Jasmina Tešanović

NORMALNOST: MORALNA OPERA JEDNOG POLITIČKOG IDIOTA

 

(odlomak)

 

 

17. 3. 98

Sva drhtim, noge mi drhte u snu. Osećam se kao junakinja/žrtva iz "Belog hotela": zašto drhte kao da struja kroz njih prolazi u krug? Da li će mi biti potrebne da pobegnem, i da ne uspem da pobegnem? Plašim se smrti i ubijanja. Plašim se svoje nemogućnosti da zamislim bilo kakvu budućnost, čak ni ručak u kome bih mogla da uživam. Posmatram svoje dete sa osećanjem krivice. Ja, sa ovom sudbinom drhtavih nogu, nisam bila u situaciji da imam decu. Da od njih napravim žrtve. Živeći ovde u Srbiji, živeći ovde osamdesetih i devedestih godina. Trebalo je da budem dovoljno razumna da shvatim da ne smem da imam decu. Nema budućnosti, nema mira. Kada sam bila u drugom stanju, osamdesetih, nismo danima imali struje. Bila je zima, i Tito je upravo bio umro. Tito nam je uvek govorio da imamo mnogo struje, da smo bogata zemlja, da smo najbolji na svetu, izmedju Istoka i Zapada. Ja sam mu verovala, dopadalo mi se njegovo lice, sećam ga se od rođenja. Mislila sam da mi je neki deda. Jednom, kao mala, trebalo je da mu predam cveće ali su me naterali da dam cveće egipatskom predsedniku Naseru, zato što sam ja bila viša a Tito niži, Naser viši a druga devojčica niža. Od tada sam uvek mislila da je biti mali pitanje privilegije i lepote. Noge mi drhte kao da sam neka stara žena. Još kad sam bila dete noge su mi drhtale, ali tada nisam ništa znala o životu, ratovima. Bila sam samo dete na mukama.

 

20. 3. 98

Ovaj mesec je bio strašan, naročito poslednje nedelje. Ubijanje je opet počelo. Opet smo svedoci koji ne vide. Znamo da se dešava ali smo slepi. Nemam pojma da li treba nešto da uradimo. Nije čak ni ubijanje koje me svaki dan ubija na sitno, već ova ravnodušnost u odnosu na ubijanje, koja čini da ništa u mom životu nije bitno. Nije bitno da li pišemo ili ne pišemo. Nije bitno ni da li zapravo vidimo, da li se krećemo, da li pokušavamo da popravimo stvari, ili samo ubijamo, razaramo i nastavljamo dalje u svom životinjskom opstajanju. Ceo život mi je u krizi: ne vidim mu smisao. Pripadam zemlji, jeziku, kulturi koju baš briga za bilo kog drugog i za koju sve druge baš briga. I potpuno sam paralisana jer ne umem da se borim, ne umem da ubijam. Nikome više ništa ne verujem, ni samoj sebi. Ostala sam ovde i tako pogrešila: žrtva ili ne postala sam deo onih koji ništa nisu uradili za sebe ili za ostale koje vole. Slušam roditelje i njihove besmislice. Stari su, senilni, ali su ipak uništili moju slobodu, moju snagu i oduzeli mi moć moje mladosti. Zapravo se borim protiv svojih roditelja. Opet je neprijatelj u meni, deo mene. I imam osećanje da neću preživeti. Drhtim na ivici ludila, i nema ničega i nikoga da mi pomognu.

 

23. 3. 98

Moralna opera je naslov mog trućanja, iako je skoro 21 vek. Da li je Leopardi postmoderan, iako je svoju moralnu operu napisao u 19. veku? Uostalom, šta me briga za postmodernu? Nju nije briga za moje moralne dileme, i zašto ja moram da budem moralnija od Pape. Više nemam dušu, razbijena je u hiljadu delića. Na njenom mesto stoji dijamant sa oštrim ivicama od koga mi krvari utroba, gotovo sve vreme, kad se pomeram, kad mislim. Ali dijamant sija, nekad samo meni nekad svima kroz mene. Zavisi od svetlosti i vidljivosti. Rat se nastavlja a mi smo politički korektni, što je mučno za sve ko nije Amerikanac i ko je politički korektan na drugi način. Amerikanci ne shvataju, mi imamo drugačiji pojam svakodnevnog života, hrane, emocija, mi smo žrtve, mi smo agresori. I američka pomoć je nešto što shvatamo kao zaista od pomoći samo identitetu velikoj američkoj politički ispravnoj naciji. A mi, žrtve i agresori, znamo da su Amerikanci u mnogo čemu u pravu. Mi bismo voleli da smo Amerikanci, ali to nije moguće. Amerikanci ne žele da mi budemo Amerikanci, oni žele da smo Ono Drugo, teritorija na kojoj nove stvari mogu da se ugrade. Ne volim sebe kad ovako mislim. Ovde u Srbiji, danas i za poslednjih nekoliko godina imala sam visoki moral "izdajice". Branim Amerikance, stranu intervenciju protiv nacionalnog varvarizma. Ali ne volim da nikome budem Ono Drugo, još najmanje najvećoj sili na svetu, s obzirom da sam član najmanje sile na svetu. Zar to nije nepravedno?

 

Dakle, moj moralni zadatak je da preživim i da ispričam istinu o svojoj smrti. Mislila sam isprva da pišem teorijsku knjigu, filozofsku knjigu ili jednostavnu prozu ala Karver. Ali sam suviše anksiozna, moj svet reči napravljen je od svakodnevnih briga, tragedija, vesti, nedostatka novca, hrane i ljubavi medju ljudima. Pre neko veče susedi su ruinirali moj luksuzni predratni auto zato što su zavidljivi. Učinili su to otvoreno rekavši da su oni izgubili svoje automobile, zašto bih ga ja onda imala. Svesna sam da moram da se odbranim, da stanem ispred njih i vrisnem, vi ste vandali, vi niste pravednici. Izgubljeni ste. Nema zakona, nema milicije, nema sile koja me može zaštititi, toga više nema, uostalom i ne bi me štitili jer ja sam žena sa luksuznim autom. Žene valja da imaju muškarce sa luskuznim autom a luksuzne automobile štite danas revolveri u centru Beograda. Moj sused je siromašni alkoholičar koji se nije adaptirao novom načinu zarađivanja novca kroz kriminal. Izgubio je svoj novac, um i po ceo dan pije pivo na trotoaru. On nije dobar čovek, on nije loš čovek, on nije lutalica ili bivši građjanin, on je jedan od hiljade ljudi sa trotoara koji žive tako u postmodernom društvu u Srbiji zasnovanom na moralnom i fizičkom raspadu. I on nije otuđen, on komunicira i emotivno i racionalno. On shvata Novi Poredak i prati ga. Mi smo oboje deo Nove Sirotinje. Jedina stvar koja nas je delila bila je moj auto parkiran na trotoaru gde on pije pivo. I on je pokušao da ukloni taj simbol koji nas deli. To razumem i neću pokušavati da mu objasnim da automobile ne treba pljuvati, grebati i udarati. On je još gore prošao, što ne bi i moj auto? A kriminalac sa druge strane ulice, sa velikim crvenim trkačkim autom gleda nas strogo: podrazumeva se, mi znamo, on zna, svi znaju, njegov auto niko ne dira u ovom gradu. Njegov auto nosi revolver.

 

27. 3. 98

Tišina naših Očeva, laži naših očeva i njihove igre, pedeset godina kasnije. To je i moj život, deo njihovog, da, kako kažete, manje važan, manje istinit, ali moram da znam. Istinu. Znam da ne postoji nešto kao Istina, ali kažite mi istinu a da to ne bude Istina za Decu, za one koji nikada ne smeju da saznaju dela svojih očeva, za one koji moraju da ispričaju priču zauvek i da sačuvaju bibliju. Moji roditelji sutra će da umru, a nikad mi nisu rekli šta se zaista desilo. Oni su heroji, govore jezikom heroja, sve ove godine, a ja sam promašeni heroj. Pali heroj, nisam ispunila svoj zadatak, obezvrednila sam njihovo obrazovanje. Stide me se, još uvek me vole ali ne kao nekad, svojom krvlju, ponosom i telom. Ne žele od mene unučiće, slavu ili društvo, jer se plaše da se zlo ne proširi. Epa ti roditelji nikad nisu plakali, nikad se za ruke nisu držali, nikad mi nisu rekli koliko glad i ubijanje mogu da su strašni. A ubeđena sam da jesu plakali, držali se za ruke i patili u ratu. Ja sam kukavica, kažu mi, i zato mi nikad neće reći istinu. Moja majka mi nikad nije rekla kako je bolno rađati, zato što sam ja bila kukavica, plašila sam se bola. Čula sam mnogo godina kasnije da je vrištala dok je rađala mene, da je pravila skandale, da je htela da odustane od života deteta. To sam ja bila, hej. Ja nikad nisam vrištala, bila sam sama i bilo mi je teško, zato što sam se plašila da pokažem nešto što su svi vrlo dobro znali. Da sam kukavica. Jedno neherojsko biće, jedno žensko biće, eto šta sam. Krhko, bolno, neurotično biće koje se posvetilo izbegavanju bola i patnje, koje želi samo smeh i radost i dobru maštu. Oni veruju, moji roditelji koji žele da im se snovi kroz mene ostvare, da takvi ljuid ne mogu nikakav san da ostvare. Takvi ljudi su budale, dvorske lude i pesnici. Takvi ljudi ne smeju da vladaju niti im se sme reći istina. Zato što ni u jednom ratu nisam htela da se borim, zato što nikad nisam nosila vioske štikle, zato što nikad nisam verovala i Apsolutnu Istinu, neće da mi ispričaju Svoju priču. Šta sam drugo mogla od njih da tražim: oni su samo moji roditelji: ne novac, ne slavu, ne moć, htela sam samo njihovu jednostavnu istinitu životnu priču. Oni ne govore, ne pišu. Ja to činim umesto njih, sa ljubavlju i mržnjom sa nemoći obespravljene i zloupotrebljene generacije. Ponekad pevam ponekad se rugam njihovoj priči. Gledaju me belo. Zapravo ih baš briga za kukavice koje ne žele da se bore ni u jednom ratu, koje ne veruju da postoji nešto kao pravedan rat. Oni su se borili u svim tim balkanskim ratovima, starim i novim. Njihova moć i ideja su terali ljude u smrt, koji su stvorili ove smešne vođe koje propagiraju staru smrt. Smrt je svuda oko nas. Ima je više u životu nego smrti, više u ljudima koji još uvek dišu nego kod onih koji su prestali. Više ne krivim političare i vođe za ratove i tragedije: sve drugo je stvorilo te vođe. I tu se i ja ubrajam, i moja nemoć da izvučem istinu od svojih roditelja.

 

15. 4. 98

Kakav divan datum, ne znam zašto, možda zato što će za dva dana biti rođendan Karen Bliksen. Nekad sam slavila rođendane mojih omiljenih mrtvih, onih koji čine moj život mogućim na nekom drugom mestu, u nekom drugom vremenu. Sada smo utopljeni u sadašnjosti kao u nekoj mrlji ulja, svaki sekund traje vekovima, bolno i značajno. Promene su tako brze u mom životu na ovom području pod imenom Balkan, da je zapravo promena jedino pravilo. Umetnost življenja je brzina i spremnost, probijanja novih pravila, kršenja zakona... preživljavača. Svakih nekoliko meseci vrednost novca i dobara se menja, potrebe se menjaju s obzirom na nestašice, propisujući tako nov sistem vrednosti. Nijedna filozofija ne može duže da opstane od filozofije potreba.

Danas sam videla na ulici jednu srpsku porodicu ispred kancelarije UNHCR-a, u blizini moga stana, u centru ovog novog i starog grada. Bili su izbezumljeni od straha, okruženi torbama i koferima kojima su blokirali trotoar. Sredovečna žena je plakala, mlada devojka se stidela da gleda u nas koji smo ih gledali, a muškarci su samo sedeli i buljili ispred sebe. Muškarci to često čine kad ostanu bez moći. Naježila sam se na scenu. Bili su u mom gradu, u mojoj ulici. Kao što sam očekivali oni su bili deo moje priče i zajedničke sudbine: srpske izbeglice sa Kosova. Da li su možda bili nacionalisti koji su voleli moć, ili samo žrtve tuđih predrasuda? Moja tetka je morala da emigrira sa Kosovo pre nekih dvadeset godina, zajedno sa celom porodicom zato što su bili Srbi koje su Albanci maltretirali. Sve su ostavili, prodali kuću po niskoj ceni i započeli nov život na periferiji Beograda. To je uobičajna priča porodice mog oca, oni su iz Hercegovine ali raštrkani svuda po svetu, vrlo uspešni u preživljavanju i naglim preokretima sudbine. Nikad im nisam pripadala, podigla me je majčina porodica, ali ni njima nisam pripadala. Oni su verovali u boga i tradiciju. Prvi su za mene bili nasilni a ovi drugi dekadentni. Ja sam pripadala svojim strastima i maštarijama napravljenim od Karen Bliksen, Itala Kalvina, dobrih vila. Porodica na ulici podsetila me je na mnoge porodice koje sam videla po ulicama poslednjih godina, iako nije mnogo njih došlo u centar Beograda. Ovaj put će doći u Beograd. Nema ih mnogo i upravo zato će i doći. Beograd je učinio da izgube svoje živote. Moj grad će se promeniti opet. Sumnjam da je ovo i dalje moj grad, ja sam izbeglica u mom gradu kao te izbeglice na ulici. Moja soba je samo jedna ulica, ne osećam se ni bezbedno ni srećno ni slobodno u njoj. Leđima sam okrenuta ka budućnosti, svetlost me ne čini srećnom, plaši me, pašim se da se ne primeti moja različitost.

 

Moja majka je odbila život svog oca koga je smatrala kulakom, spalila sam biblioteku moje majke koju smatram komunističkim fanatikom, moja ćerka ruši mostove sa mnom zato što me smatra izdajicom dok ona veruje u nacionalne vrednosti. Nema kontinuiteta u vrednostima osim kontinuiteta izdaje vrednosti. Jedna žena koju poznajem spalila je sopstvenu biblioteku, pre Drugog svetskog rata, dok je život rizikovala kao komunistkinja, a biblioteka joj je bila buržujska, sazdana od kulačkog novca njenog oca. Slučajano je celu kuću spalila, kuću svog oca. I nikad se nije ni izvinila niti joj je bilo žao. Jedina tradicija je potpuno odbijanje i raskid. Čak i mali porodični predmeti se bacaju, daju, bilo da su vredni ili ne, da bi se nešto izbrisalo, zaboravilo, da bi se osvojio slobodan prostor. Da li je moguće živeti na takvom tlu, tektonskom, vulkanskom, gorućem...

 

19. 4. 98

Danas je pravoslavni uskrs. Hemičar iz Ukrajine koga sam pre neko veče srela koji živi i radi u Engleskoj, Brajtonu, rekao mi je: Sloveni se drže zajedno, mi smo braća. Pomislila sam, ja sam sestra, pre svega. Ali me je zatim izraz njegovog lica obeshrabrio. Bila sam zapanjena da on koristi jedan politički kliše za koji sam ja mislila da je lokalna patriotska propaganda: da Rusi stoje iza Srba. Zato što to nije istina, niko ne stoji iza Srba, zašto bi, to je kao da stojiš iza najgoreg dela sebe. Moja vrlo osetljiva prijateljica iz grada Ajove mi piše: nisam sanjala da vi u Beogradu imate neke probleme, mi ovde slušamo samo o Albancima na Kosovu, nikad o drugoj strani. Druga strana, pomislila sam, zar postoji nešto kao druga strana u ovoj politici nacionalizma? Druga strana bila bi ne-nacionalna, ne-etnička a prema tome, nevidljiva strana. Moja prijateljica nudi pomoć ili utehu: njeni humantirani instinkti bude se povodom mojih patetičnih pisama. To mrzim, ali moram da pišem, da bih ostala normalna, da bih shvatila da li postoji nešto kao što je normalnost. Nije bitno da li sam u pravu ili nisam, dobra ili zla, patetična ili ubedljiva. Ovo nije književnost, ovo je život. Prijatelj iz Sent Luisa hoće obavezno ovde da dođe i sam da vidi šta se dešava. Mislim da mu je stav ispravan i pošten. I ne razmišlja o nama kao mestu gde se može napraviti karijera kao što to čine neki američki novinari. On želi da dođe ovde, zato što je to Evropa, zato što su belci u pitanju, koji se ponašaju drugačije od ostalih belih ljudi u Evropi: ne postoji crnci a oni ipak konstruišu boje. Moja prijateljica iz Njujorka doći će da fotografiše Normalni život: jutros nije bilo mleka. Upravo pre šest godina kad je počeo rat počeo je sa mlekom, simbol materinske potrebe. Poruka je smrt deci. Prijateljica iz Tuzle me je juče zvala telefonom, iznenađena da imamo neke probleme. Govorimo istim jezikom kao i ranije, ali sam osetila da je strankinja, da živi u inostranstvu. Ona nije to osetila. Pozvala me je da emigriram u Bosnu. Palo mi je na pamet da sam Srpkinja i da bi mi život bio težak tamo. Ovde mi ne pada na pamet da sam Srpkinja i da je život za sve nas težak. S tim mogu lakše da izađem na kraj.

 

6. 5. 98

Imali smo sastanak o Kosovu. Bilo nas je ukupno pedesetak ludih žena i nekoliko muškaraca: homoseksualaca. Većina žena iz nevladinih organizacija i ženskih grupa videli su paralelu sa prošlim ratom u Hrvatskoj i Bosni. Ja to vidim drugačije: imali smo aparthejd državu poslednjih deset godina najmanje za Albance u Srbiji. Stvorili smo Ono Drugo. U Hrvatskoj i Bosni nije bilo tako. Tamo je bila ratna muška igra i pljačka.

Rekla sam na radionici, ja sam u nervnom slomu, ne mogu da govorim, moje muškarce mobilišu. Policija ulazi u kuće. Počela sam da psujem i glas mi je drhtao. Žene su mi rekle: nemaju prava da ulaze u kuće. Naravno, naoružani su i narod se plaši.

 

Nije istina, narod se ne plaši: jednostavno ne znaju da nemaju prava da ulaze. Kao što mnoge žrtve nasilja nemaju pojma o svojim pravima i pravednim granicama.

 

Žene su predložile karavane mira, mirovne proteste, pacifističke marševe i globalno odbijanje mobilizacije. Počinjemo da delamo. Ali smo svesne daleko više nego pre šest godina da nas niko neće slušati.

 

Na Žene u crnom koje su stajale na Trgu republike u Beogradu pljuvali su prolaznici i naravno vređali su ih: kurve, izdajice, ludaje...

 

Ništa novo, u ratu ili miru, pod patrijarhalnim suncem. Čak i jezik, jedini živi deo čoveka koji nasilje ne može da ubije, ne menja se kad dođe do ubijanja žena oružjem ili rečima.

 

9. 5. 98

Danas je međunarodna zajednica donela još jedan paket sankcija protiv Jugoslavije, još jedan korak ka potpunom zatvaranju iznutra i spolja i obrnuto. Bila sam na pijaci, ljudi su pričali o drugim stvarima, o cenama, o inflaciji. Kao da ne znaju odakle sve to dolazi. Ugred rečeno, nisu izgovarali IME, ali rupa usred njihovih rečenica svedočila je da znaju o kome govore. Naravno da pojedinci nisu glupi: narod je glup. Svaki pojedinac ima u sebi čitav univerzum kao potencijal. Svi se rađamo savršeni, istovetni. Ali kako život napreduje neki razvijaju nešto više od drugih: apsolutni sluh, apsolutno telo, aspolutni um – neki razvijaju daleko manje. Neki ništa ne razvijaju, neki bivaju ubijeni dok postaju savršeni. U svakoj osobi vidim savršenstvo, potencijalno savršenstvo, kome se obraćam dok s njim/njom opštim.

 

Danas je Mira Marković otvorila porodilište u Novom Sadu. Čitava dva sata zaustavljeni su porođaji. Trudnice sa trudovima su odbijane. Moć može da zaustavi život ali ne i rađanje.

 

3. 6. 98

Pre nekoliko dana mladi vojnik na redovnom služenju vojnog roka ubijen je na Kosovu, na granici sa Albanijom. Njegovo poslednje pismo roditeljima objavljeno je juče u jednom dnevnom listu. Zvučalo je iskreno, surovo i istinito. Kao i njegov život u tom trenutku života i smrti. Nikakva književnost, nikakva politika ne mogu biti direktniji, nijedna odluka ispravnija od : PRESTANITE, SVI VI KOJI MISLITE DA ČINITE NEŠTO ISPRAVO, PRESTANITE. Mladi ljudi bivaju ubijeni, oni znaju da ih ubijaju ali ne mogu ništa da učine, oni su samo dečaci tek izašli iz škola koji vrše svoju tradicionalnu obavezu prema državi, bilo kojoj državi u svakoj istoriji. Mogu da zamislim rodtelje tog dečka, mogla bih da budem njegova majka. Mogu da zamislim sve njene misli; od "da li sam mogla nešto da učinim" do "umro je kao heroj". Pre nekoliko godina srela sam u liftu moje zgrade majku jednog poginulog đaka, vojnika od 19 godina. Bio je panker, imao je minđušicu i glasno je puštao muziku. Bio je to moj prvi sused. Počela sam da plačem u liftu, nisam znala šta da kažem, i čak i da jesam, ne bih ni reč mogla da izustim zbog zaglušujućih emocija. Majka me je zagrlila i poljubila u oba obraza. Rekla je: "Ajde sada, prestani, bio je hrabar momak i poginuo je za svoju zemlju". Htela sam da vičem: ali ti si luda žena, znaš da to nije istina, njega su ubili oni koji nas pljačkaju, sve nam uzimaju, živote, vrednosti, decu... Ali kad sam joj videla izraz lica: znala sam da ona to zna. Ali znala je i još nešto. Bilo je prekasno da govori iz konkretne situacije, samo apstraktni koncept mogao je da objasni istorijski događaj vojnika koji je ubijen u ratu. Mogla je ranije da dela, ali to nije bio njen život već njegov. Njena molba meni bila je: nemoj da izrekneš, nemoj njegovu smrt da mi oduzmeš. Smrt mi ga je uzela, ostavi mi makar njegovu smrt da mi zauvek pravi društvo. Majke, pomislila sam, majke, izdajice nacija, izdajice svojih muškaraca, nosioci života i smrti, ali kojima nikad nije dozvoljeno da odlučuju o životu i smrti za života. Patrijarhat i politika, pomislila sam, prave društvo u kome su majke kao dvorske lude: govore istinu ali ona nema nikakav uticaj na svet realnosti. Mi žene prelazimo bojna polja i teritorije u ratu pijući vino sa vojnicima, pričajući o životu i hrani. To je jedini način da se preživi, sa imalo zdravlja, u ovom velikom svetu u kome smo otpisane. Neki kažu da je to privilegija: ja kažem da je to ćorsokak.

 

Majka u liftu je nežno zatvorila vrata za mnom. Pomislila sam nikad mi više neće smetati njegova muzika. Za sobom je ostavio tišinu. Vrlo brzo sam se odselila: nepodnošljiva tišina na mom spratu podsećala me je na moju unutrašnju samoću. Očajna kakva sam bila, nisam mogla da je podnesem.

 

7. 6. 98

Grupa roditelja iz Zrenjanina, čiji sinovi služe vojsku na Kosovu i koji ih već duže vremena nisu čuli, potpisali su peticiju za javno informisanje o zbivanjima na Kosovu. Takođe su skupili pisma svojih sinova u kojima dečaci u detalje opisuju kako žive i šta su im naređenja: svu zbrku, maltretiranje i opasnost. Jedan od njih je ubijen upravo pošto je napisao jedno vrlo jednostavno pismo: grozno je kaže, ali izgleda da je takav život.

 

 Čujem da mnogi policajci odbijaju da se bore na Kosovu, na stotine, da napuštaju posao da bi sačuvali ponos i čast. Laknulo mi je, čuvaju i moj ponos i čast. Odjednom osećam da ne živim među divljacima, ludacima, ubicama, idiotima. Možda je to mesto kao bilo koje drugo, ovo mesto u kome policajci sa dobrim platama daju ostavke iz moralnih razloga. Svi razlozi su dobrodošli, samo da prestanu da ratuju. Građanska neposlušnost je jedina koja nam je preostala za borbu.

 

17. 6. 98

Roditelji iz cele zemlje protestuju što im se deca šalju da vode rat na Kosovu, za Kosovo. Volela bih da mogu da im vidim lica. To mora da su neki specijalni ljudi, koji su pošteni dovoljno da priznaju da je to još uvek njihov stari rat koji vode, najmanje poslednjih 60 godina. Moji roditelji misle da bi mi trebalo da vodimo njihov rat, smatraju da još uvek imaju ključ za pravdu i mir. Misle da sve znaju najbolje, smatraju me političkim idiotom, kukavicom, izdajicom. Ja ionako loše mislim o sebi, zbog mog malog života, punog strepnji i strahova, bez velikih dela, bez tragova. Moji roditelji, kao većina roditelja ovde, misle da su deca stvorena da nastave dela svojih roditelja, i ni za šta drugo: ne za radost, za ljubav, ili zabavu. Naprotiv, sva osećanja moraju da su tajna, jer ako postanu isuviše otvorena prekinuće misiju kontinuiteta. Za mog oca, čija je muška linija osujećena, ja sam samo jedna žena za udaju. Moj go život je za njega postao važniji od mojih dela s obzirom da ne mogu da nastavim njegovo ime. Mogu da mu pružim doživotnu negu, zato i služe devojčice. I opet, šta god ja uradila u ovom ratu, nije bitno, šta god ja rekla niko ne čuje, čak ni moj otac s obzirom da mu nisam sin niti mu rađam unuka, već mu samo dajem ljubav koja mu više i nije potrebna. Starim ljudima samo treba moć i nešto blizu besmtrnosti. Možda i rat sa kontinutetom, preko naših leđa. Kažem: skidajte nam se sa leđa, očevi...

 

18. 6. 98

Žena koja mi pomaže da spremam kuću je izbeglica iz Knina, iz operacije Oluja 95, kada su bili bombardovani u 5 ujutru i kad su bežali u spavaćicama, pešice, na traktorima... Danas drhti, ne spava, plaši se da će opet ovde isto da se desi. Htela je da je smirim, ali ja se isto osećam kao ona. I ja drhtim: ni ne spavam. Obe se osećamo krive što nismo opet na pravom mestu, što imamo decu koju ne možemo da zaštitimo. I naši nas muškarci za iste stvari optužuju. Pokušala sam da joj objasnim da nismo mi krive. Znam da je naše osećanje odgovornosti i krivice iracionalno, ali je stvarno koliko smešno i besmisleno. Naš strah i strepnja toliko su veliki da čistimo, kuvamo, po ceo dan, prekidajući kućni posao samo da bismo čule vesti. Sve se isto ponašamo, kao ja i moja spremačica. U Beču pre šest godina, ponašala sam se isto kao moja prijateljica izbeglica iz Bosne čiju su kuću bombe srušile dok je moja još čekala na bombe. Čistimo i osećamo se krive.

 

20. 6. 98

Ispratila sam autobus sa decom u Grčku: ja ostajem da čekam NATO. Čujem da se ljudi klade, da li će bombardovati Beograd, Srbiju ovih dana ili početkom septembra. Onda ima onih starih komunista koji se ljute, kažu bombardovanje je ozbiljna stvar, kako vas nije sramota da manipulište s takvim glupostima. I onda velika većina onih koji ne misle ništa. Nisu mislili ni ranije ništa, ni sutra neće misliti ništa, kako onda danas da misle nešto? I ne nerviraju se, i misle kako će sutra gledati utakmicu Jugoslavija-Nemačka, i kako će piti pivo uz utakmicu sa kumovima i kako neće ići na letovanje jer nemaju para, ali nema veze, mogu da se ožderavaju, to im je jedino preostalo... I tako, kao da postoji neka rupa u vremenu: odjednom kao da se kroz maglu sećam pedesetih godina, gotovo da se nikad nisam setila ničega iz svog najranijeg detinjstva, do ovog trena, kad je rupa u vremenu usisala sve nas i vratila nas u pedesete. Te neke žene su isto tako bile debele kao ove danas, i nije se išlo na more, i buljilo se u neki crno beli televizor kolektivno i nije se mnogo mislilo, jer nije bilo prostora za misao: rad i beda usisavali su živote i sve individualne projekte. Moja tetka je, isto kao moja prijateljica Ceca, imala veliki stomak, velike grudi i uvek dobro raspoloženje. A bila je žestoki antikomunista, rasista i osoba koja je u ratu izgubila sve: status, novac, kuće, muža, lepotu... Ali kao da nije, kao da je više volela ovo što joj je ogoljeno ostalo nego ono što je izgubila.

 Kod Železničke bolnice autobus sa decom kreće: vođa izviđača se dere na decu, na roditelje, ne sakrivajući svoju autoritarnost i agresivnost kao stil: kaže, ovo je vaspitno ne rekreativno letovanje. Došlo je njegovo vreme. Mi roditelji mrtvi ladni puštamo da nam neznanac maltertira decu u vaspitne svrhe. Odgovaramo mu masnim vicevima, cinizmom, potpuno ravnodušni. Neke babe sa prozora Železničke bolnice dobacuju, hoće i one da učestvuju, tu sa prozora dok čekaju smrt ili bilo šta, nekog rođaka, večeru: kakva je to ekskurzija? Kažem ja NATO ekskurzija, srpski izviđači idu u susret američkim. U jednom trenutku primećujem, autobus ima registraciju Bjelo Polje, pomišljam, bezbednije je. I pitam se, kakva su ta ostala bombradovanja bila: u Beogradu 41. kada mi je stradala tetka, u Sarajevu 92. kada mi je stradala neka druga tetka. I da li bih i tada, kao sada, na ulici ispred Železničke bolnice učestvovala u sceni iz Kusturičinog filma. Ili je to samo ona gore pomenuta rupa u vremenu?

 

21. 6. 98

Od vesti to vesti: čekajući NATO. Kako će se odraziti uspešna utakmica jugoslovenske reprezantacije na NATO, možda napadnu, a naši istom merom uzvrate? Zanimljivo je bilo biti na ulici u vreme utakmice. Zašto se meni to uvek dešava? Kao neki skript. Baš taj dan u to vreme dok se pripadnost meri gledanjem utakmice, ja u suprotnom smeru, po oluji idem da se nađem sa Amerikankom koja dolazi sa Kosova i nastavlja za Sarajevo. Pre nekoliko godina zajedno smo napravile knjigu izbegličkih priča "Kofer". Od tada se nismo videle, sve do ove utakmice. Jedva smo se razumele od buke televizora iz kafića, od oluje, od istorije. Setila sam se mog skripta u drugim prilikama: kada je Tito umro, stanovala sam u Kosovskoj ulici. Svi predsednici prisutni na sahrani prošli su tom ulicom u otvorenim kolima i mahali narodu na prozorima. Ja sam prespavala tu priliku, kao i niz godina svog života koje su Titu pripale. Kad god bih ga videla na TV-u kako nam maše, mislila bih da mi je neki rođak, deda. Kad je pre neko veče čovek upucan u glavu ispod mog prozora, nisam opet mogla da se probudim. Što kaže moj majstor Stamenko, povodom poslednjeg glasanja: više ni za sebe ne bih glasao. Mislim da se ne bih probudila ni u mene da su uperili pištolj. Živim u statistički možda najopasnijih dvesta metara u Jugoslaviji, u ulici Molerovoj. Od kada sam se doselila, za poslednje četiri godine, ubijeno je četiri čoveka na potezu od pedesetak brojeva. I dvaput je eksplodirala bomba iza ćoška. Ali o Molerovoj drugi put.

 

22. 6. 98

Volim granične dane između horoskopskih znakova, kao što je danas, u koje inače ne verujem ali s kojima se silno provodim. Kao i sa svakom drugom verom. Ima mnogo načina da se opiše jedan dan; po onome što radiš, po onome što misliš, po osnovnom osećanju koje nosiš. Ja uvek mislim da sam mogla hiljadu različitih oblika da budem, stvorim... A onda ni dve stvari uporedo ne mogu da izvedem. Danas sam, kuvala rižoto sa lignjama dok sam završavala tekst "Žene i rat" za neki američki časopis. Ovaj put je rižoto stradao a ne tekst: ta će me greška vremenski više koštati. A jedino ozbiljno osećanje koje u sebi nosim je rat, rat, rat, jedan od onih arhetipskih strahova, kao od porođaja, smrti, u kojima prestajem da budem pojedinka i postajem sve ono od čega sam nastala, meni nepoznato. Mislim da su te stvari u mom životu mogle i bez mene da se odigraju: u tom smislu detinjstvo je najgore: postoje samo ta stanja. Zato se ne sećam svog detinjstva. I dalje se pitam, kako ljudi mogu da idu ulicama kao da se ništa ne dešava i u kompulzivnom patriotizmu da kliču nekim fudbalerima koji žive u inostranstvu već godinama i za koje je Jugoslavija folklorno obeležje. Kao da je instinkt istine i pravde izumro, sve dok neki fudbaleri ne šutnu loptu, i tada srpski narod postaje kolektivno biće sa istorijom. Moji prijatelji nemaju novca da plate struju, da se prehrane i naravno neće da idu u rat. Osećam grižu savesti i osećanje krivice i dužnosti u odnosu na naše konstruisane neprijatelje Albance i moje prijatelje koji ovde odumiru. Ali ja još manje znam šta da radim: pišem dnevnik i popujem, čekajući NATO.

 

23. 6. 98

Tenzija je u vazduhu, pred kišu, elektricitet, pred rat. Romkinja u mojoj ulici koja živi u podrumu valja se, polugola, po upuljuvanom trotoaru, po srči od pivske flaše koju je razbila. Ni Marina Abramović se nije toga setila. Sva je u krvi, viče: milicija, ubi me, njen sin hoće da je skloni, ali njen muž stoji pored nje stoički, njeni unučići, dve bebe, ne plaču, a njen pas Tijana, inače muški rasni pas, ravnodušno liže krv sa trotoara. Ona ima duge monologe o životu, ratu, o ljubavi, o prostoti. U poslednje vreme sve češće. Mi Molerovci, marginalci i kriminalci (nova struktura stanovnika ove ulice), gledamo sa prozora i onda pozovemo hitnu pomoć: za sat vremena sedeće na stepeniku blažena. Svakim danom osećam kako se smanjuje društveni i emotivni prostor između mene i nje. Znam zašto i kako ona radi to što radi, i ona zna zašto ja to ne radim. Ona je Romkinja, ja sam Belkinja. Zove me "maco" na ulici, još jedina osoba koja mi tepa. Kugla u stomaku ne prestaje da me muči: svratila sam u Ženski centar. Drugarica mi kaže, jesi li čula šta rade naši ratnici na Kosovu, stalno dobijamo e-mailove: siluju, ubijaju...isto kao 92. u Bosni. Mi ovde, sad već na svim televizijama samo čujemo o teroristima i vekovnim stradanjima srpskog naroda. Tu žrtve još uvek uglavnom imaju imena! Amerikanka mi kaže: hoćeš na Kosovo, da sama vidiš? Ne moram, sve znam. Danas jedan milicajac u civilu samo što me nije ubio vozeći svoj auto kao da je na frontu. Nije me ni pogledao, ja sam njega gledala zapanjeno, ali zanemela. Takva je stvarnost milicije i građana u ovoj državi, mogu da zamislim kako je na Kosovu! Iz Haga me zovu da idem na Kipar septembra da držim predavanje o Kipru, ili da smislim neki nov politički ugao o Beogradu iz Beograda. Nemam emotivne snage da nešto tvrdim: ja nisam intelektualac, ja nisam pisac, ponavljam, ja sam žena koja gleda i ponekad nešto napiše.

 

24. 6. 98

Danas sam stajala na Trgu Republike iliti Slobode (i SPS i SPO hoće da se gine za Kosovo i s tim duhom nazivaju trgove i decu) sa Ženama u Crnom: ZA MIR NA KOSOVU. Kao i uvek, vrlo malo ljudi je bilo zainteresovano, bilo je nekoliko fotografa, a jedan je iz čista mira počeo da viče na nas zato što neke žene nisu htele da se slikaju. Vikao je kao muškarac blesavim ženama: Zašta vi uopšte stojite kad nećete da se slikate. Rekla sam mu da ne propoveda. Ne trpim više kulturološke primitivizme, zamalo da se pobijem sa taksistom koji me je nazvao guskom i pokušao da mi preseče put. Žene izdajice rata protestuju za mir a jedan penzioner nas psuje, on bi da se ratuje: kulturološki i on ne shvata da prelazi sve granice. Sakriven iza svojih godina i pola ne trpi suprotno mišljenje. Ni pretnje smrću nas ne mogu promeniti, samo nas učvršćuju u primitivnoj agresivnosti ili sebičnoj nezainteresovanosti. Pacifisti traže vojnu intervenciju, desilo se prvi put za Bosnu pre nekoliko godina, dešava se sada opet. Ja sam politički idiot, nijednu vojnu intervenciju ne podnosim nigde, pa ni ovde gde živim. Ja se jednostavno plašim jer znam da je blizu, osećam da nemam snage da bežim, i znam da sa druge strane za nas iz obora nema mesta. Vratila mi se drugarice iz Italije. Kaže, da znaš da nije ni tamo dobro. Znam, ali važno je da imaš izbora. Bolje dva loša nego nijedan. Kako vreme prolazi imam utisak da sve znam: prekasno i bez poente. Znam šta će biti sa mnom u svim opcijama i ravnodušna sam. Idući danas centrom vrelog Beograda, gledajući ljude kako preživljavaju, prosjake, invalide, masne autobuse, agresivne muškarce i otuđene žene odjednom kao da se probilo nešto duboko iz mene visoko iznad mene: kao neko da me je iščupao i negde zafrljačio. Osetila sam vrtoglavicu a onda iznenada: slobodu. Mislim da sam doživela iskorenje ili depatriotizaciju.