se sa svojom
drugaricom natrag u Knin. Nešto me vuče ka mojoj kući. Moja drugarica kaže da
neće sa mnom dalje jer se plaši hrvatskih vojnika. I ona ostaje, pored reke.
Prilazim kući vrlo blizu: unutra vidim gore svetla. Nemam ključ, rešavam da
uđem kako znam da pronađem unutra fotografiju mog mrtvog sina. Zaboravila sam
da je ponesem u onom haosu. I tada vidim da su sve moje životinje zaklane: moja
mačka, moj pas, moje kokoške, moja krava. U tom trenutku jedan muškarac me
hvata otpozadi za gušu i stavlja mi nož pod grlo. Kažem mu, “ Nemoj da me
zakolješ. Ja nemam veze sa vojskom, vašom ili našom. Nijedan muškarac u mojoj
porodici nije ratovao. Onda jedan drugi muškarac sa dugačkom bradom, pošto me
čuje, kaže ovom prvom, ‘Dobro nećemo je zaklati. Pomilovaćemo je otrovom’. Tada
vadi jednu dugačku iglu i zabija mi je u jezik. Osećam se tako olakašana u snu
zato što me nisu zaklali već otrovali. I onda se uvek budim i shvatam da sam na
trotoaru, ovde i da sanjam. I tada mi je još lakše zato što sam živa.
Žena
sa kasetofonom: Ustani, vruće je,
idemo u hlad.
Žena
s ploČnika: Ja odavde ne mrdam
ima već dvadeset dana, meni je ovde najbolje, ja sam živa. I uvek taj isti san,
i uvek ta ista sreća, nisam ni zaklana, ni otrovana: živa sam.
Žena
sa kasetofonom: Niko te ne
pomera, a hrana, a kiša?
Žena
sa ploČnika: Niko me ne dira,
više ni ne pozdravlja, mirna sam.
Žena
sa kasetofonom: Ništa ti ne
treba?
Žena
sa ploČnika: Treba mi jedna cigareta. Imaš li, ali samo jedna.
Žena
sa kasetofonom: Nemam, doneću ti, i malo vode, vruće je...
Žena
sa ploČnika: Shvati, ženo draga, ja više ne jedem ni ne pijem, i ne
mrdam. Došla mi je drugarica koja živi ovde u Budimpešti već dvadeset godina,
bile smo zajedno u školi, hoće s njom da pođem, ali ja ne mrdam, meni je ovde
dobro. Jednom sam se tako pomerila i eto, sve sam izgubila, neću više nikad...
Žena
sa kasetofonom (čuči pored nje):
Da snimim tvoju priču?
Žena
sa ploČnika: Snimaj, možda mi to pomogne da nađem sina.
Žena
sa kasetofonom: Sina?
Žena
sa ploČnika: Jedan je umro još pre rata, onaj sa fotografije, pitam se
da li mogu u svakom trenutku da se setim kako izgleda, sada ovako bez
fotografije, bez njegovog groba.
Imala sam još jednog sina, dvanaest
godina. Kada smo krenuli da bežimo iz Knina, bio je sa nama u konvoju. Putovali
smo tri dana, bila je užasno gužva, ja sam stalno bila budna, i tražila sam
vode za njega. Onda sam u jednom trenutku zaspala. Onda sam čula pucnjavu,
pucali su na konvoj, narod je bežao po strani puta, u šumu, svuda, skočila sam,
ali moj sin je negde bio pobegao. Izgubili smo se, bila je velika gužva, nije
više mogao da nađe naša kola, bilo nas je više stotina hiljada, svi sa istim
kolima, traktorima. Sedela sam u Beogradu danima, na Sajmištu, na zbornom
mestu: mislila sam da će tuda i on proći. Ali nije. Niko nije znao za njega
nešto da mi kaže. Nemoguće da dete tek tako nestane. Onda mi je neko rekao da
je video grupu dečaka kako ih preuzima Crveni krst iz Mađarske. Zato sam ovde,
i čekam na pločniku. Ako ikad dođe, moraće ovuda da prođe, a moraće kad-tad
ovde da dođe. Ovde svi dolaze bez dokumenata, bez imena, bez roditelja i onda
čekaju. Ponekad pomislim da mi je lakše sa prvim sinom, bar znam da nije živ i
da nije mučen stradao.
Žena
sa kasetofonom: Doneću ti vode, i potražiću ti sina gde god budem išla.
Kako se zove?
Žena
na pločniku spustila je glavu u ruke i zaspala.
Iz
susedne barake izlazi Žena šezdesetih godina, krupna, lepa, uspravna. Vidi Ženu
sa kasetofonom kako se nadvija nad Ženom na pločniku koja spava nepomična,
smirena u vrlo neprirodnoj pozi.
Žena
iz barake: Pusti je. Ima već mesec dana kako je tu. Ponekad ipak nešto
stavi u usta, ali kao da joj i ne treba. Ima sve belju kosu i ružičastije lice:
kao da će da poleti jednoga dana. Sve čekamo da joj odnekud porastu krila i da
je u snu ponesu. Stalno sanja da bi joj posle bilo bolje kad se probudi.
Poludela je jadna. Blago njoj kad se tako snašla.
Žena
sa kasetofonom kreće napred. Žena šezdesetih ulazi u svoju baraku. Iz barake se
čuju ženski glasovi.
Glas 1: Koliko sada košta? Stalno čujem
različite stvari.
Glas 2: Čula sam da košta i po osam hiljada
maraka u nekim mestima.
Glas 3: Nije moguće! Pre će biti četiri hiljade.
Glas 2: Možda je tvoj muž platio četiri
hiljade, ali to je bilo dosta davno.
Glas 4: Čula sam da je neko platio pet
hiljada prošle nedelje. Morao je dugo da čeka ali je sada izašao.
Glas 3: Iz Sarajeva?
Glas 4: Da.
Glas 2: Potpuno je izašao?
Glas 4: Aha.
Glas 2 : Mislim da to košta više.
Glas 1: Moj sin je platio UNPROFOR-u pet
hiljada njemačkih maraka i oni su ga stavili u oklopno vozilo.
Glas 4 : Aha, dobro zvuči.
Žena
sa kasetofonom zagleda se u broj barake iz koje izlaze glasovi. Pojavljuje se Glas
2, žena od nekih tridesetak godina, zgodna i doterana.
Žena
sa kasetofonom: Dobardan, izvinite, samo tražim broj 46, nisam htela...
Žena
iz barake: Zdravo, ja sam Aida, da nisi ti iz Beograda?
Žena
sa kasetofonom: Da, ali...
AIDA: Hoćeš se vraćati skoro?
Žena
sa kasetofonom (uplašeno):
Pa...
AIDA: Moja najbolja drugarica živi u
Beogradu sada. Ne znam šta je s njom. Ona je Srpkinja i kad je počelo
bombardovanje u Sarajevu, ona je stala na srpsku stranu. Prvo je otišla na
Pale, a čula sam da je sad u Beogradu. Ništa joj nisam govorila. Odrasle smo
zajedno. Ni ona meni: samo me je upozorila da moram da bežim jer sam
Muslimanka. Više nismo mogle biti prijateljice. Ja sam radila u bolnici
Jugoslovenske armije. Svim dezerterima sam pomagala. Morala sam da bežim. I
pobegla sam, jedina Muslimanka u avionu sa srpskim ženama i decom vojnika
jugoslovenske armije. Ponela sam pogrešan kofer od žurbe. Kofer za ne daj bože,
za bombardovanje, za podrum, sa starim stvarima... Stalno mislim na Ljubinku,
da li i ona na mene misli: kad je trebalo rat da počne, ja sam kupila kartu za
celu godinu za pozorište u Sarajevu. Bila sam optimista. Još uvek jesam. Hoću
knjigu da napišem, knjigu o mom putu i hoću da je objavim u Beogradu, neću u
Sarajevu, to je isuviše lako. Ja sam i dalje optimista, iako mi je muž poptuno
izgubio nerve i evo nas ovde. Čekamo vizu za Sent Luis. Hoćeš li da poneseš
pismo za moju Ljubinku. Hoću ja nju sada da upozorim da se čuva, da je sada na
Srbe došao red. Jel’ tebi nešto treba. Grozne su vam te sankcije. Kukaju ljudi
da nema lekova, da nema cipela za decu. Daću ti, mi ovde imamo lekova i
garederobe koliko hoćeš, i hrane i svega što nam više nije važno.
Žena
sa kasetofonom: Hvala vam, lekovi... izvinite.
AIDA (istrčava
sa paketom): Uzmi, za mene je bio veliki dar govoriti sa nekim iz Beograda.
Evo ti i pisma za Ljubinku, javi joj se ako možeš i pozdravi je, kaži joj
štogod o meni, ne znam koliko ću još dugo ovde ostati.
STARA ŽENA (izlazi iz barake): Aida, Aida, pusti ženu, ni ne znaš ko je?
AIDA: Osećam, ja osećam da je ona dobar
čovek.
Žena sa
kasetofonom (odlazi zahvalno unatraške sa velikim paketom
u naručju. Mrmlja): Bože, jesam li ja stvarno dobar čovek? Nikad mi to niko
ovako nije rekao.
Žena
sa kasetofonom gleda u zemlju dok hoda Ulicom izbegličkih baraka. Na sve strane
se čuju glasovi, zvuci i reči koji mnogo odjednom znače. Žena sa kasetofonom
seda na jednu klupu uz put, uključuje kasetofon i stavlja ruke na uši, onda na
oči. Žena sa kasetofonom je vidno u nervnom slomu, kasetofon snima sve vreme,
suze joj teku, i ona se oseća prevaziđena svojim zadatkom, svojom ambicijom.
Oseća se razgolićena svom ovom povređenom i ogoljenom humanošću i čovečnošću
koja se nalazi u ovim uredno poređanim barakama, svim tim raznoraznim, bogatim
likovima i glasovima u okviru te anonimne arhitekture. Na toj ničijoj
teritoriji, izvan dobra i zla, izvan jednog zakona, možda i svih, bez države,
bez prava, bez obaveze, svako ko kroči u tu zemlju postaje njen podanik. Ovo bi
mogla biti bilo koja zemlja, odnosno bilo koji kontinent, kao što u svakoj
zemlji, na svakom kontinentu, u gotovo svakom trenutku postoje ovakve zemlje,
zvane Izbeglički kampovi u kojima u ovom trenutku borave uglavom bivši
Jugosloveni. Ljudi sa drugih kontinenata, ako su za njih i čuli, čuli su bili po
dobru, a sada ih primaju u svoju ničiju zemlju sećajući se dobrih stvari o
njima koje su čuli, ako mogu. Ponekad je dovoljna melodija. Ženi sa kasetofonom
sve to prolazi kroz glavu u magnovenju, iako je samo novinarka: sada je postala
i izbeglica u toj bezličnoj državi koja se zove Izbeglička država. U toj državi
nije baš kao u ludnici, ali ima sličnosti: kad obučeš ludačku košulju, granica
između razuma i nerazuma se briše; kad izgubiš zemlju, izgubiš gotovo sve
postojeće granice do tog trenutka; lične kao i političke.
Ne mogu da ispričam svoju priču.
Samo je ispričaj.
Ne umem. Znam šta se odigralo, apsolutno
znam, znam šta je istina, šta je pravda, ko je lagao, ko je ubijao a nije
lagao, i ko je stradao kako, ali ne mogu da ispričam. Nemam ja za to reči.
Koje?
Oni to rade. Shvati. ONI TO RADE. Za to
ja nemam reči, imam samo oči i zdravu pamet, ali neću ni to još dugo ako budem
nastavila da gledam dok ONI TO RADE.
Ko su Oni?
Ne mogu ni to da ti ispričam. Ni za to
nemam reči. Kad god pokušam jedno ime da kažem, zaboli me nešto u grudima,
stisnem se, previjem i shvatim da nije samo On, njih je više, mnogo više. Svi
su oni, kao sa istim licem, kao sa nekom kapuljačom preko lica, i svi i oni
koji to hoće, i oni koji to neće, i oni koji su to radili ili nikad nisu, sada
to rade.
Šta to rade? Kaži, ne razumem.
Ne mogu da kažem. Nemam reči, za to što
oni rade. Nekad se to zvalo običnim rečima, ubijati, krasti, mrzeti, voleti,
sada se to zove nekim drugim rečima ili ćutanjem. Sada otkad oni svi to rade
oni zajedno i ćute, jer reči besmisleno vise, kao na nekom groblju, onda kad
izgube staro značenje. Ja ne znam kako oni sada govore. Mene boli stomak od
muke, ja sam nema. Njih pitaj, neka oni pričaju.
Šta se tebi dogodilo?
Nisu u početku dirali, u mom selu. U
stvari samo su mene i još jednu ženu dirali u mom selu, ali tek kasnije, tek na
kraju.
Dirali? Šta to znači?
Onako, sada već sve nešto drugo znači:
drugačije je sve bilo nego što bi pre rata bilo. Jednostavno me je dirao i tako
svaki dan, kao da je sada to bila ljubav.
A ta druga žena?
Ne znam, nisam sa njom razgovarala. Ni
ona nema reči: to sada kažu da se zove rat i deo rata, i da nije strašno,
strašno je kad pogineš. Ali eto, meni je bilo teško, nekako se sve spojilo: svi
ratovi su se na meni spojili, putem nemanja reči za svoju priču.
Ispričaj mi svoju priču?
Da mogu da ispričam priču bilo bi mi
lakše, ali nemam te njihove reči, nećeš me razumeti.
Stavi u svoje reči?
Da li ja imam svoje reči ?
Nisi imala: sada kada si dobila priču,
samo svoju priču, moraš da nađeš svoje reči, da bismo razumeli tvoju priču.
Žena
sa kasetofonom uključuje kasetofon i okreće ga svuda oko sebe. Onda ustaje i
kreće koncentrisano, ne gledajući oko sebe, da traži baraku broj 46. Jedan
mlađi čovek ide centralnom stazom: vidi je kako prilazi svakoj baraki.
MUŠKARAC: Mogu li da vam pomognem.?
Žena
sa kasetofonom: Hvala, neka...
MUŠKARAC: Hoću da pomognem.
Žena:
Ne treba mi tvoja pomoć. Pomaži svojoj ženi i deci.
MUŠKARAC: Moji su u Srebrenici.
Žena:
Šta ćeš ti ovde, idi tamo čoveče, zar ne znaš šta se tamo dešava?
MUŠKARAC: Dobio sam danas pismo, dobio
sam od njih pismo. Živi su.
Žena: Šta ćeš ti ovde?
MUŠKARAC: Došao sam po pismo. Došao sam da ih
tražim. Čuo sam da su neki ljudi izašli iz Srebrenice. Ja živim u Beču, ja sam
izašao pre nekoliko godina, radim u Beču, imam stan, imam novca, imam kola, ali
njih ne mogu da izvedem, nikako.
Žena
(viče na njega): Ali šta ćeš ti ovde,
pobogu čoveče. Idi tamo... šta mene gnjaviš, šta gubiš vreme na pričama...
MUŠKARAC: Probao sam preko Crvenog krsta u
Beogradu, ne znaju ništa za njih, kažu ne znaju ništa za Muslimane...
Žena
(izbezumljeno): Šta ćeš ti u
Beogradu? Idi po njih, idi u Srebrenicu.
MUŠKARAC: Kako ću u Srebrenicu? Ja sam iz Beograda,
ja sam Srbin, ali ovde niko ne zna, promenio sam ime kad sam otišao u Beč, tamo
mi ne bi dali ni posao ni pomoć, ne bi mi ni pomogli da tražim ženu i decu.
Sada sam Dževad. Moja žena je Muslimanka i ona je u Srebrenici. Razumeš, ako im
se nešto desi, zakleo sam se, ubiću svog najboljeg druga na poslu, ubiću ga, iz
čista mira, ako se njima nešto desi. Ali živi su, ona je sa roditeljima na
selu, evo pisma, vidi, otvoreno je ali neka, to su ljubavna pisma koja svi
čitaju, ali neka, važno je da su živi, ljubavna pisma nikome ne smetaju...
Dževad
odlazi i ostavlja ženu sa kasetofonom sa izgužvanim otvorenim pismom.
Žena
(opet seda u travu): Ljubavna pisma
koja nikome ne smetaju, zato se i otvaraju zato ih svi i čitaju, sva ljubavna
pisma su ista, jedna ljubav može drugoj da pomogne. Žena uključuje kasetofon i čita pismo u kasetofon:
Kako si ljubavi moja. Pošto sam danas
dobila tri tvoja pisma, evo me odmah sa tobom da ti ispričam moje vesti. Prvo
da te pitam kako si ljubavi moja, i kakav je tvoj život bez one koja te najviše
voli. Mi smo živi i u dobrom zdravlju što i tebi želimo. Ljubavi moja, ne znam
koliko još dugo možemo ovako, koliko će još ovo ludilo da traje, ali ja ne mogu
više da izdržim. Ponekad osećam da bih se najradije ubila. Ne možeš da shvatiš
na šta liči moj život: deca me ne slušaju, rastu a ja nemam u šta da ih obučem,
pa moram svoje da prekrajam i krpim. Roditelji su bolesni i prebacuju mi: Tvoj
muž Srbin, pobegao je. Sve bi bilo lakše da si s nama i da imam s kim da
popričam. Ljubavi moja, ti si jedini koji može da razume moju patnju i moju ljubav
koju samo za tebe čuvam, ljubavi moja, moja ljubavi. Tvoja žena.
Žena
(ne gasi kasetofon, govori): Kakav je
ovo rat? To nije onaj rat od pre pedeset godina. Ovo nije etnički rat, ovo nije
nacionalni rat, ovo nije verski rat. Kakav je to rat u kome stradaju civili a
ne vojnici. Da li su svi ratovi kao ovaj, ili je ovaj kao svi. Da li u svim
ratovima ljudi samo rade one stvari koje su im zabranjene kad nema rata i onda
zato i ratuju: da bi pljačkali, ubijali, lagali, silovali, palili, da bi bili
slobodni? Ili ima različitih ratova: možda ima, ali ovaj poznajem, ovo nije rat
koji se dobija, niti gubi. Ovo nije rat ni u kome se učestvuje.
Žena
stavlja pismo u džep i sprema se da krene. Jedna mršava devojčica od desetak,
jedanaest godina stidljivo počinje da se mota oko nje.
Žena: Zdravo.
DevojČica: Šta ti je to?
Žena: Ovo? Kasetofon.
DevojČica: Imaš li muzike, imaš pjesme Harija Mata
Harija.
Žena: Odakle si ti?
DevojČica: Neću da ti kažem. Mama mi je rekla da si
novinarka, da pišeš knjigu. Je si li i ti izbjeglica?
Žena: Ja nisam ništa.
DevojČica: Mama mi je rekla da ne kažem ništa jer
možemo da izgubimo mjesto u kampu, a možda nam posle ni ne daju da se vratimo
kući.
Žena: Hoćeš da mi daš čašu vode? Imam Zdravka
Čolića, hoćeš to da čuješ?
U
tom trenutku čuje se vrlo glasna sirena koja ne prestaje. Odjednom ljudi iz
svih baraka počinju u grupama žurno da izlaze.
DevojČica: Moram da idem, tu sam sa mamom, tetom i
bratom. Ovo je ručak, moramo da požurimo.
Devojčica
otrči a žena ustaje, namešta kosu i suknju. Narod promiče. Starija žena iz
Bjeljine, hvata je naglo i čvrsto za ruku.
Starija
Žena: Hajde sa nama, daće i tebi da jedeš, neće ni primetiti, vidiš
koliko nas je. Moraš i ti valjda nešto pojest’ nećeš valjda samo da slušaš...
Žena: Hvala, neka...
Devojčica
od malopre dotrčava do žene sa čašom vode u ruci. Žena uzima čašu ali joj
devojčica krišom stavlja u ruku i jedan mali smotuljak hartije.
DevojČica: Nemoj mami da kažeš. Ubila bi me da zna
da ovo pišem.
Žena
ispija vodu, dodaje joj čašu a devojčica otrčava do barake na uglu gde je čeka
porodica.
Žena
čeka ukočeno da prođe gužva. Grčevito drži u znojavoj ruci smotuljak. Opet seda
na travu: Nikad odavde
neću maći ako sad ne krenem. Pa ipak,
otvara šaku i polako razvija hartiju iskidanu po ivicama, iz đačke sveske
otcepljenu. Uključuje kasetofon i čita:
Ako me izbeglica svako zove
Nemoj i ti
Neki ljudi kažu
To je moje pravo ime
Ali nemoj me tako zvati.
I ja sam dete od krvi i mesa
Zato me nemoj kao vreću
Uzimati, ne ti.
I ja sam imala loptu, lutku
Kocke od kojih sam kule gradila
Sada u pepelu i prahu.
Ja nisam siroče, nisu me
Na ulici izgubili pa našli,
Ja sam kao ti
Od majke rođena.
Imam oči, nos, usta, uši
Imam loše i dobre strane u svojoj duši
Imaš li sve to i ti?
Žena
sa kasetofonom brzo gasi kasetofon i sakriva i ovaj papir u džep. Sirena kao u
logoru, kao pred bombardovanje prestaje da svira. Jedan stariji čovek jedva se
vuče po vrućini.
Starac: Pomozi mi dete, opet ću zakasniti. Nikad
ne daju kad prođe sirena, a ja dok čujem dok ustanem, dok se obučem...
Žena
(ga hvata pod ruku i pomaže mu):
Idemo polako, idem i ja sa vama.
Starac: Odakle si ti, nisam te dosada video.
Žena: Sad sam stigla. Izbjeglica sam ali nemoj
me tako zvati.
Žena
38 godina, vrti se nervozno po svojoj sobi. Devojčica joj se drži za suknju.
DevojČica: Hajdemo mama na ručak. Neće doći. Gladna
sam.
Žena 38: Obećala sam joj, sigurno će doći. Ne
smem da je prevarim.
DevojČica: Doći će posle ručka. Sačekaće te.
Žena 38: Otvoriću ti konzervu, evo dobili smo
sardine iz Nemačke.
Otvara
devojčici konzervu. Ona se vidno raduje.
DevojČica: Mogu li da zadržim konzervu, biće to
bebicin krevet. Napravićeš mi lutku, rekla si, malu, malu da mogu da je nosim
kao da je moja beba.
Žena 38 (drhte
joj ruke dok otvara konzervu, poseče se, ide joj krv): Moraš da paziš,
oštre su ivice. A i ja sam neka, začas procurim.
Ženi
idu suze na oči.
DevojČica: Nemoj plakati, napravi mi lutkicu.
Napravi mi veliku lutku, mušku kao Tata. Dok ne dođe.
Žena 38: Doći će, obećao je. A možda i neće,
posle svega.
DevojČica: To je zato što pričaš za televiziju, kaže
brat.
Žena 38: Tako kaže? Šta pričam, kome pričam?
DevojČica: Svima pričaš, svima, i sad ćeš opet toj
ženi, ni ne znaš je. A tatu sramota, kaže brat. Ceo svet sad zna. I brata
sramota, kaže da i mene treba da bude još više jer sam žensko.
Žena 38 (prestaje
da plače, deluje istinski zapanjena i zbunjena): Morala sam nekom reći
istinu da ne poludim. Morala sam da vas spasim, razumeš? Niko mi ne bi pomogao
da vas izvedem da nisam pričala.
DevojČica (gleda
je sa punim poverenjem dok jede sardinu): Dobra je ova sardina, nikad takvu nismo jeli u Tesliću.
Žena 38: Teslić je divan gradić, nikad nisam
htela sa tatom da idem u Makedoniju, da ostavim Teslić.
DevojČica: Tata neće doći po nas, sramota ga je kaže
brat: kaže neće sad ni nas zbog tebe. Brat kaže da je i njega sramota, sada
više pošto ceo svet zna nego onda kad je samo on znao. Zašto mama?
Žena TesliĆ (i
dalje istinski zapanjena, u nekom svom svetu): Ne znam kćeri, ne znam, ali
jeste tako, tako je to uvek bilo, i ja tu nisam ništa mogla drugačije da
uradim, samo da vas spasim, ovako da smo živi.
Žena
sa kasetofonom stoji u redu u menzi. Ispred nje je stariji muškarac, iza jedna
mlađa vrlo mršava plava žena. Jedan riđ Mađar oštrog pogleda i grubih pokreta svakom
sipa porciju, po svojoj proceni količinu i vrstu jela. Dolazi red na Ženu sa
kasetofonom. On je gleda podozrivo, uzima tanjir, ali onda zastaje i pita je
nešto agresivno i glasno na mađarskom. Žena odmahuje glavom i rukama: Ne razumem, Nicht feršten.
To
njega ohrabruje, viče, i nešto rukama pokazuje, traži, ona i dalje stoji kao
ukopana. On iznervirano prelazi preko nje i obraća se ženi iza nje.
MrŠava Žena: Neka, idi, takav je on, daću ti ja
moje.
Žena
sa kasetofonom: Nisam ni htela da jedem, samo da pričam, ja...
MrŠava Žena (uzima
svoju hranu): Dođi sa mnom, ja ću ti ispričati zašto je sve ovo dobro za
tebe, odlično, najbolje moguće, blago tebi...
Žena
sa kasetofonom: Za mene dobro?
MrŠava
Žena: Zar ne razumeš: Ti postojiš, video te je, ljuti se, vidi da nisi
jedna od nas. Nisi nevidljiva. Ja sam već dvije godine nevidljiva. Samo mi daju
hranu i krevet jer nosim, vidiš, ovaj broj ovde. Piše moje ime, ali ja ne
postojim i mene niko ne vidi. Hodala sam tako ulicama Berna, bilo je
neverovatno: prvo sam bila živa meta u Bosni a sada, niko te ne gleda, niko ne
pozdravlja, ja kažem nešto smiješno, ili nerazumljivo na ovom našem jeziku, a
svi, ali svi ćute. Ni ne čude se, ni ne pitaju. Nisu loši, ne diraju me, ali me
ne vide. I znaš kako se to u Švajcarskoj završilo: mislila sam da ću
poludijeti, samo sam plakala i išla ulicom plačući, lakše mi je bilo uz ono
lijepo drveće da plačem. Divna je priroda u Švajcarskoj, to jezero, ti
labudovi, ta trava, pa sve čisto, dušu dalo za plakanje. I znaš kako se završilo.
Jako me je zabolio zub, vrištala sam od bolova, tako na ulici, pala sam bila u
nesvjest. Onda je naišla patrola, odveli su me u miliciju, i tamo je bila neka
žena iz Bosne koja dugo radi u Švajcarskoj. Kaže ona: Crna ženo, što to radiš,
zar ne znaš da ti ovde imaš sva prava kao izbjeglica. Imaš svog plaćenog
lekara, svoj novac, imaš čak prava i ponešto da radiš... I tako me je zubar
prvi primetio: bolelo je užasno ali je to najljepši bol koji sam u životu
osjetila, kao da sam se porađala kao da sam se ja ponovo rodila. Za njega sam
postojala i on je sa mnom razgovarao, našim jezikom, pomalo, jer je radio sa
mnogo izbjeglica. Sve mi je zube popravio i rekao je da dođem kod njega kad god
hoću da ga učim naš jezik. Nikad nisam htjela uzeti injekciju, sve mi je radio
naživo. Rekao je da nikad u životu nije imao tako hrabru pacijentkinju. Da
muškarci jesu gori, ali da nijedna žena nije bila ovakva. To je zato što sam
bila nevidljiva: rekla sam mu to, da nemam telo, da sam nevidljiva, da je moj
život ostao negde drugde. Misliš da si mrtva, pita on? Tako nešto, kažem. To je
zato što ne govoriš svojim jezikom, kaže on. Bez maternjeg jezika nema života,
naročito kad smo odrasli. Idi nađi nekoga da pričaš, i videćeš da ćeš opet biti
živa. I zato sam ovde došla, u Mađarsku, bliže je i svi pričaju istim jezikom,
i pričaju o ratu ili ćute ali nekako ovde znam da se postoji, makar to i ne
ličilo na onaj naš život.
Žena
sa kasetofonom: Ovo sam snimila, ne smeta ti. Sve se čuje odlično, ja
neću da jedem, ja sam ovde došla da pričam sa vama, ja nisam...
MrŠava
Žena: Šta nisi?
Žena: Jesam izbjeglica, nisam...
mrŠava Žena: Nisi?
Žena
sa kasetofonom: Nisam iz Bosne.
MrŠava
Žena: Nisam ni ja više, imam švajcarske papire, kažu najbolje na svetu,
ali ja hoću moje stare, i zato sedim ovde, čekam pasoš. Ne mogu imati
švajcarske papire kad ne znam nijednu njihovu riječ, nijedan grad, nijednu
rijeku, nijednog pisca. Poludjela bih da me neko takvu sretne i nešto upita.
Ceo moj život morala bih da mu pričam da bi me razumeo, da nisam luda već samo
poludjela.
Žena
sa kasetofonom: Mogu li da uzmem ovu faširanu šniclu, moram da žurim.
MrŠava
Žena: Uzmi voće, najbolje spremaju voće na ovakvim mestima. Nismo
gladni, ali je sve ljuto, i to je na tuđem jeziku. Ne znaju oni da mi tako ne
umemo jesti, nisu oni krivi, silnu hranu bacaju ali nas ništa ne pitaju zašto.
A mi ništa ne govorimo, ionako ne bi shvatili ni da nas razumeju. Oni misle da
smo mi svi sada Mađari dok smo u Mađarskoj. Možda su u pravu.
Žena 38 (izlazi
pred svoju baraku i seda na klupu na suncu): Ovo sunce me ubija, kao da sam
u paklu, tek tako se osećam dobro, kad me ubija, kad sam u paklu. Tamo mi je
mesto. Sa mojim djetetom. Presekla sam pupčanu vrpcu života, šta sad hoću, da
se osećam živa? Silovao me je, pa šta, muž mi je Albanac, plašila sam se krvne
osvete. Imao je godine mog sina, moj sin je gledao, bio je drug moga sina, imao
je kapuljaču na glavi, dolazio je svaki dan, u isto vreme i govorio: Ti si
žena, ti moraš da se daš, ovo je rat. Pa šta, nisam se više ni otimala, sin je
odlazio u kuću kad bi ovaj došao. Bio mu je drug, bila sam mu majka, bio je
rat. Sin bi ćutao, muž mi je inače u Makedoniji, ćerka radi kako ja kažem, mala
je. Pa šta, ovo je rat, ima i gorih stvari, ima mrtvih, mog bratića su ubili
posred kuće, samo zato što je Musliman, iako se borio u srpskoj vojsci. Ionako
su te vojske na kraju sve ubijale, isprva Muslimane, onda Muslimane i Hrvate,
onda Muslimane i Hrvate i neverne Srbe, onda Muslimane, Hrvate, neverne Srbe i
bogate Srbe. I na kraju su sve proterali jer im je trebalo celo selo za svoje
ljude, ceo gradić, lep Teslić, lepši od njihovih sela u brdima. Sebe su zvali
Izbeglice. Pa šta, bio je rat, i ostali smo živi. Ali ja nisam izdržala, kada
sam ostala sa djetetom, nisam više mogla. Abortirala sam, a on je došao i hteo
me je ubiti, imao je godine mog sina, moj sin je gledao a nije vidjeo, muž mi
je Alabanac i inače radi u Makedoniji, i plašila sam se krvne osvete. I još
nešto: postojala je neka granica, ona je bila moja ćerka, moja ćerka je bila
moje telo, moje telo više nije bilo bitno. Plašila sam se da se njoj nešto
slično ne desi. Abortirala sam i umrla: rešila sam po svaku cenu da izađem:
prodala sam njemu koji mi je svaki dan dolazio, koji je nekad bio moj rdanik,
koji je pio pivo u dvorištu sa drugim radnicima koji su zidali moju kuću, koji
je imao godine mog sina: prodala sam mu kuću za cenu papira: da izađemo. Pustio
nas je jer sam bila trudna, mislio je da sam trudna, iako sam mu mogla biti
majka, pustio nas je da odemo, da bih mu rodila dijete, iako sam mu mogla biti
majka. Nije znao da ću abortirati, nisam ni ja znala da ću s tim djetetom i ja
umrijeti. I de je sada ta žena, moram da joj ovo ispričam, moram, do sada nisam
ispričala istinu nekome ko razumije naš jezik. Da bih dobila papire, da bih
dobila lijekove, da bih ruke i noge povratila, da ne bih pod zemlju otišla
ispričala sam cijelome svijetu priču; slikali su me i slikali, potpisivala sam
papire, za javnost, za pasoš, za svoju dijecu, za Kanadu, za Ameriku, za bilo
šta. Pričala sam cijelih nedjelju dana, pričala i pričala i smijala se, i pomalo
plakala. Čuli su sve to i sin i ćerka, koji su znali ali nisu čuli od mene.
Nisu znali da je to zločin, mislili su da je to rat. Nisam ni ja znala da je
zločin, mislila sam da je to rat, ja sam umrla samo kad sam dijete abortirala.
Bilo je to i moje dijete. Dok je bilo u meni, bilo je samo moje dijete, bez
obzira na Njega, bez obzira na rat.
DevojČica (izlazi
kod majke na sunce): Imaš pare za sladoled?
Žena 38: Imam para za sladoled. Uvek sam imala
para za sladoled za svoju dijecu.
Žena
sa kasetofonom opet u Ulici izbeglica, opet traži broj 46, opet kratkovido se
gubi, prilazi barakam, zagleda brojeve i sada već vidno se vrti u krug. Ljudi
izlaze iz kuća, gledaju je i nešto komentarišu. Neki se i smeju. Ona ima
naočare i vrlo je ozbiljna, ponaša se kao osoba koja se izgubila u velikom
stranom gradu.
Žena
sa kasetofonom (pita jednu ženu
koja prostire veš): Izvinite, broj 46?
Žena
sa veŠom: Pobogu ženo, eno ti ga tamo, čeka te ceo dan pred kućom, sad
sam joj malu vidjela, nisu ni na ručak išle, čekaju te. Evo zvaću muža da te
odvede, ionako ništa ne radi ovdje, po ceo dan gleda vijesti i spava: neke
vajde i od njega da bude.
Žena
sa kasetofonom: Neka, sama ću, znam da me čeka, poslali su me odmah kod
nje u direkciji, ali sve se nekako vrtim u krug, sve ove priče, sav ovaj narod,
kao da ih sve znam.
Žena
sa veŠom: Kod mene u sobi ima jedna djevojka. Možda joj možeš pomoći,
ona hoće u Beograd, ali ne znam da li će da ti priča. Pitaću je. Mlada je:
Srpkinja kao i ti. Čekaj ovdje i prostri veš dok čekaš. Idem po nju: često joj
nije dobro, nije baš sasvim zdrava.
Žena
sa kasetofonom: Hvala, hvala, evo odmah ću, mogu i ove šoljice da
operem. (Baca se na posao.)
Jedna
veoma lepa, vitka devojka, crne duge i ravne kose, gotovo preko celog lica, u
dugačkoj suknji šeta oko žene sa kasetofonom koja pere šoljice, i pokušava da
joj zagleda lice. Žena se sklanja ispočetka a onda staje ispred nje stidljivo i
hrabro sa mokrim rukama koje briše o pantalone.
Devojka: Svi ljudi liče, ima svega nekoliko tipova
ljudi i to što likom liče ne znači da su isti i iznutra, to je naša velika
greška što lice uzimamo za ogledalo duše, a duša često i ne postoji a kamoli da
ogleda lice...
Žena: Jesi li me ti tražila. Ova žena čije su
šoljice...
Devojka: Moja ćerka živi u Beogradu, ulica Zvečanska
i ima već dve godine. Nisam je videla godinu dana. Ne znam kakvo joj je sada
lice. Otkad nju ne gledam, ne gledam ni svoje lice u ogledalu. Poslednji put
kad sam pokušala, ogledalo je bilo prazno.
Žena: I ja imam ćerku od dve godine.
Devojka: Kako se zove.
Žena: Gordana.
Devojka: Moja se ne zove Gordana.
Žena: Moja se samo tako zove ali je tako ne
zovemo. Zovemo je uvek drugačije, kao da nema svog imena.
Devojka: Moja nema imena. Ja ne znam da ima, ne
treba joj. Ostavila sam je bez imena, bez prezimena. Nisam je ni videla kad se
rodila. Vratila sam se svojima, u Sarajevo, odmah posle porođaja; otac je
rekao, ako bude muško možeš ga povesti, ako ne, neću više da te vidim. Ipak me
je primio. Vratila sam se kroz liniju razdvajanja, natrag u stan, a oni su već
bili u podrumu. Kad sam bežala sa stomakom na drugu stranu, pucali su na mene
sa Pala: tamo su mi braća. Sada, natrag na Grbavicu, svi su bili u podrumu, ali
niko nije pucao. Otac me je uzeo natrag u podrum, a moja majka je plakala. Više
ih nije bilo onoliko sramota, nisam više imala stomak, a i braća su otišli na
Pale.
Žena: Mogu da posetim tvoju ćerku. Mogu da ti
pišem.
Devojka: Svi ljudi liče jedni na druge, kao da ima
samo nekoliko vrsta ljudi. Vratila sam se da joj dam ime, uzela sam stan, uzela
sam bebu i dojila sam je. Onda jedne noći, bilo je svetlo kao sada, nisam mogla
da spavam, mesec kao sunce, sunce kao mesec, i ta muzika negde sa ulice nije mi
davala sna. Svirala je neke bosanske, ciganske pjesme, nešto strašno: Koja je
ovo zemlja pitala sam se, zašto sam ja ovde, gde je moja mama? Hoću moju majku,
ona je uvek bila na mojoj strani i onda kad je ćutala, znala sam, da je mogla,
ona bi me zadržala i trudnu i sa ženskim detetom. Ona je mene uvek volela
najviše: neću da sam majka hoću moju majku. Plakala sam, razumeš ti mene?
Žena
sa kasetofonom (uključuje
kasetofon): Ništa više ne razumem, samo snimam, ako hoćeš, ako nećeš, neću
ni to.
Devojka: Hoću da razumeš i zapamtiš da ljudi imaju
ista lica, da mjenjaju lica, u času, u prilici, u našim očima.
Žena
sa kasetofonom: Ti imaš divne plave oči kao moja majka, to razumem. Moja
majka je iz Hercegovine.
Devojka: Moja ćerka ima ove oči tvoje majke. Imala
je taj pogled plavozelen kao neka reka, mogla je da živi bilo gde, ona je bila
reka, mogla je da živi pod vodom i nad vodom, sa tim očima, sa onom brzinom...
Onda one noći, spavala je, bez obzira na muziku, bez obzira... taj mesec, oh
kako je mesec zao. Taj zlobni čovek na njenom licu pokazao je svoje. Bila su
četvorica, jedan za drugim, ne pamtim im lica, bio je mrak, ulica, pucalo se,
haustor, pijani su bili... I sada sam jednog videla na njenom licu...Pokušala
sam da ga ubijem...
Devojka
nepovezano mrmlja, koncentrisana na neke nevidljive niti. Žena ne sme da mrdne.
Devojka se sabira, vadi par dečijih cipelica iz torbe koju nosi oko vrata.
Devojka: Evo ti za tvoju ćerku, kod vas su
sankcije.
Žena: Hvala, kod nas su sankcije.
Devojka: Ne zaboravi, svi ljudi su isti, i onda
kad se to ne vidi. Kad mrziš, kad voliš, jedno isto lice gledaš.
Žena: Hvala ti, hvala ti.
Devojka (hvata
je za ruke): Moja ćerka
nema ime, ima oči tvoje majke, na mesecu ima lice koje najviše mrzim, lice svog
oca, mog nasilnika, na suncu ima lice moje majke, lice koje najviše volim,
rođena je u znaku blizanaca i ja sam pokušala nju i sebe da ubijem, pa ipak smo
obe žive. Ona živi bez svoje majke, ja bez moje, možda ćemo tako prekinuti taj
lanac u kome svi ljudi liče.
Žena: Ovo je vrlo važno što si mi rekla.
Zapamtiću.
Devojka
odlazi.
Žena
sa kasetofonom vadi cigarete i upaljač iz tašne. Vrlo je nespretna, sve joj
ispada iz ruke, prvu cigaretu baca jer je upalila naopačke, a drugu u šreh:
vuče nespretno dim kao da nije pušač. Tresu joj se ruke i vrti joj se u glavi.
Žena: Pašću u nesvest, bože koga da zovem, ima
li smisla, ovi ljudi imaju svoje brige samo im ja falim.
Ništa nisam razumela, tolike priče. Ništa
nisam uradila: ovolike trake. Osećam se krivom, mogla sam nešto da uradim u
vezi sa ovim ratom, možda pre rata, mogla sam bolje da razumem, pre rata; bila
sam uspavana. Svi su bili uspavani, ali zašto sam ja bila? Ko je meni taj
luksuz dozvolio: zar već dve godine ne ustajem svake noći zbog deteta a nisam
primetila da se ljudi oko mene ubijaju, spavala sam kad bi mi dete spavalo. Ja
sam kriva za ovaj rat, za sve ove ljude ovde. Ne poznajem Srbe, ne poznajem
Hrvate, ne poznajem Muslimane. Šta je to. Ne poznajem istoriju, ne znam ono sa
Turcima, sa grobovima. Ne znam ništa što je moja istorija, osim ove bede i
sramote. Ja sam za nju kriva, iako ne znam kako, ali nekako mora da je tako.
Kako inače. Koji je moj jezik: na kom jeziku ću pisati ove priče. Na našem,
kaže narod ovde, neće da koriste ni srpski ni hrvatski. Ko će to da čita? Kome
to treba? Onima kojima treba neću da dam da čitaju, iskoristiće nas opet, jer
im za to i treba.
Žena
baca kasetofon i torbu na zemlju, skida naočare za sunce i njih baca: diže ruke
ka nebu i viče:
Vi želite da sam ja mrtva i biću. Radi
vas.
Iz
okolnih kuća pojavljuju se ljudi novi i od pre, gledaju je ćutke, kao naviknuti
na svakakve scene. Neki se okreću rezignirano, neki pokazuju znatiželju da čuju
njen govor. Ona kao da se sprema na neki veliki govor. Deca deluju uplašeno,
deca prva primećuju ludilo i plaše ga se: plaše se straha.
U
to dolazi Žena iz Teslića probija se kroz gomilu, sva razbarušena i vitalna: brza
i živa, doterana. Videvši Ženu sa kasetofonom u centru, viče odlučno.
Žena
iz TesliĆa: Pa gde si, čekam te celo prepodne. Hajde narode, šta ste se
skupili, ne može žena da diše od vas, a kamoli da radi svoj posao. Ajde
raziđite se. Hvata Ženu sa kasetofon pod ruku, uzima njene naočare sa poda,
tašnu, kasetofonom, sve sređuje i vodi je sa sobom u pravcu svoje barake. Žena
dopušta, kao da joj je sasvim već loše od sunca i emocija.
Starija
Žena: Pusti ih nek idu, ova je još luđa. Vazdan priča istu priču. Barem
smo mogli čuti od ove neku novu. Ni ovi iz Beograda ne deluju čisti a kažu tamo
se nije ratovalo, samo beda...
Žena
iz Teslića dovodi ženu sa kasetofonom u svoju spavaonicu. Tu je devojčica koja
joj pomaže da smeste ženu u krevet, izuvaju je i stavljaju joj hladnu oblogu na
čelo.
Žena
sa kasetofonom: Zaista mi je mnogo bolje. Mnogo vam hvala.
Žena
TesliĆ: Čekam te celo prepodne, nisam znala da si toliko mlada i lijepa.
Kako sada da ti pričam moju priču, kad si tako mlada?
Žena
sa kasetofonom: Nisam mlada, gde mi je kasetofon, eno, uključite ga i
pričajte. Svi kažu da ste vi najbolji. Da sve znate i šta se desilo i da to
ispričate. Svi kod vas dolaze da čuju priču. Vi bi mogli i tuđe priče da
pričate. Priče moraju da budu ispričane, jer inače bole i postanu laži ili
zaborav, pa opet mogu da se ponove. Naročito ružne priče moramo da pričamo, da
se ne bi ponovile i da bi postale lepše.
Žena
tesliĆ: I ti lijepo pričaš (uključuje
kasetofon i počinje svoju priču): Moj muž je Albanac koji radi u
Makedoniji: plašila sam se krvne osvete. U početku nas nisu dirali, mislila sam
neće nikad. Samo su mene i još jednu ženu u Tesliću dirali. Sebe su zvali
izbjeglicama. Imao je kapuljaču i godine mog sina. Bio je njegov drug i radio
je često kod mene na njivi. Nosio je kapuljaču, dolazio svaki dan, u početku
sam mislila da je poštar, i govorio: ti si žena, ti moraš da mi se daš. Zbog
ćerke sam rešila da odem, ona nije gledala, ona ništa nije znala. Moj muž je
Albanac, plašila sam se krvne osvete. Zbog ćerke sam progovorila, da bismo
dobili papire, da bismo otišli. Moj muž je Alabanac i radi u Makedoniji, ali
nije došao da nas obiđe. Moj sin kaže da nas se stidi i da više nikad po nas
neće doći. Moj sin misli da sam ja kriva, ali ja sam morala svoju ćerku da
sačuvam.
Žena
sa kasetofonom sluša sa suzama u očima dok žena iz Teslića brzo i nadahnuto
priča gledajući ispred sebe, kao da čita neku molitvu, skandira...
Žena
sa kasetofonom (tiho): Nisi
dobro uključila kasetofon. Nema veze, sve sam zapamtila, nemoj se mučiti.
Žena
iz TesliĆa (staje, i njoj su oči
pune suza, ali uzima kasetofon, namešta ga ovaj put dobro): Zar smo se
toliko tražile, zar smo se toliko čekale, i sad da mi odeš bez priče. Ti koja
moj jezik razumiješ.
Žena
tesliĆ (počinje skandirajući):
U početku nas nisu dirali. Moj muž je Alabanac koji radi u Makedoniji. Plašila
sam se krvne osvete...