VUKA
rođena 1938. godine

 

 

Razgovor vođen jula 1998 u Berima, Podgorica,
pitanja postavljala Nadežda Ćetković

 

 

Kako ti je prošlo detinjstovo? Koga si najviše volela?

Prve tri godine - to jedva i pamtim. Valjda mi je bilo lijepo. Kad se zaratilo, onda su mi oca 1944. streljali. E, nas je majka četvoro podigla. Imala je 26 godina kad smo oca izgubili. Učila osnovnu školu i još posle osmogodišnje dvije-tri godine (od 1949-1952.) Bila sam odlična. Živjeli smo na selu. Mene je iz Cetinja vukla ta nostalgija na selo. Nisam mogla da se odvojim od porodice. Uslovi su bili loši. Ono najgore doba, rezolucije...

 

Ko ti je oca ubio?

Oca su strijeljali četnici 1944. na Rijeci Crnojevića. On nije bio član Komunističke partije. Majka mi je bila od takvog roda. Svi njeni su bili u partizane. Oca su zatvorili... Valjda se bio zamjerio nekome.

 

Koliko vas je djece bilo?

Dvije kćeri i dva sina. Braća su mi mlađa. Mi dvije smo starije.

 

Jesu li vas djevojčice odgajali drugačije od dečaka?

Ne, ne, nijesu. Mogu da ti rečem, da sam ja prvo dijete bila, još mi je otac jedinac u kuću i jedva sam dočekana. Moj djed, to je interesantno, u to doba, a nije razdvajao mušku i žensku djecu, a i danas to ponekad čini. Glavno mu je bilo da ima unuče. Sve me djed nosio oko grla.

 

Kakve su ti veze bile s majkom?

A, dobre bogami. Mama, umrla je prije pet godina. Izgubila sam, čini mi se najvišeg prijatelja u životu. I ja i mama i sestra i braća svi smo mi bili ovako jedno za drugo u životu. Znali smo i da se posvađamo.

 

A u tim ženskim odnosima u porodici ko ti je bio najbliži?

Pa, mama. A i baba. Mislim da me je nekom posebnom ljubavlju voljela. Ona je bila patrijarhalna žena, stara, nije ćerke imala, pa je posebno nas četvoro voljela. Bili smo joj strašno privrženi. Nisam kad je umrla za njom manje plakala no za majkom.

 

Jesi li imala želju da se školuješ?

Imala sam želju da se školujem i mama se trudila da se školujem, ali daljina me sprečila. Do Cetinja je bilo četiri sata hoda. Braća su se školovala. Nisu ni oni koliko su mogli. Mi smo u to vrijeme, kao ratna siročad mogli da imamo i stipendije. Država nam je dala dečiji dodatak. Mama je posle malo invalide primala, a sedam-osam godina pred smrt dobila je i boračku penziju. Mama je radila u AFŽ-u. Iako bez škole, ona je bila dosta bistra i aktivna. Držala je konferencije, predsjedavala. Strašno je bilo kad smo bez oca ostali.

 

Kako si se upoznala sa mužem, kakvo ti je devojaštvo bilo?

Meni se nekako čini da je bilo ljepše, no kod ove današnje omladine. Nismo bili ovako lijepo obučeni. Ali, bilo je ljepše. Išli smo na seoske igranke. Onda odigravale su se neke predstave.

Pura sam upoznala preko nekih zajedničkih prijatelja. Upoznali smo se baš na starinski način. Nikad se nismo ranije gledali. Prvo smo se upoznali, pa malo popričali, malo prošetali, pa je onda Puro došao sa stricem kod moje majke, djeda i babe. Tako smo se vjerili. Svadba je bila po običajima.

 

A jel te prije svadbe poljubio?

A nijesmo se prije svadbe ljubili. Ne, ne. Baš sam stidna bila, po prirodi. To nije stvarno. A bogami fino smo prošli u životu.

 

Jesu li te u kući tvoji pitali da li ti se sviđa?

Jesu, jesu. Isto ka što bi ja sad moje ćerke pitala.

 

A šta ti se na njemu najviše sviđalo?

A vidjela sam da je dosta fin čovjek. Nije ni ružan bio, a nijesam ni ja bogami, ružna bila. Imali smo, eto, nekih problema. O tome nećemo. To su bolesti bile. Četres i jedna godina je prošla kako smo u braku. Nas dvoje smo se dobro slagali.

Imali ste troje djece?

Četvoro. No najstarija mi je ćerkica odma umrla, deseti dan, od infektivne žutice, pa poslije još tri kćeri. No, onda razbolje se ova što je sad nastavnica. No, nas dvoje smo se fino razumjeli. Nije niko krivio nikoga. No su nam sudbine takve.

 

Ti često tužiš u selu, naričeš. Kako se to zapravo naziva?

Tužbalice crnogorske tako su zvali te žene što tuže il nariču. Moja majka je to bolje radila još od mene.

 

Kad si počela da tužiš?

Bila sam žalostiva. Počela sam još tamo u rodu. Skupila mi se ta tuga za ocem, a i sve žene u mom rodu to znadu. I majka je znala, i sestra. Slušala sam žene kako tuže. Pamtim da sam još kao dijete jako pažljivo slušala tuženje. Mog oca su žene toliko ožalile. To je bila tragedija. Ostali su mu stari roditelji. Djed je živio do 1961. godine, a baba do 1972.

 

Šta u tužbalici mora da se čuje, koji elementi se ne izostavljaju?

Znaš kako, to zavisi za kim se tuži. Nije svejedno jel umro mlad ili stariji čovjek. Eto nedavno je tu umro mlad čovjek od 33 godine. Razbolio se u inostranstvu. Živio je u Liježu sa ženom i sinom od tri godine. Eto tu sam tužila baš onako teško. Prije četri-pet dana umrla mi je sestra od tetke, od najmlađe mamine sestre i tu sam bolno tužila.

 

Kad sam te slušala kako tužiš, čula sam da govoriš i o istoriji sela i porodice. Kako do toga dođeš?

Eto tako. Znam od koga je ko. Učila sam i od drugih. Ali, ne bih nikad što ružno i loše kazala.

 

A ipak ti govoriš i o vrlo osetljivim temema, o kojima ne čujem da se inače u selu govori. Kako nađeš meru da se ljudi ne uvrede?

Puno sam čitala, pa povežem to što se ljudima događalo sa pjesmama, našom tradicijom. Ja sam među onima koji su u selu najviše pročitali. Čitala sam istorije, pjesme Vuka Karadžića naročito. Slušala sam i šta pametni ljudi zbore. Ujak mi je odbaren da priča.

 

Imaš li plan kako ćeš tužiti?

A, ne. Ja to onako kako mi dođe. To mi samo dolazi. Tužim iskreno. Ništa ne premišljam unapred.

 

 

Ideš li da tužiš samo tamo gde i sama imaš iskrenu tugu?

Da. Ja bih se uvrijedila da me zovu za novac da tužim i ne bih mogla. To bi mi za sva vremena bila uvreda. Tuženje je izražavanje mojih osećanja.

 

Primetila sam, da kad ti tužiš, da to ljudi visoko vrednuju.

Pričaju ljudi o tome.

 

Tuži li se samo za muškarcima ili i za ženama?

Isto, i za muškarcima i za ženama.

 

Ti se dosta iscrpiš kad tužiš?

Znaš, nije to baš, bogami ni lako.

 

Nakon što taj posao dobro obaviš, imaš li neko unutrašnje zadovoljstvo?

Ni za kakva blaga, ni pare ovoga svijeta ja to ne bih radila, ali kad mi ljudi reču "hvala ti" i "sjedi", to mi znači.

 

A tvoj muž kako on to vrednuje?

Njemu nije žao.

 

Postoje li situacije kad ne ideš da tužiš?

Pa, postoje. Kad se ne osjećam dobro. Imam povišen pritisak, pa nekad ne mogu.

 

Postoje li neki dani kad se ne tuži?

Ne, ne. To nema veze. Tužiš na sahrani, a ako možeš i na četrdesetici... Nijesam obavezna, ali ako pođem, onda i tužim.

 

Imaš li osećaj da ti tuženje daje slobodu da javno kažeš i ono što inače ne bi rekla?

Može biti. Ali, ja pre svega tužim što mi je žao.

 

Posle tvog tuženja, da li ti se odnosi sa porodicama za čijim članovima si tužila, učvršćuju?

Vidim da me narod poštuje. I vidim da je ljudima milo da ima neko da progovori kad je recimo sedmo jutro ili četrdesetica.

 

Vezuješ li se za neke reči posebno kad tužiš?

Da za one koje bude osjećanja. Ne samo ja, nego svaka žena koja to radi, voli da je neko sluša, da se ljudi zaplaču, da kažu e vala ga stvarno tuži.

Šta su bile tvoje sitne radosti u životu?

Ručni radovi. S tim sam se zanimala, a radim sve moguće ručne radove. I vezla sam, i heklala, i plela... Ali, najviše volim da čitam i to prave knjige, ne one petparačke.

 

Zna li se tačno šta radiš Ti u kući, a šta radi on?

Zna, zna. Ali, i pomaže meni drug. Ha, ha, ha... Nema on predrasuda.

 

Imaš li vreme za koje možeš da kažeš to je samo moje vreme?

Kad radim ručni rad, pa ponekad kad posjedim sa ženama i kad čitam.

 

Imaš li prijatelja/prijateljica sa kojima se družiš, a da u tome ne učestvuje tvoj muž i porodica?

Imam prijateljica i žena meni dragih, ali se ipak ne družim van porodičnog okružja.

 

Jesi li imala godišnje odmore?

Mi u to vreme radimo. Od poljoprivrede živimo. Nema se vremena za te odmore.

 

Jesi li bila religiozna u životu?

Pa nisam toliko baš. U toku rata nas djecu su krstili, a posle rata nismo više popa u kuću puštali. Slavu u kući smo praktikovali. Ikonu smo držali. Svetog Nikolu.

 

Kako si doživela raspad Jugoslavije?

Pa ne znam. Meni je bilo žao. Čini mi se da je ona Jugoslavija bila dobra, da je narod bio međusobno pažljiviji.

 

Koje događaje smatraš najvažnijim u svom životu?

Kad sam djecu rađala. Kad su mi kćeri školu završile.

 

Da li si ono što si kao djevojka želela i ostvarila?

Jesam. Jedino mi je žao što još više nisam učila.

 

Šta bi svojim ćerkama i unukama poručila?

Ne bi im trebao ljepši brak od moga, kad bi se udale.