Džudit Luis Herman

POSMATRANJE SEKSUALNIH DELINKVENATA:
MODEL ZAVISNOSTI

Prevela Dragana Novaković

 

 

U poslednjih deset godina porast feminističke svesti i politička akcija promenili su definiciju seksualnog nasilja kao privatnog događaja u javno pitanje. Svedočenje žrtava, prvo u grupama probuđene svesti, onda u javnim istupanjima i konačno u anketnom istraživanju, pokazali su veliko prisustvo svih oblika seksualnog nasilja. Najnoviji podaci pokazuju da kada se radi o ženama, otprilike jedna od četiri žene izložena je riziku silovanja, a kod devojaka svaka treća devojka izložena je riziku seksualne zloupotrebe od strane odrasle osobe.1 Kod dečaka rizik je manji, ali je još uvek značajan rizik od seksualnog nasilja od strane starijih dečaka ili odraslih muškaraca.2 U svakom značajnijem istraživanju izneti su podaci da su najveći broj žrtava žene i da su ogromna većina delinkvenata muškarci. Ovi podaci ne proizlaze iz prijavljenih slučajeva, kojih je vrlo malo: policiji se prijavljuje verovatno manje od 10% svih seksualnih napada, a manje od 1% rezultira hapšenjem, osudom i zatvaranjem delinkvenata.3

Iznošenjem seksualnog nasilja u javnost, feministkinje nisu ponudile samo dokumentaciju već takođe i socijalnu analizu u kojoj je seksualno nasilje ugrađeno u sistem muške superiornosti. Feminističke teoretičarke istakle su društveni legitimitet mnogih oblika seksualnog napada, uključujući glorifikaciju seksualnog nasilja u dominantnoj kulturi. Ako, kao što tvrde neke feministkinje, normativna socijalna definicija seksualnosti obuhvata erotizaciju dominacije muškaraca i pokoravanje žena, onda bi upotreba prinudnih sredstava za postizanje seksualnog pokoravanja mogla predstavljati preuveličavanje vladajućih normi, ali ne i njihovo napuštanje.4 Šta više, feminističke teoretičarke nagovestile su da seksualni napad služi političkoj funkciji očuvanja sistema muške dominacije kroz teror, od čega imaju koristi svi muškarci bez obzira da li su oni lično počinili napade.5

Jedan drugačiji skup mišljenja za razumevanje seksualnog napada razvijen je unutar profesija koje se bave mentalnim zdravljem, gde se tradicionalni seksualni napad tumači kao devijacija i neobičnost. Objašnjenja su koncentrisana na psihopatologiju pojedinačnih delinkvenata, njegovih žrtvi, ili njegove porodice. Objašnjenja koja se zasnivaju na nekom modelu psihopatologije pate od slabe empirijske osnove; međutim, nasuprot feminističkim objašnjenjima, ona su u skladu sa konvencionalnim i široko rasprostranjenim mišljenjima. Ona se pozivaju na razumno stanovište da muškarci koji počine seksualni zločin moraju biti "bolesni". Šta više, ona nude mogućnost razumevanja ogromnog raznovrsnog opsega ponašanja koji pripadaju izrazu "seksualni napad".

 

 

FEMINISTIČKA TEORIJA DRUŠTVA

 

Postoji silna količina dokaza koji potvrđuju socijalno kulturnu analizu seksualnog napada. U poslednjih deset godina feminističke sociološkinje izvršile su ogroman broj novih istraživanja i uspešno predvidele bitne faktore koji su povezani sa seksualnim nasilničkim ponašanjem. Istraživanje različitih kultura pokazalo je da je većina silovanja u vezi sa muškom dominacijom. Silovanje je uobičajeno u kulturama u kojima se obožava muški stvaralac/Bog (pre nego par, ili ženski stvaralac/Bog), u kojima se glorifikuje ratovanje, gde žene imaju malo političke ili ekonomske moći, gde postoji stroga podela među polovima i gde je briga o deci inferiorno zanimanje.6

U našoj kulturi koja sadrži sve ove uslove, veoma su zastupljena ponašanja i uverenja koja podržavaju silovanje. Literatura za uglavnom mušku masovnu publiku – tj. pornografija7 – i pisanje slavnih ličnosti šund literature sadrže artikulisane izraze ovakvih ponašanja.8 Popularnost ovakve literature nudi indirektni dokaz ponašanja koje podržava silovanje; direktniji dokaz obezbeđen je istraživanjem modela ponašanja.9 Veliki broj istraživanja obavljenih uglavnom sa srednjoškolcima i studentima pokazuju da većina učenika smatra da je upotreba sile prihvatljiva za ostvarenje seksualnih odnosa u određenim situacijama (na pr. ako žena "seksualno uzbuđuje muškaraca"). Mada se učenici oba pola slažu sa ovakvim ponašanjem, muškarci ga prihvataju mnogo srčanije od žena.10 Šta više, vrlo malo učenika (35%) priznaje nekakvu hipotetičku verovatnoću da su počinili silovanje, ako se garantuje da slučaj neće "biti otkriven, ili da neće biti kažnjeni".11

Značajan udeo muške populacije ne samo da prihvata ponašanja koja odobravaju silovanje i smatra da je maštanje o silovanju prihvatljivo, već se i seksualno uzbuđuje opisivanjem silovanja. Najdopadljiviji scenario je onaj po kome ženska žrtva koja je bila napastvovana, postaje seksualno uzbuđena silovanjem. U jednom istraživanju, većina muškaraca na koledžu smatrala je ovaj scenario isto seksualno uzbudljivim kao i opis nenasilnog seksualnog odnosa, a ne mali broj njih mislilo je da je scenario prinude uzbudljiviji. Isto tako, pokazalo se da će oni koji su osetili seksualno uzbuđenje kod opisa seksualnog nasilja, vrlo verovatno usvojiti ponašanje koje odobrava silovanje, a sebe opisati kao mogućeg počinioca silovanja.12

Moguće je da su ponašanja i modeli seksualnog uzbuđenja koji su dokumentovani u ovim studijama karakteristični samo za adolescente i da bi populacija zrelih muškaraca možda ispoljila manje neprijateljstva prema ženama u celini i manje entuzijazma naročito za silovanje. Međutim, ovi podaci, u najmanju ruku, nagoveštavaju da sub-kultura muškaraca adolescenata omogućava snažnu indoktrinaciju seksualnog nasilja. Da su uticaji ovakve socijalizacije ograničeni na ponašanja i masturbaciona maštanja, bilo bi moguće očekivati da pretpostavljeni proces sazrevanja bude složen. Međutim, postoji jak razlog da se veruje da je adolescencija jedan kritičan period u razvoju seksualnog nasilnog ponašanja. Klinička istraživanja uobičajenih seksualnih delinkvenata stalno dokumentuju pojavu prvog seksualnog napada u adolescentnom periodu.13 Istraživanja prijavljenih silovanja stalno pokazuju da je oko 25% delinkvenata ispod 18 godina.14 Opsežna posmatranja nekliničke populacije pokazuju da je pre ponuletstva, značajan broj mladih ljudi je već počinio seksualni napad. U jednoj nacionalnoj anketi, Suzan Ejdžton (Suzanne Ageton) je našla da 1% dečaka priznaje pokušaj silovanja, ili su počinili silovanje prethodne godine.15 Ako se ovi podaci primene na broj rizičnih godina, dobijamo grubu procenu da je između 1% i 7% dečaka pokušalo da izvrši, ili počinilo seksualni napad dok su bili još tinejdžeri. Meri Kos, C. Gidic i N. Višnjevski u nacionalnoj anketi studenata muškog koledža (prosečna starost 21 godina), pokazali su da je 4.4% izjavilo da su počinili silovanje u situaciji kada su izašli na zakazani sastanak sa devojkom, a 3.3% priznalo je pokušaj silovanja. U jednoj studiji, Kos je opisala spektar seksualnih ponašanja koja su prijavili učenici, počev od neagresivnih do veoma agresivnih. Dok je većina mladih ljudi (74.8%) izjavila da su imali isključivo seksualne odnose uz obostrani pristanak, svaki četvrti je (25.1%) priznao korišćenje nekog oblika prisile za postizanje seksualnog odnosa sa partnerom koji nije bio na to spreman.16 Slični podaci dobijeni su i u druga dva istraživanja.17

I adolescent i student koledža pokazuju jaku vezu između socijalnih ponašanja i seksualno agresivnog ponašanja. U Ejdžtoninoj studiji, dečaci koji su počinili seksualne napade vrlo verovatno su pripadali istoj grupi koja prihvata sve oblike nasilja među članovima grupe. Skoro polovina mladih delinkvenata ispričalo je svojim vršnjacima u grupi svoje poduhvate i većina njihovih prijatelja je odobravala njihovo ponašanje. Samo nekoliko (14%) je pokazalo neka osećanja krivice. (Nasuprot ovome, 40% žrtava adolescentnog seksualnog napada osećalo se krivima).18 U studiji Kos et al., mladi ljudi koji su priznali pokušaj ili čin silovanja bili su najverovatnije takođe ti koji prihvataju ponašanja koja odobravaju silovanja.19 Treće istraživanje pokazalo je da se mladi ljudi koji su počinili seksualni napad bitno razlikuju od njihovih vršnjaka počev od "sadržaja seksualnog uzbuđenja kod silovanja", jačine izmerenog uzbuđenja pa do izmaštanog scenarija silovanja.20

Pošto je dokazano da su stupnjevi uzbuđenja i ponašanja uzajamno povezani sa datim nasilnim ponašanjem, standardna psihološka merenja pokazala su se beskorisna u smislu predviđanja. Standardnim projektivnim testovima i selektivnim merenjima u psihopatologiji, ne mogu se demonstrirati značajne razlike između seksualno nasilnih ljudi i njihovih vršnjaka. Kod ispitivanja studenata koledža, mladići koji su počinili silovanja bili su prikazani kao najseksepilniji, ali nisu bili opisani kao "bolesni".21 Isto tako, glavne etičke ili klasne razlike do danas nisu uzete u obzir. Pokazalo se da se ponašanja i držanja muškaraca koji dominiraju iznenađujuće malo razlikuju među klasama i rasama.

Da rezimiramo, velika količina najnovijih podataka opisuje širok spektar seksualnih ponašanja među američkom populacijom muškaraca, od neagresivnih do veoma agresivnih. Ovo istraživanje pokazuje uzajamni odnos koji postoji između ponašanja koje opravdava silovanje, uzbuđenja izazvanog nasilnom pornografijom, mogućnosti da se izvrši seksualni napad i stvarnog nasilnog ponašanja. Ovi podaci nagoveštavaju da su merenja ponašanja ili uzbuđenja besmisleni pokazatelji kod identifikovanja onih muškaraca koji su skloni da počine seksualni napad.

Glavna slabost feminističke socijalno-kulturne teorije i istraživanja je ta da njen rad ne objašnjava veliku različitost muškaraca čija ponašanja bi mogla da ih identifikuju kao sklonima silovanju. Džon Brier (John Briere), npr. identifikuje mušku populaciju na koledžu koja prihvata uverenja koja podržavaju silovanje, uzbuđuje se scenarijom silovanja, a sebe opisuju kao one koji bi mogli počiniti silovanje ako im se obeća imunitet od kažnjavanja, ali koji ne priznaju da su ikada počinili seksualni napad. Nejasno je da li ovi muškarci još nisu počinili silovanje, a moguće je da će to učiniti u budućnosti, ili su oni zapravo već počinili prekršaj koji ne priznaju, ili da li neki još uvek neidentifikovani inhibitorni faktori razlikuju ovu očigledno opasnu grupu od one koja je već priznala seksualne napade. Osim toga, u grupi koja je već priznala seksualne napade ne postoji način da se razlikuju oni koji verovatno neće ponoviti prekršaj od onih koji su već razvili, ili će razviti model seksualnog nasilnog ponašanja.

Još specifičnije, u većini ovih istraživanja "seksualni napad" je definisan pojmovima koji su skoncentrisani na srednji obim nasilnih činova koji su počinjeni na najviše socijalno priznatim žrtvama: adolescentkinjama ili zrelim ženama. Istraživanja na području ponašanja kod napada izvršenih nad muškarcima i dečacima, ili kod izuzetno žestokih seksualnih napada na žene, trenutno su na veoma ranom stadijumu razvoja. Indirektan dokaz iz obimnih i tržišnih analiza pornografske literature pokazuje da postoji malo, ali rastuće i ekonomski značajno potrošačko tržište za ovu vrstu materijala.22 Direktna istraživanja o seksualnom uzbuđenju izazvanom prizorom u kome se vidi muškarac ili dete kao žrtva, ili koji prikazuje žestoko nasilje, ograničena su na identifikovanje populacije seksualnih delinkvenata gde su specifični modeli uzbuđenja povezani sa omiljenim načinom seksualne agresije delinkventa.23 Stepen prisustva ovakvih modela uzbuđenja opšte muške populacije još uvek je nepoznat. Jedno istraživanje pokazuje da slike počinju da izazivaju uočljivo seksualno uzbuđenje kod populacije heteroseksualnih muškaraca kada su subjekti sa fotografija devojčice od šest do osam godina starosti.24 Preliminarna saznanja telefonske ankete slučajnog uzorka u celoj zemlji, pokazala su da je 4%-17% muške populacije priznalo zlostavljanje dece.25 Jasno je da je u ovoj oblasti potrebno dalje istraživanje.

 

 

PSIHOLOŠKE TEORIJE

 

Psihološko istraživanje seksualnih delinkvenata veoma je opterećeno teškoćom identifikovanja reprezentativne populacije za ispitivanje. Mada su žrtve seksualnog kriminala veoma voljne da svedoče o svojim iskustvima, delinkventi nisu. Najveći broj kliničkih ispitivanja danas, skoncentrisan je na seksualne delinkvente čiji su prekršaji prijavljeni policiji, grupi koja verovatno čini manje od 10% ukupnog broja delinkvenata. Postupci prijavljivanja, podnošenja tužbe, donošenje presuda i odlaženje u zatvor, formiraju populaciju koja se ispituje i ograničavaju generalnu primenjljivost dobijenih podataka u istraživanju. Na primer, mnogo je verovatnije da će se policiji prijaviti seksualni napadi u kojima žrtva ne poznaje delinkventa, kada on pripada manjinskoj etničkoj grupi, ili kada je napad bio vrlo žestok. Verovatno se slični selektivni postupci primenjuju na svakom stupnju kriminalnog procesa. Tako, grupa seksualnih delinkvenata koji su upali u zamku sistema kriminalnog prava, ne mogu se smatrati reprezentativnom populacijom. Generalizacija psihologije delinkvenata koja se zasniva na kliničkim ispitivanjima prijavljenih ili osuđenih kriminalaca je s toga vrlo sumnjiva.

Sva psihološka ispitivanja seksualnih delinkvenata nisu uspela da pokažu neku vezu između psihijatrijske dijagnoze i seksualno nasilnog ponašanja. Velika većina osuđenih delinkvenata ne pati od psihijatrijskih bolesti (psihotičkih poremećaja ili velike mentalne retardiranosti) zbog kojih bi se mogla odbaciti kriminalna odgovornost.26 Alkoholizam se često navodi kao dodatni faktor u seksualnim prekršajima, ne samo od strane samih delinkvenata koji ako priznaju svoje postupke, često ih pripisuju pijanstvu.27 U nekoliko ispitivanja, značajan broj osuđenih seksualnih delinkvenata posmatrani su kao zavisnici alkohola: odprilike 25% do 55%.28 Međutim, pošto kod ovih ispitivanja generalno nedostaju uporedne grupe, nije jasno da li je ovaj obim zloupotrebe alkohola karakterističan specijalno kod seksualnih delinkvenata, kod zatvorenika uopšte, ili kod demografski slične populacije muškaraca koji nisu počinili kriminal. Alkoholozim je vrlo uobičajen kod muške populacije, od 11% do 60% u zavisnosti od definicije koja se koristi.29

Uloga alkohola možda se najbolje može razumeti kao nešto što olakšava: intoksinacija može pomoći u prevazilaženju inhibicija kod onih koji su već predisponirani za seksualni napad. Interesantno je da se pokazalo da pilule za smirenje mogu delovati kao alkohol kod razbijanja inhibicija. U jednoj inventivnoj studji, G. Terens Vilson i David M. Loson pokazali su da su mladi ljudi koji su pili alkohol i oni koji nisu, ali su verovali da jesu, bili podjednako uzbuđeni pornografijom silovitog silovanja. Obe grupe su doživele veće uzbuđenje nego uporedna grupa koja je verovala da su trezni.30 Tako, socijalno značenje pijanstva koje podrazumeva ponašanje koje prelazi granice uobičajenog ponašanja, može igrati kod ponašanja delinkvenata značajniju ulogu nego farmakološki efekti alkohola.

Mada većina osuđenih seksualnih delinkvenata ne pati od značajnijih psihijatrijskih oboljenja, mnogi od njih dobijaju dijagnozu poremećenih ličnosti. Sociopatski, šizoidni, paranoični i narcisoidni poremećaji ličnosti često su opisani kod identifikovanja kriminalnih delinkvenata.31 Sve ove poremećaje karakteriše zaokupljenost svojim sopstvenim maštarijama, željama i potrebama i nedostatak saosećanja za druge i želja da dominiraju nad drugima i da ih kontrolišu, pre nego želja za ostvarivanje uzajamne veze i odnosa. Kao u slučaju alkoholizma, nejasno je da li su ovakvi poremećaji zastupljeniji kod osuđenih seksualnih delinkvenata nego kod ostalih zatvorenika: ispravno kontrolisano istraživanje u literaturi pokazuje da nisu.32 Šta više, do sada nije pronađen dokaz da su ovakvi poremećaji ličnosti češći kod neke neprijavljene grupe delinkvenata nego kod muške populacije u celini.

Najočiglednija karakteristika seksualnih delinkvenata, sa dijagnostičke tačke gledišta, je da izgledaju normalno. Najvećem broju njih ne može se pripisati nijedna psihijatrijska dijagnoza.33 Jedan psihijatar koji ima široko iskustvo u lečenju neuhvaćenih (tj. neprijavljenih) delinkvenata u zajednici, okarakterisao ih je ovim rečima: "Ovakvi 'parafiličari' nisu neobični ljudi. Postoje ljudi čiji je jedan oblik ponašanja veoma rasturajući za njih i za druge; ponašanje koje ne mogu da kontrolišu. Ali drugi aspekti njihovog življenja mogu biti vrlo stabilni. U našem programu imamo direktore, programere, ljude koji se bave osiguranjem, studente koledža i ljude različitih zanimanja. Oni su baš kao i svi ostali, osim što ne mogu da kontrolišu jedan oblik svog ponašanja."34

Drugi terapeut sa velikim iskustvom u lečenju delinkvenata, svoje viđenje njih opisuje ovako: "Pogledam dosije određenog slučaja, pa onda u delinkventa i ne vidim vezu između njih. Delikventi su često pametni, privlačni, paze na sebe, vrlo su društveno kvalifikovani i stručni i mogu izgledati vrlo kompetentni, ili patetično i povređeno. Moja prva reakcija kod susreta sa delinkventom je uvek ovakva: 'Mora da postoji neka greška. Ovaj ne bi mogao da uradi ovo što piše u izveštaju'".35

Kako nisu uspeli da pronađu neki vidan gotov mentalni poremećaj koji karakteriše seksualnog delinkventa, uglavnom su se usredsredili na aspekte njihovih razvojnih istorija koji bi mogli ponuditi rešenja za razumevanje njihovog ponašanja. Hipoteza koja se najčešće razmatra je ta da su seksualni delinkventi bili sami seksualno zlostavljani u detinjstvu ili mladosti. Stoga bi seksualni prekršaj bio ponovo odigrana trauma ili pokušaj da se ona prevaziđe kroz mehanizam identifikovanja sa agresorom. Zastupnici ovakve teorije često uvode koncept "cikličnog zlostavljanja", ili "generacijskog prenošenja", po kome deca seksualno zlostavljena postaju delinkventi u sledećoj generaciji.

Koncept "cikličnog zlostavljanja" je izuzetno popularan. On se obično koristi za objašnjenje najvećeg broja zločina nasilja koji se događaju u privatnom okruženju, kao što je prebijanje žene ili zlostavljanje deteta. On je generalno prihvatljiv iz nekoliko razloga: prvo, većina iskusnih kliničara susrela se sa slučajevima koji zaista ilustruju multigeneracijski model nasilja i zlostavljanja. Oni se nalaze među najtežim, složenim slučajevima i koje kliničari koji se s njima susreću pamte. Drugo, ovaj koncept je intelektualno zadovoljavajući: podudara se sa dobro dokumentovanim kliničkim posmatranjem ponovo doživljene traume i povećane agresivnosti kod dece koja su bila zlostavljana.36 Ova kratkoročna posmatranja su jednostavno nemodifikovano projektovana u budućnost i lako se može zamisliti transformacija žrtve u delinkventa. Treće, koncept je emocionalno prihvatljiv: dozvoljava kliničarima da prema delinkventima osećaju empatiju, a istovremeno nudi utešno uverenje da je njihovo ponašanje razumljivi rezultat patološke istorije. Konačno, ovaj koncept je politički pogodan za one koji se bave mentalnim zdravljem. Troškove lečenja delinkvenata mnogo je lakše opravdati ekonomski svesnoj i strogoj javnosti, ako oni koji se bave mentalnim zdravljem mogu potvrditi da će lečenje prekinuti ciklično nasilje i sprečiti razvoj sledeće generacije delinkvenata.

Zaista, jedini ozbiljan problem sa konceptom "cikličnog nasilja" je nedostatak empirijske vrednosti.37 Kada se ova teorija primenjuje na seksualni napad, njena najupadljivija slabost je nemogućnost da objasni u biti monopol muškaraca na ovakvu vrstu ponašanja. Pošto su devojke dva ili tri puta više seksualno zlostavljane od muškaraca, ova teorija predviđa da bi većina delinkvenata mogle pre biti žene, a ne muškarci. U nemogućnosti da procene ove suprotnosti, pristalice teorije cikličknog nasilja ograničeni su ponekad negiranjem realnosti: događa se da čovek među pristalicama ove teorije nalazi uverenje da će neotkrivene rezerve ženskih delinkvenata tek biti otkrivene.38

Češće, pristalice indirektno prepoznaju posledice dubokih razlika među polovima u socijalizaciji seksa i nasilja, razlike koje se mogu ustvari uvećati posledicama zlostavljanja.39 Ovako modifikovan koncept cikličnog nasilja mogao bi predvideti da seksualno zlostavljani dečaci postaju kasnije seksualni delinkventi, a zlostavljane devojčice njihove žene, devojke ili žrtve.

Nikada nije sprovedeno dugoročno istraživanje (praćenje) zlostavljene dece do njihovog odrastanja. Sa etičke tačke gledišta, ovakvo ispitivanje nije moguće obaviti, a da se ne interveniše da se nasilje zaustavi. S toga, trenutno ne postoji način kojim bi se dokumentovalo koja deca će izrasti, ili postati delinkventi, a koja ne, ili način na koji bi se poredile njihove sudbine sa sudbinama one dece koja nikada nisu bila zlostavljana. Najbolji mogući dokaz koji potvrđuje vezu između zloupotrebe u detinjstvu i seksualno nasilnog ponašanja pružaju retrospektivna istraživanja idetifikovanih seksualnih delinkvenata. Većina ovih istraživanja nije reprezentativna za opštu (neregistrovanu) populaciju delinkvenata. Šta više, najvećem broju istraživanja nedostaju uporedne grupe, a neka daju vrlo nejasnu definiciju seksualnog nasilja u detinjstvu. Nikolas Grot (Nicholas Groth), na pr. u studji koja se mnogo citira, seksualno nasilje definiše kao "svaku doživljenu i dokazanu seksualnu aktivnost koja je emocionalno uznemiravajuća i zabrinjavajuća".40 Malo ljudi je toliko srećno da doživi zrelo doba, a da nije patilo u seksualnom iskustvu. Stoga, vrednost podataka iz ovakvih istraživanja je vrlo sumnjiva.

Uprkos opštoj slabosti koncepta cikličkog nasilja, može se postići konsenzus oko nekih tačaka iz ovog rada. Procene korelacije između nečije istorije nasilja i seksualno nasilnog ponašanja veoma su promenljive u zavisnosti od vrste populacije koja se ispituje: što je populacija devijantnija, time je verovatnije da će prethodne istorije nasilja biti otkrivene. Na primer, programi za delinkvente adolescente bazirani na dve zajednice, pokazuju da njihovi roditelji nemaju značajnije češće istorije nasilja nego opšta populacija.41 Nasuprot ovome, maksimalno pouzdana institucija "Kraj puta" za veoma nasilne maloletne prestupnike, pokazuje da je 100% njenih pacijenata bilo seksualno zlostavljano.42 U najvećem mogućem ispitivanju o populaciji delinkvenata koji su krivično i medicinski identifikovani, izgleda da se ovaj podatak kreće negde između 25% i 40%.43 Tako izgleda da mnogi delinkventi imaju istoriju nasilja, ali očigledno većina nema.

Čini se da su istorije nasilja uobičajene kod pedofila koji preferiraju dečake kao žrtve. Članovi ove grupe imaju neke osobine koje ih razlikuju od seksualnih delinkvenata. Njihovo devijantno ponašanje često ima neki raniji početak, mogu imati značajniji nedostatak interesa za normalan seksualni odnos sa odraslim osobama (ovu grupu Grot opisuje kao "fiksirane" delinkvente44 njihovo ponašanje je često nepopustljivo i odupiru se lečenju,45 i obično imaju više žrtava. U jednoj seriji, u grupi od 146 homoseksualaca pedofila, svaki član zajednice ukupno je u proseku počinio 279 napada.46 Impresivni izveštaji nekoliko programa lečenja pokazuju da su kod ove grupe retke psihijatrijske dijagnoze bilo koje vrste, a istorije seksualnog nasilja su praktično česte i kreću se od 40% do 60%.47 U jednom programu za lečenje dnevnih pacijenata, osoblje je utvrdilo da su 55% onih koji su zlostavljali decu bili u mladosti žrtve uglavnom bejbisitera muškaraca. Dalje su uočili da mladi ljudi koji su silovali žene nisu imali izuzetno česte istorije nasilja, dok su skoro svi mladići koji su silovali muškarce bili žrtve seksualnog nasilja.48 Ako uzmemo u obzir sve ove podatke, oni nagoveštavaju mogućnost da seksualna trauma u detinjstvu dečaka može biti specijalno značajan faktor rizika kod razvijanja seksualno nasilnog ponašanja prema muškarcima. Možda se dogodi da teorija cikličkog nasilja ima predvidljivu moć kod ove populacije.

Međutim, u najboljem slučaju, ako se teorija cikličkog nasilja brani u potpunosti istraživanjem budućnosti, onda može samo pokazati da je seksualno nasilje u detinjstvu dečaka samo jedan od mnogih faktora koji povećavaju rizik da se kasnije razvije seksualno nasilno ponašanje. Malo je verovatno da će se ovaj koncept dokaza pokazati primenljiv kod većine seksualnih delinkvenata. Trenutno, na osnovu najboljih mogućih podataka dobijenih istraživanjem, moramo pretpostaviti da većina seksualno zlostavljanih dečaka ne postaju seksualni delinkventi, a najveći broj samih delinkvenata nisu bili zlostavljani kao dečaci.

Kako nisu uspeli da demonstriraju očiglednu psihopatološku, ili patogenetsku istoriju kod većine delinkvenata, mnogi kliničari su odustali od nezahvalnog i teškog ispitivanja samog delinkventa, da bi se skoncentrisali na pristupačnije podatke o njegovoj porodici i socijalnom okruženju. Kod mnogih psihopatoloških objašnjenja ponašanja seksualnog delinkventa, gubi se sam delinkvent, pa se navode osobine njegovih roditelja, žene, ili žrtve.49 Incest otac-ćerka, na primer, često se opisuje kao simptom disfunkcionalnog porodičnog sistema u koji su uključeni svi članovi porodice.50 Seksualno iskorišćavanje ćerke od strane oca objašnjava se na bazi seksualnih stresova, seksualnog lišavanja, ili bračnog konflikta. Uloga majke često se opisuje kao centralna: ona se smatra odgovornom zato što su ona i ćerka "promenile uloge" i zato što je navela muža da traži zadovoljenje na drugom mestu, jer se uzdržavala od seksa i izbegavala vaspitanje deteta.51 Nasilnička crta incestnog seksualnog interesovanja koje otac ima za decu, implicitno se ignoriše, ili eksplicitno pobija – uprkos činjenici da brojne studije pokazuju da jedna trećina, ili polovina očeva koji su počinili incest ponavlja svoje prekršaje na više od jednom detetu.52 Međutim, direktna ispitivanja ponašanja ovih očeva pokazuju da njihova seksualna preokupacija decom nije nužno ograničena na neposredno porodično okruženje i prilikom ispoljavanja obično ostaje nepromenjana uprkos promenama porodične strukture.53

Ako u psihopatološkim formulacijama delinkvent potpuno ne nestane, često nestaju njegovi seksualni prekršaji. Najveći broj psihodinamičkih objašnjenja nastoji da minimalizuje seksualnu komponentu ponašanja delinkventa i da ponovo tumači napad kao jedan neuspeo pokušaj zadovoljenja običnih ljudskih potreba. Ovo prikazuje ponašanje razumljivijim (i time pristupačnijim za psihoterapiju), a delinkventa simpatičnijim. Nasilnik postaje žrtva, nije više objekat straha već sažaljenja. Grot, na primer, opisuje jedan tip "mehaničkog siledžije" koji čini zločine "u pokušaju da suzbije duboko ukorenjena osećanja nesigurnosti i ranjivosti". Prekršaj se opisuje kao izraz želje delinkventa za "muževnošću, dominacijom i vlašću". Grot opisuje siledžiju kao čoveka koji "ne kontroliše svoj život i odgovornosti i obaveze zrelog doba doživljava kao preopterećenja", i koga "zrela seksualnost ugrožava, pa se zato suočava sa svojim nepriznatim sumnjama koliko je adekvatna njegova muževnost".54 Na drugom mestu Grot slično opisuje one koji seksualno zlostavljaju decu: "nezreli pojedinac čije pedofilno ponašanje služi kao kompenzacija za njegovu bespomoćnost kod susreta sa zahtevima zrelog bio-psihološko-socijalnog života… Kroz sekundarnu vezu s detetom, delinkvent pokušava da ispuni svoje psihološke potrebe za priznanjem, prihvatanjem, vrednovanjem, uključivanjem, vođstvom i kontrolom".55 Naglašavanjem ovih "potreba" za dominacijom i moći, Grot minimizira seksualnu motivaciju prekršaja, nazivajući ih ponekad "pseudo-seksualnim činovima". Kompulzivna, repetitivna priroda ovih seksualnih napada ne pripisuje se činjenici da pružaju zadovoljstvo, već činjenici da su emocionalno razočaravajući. Ovo, uprkos izvesnom broju svedočenja siledžija i drugih delinkvenata da seksualni napad često dovodi do žestokog "uzbuđenja".56

Svrha ove eufemističke preformulacije ponašanja delinkvenata je da otkloni otrovnost ponašanja i učini ga prihvatljivijim. Težnja delinkventa za seksualnom dominacijom, iznova se tumači kao želja za ljudskom intimnošću. Njegova želja da kontroliše druge tumači se kao uobičajena potreba muškaraca za "gospodarenjem". Pošto normativni koncepti muževnosti sadrže u nekom obimu dominaciju nad ženama i decom, želja delinkventa da deli povlastice odraslog muškarca je legalizovana; smatra se da je njegov izbor sredstava nesrećan. Pošto se samozadovoljstvo koje proizilazi iz seksualnog napada svodi na minimum, ovakva vrsta objašnjenja nudi obećanje da će delinkvent odmah odustati od nasilnog ponašanja ako može da nauči druge, socijalno prihvatljivije načine za postizanje "adekvatne muškosti".

Ovakve psihodinamičke formulacije stvarno daju mogućnost da saosećamo sa delinkventom, preduslov su za svaki pokušaj rehabilitacije i pružaju nadu da psihološko lečenje može pomoći. Međutim, ovakve formulacije koliko imaju svojih prednosti, toliko su i opasne. Pokušavajući da uspostavi jednu saosećajnu vezu sa delinkventom, onaj ko bi trebalo da bude u ulozi terapeuta rizikuje da veruje i prihvata objašnjenja delinkventa za svoja zlodela (a istovremeno mu pruža mogućnost za nove). Pored ovoga, ovakve formulacije dozvoljavaju da se pažnja sa zabrinjavajućeg seksualnog zlodela prebaci na druge probleme koji su pristupačniji za običnu psihoterapiju.

Modeli tretmana koji se zasnivaju na ovakvim psihodinamičkim konceptima teže da se usredsrede na opšte socijalno ponašanje i odnose delinkventa, ili na njegovo sopstveno iskustvo kao žrtve, a ne na konkretne detalje njegovih seksualnih maštanja i ponašanja. Na primer, program koji opisuje Grot i koji je baziran na zatvoru, razlaže se na deset komponenata u grupama u kojima se vode razgovori, uključujući teme kao što su seksualno obrazovanje, odnosi sa ženama, kontrolisanje besa, smanjenje stresa i komunikacione sposobnosti, ali ne sadrži metod za nadgledanje stalnog seksualnog uzbuđivanja delinkventa do kojeg dovode maštanja o seksualnom napadu.57 Jedan drugi program za dnevno lečenje pacijenata koji se odnosi na delinkvente koji su počinili incest, koji je razvio jedan poznati terapeut sadrži socijalnu obuku, kontrolu stresa, bračnu terapiju, seksualnu terapiju i porodičnu terapiju, ali opet ne obraća posebnu pažnju na seksualnu želju delinkventa koja je usmerena prema deci. Od pacijenta se zahteva da potpiše ugovor u kome tvrdi da dok je na lečenju neće počiniti prekršaj; ali je nejasno kako se njegov pristanak iz "ugovora" kontroliše, ili nameće, osim ako se od delinkventa ne traži da sam sebe prijavi.58

Verodojnost psihodinamičkih formulacija seksualnog napada i modeli lečenja koji iz njih proizilaze, nisu samo pitanja od akademskog interesa. Postoje ozbiljni rizici od preteranog verovanja u efikasnost lečenja. Pošto još nisu napravljena dugoročna propratna ispitivaja lečenja i pošto su poteškoće u sprovođenju ovakvih ispitivanja velike, najveći broj tretmanskih programa oslanja se na subjektivnu procenu uspeha. Što se utroši veći napor za lečenje delinkvenata, to je veća motivacija stručanjaka koji sprovodi lečenje da veruje u uspeh tretmana i da predvidi dokaze koji su tome suprotni. Kada program lečenja svede na minimum važnost stvarnog seksualnog ponašanja i ne obezbeđuje ni jedan konkretan metod za njegovu kontrolu, događa se da greške prođu neopaženo, ponekad sa nesrećnim posledicama. U jednom zabeleženom izuzetnom slučaju, mladić koji se podvrgao psihijatrijskom lečenju posle silovanja koje je počinio kada je imao 14 godina, počinio je posle toga, dok se lečio, još šest silovanja i pet ubistava žrtava koje je prvo silovao. Njegov psihijatar nije ništa znao o ovim zločinima i iz materijala koji je ponudio pacijent na seansama koje su bile deo tretmana, nije mogao da otkrije razloge zločina.59

Zapravo, ovako dramatične greške kod lečenja možda nisu uobičajene, ali ovakve katastrofe služe da nas podsete da je naše sadašnje razumevanje psihologije seksualnih delinkvenata veoma primitivno, svako lečenje mora se uzimati potpuno kao eksperimentalno i trebalo bi biti veoma oprezan kod tvrdnje o uspehu u terapiji, a prihvatati ga sa zdravim skepticizmom.

 

 

MODEL ZAVISNOSTI

 

Jedan otac koji je počinio incest piše: "Jednom kada sam počeo, nisam mogao da se zaustavim. Govorio sam sebi da će to proći, ali nije i moje ćerke su porasle i postale žene i ja sam ih i dalje mazio i pipkao. Postao sam zavistan na njihov miris i ukus i zbog zavisnosti one su izgubile oca. To je bilo strašno".60 Kliničari koji rade direktno sa seksualnim delinkventima, često ih opisuju kao zavisnike. Kao što je rekao jedan autor: "Predlažem da seksualno devijantne ličnosti posmatrate kao specijalnu vrstu narkomana. Kod svakog slučaja, samo-kontrola mora biti celodnevni posao, svakog trenutka, do kraja života".61

Mada se na analogiju zavisnosti obično pozivaju i delinkventi i kliničari, uloga modela zavisnosti retko se obrađuje, bilo u feminističkim socijalnim analizama seksualnog nasilja, ili u psihološkoj literaturi o delinkventu. Ipak, koncept zavisnosti nudi raskrsnicu za posmatranja koja razvijaju psiholozi i socijalni teoretičari. Model zavisnosti takođe nudi čiste smernice za razvoj programa lečenja delinkvenata, preventivni edukacioni rad i zakonske i legalne strategije. Poznato je da socijalno-kulturni faktori igraju glavnu ulogu kod stvaranja rizika zavisnosti. Alkoholizam, na primer, cveta u kulturama koje ne dozvoljavaju deci da nauče lekcije o tome šta znači umereno pijenje (na primer, umereno konzumiranje alkohola koje je sastavni deo društvenog i porodičnog života) i u kojima se opijanje odraslih pohvaljuje, ili se nalazi izvinjenje.62 Analogno tome, prinudno ekploativno seksualno ponašanje, može se negovati u kulturama koje ne dopuštaju deci da nauče šta znači siguran seks i u kojima se hvali, ili opravdava seksualno nasilje. Američka kultura u kojoj generalno ne postoji seksualno obrazovanje i u kojoj se seksualno nasilje često odobrava, mogla bi se okvalifikovati kao visoko rizična kultura. Neke sub-kulture mogle bi biti specijalno pogodne za produkciju seksualnih delinkvenata, ako se seksualna radoznalost oštro kažnjava, ili ako se tolerišu visoki nivoi međuljudskih nasilja. Ovo bi objašnjavalo često prisustvo ekstremnog religioznog fundamentalizma i kruto kazneno seksualno vaspitanje u istoriji odgoja seksualnih delinkvenata.63 Slično ovome, ovo bi objašnjavalo saznanje da je pripadnost nekoj nasilnoj grupi vršnjaka povezano sa učestvovanjem u seksualnim napadima u adolescentnom periodu.64

Zapravo muški monopol na seksualno nasilno ponašanje takođe se podudara sa modelom zavisnosti. U većini slučajeva, ako ne i uvek, u prisilnim, asocijalnim ponašanjima (alkoholizam, zavisnost od droge, kockanje) muškarci stalno brojčano nadmašuju žene u odnosu najmanje tri prema jedan.65 Veća društvena trpeljivost i tolerancija koje podržavaju anti-socijalno ponašanje muškaraca, nedvosmisleno neguju zavisnost. Možda je drugi dodatni faktor osiromašenje emotivnih resursa intimnosti i uzajamna zavisnost. U nedostatku ovakvih resursa, muškarci su možda podložniji razvijanju zavisnosti u odnosu na stvari koje donose zadovoljstvo, a koje ne zahtevaju zajednički odnos sa drugim ljudskim bićem; flaša, igla, ili bespomoćni dehumanizovan seksualni objekat.66

Koncept zavisnosti takođe je koristan kod identifikovanja spektra ponašanja unutar rizične populacije. U našoj kulturi, na primer, mada je alkohol skoro univerzalno socijalno otkriven, spektar pijanih ponašanja je veoma širok, apstinenti, socijalni uživaoci alkohola i zavisnici alkohola. Granica između teškog opijanja u društvu i zloupotrebe alkohola je nejasna, a modeli pijenja su različiti, čak i među problematičnim korisnicima alkohola. Zloupotreba alkohola može zavisiti od situacije koja je samo prolazna i koja se javlja kao odgovor na specijalne kulturološke zahteve (adolescentni pristup ritualu, na primer); može biti epizodna kao što je slučaj sa "terevenka" (skakanje u ponor) pijancima; ili može postati prisila i istrajno progresivna u svakom dobu životnog ciklusa, počev od adolescencije pa na dalje.

Sličan spektar ponašanja koji se odnosi na seksualni napad postoji u opštoj populaciji. Kao što su Kos, Gidic i Visnevski (Koss, Giduezz, Wisniewski) demonstrirali u svom ispitivanju studenata koledža, jedna mala grupa mladića se uzdržavala od seksualnih odnosa, većina je učestvovala u socijalizovanim dogovorenim odnosima i bio je vrlo mali broj onih koji su učestvovali u prisilnim i otvoreno nasilnim seksualnim aktivnostima. Granica koja odvaja socijalno prihvatljivo i nasilno seksualno ponašanje bila je studentima nejasna: na primer, veliki broj mladića koji su ostvarili seksualni odnos silom, nisu svoje ponašanje označili kao silovanje, niti su to učinile njihove žrtve.67

Ne razviju svi delinkventi zavisan model seksualno nasilnog ponašanja (niti su suprotno tome, sva zavisna seksualna ponašanja kriminalna ili nasilna). Neki zavisan model seksualnog napada mogao bi predviđati čitav opseg ponašanja, od onog koji je izazvan u datoj prilici, do veoma prisilnog. Neki delinkventi počine nasilje samo kao odgovor na pritisak svojih drugara u situaciji u kojoj se potvrđuje muževnost kada društvena pravila dozvoljavaju, ili ohrabruju takvo ponašanje (na primer, muško društvo ili vojna akcija); drugi razviju "terevenka" model epizodnih napada; a treća grupa može razviti eskalirajući model seksualnog nasilja koji se ponavlja, a koji relativno nije pod uticajem socijalnog okruženja. Tipovi ponašanja nalaze se u kliničkoj literaturi.68

I alkoholičari i seksualni delinkventi retko krše zakon. Opasne posledice modela zavisnosti od alkohola, u većini slučajeva prvo oseti porodica onoga koji pije, potom ga otkriju na radnom mestu, a lekar tek posle toga. Hapšenje zbog nekog prekršaja koji je prouzrokovan alkoholom (najčešće vožnja pod uticajem alkohola) retko se dešava pre nego što je alkoholizam prilično uznapredovao i alkoholičar vozi pijan već duže vreme. Slično tome, najveći broj seksualnih delinkvenata koji bivaju uhapšeni već su razvili dobro usađen prinudni model. Zbog toga što retko bivaju otkriveni pre nego što su dostigli poodmakli stepen zavisnosti, mi vrlo malo znamo o ranom i srednjem stadijumu razvoja modela seksualnog napada. Retrospektivne rekonstrukcije uhapšenih delinkvenata obično otkrivaju istorije seksualnih prekršaja koje počinju u adolescentnom periodu, ili čak pre puberteta.69 Postojeći klinički podaci pokazuju da rani početak nasilnog ponašanja pokazuje izuzetno uporan sindrom i odoleva promenama, dok se kasniji početak može povezati više sa epizodnim pravcem.70 Nažalost, napadi koje počine maloletnici često se galantno odbacuju kao adolescentni eksperiment (kod slučaja seksualnog zlostavljanja deteta, silovanja na ljubavnom sastanku, ili silovanja koje počini cela banda), ili kao nevažne glupe aktivnosti (kao gledanje krišom, egzibicionizam, skaradan telefonski razgovor, ili fetišizam). Rani znaci procesa zavisnosti (tj. oni koji se ponavljaju i koji su progresivni) u većini slučajeva se poriču, ili se previde pod pretpostavkom da će ovakva ponašanja biti prevaziđena.

Zato što je toliko malo pažnje bilo posvećeno ranim stadijumima nasilnog seksualnog ponašanja, ni danas nemamo pouzdane kriterijume da razlikujemo muškarce koji počine situacioni seksualni krimnal koji se verovatno neće stvarno više ponoviti od onih muškaraca koji će verovatno razviti model ponovljenog seksualnog napada. Sadašnji klinički pokušaji da otkriju zakonitost za recidivan rizik mladih delinkvenata, usmeren je uglavnom na određivanje stepena na kome su već očigledno jasni simptomi nasilnog ponašanja.71

Seksualni delinkventi subjektivno opisuju jedan klinički model promenjenog raspoloženja koji se izgleda ne može relativno svesno kontrolisati. Unutrašnji stimulansi, ili oni iz naše okoline, mogu pobuditi seksualna maštanja koja stvaraju želje koje nagone na sprovođenje čina o kome se mašta. Dok delinkvent vreba i obezbeđuje pristup svojoj žrtvi, stvara se uzbuđenje slično transu, povećava se rizik i opasnost. Jedno jako "ushićenje" za vreme učestvovanja u činu i po njegovom završetku, može biti praćeno strahom, gađenjem, depresijom i kajanjem zajedno sa odlukom kratkog veka da se takav čin neće više nikada ponoviti. Ovakvo ponašanje postaje prisilno i ponavlja se i samo povremeno biva prekinuto unutrašnjim inhibicijama. Neki delinkventi opisiju jedan progresivan model koji da bi se postiglo željeno "ushićenje" zahteva da napadi budu veoma ritmični i nasilni. Po rečima jednog muškarca koji je seksualno zlostavljao decu: "To je kao droga. Kada jedna droga više nema efekta, okrećeš se drugoj. Da nisam bio uključen u ovaj program… sasvim sam siguran da bih povećao broj silovanja."72

Delinkvent jasno zadražava neku sposobnost samo-kontrole, ali koristi je samo kada vidi da je prisutna spoljnja kontola, da ne bi bio otkriven, ili da bi izbegao po sebe nepovoljne posledice. Delimični gubitak unutrašnje kontrole je ono što nas zbunjuje kod delinkvenata i teško se razume. Da li on svoje ponašanje kontroliše ili ne? Da li je on moralni, ili medicinski problem? Da li mu nedostaje snaga volje ili pati od "bolesti"? Kod alkoholičara i drugih zavisnika raspravljalo se o ovakvim pitanjima tokom svake istorijske epohe, bez jasne odluke, ili razvijanja javnog konsenzusa.73

Opis ponašanja seksualnih delinkvenata kao i njihovi subjektivni opisi nagoveštavaju da oni dele mnoge osobine alkoholičara ili drugih zavisnika. Delinkvent se ponaša kao da je primarno vezan za ćudljivost zavisničkih aktivnosti. Svi drugi odnosi se žrtvuju, ili služe ovoj aktivnosti. Razvija se usavršena odbrambena struktura, čiji je cilj zaštita i čuvanje zavisnosti.74 Primarni odbrambeni model koji se koristi je poricanje, ali pored toga može se razviti širok spektar paranoičnih odbrana i racionalizacije. Ako zavisnik uopšte prizna svoje ponašanje, on najčešće za to okrivljuje druge ljude. Nesrećno detinjstvo, buran brak, ili posao koji izaziva frustracije obezbeđuju opravdanje za postojanje zavisnosti. Krik silovatelja i alkoholičara je isti: "Ona me je na to navela"!75

U slučaju alkoholizma, ovakva racionalizacija nema više kredibilitet u profesionalnoj literaturi. Ranije se mislilo da su traume iz ranog detinjstva, bračni konflikt, depresija i situacioni stres uzročni faktori u genezi alkoholizma. Međutim, ovakvi stavovi su diskreditovani naprednim i savršenijim istraživanjem. Neadekvatnost i defekti ličnosti koji su se obično posmatrali kod slučaja alkoholizma, danas se smatraju rezultatom zavisnosti pre nego uzrokom. Bez obzira na istoriju alkoholičara, ili prethodnu strukturu ličnosti, alkoholičar razvija osobne poremećaje i obično se seća svog detinjstva kao nesrećnog onda kada postane zavisan. Šta više, zavisnost od alkohola obično vodi depresiji, bračnom nezadovoljstvu i situacionim stresovima.76 Kao u slučaju danas diskreditivanih teorija o etiologiji alkoholizma, psihodinamičke formulacije psihologije seksualnih delinkvenata verovatno se neće roditi kao proizvod lepo konstruisanog istraživanja opšte populacije delinkvenata.

Koncept seksualnog napada kao potencijalno zavisnog ponašanja ima njavećeg uticaja kod lečenja i socijalne rehabilitacije delinkvenata. Prva pretpostavka je da se danas učestvovanje u jednom seksualnom napadu ne može odbaciti kao "adolescentna radoznalost", ili neki drugi bezazleni čin, problem samokorekcije. Zbog nedostatka valjano dokazanog kriterijuma za razlikovanje situacionih delinkvenata od ranih zavisnika, bilo bi razborito da sve delinkvente smatramo potencijalno zavisnim ličnostima.

Druga pretpostavka je da kada se suočimo sa seksualnim delinkventom, ne možemo pretpostaviti da on ima neki pouzdan unutrašnji motiv da se promeni. Delinkvent može da izgubi efektivnu kontrolu svog ponašanja, mada moralnu i zakonsku odgovornost za svoje ponašanje ne gubi. S toga, za promenu mora biti obezbeđena spoljna motivacija. Zakonske sankcije i pažljiva uzdržana kontrola (na primer, učestale uslovne kazne i oslobađajuće presude, ili u nekim slučajevima utamničenje) su odgovarajući izvori spoljašnje motivacije. Profesionalci koji nameravaju da leče moraju sarađivati i dogovarati se sa institucijama koje sprovode zakon i odreći se pravila poverljivosti (profesionalne tajne) prema pacijentu. Mada ovakve mere možda izgledaju kaznene i antiterapeutske, obe su terapeutske i neophodne kada pacijent predstavlja jasnu opasanost za sebe i druge. Seksualni delinkventi su opasni. Oni se ne mogu lečiti, ili rehabilitovati, osim ako se njihovo ponašanje efikasno ne kontroliše.

Treća pretpostavka je da se primarna pažnja svakog terapeutskog napora mora usmeriti na promenu samog zavisnog ponašanja. Kod alkoholičara to znači da se glavna pažnja kod lečenja usmeri na pijenje. Kod seksualnih delinkvenata to znači da se lečenje mora usredsrediti na konkretne detalje neprihvatljivog seksualnog ponašanja. Modeli seksualnog ponašanja delinkventa i uzbuđenja i njegov modus operandi za obezbeđenje pristupa svojim žrtvama i izbegavanje da bude otkriven, njegova preterana seksualna aktivnost i njegov sistem opravdanja i racionalizacije moraju biti brižljivo dokumentovani, a promene se moraju pažljivo pratiti. Nasilna seksualna ponašanja ne mogu se ublažiti opisujući ih kao pokušaje za zadovoljenje neseksualnih "potreba" za gospodarenjem i osećanjima. Neki iskusni terapeuti zahtevaju da se izjava žrtve koja opisuje nasilje delinkventa i uticaj toga čina na njen život uključe u zapisnik pre pokušaja svakog oblika lečenja. Često razmatranje ovakve dokumentacije je neophodno da bi se sprečila tendencija poricanja i umanjenja prekršaja koji se mogu javiti kod pacijenta i kod terapeuta.

Minimalne komponente potencijalno uspešnog terapeutskog programa za seksualne delinkvente uključuju modifikacionu komponentu ponašanja koja se direktno zasniva na neprihvatljivim seksualnim aktivnostima, pouzdan metod za praćenje stalnog interesovanja delinkventa za seksualni napad nezavisno od njegove izjave i supervizorsku strukturu koja pouzdano i brzo obezbeđuje sankcije za ponovljene prekršaje. Različiti operacioni uslovni metodi pokazali su se barem povremeno efektivni kod promene vrste seksualnog uzbuđenja,77 i tehnika praćenja erekcije koja se koristi za merenje uzbuđenja na seksualni stimulans pokazali su se kao vrlo obećavajuće sredstvo.78 Potrebno je dalje istraživanje da bi se razvile efektivnije i praktičnije metode promena ponašanja. Neki programi, na primer, koriste tehniku zadovoljenja masturbacijom, ohrabrujući ponavljanje devijantnih maštanja sve dok pacijentu potpuno ne dosade,79 dok drugi programi zabranjuju pornografiju, obeshrabruju masturbaciju i oslanjaju se uglavnom na suprotne uslovne tehnike.80 Relativna vrednost ovih različitih pristupa nije sistematički procenjena.

Psihofarmakološke metode takođe su korišćene kao pokušaj da se promeni zavisno ponašanje i motivacija. Na primer, neki programi za alkoholizam vrlo mnogo se oslanjaju na dnevnu upotrebu disulfirama, leka koji menja metabolizam pacijenta tako da varenje alkohola izaziva izuzetno neprijatne simptome. Kod lečenja seksualnih delinkvenata ekperimentalno su korišćeni antiandrogenski hormoni za smanjenje seksualne želje. Specijalni objekat želje delinkventa je nepromenjen, ali je zabeleženo da se intezitet želje smanjuje.81 Naravno, ne može se uvek očekivati da je pacijent motivisan da pristane na tretman. Alkoholičari koji često ponovo počnu da piju, prestaju sa dnevnom dozom disulfirama; slično tome, recidivni seksualni delinkventi mogu prekinuti tretman sa progesteronom. Program lečenja ne može se sastojati samo od pouzdanog farmakološkog činioca.

Lečenje zavisnosti počinje usredsređenjem na negativne posledice ponašanja, ali se tu ne završava. Jedna zavisna osoba neće verovatno odustati od suštinskog zadovoljstva u svom životu samo kao odgovor na negativne sankcije. Isto tako, moraju se ponuditi jaki pozitivni motivi. Proučavajući proces oporavka kod alkoholičara i heroinskih zavisnika, Džordž Volant (George Vaillant) identifikovao je četiri faktora koji su bili povezani sa postizanjem stabilne apstinencije. Prvi je stalno podsećanje na negativne posledice zavisnosti. Preostala tri su zamenjena zavisnost, novi izvor nade i samo-poštovanja i društvena podrška.82

Grupni tretmani koji se sastoje od mnogo struktura i programi samopomoći pokazali su se kao najuspešniji prilaz socijalnoj rehabilitaciji zavisnika, uključujući i seksualne delinkvente. Jedna grupa sličnih slučajeva koji su pouzdano spremni da sarađuju i koji teže da postignu ciljani oporavak kroz apstinenciju, ispunjavaju sva ova četiri kriterijuma. Stalno podsećanje na negativne posledice zavisnosti nalazi se kod svedočenja članova grupe; zamene zavisnosti i socijalna podrška mogući su u aktivnostima same grupe; novi izvor nade obezbeđuje se svedočenjem članova grupe koji više ne žive kao ranije, a novi izvor samopoštovanja obezbeđuje se strukturom programa koji zahteva priznanje zla koje je počinjeno, ali nudi priliku uspostavljanja ravnoteže i pomoć drugima.

Skoro svaki postojeći program lečenja seksualnih delinkvenata razvio je neki oblik strukturalnog grupnog procesa83. Mnogi programi takođe eksplicitno, ili implicitno definišu nivoe oporavka koji se podudaraju sa dvanaest koraka "Anonimnog alkoholičara" (AA)84 Tačnije, prvi, peti, deveti i dvanaesti korak, kako ih definiše AA, izgleda da se odnose na seksualne delinkvente. Prvi korak obuhvata priznanje bespomoćnosti u odnosu na zavisnost. Za seksualnog delinkventa ovo znači otkrivanje tajne, priznanje ponašanja koje je prethodno poricao ili racionalizovao, i prihvatanje činjenice da su mu potrebni drugi da bi to ponašanje kontrolisao. Peti korak, koji prati samoispitivanje u kojem se traga i pretražuje, obuhvata priznanje "Bogu, sebi i drugom ljudskom biću koje su tačno naše greške". Za seksualne delinkvente ovo znači potpuno otkrivanje broja i vrste nasilja koje su počinili i početak prepoznavanja zla koje su učinili drugima. Deveti korak uključuje izvinjenje osobama koje su povredili. Za seksualne delinkvente ovaj korak često sadrži ritual izvinjenja žrtvi, naročito ako je ona član porodice, ili je u nekoj drugačijoj vezi koja još uvek traje, sa delinkventom.85

Na kraju, dvanaesti korak sadrži procenu oporavka podelom iskustava na nekom glavnom skupu. Mobilizacija altruizma obezbeđuje delinkventu mogućnost da povrati samopoštovanje i socijalnu rehabilitaciju. Samo kada se njegovo iskustvo ponudi da služi drugima, njegov zločin može se oprostiti. "Grass roots" programi lečenja delinkvenata često razvijaju kreativne načine za uključivanje delinkvenata u javnu službu. U jednom programu, delinkventi zatvorenici organizovali su dobro reklamiranu "SOS telefon" savetujući ljude koji su bili u iskušenju da počine seksualno nasilje.86 U drugom programu, delinkventi koji su dolazili na dnevno lečenje pristali su da njihovu grupnu terapiju posmatraju profesionalci na praksi. Grupni sastanci održavali su se u sudnici, a posmatrači su sedeli na mestu porote.87 U drugom programu za dnevne pacijente, lečenje se ne završava sve dok delinkvent ne učestvuje u javnom obrazovnom forumu, ili pomaže, ili usmerava nekog novog pacijenta koji pristupa programu.88 Sve ovo može se smatrati varijantama dvanaest koraka AA: "Kada postignemo duševno buđenje kao rezultat ovih koraka, pokušavamo da prenesemo poruku drugima."

Korišćenje religiozne terminologije kod opisivanja procesa oporavka nije slučajno. Napuštanje zavisnosti predstvalja duboku psihološku promenu, analognu religioznom preobraženju. Kada zavisnost rezultira kriminalom, destrukcija socijalnih veza je toliko jaka da ponekad samo religiozno okruženje može ponuditi jedinu nadu za povratak u društvo. Ovo ne znači da religiozno preobraženje garantuje oporavak (seksualni delinkvent koji izjavljuje da je "ponovo rođen" nije samim tim izlečen), već da nešto slično tome može biti važan deo procesa oporavka. To što su ovakvi razgovori retki i teško ih je predvideti, opominje da uvek kada govorimo o uspešnom lečenju seksualnih delinkvenata, moramo biti veoma skromni.

Konačni sadržaj modela zavisnosti za lečenje seksualnih delinkvenata su prognoze rehabilitacije. Za značajan oporavak od svake zavisnosti potrebno je vreme. Zavisnost je povezana sa normalnim sazrevanjem i uništava društvene odnose. Ovi problemi ostaju čak i onda kada se napusti nasilno ponašanje. Zaista, samo posle postavljanja pouzdanih granica zavisnog ponašanja, zavisnik se suočava sa stepenom do kojeg su njegove sposobnosti i odnosi sa drugima razoreni. Kod lečenja od alkoholizma, na primer, pokazalo se da je za postizanje potpune rehabilitacije, (tj. postizanje funkcionalnog nivoa koji odgovara najboljem nivou koji je bio postignut pre početka zavisnosti) potrebno najmanje tri godine neprekidne apstinencije.89 Sličan vremenski okvir trebalo bi očekivati kod oporavka čak i dobro motivisanih seksualnih delinkvenata koji sarađuju. Verovatno se posle pažljivog praćenja ne mogu potvrditi stanovišta koja se danas iznose o uspešnom ishodu lečenja posle tretmana od dvanaest nedelja90, ili šest meseci.91

Čak i posle postizanja potpunog oporavka može se zahtevati da se i dalje nastavi sa uzdržavajućim aktivnostima, da bi se sprečio ponovan povratak zavisnosti.92 Zavisnost jednom uspostavljena može se smatrati procesom koji traje ceo život. Zavisnik može postići apstinenciju; ali nije izlečen. Po rečima jednog iskusnog terapeuta: "Mi govorimo samo o kontrolisanim seksualnim devijacijama, o njihovom smanjenju na normalne nivoe. Naš dugoročni cilj je da ih eliminišemo, ali realno ne očekujemo da postignemo taj cilj… Najbliža paralela – ovo je dobra ali ne sto postotna analogija – je alkoholizam. Vi ne govorite o "bivšim alkoholičarima", zato što ako neko sebe opisuje kao bivšeg alkoholičara, to je zabrinjavajuće. I ne govorimo o bivšim seksualnim delinkventima. Govorimo o alkoholičarima koji više ne piju – treznim alkoholičarima. I govorimo o seksualnim delinkventima koji više ne čine prekršaje. Uslovni modeli su ukorenjeni kod odraslih klijenata. Pokušavamo da ih naučimo da budu svesni da će taj proces trajati stvarno ceo život. Ako nam neko iz našeg programa kaže, "Nikada to više neću raditi", mi kažemo, "Hej, ti nisi spreman da napustiš ovaj program".93

Posmatranje seksualnog napada kao potencijalno zavisnog ponašanja znači suočiti se sa činjenicom da je problem složen i težak i da se obećanja o brzim rešenjima ne mogu verovatno ispuniti. Lečenje i rehabilitacija delinkvenata je ambiciozni poduhvat koji zahteva stalno prisustvo cilja i neprekidnu mobilizaciju društvenih resursa širokog obima. Retko se postiže potreban stepen saradnje između krivičnog zakona i sistema mentalnog zdravlja, čak i za kratko vreme. Ipak, ništa kao to nije efikasno.

Ako je primena nekog lečenja na neki način obeshrabrujuća, koncept zavisnosti pruža priličnu nadu u efikasnost preventivnih mera. Pošto su modeli zavisnosti vrlo osetljivi na faktore socijalnog rizika, preventivna intervencija usmerena na smanjenje rizičnih faktora, ili ka zaštiti populacije za koju se zna da je visoko rizična, rezultira značajnim smanjenjem stope seksualnih napada.

U praksi, to znači da seksualno obrazovanje za svu decu ostaje vredan vid primarne prevencije. Međutim, ne može se računati da postojeća organizacija seksualnog obrazovanja, koja generalno podržava muški orijentisanu, libertersku poziciju, primeni prihvatljiv program. Idealno, kod obrazovanja moraju se kombinovati potpuna prezentacija tačne informacije, poštovanje individualne privatnosti i izbora i jasna predstava socijalno odgovornog ponašanja. Moraju se tumačiti pitanja o moći i iskorišćavanju. U preventivnom radu, dečaci i mladići moraju se smatrati prioritetom, pogotovo tamo gde su organizovani u grupe koje neguju seksualno ponašanje i one koje odobravaju silovanje. Ciljne populacije mogle bi na primer, uključiti atletske timove, muške koledže i vojsku. Obavljanje primarne prevencije sa visoko rizičnim grupama kod zlostavljanja i nasilnog ponašanja može isto imati rezultat ranog otkrivanja seksualnih napada koji su se već dogodili, povećavajući mogućnost za ranu intervenciju i lečenje i žrtve i delinkventa.

Moglo bi se takođe očekivati da dosledna primena postojećeg krivičnog zakona koji zabranjuje seksualni napad ima neki preventivni efekat, pošto su delinkventi koji su zavisni i oni koji to rade u izuzetnim prilikama, vrlo osetljivi na spoljnu kontrolu. Reforma zakona o silovanju i prisustvo žena u krivičnom pravnom sistemu pokazuje rezultate u većoj spremnosti javnosti da delinkventa smatra odgovornim za svoje kriminalne postupke. Sudsko gonjenje je veoma važno kod slučajeva kada tradicionalni kulturni standardi opravdavaju i praštaju seksualni napad (na primer, silovanje u braku, ili na sastanku, ili silovanje prostitutki). U ovim slučajevima, sudsko gonjenje ima edukacionu funkciju, time što otkriva i otvara raspravu o tradicionalnom ponašanju koje podržava silovanje.

Potrebna su dalja istraživanja da se identifikuju faktori koji izgleda da štite visoko rizične dečake i ljude da ne postanu delinkventi i da se napravi razlika između delinkvenata koji počine napad jedanput i onih koji razvijaju model navike seksualnog napada. Na primer, uticaj pornografije u podržavanju seksualnih maštanja i nasilnog ponašanja, još nije u potpunosti shvaćen. Ako se smatra da je pornografija konačni vid ideologije muške superiornosti, a dokazano je da igra ulogu kod uslovljavanja mastirbacionih maštanja i seksualne reakcije, onda postaje jasna veza između nasilne pornografije i seksualnog nasilja.94 Zaista, najnovija istraživanja pokazuju da ponovljeno izlaganje nasilnoj pornografiji pojačava seksualno ponašanje kod muškaraca (kod žena ne). Od velikog značaja je otkriće da su najizraženije posledice nasilne pornografije uočene kod muškaraca koji se već neprijateljski i bezosećajno ponašaju prema ženama i koji priznaju da postoji velika verovatnoća da će počiniti silovanje.95

Uticaj ishoda prvog napada na sledeće napade je druga tema koja zaslužuje pažnju: Judit Beker (Judith Becker), na primer, veruje da je model zavisnosti snažno ojačan kada prvi napad ne izazove nikakve suprotne posledice.96 Može se dokazati da je veoma važno za sprečavanje ponavljanja kriminalnih radnji da delinkventa izložimo javnosti. Cilj istraživanja u ovoj oblasti trebalo bi da bude identifikacija grupe "ranih opasnih signala" i "strategija za brzu intervenciju" koji se koriste u širokoj, javnoj, preventivnoj kampanji.

 

 

DRUŠTVENI KONSENZUS I PROMENA

 

U poslednjih stotinu i više godina, feministkinje i feministička filozofija bore se sa problemom zavisnosti. Mada su najveći broj zavisnika muškarci, žene i deca pate zbog posledica njihove zavisnosti. Pre sto godina, osnivanjem Ženske hrišćanske trezvenjačke unije organizovan je ulazak žena na političku scenu u neočekivanom broju. Cilj Unije bio je snažno povezan sa drugim društvenim progresivnim reformama, posebno i najviše sa sifražetskim pokretom. Žene iz trezvenjačkog pokreta doživljavale su kafansku kulturu muškaraca kao nešto što rastura dom i porodicu, a nasilje muškaraca nad ženama i decom pripisivale su zaraznom uticaju prodaje alkohola. Njihov napad na alkoholizam bio je takođe napad na privilegovano ponašanje muškaraca i njihovo pravo na antisocijalno ponašanje.97 Političke snage ujedinjenje protiv trezvenjačkog pokreta bile su suštinski one koje su zagovarale superiornost muškaraca i neograničeni individualizam i u socijalnom ponašanju i u ekonomskom životu.98

Organizovani napori prvog talasa feminizma prvenstveno su imali rezultat da se usvoje dva ustavna amadmana, u razmaku od godinu dana. Devetnaesti amadman izglasan 1920. daje ženama građansko pravo glasa; osamnaesti amadman izglasan je 1919. i njime je zabranjena proizvodnja i prodaja alkohola.

U odsustvu dobro ustanovljenog društvenog konsenzusa protiv pića, prohibicija pokazalo se da je zakonski neprimenljiva i poništena je posle nešto malo više od deset godina. Veliki deo stanovništva nastavio je da pije uprkos zakonu. Prohibicija umesto da eliminiše promet alkohola, pomogla je razvoj moćne, kriminalno organizovane industrije alkoholnih pića koju su pasivno tolerisali predstavnici zakona (kad nisu u tome aktivno učestvovali).

Zbog konačnog neuspeha (i uništene reputacije) zakonske strategije prohibicije, često se previđa socijalni i kulturni uspeh trezvenjačkog pokreta. Proizvodnja i konzumiranje alkohola bili su stvarno smanjeni za vreme prohibicije,99 a smrtnost od komplikacija alkoholizma takođe je bila smanjena.100 Šta više, posle ukidanja zakona, konzumiranje alkohola raslo je sporo i nikada nije dostiglo vrlo visok nivo koji je postojao pre trezvenjačkog pokreta.101 Legalizovana industrija alkohola koja se pojavila posle ukidanja zakona, podlegala je većem stepenu regulativnosti, kao što su delimična cenzura kod reklamiranja i zabrana prodaje alkohola maloletnicima. Industrija je takođe prihvatila, upravo zbog toga, odgovornost za edukaciju javnosti o razumnom uzimanju alkohola i za istraživanje i lečenje alkoholizma.

Postojanje nacionalne i međunarodne prodaje žena i dece kao seksualnih objekata, dobro su dokumentovale feminističke autorke u prošlosti i danas.102 Kao što zavisnici heorina imaju one koji ih u tome pomažu, seksualni zavisnici imaju svoje pornografe, podvodače, seksualne krugove. Danas, industrija seksualne eksploatacije ima i nominalno kriminalne komponente (prostitucija, dečiji seksualni krugovi, dečija i tvrda pornografija) i "legitimne" komponente (meka pornografija, muški časopisi). I legalne i ilegalne komponente industrije deluju uz mala društvena ograničenja, a sve smelije. U poslednjih deset godina, pornografska industrija naročito je značajno povećala prikazivanje otvoreno nasilnog seksualnog čina.103 Ovakve slike sve više su uobičajene u opštim masovnim medijima i reklami. Znači, uspešna strategija za eliminisanje seksualnog nasilja mora sadržati ne samo strategiju za rano identifikovanje, kontrolu i lečenje delinkvenata, ne samo strategiju preventivnog obrazovanja, već i strategiju uključivanja u organizovanu seksualnu industriju. Iz iskustva trezvenjačkog pokreta, moglo bi se naslutiti da je abolicija ove industrije u celosti cilj koji mora pričekati završetak feminističke revolucije. U kulturi u kojoj se individualna sloboda ceni mnogo više od društvene odgovornosti, neki oblik seksualne i pornografske industrije verovatno će se tolerisati (čak i kod puritanskih konzervativaca pa i kod liberalnih feministkinja), baš kao što se tolerišu druge industrije koje narušavaju ljudsko zdravlje (oporezovan i legalizovan duvan, narkotici koji su uglavnom zabranjeni).

U okviru kratkoročne reformističke strategije, najveća nada za razvijanje konsenzusa javnih regulativa, može se pronaći kod pitanja seksualnog nasilja. Najnoviji pokušaj da se pornografija ponovo definiše kao prisiljavanje žena da čine ono što ne žele i da pre traže civilni nego kazneni lek, predstavlja važan konceptualni napredak.104 Direktna akcija i strategija bojkota koje podsećaju na "ženske krstaške pohode" protiv točionica alkohola od pre sto godina, pokazale su da su efektivne kada su usmerene protiv pornografije i reklame čiji materijali sadrže jasno seksualno nasilje.105

U poslednjih deset godina, feministički pokret je u znatnom obimu uspeo da promeni javno mišljenje o žrtvama seksualnog nasilja i mobilizuje javnu podršku za aktivnije gonjenje seksualnih delinkvenata. Poslednji korak na ovom nivou buđenja svesti je bavljenje razvojem jedne nove svesti koja zagovara strožije zakonske mere koje imaju uticaja na organizovanu seksualnu industriju, a koje su posebno usmerene ka ograničavanju najekstremijih i opasnih stimulacija seksualnog nasilja.105

Potreban je jedan dugoročniji cilj koji se ogleda u suštinskoj promeni opšte klime seksualnih ponašanja i socijalizacije, tako da se nijedan oblik seksualnog iskorišćavanja ne opravdava, ili toleriše. Feministički pokret koji je u poslednjih dvadeset godina približio pitanje seksualnog nasilja javnoj svesti, ostaje kao jedina društvena snaga koja se bori i koja je sposobna da dovede do promene u javnosti. Moguće je da zamislimo društvo koje kada se radi o ovome pitanju, funkcioniše sasvim suprotno našem: jedno koje slobodno dozvoljava deci da uče o bezbednom seksu, ali koje nepokolebljivo i neprestano odbacuje svaki oblik seksualno iskorišćavajućeg ponašanja. Ovakvo društvo trebalo bi da proizvodi samo ponekog klijenta za one koji trguju ljudskim mesom, pokojeg seksualnog zavisnika, ponekog seksualnog delinkventa.

 

 

(Iz: Judith Lewis Herman: Considering Sex Offender: A Model of Addiction; Patricia Seasler and Roland J. Berger /eds/, Rape and Society, Westview Press, Bolder 1995.)

 

 

 

FUSNOTE

 

 

1 Russel, 1984.

2 Finkelhor, 1979.

3 Russell, 1984

4 New York Radical Feminists, 1974; MacKinnon, 1983, pp.635-658; Herman, 1981; Bart, 1983; Bart i O¨Brien, 1985.

5 Griffin, 1971, pp.26-35; Brownmiller, 1975.

6 Sanday, 1981b.

7 Dworkin, 1981.

8 Millett, 1970b.

9 Burt, 1980, pp.217-30.

10 Goodchilds i Zellman, 1984.

11 Malamuth, 1981, pp.138-57.

12 Malamuth, 1984.

13 Groth, Longo i McFadin, 1982, pp.102-6

14 Američko Ministarstvo pravde, 1981.

15 Ageton, 1983.

16 Koss, Gidycz i Wisniewski, 1987, pp.162-70.

17 Rapaport i Burkhart, 1984; Briere, Corne, Runtz i Malamuth, 1984.

18 Ageton, 1983.

19 Koss, Leonard, Beezley i Oros, 1985, pp.981-92.

20 Briere et al., 1984.

21 Koss et al., 1985.

22 Dietz i Evans, 1982, pp.1493-95

23 Quinsey i Marshall, 1983, Earls i Marshall, 1983.

24 Freund, McKnight, Lamgevin i Cibiri, 1972, pp.119-33.

25 Finkelhor i Lewis, 1987.

26 Gebhard et al., 1965; Henn, 1978; Groth, 1979; Knight, Rosenberg i Schneider, 1985.

27 Scullz i Marolla, 1984, pp. 530-44.

28 Rada et al., 1978, pp.296-300; Knight et al., 1985.

29 Vaillant, 1983.

30 Wilson i Lawson, 1976, pp.587-94.

31 Knight et al., 1985.

32 Karacon, Williams i Guerraro, 1974, pp.19-26

33 Abel, Rouleau i Cunningham-Rather, 1985.

34 Abel, citiran u Knopp, 1984, p.9.

35 Georgia Green, Specijalan centar za lečenje u Bridžvoteru, Maksimalno siguran zatvor u Bridžvoteru, Masačusets (lična komunikacija, april 1986.)

36 ¨Green, 1983, pp.231-37; Goodwin, 1986; Terr, 1983, pp.1543-50.

37 Pagelow, 1984; Kaufman i Zigler, 1987, pp.186-92.

38 Groth, 1979; Pravda i pravda, 1979.

39 Carmen, Rieker i Mills, 1984, pp.378-83.

40 Groth, 1979, p.98.

41 Luterijanska socijalna služba u Minesoti, 1982; Becker, Cunningham-Rather i Kaplan, 1986, pp.431-45.

42 Zatvoreni centar za lečenje adolescenata, Denver, Kolorado, citiran u Knopp, 1982, p.119.

43 Groth, 1979; Abel, Becker i Skinner, 1983.

44 Groth, Hobson i Gary, 1982.

45 Becker (1985), npr., prijavljuje da su pedofili koji više vole dečake žrtve jedna od najotpornijih grupa na tretman u njenom programu. Ova grupa ima takođe rani početak prisilnog ponašanja (72% do 19. god.) i ima veoma veliki prosečan broj žrtava (76 žrtava na jednog delinkventa).

46 Abel, Mittleman i Becker, 1983

47 Groth, Hobson i Gray (1982) tvrde da je "većina" njihovih pacijenata bila seksualno zlostavljana kao deca, ali ne nude numeričke podatke, niti nude opis metodologije kojom su došli do ove informacije; vidi takođe Seghorn, Boucher i Cohen, 1983.

48 Univerzitetska bolnica u Vašingtonu, Klinika za adolescente, Program za omladinske seksualne delinkvente, citirano u Knopp, 1982.

49 Connell i Wilson, 1974; Brownmiller, 1975.

50 Kempe i Kempe, 1978; Pravda i pravda, 1979.

51 Vidi MacIntyre, 1981, pp.462-66; Myers, 1985, pp. 47-58.

52 Herman, 1981.

53 Abel et al., 1983. U njegovom istraživanju, 44% očeva koji su počinili incest, seksualno su iskorišćavali i devojčice van porodce.

54 Groth i Hobson, 1983, pp.165-66.

55 Groth, Hobson i Gary, 1982, p.137.

56 Smithyman, 1978; Scullz i Marolla, 1985b.

57 Groth et al., 1982.

58 Schwartz i Masters, 1985.

59 Ressler, Burges i Douglas, 1983, pp.36-40.

60 Iz jedne anonimne lične komunikacije, 1984.

61 Laws i Osborne, 1983.

62 Vaillant, 1983; Greely i McReady, 1980; Pittman i Snyder, 1962.

63 Gebhard et al., 1965; Goldstein, Kant i Hartman, 1974; Summit i Kryso, 1978, pp.

237-51.

64 Ageton, 1983.

65 Robins i Smith, 1980.

66 Lewis, 1976.

67 Koss et al., 1987.

68 Carnes, 1983

69 Abel, Mittelman i Becker, 1985.

70 Groth, Hobson i Gary, 1982.

71 Knopp, 1982.

72 Knopp, 1982, p. 26.

73 Lender i Martin, 1982.

74 Carnes, 1983.

75 Scully i Marolla, 1984.

76 McCord i McCord, 1960; Vaillant, 1983.

77 Knopp, 1984; Becker i Abel, 1985; Quinsey i Marshall, 1983.

78 Earls i Marshall, 1983.

79 Abel, Becker, Cunningham-Rather, 1984; Laws i O'Neil, 1981, pp.111-36.

80 Silver, 1976, pp.134-40.

81 Berlin, 1983.

82 Vaillant, 1983.

83 Knopp, 1982.

84 Carnes, 1983

85 Giaretto, 1982.

86 Brecher, 1978.

87 Mary Devlin, lična komunikacija, Brokton, Masačusets.

88 Peter Coleman, lična komunikacija, Takoma, Vošington, 1977.

89. Vaillant, 1983.

90 Schwarts i Masters, 1985.

91 Giaretto, 1982.

92 Pithers, Marques i Gibat, 1983.

93 Robert Wolfe, citiran u Knopp, 1982, p.19.

94 Vidi Bart, 1986, pp.103-5; Diamond, 1980; Malmuth i Donnerstein, 1984.

95 Malmuth, 1984.

96 Becker, 1985.

97 Pleck, 1987.

98 Lender i Martin, 1982.

99 Haggard i Jellinek, 1942; Burnham, 1968, pp.51-68.

100 Terris, 1967, pp.2076-88.

101 Lender I Martin, 1982.

102 Rush, 1980; Barry, Bunch i Castley, 1984; Burgess, Groth i McCausland, 1981,

pp.110-19.

103 Malmuth i Donnerstein, 1982.

104 MacKinnon i Dworkin, 1984.

105 Lederer, 1980; Penrod i Linz, 1984.