DRUGA FEMINISTIČKA LETNJA ŠKOLA
za aktivistkinje bivše Jugoslavije
Novi Bečej, 30. 7– 5. 8. 97.
Ovo je druga godina kako se okupljamo da
razgovaramo o svojim životima u kontekstu feminističkog aktivizma i
patrijarhata u kome živimo. Prošle godine smo se prvi put okupile i same se
iznenadile kako smo dobro radile i kako smo bile vesele. Tragovi tog događaja
podstakli su mnoge od nas na različite projekte. Tako smo ove godine već od
januara počele sa organizacijom, uz finansijsku podršku švedske organizacije
Kvinna Till Kvinna i Norvegian Church Aid-a. Bilo je 43 aktivistkinje iz svih
država bivše Jugoslavije. Radile smo kroz razmenu iskustava na radionicama i
panelima.
Osim tema koje smo imale i prošle godine, kao što su : Ženski
identitet, Lično je političko, Ženski Hajd park, sad smo pokušale i sa novim
temama, neke od njih se prvi put ovako
razrađuju u našim ženskim grupama: Telo i seksualnost, Oslobađanje jezika,
Principi nenasilne komunikacije, Ženska ljudska prava, Feministički pristup
nacionalizmu. O tome su pisale učesnice
radionica.
Žensko telo i
seksualnost
Panel i radionicu su vodile Milica Minić,
Sunčica Vučaj i Slobodanka Macanović.
TEZE: Istorija klitorisa (koji nestaje i
ponovo biva otkriven)
Građenje seksualnog identiteta/identiteta
žene kroz prizmu društvenih očekivanja
Problem spoljašnjeg izgleda – društvo
stvara standarde i stereotipe poželjnog i prihvatljivog
Osporavanje i negiranje različitosti
Kroz prihvatljivu ženstvenost se stiče
pravo građanstva
Predrasude: kako izgledaš, koje si rase,
kolika si, koliko imaš godina
Telo i lepota postaju kvaliteti koji
konstruišu identitet
Prava različitost može da postane izvor
snage ukoliko počnemo da je prihvatamo umesto da je maskiramo
Aktivna i autonomna ženska seksualnost
kontrolisana je društvenim gađenjem
Ukoliko smo stare/debele/hendikepirane
nemamo prava da budemo seksualne
Sve što ne potpada pod stereotip viđeno
je kao perverzno/lezbejstvo/biseksualnost
Žena – ženstveno –
heteroseksualno/stereotip
Prvog dana avgusta prepodne je u Novom
Bečeju bilo posvećeno ženskom telu i ženskoj seksualnosti. Želja nam je bila da
se učesnice osećaju ugodno, da zauzmu mesto koje im najviše prija, fotelje su
bile raspoređene svuda, bez ikakvog reda, moglo se sedeti i na podu. Čula se
skoro neprimetna muzika. Na zidovima su bili plakati sa ženskim antireklamama,
fotografije ženskih tela i vulvi i tekstualni plakati. Činilo se da su žene za trenutak bile
zbunjene i iznenađene, no to je trajalo veoma kratko. Doduše neke su se
iznenadile tek posle dva dana, fotografijama naravno.
Posle istorijskog pregleda klitorisa koji
se kroz vekove pojavljuje i nestaje, negira, zaboravlja, pa opet pronalazi,
akcenat drugog dela priče o ženskoj seksualnosti je bio na njenoj
neprihvaćenosti. Pomenut je ženski pokret pred kraj šezdesetih godina koji je u trendu izlaska iz ćutanja, kroz
razgovore žena u malim grupama o sopstvenim seksualnim iskustvima u cilju
pomoći jedna drugoj, osnaživao žene da
budu samopouzdanije i jače kada je u pitanju žensko telo, naše potrebe, naše
želje.
Usledila je diskusija o primerima
društvene neprihvaćenosti ženske seksualnosti kroz jezik (vidi pesmu Helen
Harper), može se birati između medicinskog i pežorativnog jezika, ili
pronalaziti nove reči ili usvajati stare ponavljajući ih mnogu puta bez
nelagodnosti, prihvatajući ih i tako im davati novo značenje.
Žensko telo i seksualnost su neprihvaćeni
i kroz institucije zdravstva koje su važne za našu seksualnost i probleme koje
imamo sa abortusom, polno prenosivim bolestima, kontracepcijom, trudnoćom itd.
Usledio je čitav niz primera iz gotovo
svih sfera medija i tretiranja ženskog tela u njima. Da nije nimalo sigurno
živeti i osećati se udobno u sopstvenom telu poručuje društvo, iako se pravi da
to ne čini. Ono oblikuje i ograničava naša sopstvena iskustva seksualnosti.
Sve počinje sa "nemoj", dok smo vrlo male, i kada prstima
istražujemo svoju vulvu, klitoris, vaginu,
čime nam je poslata otvorena poruka da je seks nešto što je sramno, prljavo i
zabranjeno. Mlade devojke koje glorifikuju svoju seksualnost, nose svoje telo,
osećaju se konforno u njemu i sa njim, stiču reputaciju "loših
devojaka". Tako društvo polaže pravo na njihova lična iskustva. Tako se
seksualnost žena koristi protiv njih samih.
Tokom popodneva se radilo u manjim
grupama i podsetićemo vas na pravilo poverljivosti koje važi za sve ženske
radionice, pa vam ništa o tome nećemo reći.
PETI DAN
Petog dana našeg
druženja, mada prilično neispavane i umorne od burnog noćnog života (žurke koju
smo pravile u Ribljem restoranu) bile smo veoma vredne. Uspele smo da obradimo
čak tri teme.
Prva tema se
odnosila za ženska ljudska prava. Facilitatorka radionice bila je Slavica
Stojanović. Započele smo sa kratkim brainstormingom
("nema glupe ideje") u kom smo se trudile da nabrojimo sva ženska
ljudska prava kojih se setimo. Bile smo veoma produktivne i lista se širila
tako neverovatnom brzinom, da smo se divile čega sve grupa pospanih žena može
da se seti. Bila su tu pomenuta prava na život bez muškog nasilja, na rad i
odmor, slobodu ponašanja i mišljenja, slobodu govora i pisanja, obrazovanja,
odlučivanja o sopstvenom telu, pravo na različitost, na dilemu u identitetu, na
ljubav, nezavisnost, na feminističke zakone i mnoga druga. Kroz kratku
diskusiju poredile smo svoju listu sa deklaracijom UN o opštim ljudskim
pravima. Zaključile smo da se iz ovih univerzalnih prava mogu uvek izvući prava
žene, ali na žalost u našem društvu mnoga od njih često predstavljaju samo
mrtvo slovo na papiru. Ali, promenićemo mi to...
Druga tema bila je nenasilna
komunikacija. Radionicu je ponovo vodila Slavica. Naučile smo nešto o uzrocima
konflikta, o načinima da prepoznamo svoje potrebe, kao i potrebe onih sa kojima
stupamo u komunikaciju, o tome da nema gotovih rešenja, da uvek postoji
mogućnost izbora. Uradile smo vežbu u kojoj smo pokušale da pažljivo slušamo
sagovornicu i napravimo poređenje između govora činjenica i govora emocija.
Posle kratkog odmora na prelepoj terasi
sa pogledom na Tisu prešle smo na treću temu! Feministički pristup
nacionalizmu. Žarana Papić nam je održala predavanje u kom je ukazala na još
jedan aspekt zloupotrebe žene, koja se stavlja u ulogu instrumenta
nacionalističke politike. Nakon ovog predavanja održane su radionice u manjim
grupama, u kojim je svaka učesnica imala prilike da iznese lična iskustva u
vezi sa nacionalizmom u svojoj sredini i mišljenje o tome kakav može biti njen
doprinos smanjivanju nacionalizma. Grupe su bile sastavljene od pripadnica
različitih nacionalnosti iz svih krajeva naše bivše zajedničke domovine. Iznete
su mnoge potresne i bolne priče i ovo je sigurno bila (bar na emocionalnom
planu) najteža radionica za vreme cele naše letnje škole. Niko nije ostao
ravnodušan. To se vrlo lako moglo uočiti kada smo se posle sat i po rada po
grupama ponovo sve okupile, a oči su nam bile vidno natečene od suza prolivenih
za vreme ovog razgovora.
Uveče, neke od nas su otišle u diskoteku,
neke (premorene) na spavanje, a neke su još uvek pod utiskom popodnevnih
radionica nastavile razgovor na terasi hotela.
O ŽENAMA U JEZIKU
I OBRNUTO
Jasmina Tešanović, žena koja piše i
uporno odbija da bude pisac, jer bi onda morala da bude pisačka, a to u
paternjem jeziku naše aktuelne stvarnosti gubi konotaciju autorskog,
razgovarala je u subotu u letnjoj feminističkoj školi sa učesnicama. Govoreći o
pisanju kao potrebi da se oglase i oni "paralelni" svetovi fantazije,
koji su, prilično surovo prognani iz literature (a bogami i života), podsticala
je pisanje u terapijske svrhe koliko za one koje pišu, a možda i više za one
koje – čitaju, potencirajući da svest o postojanju tuđeg problema (sličnog
našem), olakšava razrešenje tog problema. Žene su neosetno uplivale u razgovor
o opšteženskom iskustvu osujećenosti u jeziku i literaturi i mogućnostima da se
ona preobrati u moć koja bi mogla da ih osposobi za osvešćivanje, a potom i
zadovoljavanje svojih potreba. Jedna od tih potreba je, po Jasmini Tešanović –
pisanje. Ono je, naime, pokušaj da se izrazi sve ono što se, inače, iz raznih
društveno determinisanih razloga potiskuje ili namerno ne iskazuje. Opaska da
se razgovori sa muškarcima i ženama bitno razlikuju u pogledu sigurnosti u
iskazano, što je obrnuto proporcionalno ličnom iskustvu o datoj temi, pokrenula
je priču o ženskom (ličnom) i muškom (zvaničnom) doživljaju stvarnosti; ženskom
odnosno muškom pismu, a potom i o eventualnom postojanju androginog, čime se
zašlo u socio-psihološke vode u kojima se dalje plivalo različitim stilovima
često suprotnog smera. To je na kraju proizvelo debatu o (ne)prilagođenosti
jezika ženskoj egzistenciji, kako u smislu nemogućnosti preciznog izražavanja
pojmovima koji su opterećeni predrasudama i oveštalim konvencijama, tako i u
nesavršenosti bilo kog jezika kada mu se postavi zadatak da opiše pojave izvan
realnosti; a u oblastima mašte, fikcije ili osećanja. Tako je, neobavezno, kako
je i počeo, završen razgovor o jeziku i ženama, na drugoj letnjoj školi u Novom
Bečeju, a onda smo otišle na ručak, delimično pokisnuvši.
Nataša Jozefovič
On moŽe/Ona ne
moŽe
Prevela Milica Minić
On joj se
smeši
prijateljski
je nastrojen
Ona
mu se smeši
flertuje
On je
uzima za ruku
zato što
je zaštitnik
Ona
ga uzima za ruku
jer je zavodnica
On je
poziva na ručak
želi da
razgovara o poslu
Ona
ga poziva na ručak
želi
aferu
On plaća
račun
ima dobar
honorar
Ona
plaća ručak
jedna je od onih feministkinja
On je
miluje po glavi
očinski
Ona
ga miluje po glavi
drsko
On psuje
pravi je
muškarac
Ona
psuje
nije
prava dama
On priča
mastan vic
zanimljiv
je
Ona
priča mastan vic
sirova
je
Dobio je
veliki projekat
naporno je
radio
Dobila
je veliki projekat
posrećilo
joj se
On je
unapređen
pametan je
Ona
je unapređena
šarmirala
ih je
Pantalone
su mu preuske
malo se
ugojio
Suknja
joj je preuska
ona
"to" traži
On spava
sa njom
posrećilo
mu se
Ona
spava s njim
ona
je kurva
Helen Harper
Problem
Predlog
teze (nacrt)
Prevela Milica Minić
I tako sedam danas da pišem,
odgurnuvši rukom preko kuhinjskog stola
čisteći mrve i komadiće
svog života
stvarajući prostor/vreme za pisanje
i plašeći se da to ne izgubim
čvrsto pritiskam ruku na sto
stvarajući branu za mrve i komadiće
koji bi još mogli da prete
i slobodnom rukom
svojim najčitkijim rukopisom,
na čistoj strani, svojim novim slovima
"Ja" pišem Predlog teze
i shvativši da su te reči malo
zastrašujuće, dodajem (nacrt)
onda izvlačim iz mog radnog kabineta
kartonske kutije
beleške sa predavanja koja sam slušala i
zaboravila još pre par
godina
papir ispisan kucaćom mašinom, zaheftan i
fotokopiran
koji me informiše o "elementima koje
predlog teze obično sadrži"
"1. Priroda predloga
Predlog je izjava ugovora između studenta
i njegovog mentora (ili ispitne komisije u slučaju doktorata) bilo u normalnoj
ili modifikovanoj formi. Teza disertacije je izveštaj koji govori o problemu,
metodama i rezultatima. Cilj izveštaja je da informiše čitaoca, pritom ga ne
ubeđujući u vrline istraživanja, i trebalo bi da bude napisan tako da čitalac
donese sopstvene zaključke koji se tiču adekvatnosti istraživanja i validnosti
rezultata i generalizacija.
2. Problem
Ovaj odeljak obično uključuje:
a) kratak uvod u problem kojim se
istraživanje bavi. On može da se osvrne na teoretske baze ili objašnjenja za
problem kao i da prikaže mesto problema na edukativnoj sceni.
b) izlaganje problema (u jednoj ili dve rečenice)
c) cilj istraživanja. Može da uključi
pitanja ili hipoteze istraživanja. Pod-problemi bi trebalo da budu precizno
definisani i da uključe implikacije za testiranje.
d) definisanje tehničkih termina ili
značenja ključnih pojmova. Definicije bi trebalo dati u operativnim terminima
uz objašnjenja čitaocu..."
Primećujem da sam nacrtala cvet
na margini
i vrativši se na čistu stranu, novim
slovima
ispod Predlog
teze (nacrt)
napišem
Uvod:
Problem
i stanem
Deca na farmama, čak i devojčice,
nose debele, crne
gumene čizme oivičene narandžastim trakama
od sredine marta do novembra.
U gumenim čizmama ima mnogo slobode,
mnogo zabave
posebno u proleće
ali postoji taj momenat u životu svakog
klinca
kada blato u brazdama naraste znatno preko
ivice čizama
i kada nešto hladno, i vlažno, i gusto
curi
niz unutrašnjost čizme, niz tvoje tople
vunene čarape
i znaš da si zaglavljena
i osećaš to u svojim čizmama
i čak nekako u svojoj utrobi
i ponekad u svojoj pički.
Pička
nekada sam mrzela tu reč
ali pročitavši je u pesmi neke žene
počela sam da je volim ima nešto besramno
u njoj
Onda sam je naglas pročitala nekom
muškarcu
koji je posumnjao u moju lagodnost u vezi
sa
"takvom reči"
i ja sam je izgovorila ponovo pička
na njegovom jeziku
i počela da se razjedam iznutra, besna
kako bi trebalo da je zovem nabrajajući
ostala imena,
sve vreme znajući
da ne postoji ime
izgovoreno glasom koji prepoznajem
čak
i za svoje sopstveno telo
na jeziku
za koji sam mislila da je moj.
Predlog
teze (nacrt)
Uvod:
Problem: Pička
(u
jednoj ili dve rečenice)