Jasmina Tešanović
NORMALNOST: MORALNA OPERA JEDNOG POLITIČKOG IDIOTA
(odlomak)
17. 3. 98
Sva
drhtim, noge mi drhte u snu. Osećam se kao junakinja/žrtva iz "Belog
hotela": zašto drhte kao da struja kroz njih prolazi u krug? Da li će mi
biti potrebne da pobegnem, i da ne uspem da pobegnem? Plašim se smrti i
ubijanja. Plašim se svoje nemogućnosti da zamislim bilo kakvu budućnost, čak ni
ručak u kome bih mogla da uživam. Posmatram svoje dete sa osećanjem krivice.
Ja, sa ovom sudbinom drhtavih nogu, nisam bila u situaciji da imam decu. Da od
njih napravim žrtve. Živeći ovde u Srbiji, živeći ovde osamdesetih i devedestih
godina. Trebalo je da budem dovoljno razumna da shvatim da ne smem da imam
decu. Nema budućnosti, nema mira. Kada sam bila u drugom stanju, osamdesetih,
nismo danima imali struje. Bila je zima, i Tito je upravo bio umro. Tito nam je
uvek govorio da imamo mnogo struje, da smo bogata zemlja, da smo najbolji na
svetu, izmedju Istoka i Zapada. Ja sam mu verovala, dopadalo mi se njegovo
lice, sećam ga se od rođenja. Mislila sam da mi je neki deda. Jednom, kao mala,
trebalo je da mu predam cveće ali su me naterali da dam cveće egipatskom
predsedniku Naseru, zato što sam ja bila viša a Tito niži, Naser viši a druga
devojčica niža. Od tada sam uvek mislila da je biti mali pitanje privilegije i
lepote. Noge mi drhte kao da sam neka stara žena. Još kad sam bila dete noge su
mi drhtale, ali tada nisam ništa znala o životu, ratovima. Bila sam samo dete
na mukama.
20. 3. 98
Ovaj
mesec je bio strašan, naročito poslednje nedelje. Ubijanje je opet počelo. Opet
smo svedoci koji ne vide. Znamo da se dešava ali smo slepi. Nemam pojma da li
treba nešto da uradimo. Nije čak ni ubijanje koje me svaki dan ubija na sitno,
već ova ravnodušnost u odnosu na ubijanje, koja čini da ništa u mom životu nije
bitno. Nije bitno da li pišemo ili ne pišemo. Nije bitno ni da li zapravo
vidimo, da li se krećemo, da li pokušavamo da popravimo stvari, ili samo
ubijamo, razaramo i nastavljamo dalje u svom životinjskom opstajanju. Ceo život
mi je u krizi: ne vidim mu smisao. Pripadam zemlji, jeziku, kulturi koju baš
briga za bilo kog drugog i za koju sve druge baš briga. I potpuno sam
paralisana jer ne umem da se borim, ne umem da ubijam. Nikome više ništa ne
verujem, ni samoj sebi. Ostala sam ovde i tako pogrešila: žrtva ili ne postala
sam deo onih koji ništa nisu uradili za sebe ili za ostale koje vole. Slušam
roditelje i njihove besmislice. Stari su, senilni, ali su ipak uništili moju
slobodu, moju snagu i oduzeli mi moć moje mladosti. Zapravo se borim protiv svojih
roditelja. Opet je neprijatelj u meni, deo mene. I imam osećanje da neću
preživeti. Drhtim na ivici ludila, i nema ničega i nikoga da mi pomognu.
23. 3. 98
Moralna
opera je naslov mog trućanja, iako je skoro 21 vek. Da li je Leopardi
postmoderan, iako je svoju moralnu operu napisao u 19. veku? Uostalom, šta me
briga za postmodernu? Nju nije briga za moje moralne dileme, i zašto ja moram
da budem moralnija od Pape. Više nemam dušu, razbijena je u hiljadu delića. Na
njenom mesto stoji dijamant sa oštrim ivicama od koga mi krvari utroba, gotovo
sve vreme, kad se pomeram, kad mislim. Ali dijamant sija, nekad samo meni nekad
svima kroz mene. Zavisi od svetlosti i vidljivosti. Rat se nastavlja a mi smo
politički korektni, što je mučno za sve ko nije Amerikanac i ko je politički
korektan na drugi način. Amerikanci ne shvataju, mi imamo drugačiji pojam
svakodnevnog života, hrane, emocija, mi smo žrtve, mi smo agresori. I američka
pomoć je nešto što shvatamo kao zaista od pomoći samo identitetu velikoj
američkoj politički ispravnoj naciji. A mi, žrtve i agresori, znamo da su
Amerikanci u mnogo čemu u pravu. Mi bismo voleli da smo Amerikanci, ali to nije
moguće. Amerikanci ne žele da mi budemo Amerikanci, oni žele da smo Ono Drugo,
teritorija na kojoj nove stvari mogu da se ugrade. Ne volim sebe kad ovako
mislim. Ovde u Srbiji, danas i za poslednjih nekoliko godina imala sam visoki
moral "izdajice". Branim Amerikance, stranu intervenciju protiv
nacionalnog varvarizma. Ali ne volim da nikome budem Ono Drugo, još najmanje
najvećoj sili na svetu, s obzirom da sam član najmanje sile na svetu. Zar to
nije nepravedno?
Dakle,
moj moralni zadatak je da preživim i da ispričam istinu o svojoj smrti. Mislila
sam isprva da pišem teorijsku knjigu, filozofsku knjigu ili jednostavnu prozu ala
Karver. Ali sam suviše anksiozna, moj svet reči napravljen je od svakodnevnih
briga, tragedija, vesti, nedostatka novca, hrane i ljubavi medju ljudima. Pre
neko veče susedi su ruinirali moj luksuzni predratni auto zato što su
zavidljivi. Učinili su to otvoreno rekavši da su oni izgubili svoje automobile,
zašto bih ga ja onda imala. Svesna sam da moram da se odbranim, da stanem
ispred njih i vrisnem, vi ste vandali, vi niste pravednici. Izgubljeni ste.
Nema zakona, nema milicije, nema sile koja me može zaštititi, toga više nema,
uostalom i ne bi me štitili jer ja sam žena sa luksuznim autom. Žene valja da
imaju muškarce sa luskuznim autom a luksuzne automobile štite danas revolveri u
centru Beograda. Moj sused je siromašni alkoholičar koji se nije adaptirao
novom načinu zarađivanja novca kroz kriminal. Izgubio je svoj novac, um i po
ceo dan pije pivo na trotoaru. On nije dobar čovek, on nije loš čovek, on nije
lutalica ili bivši građjanin, on je jedan od hiljade ljudi sa trotoara koji
žive tako u postmodernom društvu u Srbiji zasnovanom na moralnom i fizičkom
raspadu. I on nije otuđen, on komunicira i emotivno i racionalno. On shvata
Novi Poredak i prati ga. Mi smo oboje deo Nove Sirotinje. Jedina stvar koja nas
je delila bila je moj auto parkiran na trotoaru gde on pije pivo. I on je
pokušao da ukloni taj simbol koji nas deli. To razumem i neću pokušavati da mu
objasnim da automobile ne treba pljuvati, grebati i udarati. On je još gore
prošao, što ne bi i moj auto? A kriminalac sa druge strane ulice, sa velikim
crvenim trkačkim autom gleda nas strogo: podrazumeva se, mi znamo, on zna, svi
znaju, njegov auto niko ne dira u ovom gradu. Njegov auto nosi revolver.
27. 3. 98
Tišina
naših Očeva, laži naših očeva i njihove igre, pedeset godina kasnije. To je i
moj život, deo njihovog, da, kako kažete, manje važan, manje istinit, ali moram
da znam. Istinu. Znam da ne postoji nešto kao Istina, ali kažite mi istinu a da
to ne bude Istina za Decu, za one koji nikada ne smeju da saznaju dela svojih
očeva, za one koji moraju da ispričaju priču zauvek i da sačuvaju bibliju. Moji
roditelji sutra će da umru, a nikad mi nisu rekli šta se zaista desilo. Oni su
heroji, govore jezikom heroja, sve ove godine, a ja sam promašeni heroj. Pali
heroj, nisam ispunila svoj zadatak, obezvrednila sam njihovo obrazovanje. Stide
me se, još uvek me vole ali ne kao nekad, svojom krvlju, ponosom i telom. Ne
žele od mene unučiće, slavu ili društvo, jer se plaše da se zlo ne proširi. Epa
ti roditelji nikad nisu plakali, nikad se za ruke nisu držali, nikad mi nisu
rekli koliko glad i ubijanje mogu da su strašni. A ubeđena sam da jesu plakali,
držali se za ruke i patili u ratu. Ja sam kukavica, kažu mi, i zato mi nikad
neće reći istinu. Moja majka mi nikad nije rekla kako je bolno rađati, zato što
sam ja bila kukavica, plašila sam se bola. Čula sam mnogo godina kasnije da je
vrištala dok je rađala mene, da je pravila skandale, da je htela da odustane od
života deteta. To sam ja bila, hej. Ja nikad nisam vrištala, bila sam sama i
bilo mi je teško, zato što sam se plašila da pokažem nešto što su svi vrlo
dobro znali. Da sam kukavica. Jedno neherojsko biće, jedno žensko biće, eto šta
sam. Krhko, bolno, neurotično biće koje se posvetilo izbegavanju bola i patnje,
koje želi samo smeh i radost i dobru maštu. Oni veruju, moji roditelji koji
žele da im se snovi kroz mene ostvare, da takvi ljuid ne mogu nikakav san da
ostvare. Takvi ljudi su budale, dvorske lude i pesnici. Takvi ljudi ne smeju da
vladaju niti im se sme reći istina. Zato što ni u jednom ratu nisam htela da se
borim, zato što nikad nisam nosila vioske štikle, zato što nikad nisam verovala
i Apsolutnu Istinu, neće da mi ispričaju Svoju priču. Šta sam drugo mogla od
njih da tražim: oni su samo moji roditelji: ne novac, ne slavu, ne moć, htela
sam samo njihovu jednostavnu istinitu životnu priču. Oni ne govore, ne pišu. Ja
to činim umesto njih, sa ljubavlju i mržnjom sa nemoći obespravljene i
zloupotrebljene generacije. Ponekad pevam ponekad se rugam njihovoj priči.
Gledaju me belo. Zapravo ih baš briga za kukavice koje ne žele da se bore ni u
jednom ratu, koje ne veruju da postoji nešto kao pravedan rat. Oni su se borili
u svim tim balkanskim ratovima, starim i novim. Njihova moć i ideja su terali
ljude u smrt, koji su stvorili ove smešne vođe koje propagiraju staru smrt.
Smrt je svuda oko nas. Ima je više u životu nego smrti, više u ljudima koji još
uvek dišu nego kod onih koji su prestali. Više ne krivim političare i vođe za
ratove i tragedije: sve drugo je stvorilo te vođe. I tu se i ja ubrajam, i moja
nemoć da izvučem istinu od svojih roditelja.
15. 4. 98
Kakav
divan datum, ne znam zašto, možda zato što će za dva dana biti rođendan Karen
Bliksen. Nekad sam slavila rođendane mojih omiljenih mrtvih, onih koji čine moj
život mogućim na nekom drugom mestu, u nekom drugom vremenu. Sada smo utopljeni
u sadašnjosti kao u nekoj mrlji ulja, svaki sekund traje vekovima, bolno i
značajno. Promene su tako brze u mom životu na ovom području pod imenom Balkan,
da je zapravo promena jedino pravilo. Umetnost življenja je brzina i spremnost,
probijanja novih pravila, kršenja zakona... preživljavača. Svakih nekoliko
meseci vrednost novca i dobara se menja, potrebe se menjaju s obzirom na
nestašice, propisujući tako nov sistem vrednosti. Nijedna filozofija ne može
duže da opstane od filozofije potreba.
Danas
sam videla na ulici jednu srpsku porodicu ispred kancelarije UNHCR-a, u blizini
moga stana, u centru ovog novog i starog grada. Bili su izbezumljeni od straha,
okruženi torbama i koferima kojima su blokirali trotoar. Sredovečna žena je
plakala, mlada devojka se stidela da gleda u nas koji smo ih gledali, a
muškarci su samo sedeli i buljili ispred sebe. Muškarci to često čine kad
ostanu bez moći. Naježila sam se na scenu. Bili su u mom gradu, u mojoj ulici.
Kao što sam očekivali oni su bili deo moje priče i zajedničke sudbine: srpske
izbeglice sa Kosova. Da li su možda bili nacionalisti koji su voleli moć, ili
samo žrtve tuđih predrasuda? Moja tetka je morala da emigrira sa Kosovo pre
nekih dvadeset godina, zajedno sa celom porodicom zato što su bili Srbi koje su
Albanci maltretirali. Sve su ostavili, prodali kuću po niskoj ceni i započeli
nov život na periferiji Beograda. To je uobičajna priča porodice mog oca, oni
su iz Hercegovine ali raštrkani svuda po svetu, vrlo uspešni u preživljavanju i
naglim preokretima sudbine. Nikad im nisam pripadala, podigla me je majčina
porodica, ali ni njima nisam pripadala. Oni su verovali u boga i tradiciju.
Prvi su za mene bili nasilni a ovi drugi dekadentni. Ja sam pripadala svojim strastima
i maštarijama napravljenim od Karen Bliksen, Itala Kalvina, dobrih vila.
Porodica na ulici podsetila me je na mnoge porodice koje sam videla po ulicama
poslednjih godina, iako nije mnogo njih došlo u centar Beograda. Ovaj put će
doći u Beograd. Nema ih mnogo i upravo zato će i doći. Beograd je učinio da
izgube svoje živote. Moj grad će se promeniti opet. Sumnjam da je ovo i dalje
moj grad, ja sam izbeglica u mom gradu kao te izbeglice na ulici. Moja soba je
samo jedna ulica, ne osećam se ni bezbedno ni srećno ni slobodno u njoj. Leđima
sam okrenuta ka budućnosti, svetlost me ne čini srećnom, plaši me, pašim se da
se ne primeti moja različitost.
Moja
majka je odbila život svog oca koga je smatrala kulakom, spalila sam biblioteku
moje majke koju smatram komunističkim fanatikom, moja ćerka ruši mostove sa
mnom zato što me smatra izdajicom dok ona veruje u nacionalne vrednosti. Nema
kontinuiteta u vrednostima osim kontinuiteta izdaje vrednosti. Jedna žena koju
poznajem spalila je sopstvenu biblioteku, pre Drugog svetskog rata, dok je
život rizikovala kao komunistkinja, a biblioteka joj je bila buržujska, sazdana
od kulačkog novca njenog oca. Slučajano je celu kuću spalila, kuću svog oca. I
nikad se nije ni izvinila niti joj je bilo žao. Jedina tradicija je potpuno
odbijanje i raskid. Čak i mali porodični predmeti se bacaju, daju, bilo da su
vredni ili ne, da bi se nešto izbrisalo, zaboravilo, da bi se osvojio slobodan
prostor. Da li je moguće živeti na takvom tlu, tektonskom, vulkanskom,
gorućem...
19. 4. 98
Danas
je pravoslavni uskrs. Hemičar iz Ukrajine koga sam pre neko veče srela koji
živi i radi u Engleskoj, Brajtonu, rekao mi je: Sloveni se drže zajedno, mi smo
braća. Pomislila sam, ja sam sestra, pre svega. Ali me je zatim izraz njegovog
lica obeshrabrio. Bila sam zapanjena da on koristi jedan politički kliše za
koji sam ja mislila da je lokalna patriotska propaganda: da Rusi stoje iza
Srba. Zato što to nije istina, niko ne stoji iza Srba, zašto bi, to je kao da
stojiš iza najgoreg dela sebe. Moja vrlo osetljiva prijateljica iz grada Ajove
mi piše: nisam sanjala da vi u Beogradu imate neke probleme, mi ovde slušamo
samo o Albancima na Kosovu, nikad o drugoj strani. Druga strana, pomislila sam,
zar postoji nešto kao druga strana u ovoj politici nacionalizma? Druga strana
bila bi ne-nacionalna, ne-etnička a prema tome, nevidljiva strana. Moja
prijateljica nudi pomoć ili utehu: njeni humantirani instinkti bude se povodom
mojih patetičnih pisama. To mrzim, ali moram da pišem, da bih ostala normalna,
da bih shvatila da li postoji nešto kao što je normalnost. Nije bitno da li sam
u pravu ili nisam, dobra ili zla, patetična ili ubedljiva. Ovo nije
književnost, ovo je život. Prijatelj iz Sent Luisa hoće obavezno ovde da dođe i
sam da vidi šta se dešava. Mislim da mu je stav ispravan i pošten. I ne
razmišlja o nama kao mestu gde se može napraviti karijera kao što to čine neki
američki novinari. On želi da dođe ovde, zato što je to Evropa, zato što su
belci u pitanju, koji se ponašaju drugačije od ostalih belih ljudi u Evropi: ne
postoji crnci a oni ipak konstruišu boje. Moja prijateljica iz Njujorka doći će
da fotografiše Normalni život: jutros nije bilo mleka. Upravo pre šest godina
kad je počeo rat počeo je sa mlekom, simbol materinske potrebe. Poruka je smrt
deci. Prijateljica iz Tuzle me je juče zvala telefonom, iznenađena da imamo
neke probleme. Govorimo istim jezikom kao i ranije, ali sam osetila da je
strankinja, da živi u inostranstvu. Ona nije to osetila. Pozvala me je da
emigriram u Bosnu. Palo mi je na pamet da sam Srpkinja i da bi mi život bio
težak tamo. Ovde mi ne pada na pamet da sam Srpkinja i da je život za sve nas
težak. S tim mogu lakše da izađem na kraj.
6. 5. 98
Imali
smo sastanak o Kosovu. Bilo nas je ukupno pedesetak ludih žena i nekoliko
muškaraca: homoseksualaca. Većina žena iz nevladinih organizacija i ženskih
grupa videli su paralelu sa prošlim ratom u Hrvatskoj i Bosni. Ja to vidim
drugačije: imali smo aparthejd državu poslednjih deset godina najmanje za
Albance u Srbiji. Stvorili smo Ono Drugo. U Hrvatskoj i Bosni nije bilo tako.
Tamo je bila ratna muška igra i pljačka.
Rekla
sam na radionici, ja sam u nervnom slomu, ne mogu da govorim, moje muškarce
mobilišu. Policija ulazi u kuće. Počela sam da psujem i glas mi je drhtao. Žene
su mi rekle: nemaju prava da ulaze u kuće. Naravno, naoružani su i narod se
plaši.
Nije
istina, narod se ne plaši: jednostavno ne znaju da nemaju prava da ulaze. Kao
što mnoge žrtve nasilja nemaju pojma o svojim pravima i pravednim granicama.
Žene
su predložile karavane mira, mirovne proteste, pacifističke marševe i globalno
odbijanje mobilizacije. Počinjemo da delamo. Ali smo svesne daleko više nego
pre šest godina da nas niko neće slušati.
Na
Žene u crnom koje su stajale na Trgu republike u Beogradu pljuvali su
prolaznici i naravno vređali su ih: kurve, izdajice, ludaje...
Ništa
novo, u ratu ili miru, pod patrijarhalnim suncem. Čak i jezik, jedini živi deo
čoveka koji nasilje ne može da ubije, ne menja se kad dođe do ubijanja žena
oružjem ili rečima.
9. 5. 98
Danas
je međunarodna zajednica donela još jedan paket sankcija protiv Jugoslavije,
još jedan korak ka potpunom zatvaranju iznutra i spolja i obrnuto. Bila sam na
pijaci, ljudi su pričali o drugim stvarima, o cenama, o inflaciji. Kao da ne
znaju odakle sve to dolazi. Ugred rečeno, nisu izgovarali IME, ali rupa usred
njihovih rečenica svedočila je da znaju o kome govore. Naravno da pojedinci
nisu glupi: narod je glup. Svaki pojedinac ima u sebi čitav univerzum kao
potencijal. Svi se rađamo savršeni, istovetni. Ali kako život napreduje neki
razvijaju nešto više od drugih: apsolutni sluh, apsolutno telo, aspolutni um –
neki razvijaju daleko manje. Neki ništa ne razvijaju, neki bivaju ubijeni dok
postaju savršeni. U svakoj osobi vidim savršenstvo, potencijalno savršenstvo,
kome se obraćam dok s njim/njom opštim.
Danas
je Mira Marković otvorila porodilište u Novom Sadu. Čitava dva sata
zaustavljeni su porođaji. Trudnice sa trudovima su odbijane. Moć može da
zaustavi život ali ne i rađanje.
3. 6. 98
Pre
nekoliko dana mladi vojnik na redovnom služenju vojnog roka ubijen je na
Kosovu, na granici sa Albanijom. Njegovo poslednje pismo roditeljima objavljeno
je juče u jednom dnevnom listu. Zvučalo je iskreno, surovo i istinito. Kao i
njegov život u tom trenutku života i smrti. Nikakva književnost, nikakva
politika ne mogu biti direktniji, nijedna odluka ispravnija od : PRESTANITE,
SVI VI KOJI MISLITE DA ČINITE NEŠTO ISPRAVO, PRESTANITE. Mladi ljudi bivaju
ubijeni, oni znaju da ih ubijaju ali ne mogu ništa da učine, oni su samo dečaci
tek izašli iz škola koji vrše svoju tradicionalnu obavezu prema državi, bilo
kojoj državi u svakoj istoriji. Mogu da zamislim rodtelje tog dečka, mogla bih
da budem njegova majka. Mogu da zamislim sve njene misli; od "da li sam
mogla nešto da učinim" do "umro je kao heroj". Pre nekoliko godina
srela sam u liftu moje zgrade majku jednog poginulog đaka, vojnika od 19
godina. Bio je panker, imao je minđušicu i glasno je puštao muziku. Bio je to
moj prvi sused. Počela sam da plačem u liftu, nisam znala šta da kažem, i čak i
da jesam, ne bih ni reč mogla da izustim zbog zaglušujućih emocija. Majka me je
zagrlila i poljubila u oba obraza. Rekla je: "Ajde sada, prestani, bio je
hrabar momak i poginuo je za svoju zemlju". Htela sam da vičem: ali ti si
luda žena, znaš da to nije istina, njega su ubili oni koji nas pljačkaju, sve
nam uzimaju, živote, vrednosti, decu... Ali kad sam joj videla izraz lica:
znala sam da ona to zna. Ali znala je i još nešto. Bilo je prekasno da govori
iz konkretne situacije, samo apstraktni koncept mogao je da objasni istorijski
događaj vojnika koji je ubijen u ratu. Mogla je ranije da dela, ali to nije bio
njen život već njegov. Njena molba meni bila je: nemoj da izrekneš, nemoj
njegovu smrt da mi oduzmeš. Smrt mi ga je uzela, ostavi mi makar njegovu smrt
da mi zauvek pravi društvo. Majke, pomislila sam, majke, izdajice nacija,
izdajice svojih muškaraca, nosioci života i smrti, ali kojima nikad nije
dozvoljeno da odlučuju o životu i smrti za života. Patrijarhat i politika,
pomislila sam, prave društvo u kome su majke kao dvorske lude: govore istinu
ali ona nema nikakav uticaj na svet realnosti. Mi žene prelazimo bojna polja i
teritorije u ratu pijući vino sa vojnicima, pričajući o životu i hrani. To je
jedini način da se preživi, sa imalo zdravlja, u ovom velikom svetu u kome smo
otpisane. Neki kažu da je to privilegija: ja kažem da je to ćorsokak.
Majka
u liftu je nežno zatvorila vrata za mnom. Pomislila sam nikad mi više neće
smetati njegova muzika. Za sobom je ostavio tišinu. Vrlo brzo sam se odselila:
nepodnošljiva tišina na mom spratu podsećala me je na moju unutrašnju samoću.
Očajna kakva sam bila, nisam mogla da je podnesem.
7. 6. 98
Grupa
roditelja iz Zrenjanina, čiji sinovi služe vojsku na Kosovu i koji ih već duže
vremena nisu čuli, potpisali su peticiju za javno informisanje o zbivanjima na
Kosovu. Takođe su skupili pisma svojih sinova u kojima dečaci u detalje opisuju
kako žive i šta su im naređenja: svu zbrku, maltretiranje i opasnost. Jedan od
njih je ubijen upravo pošto je napisao jedno vrlo jednostavno pismo: grozno je
kaže, ali izgleda da je takav život.
Čujem da mnogi policajci odbijaju da se bore
na Kosovu, na stotine, da napuštaju posao da bi sačuvali ponos i čast. Laknulo
mi je, čuvaju i moj ponos i čast. Odjednom osećam da ne živim među divljacima,
ludacima, ubicama, idiotima. Možda je to mesto kao bilo koje drugo, ovo mesto u
kome policajci sa dobrim platama daju ostavke iz moralnih razloga. Svi razlozi
su dobrodošli, samo da prestanu da ratuju. Građanska neposlušnost je jedina
koja nam je preostala za borbu.
17. 6. 98
Roditelji
iz cele zemlje protestuju što im se deca šalju da vode rat na Kosovu, za
Kosovo. Volela bih da mogu da im vidim lica. To mora da su neki specijalni
ljudi, koji su pošteni dovoljno da priznaju da je to još uvek njihov stari rat
koji vode, najmanje poslednjih 60 godina. Moji roditelji misle da bi mi trebalo
da vodimo njihov rat, smatraju da još uvek imaju ključ za pravdu i mir. Misle
da sve znaju najbolje, smatraju me političkim idiotom, kukavicom, izdajicom. Ja
ionako loše mislim o sebi, zbog mog malog života, punog strepnji i strahova,
bez velikih dela, bez tragova. Moji roditelji, kao većina roditelja ovde, misle
da su deca stvorena da nastave dela svojih roditelja, i ni za šta drugo: ne za
radost, za ljubav, ili zabavu. Naprotiv, sva osećanja moraju da su tajna, jer
ako postanu isuviše otvorena prekinuće misiju kontinuiteta. Za mog oca, čija je
muška linija osujećena, ja sam samo jedna žena za udaju. Moj go život je za
njega postao važniji od mojih dela s obzirom da ne mogu da nastavim njegovo
ime. Mogu da mu pružim doživotnu negu, zato i služe devojčice. I opet, šta god
ja uradila u ovom ratu, nije bitno, šta god ja rekla niko ne čuje, čak ni moj
otac s obzirom da mu nisam sin niti mu rađam unuka, već mu samo dajem ljubav
koja mu više i nije potrebna. Starim ljudima samo treba moć i nešto blizu
besmtrnosti. Možda i rat sa kontinutetom, preko naših leđa. Kažem: skidajte nam
se sa leđa, očevi...
18. 6. 98
Žena
koja mi pomaže da spremam kuću je izbeglica iz Knina, iz operacije Oluja 95,
kada su bili bombardovani u 5 ujutru i kad su bežali u spavaćicama, pešice, na
traktorima... Danas drhti, ne spava, plaši se da će opet ovde isto da se desi.
Htela je da je smirim, ali ja se isto osećam kao ona. I ja drhtim: ni ne
spavam. Obe se osećamo krive što nismo opet na pravom mestu, što imamo decu
koju ne možemo da zaštitimo. I naši nas muškarci za iste stvari optužuju. Pokušala
sam da joj objasnim da nismo mi krive. Znam da je naše osećanje odgovornosti i
krivice iracionalno, ali je stvarno koliko smešno i besmisleno. Naš strah i
strepnja toliko su veliki da čistimo, kuvamo, po ceo dan, prekidajući kućni
posao samo da bismo čule vesti. Sve se isto ponašamo, kao ja i moja spremačica.
U Beču pre šest godina, ponašala sam se isto kao moja prijateljica izbeglica iz
Bosne čiju su kuću bombe srušile dok je moja još čekala na bombe. Čistimo i
osećamo se krive.
20. 6. 98
Ispratila
sam autobus sa decom u Grčku: ja ostajem da čekam NATO. Čujem da se ljudi
klade, da li će bombardovati Beograd, Srbiju ovih dana ili početkom septembra.
Onda ima onih starih komunista koji se ljute, kažu bombardovanje je ozbiljna
stvar, kako vas nije sramota da manipulište s takvim glupostima. I onda velika
većina onih koji ne misle ništa. Nisu mislili ni ranije ništa, ni sutra neće
misliti ništa, kako onda danas da misle nešto? I ne nerviraju se, i misle kako
će sutra gledati utakmicu Jugoslavija-Nemačka, i kako će piti pivo uz utakmicu
sa kumovima i kako neće ići na letovanje jer nemaju para, ali nema veze, mogu
da se ožderavaju, to im je jedino preostalo... I tako, kao da postoji neka rupa
u vremenu: odjednom kao da se kroz maglu sećam pedesetih godina, gotovo da se
nikad nisam setila ničega iz svog najranijeg detinjstva, do ovog trena, kad je
rupa u vremenu usisala sve nas i vratila nas u pedesete. Te neke žene su isto
tako bile debele kao ove danas, i nije se išlo na more, i buljilo se u neki
crno beli televizor kolektivno i nije se mnogo mislilo, jer nije bilo prostora
za misao: rad i beda usisavali su živote i sve individualne projekte. Moja
tetka je, isto kao moja prijateljica Ceca, imala veliki stomak, velike grudi i
uvek dobro raspoloženje. A bila je žestoki antikomunista, rasista i osoba koja
je u ratu izgubila sve: status, novac, kuće, muža, lepotu... Ali kao da nije,
kao da je više volela ovo što joj je ogoljeno ostalo nego ono što je izgubila.
Kod Železničke bolnice autobus sa decom
kreće: vođa izviđača se dere na decu, na roditelje, ne sakrivajući svoju
autoritarnost i agresivnost kao stil: kaže, ovo je vaspitno ne rekreativno
letovanje. Došlo je njegovo vreme. Mi roditelji mrtvi ladni puštamo da nam
neznanac maltertira decu u vaspitne svrhe. Odgovaramo mu masnim vicevima,
cinizmom, potpuno ravnodušni. Neke babe sa prozora Železničke bolnice dobacuju,
hoće i one da učestvuju, tu sa prozora dok čekaju smrt ili bilo šta, nekog
rođaka, večeru: kakva je to ekskurzija? Kažem ja NATO ekskurzija, srpski
izviđači idu u susret američkim. U jednom trenutku primećujem, autobus ima
registraciju Bjelo Polje, pomišljam, bezbednije je. I pitam se, kakva su ta
ostala bombradovanja bila: u Beogradu 41. kada mi je stradala tetka, u Sarajevu
92. kada mi je stradala neka druga tetka. I da li bih i tada, kao sada, na
ulici ispred Železničke bolnice učestvovala u sceni iz Kusturičinog filma. Ili
je to samo ona gore pomenuta rupa u vremenu?
21. 6. 98
Od
vesti to vesti: čekajući NATO. Kako će se odraziti uspešna utakmica
jugoslovenske reprezantacije na NATO, možda napadnu, a naši istom merom
uzvrate? Zanimljivo je bilo biti na ulici u vreme utakmice. Zašto se meni to
uvek dešava? Kao neki skript. Baš taj dan u to vreme dok se pripadnost meri
gledanjem utakmice, ja u suprotnom smeru, po oluji idem da se nađem sa
Amerikankom koja dolazi sa Kosova i nastavlja za Sarajevo. Pre nekoliko godina
zajedno smo napravile knjigu izbegličkih priča "Kofer". Od tada se
nismo videle, sve do ove utakmice. Jedva smo se razumele od buke televizora iz
kafića, od oluje, od istorije. Setila sam se mog skripta u drugim prilikama:
kada je Tito umro, stanovala sam u Kosovskoj ulici. Svi predsednici prisutni na
sahrani prošli su tom ulicom u otvorenim kolima i mahali narodu na prozorima.
Ja sam prespavala tu priliku, kao i niz godina svog života koje su Titu
pripale. Kad god bih ga videla na TV-u kako nam maše, mislila bih da mi je neki
rođak, deda. Kad je pre neko veče čovek upucan u glavu ispod mog prozora, nisam
opet mogla da se probudim. Što kaže moj majstor Stamenko, povodom poslednjeg
glasanja: više ni za sebe ne bih glasao. Mislim da se ne bih probudila ni u
mene da su uperili pištolj. Živim u statistički možda najopasnijih dvesta
metara u Jugoslaviji, u ulici Molerovoj. Od kada sam se doselila, za poslednje
četiri godine, ubijeno je četiri čoveka na potezu od pedesetak brojeva. I
dvaput je eksplodirala bomba iza ćoška. Ali o Molerovoj drugi put.
22. 6. 98
Volim
granične dane između horoskopskih znakova, kao što je danas, u koje inače ne
verujem ali s kojima se silno provodim. Kao i sa svakom drugom verom. Ima mnogo
načina da se opiše jedan dan; po onome što radiš, po onome što misliš, po
osnovnom osećanju koje nosiš. Ja uvek mislim da sam mogla hiljadu različitih
oblika da budem, stvorim... A onda ni dve stvari uporedo ne mogu da izvedem.
Danas sam, kuvala rižoto sa lignjama dok sam završavala tekst "Žene i
rat" za neki američki časopis. Ovaj put je rižoto stradao a ne tekst: ta
će me greška vremenski više koštati. A jedino ozbiljno osećanje koje u sebi
nosim je rat, rat, rat, jedan od onih arhetipskih strahova, kao od porođaja,
smrti, u kojima prestajem da budem pojedinka i postajem sve ono od čega sam
nastala, meni nepoznato. Mislim da su te stvari u mom životu mogle i bez mene
da se odigraju: u tom smislu detinjstvo je najgore: postoje samo ta stanja.
Zato se ne sećam svog detinjstva. I dalje se pitam, kako ljudi mogu da idu
ulicama kao da se ništa ne dešava i u kompulzivnom patriotizmu da kliču nekim
fudbalerima koji žive u inostranstvu već godinama i za koje je Jugoslavija
folklorno obeležje. Kao da je instinkt istine i pravde izumro, sve dok neki
fudbaleri ne šutnu loptu, i tada srpski narod postaje kolektivno biće sa
istorijom. Moji prijatelji nemaju novca da plate struju, da se prehrane i naravno
neće da idu u rat. Osećam grižu savesti i osećanje krivice i dužnosti u odnosu
na naše konstruisane neprijatelje Albance i moje prijatelje koji ovde odumiru.
Ali ja još manje znam šta da radim: pišem dnevnik i popujem, čekajući NATO.
23. 6. 98
Tenzija
je u vazduhu, pred kišu, elektricitet, pred rat. Romkinja u mojoj ulici koja
živi u podrumu valja se, polugola, po upuljuvanom trotoaru, po srči od pivske
flaše koju je razbila. Ni Marina Abramović se nije toga setila. Sva je u krvi,
viče: milicija, ubi me, njen sin hoće da je skloni, ali njen muž stoji pored
nje stoički, njeni unučići, dve bebe, ne plaču, a njen pas Tijana, inače muški
rasni pas, ravnodušno liže krv sa trotoara. Ona ima duge monologe o životu,
ratu, o ljubavi, o prostoti. U poslednje vreme sve češće. Mi Molerovci,
marginalci i kriminalci (nova struktura stanovnika ove ulice), gledamo sa
prozora i onda pozovemo hitnu pomoć: za sat vremena sedeće na stepeniku
blažena. Svakim danom osećam kako se smanjuje društveni i emotivni prostor između
mene i nje. Znam zašto i kako ona radi to što radi, i ona zna zašto ja to ne
radim. Ona je Romkinja, ja sam Belkinja. Zove me "maco" na ulici, još
jedina osoba koja mi tepa. Kugla u stomaku ne prestaje da me muči: svratila sam
u Ženski centar. Drugarica mi kaže, jesi li čula šta rade naši ratnici na
Kosovu, stalno dobijamo e-mailove: siluju, ubijaju...isto kao 92. u Bosni. Mi
ovde, sad već na svim televizijama samo čujemo o teroristima i vekovnim
stradanjima srpskog naroda. Tu žrtve još uvek uglavnom imaju imena! Amerikanka
mi kaže: hoćeš na Kosovo, da sama vidiš? Ne moram, sve znam. Danas jedan
milicajac u civilu samo što me nije ubio vozeći svoj auto kao da je na frontu.
Nije me ni pogledao, ja sam njega gledala zapanjeno, ali zanemela. Takva je
stvarnost milicije i građana u ovoj državi, mogu da zamislim kako je na Kosovu!
Iz Haga me zovu da idem na Kipar septembra da držim predavanje o Kipru, ili da
smislim neki nov politički ugao o Beogradu iz Beograda. Nemam emotivne snage da
nešto tvrdim: ja nisam intelektualac, ja nisam pisac, ponavljam, ja sam žena
koja gleda i ponekad nešto napiše.
24. 6. 98
Danas
sam stajala na Trgu Republike iliti Slobode (i SPS i SPO hoće da se gine za
Kosovo i s tim duhom nazivaju trgove i decu) sa Ženama u Crnom: ZA MIR NA KOSOVU.
Kao i uvek, vrlo malo ljudi je bilo zainteresovano, bilo je nekoliko fotografa,
a jedan je iz čista mira počeo da viče na nas zato što neke žene nisu htele da
se slikaju. Vikao je kao muškarac blesavim ženama: Zašta vi uopšte stojite kad
nećete da se slikate. Rekla sam mu da ne propoveda. Ne trpim više kulturološke
primitivizme, zamalo da se pobijem sa taksistom koji me je nazvao guskom i
pokušao da mi preseče put. Žene izdajice rata protestuju za mir a jedan
penzioner nas psuje, on bi da se ratuje: kulturološki i on ne shvata da prelazi
sve granice. Sakriven iza svojih godina i pola ne trpi suprotno mišljenje. Ni
pretnje smrću nas ne mogu promeniti, samo nas učvršćuju u primitivnoj
agresivnosti ili sebičnoj nezainteresovanosti. Pacifisti traže vojnu intervenciju,
desilo se prvi put za Bosnu pre nekoliko godina, dešava se sada opet. Ja sam
politički idiot, nijednu vojnu intervenciju ne podnosim nigde, pa ni ovde gde
živim. Ja se jednostavno plašim jer znam da je blizu, osećam da nemam snage da
bežim, i znam da sa druge strane za nas iz obora nema mesta. Vratila mi se
drugarice iz Italije. Kaže, da znaš da nije ni tamo dobro. Znam, ali važno je
da imaš izbora. Bolje dva loša nego nijedan. Kako vreme prolazi imam utisak da
sve znam: prekasno i bez poente. Znam šta će biti sa mnom u svim opcijama i
ravnodušna sam. Idući danas centrom vrelog Beograda, gledajući ljude kako
preživljavaju, prosjake, invalide, masne autobuse, agresivne muškarce i otuđene
žene odjednom kao da se probilo nešto duboko iz mene visoko iznad mene: kao
neko da me je iščupao i negde zafrljačio. Osetila sam vrtoglavicu a onda
iznenada: slobodu. Mislim da sam doživela iskorenje ili depatriotizaciju.