VLASTA B.
rođena 1947. godine
Prevela Jelena
Stojanović
Razgovor
vođen u novembru 1996. u Pragu,
pitanja postavljala Hana Havelkova
Prvo pitanje se tiče vašeg porekla. Iz
kakve porodice potičete, kakvi su bili odnosi u njoj?
Odrasla
sam u četvoročlanoj porodici, imam sestru tri godine mlađu od mene. Kad sam se
rodila, mama je imala dvadeset tri, a tata trideset jednu godinu. Moglo bi se
reći da smo bili harmonična porodica, iako su, to tek danas vidim, roditelji
bili veoma različiti. Mama je bila veoma racionalna, pragmatičan tip. I kad se
kasnije zaposlila, njena opsesija je bilo domaćinstvo koje savršeno
funkcioniše, vodila je računa o finansijama, o izdacima, bila je veoma
štedljiva, od nje sam o tome dosta naučila. Tata je bio malo zagrejan za umetnost,
u mladosti je pevao, igrao u pozorištu, putovao, bio je veoma društven za
razliku od mame, kojoj boravak u društvu nije prijao. Ona se najbolje osećala
kod kuće, u svom domaćinstvu.
Mama
je umrla pre devet godina, tata na nju stalno misli i često priča o njoj.
Mislim da je njihov brak bio lep i srećan, iako je i u njemu sigurno bilo
kriza. Kad sam imala otprilike četrnaest godina, bilo je među njima dosta
oštrih rasprava u kojima je uvek dominirala mama, bila je tipični kolerik, sam
i ja sam na nju. Ne znam zbog čega su te svađe nastajale, verovatno zbog jako
teške finansijske situacije. Tata se nije mnogo bunio, jer je sve to prihvatao
manje ozbiljno. U principu je njihov brak bio jako dobar i oduvek sam želela da
i sama takav imam. Kasnije, kada se tata oko šezdesete godine razboleo i počeo
da gubi sluh, mamina kolerična crta se malo negativno ispoljavala. Nije bila
tip koji će nekoliko puta ponavljati rečenicu pa je zbog toga dolazilo do
manjih razmirica. Na kraju su jedno vreme živeli odvojeno, ne da bi se razveli,
već zato što je tati lekar preporučio da zbog poboljšanja zdravstvenog stanja
ode na selo. Tako je preko nedelje bio u vikendici, a mama je tamo odlazila
samo vikendom i to je bilo nekakav novi period romantike među njima. Njena smrt
je bila iznenadna i za nas sve drastična.
Da li vas je uglavnom mama vaspitavala?
Do
moje desete godine mama je bila uglavnom kod kuće. Zaposlila se kad sam bila u
četvrtom razredu. Nosila je celo domaćinstvo na svojim plećima. Tata je radio u
trgovini, u to vreme je i subota bila radna, tako da smo kao deca vrlo malo
vremena provodili s njim. Ipak nemam osećaj da mi je nedostajala roditeljska
pažnja, jer kad je bio kod kuće, maksimalno bi nam se posvetio. Pravio nam je
lutke, igrao se sa nama pozorišta – i tada se ispoljavala njegova umetnička
priroda. Tata je i sestri i meni bio uzor. Bio je veoma lep, govorili smo mu da
je on naš Gari Kuper, bio je omiljen u društvu. Mamin uticaj na moje vaspitanje
mogu tek danas da sagledam. Bila je stroga, beskompromisna i zahtevala je red
po svaku cenu. Muzičko obrazovanje, moj današnji poziv, potiče od tate. Da nije
bilo njega, nikad se ne bih bavila muzikom, jer kad bi se spojile muzika i moja
mama, to je značilo šamar za svaku pogrešno odsviranu notu. Iako me je ona prva
odvela u muzičku školu i htela da počnem da sviram, njeno podsticanje je uvek
bilo zasnovano na kažnjavanju. Svirala je pomalo klavir, koji je donela u
miraz. Tada je bilo moderno u društvu da devojka zna da svira klavir. Svirala
je pristojno, ali nije baš bila virtuoz. Dok smo sestra i ja bile male, svako
veče nam je svirala lake komade, humoreske, ali je ipak tata bio taj koji je
uspeo da nas približi muzici.
A deke i bake?
Veoma
se maglovito sećam bake sa mamine strane. Bila je teško bolesna i deset godina
je bila vezana za postelju. Kad se nje setim, vidim sebe kako prolazim kroz
sobu u kojoj leži neka gospođa sa kojom nikad nisam komunicirala. Umrla je kad
sam pošla u školu. Za mamu je to bio jako težak period, baka je bila
nepokretna, a uz to još i dvoje male dece. Druge bake se više sećam, jako je
lepo pevala. Posete njoj su značile skup cele familije i tad bi se kolektivno
muziciralo. Tata je bio jedno od četvoro dece. Negov brat je svirao gitaru,
tamo se jednostavno gajila muzika i mi deca smo tako odrastale. Bilo nas je
četiri sestre rođene u razmaku od tri godine.
Mama vas je vaspitavala za ulogu kakvu je
i sama na sebe preuzela?
Ne
znam kako bih to precizno formulisala. Mama se brinula o tome da nas nauči
osnovne stvari koje bi žena trebalo da zna. Da znamo da nešto skuvamo, operemo
sudove, prozore, da ponekad obrišemo prašinu, istresemo tepihe, sve to uz naše
veliko opiranje. Iako nije baš odobravala moje sklonosti ka umetnosti, ne mogu
da kažem da mi je to branila, samo se trudila da to drži pod kontrolom. I kad
sam na kraju počela da studiram ovo što je sada moje trenutno zanimanje, samo
je pomenula da joj to ne izgleda kao sigurna budućnost, “ali molim lepo, to je
tvoj život”. Ništa nije rekla ni onda kada sam na par godina pobegla u pozorište
i to van Praga – istina ne bi to mnogo pomoglo – ni kada sam se pokajnički,
razvedena i sa detetom, vratila nazad, samo je rekla: “Ovo je tvoj dom, ali
vidiš da sam bila u pravu”.
Da se vratimo, još jednom, vašim školskim
danima ?
Nisam
išla u obdanište, niti se sećam nekog dečijeg kolektiva u predškolskom uzrastu,
osim mojih sestara. Veći deo vremena smo provodile sa roditeljima. Mama je uvek
bila sa nama, od aprila do septembra, u vikendici na selu, tamo smo imali psa i
kozu i nadaleko nikog. Izgledaće kao da preterujem, ali prva uspomena na bilo
kakav dodir sa stvarnošću je sećanje na radio, koji je imala bolesna baka, sa
koga sam čula vest, zapravo poziv bake: “Dođi ovamo umro je Staljin.” Mart
1953. Ja nisam znala ko je to bio ni zašto ona o tome govori, baka nikad nije
govorila, odjednom je umro Staljin i ona je smatrala da je neophodno da to
kaže.
U
školu sam pošla 1953. godine. Opet će ovo izgledati kao iz romana, ali je to za
mene izgledalo kao kao da otkrivam neki novi svet. Nisam volela raspuste, uvek
sam se jako radovala kad je škola počinjala, ne samo zbog drugarica, već i zbog
same škole kao takve. To je bilo zbog toga što sam uvek imala dosta sreće sa
nastavnicima, kako u osnovnoj, tako i u srednjoj školi, a posle toga i na
fakultetu. Samo u izuzetnim slučajevima sam se sretala sa nekim ko mi je bio
manje simpatičan. I pri tome im nije baš bilo lako sa mnom, uzimajući u obzir
moj impulsivni karakter. Nisam imala problema sa uspehom, uvek sam imala sve
petice, ali uvek sam bila malo bezobrazna. Nastavnici su me razumeli i nisu me
strogo kažnjavali, sećam se da mi je negde u petom razredu nastavnica pokušala
da objasni, da i takozvana solidarnost takođe ima svoje granice. To je bilo
zbog toga što sam štitila druga koji nije bio u pravu. Inače sam zaista imala
sreće sa nastavnicima. Takođe nikad nisam imala dilemu: socijalističko ili
versko obrazovanje. Bili smo katolička porodica, kao dete sam pevala u crkvenom
horu, u školi sam išla na neobaveznu veronauku, pre nego što je bila ukinuta, u
isto vreme sam bila i članica pionira, ali se u meni to nije suprotstavljalo.
Možda je to bilo zato što sam i u pionirima imala sreće da se susretnem sa
razumnim ljudima, nisam se sretala sa onim figurama sa plakata, koje su samo
izbacivale parole. I jedni i drugi su govorili: “Ne laži, pomaži starijima,
budi dobra i dobro uči.” Meni se to nikako nije sukobljavalo. Kasnije to sve
čovek malo bolje razume, ali ne i dete. Roditelji nikada nisu isticali da se
ono što se priča u kući ne iznosi van nje. Znali su da mnogo pričam i da ću
sigurno lupiti glavom kroz zid, ali su me pustili. Moram da kažem, da nikada
zbog toga nisam bila kažnjena, sve dok nisam odrasla, na poslu, ali tokom
školovanja, nikada.
Kako je bilo na poslu? Da li biste mogli
da nam opišete kako je izgledao vaš profesionalni put?
Osnovnu
školu sam završila 1962. godine. Mama je bila uverena da se kao dete bivšeg
privatnog preduzimača, neću moći upisati u gimnaziju, pa je htela da me upiše
na neki zanat, ali ja sam bila uporna. Podnela sam prijavu za upis u gimnaziju
i upisala je bez problema. Tako je isto bilo i kad sam završila srednju školu,
i htela da upišem fakultet. U početku sam htela da budem glumica, ali se nešto
u meni u poslednjem trenutku prelomilo, pa sam rekla sebi: “A šta ako nemaš
dovoljno talenta, i završiš kao neka sporedna glumica, bolje odustani.” Nisam
htela da odustanem od pozorišta, pa sam se prijavila na filozofski fakultet, na
pozorišni odsek. Te godine nisu upisivali studente na taj smer, ali su me
obavestili da se otvara katedra za muziku. Već par godina sam svirala klavir,
pa sam pokušala. To je bila velika hrabrost. Mama mi je rekla: “Samo se ti
prijavi, ionako te neće primiti.” Ni danas ne znam kako je do toga došlo, jer
sam se, vraćajući se sa prijemnog ispita rekla sebi da tamo više nikad neću
kročiti zato što sam sam se tamo jako osramotila. Ipak, stiglo je obaveštenje
da su me primili. Tada nas je na godini bilo šesnaest, znači prilično velika
konkurencija. Sada posle mnogo godina uspela sam da dođem do rezultata naših
tadašnjih testova, jer su u arhivi tamo gde radim. Zaista, nisam bila među
najgorima, što me i dan danas čudi. Završila sam samo gimnaziju, nikakav
konzervatorijum, ali od svoje devete godine sam išla na časove klavira u
muzičku školu pri domu kulture. Ponovo sam na tim kursevima imala sreće i sa
nastavnicima i sa instrumentom, pa i sa nastavnicom muzičke teorije. Nikada
nisam bila tip, koji bi savesno uvežbavao tehniku, etide su mi bile omiljene,
htela sam da sviram, a moja nastavnica je to shvatila, što je bio uslov da kasnije
postanem ovo što sam sada. Svirale smo u četiri ruke, naučila sam da sviram
instiktivno, ne toliko tehnički precizno; to je upravo ono što danas pokušavamo
da naučimo konzervatoriste, koji su navikli da nota bude tamo gde treba, ali
muzikolog treba da nauči da se brzo orijentiše, a ne da po svaku cenu svira po
notama. Moja profesorka je shvatila da moj cilj da se posvetim muzici nije u
tome da postanem virtuoz, već u nečem drugom. Time me je zapravo najbolje
pripremila za budući poziv.
Ali niste odmah postali muzikolog.
Odmah
posle gimnazije sam otišla da studiram muzikologiju, ali pošto nisam odustala
od zamisli da glumim u pozorištu, prijavila sam se vanredno na konzervatorijum.
Danas je to Konzervatorijum Jaroslava Ježeka. Tamo sam studirala dramaturgiju,
glumu i pantomimu. Ujutro sam išla na filozofski fakultet, a uveče na taj
četvorogodišnji večernji konzervatorijum tako da sam uporedo studirala dva
fakulteta i mogu da kažem da iz oba izvlačim do danas, ali i iz toga što sam na
par godina pobegla u pozorište, jer videti iza kulisa kako se postavlja
predstava je nešto što se ne može naučiti iz teorije.
Ali,
na trećoj godini sam napravila grešku, udala sam se za kolegu koji je studirao
pantomimu. Imali smo tako radno-studentski brak, a 1967. godine nam je naša
profesorka predložila da se prijavimo na konkurs za operetu u Teplicama, koja
je trebalo da se sruši – sada je već definitivno srušena – ali su se stanovnici
grada Teplice borili za to da pozorište ostane sačuvano. Samo što se glumačka
grupa u međuvremenu prepolovila, jer su svi koji su videli da je tu
egzistencijalno nesigurno, našli angažman negde drugde. I tako su raspisali
konkurs, tako da smo se oboje prijavili na balet, gde su primali svakoga ko je
imao zdrave noge. Naravno, oboje smo bili početnici, ja sam u svojoj dvadesetoj
godini prvi put stajala na prstima, to je bilo strašno, ali sam tamo dosta tada
naučila.
Prvu
sezonu sam uspevala da nekako održim kontakt sa fakultetom iako nije bilo
jednostavno putovati između Praga i Teplica, igrali smo dosta predstava. Jedva
sam dala uslov za treću godinu. Posle toga sam rodila dete, koje je zapravo
bilo vanbračno, jer me je muž u međuvremenu napustio. Razvela sam se kad sam
bila u sedmom mesecu trudnoće. Prešla sam na vanredno studiranje, i tako produžila
studije za nekoliko godina, a za to vreme sam se brinula o detetu.
Posle
porodiljskog odsustva sam tepličkom pozorištu dala otkaz. U Pragu sam radila
kao čistačica u Teatru E. F. Buriana, da bih imala barem minimalni mesečni
prihod, povrh toga sam u mnogim predstavama opet nastupala kao igračica. I to
je bila velika škola, jer je tada tamo radio koreograf Luboš Ogoun, a kontakt
sa ljudima iz pozorišta mi je jako prijao. Na kraju sam uspela da i pored
obaveza prema detetu napišem diplomski rad i studije sam završila sa
zakašnjenjem od samo dve godine: 1965. godine sam se upisala, a 1972.
diplomirala. U međuvremenu je na fakultetu došlo do smene straže, otišao je
profesor Vojteh, moj mentor, pa sam diplomski rad morala da prepravim zbog
drugog mentora.
Kada
sam donela diplomu kući, mama mi je rekla da bih konačno mogla da počnem da se
bavim nečim ozbiljnim. Tek tada sam saznala da joj se moj rad u pozorištu nije
mnogo sviđao. Tako sam obišla sve moguće institucije, u kojima bi sveže
diplomirani muzikolog mogao da se zaposli i uspela sam da se zaposlim u
Pragokoncertu. Mogla sam da radim i na radiju, ali je tamo procedura za
zapošljavanje dugo trajala, tako da sam izgubila strpljenje. Pragokoncert me je
brže zaposlio, tako da sam u decembru 1972. godine već nastupala. Dešavale su
se tamo zaista velike restrukturacije, osnivalo se novo
dramaturško-produkcijsko odeljenje i mene su zaposlili kao budućeg dramaturga
na jedno od malobrojnih visokoškolskih mesta koje je agencija imala.
Danas
mi to izgleda čudno, ali bilo je to, na neki način divno vreme, jer su za veoma
kratko vreme došle popularne ličnosti kao što su Hoze Felićano i Džordž
Hamilton IV. To je u zemlji pod čeličnom zavesom bio značajan događaj. I meni
je mnogo značilo što sam bila u svemu tome. Bilo je tada i džez festivala, ali
na žalost sve ređe. Oko svega toga je bilo dosta besmislenosti i gluposti, koje
mogu tek iz današnjeg ugla da shvatim. Tada mi je izgledalo normalno da, kad
dolazi Hamilton, treba da znamo o čemu će pevati, tako da sam dobila tekstove
njegovih engleskih pesmica, koje sam de facto morala da cenzurišem. Učestvovala
sam i u planiranju takvih akcija koje u to vreme nisu bile podobne, kao na
primer Smetanina Litomišl, Talentinum u Gotvaldovu, Ciklus mladih pri Praškom
proleću, jednostavno akcije za mlade umetnike, kojih je tada bilo dosta i zbog
kojih se pri bombastičnom međunarodnom festivalu stvorio ciklus gde su mogli da
se prikažu kao naši mladi interpretatori. Iako je to bilo pod patronatom i pod
strogim ideološkim nadzorom, ipak su se mnoge lepe stvari desile, a u svemu
tome sam bila ja. Radila sam i za Klub prijatelja muzike, manifestaciju na
kojoj nam je cela Evropa zavidela. Naravno, tamo je bilo dosta besmislenih
stvari, sezonski program se više ideološki uređivao, nego umetnički. Svi smo
već znali da se Ebenovi komadi više ne mogu igrati iako su ih ljudi tražili.
Bilo je tamo puno posla, a istina je da je u svakom seocetu ozbiljna muzika
bila popularna. Danas su ostali samo malobrojni ljubitelji, koji dobiju neku
krunu od sponzora. Tada je to podržavala država i mi smo se time ponosili.
To je dakle, bila vaša sledeća profesija.
A u privatnom životu?
1975.
godine sam se udala po drugi put, preko oglasa. Kćerka je imala pet godina,
pitala me je: “Kako to da onaj tamo ima tatu?“ Počela sam da se osećam
neprijatno. Bila sam sa njom dve nedelje u vikendici, same, bez igde ikoga,
uhvatila me je kriza, i tako sam obuzeta crnim mislima, dala oglas u novinama
“Mladi svet“. Na kraju se iz toga izrodio lep brak, koji je trajao dvadeset
godina. Muž je umro prošle godine. Bili smo karakterom različiti, kao i moji
roditelji, ali isto toliko uzajamno tolerantni. Odmah sam, naravno, poželela da
imam drugo dete. Iz prvog pokušaja nam nije uspelo, ali ubrzo posle toga nam se
rodio sin, a za njim i još dvoje. Hteli smo da imamo više od dvoje dece, ali to
nisu odobravali njegovi roditelji, kod kojih smo u to vreme živeli. Kad je
trebalo treće dete da se rodi, bilo je dosta netrpeljivosti.
Koliki je bio taj stan?
Trosoban,
u Novodvorskom naselju, u kome su stanovi bili prostrani, tako da je bilo mesta
za sve nas. Muž se oženio u svojoj trideset osmoj godini, tako da su njegovi
roditelji bili prilično stari, oboje su imali preko sedamdeset godina. Bili su
navikli da godinama žive samo sa odraslim sinom, a sada je odjednom pristizala
jedna beba za drugom, tako da to s njihove strane mogu da razumem. Već su bili
mrzovoljni kad je Luka došao na svet, a kad se i Jana rodila, sve se završilo
velikom svađom. Skoro doslovce su nam rekli da se spakujemo i odemo. To je bilo
jako naporno, dugo sam se trudila da sakrijem četvrtu trudnoću, ali u osmom
mesecu, kada to nije moglo više da se sakrije, preselili smo se kod mojih
roditelja. Moja mama mi je rekla: “Ovde ti je još uvek dom.“ Moji roditelji su
takođe imali trosoban stan, ali je on bio malo nezgodno rešen, jer su sve
prostorije bile prohodne, a uz to je tamo živela i moja sestra. Tako nas je u
jednom trenutku u tom stanu bilo desetoro. Sestra se porodila godinu dana posle
rođenja naše Jane, bila je slobodna majka, živele su tu, znači, tri porodice,
nas šestoro, sestra sa bebom i moji roditelji, a stan je bio prohodan, tako da
se niko ni pred kim nije krio. Ovako smo živeli tri godine. Ne bih htela da se
to ikada ponovi, jer i pored velikog truda, to jednostavno ne može da
funkcioniše.
Petar
se rodio 1976. godine, posle godine i tri meseca Luka, a 1980. Jana. To su bile
godine kada je naša populacija eksplozivno rasla, nismo to baš planirali,
jednostavno se tako dešavalo, tako da sam sedam godina bez prekida mogla da
budem na porodiljskom odsustvu, a i zakon je to omogućavao. Čuvali su mi mesto
u Pragokoncertu, ali ne ono za koje sam bila kvalifikovana. Na prethodnom
radnom mestu sam po zakonu imala pravo odsustva dve godine, ali već posle tri
godine morala sam da prihvatim bilo šta. Kad sam 1983. godine ponovo počela da
radim, postavili su me na mesto referenta i morala sam da potpišem izjavu da se
neću buniti što radim na mestu za koje je potrebna samo srednja škola, jer sam
i naredne četiri godine u funkciji referenta koncertnog odeljenja radila isto
što i pre: dramaturgiju za Društvo prijatelja muzike i razne druge akcije.
Davala sam uputstva za sastavljanje programa, a za pregovore sa umetnicima sam
bila bolje pripremljena nego pravnici i ekonomisti. Za razliku od njih, znala
sam kako se piše allegro i šta to u stvari znači, ali zvanično sam bila samo
činovnik koji kuca na mašini.
Da li ste primećivali da se na vašem
radnom mestu pravi neka razlika između žena i muškaraca?
Bio
je to ženski kolektiv, kome je šefovao muškarac, koga neizmerno poštujem i
danas. Iako ima već oko osamdeset godina, još uvek dolazi na koncerte. Prošao
je kao i ja pozorišnu praksu, bio je jako dobar bariton, ali je morao da ode iz
opere zbog zdravstvenih razloga. Dosta smo se slagali. Bio je strog i
beskompromisan – ovo su reči kojima sam okarakterisala i svoju mamu – ništa
nije opraštao, ali je uvek čvrsto stajao iza svog osoblja. Zahtevao je puno od
nas, nekada je bio i koleričan i nazivao nas pogrdnim imenima, ali sam mnogo
toga od njega naučila i do danas smo veliki prijatelji.
A kakvi su odnosi bili među ženama?
Kao
i svugde, nekad problematični, nekad izuzetni, sa dvema koleginicama sam i dan
danas u vrlo dobrim odnosima. Obe imaju svoje privatne agencije, ja to ne bih
mogla da radim. Dobro im ide, ponekad se sastajemo iako nemamo mnogo vremena za
sebe, ponekad im se obratim i za pomoć kad treba da nešto sredim za
univerzitet. Za ostale ne znam.
Iz Pragokoncerta ste otišli 1989. godine,
ili možda još pre toga?
To
je sledeće životno poglavlje. Mislila sam da ću tamo ostati do penzije, taj
posao me je jako zanimao, nikada nisam mislila da ću se baviti nekom velikom
naukom i pomisao da bih morala da sedim u arhivi među starim notama mi je bila
zastašujuća. Oduvek sam želela da budem u muzičkom životu, punom događaja. Jako
me je zanimalo organizovanje koncerata, naročito u početku, kada sam bukvalno
mogla da izmislim koncert, da ga umetnički uredim, uskladim programe, da čak
unesem fotelje u salu i podelim ulaznice – praktično smo to sve sami radili i
te najveće akcije je zapravo organizovalo dvoje ljudi.
Međutim,
1987. godine, najstarija kćerka se teško razbolela, iz dana u dan su joj
funkcije bubrega otkazivale, ni do danas ne znamo šta se zapravo dogodilo. Bila
je sportista, aktivno se bavila biatlonom, tako da je imala dobru kondiciju,
bila je to banalna infekcija, sedam meseci je bila na dijalizi, nije izdržala i
u septemru 1987. godine je umrla. To je bio veliki preokret, odjednom sam
postala umorna od svega. Nikada mi nije smetalo da radim nekoliko poslova
odjednom, ni u domaćinstvu. Ljudi su mi se oduvek čudili, kako sve to sa
četvoro dece postižem. Uspevala sam da sa njima dva puta dnevno izađemo u
šetnju i domaćinstvo mi je bilo sređeno, previše posla mi nikada nije smetalo.
Ali, kada svakodnevno idete u bolnicu sa strahom šta će biti, odjednom sam se
umorila od svega: od večitih poseta, od hirovitih umetnika, od silnog
telefoniranja i papira.
U
meni se zapravo nešto pokrenulo već godinu dana pre toga, kada je moja tadašnja
šefica završila doktorat iz teorije kulture. Tada sam rekla sebi: ”Eto, ona ima
doktorat, a ja kao muzikolog, radim ovde kao obična pisarka.” Tako sam se
prijavila za doktorsku disertaciju na fakultetu. U jednom trenutku mi je
izgledalo da neću moći da to savladam, ali kada sam se vratila na fakultet, da
završim doktorat, srela sam tamo ljude, koji su me i posle petnaest godina
prepoznali, sve se nekako vratilo, pa sam tako odlučila da makar pokušam. Na
fakultetu se desio čudan sticaj okolnosti; tadašnja bibliotekarka je odlazila u
penziju, a kada se kćerka razbolela, htela sam da prestanem sa radom u
Pragokoncertu, jer me je sve to jako nerviralo, tako su mi predložili da pređem
na fakultet i počnem da radim u biblioteci.
Izgleda
da mi je to bio jedini mogući izlaz, jer u Pragokoncertu više ne bih mogla da
opstanem i zbog psihičkog napora, a i zbog sve većeg totalitarizma, jer tamo,
1987-88. jednostavno više ništa nije moglo slobodno da se uradi. Desilo mi se,
na primer, da je trebalo da postavim Bahovu Missu solemnis za filharmoniju iz
Olomouca. Odabrala sam soliste, dogovorila se sa njima, ali kada je šefica to
videla, rekla mi je: “Tako neće moći, to mora da otpeva taj i taj.” Na to sam
joj odgovorila: “Ali to je deo za alt, a ti mi predlažeš mecosopran.” “Nemoj na
to tako stručno da gledaš.” Dotična gospođa – mecosopran je naime, bila nečija
supruga. To već više nisam mogla da podnesem, najviše zbog toga što sam još
uvek bila na mestu određenom za srednju školsku spremu. To je vuklo korene iz
prošlosti, jer kad sam posle 1989. godine došla do kadrovskih materijala,
shvatila sam da sam sve vreme bila obeležena. Pisalo je: “Pažnja! Produkt
filozofskog fakulteta šezdesetih godina!” Bila sam, znači, pod prismotrom, ali
sam za sve to kasno saznala. Početkom septembra 1987. godine sam stupila na
fakultet, a krajem septembra mi je umrla kćerka. Mislila dam do poslednjeg
trenutka da će izdržati, učila je za bibliotekara, govorila sam da će me jednog
dana možda naslediti, čovek se nada do poslednjeg trenutka.
U
početku mi je odgovaralo, to što je bilo malo studenata, što imam mir i mogu da
ređam knjige. Bilo je to kao skok u vodu, jer mi moja prethodnica nije ništa
objasnila, pre nego što je otišla u penziju, ali to je opet predstavljalo
ogromnu prednost, jer sam morala da pregledam jednu po jednu policu i saznam
šta se tamo nalazi. Bila je to jedina mogućnost da se upoznam sa našim velikim
fondom, koji ima skoro šezdeset hiljada književnih primeraka, što znači da
biblioteka nije bila baš mala, pogotovo ne za jednog čoveka. Samo kratko vreme
sam izdavala knjige i moram da kažem da je u odnosu na danas, to bilo idilično
doba. Mi smo svake godine upisivali studente, imali smo numerus klausus, nismo
smeli da na godinu primimo više od pet studenata, a oni su bili čuvani i
paženi, jer kad su već upisali, trebalo je i da završe. Bili su dobri i lepo
vaspitani, što danas nije slučaj.
Dve
godine su tako prošle u idili, ali napolju uopšte nije bilo idilično, već se
osećao pritisak. Naša tadašnja šefica katedre, je u to vreme bila predsednica
fakultetske stranačke organizacije, osećali smo da se mnogo toga dešava, ali
što se tiče samog posla, to je bio raj. Posle revolucije sam upala pravo u nove
tokove, postala sam članica prvog akademskog senata, tako da sam četiri godine
radila na stvaranju novog statuta fakulteta, studijskog programa i tome slično.
Dok su ti filozofi počeli da razgovaraju o jednoj tački, da bi se posle četiri
sata rasprave vratili na početak, ja sam, ovakva kakva sam, uvek predlagala
nešto razumno.
Završili ste doktorat?
Da,
posle kćerkine smrti, zapela sam punom parom, studiranje mi je bilo kao
psihoterapija, drugačije iz toga nisam mogla da se izvučem. Doktorirala sam
1988. godine. Taj završetak je imao specifičan podtekst, jer dok sam studirala
sedamdesetih godina, nije postojao ispit iz marksizma, a sada je taj ispit bio
uslov da bih mogla da završim doktorat, tako da je na kraju ispalo da se ispit
sastojao više iz marksizma nego teorije muzike. To je za mene bilo nešto sasvim
novo, mislila sam pre svega da to čovek uopšte ne bi trebalo da uči i sporo sam
napredovala, ali je ispit na kraju dobro prošao. Opet je moja profesorka bila
razumna, nije bila čvrsti zastupnik stranačke linije i na kraju sam shvatila da
i nije bilo tako loše što sam morala da čitam Kapital, jer treba u stvari čovek
i sa tako nečim da se u životu upozna.
Danas radite nešto više od bibliotekarke.
To
je omogućila era posle revolucije. Na fakultet se vratio moj nekadašnji
profesor, gospodin Vojteh, kome sam se divila još iz studentskih dana. Njegovom
zaslugom sam se posle te velike pauze, vratila muzikologiji. Prišao mi je,
oslovio me devojačkim prezimenom i rekao: ”Ne misliš valjda da samo izdaješ
knige, to može da radi svako.” Odgovorila sam mu: ”Ali gospodine profesore,
nikad se nisam bavila naukom, niti mi je to bila želja.” ”Heruistika se ne
zaboravlja, metodologija takođe, a da počneš možeš uvek, ” rekao je. Tako me je
zapravo malo podstakao, pa sam pomislila: ”U pravu je, a ovde je i materijal,
koji imam na raspolaganju.” Danas sam tome sasvim posvećena i ne znam kako sam
zapravo počela. Pred sobom imam toliko obaveza i planova da ne znam kako ću s
tim izaći na kraj. I muževljevu smrt sam lečila radom, sve lečim radom. Prošle
godine sam imala toliko posla da sam zbog toga provodila u biblioteci i po
četrnaest sati dnevno. Nadam se da ću se malo urazumiti. Iako sam sve radila u
dramatičnim okolnostima, nadam se da nisam napravila mnogo profesionalnih
grešaka.
Tako
je i sa publicističkim radom, čovek ništa ne može da zna unapred. Oduvek sam
govorila da ako hoćeš da uradiš stručnu kritiku kako treba, moraš biti potkovan
i moraš da pratiš muzičke događaje, a ja nisam taj tip. Sve je počelo tako, što
je jedan naš apsolvent dobio zadatak da recenzira CD sa kompozicijama Viktora
Ulmana, koji je inače autor na kome sam počela da radim svoj naučni rad. Kolega
mi je tada rekao: “Ja o tome ništa ne znam, da li bi htela ti da pokušaš?”
Odgovorila sam da nikada nisam radila recenzije, ali da mogu da pokušam. Ta
recenzija je objavljena i redakcija je počela da mi se obraća. Juče sam predala
gomilu recenzija i još imam dosta toga da uradim. Činjenica je da sam počela
pisanje recenzija za CD izdanja zato, što je taj disk posle mogao da mi ostane.
U početku sam tako pomagala biblioteci, jer finansijsko stanje nije bilo
najbolje. Kupim par operskih kompleta, i već potrošim sav novac, pretplata za
strane časopise takođe dosta košta, tako da sam u minusu i pre nego što počnem.
Recenzirana izdanja sam nosila u biblioteku, jer kod kuće nisam imala
cd-plejer. Danas to nije slučaj, imam svoj uređaj i svoju diskoteku, koju
ponekad pozajmim biblioteci. Vremenom sam shvatila da kad kupim disk preslušam
ga samo tako, a u biblioteci nešto uz to moram i da pročitam ili da ga
preslušam sa partiturom, tako da se uz to i obrazujem i to je veliki pokretač
da radim bolje.
Vidi se da vam je posao težište svega.
Ja
sam workoholic, to sam oduvek bila i
pre nego što je taj termin počeo da se koristi.
Da li se vaš muž bavio sličnim
zanimanjem?
Ne,
bavio se tehnikom i umetnost ga nije mnogo zanimala, par puta je išao sa mnom
na koncert, ali mislim da je to radio više zbog toga što je bio džentlmen, nego
zato što ga je to zanimalo. Kada smo se upoznali, išao je na svaku moju
predstavu, to je bila velika žrtva jer, ne samo što je svaku predstavu pogledao
x puta i posle toga me vozio kući u Brevnov, već i zato što je svako veče morao
da bude u odelu s kravatom. Za svih dvadeset godina braka, sa kravatom sam ga
videla možda dva puta.
Bio
je tehnički potkovan, to što danas znaju moji sinovi je njegova zasluga, od
mene tako nešto nisu mogli da nauče. Bio je neizmerno požrtvovan i tolerantan.
Ja osim svog posla na kome sam više od osam sati dnevno, imam još i hobi koji
mi oduzima dosta vremena, on mi je naravno tolerisao i to. Ponekad bi stavio
primedbu: “Ostavi nam kod kuće bar svoju fotografiju.” Kuvao je, čistio kuću,
išao u nabavku, prosto se brinuo o svemu. Nije radio veliko spremanje, ali i za
to smo se lako organizovali, čak i kad su deca bila još mala. Sam nije imao
hobi, osim što bi ponekad pročitao neki tehnički časopis. Pomalo je vežbao,
kasnije je bio i Sokol, ali to je bilo sve.
A vaš hobi?
Moj
hobi ima veze sa fizičkom kulturom. Pošto sam nekada igrala balet, imam potrebu
za pokretom, ne mogu bez njega i teško mi je padalo sedenje u kancelariji, tako
da sam počela da idem na vežbe. Izgleda da se videlo da sam nekad bila na
baletu, treneri su to primetili, i jedna od njih mi je prišla i rekla: “Sledeće
nedelje neću moći da održim čas, da li bi mogla da me zameniš?” Branila sam se
da ne umem, a ona je rekla: “Već vidim da ćeš uspeti.” Uspela sam. Kasnije sam,
zbog brige o fizičkoj kondiciji svoje dece, počela da držim časove deci
predškolskog uzrasta. Mame bi obično svoju decu dovele na čas i otišle negde na
kafu, ili ih posmatrale sa galerije, ali ja sam svojoj deci radije pomagala i
tako sam se uplela u posao trenera. Tako je počelo, a posle su se jedna za
drugom ređale spartakijade. Za prvu sam trenirala ljude iz jednog preduzeća, a
za drugu, koja se 1990. godine na kraju nije održala, preuzela sam ceo okrug, a
na sokolskom sletu sam držala treninge za ceo Prag. Do prošle godine sam bila
predsednica komisije ritmičke gimnastike Češke Republike. Sada sam napustila tu
funkciju, jer jednostavno vremenski ne mogu da postignem, ali još uvek u
Sokolima držim časove jednom dnevno. Prošle godine sam držala časove dva puta,
a nekad i četiri puta nedeljno.
A sada nam otkrijte tajnu, da li još
nečim bavite?
Mogla
bih da kažem da nemam, ostala je još samo vikendica, bavim se baštovanstvom.
To je već van ljudskih mogućnosti.
Nije,
moj život liči na život buldožer, koji samo gura napred, a ponekad sruši i po
koji balvan, ali onaj najveći je još uvek ispred njega.
Šta biste još dodali u vezi odnosa sa
partnerima?
Govoriću
o trojici muževa. Prvi brak je zaista bio studentski, s prvim mužem sam se
zabavljala od svoje sedamnaeste godine. Tri godine smo se zabavljali, tri
godine smo bili u braku koji se raspao kada sam ostala u drugom stanju.
Jednostavno je u pozorište došla nova suflerka i odvela ga. Posle toga se njome
oženio, dobio sa njom dete, ali se opet razveo, a kako sam nedavno saznala i
njegov treći brak se raspao, tako da ne znam u čemu je stvar. U našem slučaju,
problem je bio u našoj nezrelosti, jer sam mislila ako zajedno studiramo i
radimo, bilo bi idealno da i noći provodimo zajedno. Ali to uopšte nije bilo
idealno, pogotovo što smo oboje bili jako ambiciozni, želeli smo mnogo više.
Dugo sam se tešila da to ipak nije bilo uzalud, iz tog odnosa se rodilo dete,
ali na žalost ni njega više nema.
Kada
sam se upoznala sa drugim mužem, bilo mu je trideset osam godina, ali je bio
neiskusan sa ženama. Ne znam kako bi to izgledalo da iza sebe već nisam imala
jedan brak. Mora da je imao neku traumu, koja je naravno bila prouzrokovana
pogrešnim vaspitanjem. Stariji brat se tajno oženio, roditelji se nikada nisu pomirili
sa tim i zato su se više brinuli o mlađem sinu, koji je živeo sa njima. Morao
je o njima da se stara, a oni su mislili da su ga tako osigurali. Kad smo
počeli da se zabavljamo, jednom smo se sastali u pet sati, a on reče da mora
kod kuće da bude u šest, da bi stigao na večeru. Rekla sam mu da je vreme da se
odluči. Posle toga je jednu noć prespavao kod mene, a ja sam ujutro rano morala
da idem kod njega da to nekako opravdamo, a njegova mama je imala napad žuči,
jer četrdesetogodišnji sinčić nije proveo noć kod kuće. Moguće da nas je
abortus koji sam imala jako zbližio, funkcionisali smo dobro i sa seksualne
strane, mada seksolog ne bi bio zadovoljan frekvencijom naših odnosa.
Danas
imam drugog partnera i moram da kažem da nekad nisam verovala koleginici, koja
se prvi put udavala u četrdeset šestoj godini. Ja sam je tada kao
dvadesetpetogodišnja naivka upitala: “Pobogu, pa zar te to još uvek zanima?”
Ona je rekla: “Čudila bi se kad bih ti rekla da je u ovim godinama to
najbolje.” Danas joj već verujem, imala je pravo, sada je to drugačije, ima
drugu dimenziju, pre svega, nema više straha da ću ostati u drugom stanju.
Komplikovano je jedino zbog toga što moj partner živi u Beču, retko se viđamo i
strašno se jedno drugog uželimo. Još uvek ne znamo kako ćemo to rešiti, jer ja
pre svega zbog dece, a onda i zbog posla ne mogu da odem tamo, a on tek ne može
da živi ovde. Za sada nam je dobro i ovako.
Da se vratimo ponovo pitanju stanovanja.
Kod
muževljevih roditelja smo živeli šest godina, ali kad je trebalo da se rodi
Jana, došlo je do tog konflikta i naredne dve godine smo bili kod mojih
roditelja. Još posle rođenja prvog deteta sam predala molbu za stan, ali to
ništa nije vredelo, jer nam u prilog nije išlo to što su moji roditelji imali
veliki i lep stan iako smo tamo stanovali sa četvoro dece, a i muž je prijavio
svoje prebivalište kod svojih roditelja da bismo imali pravo na taj stan. U
takvim slučajevima se uvek sabirala celokupna kvadratura, tako da pred
komisijom za dodelu stanova nismo mogli da prođemo. Zaboravila sam da kažem da
je muž usvojio moju najstariju kćerku i da je taj proces usvajanja bio strašan.
Dok smo kćerka i ja pet godina živele same, niko se nije brinuo za nas, a onda
kada sam uspela da joj obezbedim pravu porodicu, odjednom je u naš život počela
da se upliće socijalna radnica. Pozvali su nas na razgovor i još pred vratima
nam je dotična socijalna radnica rekla da će dete ionako jednom ostati samo i
zalutati u kriminal, jer ćemo se mi verovatno opet razvesti. Moj muž se tada
jedva savladao da je ne tuži za uvredu. Želeli smo da se proces usvajanja
završi pre nego što kćerka pođe u školu, da bi mogla da dobije novo prezime,
ali su se uredi dobacivali s tim sa jednog kraja Praga na drugi, kao sa vrućim
krompirom, upravo zato što smo prijavili različita mesta boravka. To je za njih
značilo da naša porodica ne funkcioniše dobro a jedan sudija je na kraju rekao
kako tako prikrivamo suvišnu kvadraturu.
Na
kraju smo našu situaciju rešili čudnim sticajem okolnosti. Muž je dugo bio
prijavljen u stambenoj zadruzi, gde takođe nismo mogli da dobijemo stan jer su
se u naseljima tada gradili mali stanovi – nisu računali na velike porodice i
svi stanovi su za nas bili premali. Mogli smo da živimo u jednoj prostoriji –
to im je bilo u redu – ali stan nismo mogli da dobijemo. Tako smo dobili
garsonjeru sa mogućnošću da je, kad nam se ukaže prilika, menjamo za
odgovarajući stan. Odmah smo se dali u akciju, dali smo oglase za zamenu stana,
mesecima sam tako lutala sa decom i kolicima i javljala se na razne oglase. Do
našeg današnjeg stana smo došli tek trećom razmenom, i to je značilo doživotnu
štednju. Ne mogu da kažem da je cena bila previsoka, ti ljudi su bili vrlo
prijatni, do danas se viđamo, ali smo od njih morali da kupimo i sav nameštaj,
koji je bio pravljen na meru. Eto, tako smo posle četrnaest godina došli do
stana.
Osim stana, da li ste posedovali još
nešto ?
Muž
je imao auto i pre nego što smo se uzeli, to je Wartburg iz 1972, imamo ga i
danas. Pre pet godina smo zahvaljujući mom ocu koji je dobio novac od
restitucije, kupili nov auto sa namerom da stari prodamo. Međutim, deca su se
pobunila, Petar je rekao: “Ja već imam šestnaest godina, i uskoro ću moći da
dobijem vozačku dozvolu”, tako da smo Wartburga sačuvali i sada imamo dva auta.
Još sve nije sređeno oko zaostavštine posle smrti mog muža, tako da ne mogu da
kažem da su oba auta naša, ali će najverovatnije biti. Što se tiče
egzistencijalne situacije, pre i posle revolucije, u našem slučaju restitucija
nam je dosta pomogla. Tata je ostavio za sebe samo toliko koliko mu je
neophodno da bi kao penzioner mogao pristojno da živi, a sestri i meni je
rekao: “Devojke, sada imate dodatni miraz, koji do sada niste mogle da imate.”
Tako sam, od tog novca od restitucije, kupila CD-plejer i kompjuter, stvari
koje inače ne bih mogla da priuštim sebi. Pre toga smo kupili samo mali
televizor i to uz sva moguća odricanja. Kupili smo ga samo zbog Martine, jer se
svaki dan po povratku iz škole žalila kako je ih učiteljica pita šta su gledali
na televiziji, a ona je svaki put morala da objašnjava kako mi televizor
nemamo. Sve to nam nije nedostajalo, ali danas već ne mislim da je luksuz imati
kompjuter, CD-plejer pa ni video, to su jednostavno stvari koje su mi neophodne
za rad.
Da se vratimo još priči o deci. Na
porodiljskom odsustvu ste bili neprekidho sedam godina.
Sa
svakim detetom dve do tri godine. Petar uopšte nije išao u obdanište, samo u
predškolsko, dva puta nedeljno po sat vremena. Luka je išao od pete, a Jana od
treće godine. Najstarija Martina je išla u jaslice, od petnaest meseci.
Da li su imali nekih problema u školi ?
Samo
najmlađa Jana, ali mislim da je bilo zbog Martinine smrti, koja je od Jane bila
deset godina starija. Martina joj je bila kao druga mama, a odjednom je više
nije bilo. Kad je Jana pošla u prvi razred, bio joj je potreban neko ko će joj
se posvetiti, kako je to uvek slučaj sa prvacima, a nas dvoje smo bili odsutni.
Osim toga imali smo stav: “Nije važno što si dobila jedinicu, važno je da si ti
nama živa i zdrava.” A dete to pogrešno shvata i vremenom počne da
zloupotrebljava. Na kraju je ispala prava bruka – dete u trećem razredu još
uvek nije znalo da pristojno čita. Osim toga nismo ni primećivali da ima
problema sa vidom, ni na sistematskom pregledu nisu to primetili, otkrila sam sasvim
slučajno, kad sam shvatila da ne razlikuje trojku od osmice. U to vreme,
otprilike pet nedelja posle Martinine sahrane, imali smo nezgodu sa autom. Deci
se ništa nije desilo, muž je imao samo ogrebotinu od retrovizora, ali sam zato
ja bila povređena, celo lice mi je bilo unakaženo, skoro da sam i oko izgubila,
nemam dužicu, ali mogu da vidim na njega. Bio je to sledeći potres u našem
životu, a to su bili Janini prvi školski dani. Neću da kažem da je glupa, ili
ne daj bože retardirana, ali nije intelektualni tip. Dečaci su odnekud doneli
kompjuterske testove inteligencije, ispostavilo se da Jana ima isti IQ kao i
ja, samo se to kod nje drugačije ispoljava. Daleko viši IQ imaju dečaci, koji
se doduše bave zanatom, ali imaju više interesovanja. Za razliku od mene koja
sam imala sreće sa nastavnicima, Jana je u tom pogledu baš loše prošla. U
obdaništu je još sve bilo u redu, ali u školi je imala kolerične, nervozne
učiteljice, a Janin karakter s tim ne može da se nosi. U petom razredu je
kulminiralo time, što je pala iz istorije. Učio ih je neki nastavnik koji nije
mogao da predaje na fakultetu, pa je došao u osnovnu školu gde se, naravno,
svetio na deci. Ona nije bila jedino dete, samo kad je neko Jani nesimpatičan,
ona se zainati i iz toga je ispala borba na život i smrt. Prozivao ju je skoro
svaki dan i skoro uvek joj iz obesti davao jedinice, a ona ga je svakodnevno
izazivala stojeći pred tablom bez reči, i jedinicu nije htela iz inata da
popravi. Nisam mogla to drugačije da rešim, nego da je premestim u drugu školu,
i ponovo je upišem u peti razred. Odjednom je bez problema počela da dobija
četvorke iz istorije, ali sada ima isti problem sa engleskim jezikom, ponovo
zbog konflikta sa nastavnicom. Jana ume jako da iznervira, nerviramo jedna
drugu možda i zbog toga što smo obe žene i obe imamo nezgodnu narav, ima
trenutaka kada uopšte ne možemo jedna sa drugom, tako je to u pubertetu i ja se
donekle i ne čudim što toliko da nervira nastavnike.
Da li kao majka osećate da je vaš odnos
prema dečacima drugačiji?
Da,
na žalost, nisam u stanju da to objasnim. I sa Martinom sam između njene
četrnaeste i petnaeste godine, imala teške konflikte, samo što sam tada mislila
da je ljubomorna na mlađu braću i sestru i da se oseća odbačenom. Ali sada je
ista situacija sa Janom, tako da je možda stvar u tome što ne umem da se
ophodim prema devojčicama. I u mladosti sam se više družila sa dečacima nego sa
devojčicama. A može biti da su mi kćerke slične, a i Jana je ljubomorna na oba
brata. Evo na primer situacije sa posuđem: “Zašto ja moram da operem sudove,
zašto to braća ne urade?” Ja sam joj odgovorila: “Braća treba da mi nameste
gumu i da mi poprave auto.” Pravim razliku, a ne znam zašto dečaci ne bi mogli
da peru posuđe, i moj muž je to radio, ali kad to treba da obrazložim na žalost
ne znam drugačije nego kao: “Janice, mi smo ipak ženske, a od žena zavisi kakvo
će biti domaćinstvo.” Sa dečacima nemam problema, ophode se prema meni kao
prema drugarici. Ili ja bolje umem sa dečacima, ili oni sa mnom, ili pak imamo
dara za žensko-muški odnos, ne znam.
Kako proslavljate praznike? Da li imate
neke rituale?
Šest
godina života kod muževljevih roditelja je u meni izazvalo averziju prema svim
ritualima, jer se tamo sve sastojalo iz rituala. Počinjali su tako, što su se
rano ujutro otvarali svi ormari i kuhinjski ormarići da bi se sve provetrilo i
“pazite da vam deca ne prosipaju šećer” i slično. Nisu mogli da sačekaju dok ne
odem sa decom u šetnju. Sledeći ritual je bio kad mi je trebao stočić da
Martina piše domaći zadatak, bio je odgovarajuće visine i mogli smo da stavimo
odgovarajuću stolicu, a odgovor je bio: “U ovo vreme, mi za tim stočićem pijemo
čaj.”
Volim
kada smo svi na okupu, kad mi je lepo postavljen sto i kad ne moramo odmah da
ga raspremimo i kad možemo malo da porazgovaramo, to mi je jako dragoceno, jer
smo retko kad skupa. U sebi imam neke sentimentalne crte, a to se ostalima ne
sviđa. Za rituale nam služi vikendica, gde se zaista drugačije živi. Tamo
provodimo praznike i odmore jer za drugo nemamo novca niti patimo za tim. Tamo
smo takođe zajedno samo u izuzetnim prilikama. Ali kada smo raspravljali o tome
da vikendicu prodamo, rekli su odlučno – ni u kom slučaju.
Imate li vremena za prijatelje?
Šta
su to prijatelji? To su zapravo ljudi oko mene. Moja koleginica sa kojom dugi
niz godina držim časove vežbanja je zapravo sekretarica naše katedre, zajedno
smo na poslu, a zatim i u sali za vežbanje i kad stignemo kući moramo odmah da
telefoniramo jedna drugoj, jer smo nešto zaboravile. Moja druga koleginica je,
opet iz Sokola tako da povezujemo rad i prijateljstvo. Mogu se na obe osloniti,
a verovatno i one na mene. Ostali su se raspršili po svetu, a mislim i da danas
nemamo puno vremena.
Kad ste već tako aktivni čovek, da li vas
je nekada zanimao javni život, politika?
Ne,
nikada me to nije privlačilo, naprotiv, grozila sam se toga. Još u
Pragokoncertu sam bila u socijalističkom omladinskom savezu, hteli su da se
angažujem, rekla sam da radim spartakijadu, a oni: “To je tvoja privatna
stvar.” Kasnije mi je umalo pretilo učlanjenje u partiju. To je bilo na
fakultetu. Pre toga me nikada nisu zvali da se učlanim u partiju, imam osećaj
da sam pripadala onima koji nisu bili poželjni. Zanimljivo je, da kad sam
prešla na fakultet, saznala sam da se stranačka organizacija zbog te mrlje iz
šezdeset osme plašila da me primi u članstvo, ali je tadašnja šefica naše
katedre, koja je tada bila predsednica stranačke organizacije rekla da će me
nadgledati. Tako se zauzela za mene i tek 1988. me je pitala da li želim da se
učlanim jer je njena katedra imala nedovoljan broj članova. Po opredeljenju sam
ionako bila levičar, pa sam mislila – zašto da ne. U međuvremenu je došao talas
revolucije, tako da je sve to propalo. Na žalost nikad nisam bila niti sam sada
politički orijentisan čovek i još i danas mnoge stvari ne mogu da shvatim, jer
kod mene pojam dobra i zla ima sasvim druge dimenzije, a i zato što se bavim
periodom između dva rata, a cela naša umetnička avangarda je bila levo
orijentisana. Mislim da i kada bih postala članica partije imali bi sa mnom
dosta problema, ali u tome što je neko član levice, nisam videla nikad ništa
loše.
Još
u toj situaciji pre revolucije na katedri muzikologije, mesto profesora Vojteha
nije bilo moguće sačuvati, ali su zato sve vreme tamo mogli da predaju Petar
Eben ili profesor Zomer, koji takođe nije bio ideološki najčistiji, jer je
vratio partijsku knjižicu. Istina, bilo je u tome poteza povlačenih iz
ministarstva i sa univerziteta, ali današnji šef sam potvrđuje: ”Iskreno
rečeno, mogli smo da predajemo i srednji vek, liturgije i tome slično, niko nam
to nije branio.” To su opet stvari koje ne mogu da se gledaju crno-belo. Na
žalost, danas je trend da je sve u to vreme bilo loše. Kad je situacija posle
počela da se ponovo zaoštrava, doživeli smo puno ružnih scena upravo sa našom
šeficom, koja je još od mlađih dana bila ubeđena komunistkinja i koja je imala
ideološku podršku fakulteta samim tim što je bila u partiji, potpuno se
posvetila tome, zapostavila je naučni rad i porodični život. Kada se njena iluzija
raspršila, bilo je strašno, doživeli smo scene samoubilačih zamisli i to uopšte
nije bilo prijatno. U ovome ne bi trebalo da bude osvetoljubivosti, jer je jako
teško odrediti ko je kome, šta i kada uradio. Priznajem da sam naivna što se
politike tiče, meni sve postane jasno sa zakašnjenjem, kada nešto ima kulise
iza kojih se ne može odmah videti, ali pošto se ipak bavim samo istorijom,
problem sudetsko-nemačkih pitanja ne vidim kao jednostranu stvar, puno toga smo
sami zakuvali i danas plaćamo dug.
Govorili ste o neprijatnim trenutcima, i
o krizama smo već govorili. Da li postoji još nešto šta ste u životu planirali,
a nije vam se ispunilo?
Sećam
se svog dečijeg sna, pismenog sastava, negde u dvanaestoj, trinaestoj godini,
na temu “Šta bi želeo da postaneš?” U toku te jedne školske godine, ja sam
promenila svoje želje, jednom sam htela da postanem glumica, jednom učiteljica,
a zatim i spisatelljica. Danas radim sve tri profesije, sve mi se to ispunilo,
ne mogu da se požalim.
Mislite li da je biti žensko prednost ili
otežavajuća okolnost ?
Ne
bih želela da sam muškarac. O ženstvenosti tek sada razmišljam kada je najbolje
vreme da je ispoljim. Naravno da sada imam bore, ali prosto to mogu. Ne žalim
što sam stručnu karijeru, ako to hoćemo tako da nazovemo, kasno započela. To
uopšte nije loše, jer su deca već do izvesne mere samostalna, u tom smislu ne
brinem. Ne znam koji će se od mojih planova ostvariti, ali po mom mišljenju,
nije kasno. Ima mnogo stvari koje bi trebalo ponoviti, možda ih i ponovo
naučim, zato što se u metodologiji za dvadeset godina od mog diplomiranja,
mnogo toga promenilo, ali je lepo što čovek uvek ima šta da uči.
Ovo pitanje ste u stvari ponovo doveli u
vezu sa poslom ?
Istina
je da sam tek sada, pod uticajem moje dve prijateljice, počela da razmišljam o
tome šta mi lepo stoji, a šta ne. Možda je to bio uticaj supruga, koji je voleo
sportski tip devojaka, farmerke i tome slično, a ja tek sada shvatam da mogu da
se oblačim i nešto drugačije. Ne znam kako da vam kažem da ne zvuči glupo, ali
mislim da sam se godinu dana od suprugove smrti i fizički i psihički promenila.
Još uvek sam dosta razdražljiva, ali ne toliko kao što sam nekad bila i mislim
da se to primećuje. Mislim da sam počela više da se brinem o svom izgledu, što
ranije nije bio slučaj. To me zaista nije zanimalo, a možda je to i ženska
psihologija, jer sam govorila: “Najvažnije je da se ja sviđam svom čoveku,
ostalo nije bitno.” Ali nije baš sve tako. Nije dovoljno da se svidim samo svom
partneru – i mišljenje okoline je bitno. Izreka da odelo čini čoveka i nije
tako glupa. Ja tek sada shvatam da je u međuljudskim odnosima sve bitno.
Želite li da dodate još nešto o tome šta
se za vas promenilo od 1989. godine ?
Nervira
me kada čujem ispade protiv vlade Vaclava Klausa. Možda je to lični stav, ali
kada poredim pređašnju situaciju – prvi put sam bila u inostranstvu 1991.
godine u svojoj četrdesetoj godini. Pre toga sam bila jednom na Balatonu sa
ferijalcima, ali to se ne računa. Danas mogu rano ujutro da telefoniam svom
partneru i kažem mu: “Slobodna sam, dolazim večeras.” I to je izvodljivo! Do
sada sam morala pola godine da pribavljam partijske dozvole, ko zna ko je sve
proveravao da li mogu da putujem u inostranstvo. O tome se radi. To što kifla
košta tri krune, to se podrazumeva. Majka, koja je uvek jedva sastavljala kraj
sa krajem, nas je naučila da pravilno raspoređujemo novac. Moj sadašnji partner
mi se zbog toga divi, neženja je i kuva supe iz kesice, ja dođem i napravim
kolače a on se pita od čega sam ih napravila. Nekako se snalazim. Uvek sam
govorila, čak i u vreme socijalizma, da ne moram da kupujem kobasicu ako nemam
ni za hleb. Hleb je važan, ostalo ne moram da imam. Dobro je da je sada ipak
bolja situacija i trudim se da i decu vaspitavam tako, da sve ima svoje granice
i da ne mogu da imam sve što mi se momentalno svidi.
Ne
sviđa mi se samo to, što je mlade ljude sa kojima sam u svakodnevnom kontaktu
obeležilo vreme posle revolucije. Svake godine dolaze novi studenti, to je samo
godina razlike, ali su sasvim drugačiji. A još prošle i predprošle godine sam
nekima od njih morala da objašnjavam osnovna pravila lepog ponašanja, morala
sam da im kažem da kad negde prvi put dođu, da treba da kažu dobar dan, da se
predstave i kažu šta žele, jer mi se dešavalo da samo vidim kako odlaze
odnoseći knjigu i govore: ”Pa ovo je biblioteka, zar ne?” To dugo nisam mogla
da prihvatim i podnesem. Oni su zaista mešali demokratiju sa samovoljom.
Hvala vam na razgovoru.
(Iz: Vsechny Naše
Včerejšky /Pamêt žen/ Nadace Gender Studies 1998 ed. Pavla Frydlova,
Praha)