VLASTA B.
rođena 1947. godine

Prevela Jelena Stojanović

 

 

Razgovor vođen u novembru 1996. u Pragu,
pitanja postavljala Hana Havelkova

 

 

Prvo pitanje se tiče vašeg porekla. Iz kakve porodice potičete, kakvi su bili odnosi u njoj?

Odrasla sam u četvoročlanoj porodici, imam sestru tri godine mlađu od mene. Kad sam se rodila, mama je imala dvadeset tri, a tata trideset jednu godinu. Moglo bi se reći da smo bili harmonična porodica, iako su, to tek danas vidim, roditelji bili veoma različiti. Mama je bila veoma racionalna, pragmatičan tip. I kad se kasnije zaposlila, njena opsesija je bilo domaćinstvo koje savršeno funkcioniše, vodila je računa o finansijama, o izdacima, bila je veoma štedljiva, od nje sam o tome dosta naučila. Tata je bio malo zagrejan za umetnost, u mladosti je pevao, igrao u pozorištu, putovao, bio je veoma društven za razliku od mame, kojoj boravak u društvu nije prijao. Ona se najbolje osećala kod kuće, u svom domaćinstvu.

Mama je umrla pre devet godina, tata na nju stalno misli i često priča o njoj. Mislim da je njihov brak bio lep i srećan, iako je i u njemu sigurno bilo kriza. Kad sam imala otprilike četrnaest godina, bilo je među njima dosta oštrih rasprava u kojima je uvek dominirala mama, bila je tipični kolerik, sam i ja sam na nju. Ne znam zbog čega su te svađe nastajale, verovatno zbog jako teške finansijske situacije. Tata se nije mnogo bunio, jer je sve to prihvatao manje ozbiljno. U principu je njihov brak bio jako dobar i oduvek sam želela da i sama takav imam. Kasnije, kada se tata oko šezdesete godine razboleo i počeo da gubi sluh, mamina kolerična crta se malo negativno ispoljavala. Nije bila tip koji će nekoliko puta ponavljati rečenicu pa je zbog toga dolazilo do manjih razmirica. Na kraju su jedno vreme živeli odvojeno, ne da bi se razveli, već zato što je tati lekar preporučio da zbog poboljšanja zdravstvenog stanja ode na selo. Tako je preko nedelje bio u vikendici, a mama je tamo odlazila samo vikendom i to je bilo nekakav novi period romantike među njima. Njena smrt je bila iznenadna i za nas sve drastična.

 

Da li vas je uglavnom mama vaspitavala?

Do moje desete godine mama je bila uglavnom kod kuće. Zaposlila se kad sam bila u četvrtom razredu. Nosila je celo domaćinstvo na svojim plećima. Tata je radio u trgovini, u to vreme je i subota bila radna, tako da smo kao deca vrlo malo vremena provodili s njim. Ipak nemam osećaj da mi je nedostajala roditeljska pažnja, jer kad je bio kod kuće, maksimalno bi nam se posvetio. Pravio nam je lutke, igrao se sa nama pozorišta – i tada se ispoljavala njegova umetnička priroda. Tata je i sestri i meni bio uzor. Bio je veoma lep, govorili smo mu da je on naš Gari Kuper, bio je omiljen u društvu. Mamin uticaj na moje vaspitanje mogu tek danas da sagledam. Bila je stroga, beskompromisna i zahtevala je red po svaku cenu. Muzičko obrazovanje, moj današnji poziv, potiče od tate. Da nije bilo njega, nikad se ne bih bavila muzikom, jer kad bi se spojile muzika i moja mama, to je značilo šamar za svaku pogrešno odsviranu notu. Iako me je ona prva odvela u muzičku školu i htela da počnem da sviram, njeno podsticanje je uvek bilo zasnovano na kažnjavanju. Svirala je pomalo klavir, koji je donela u miraz. Tada je bilo moderno u društvu da devojka zna da svira klavir. Svirala je pristojno, ali nije baš bila virtuoz. Dok smo sestra i ja bile male, svako veče nam je svirala lake komade, humoreske, ali je ipak tata bio taj koji je uspeo da nas približi muzici.

 

A deke i bake?

Veoma se maglovito sećam bake sa mamine strane. Bila je teško bolesna i deset godina je bila vezana za postelju. Kad se nje setim, vidim sebe kako prolazim kroz sobu u kojoj leži neka gospođa sa kojom nikad nisam komunicirala. Umrla je kad sam pošla u školu. Za mamu je to bio jako težak period, baka je bila nepokretna, a uz to još i dvoje male dece. Druge bake se više sećam, jako je lepo pevala. Posete njoj su značile skup cele familije i tad bi se kolektivno muziciralo. Tata je bio jedno od četvoro dece. Negov brat je svirao gitaru, tamo se jednostavno gajila muzika i mi deca smo tako odrastale. Bilo nas je četiri sestre rođene u razmaku od tri godine.

 

Mama vas je vaspitavala za ulogu kakvu je i sama na sebe preuzela?

Ne znam kako bih to precizno formulisala. Mama se brinula o tome da nas nauči osnovne stvari koje bi žena trebalo da zna. Da znamo da nešto skuvamo, operemo sudove, prozore, da ponekad obrišemo prašinu, istresemo tepihe, sve to uz naše veliko opiranje. Iako nije baš odobravala moje sklonosti ka umetnosti, ne mogu da kažem da mi je to branila, samo se trudila da to drži pod kontrolom. I kad sam na kraju počela da studiram ovo što je sada moje trenutno zanimanje, samo je pomenula da joj to ne izgleda kao sigurna budućnost, “ali molim lepo, to je tvoj život”. Ništa nije rekla ni onda kada sam na par godina pobegla u pozorište i to van Praga – istina ne bi to mnogo pomoglo – ni kada sam se pokajnički, razvedena i sa detetom, vratila nazad, samo je rekla: “Ovo je tvoj dom, ali vidiš da sam bila u pravu”.

 

Da se vratimo, još jednom, vašim školskim danima ?

Nisam išla u obdanište, niti se sećam nekog dečijeg kolektiva u predškolskom uzrastu, osim mojih sestara. Veći deo vremena smo provodile sa roditeljima. Mama je uvek bila sa nama, od aprila do septembra, u vikendici na selu, tamo smo imali psa i kozu i nadaleko nikog. Izgledaće kao da preterujem, ali prva uspomena na bilo kakav dodir sa stvarnošću je sećanje na radio, koji je imala bolesna baka, sa koga sam čula vest, zapravo poziv bake: “Dođi ovamo umro je Staljin.” Mart 1953. Ja nisam znala ko je to bio ni zašto ona o tome govori, baka nikad nije govorila, odjednom je umro Staljin i ona je smatrala da je neophodno da to kaže.

U školu sam pošla 1953. godine. Opet će ovo izgledati kao iz romana, ali je to za mene izgledalo kao kao da otkrivam neki novi svet. Nisam volela raspuste, uvek sam se jako radovala kad je škola počinjala, ne samo zbog drugarica, već i zbog same škole kao takve. To je bilo zbog toga što sam uvek imala dosta sreće sa nastavnicima, kako u osnovnoj, tako i u srednjoj školi, a posle toga i na fakultetu. Samo u izuzetnim slučajevima sam se sretala sa nekim ko mi je bio manje simpatičan. I pri tome im nije baš bilo lako sa mnom, uzimajući u obzir moj impulsivni karakter. Nisam imala problema sa uspehom, uvek sam imala sve petice, ali uvek sam bila malo bezobrazna. Nastavnici su me razumeli i nisu me strogo kažnjavali, sećam se da mi je negde u petom razredu nastavnica pokušala da objasni, da i takozvana solidarnost takođe ima svoje granice. To je bilo zbog toga što sam štitila druga koji nije bio u pravu. Inače sam zaista imala sreće sa nastavnicima. Takođe nikad nisam imala dilemu: socijalističko ili versko obrazovanje. Bili smo katolička porodica, kao dete sam pevala u crkvenom horu, u školi sam išla na neobaveznu veronauku, pre nego što je bila ukinuta, u isto vreme sam bila i članica pionira, ali se u meni to nije suprotstavljalo. Možda je to bilo zato što sam i u pionirima imala sreće da se susretnem sa razumnim ljudima, nisam se sretala sa onim figurama sa plakata, koje su samo izbacivale parole. I jedni i drugi su govorili: “Ne laži, pomaži starijima, budi dobra i dobro uči.” Meni se to nikako nije sukobljavalo. Kasnije to sve čovek malo bolje razume, ali ne i dete. Roditelji nikada nisu isticali da se ono što se priča u kući ne iznosi van nje. Znali su da mnogo pričam i da ću sigurno lupiti glavom kroz zid, ali su me pustili. Moram da kažem, da nikada zbog toga nisam bila kažnjena, sve dok nisam odrasla, na poslu, ali tokom školovanja, nikada.

 

Kako je bilo na poslu? Da li biste mogli da nam opišete kako je izgledao vaš profesionalni put?

Osnovnu školu sam završila 1962. godine. Mama je bila uverena da se kao dete bivšeg privatnog preduzimača, neću moći upisati u gimnaziju, pa je htela da me upiše na neki zanat, ali ja sam bila uporna. Podnela sam prijavu za upis u gimnaziju i upisala je bez problema. Tako je isto bilo i kad sam završila srednju školu, i htela da upišem fakultet. U početku sam htela da budem glumica, ali se nešto u meni u poslednjem trenutku prelomilo, pa sam rekla sebi: “A šta ako nemaš dovoljno talenta, i završiš kao neka sporedna glumica, bolje odustani.” Nisam htela da odustanem od pozorišta, pa sam se prijavila na filozofski fakultet, na pozorišni odsek. Te godine nisu upisivali studente na taj smer, ali su me obavestili da se otvara katedra za muziku. Već par godina sam svirala klavir, pa sam pokušala. To je bila velika hrabrost. Mama mi je rekla: “Samo se ti prijavi, ionako te neće primiti.” Ni danas ne znam kako je do toga došlo, jer sam se, vraćajući se sa prijemnog ispita rekla sebi da tamo više nikad neću kročiti zato što sam sam se tamo jako osramotila. Ipak, stiglo je obaveštenje da su me primili. Tada nas je na godini bilo šesnaest, znači prilično velika konkurencija. Sada posle mnogo godina uspela sam da dođem do rezultata naših tadašnjih testova, jer su u arhivi tamo gde radim. Zaista, nisam bila među najgorima, što me i dan danas čudi. Završila sam samo gimnaziju, nikakav konzervatorijum, ali od svoje devete godine sam išla na časove klavira u muzičku školu pri domu kulture. Ponovo sam na tim kursevima imala sreće i sa nastavnicima i sa instrumentom, pa i sa nastavnicom muzičke teorije. Nikada nisam bila tip, koji bi savesno uvežbavao tehniku, etide su mi bile omiljene, htela sam da sviram, a moja nastavnica je to shvatila, što je bio uslov da kasnije postanem ovo što sam sada. Svirale smo u četiri ruke, naučila sam da sviram instiktivno, ne toliko tehnički precizno; to je upravo ono što danas pokušavamo da naučimo konzervatoriste, koji su navikli da nota bude tamo gde treba, ali muzikolog treba da nauči da se brzo orijentiše, a ne da po svaku cenu svira po notama. Moja profesorka je shvatila da moj cilj da se posvetim muzici nije u tome da postanem virtuoz, već u nečem drugom. Time me je zapravo najbolje pripremila za budući poziv.

 

Ali niste odmah postali muzikolog.

Odmah posle gimnazije sam otišla da studiram muzikologiju, ali pošto nisam odustala od zamisli da glumim u pozorištu, prijavila sam se vanredno na konzervatorijum. Danas je to Konzervatorijum Jaroslava Ježeka. Tamo sam studirala dramaturgiju, glumu i pantomimu. Ujutro sam išla na filozofski fakultet, a uveče na taj četvorogodišnji večernji konzervatorijum tako da sam uporedo studirala dva fakulteta i mogu da kažem da iz oba izvlačim do danas, ali i iz toga što sam na par godina pobegla u pozorište, jer videti iza kulisa kako se postavlja predstava je nešto što se ne može naučiti iz teorije.

Ali, na trećoj godini sam napravila grešku, udala sam se za kolegu koji je studirao pantomimu. Imali smo tako radno-studentski brak, a 1967. godine nam je naša profesorka predložila da se prijavimo na konkurs za operetu u Teplicama, koja je trebalo da se sruši – sada je već definitivno srušena – ali su se stanovnici grada Teplice borili za to da pozorište ostane sačuvano. Samo što se glumačka grupa u međuvremenu prepolovila, jer su svi koji su videli da je tu egzistencijalno nesigurno, našli angažman negde drugde. I tako su raspisali konkurs, tako da smo se oboje prijavili na balet, gde su primali svakoga ko je imao zdrave noge. Naravno, oboje smo bili početnici, ja sam u svojoj dvadesetoj godini prvi put stajala na prstima, to je bilo strašno, ali sam tamo dosta tada naučila.

Prvu sezonu sam uspevala da nekako održim kontakt sa fakultetom iako nije bilo jednostavno putovati između Praga i Teplica, igrali smo dosta predstava. Jedva sam dala uslov za treću godinu. Posle toga sam rodila dete, koje je zapravo bilo vanbračno, jer me je muž u međuvremenu napustio. Razvela sam se kad sam bila u sedmom mesecu trudnoće. Prešla sam na vanredno studiranje, i tako produžila studije za nekoliko godina, a za to vreme sam se brinula o detetu.

Posle porodiljskog odsustva sam tepličkom pozorištu dala otkaz. U Pragu sam radila kao čistačica u Teatru E. F. Buriana, da bih imala barem minimalni mesečni prihod, povrh toga sam u mnogim predstavama opet nastupala kao igračica. I to je bila velika škola, jer je tada tamo radio koreograf Luboš Ogoun, a kontakt sa ljudima iz pozorišta mi je jako prijao. Na kraju sam uspela da i pored obaveza prema detetu napišem diplomski rad i studije sam završila sa zakašnjenjem od samo dve godine: 1965. godine sam se upisala, a 1972. diplomirala. U međuvremenu je na fakultetu došlo do smene straže, otišao je profesor Vojteh, moj mentor, pa sam diplomski rad morala da prepravim zbog drugog mentora.

Kada sam donela diplomu kući, mama mi je rekla da bih konačno mogla da počnem da se bavim nečim ozbiljnim. Tek tada sam saznala da joj se moj rad u pozorištu nije mnogo sviđao. Tako sam obišla sve moguće institucije, u kojima bi sveže diplomirani muzikolog mogao da se zaposli i uspela sam da se zaposlim u Pragokoncertu. Mogla sam da radim i na radiju, ali je tamo procedura za zapošljavanje dugo trajala, tako da sam izgubila strpljenje. Pragokoncert me je brže zaposlio, tako da sam u decembru 1972. godine već nastupala. Dešavale su se tamo zaista velike restrukturacije, osnivalo se novo dramaturško-produkcijsko odeljenje i mene su zaposlili kao budućeg dramaturga na jedno od malobrojnih visokoškolskih mesta koje je agencija imala.

Danas mi to izgleda čudno, ali bilo je to, na neki način divno vreme, jer su za veoma kratko vreme došle popularne ličnosti kao što su Hoze Felićano i Džordž Hamilton IV. To je u zemlji pod čeličnom zavesom bio značajan događaj. I meni je mnogo značilo što sam bila u svemu tome. Bilo je tada i džez festivala, ali na žalost sve ređe. Oko svega toga je bilo dosta besmislenosti i gluposti, koje mogu tek iz današnjeg ugla da shvatim. Tada mi je izgledalo normalno da, kad dolazi Hamilton, treba da znamo o čemu će pevati, tako da sam dobila tekstove njegovih engleskih pesmica, koje sam de facto morala da cenzurišem. Učestvovala sam i u planiranju takvih akcija koje u to vreme nisu bile podobne, kao na primer Smetanina Litomišl, Talentinum u Gotvaldovu, Ciklus mladih pri Praškom proleću, jednostavno akcije za mlade umetnike, kojih je tada bilo dosta i zbog kojih se pri bombastičnom međunarodnom festivalu stvorio ciklus gde su mogli da se prikažu kao naši mladi interpretatori. Iako je to bilo pod patronatom i pod strogim ideološkim nadzorom, ipak su se mnoge lepe stvari desile, a u svemu tome sam bila ja. Radila sam i za Klub prijatelja muzike, manifestaciju na kojoj nam je cela Evropa zavidela. Naravno, tamo je bilo dosta besmislenih stvari, sezonski program se više ideološki uređivao, nego umetnički. Svi smo već znali da se Ebenovi komadi više ne mogu igrati iako su ih ljudi tražili. Bilo je tamo puno posla, a istina je da je u svakom seocetu ozbiljna muzika bila popularna. Danas su ostali samo malobrojni ljubitelji, koji dobiju neku krunu od sponzora. Tada je to podržavala država i mi smo se time ponosili.

 

To je dakle, bila vaša sledeća profesija. A u privatnom životu?

1975. godine sam se udala po drugi put, preko oglasa. Kćerka je imala pet godina, pitala me je: “Kako to da onaj tamo ima tatu?“ Počela sam da se osećam neprijatno. Bila sam sa njom dve nedelje u vikendici, same, bez igde ikoga, uhvatila me je kriza, i tako sam obuzeta crnim mislima, dala oglas u novinama “Mladi svet“. Na kraju se iz toga izrodio lep brak, koji je trajao dvadeset godina. Muž je umro prošle godine. Bili smo karakterom različiti, kao i moji roditelji, ali isto toliko uzajamno tolerantni. Odmah sam, naravno, poželela da imam drugo dete. Iz prvog pokušaja nam nije uspelo, ali ubrzo posle toga nam se rodio sin, a za njim i još dvoje. Hteli smo da imamo više od dvoje dece, ali to nisu odobravali njegovi roditelji, kod kojih smo u to vreme živeli. Kad je trebalo treće dete da se rodi, bilo je dosta netrpeljivosti.

 

Koliki je bio taj stan?

Trosoban, u Novodvorskom naselju, u kome su stanovi bili prostrani, tako da je bilo mesta za sve nas. Muž se oženio u svojoj trideset osmoj godini, tako da su njegovi roditelji bili prilično stari, oboje su imali preko sedamdeset godina. Bili su navikli da godinama žive samo sa odraslim sinom, a sada je odjednom pristizala jedna beba za drugom, tako da to s njihove strane mogu da razumem. Već su bili mrzovoljni kad je Luka došao na svet, a kad se i Jana rodila, sve se završilo velikom svađom. Skoro doslovce su nam rekli da se spakujemo i odemo. To je bilo jako naporno, dugo sam se trudila da sakrijem četvrtu trudnoću, ali u osmom mesecu, kada to nije moglo više da se sakrije, preselili smo se kod mojih roditelja. Moja mama mi je rekla: “Ovde ti je još uvek dom.“ Moji roditelji su takođe imali trosoban stan, ali je on bio malo nezgodno rešen, jer su sve prostorije bile prohodne, a uz to je tamo živela i moja sestra. Tako nas je u jednom trenutku u tom stanu bilo desetoro. Sestra se porodila godinu dana posle rođenja naše Jane, bila je slobodna majka, živele su tu, znači, tri porodice, nas šestoro, sestra sa bebom i moji roditelji, a stan je bio prohodan, tako da se niko ni pred kim nije krio. Ovako smo živeli tri godine. Ne bih htela da se to ikada ponovi, jer i pored velikog truda, to jednostavno ne može da funkcioniše.

Petar se rodio 1976. godine, posle godine i tri meseca Luka, a 1980. Jana. To su bile godine kada je naša populacija eksplozivno rasla, nismo to baš planirali, jednostavno se tako dešavalo, tako da sam sedam godina bez prekida mogla da budem na porodiljskom odsustvu, a i zakon je to omogućavao. Čuvali su mi mesto u Pragokoncertu, ali ne ono za koje sam bila kvalifikovana. Na prethodnom radnom mestu sam po zakonu imala pravo odsustva dve godine, ali već posle tri godine morala sam da prihvatim bilo šta. Kad sam 1983. godine ponovo počela da radim, postavili su me na mesto referenta i morala sam da potpišem izjavu da se neću buniti što radim na mestu za koje je potrebna samo srednja škola, jer sam i naredne četiri godine u funkciji referenta koncertnog odeljenja radila isto što i pre: dramaturgiju za Društvo prijatelja muzike i razne druge akcije. Davala sam uputstva za sastavljanje programa, a za pregovore sa umetnicima sam bila bolje pripremljena nego pravnici i ekonomisti. Za razliku od njih, znala sam kako se piše allegro i šta to u stvari znači, ali zvanično sam bila samo činovnik koji kuca na mašini.

 

Da li ste primećivali da se na vašem radnom mestu pravi neka razlika između žena i muškaraca?

Bio je to ženski kolektiv, kome je šefovao muškarac, koga neizmerno poštujem i danas. Iako ima već oko osamdeset godina, još uvek dolazi na koncerte. Prošao je kao i ja pozorišnu praksu, bio je jako dobar bariton, ali je morao da ode iz opere zbog zdravstvenih razloga. Dosta smo se slagali. Bio je strog i beskompromisan – ovo su reči kojima sam okarakterisala i svoju mamu – ništa nije opraštao, ali je uvek čvrsto stajao iza svog osoblja. Zahtevao je puno od nas, nekada je bio i koleričan i nazivao nas pogrdnim imenima, ali sam mnogo toga od njega naučila i do danas smo veliki prijatelji.

 

A kakvi su odnosi bili među ženama?

Kao i svugde, nekad problematični, nekad izuzetni, sa dvema koleginicama sam i dan danas u vrlo dobrim odnosima. Obe imaju svoje privatne agencije, ja to ne bih mogla da radim. Dobro im ide, ponekad se sastajemo iako nemamo mnogo vremena za sebe, ponekad im se obratim i za pomoć kad treba da nešto sredim za univerzitet. Za ostale ne znam.

 

Iz Pragokoncerta ste otišli 1989. godine, ili možda još pre toga?

To je sledeće životno poglavlje. Mislila sam da ću tamo ostati do penzije, taj posao me je jako zanimao, nikada nisam mislila da ću se baviti nekom velikom naukom i pomisao da bih morala da sedim u arhivi među starim notama mi je bila zastašujuća. Oduvek sam želela da budem u muzičkom životu, punom događaja. Jako me je zanimalo organizovanje koncerata, naročito u početku, kada sam bukvalno mogla da izmislim koncert, da ga umetnički uredim, uskladim programe, da čak unesem fotelje u salu i podelim ulaznice – praktično smo to sve sami radili i te najveće akcije je zapravo organizovalo dvoje ljudi.

Međutim, 1987. godine, najstarija kćerka se teško razbolela, iz dana u dan su joj funkcije bubrega otkazivale, ni do danas ne znamo šta se zapravo dogodilo. Bila je sportista, aktivno se bavila biatlonom, tako da je imala dobru kondiciju, bila je to banalna infekcija, sedam meseci je bila na dijalizi, nije izdržala i u septemru 1987. godine je umrla. To je bio veliki preokret, odjednom sam postala umorna od svega. Nikada mi nije smetalo da radim nekoliko poslova odjednom, ni u domaćinstvu. Ljudi su mi se oduvek čudili, kako sve to sa četvoro dece postižem. Uspevala sam da sa njima dva puta dnevno izađemo u šetnju i domaćinstvo mi je bilo sređeno, previše posla mi nikada nije smetalo. Ali, kada svakodnevno idete u bolnicu sa strahom šta će biti, odjednom sam se umorila od svega: od večitih poseta, od hirovitih umetnika, od silnog telefoniranja i papira.

U meni se zapravo nešto pokrenulo već godinu dana pre toga, kada je moja tadašnja šefica završila doktorat iz teorije kulture. Tada sam rekla sebi: ”Eto, ona ima doktorat, a ja kao muzikolog, radim ovde kao obična pisarka.” Tako sam se prijavila za doktorsku disertaciju na fakultetu. U jednom trenutku mi je izgledalo da neću moći da to savladam, ali kada sam se vratila na fakultet, da završim doktorat, srela sam tamo ljude, koji su me i posle petnaest godina prepoznali, sve se nekako vratilo, pa sam tako odlučila da makar pokušam. Na fakultetu se desio čudan sticaj okolnosti; tadašnja bibliotekarka je odlazila u penziju, a kada se kćerka razbolela, htela sam da prestanem sa radom u Pragokoncertu, jer me je sve to jako nerviralo, tako su mi predložili da pređem na fakultet i počnem da radim u biblioteci.

Izgleda da mi je to bio jedini mogući izlaz, jer u Pragokoncertu više ne bih mogla da opstanem i zbog psihičkog napora, a i zbog sve većeg totalitarizma, jer tamo, 1987-88. jednostavno više ništa nije moglo slobodno da se uradi. Desilo mi se, na primer, da je trebalo da postavim Bahovu Missu solemnis za filharmoniju iz Olomouca. Odabrala sam soliste, dogovorila se sa njima, ali kada je šefica to videla, rekla mi je: “Tako neće moći, to mora da otpeva taj i taj.” Na to sam joj odgovorila: “Ali to je deo za alt, a ti mi predlažeš mecosopran.” “Nemoj na to tako stručno da gledaš.” Dotična gospođa – mecosopran je naime, bila nečija supruga. To već više nisam mogla da podnesem, najviše zbog toga što sam još uvek bila na mestu određenom za srednju školsku spremu. To je vuklo korene iz prošlosti, jer kad sam posle 1989. godine došla do kadrovskih materijala, shvatila sam da sam sve vreme bila obeležena. Pisalo je: “Pažnja! Produkt filozofskog fakulteta šezdesetih godina!” Bila sam, znači, pod prismotrom, ali sam za sve to kasno saznala. Početkom septembra 1987. godine sam stupila na fakultet, a krajem septembra mi je umrla kćerka. Mislila dam do poslednjeg trenutka da će izdržati, učila je za bibliotekara, govorila sam da će me jednog dana možda naslediti, čovek se nada do poslednjeg trenutka.

U početku mi je odgovaralo, to što je bilo malo studenata, što imam mir i mogu da ređam knjige. Bilo je to kao skok u vodu, jer mi moja prethodnica nije ništa objasnila, pre nego što je otišla u penziju, ali to je opet predstavljalo ogromnu prednost, jer sam morala da pregledam jednu po jednu policu i saznam šta se tamo nalazi. Bila je to jedina mogućnost da se upoznam sa našim velikim fondom, koji ima skoro šezdeset hiljada književnih primeraka, što znači da biblioteka nije bila baš mala, pogotovo ne za jednog čoveka. Samo kratko vreme sam izdavala knjige i moram da kažem da je u odnosu na danas, to bilo idilično doba. Mi smo svake godine upisivali studente, imali smo numerus klausus, nismo smeli da na godinu primimo više od pet studenata, a oni su bili čuvani i paženi, jer kad su već upisali, trebalo je i da završe. Bili su dobri i lepo vaspitani, što danas nije slučaj.

Dve godine su tako prošle u idili, ali napolju uopšte nije bilo idilično, već se osećao pritisak. Naša tadašnja šefica katedre, je u to vreme bila predsednica fakultetske stranačke organizacije, osećali smo da se mnogo toga dešava, ali što se tiče samog posla, to je bio raj. Posle revolucije sam upala pravo u nove tokove, postala sam članica prvog akademskog senata, tako da sam četiri godine radila na stvaranju novog statuta fakulteta, studijskog programa i tome slično. Dok su ti filozofi počeli da razgovaraju o jednoj tački, da bi se posle četiri sata rasprave vratili na početak, ja sam, ovakva kakva sam, uvek predlagala nešto razumno.

 

Završili ste doktorat?

 

Da, posle kćerkine smrti, zapela sam punom parom, studiranje mi je bilo kao psihoterapija, drugačije iz toga nisam mogla da se izvučem. Doktorirala sam 1988. godine. Taj završetak je imao specifičan podtekst, jer dok sam studirala sedamdesetih godina, nije postojao ispit iz marksizma, a sada je taj ispit bio uslov da bih mogla da završim doktorat, tako da je na kraju ispalo da se ispit sastojao više iz marksizma nego teorije muzike. To je za mene bilo nešto sasvim novo, mislila sam pre svega da to čovek uopšte ne bi trebalo da uči i sporo sam napredovala, ali je ispit na kraju dobro prošao. Opet je moja profesorka bila razumna, nije bila čvrsti zastupnik stranačke linije i na kraju sam shvatila da i nije bilo tako loše što sam morala da čitam Kapital, jer treba u stvari čovek i sa tako nečim da se u životu upozna.

 

Danas radite nešto više od bibliotekarke.

To je omogućila era posle revolucije. Na fakultet se vratio moj nekadašnji profesor, gospodin Vojteh, kome sam se divila još iz studentskih dana. Njegovom zaslugom sam se posle te velike pauze, vratila muzikologiji. Prišao mi je, oslovio me devojačkim prezimenom i rekao: ”Ne misliš valjda da samo izdaješ knige, to može da radi svako.” Odgovorila sam mu: ”Ali gospodine profesore, nikad se nisam bavila naukom, niti mi je to bila želja.” ”Heruistika se ne zaboravlja, metodologija takođe, a da počneš možeš uvek, ” rekao je. Tako me je zapravo malo podstakao, pa sam pomislila: ”U pravu je, a ovde je i materijal, koji imam na raspolaganju.” Danas sam tome sasvim posvećena i ne znam kako sam zapravo počela. Pred sobom imam toliko obaveza i planova da ne znam kako ću s tim izaći na kraj. I muževljevu smrt sam lečila radom, sve lečim radom. Prošle godine sam imala toliko posla da sam zbog toga provodila u biblioteci i po četrnaest sati dnevno. Nadam se da ću se malo urazumiti. Iako sam sve radila u dramatičnim okolnostima, nadam se da nisam napravila mnogo profesionalnih grešaka.

Tako je i sa publicističkim radom, čovek ništa ne može da zna unapred. Oduvek sam govorila da ako hoćeš da uradiš stručnu kritiku kako treba, moraš biti potkovan i moraš da pratiš muzičke događaje, a ja nisam taj tip. Sve je počelo tako, što je jedan naš apsolvent dobio zadatak da recenzira CD sa kompozicijama Viktora Ulmana, koji je inače autor na kome sam počela da radim svoj naučni rad. Kolega mi je tada rekao: “Ja o tome ništa ne znam, da li bi htela ti da pokušaš?” Odgovorila sam da nikada nisam radila recenzije, ali da mogu da pokušam. Ta recenzija je objavljena i redakcija je počela da mi se obraća. Juče sam predala gomilu recenzija i još imam dosta toga da uradim. Činjenica je da sam počela pisanje recenzija za CD izdanja zato, što je taj disk posle mogao da mi ostane. U početku sam tako pomagala biblioteci, jer finansijsko stanje nije bilo najbolje. Kupim par operskih kompleta, i već potrošim sav novac, pretplata za strane časopise takođe dosta košta, tako da sam u minusu i pre nego što počnem. Recenzirana izdanja sam nosila u biblioteku, jer kod kuće nisam imala cd-plejer. Danas to nije slučaj, imam svoj uređaj i svoju diskoteku, koju ponekad pozajmim biblioteci. Vremenom sam shvatila da kad kupim disk preslušam ga samo tako, a u biblioteci nešto uz to moram i da pročitam ili da ga preslušam sa partiturom, tako da se uz to i obrazujem i to je veliki pokretač da radim bolje.

 

Vidi se da vam je posao težište svega.

Ja sam workoholic, to sam oduvek bila i pre nego što je taj termin počeo da se koristi.

 

Da li se vaš muž bavio sličnim zanimanjem?

Ne, bavio se tehnikom i umetnost ga nije mnogo zanimala, par puta je išao sa mnom na koncert, ali mislim da je to radio više zbog toga što je bio džentlmen, nego zato što ga je to zanimalo. Kada smo se upoznali, išao je na svaku moju predstavu, to je bila velika žrtva jer, ne samo što je svaku predstavu pogledao x puta i posle toga me vozio kući u Brevnov, već i zato što je svako veče morao da bude u odelu s kravatom. Za svih dvadeset godina braka, sa kravatom sam ga videla možda dva puta.

Bio je tehnički potkovan, to što danas znaju moji sinovi je njegova zasluga, od mene tako nešto nisu mogli da nauče. Bio je neizmerno požrtvovan i tolerantan. Ja osim svog posla na kome sam više od osam sati dnevno, imam još i hobi koji mi oduzima dosta vremena, on mi je naravno tolerisao i to. Ponekad bi stavio primedbu: “Ostavi nam kod kuće bar svoju fotografiju.” Kuvao je, čistio kuću, išao u nabavku, prosto se brinuo o svemu. Nije radio veliko spremanje, ali i za to smo se lako organizovali, čak i kad su deca bila još mala. Sam nije imao hobi, osim što bi ponekad pročitao neki tehnički časopis. Pomalo je vežbao, kasnije je bio i Sokol, ali to je bilo sve.

 

A vaš hobi?

 

Moj hobi ima veze sa fizičkom kulturom. Pošto sam nekada igrala balet, imam potrebu za pokretom, ne mogu bez njega i teško mi je padalo sedenje u kancelariji, tako da sam počela da idem na vežbe. Izgleda da se videlo da sam nekad bila na baletu, treneri su to primetili, i jedna od njih mi je prišla i rekla: “Sledeće nedelje neću moći da održim čas, da li bi mogla da me zameniš?” Branila sam se da ne umem, a ona je rekla: “Već vidim da ćeš uspeti.” Uspela sam. Kasnije sam, zbog brige o fizičkoj kondiciji svoje dece, počela da držim časove deci predškolskog uzrasta. Mame bi obično svoju decu dovele na čas i otišle negde na kafu, ili ih posmatrale sa galerije, ali ja sam svojoj deci radije pomagala i tako sam se uplela u posao trenera. Tako je počelo, a posle su se jedna za drugom ređale spartakijade. Za prvu sam trenirala ljude iz jednog preduzeća, a za drugu, koja se 1990. godine na kraju nije održala, preuzela sam ceo okrug, a na sokolskom sletu sam držala treninge za ceo Prag. Do prošle godine sam bila predsednica komisije ritmičke gimnastike Češke Republike. Sada sam napustila tu funkciju, jer jednostavno vremenski ne mogu da postignem, ali još uvek u Sokolima držim časove jednom dnevno. Prošle godine sam držala časove dva puta, a nekad i četiri puta nedeljno.

 

A sada nam otkrijte tajnu, da li još nečim bavite?

Mogla bih da kažem da nemam, ostala je još samo vikendica, bavim se baštovanstvom.

 

To je već van ljudskih mogućnosti.

Nije, moj život liči na život buldožer, koji samo gura napred, a ponekad sruši i po koji balvan, ali onaj najveći je još uvek ispred njega.

 

Šta biste još dodali u vezi odnosa sa partnerima?

Govoriću o trojici muževa. Prvi brak je zaista bio studentski, s prvim mužem sam se zabavljala od svoje sedamnaeste godine. Tri godine smo se zabavljali, tri godine smo bili u braku koji se raspao kada sam ostala u drugom stanju. Jednostavno je u pozorište došla nova suflerka i odvela ga. Posle toga se njome oženio, dobio sa njom dete, ali se opet razveo, a kako sam nedavno saznala i njegov treći brak se raspao, tako da ne znam u čemu je stvar. U našem slučaju, problem je bio u našoj nezrelosti, jer sam mislila ako zajedno studiramo i radimo, bilo bi idealno da i noći provodimo zajedno. Ali to uopšte nije bilo idealno, pogotovo što smo oboje bili jako ambiciozni, želeli smo mnogo više. Dugo sam se tešila da to ipak nije bilo uzalud, iz tog odnosa se rodilo dete, ali na žalost ni njega više nema.

Kada sam se upoznala sa drugim mužem, bilo mu je trideset osam godina, ali je bio neiskusan sa ženama. Ne znam kako bi to izgledalo da iza sebe već nisam imala jedan brak. Mora da je imao neku traumu, koja je naravno bila prouzrokovana pogrešnim vaspitanjem. Stariji brat se tajno oženio, roditelji se nikada nisu pomirili sa tim i zato su se više brinuli o mlađem sinu, koji je živeo sa njima. Morao je o njima da se stara, a oni su mislili da su ga tako osigurali. Kad smo počeli da se zabavljamo, jednom smo se sastali u pet sati, a on reče da mora kod kuće da bude u šest, da bi stigao na večeru. Rekla sam mu da je vreme da se odluči. Posle toga je jednu noć prespavao kod mene, a ja sam ujutro rano morala da idem kod njega da to nekako opravdamo, a njegova mama je imala napad žuči, jer četrdesetogodišnji sinčić nije proveo noć kod kuće. Moguće da nas je abortus koji sam imala jako zbližio, funkcionisali smo dobro i sa seksualne strane, mada seksolog ne bi bio zadovoljan frekvencijom naših odnosa.

Danas imam drugog partnera i moram da kažem da nekad nisam verovala koleginici, koja se prvi put udavala u četrdeset šestoj godini. Ja sam je tada kao dvadesetpetogodišnja naivka upitala: “Pobogu, pa zar te to još uvek zanima?” Ona je rekla: “Čudila bi se kad bih ti rekla da je u ovim godinama to najbolje.” Danas joj već verujem, imala je pravo, sada je to drugačije, ima drugu dimenziju, pre svega, nema više straha da ću ostati u drugom stanju. Komplikovano je jedino zbog toga što moj partner živi u Beču, retko se viđamo i strašno se jedno drugog uželimo. Još uvek ne znamo kako ćemo to rešiti, jer ja pre svega zbog dece, a onda i zbog posla ne mogu da odem tamo, a on tek ne može da živi ovde. Za sada nam je dobro i ovako.

 

Da se vratimo ponovo pitanju stanovanja.

Kod muževljevih roditelja smo živeli šest godina, ali kad je trebalo da se rodi Jana, došlo je do tog konflikta i naredne dve godine smo bili kod mojih roditelja. Još posle rođenja prvog deteta sam predala molbu za stan, ali to ništa nije vredelo, jer nam u prilog nije išlo to što su moji roditelji imali veliki i lep stan iako smo tamo stanovali sa četvoro dece, a i muž je prijavio svoje prebivalište kod svojih roditelja da bismo imali pravo na taj stan. U takvim slučajevima se uvek sabirala celokupna kvadratura, tako da pred komisijom za dodelu stanova nismo mogli da prođemo. Zaboravila sam da kažem da je muž usvojio moju najstariju kćerku i da je taj proces usvajanja bio strašan. Dok smo kćerka i ja pet godina živele same, niko se nije brinuo za nas, a onda kada sam uspela da joj obezbedim pravu porodicu, odjednom je u naš život počela da se upliće socijalna radnica. Pozvali su nas na razgovor i još pred vratima nam je dotična socijalna radnica rekla da će dete ionako jednom ostati samo i zalutati u kriminal, jer ćemo se mi verovatno opet razvesti. Moj muž se tada jedva savladao da je ne tuži za uvredu. Želeli smo da se proces usvajanja završi pre nego što kćerka pođe u školu, da bi mogla da dobije novo prezime, ali su se uredi dobacivali s tim sa jednog kraja Praga na drugi, kao sa vrućim krompirom, upravo zato što smo prijavili različita mesta boravka. To je za njih značilo da naša porodica ne funkcioniše dobro a jedan sudija je na kraju rekao kako tako prikrivamo suvišnu kvadraturu.

Na kraju smo našu situaciju rešili čudnim sticajem okolnosti. Muž je dugo bio prijavljen u stambenoj zadruzi, gde takođe nismo mogli da dobijemo stan jer su se u naseljima tada gradili mali stanovi – nisu računali na velike porodice i svi stanovi su za nas bili premali. Mogli smo da živimo u jednoj prostoriji – to im je bilo u redu – ali stan nismo mogli da dobijemo. Tako smo dobili garsonjeru sa mogućnošću da je, kad nam se ukaže prilika, menjamo za odgovarajući stan. Odmah smo se dali u akciju, dali smo oglase za zamenu stana, mesecima sam tako lutala sa decom i kolicima i javljala se na razne oglase. Do našeg današnjeg stana smo došli tek trećom razmenom, i to je značilo doživotnu štednju. Ne mogu da kažem da je cena bila previsoka, ti ljudi su bili vrlo prijatni, do danas se viđamo, ali smo od njih morali da kupimo i sav nameštaj, koji je bio pravljen na meru. Eto, tako smo posle četrnaest godina došli do stana.

 

Osim stana, da li ste posedovali još nešto ?

Muž je imao auto i pre nego što smo se uzeli, to je Wartburg iz 1972, imamo ga i danas. Pre pet godina smo zahvaljujući mom ocu koji je dobio novac od restitucije, kupili nov auto sa namerom da stari prodamo. Međutim, deca su se pobunila, Petar je rekao: “Ja već imam šestnaest godina, i uskoro ću moći da dobijem vozačku dozvolu”, tako da smo Wartburga sačuvali i sada imamo dva auta. Još sve nije sređeno oko zaostavštine posle smrti mog muža, tako da ne mogu da kažem da su oba auta naša, ali će najverovatnije biti. Što se tiče egzistencijalne situacije, pre i posle revolucije, u našem slučaju restitucija nam je dosta pomogla. Tata je ostavio za sebe samo toliko koliko mu je neophodno da bi kao penzioner mogao pristojno da živi, a sestri i meni je rekao: “Devojke, sada imate dodatni miraz, koji do sada niste mogle da imate.” Tako sam, od tog novca od restitucije, kupila CD-plejer i kompjuter, stvari koje inače ne bih mogla da priuštim sebi. Pre toga smo kupili samo mali televizor i to uz sva moguća odricanja. Kupili smo ga samo zbog Martine, jer se svaki dan po povratku iz škole žalila kako je ih učiteljica pita šta su gledali na televiziji, a ona je svaki put morala da objašnjava kako mi televizor nemamo. Sve to nam nije nedostajalo, ali danas već ne mislim da je luksuz imati kompjuter, CD-plejer pa ni video, to su jednostavno stvari koje su mi neophodne za rad.

 

Da se vratimo još priči o deci. Na porodiljskom odsustvu ste bili neprekidho sedam godina.

Sa svakim detetom dve do tri godine. Petar uopšte nije išao u obdanište, samo u predškolsko, dva puta nedeljno po sat vremena. Luka je išao od pete, a Jana od treće godine. Najstarija Martina je išla u jaslice, od petnaest meseci.

 

Da li su imali nekih problema u školi ?

Samo najmlađa Jana, ali mislim da je bilo zbog Martinine smrti, koja je od Jane bila deset godina starija. Martina joj je bila kao druga mama, a odjednom je više nije bilo. Kad je Jana pošla u prvi razred, bio joj je potreban neko ko će joj se posvetiti, kako je to uvek slučaj sa prvacima, a nas dvoje smo bili odsutni. Osim toga imali smo stav: “Nije važno što si dobila jedinicu, važno je da si ti nama živa i zdrava.” A dete to pogrešno shvata i vremenom počne da zloupotrebljava. Na kraju je ispala prava bruka – dete u trećem razredu još uvek nije znalo da pristojno čita. Osim toga nismo ni primećivali da ima problema sa vidom, ni na sistematskom pregledu nisu to primetili, otkrila sam sasvim slučajno, kad sam shvatila da ne razlikuje trojku od osmice. U to vreme, otprilike pet nedelja posle Martinine sahrane, imali smo nezgodu sa autom. Deci se ništa nije desilo, muž je imao samo ogrebotinu od retrovizora, ali sam zato ja bila povređena, celo lice mi je bilo unakaženo, skoro da sam i oko izgubila, nemam dužicu, ali mogu da vidim na njega. Bio je to sledeći potres u našem životu, a to su bili Janini prvi školski dani. Neću da kažem da je glupa, ili ne daj bože retardirana, ali nije intelektualni tip. Dečaci su odnekud doneli kompjuterske testove inteligencije, ispostavilo se da Jana ima isti IQ kao i ja, samo se to kod nje drugačije ispoljava. Daleko viši IQ imaju dečaci, koji se doduše bave zanatom, ali imaju više interesovanja. Za razliku od mene koja sam imala sreće sa nastavnicima, Jana je u tom pogledu baš loše prošla. U obdaništu je još sve bilo u redu, ali u školi je imala kolerične, nervozne učiteljice, a Janin karakter s tim ne može da se nosi. U petom razredu je kulminiralo time, što je pala iz istorije. Učio ih je neki nastavnik koji nije mogao da predaje na fakultetu, pa je došao u osnovnu školu gde se, naravno, svetio na deci. Ona nije bila jedino dete, samo kad je neko Jani nesimpatičan, ona se zainati i iz toga je ispala borba na život i smrt. Prozivao ju je skoro svaki dan i skoro uvek joj iz obesti davao jedinice, a ona ga je svakodnevno izazivala stojeći pred tablom bez reči, i jedinicu nije htela iz inata da popravi. Nisam mogla to drugačije da rešim, nego da je premestim u drugu školu, i ponovo je upišem u peti razred. Odjednom je bez problema počela da dobija četvorke iz istorije, ali sada ima isti problem sa engleskim jezikom, ponovo zbog konflikta sa nastavnicom. Jana ume jako da iznervira, nerviramo jedna drugu možda i zbog toga što smo obe žene i obe imamo nezgodnu narav, ima trenutaka kada uopšte ne možemo jedna sa drugom, tako je to u pubertetu i ja se donekle i ne čudim što toliko da nervira nastavnike.

 

Da li kao majka osećate da je vaš odnos prema dečacima drugačiji?

Da, na žalost, nisam u stanju da to objasnim. I sa Martinom sam između njene četrnaeste i petnaeste godine, imala teške konflikte, samo što sam tada mislila da je ljubomorna na mlađu braću i sestru i da se oseća odbačenom. Ali sada je ista situacija sa Janom, tako da je možda stvar u tome što ne umem da se ophodim prema devojčicama. I u mladosti sam se više družila sa dečacima nego sa devojčicama. A može biti da su mi kćerke slične, a i Jana je ljubomorna na oba brata. Evo na primer situacije sa posuđem: “Zašto ja moram da operem sudove, zašto to braća ne urade?” Ja sam joj odgovorila: “Braća treba da mi nameste gumu i da mi poprave auto.” Pravim razliku, a ne znam zašto dečaci ne bi mogli da peru posuđe, i moj muž je to radio, ali kad to treba da obrazložim na žalost ne znam drugačije nego kao: “Janice, mi smo ipak ženske, a od žena zavisi kakvo će biti domaćinstvo.” Sa dečacima nemam problema, ophode se prema meni kao prema drugarici. Ili ja bolje umem sa dečacima, ili oni sa mnom, ili pak imamo dara za žensko-muški odnos, ne znam.

 

Kako proslavljate praznike? Da li imate neke rituale?

Šest godina života kod muževljevih roditelja je u meni izazvalo averziju prema svim ritualima, jer se tamo sve sastojalo iz rituala. Počinjali su tako, što su se rano ujutro otvarali svi ormari i kuhinjski ormarići da bi se sve provetrilo i “pazite da vam deca ne prosipaju šećer” i slično. Nisu mogli da sačekaju dok ne odem sa decom u šetnju. Sledeći ritual je bio kad mi je trebao stočić da Martina piše domaći zadatak, bio je odgovarajuće visine i mogli smo da stavimo odgovarajuću stolicu, a odgovor je bio: “U ovo vreme, mi za tim stočićem pijemo čaj.”

Volim kada smo svi na okupu, kad mi je lepo postavljen sto i kad ne moramo odmah da ga raspremimo i kad možemo malo da porazgovaramo, to mi je jako dragoceno, jer smo retko kad skupa. U sebi imam neke sentimentalne crte, a to se ostalima ne sviđa. Za rituale nam služi vikendica, gde se zaista drugačije živi. Tamo provodimo praznike i odmore jer za drugo nemamo novca niti patimo za tim. Tamo smo takođe zajedno samo u izuzetnim prilikama. Ali kada smo raspravljali o tome da vikendicu prodamo, rekli su odlučno – ni u kom slučaju.

 

Imate li vremena za prijatelje?

Šta su to prijatelji? To su zapravo ljudi oko mene. Moja koleginica sa kojom dugi niz godina držim časove vežbanja je zapravo sekretarica naše katedre, zajedno smo na poslu, a zatim i u sali za vežbanje i kad stignemo kući moramo odmah da telefoniramo jedna drugoj, jer smo nešto zaboravile. Moja druga koleginica je, opet iz Sokola tako da povezujemo rad i prijateljstvo. Mogu se na obe osloniti, a verovatno i one na mene. Ostali su se raspršili po svetu, a mislim i da danas nemamo puno vremena.

 

Kad ste već tako aktivni čovek, da li vas je nekada zanimao javni život, politika?

Ne, nikada me to nije privlačilo, naprotiv, grozila sam se toga. Još u Pragokoncertu sam bila u socijalističkom omladinskom savezu, hteli su da se angažujem, rekla sam da radim spartakijadu, a oni: “To je tvoja privatna stvar.” Kasnije mi je umalo pretilo učlanjenje u partiju. To je bilo na fakultetu. Pre toga me nikada nisu zvali da se učlanim u partiju, imam osećaj da sam pripadala onima koji nisu bili poželjni. Zanimljivo je, da kad sam prešla na fakultet, saznala sam da se stranačka organizacija zbog te mrlje iz šezdeset osme plašila da me primi u članstvo, ali je tadašnja šefica naše katedre, koja je tada bila predsednica stranačke organizacije rekla da će me nadgledati. Tako se zauzela za mene i tek 1988. me je pitala da li želim da se učlanim jer je njena katedra imala nedovoljan broj članova. Po opredeljenju sam ionako bila levičar, pa sam mislila – zašto da ne. U međuvremenu je došao talas revolucije, tako da je sve to propalo. Na žalost nikad nisam bila niti sam sada politički orijentisan čovek i još i danas mnoge stvari ne mogu da shvatim, jer kod mene pojam dobra i zla ima sasvim druge dimenzije, a i zato što se bavim periodom između dva rata, a cela naša umetnička avangarda je bila levo orijentisana. Mislim da i kada bih postala članica partije imali bi sa mnom dosta problema, ali u tome što je neko član levice, nisam videla nikad ništa loše.

Još u toj situaciji pre revolucije na katedri muzikologije, mesto profesora Vojteha nije bilo moguće sačuvati, ali su zato sve vreme tamo mogli da predaju Petar Eben ili profesor Zomer, koji takođe nije bio ideološki najčistiji, jer je vratio partijsku knjižicu. Istina, bilo je u tome poteza povlačenih iz ministarstva i sa univerziteta, ali današnji šef sam potvrđuje: ”Iskreno rečeno, mogli smo da predajemo i srednji vek, liturgije i tome slično, niko nam to nije branio.” To su opet stvari koje ne mogu da se gledaju crno-belo. Na žalost, danas je trend da je sve u to vreme bilo loše. Kad je situacija posle počela da se ponovo zaoštrava, doživeli smo puno ružnih scena upravo sa našom šeficom, koja je još od mlađih dana bila ubeđena komunistkinja i koja je imala ideološku podršku fakulteta samim tim što je bila u partiji, potpuno se posvetila tome, zapostavila je naučni rad i porodični život. Kada se njena iluzija raspršila, bilo je strašno, doživeli smo scene samoubilačih zamisli i to uopšte nije bilo prijatno. U ovome ne bi trebalo da bude osvetoljubivosti, jer je jako teško odrediti ko je kome, šta i kada uradio. Priznajem da sam naivna što se politike tiče, meni sve postane jasno sa zakašnjenjem, kada nešto ima kulise iza kojih se ne može odmah videti, ali pošto se ipak bavim samo istorijom, problem sudetsko-nemačkih pitanja ne vidim kao jednostranu stvar, puno toga smo sami zakuvali i danas plaćamo dug.

 

Govorili ste o neprijatnim trenutcima, i o krizama smo već govorili. Da li postoji još nešto šta ste u životu planirali, a nije vam se ispunilo?

Sećam se svog dečijeg sna, pismenog sastava, negde u dvanaestoj, trinaestoj godini, na temu “Šta bi želeo da postaneš?” U toku te jedne školske godine, ja sam promenila svoje želje, jednom sam htela da postanem glumica, jednom učiteljica, a zatim i spisatelljica. Danas radim sve tri profesije, sve mi se to ispunilo, ne mogu da se požalim.

 

Mislite li da je biti žensko prednost ili otežavajuća okolnost ?

Ne bih želela da sam muškarac. O ženstvenosti tek sada razmišljam kada je najbolje vreme da je ispoljim. Naravno da sada imam bore, ali prosto to mogu. Ne žalim što sam stručnu karijeru, ako to hoćemo tako da nazovemo, kasno započela. To uopšte nije loše, jer su deca već do izvesne mere samostalna, u tom smislu ne brinem. Ne znam koji će se od mojih planova ostvariti, ali po mom mišljenju, nije kasno. Ima mnogo stvari koje bi trebalo ponoviti, možda ih i ponovo naučim, zato što se u metodologiji za dvadeset godina od mog diplomiranja, mnogo toga promenilo, ali je lepo što čovek uvek ima šta da uči.

 

Ovo pitanje ste u stvari ponovo doveli u vezu sa poslom ?

Istina je da sam tek sada, pod uticajem moje dve prijateljice, počela da razmišljam o tome šta mi lepo stoji, a šta ne. Možda je to bio uticaj supruga, koji je voleo sportski tip devojaka, farmerke i tome slično, a ja tek sada shvatam da mogu da se oblačim i nešto drugačije. Ne znam kako da vam kažem da ne zvuči glupo, ali mislim da sam se godinu dana od suprugove smrti i fizički i psihički promenila. Još uvek sam dosta razdražljiva, ali ne toliko kao što sam nekad bila i mislim da se to primećuje. Mislim da sam počela više da se brinem o svom izgledu, što ranije nije bio slučaj. To me zaista nije zanimalo, a možda je to i ženska psihologija, jer sam govorila: “Najvažnije je da se ja sviđam svom čoveku, ostalo nije bitno.” Ali nije baš sve tako. Nije dovoljno da se svidim samo svom partneru – i mišljenje okoline je bitno. Izreka da odelo čini čoveka i nije tako glupa. Ja tek sada shvatam da je u međuljudskim odnosima sve bitno.

 

Želite li da dodate još nešto o tome šta se za vas promenilo od 1989. godine ?

Nervira me kada čujem ispade protiv vlade Vaclava Klausa. Možda je to lični stav, ali kada poredim pređašnju situaciju – prvi put sam bila u inostranstvu 1991. godine u svojoj četrdesetoj godini. Pre toga sam bila jednom na Balatonu sa ferijalcima, ali to se ne računa. Danas mogu rano ujutro da telefoniam svom partneru i kažem mu: “Slobodna sam, dolazim večeras.” I to je izvodljivo! Do sada sam morala pola godine da pribavljam partijske dozvole, ko zna ko je sve proveravao da li mogu da putujem u inostranstvo. O tome se radi. To što kifla košta tri krune, to se podrazumeva. Majka, koja je uvek jedva sastavljala kraj sa krajem, nas je naučila da pravilno raspoređujemo novac. Moj sadašnji partner mi se zbog toga divi, neženja je i kuva supe iz kesice, ja dođem i napravim kolače a on se pita od čega sam ih napravila. Nekako se snalazim. Uvek sam govorila, čak i u vreme socijalizma, da ne moram da kupujem kobasicu ako nemam ni za hleb. Hleb je važan, ostalo ne moram da imam. Dobro je da je sada ipak bolja situacija i trudim se da i decu vaspitavam tako, da sve ima svoje granice i da ne mogu da imam sve što mi se momentalno svidi.

Ne sviđa mi se samo to, što je mlade ljude sa kojima sam u svakodnevnom kontaktu obeležilo vreme posle revolucije. Svake godine dolaze novi studenti, to je samo godina razlike, ali su sasvim drugačiji. A još prošle i predprošle godine sam nekima od njih morala da objašnjavam osnovna pravila lepog ponašanja, morala sam da im kažem da kad negde prvi put dođu, da treba da kažu dobar dan, da se predstave i kažu šta žele, jer mi se dešavalo da samo vidim kako odlaze odnoseći knjigu i govore: ”Pa ovo je biblioteka, zar ne?” To dugo nisam mogla da prihvatim i podnesem. Oni su zaista mešali demokratiju sa samovoljom.

 

Hvala vam na razgovoru.

 

 

(Iz: Vsechny Naše Včerejšky /Pamêt žen/ Nadace Gender Studies 1998 ed. Pavla Frydlova, Praha)