Duška
Andrić Ružičić
TABUI
I PREDRASUDE
MARA I FROJD
U spomenaru moje bake, iz dvadesetih
godina ovog vijeka, na jednoj od stranica stoji:
"Naučiš
li zaboravljati, bit ćeš sretna"
Tvoja Mara
Ptuj 1923.
Nekih osamnaest godina prije toga Frojd
je objavio teoriju da su mnoge neurotske bolesti žena posljedica njihovog
seksualnog zlostavljanja u djetinjstvu. Ubrzo je tu teoriju morao javno povući,
ne zato što je potpuno netačna, nego zato što je to zahtijevalo puritansko
društvo tog vremena, obilježeno mnogim tabuima.
S mnogim Frojdovim teorijama se nikad ne
bih složila, ma kako ja bila nestručna, a on svjetski um, ipak...
I kakve veze imaju Mara i Frojd.
Frojd je tada pokušao ukazati javnosti na
problem zlostavljanja djece. Problem koji u mnogome utiče i određuje dalji
psihofizički razvoj osobe.
Mara je djevojka onog vremena koju su
naučili da je najpametnije zaboravljati i da je to ključ životne sreće. Maru
kao da poznajem. Mara mi je bliža nego Frojd. S "Marom" se
svakodnevno srećem. "Mara" je ona koja ništa ne vidi, ništa ne čuje,
ništa ne govori. Mara me nekako podsjeća na ljude u društvu uopšte. Čak i ako
nešto vide i čuju, ne žele slušati i gledati pažljivo. Kao da se to njih uopšte
ne tiče, kao da se to što su čuli njima ne može dogoditi. A ako se pak njima
nije dogodilo, nemoguće je da se događa drugima. Ako ipak povjeruju da se nekom
događa, onda to sigurno nije onako kako to pričaju, to je "napuhano",
"pola baci u vodu"... i sl. A kada postanu svjedoci nekog tragičnog
događaja, u samom susjedstvu, u krugu rodbine i prijatelja, ili porodici, čudom
se čude i pitaju: kako je to bilo moguće... Tek onda počinju reagovati, tek
onda, kao kad film vraćaš unatrag, počinju prepoznavati slike koje su ih mogle
uputiti na mogući slijed događaja i možda spriječiti nesreću.
Mnoga mi se pitanja nameću:
Slušamo li jedni druge pažljivo?
Posmatramo li jedni druge pažljivo?
Čujemo li?
Vidimo li uopšte?
Pravimo li se to da ne čujemo?
Pretvaramo li se da smo slijepi?
Kao da nam je moć percepcije opskrbljena
nekim aparatom koji vitoperi ton i sliku. Retušira kao provincijski fotograf,
na čijim fotografijama svi imaju rumene obraze i usta crvena kao višnje.
Neki dan sam ponovo srela jednu
"Maru". Pita me: "Dolaze li vam u Medicu još one silovane?
Valjda je sad to silovanje prestalo."
I nije mi zasmetalo što me je to pitala,
zasmetalo mi je kako me je pitala. Bjesnila sam kad su mi tokom protekle 4
godine to pitanje postavljali muškarci. Kad bi me to upitala žena, bijes se
miješao sa tugom, bolnom i vrelom kao ulje na vatri.
Sad mi se samo jedno nameće kao odgovor –
ono što Edita Ostojić, psihologinja Medice, često govori: Zar patnja jedne
jedine žrtve ne vapi do neba.
Ja sam je željela čuti, a Vi?
(Iz: Odabrale
smo za vas..., specijalno izdanje "Silovanje specifična trauma, specifičan
vid nasilja", Infoteka Medica Zenica 1997)