VUKA
rođena 1938. godine
Razgovor
vođen jula 1998 u Berima, Podgorica,
pitanja postavljala Nadežda Ćetković
Kako ti je prošlo detinjstovo? Koga si
najviše volela?
Prve
tri godine - to jedva i pamtim. Valjda mi je bilo lijepo. Kad se zaratilo, onda
su mi oca 1944. streljali. E, nas je majka četvoro podigla. Imala je 26 godina
kad smo oca izgubili. Učila osnovnu školu i još posle osmogodišnje dvije-tri
godine (od 1949-1952.) Bila sam odlična. Živjeli smo na selu. Mene je iz
Cetinja vukla ta nostalgija na selo. Nisam mogla da se odvojim od porodice.
Uslovi su bili loši. Ono najgore doba, rezolucije...
Ko ti je oca ubio?
Oca
su strijeljali četnici 1944. na Rijeci Crnojevića. On nije bio član
Komunističke partije. Majka mi je bila od takvog roda. Svi njeni su bili u
partizane. Oca su zatvorili... Valjda se bio zamjerio nekome.
Koliko vas je djece bilo?
Dvije
kćeri i dva sina. Braća su mi mlađa. Mi dvije smo starije.
Jesu li vas djevojčice odgajali drugačije
od dečaka?
Ne,
ne, nijesu. Mogu da ti rečem, da sam ja prvo dijete bila, još mi je otac
jedinac u kuću i jedva sam dočekana. Moj djed, to je interesantno, u to doba, a
nije razdvajao mušku i žensku djecu, a i danas to ponekad čini. Glavno mu je
bilo da ima unuče. Sve me djed nosio oko grla.
Kakve su ti veze bile s majkom?
A,
dobre bogami. Mama, umrla je prije pet godina. Izgubila sam, čini mi se
najvišeg prijatelja u životu. I ja i mama i sestra i braća svi smo mi bili
ovako jedno za drugo u životu. Znali smo i da se posvađamo.
A u tim ženskim odnosima u porodici ko ti
je bio najbliži?
Pa,
mama. A i baba. Mislim da me je nekom posebnom ljubavlju voljela. Ona je bila
patrijarhalna žena, stara, nije ćerke imala, pa je posebno nas četvoro voljela.
Bili smo joj strašno privrženi. Nisam kad je umrla za njom manje plakala no za
majkom.
Jesi li imala želju da se školuješ?
Imala
sam želju da se školujem i mama se trudila da se školujem, ali daljina me
sprečila. Do Cetinja je bilo četiri sata hoda. Braća su se školovala. Nisu ni
oni koliko su mogli. Mi smo u to vrijeme, kao ratna siročad mogli da imamo i
stipendije. Država nam je dala dečiji dodatak. Mama je posle malo invalide
primala, a sedam-osam godina pred smrt dobila je i boračku penziju. Mama je
radila u AFŽ-u. Iako bez škole, ona je bila dosta bistra i aktivna. Držala je
konferencije, predsjedavala. Strašno je bilo kad smo bez oca ostali.
Kako si se upoznala sa mužem, kakvo ti je
devojaštvo bilo?
Meni
se nekako čini da je bilo ljepše, no kod ove današnje omladine. Nismo bili
ovako lijepo obučeni. Ali, bilo je ljepše. Išli smo na seoske igranke. Onda
odigravale su se neke predstave.
Pura
sam upoznala preko nekih zajedničkih prijatelja. Upoznali smo se baš na
starinski način. Nikad se nismo ranije gledali. Prvo smo se upoznali, pa malo
popričali, malo prošetali, pa je onda Puro došao sa stricem kod moje majke,
djeda i babe. Tako smo se vjerili. Svadba je bila po običajima.
A jel te prije svadbe poljubio?
A
nijesmo se prije svadbe ljubili. Ne, ne. Baš sam stidna bila, po prirodi. To
nije stvarno. A bogami fino smo prošli u životu.
Jesu li te u kući tvoji pitali da li ti
se sviđa?
Jesu,
jesu. Isto ka što bi ja sad moje ćerke pitala.
A šta ti se na njemu najviše sviđalo?
A
vidjela sam da je dosta fin čovjek. Nije ni ružan bio, a nijesam ni ja bogami,
ružna bila. Imali smo, eto, nekih problema. O tome nećemo. To su bolesti bile.
Četres i jedna godina je prošla kako smo u braku. Nas dvoje smo se dobro
slagali.
Imali ste troje djece?
Četvoro.
No najstarija mi je ćerkica odma umrla, deseti dan, od infektivne žutice, pa
poslije još tri kćeri. No, onda razbolje se ova što je sad nastavnica. No, nas
dvoje smo se fino razumjeli. Nije niko krivio nikoga. No su nam sudbine takve.
Ti često tužiš u selu, naričeš. Kako se
to zapravo naziva?
Tužbalice
crnogorske tako su zvali te žene što tuže il nariču. Moja majka je to bolje
radila još od mene.
Kad si počela da tužiš?
Bila
sam žalostiva. Počela sam još tamo u rodu. Skupila mi se ta tuga za ocem, a i
sve žene u mom rodu to znadu. I majka je znala, i sestra. Slušala sam žene kako
tuže. Pamtim da sam još kao dijete jako pažljivo slušala tuženje. Mog oca su
žene toliko ožalile. To je bila tragedija. Ostali su mu stari roditelji. Djed
je živio do 1961. godine, a baba do 1972.
Šta u tužbalici mora da se čuje, koji
elementi se ne izostavljaju?
Znaš
kako, to zavisi za kim se tuži. Nije svejedno jel umro mlad ili stariji čovjek.
Eto nedavno je tu umro mlad čovjek od 33 godine. Razbolio se u inostranstvu.
Živio je u Liježu sa ženom i sinom od tri godine. Eto tu sam tužila baš onako
teško. Prije četri-pet dana umrla mi je sestra od tetke, od najmlađe mamine
sestre i tu sam bolno tužila.
Kad sam te slušala kako tužiš, čula sam
da govoriš i o istoriji sela i porodice. Kako do toga dođeš?
Eto
tako. Znam od koga je ko. Učila sam i od drugih. Ali, ne bih nikad što ružno i
loše kazala.
A ipak ti govoriš i o vrlo osetljivim
temema, o kojima ne čujem da se inače u selu govori. Kako nađeš meru da se
ljudi ne uvrede?
Puno
sam čitala, pa povežem to što se ljudima događalo sa pjesmama, našom tradicijom.
Ja sam među onima koji su u selu najviše pročitali. Čitala sam istorije, pjesme
Vuka Karadžića naročito. Slušala sam i šta pametni ljudi zbore. Ujak mi je
odbaren da priča.
Imaš li plan kako ćeš tužiti?
A,
ne. Ja to onako kako mi dođe. To mi samo dolazi. Tužim iskreno. Ništa ne
premišljam unapred.
Ideš li da tužiš samo tamo gde i sama
imaš iskrenu tugu?
Da.
Ja bih se uvrijedila da me zovu za novac da tužim i ne bih mogla. To bi mi za
sva vremena bila uvreda. Tuženje je izražavanje mojih osećanja.
Primetila sam, da kad ti tužiš, da to
ljudi visoko vrednuju.
Pričaju
ljudi o tome.
Tuži li se samo za muškarcima ili i za
ženama?
Isto,
i za muškarcima i za ženama.
Ti se dosta iscrpiš kad tužiš?
Znaš,
nije to baš, bogami ni lako.
Nakon što taj posao dobro obaviš, imaš li
neko unutrašnje zadovoljstvo?
Ni
za kakva blaga, ni pare ovoga svijeta ja to ne bih radila, ali kad mi ljudi
reču "hvala ti" i "sjedi", to mi znači.
A tvoj muž kako on to vrednuje?
Njemu
nije žao.
Postoje li situacije kad ne ideš da
tužiš?
Pa,
postoje. Kad se ne osjećam dobro. Imam povišen pritisak, pa nekad ne mogu.
Postoje li neki dani kad se ne tuži?
Ne,
ne. To nema veze. Tužiš na sahrani, a ako možeš i na četrdesetici... Nijesam
obavezna, ali ako pođem, onda i tužim.
Imaš li osećaj da ti tuženje daje slobodu
da javno kažeš i ono što inače ne bi rekla?
Može
biti. Ali, ja pre svega tužim što mi je žao.
Posle tvog tuženja, da li ti se odnosi sa
porodicama za čijim članovima si tužila, učvršćuju?
Vidim
da me narod poštuje. I vidim da je ljudima milo da ima neko da progovori kad je
recimo sedmo jutro ili četrdesetica.
Vezuješ li se za neke reči posebno kad
tužiš?
Da
za one koje bude osjećanja. Ne samo ja, nego svaka žena koja to radi, voli da
je neko sluša, da se ljudi zaplaču, da kažu e vala ga stvarno tuži.
Šta su bile tvoje sitne radosti u životu?
Ručni
radovi. S tim sam se zanimala, a radim sve moguće ručne radove. I vezla sam, i
heklala, i plela... Ali, najviše volim da čitam i to prave knjige, ne one
petparačke.
Zna li se tačno šta radiš Ti u kući, a
šta radi on?
Zna,
zna. Ali, i pomaže meni drug. Ha, ha, ha... Nema on predrasuda.
Imaš li vreme za koje možeš da kažeš to
je samo moje vreme?
Kad
radim ručni rad, pa ponekad kad posjedim sa ženama i kad čitam.
Imaš li prijatelja/prijateljica sa kojima
se družiš, a da u tome ne učestvuje tvoj muž i porodica?
Imam
prijateljica i žena meni dragih, ali se ipak ne družim van porodičnog okružja.
Jesi li imala godišnje odmore?
Mi
u to vreme radimo. Od poljoprivrede živimo. Nema se vremena za te odmore.
Jesi li bila religiozna u životu?
Pa
nisam toliko baš. U toku rata nas djecu su krstili, a posle rata nismo više
popa u kuću puštali. Slavu u kući smo praktikovali. Ikonu smo držali. Svetog
Nikolu.
Kako si doživela raspad Jugoslavije?
Pa
ne znam. Meni je bilo žao. Čini mi se da je ona Jugoslavija bila dobra, da je
narod bio međusobno pažljiviji.
Koje događaje smatraš najvažnijim u svom
životu?
Kad
sam djecu rađala. Kad su mi kćeri školu završile.
Da li si ono što si kao djevojka želela i
ostvarila?
Jesam.
Jedino mi je žao što još više nisam učila.
Šta bi svojim ćerkama i unukama poručila?
Ne
bi im trebao ljepši brak od moga, kad bi se udale.