Fiona Bar
"Da li samo naše reke slobodno
teku?" pitanje je iskočilo iz kamenog
zida u ogromnim belim slovima, pošto je Narodni taksi okrenuo iza ugla
kod Bičmonta. "Čini se da boja sasvim slobodno teče ovuda, pomislila je u
sebi, dok su ostali slogani proletali pored nje jedan za drugim vrlo brzo.
Čitanje mračnih grafita u Belfastu postao je za nju zabavan hobi, i često se
pitala da li u gluvo doba noći grupe dečaka skupljenih oko kanti boja možda
mackaju zidove i zabate tim istrošenim političkim sloganima i klišeima. Da li
ih je iko ikad primetio? Da li je grešna kičica ikad pronađena? Kičica je
moćnija od bombe, izjavila je u sebi, razmišljajući kako su neki stihovi
postali slavni među novinarima. "Da li postoji život pre smrti?" E
pa, na to pitanje još niko nije odgovorio, bar ne u ovom gradu.
Oblici Belfasta zgrnuše se u njoj dok je
taksi tandrkao preko prepreka pred utvrđenim policijskim barakama. Oronule
kuće, zagrađene terase. Rumeni vojnici, jedva školu da su završili, dok drhte
od visokotonskog straha. Setila se mladića debelih usana koji je prišao da joj
otme kola, legitimišući se revolverom ispod guše, i drugih, kako svakog jula
poskakuju i podsmevaju se, gotovo seksualni u svojoj aroganciji i mržnji. U međuvremenu
su putnici ulazili i izlazili na raznim tačkama uz put, motajući kišobrane i
torbe za nabavku između nogu. Taksi je slepo zaokrenuo u ulicu. Ovde nije bilo
saobraćajnog propisa. Kako je jedna žena pokazala da stane, taksi se uspe uz
trotoar, i ona izađe.
Seti se kako ona čita zidove kao šolje za
čaj, i nasmeši se u sebi. Vozeći svoju bebu u kolicima u samoposlugu, morala je
da prođe ispod petlje koja je bila zabiberena stihovima, poneki nepravilnih
slova sa farbom koja curi iz sredine, ostali ispisani debelim flomasterom
tajnom malecnom rukom. Čitav dijapazon ljudskih osećanja preplavio je zidove u
upornoj anarhičnosti. "Čovek bi mogao i gore da prođe od zidnog
čitača", pomislila je, iskrivljujući Frostove reči. Međutim, ipak su se
kolica gurala brzo pored intrigantnih zidova na kojima je bilo mnogo
oduševljenja. Poštene žene ne čitaju zidove!
"Problemi", kako su ih eufemistično zvali, bili su za
ovaj par kao daleka, blago zabrinjavajuća bubuljica u njihovom životu.
Jednostavno su bili obični (ona se često žalila na sputavajuću banalnost
života), srednja klasa, s nadom da će se beba udati za lekara, tako ih izdižući
u pozne dane u izabrane meandre više klase. Svakog dana njihovi životi
odigravali su se po istoj rutini, –ništa nije loše u tom tegobnom malom
detalju, pomislila je. Pomaže čoveku da struktuira sopstvenu egzistenciju. On
je odlazio u svoju kancelariju, ona je hranila bebu, prala je gomilu pelena
koja je brzo rasla, spremala večeru i željno iščekivala popodnevnu šetnju.
Ubedila je sebe da je srećna u svom životu, pa ipak je bivala razočarana zbog
ujeda ljubomore koje bi osetila kad bi čula za sjajan posao neke prijateljice
ili nečijeg akademskog ili obrazovanog muža. Kad bi je samo neko primetio s
vremena na vreme, ili bar njeno ime ispisao na zidu proglašavajući njen život
vrednim postojanja. "Prefinjen um" ili "Nekad sam bio njen
ljubavnik". Na taj način bi bar imala dokaz da je ostavila neki trag na
drugima. Ovako kako su stajale stvari, neprekidno su je drugi bombardovali.
Bračni uspesi, čak i bračni neuspesi u njoj su izazivali reakciju. Ali sve je
to bilo samo u jednom pravcu.
Tog popodneva obukla je bebu i krenula u
šetnju. Njen muž je to zvao "vreme maštanja". "Vreme čitanja
zidova" ona je znala da će biti. Ovoga puta, međutim, odlučila je da
izbegne ona konkretna iskušenja i da, umesto njih, ide u park. Kotrljala je niz
glavnu ulicu kolica, zaustavljajući se da baci pogled u izlog sa posuđem, čuvši
zavijanje Saracena dok je prolazio
pored nje probudivši bebu i izazivajući u njoj nelagodnost. Pešačka policijska
patrola prošla je pored nje, sa puškama, smrtonosnim čak i na bistrom suncu tog
martovskog dana, s ljubavlju i lenjo opuštenim u rukama svojih muškaraca. Jedan
vojnik je nonšalatno stajao, gotovo drsko, spram iskrivljene ograde i buljio u
nju. Uvek je crvenela pred trupama koje prolaze.
Park je ružan, doteran i neprijateljski.
Čak i leti, kad zaljubljeni parovi traže izdvojena mesta kao mačke koje se
teraju, odbijaju Musgrejv. Ima nekoliko drveta, zbijenih zajedno, koji stoje
kao kosturi, postiđeni zbog svoje golotinje. Ostalo je trava, zelena pustoš
išarana barama s galebovima koji krešte nad crvima. Park je ograđen bolnicom
koja ima vojni deo koji čuva vojni odred. Sva lepota ovog mesta, jeste tišina.
Brdo kojim se išlo do klupe u parku nije
bilo baš strmo kao što je delovalo, ali ipak su beba i kolica bili teški.
Trudničko opuštanje uzelo je svoj danak njen trbuh definitivno je postao
ispupčen. Jednim konačnim potezom, kolica, beba i majka stigoše do zelene
drvene klupe i odmoriše se. Beba je duboko spavala sa cuclom koja joj je
dodirivala plišani ružičasti obraz, sa ručicom na jastuku, slika čednosti. Žena
ču nekoga da kašlje iz obližnje puškarnice, i uspe da vidi vrh puške i lice
kako vire iz mraka. Mirisi kupusa i izgorelih krompira zapahnuše je iz kosih
metalnih ploča za zaštitu.
"Jel' to tvoja beba?" engleski
glas viknu iznutra. Jedva da je mogla da vidi lice koje je pripadalo glasu.
Odgovorila je da jeste, i nasmešila se. Situacija ju je podsećala na
ispovedaonicu. U tami, kao da je anoniman, "Jesi li to ti, dete
moje?" Popa je lično znala. Da li je njene grehe identifikovao sa onim
"Dobro jutro Meri", i u sebi mislio "i vrlo dobro znam šta si
sinoć radila!" Pocrvenela je setivši se tajni koje je odavala za vreme
rituala. Da, nervozno je opet odgovorila, bila je to njena beba, devojčica.
Majke prve dece teško odolevaju iskušenju da govore o svom porodu.
Zaboravljajući na svoju početnu stidljivost, ispričala je glasu kad je beba
rođena, rane probleme noćnog plakanja, sada rasta zuba, kako ume da puzi unazad
i guguće.
Glas je odgovorio. I on je imao sina,
samo nekoliko meseci starijeg od njenog deteta, daleko u Nemačkoj u vojnoj bazi
u Minsteru. Fabričke cevi, dimnjaci, crkveni tornjevi, kupole, svi su slušali
ravnodušno Englezovu izjavu očinske ljubavi. Čudna je bila scena, jer iako je
sterilna geografija Belfasta težila ka klasičnim oblicima u zoru i sa teškim
oblacima pred kišu, glas i žena su spoznali ludilo takve nevine komunikacije.
Ljubazno su završili svoj razgovor. Rekli doviđenja, i žena je pogurala kolica
ka kući. Glas je ostao u puškarnici, obazriv i pun strepnje. Kući je išla pored
asfaltera koji bulje u trotoar, uz neprijatno prisustvo pešačkih patrola, pored
crkve. "Dajmo jedni drugima znak mira", rekli su na misi. Jedini znak
koji je Blefast poznavao bio je dva prsta uperena ka raju. Život je bio
samodovoljan, par je često govorio, upravo kao što su to stanovi. Nije bilo
potrebe da se izlazi napolje.
Ona jeste izlazila napolje, ipak. Svake
nedelje glas i žena su još ponešto saznali jedno o drugom. Nije bilo potrebe za
fizičkim kontaktom, niti za susretom licem u lice da bi se sudilo o reakcijama,
niti za dodirivanjem da bi se potvrdilo prijateljstvo, niti za pretnjom opasne
intimnosti. Bio je to susret umova, kako je kasnije svom mužu objasnila, novo
mišljenje, zajednička veza, otvaranja pogleda na svet. On je otkrio svoje
ambicije da želi da postane pilot, da posmatra zemlju, polja, da se horizonti
ispod njega otvaraju, kilt od zakrpa šarenih boja i tkanja. Ona je htela da je
zapamte po pisanju na zidu, to jest po pisanju o njima, tezi koja svet razara
zbog psihološke složenosti zidnih natpisa, suštinske istine, njihove
dovitljivosti i intelektualne umnosti. I sve to vreme obrisi grada i daleke
zgrade su gledali i slušali.
Sad je već bio april. Pojavilo se još
slogana, belih i curećih, na gradskim zidovima. "Napolje Britosi. Mir
unutra." Jednostavna jednačina za pisca. "Slobodan govor zahteva
život", jedan drugi je uzvikivao preteći. Poruke su, žena je shvatila,
dobile sveobuhvatniji ton. Beba je bila porasla i mogla je da sedi bez
pridržavanja. Nova politička rešenja bila su ponuđena i odbačena, međusobna
paravojna okupljanja su se odigrala i povukla, četiri vojnika i dva policajca
razneti su u paramparčad u dva različita incidenta, i jednu zgradu su Provosi
bombardovali čitav dan. Bio je to dosta normalan mesec po standardima Belfasta.
Nivo nasilja nije bio ni manje ni više prihvatljiv nego u drugim prilikama.
Jednoga dana, –možda je to bio poslednji
dan aprila, njen muž se vratio kući zadihan i blago drhteći. Pitao ju je da li
je bila u parku, i ona je rekla da jeste. Uzevši je za ruku, poveo ju je do
zida levo od lica kuće. Osetila je kako joj srce tone i kako udara o nju.
Osetila je da crveni u licu. Usta su joj se iznenada osušila. Nije mogla da
govori. Velikim ljutim slovima poruka je bila ispljuvana.
"IZDAJICA".
Reč od osam slova pokrila je bila ceo
zid. Lupala je u njenom mozgu, otrov reči projurio je kroz celo njeno telo.
Sumnja je bila dovoljna da osudi. Sam posao nije bio dobro obavljen, videla je
i bolje. Slova nisu bila jednaka, farba je pljusnula sa sredine A, C je
izgledalo kao neubličeno O. Rad je bio slab, udarac savršen.
Muž ju je vratio u kuhinju. Beba je
glasno plakala u dnevnoj sobi, ali žena kao da nije čula. Kao mesečari seli su
na kanabe. Žena je počela da jeca. Ramena su joj se podizala u napadima dok je
histerično gutala vazduh. Muž ju je nežno zagrlio i pokušao da podeli njenu
tugu. Već je delio njen strah.
"O čemu ste govorili? Zar nisi
shvatila koliko je to bilo opasno? Moramo da odemo." Brzo je govorio,
praveći planove. Prodavanje kuće i kola, nalaženje posla u Londonu ili Dablinu,
daleko od Belfasta, hipoteka, podizanje novca, ušteđevine, sav taj neukus
svakodnevnog života ju je zapanjivao, još više zbunjivao. "Ništa mu nisam
rekla", jecala je, "šta sam mogla da kažem? Pričali smo o životu, o
svemu, ali ne o ovome ovde." Drhtala je, pokušavajući da se kontroliše.
"Čavrljali smo o čitanju zidova, o porodicama, o bilo čemu. O, Šone,
upravo je tako bilo nevino. Susret umova smo to zvali, jer nije bilo ništa
drugo."
Pogledala je u lice svog muža i shvatila
da on ne razume do kraja. Bilo je trunke ljubomore, prebacivanja što i on nije
bio deo njihove komunikacije. Ruke su joj pale u krilo, i tu su rezignirano
stajale. Šta je bila poenta objašnjavanja? Podigla je bebu sa poda.
Pritiskajući malo lice i telo na grudi, osetila je sve svoje nade i želje za
boljim životom kako postaju jedno sa detetovom borbom da se oslobodi. Detetove
ruke prelazile su preko njenog lica, pogledi im se susretoše. U trenutku taj
sekund majčinske i detinje ljubavi prekri njen strah i dade joj snagu da
pobegne.
Devet meseci nije bila u stanju da
podnese realnost svog stanja. Apsurdno, jer je masivno breme svakodnevno
menjalo položaj i udaralo o nju. Kada joj se rodila ćerka, bila je ophrvena
ljubavlju prema njoj i zapanjena svojom sposobnošću da podari život. Po prirodi
je bila sanjiva, predana maštanju. Pitala se da li je sposobna da ispuni
majčinske dužnosti. Da li se to moglo izmeriti? Ovaj put je znala da može.
Zaista joj nije bilo bitno ako je osakate ili čak i ubiju. Bilo joj je stalo do
njene ćerke. Ona je bila njen kamen temeljac, njeno sidro za vrlinu. Nije za
njeno dete bilo zaveštanje straha, odbojnosti ili mržnje. U nekoliko sati koje
su slikari ostavili između suđenja i presude ona odluči da ostavi zidove
Belfasta za sobom.
Sledećih nekoliko noći prošlo je u
burnom, nemirnom snu. Poruka je i dalje stajala na spoljnom zidu. Susedi su se
pravili da ne primećuju i odbijali su da o tome razgovaraju. Ona i beba
ostajale su u kući bez obzira na osvežavajuće majske vetrove i plavo nebo. Njen
muž je dao otkaz u firmi, iz zdravstvenih razloga, nagovestio je kolegama.
Kontaktirali su jednu tetku u Dablinu. Par nije odgovarao na kucanja na
vratima. Pažljivo su pregledali oblik i veličinu pošte koju su dobijali i uvek
bi sačekali pre no što podignu telefonsku slušalicu.
Kamionet je trebalo da stigne u jedanaest
sati u ponedeljak uveče, kada bi bilo dovoljno mračno da se parkira, i da
spakuju svoje stvari i sebe ne izazivajući preveliku sumnju. Firma je bila puna
razumevanja kad je objašnjena priroda njihovog posla. Bili su protestanti i
nije bilo sukoba lojalnosti u izvršenju dužnosti. Prihvatili su da ih voze u
Dablin za dodatnu sumu, menjajući vozača u putu u Njuvriju.
Ponedeljak je konačno stigao. Par se
nervozno smejao na temu kako je sve glatko prošlo. U sebi su iščekivali da
nešto pođe naopačke. Beba je bila nahranjena, i umirena, radio su odslušali i
gledali su u sat. Slušali su vesti u devet. Sklupčani zajedno u svom nemiru,
bili su na oprezu u zamračenoj sobi. Kiša je počela da lije iz crnih oblaka.
Svuda je bilo tiho i mirno. Tihi i smrznuti su čekali. Deset sati, sada je bio
mrak. Olujni vetar se podigao, čineći da rešetka na susednim vratima tandrče i
udara. U dest do jedanaest njen muž otišao je u dnevnu sobu da čeka kamionet.
Njegovi koraci su bučno udarali o podne daske dok je hodao napred nazad. Beba
je spavala.
Crni oblik polako je klizio uz ulicu i
ušao unatraške ka ulaznim vratima. Bilo je jedanaest sati. Kamionet je stigao.
Njen muž im je zatražio lične karte i oni su počeli da tovare stvari bračnog
para. Kanabe, stolice, televizor, veš mašina,– sve je bačeno na brzinu, nije
bilo vreme da se brine o lomnjavi. Ona je stajala držeći uspavanu bebu u
dnevnoj sobi dok su muškarci nemirno radili između kamioneta i kuće. Scena je
bila tako nestvarna, okolnosti apsolutno neverovatne. Pomislila je, "Šta
sam to napravila?" Sećanja na njenu naivnost, njenu neosetljivost za
istorijske činjenice i političku klimu bili su zapanjujući. Videla je bila žene
oblepljene katranom i perjem, čula o ljudima upucanim u glavu, o dečacima
kojima su bili iščašeni zglobovi, samo zbog sumnje da se zbližavaju sa trupama.
Katalog nasilja izruči se pred njom dok je shvatala ozbiljnost i moguće
reperkusije svog takozvanog lošeg ponašanja.
Glas ju je pozvao, "Meri, hajde
sada. Moramo da krenemo. Nemoj da brineš, svi smo zajedno." Muž ju je
poveo do zaključanog kamioneta koji je čekao. Predajući mu bebu, pope se do
vozača, uze bebu natrag dok je muž sedao pored nje čekajući da upale motor.
Kamionet je polako okretao ka ulici a zatim izašao na glavni put. Sada su se
osećali veselije, pomalo kao izbeglice koje traže bezbednost i slobodu ne
preterano daleko. Kada su stigli do petlje, dve figure sa nečim čvrsto
stegnutim u rukama stajale su u mraku na jednoj strani. Čvrsto je zažmurila,
očekujući rafale vatrenog oružja. Kamionet je prošao pored njih. S olakšanjem
je upitala muža šta rade u to doba noći. "Pišu slogane po zidovima",
odgovorio je.
Tajnovitost slikara delovala je blesava i sitničava kad se setila
književnih i herojskih osobina kojima ih je krasila. Zar su oni bili bitni?
Putnici su sedeli u tišini dok je kamionet išao brzo kroz predgrađe, pod pogledom
policije i vojnih baraka, dalje napred i još dalje izvan u polja. Kroz uspavana
sela i tihe livade, pored belo ofarbanih seoskih kuća i pasa koji laju. Ka
Njuvriju gde su se oprostili od svog šofera kad je novi ušao. Daleko uz obalu
sa blistavim svetlima Rostrevora suprotno od zaliva, ka graničnom prelazu i
pospanom vojniku koji ih propušta. Ka severu, bezbedni, olakšani i pravo ka
Dablinu.
Nekoliko dana kasnije susedi su u Belfasu
otkrili da je kuća prazna, a ljudi odmah pored primili su pismo i ček iz
Dablina. Komentari o čudnom paru išli su preko žive ograde i šoljica kafa,
poruku na zidu prefarbao je bračni par koji je kupio kuću koja je stavljena na
prodaju. I oni su bili običan svet, koji je živeo samodovoljan život, brinući o
novcu i bebama, napredovanju i lokalnom ogovaranju. I on je imao posao u
kancelariji, ali njegova žena je bila samo njegova domaćica. Bila je razumna,
prizemna, i nimalo sklona čitanju zidova.
Fiona Bar, "The Wall-Reader"
(Iz: International
Feminist Fiction, ed. by Julia Penelope & Sarah Valentine, The Crossing
PressFreedom, CA 1992)