Duška Andrić Ružičić

TABUI I PREDRASUDE
MARA I FROJD

 

 

U spomenaru moje bake, iz dvadesetih godina ovog vijeka, na jednoj od stranica stoji:

"Naučiš li zaboravljati, bit ćeš sretna"

                               Tvoja Mara

                               Ptuj 1923.

Nekih osamnaest godina prije toga Frojd je objavio teoriju da su mnoge neurotske bolesti žena posljedica njihovog seksualnog zlostavljanja u djetinjstvu. Ubrzo je tu teoriju morao javno povući, ne zato što je potpuno netačna, nego zato što je to zahtijevalo puritansko društvo tog vremena, obilježeno mnogim tabuima.

S mnogim Frojdovim teorijama se nikad ne bih složila, ma kako ja bila nestručna, a on svjetski um, ipak...

I kakve veze imaju Mara i Frojd.

Frojd je tada pokušao ukazati javnosti na problem zlostavljanja djece. Problem koji u mnogome utiče i određuje dalji psihofizički razvoj osobe.

Mara je djevojka onog vremena koju su naučili da je najpametnije zaboravljati i da je to ključ životne sreće. Maru kao da poznajem. Mara mi je bliža nego Frojd. S "Marom" se svakodnevno srećem. "Mara" je ona koja ništa ne vidi, ništa ne čuje, ništa ne govori. Mara me nekako podsjeća na ljude u društvu uopšte. Čak i ako nešto vide i čuju, ne žele slušati i gledati pažljivo. Kao da se to njih uopšte ne tiče, kao da se to što su čuli njima ne može dogoditi. A ako se pak njima nije dogodilo, nemoguće je da se događa drugima. Ako ipak povjeruju da se nekom događa, onda to sigurno nije onako kako to pričaju, to je "napuhano", "pola baci u vodu"... i sl. A kada postanu svjedoci nekog tragičnog događaja, u samom susjedstvu, u krugu rodbine i prijatelja, ili porodici, čudom se čude i pitaju: kako je to bilo moguće... Tek onda počinju reagovati, tek onda, kao kad film vraćaš unatrag, počinju prepoznavati slike koje su ih mogle uputiti na mogući slijed događaja i možda spriječiti nesreću.

Mnoga mi se pitanja nameću:

Slušamo li jedni druge pažljivo?

Posmatramo li jedni druge pažljivo?

Čujemo li?

Vidimo li uopšte?

Pravimo li se to da ne čujemo?

Pretvaramo li se da smo slijepi?

Kao da nam je moć percepcije opskrbljena nekim aparatom koji vitoperi ton i sliku. Retušira kao provincijski fotograf, na čijim fotografijama svi imaju rumene obraze i usta crvena kao višnje.

Neki dan sam ponovo srela jednu "Maru". Pita me: "Dolaze li vam u Medicu još one silovane? Valjda je sad to silovanje prestalo."

I nije mi zasmetalo što me je to pitala, zasmetalo mi je kako me je pitala. Bjesnila sam kad su mi tokom protekle 4 godine to pitanje postavljali muškarci. Kad bi me to upitala žena, bijes se miješao sa tugom, bolnom i vrelom kao ulje na vatri.

Sad mi se samo jedno nameće kao odgovor – ono što Edita Ostojić, psihologinja Medice, često govori: Zar patnja jedne jedine žrtve ne vapi do neba.

Ja sam je željela čuti, a Vi?

 

(Iz: Odabrale smo za vas..., specijalno izdanje "Silovanje specifična trauma, specifičan vid nasilja", Infoteka Medica Zenica 1997)