Džudit Luis Herman
POSMATRANJE SEKSUALNIH DELINKVENATA:
MODEL ZAVISNOSTI
Prevela Dragana
Novaković
U poslednjih
deset godina porast feminističke svesti i politička akcija promenili su
definiciju seksualnog nasilja kao privatnog događaja u javno pitanje.
Svedočenje žrtava, prvo u grupama probuđene svesti, onda u javnim istupanjima i
konačno u anketnom istraživanju, pokazali su veliko prisustvo svih oblika
seksualnog nasilja. Najnoviji podaci pokazuju da kada se radi o ženama,
otprilike jedna od četiri žene izložena je riziku silovanja, a kod devojaka
svaka treća devojka izložena je riziku seksualne zloupotrebe od strane odrasle
osobe.1 Kod dečaka rizik je
manji, ali je još uvek značajan rizik od seksualnog nasilja od strane starijih
dečaka ili odraslih muškaraca.2
U svakom značajnijem istraživanju izneti su podaci da su najveći broj žrtava
žene i da su ogromna većina delinkvenata muškarci. Ovi podaci ne proizlaze iz
prijavljenih slučajeva, kojih je vrlo malo: policiji se prijavljuje verovatno
manje od 10% svih seksualnih napada, a manje od 1% rezultira hapšenjem, osudom
i zatvaranjem delinkvenata.3
Iznošenjem
seksualnog nasilja u javnost, feministkinje nisu ponudile samo dokumentaciju
već takođe i socijalnu analizu u kojoj je seksualno nasilje ugrađeno u sistem
muške superiornosti. Feminističke teoretičarke istakle su društveni legitimitet
mnogih oblika seksualnog napada, uključujući glorifikaciju seksualnog nasilja u
dominantnoj kulturi. Ako, kao što tvrde neke feministkinje, normativna
socijalna definicija seksualnosti obuhvata erotizaciju dominacije muškaraca i
pokoravanje žena, onda bi upotreba prinudnih sredstava za postizanje seksualnog
pokoravanja mogla predstavljati preuveličavanje vladajućih normi, ali ne i
njihovo napuštanje.4 Šta više,
feminističke teoretičarke nagovestile su da seksualni napad služi političkoj
funkciji očuvanja sistema muške dominacije kroz teror, od čega imaju koristi
svi muškarci bez obzira da li su oni lično počinili napade.5
Jedan drugačiji
skup mišljenja za razumevanje seksualnog napada razvijen je unutar profesija
koje se bave mentalnim zdravljem, gde se tradicionalni seksualni napad tumači
kao devijacija i neobičnost. Objašnjenja su koncentrisana na psihopatologiju
pojedinačnih delinkvenata, njegovih žrtvi, ili njegove porodice. Objašnjenja koja se zasnivaju na nekom
modelu psihopatologije pate od slabe empirijske osnove; međutim, nasuprot
feminističkim objašnjenjima, ona su u skladu sa konvencionalnim i široko
rasprostranjenim mišljenjima. Ona se pozivaju na razumno stanovište da muškarci
koji počine seksualni zločin moraju biti "bolesni". Šta više, ona
nude mogućnost razumevanja ogromnog raznovrsnog opsega ponašanja koji pripadaju
izrazu "seksualni napad".
FEMINISTIČKA
TEORIJA DRUŠTVA
Postoji silna
količina dokaza koji potvrđuju socijalno kulturnu analizu seksualnog napada. U
poslednjih deset godina feminističke sociološkinje izvršile su ogroman broj
novih istraživanja i uspešno predvidele bitne faktore koji su povezani sa
seksualnim nasilničkim ponašanjem. Istraživanje različitih kultura pokazalo je
da je većina silovanja u vezi sa muškom dominacijom. Silovanje je uobičajeno u
kulturama u kojima se obožava muški stvaralac/Bog (pre nego par, ili ženski
stvaralac/Bog), u kojima se glorifikuje ratovanje, gde žene imaju malo političke
ili ekonomske moći, gde postoji stroga podela među polovima i gde je briga o
deci inferiorno zanimanje.6
U našoj kulturi
koja sadrži sve ove uslove, veoma su zastupljena ponašanja i uverenja koja
podržavaju silovanje. Literatura za uglavnom mušku masovnu publiku – tj.
pornografija7 –
i pisanje slavnih ličnosti šund literature
sadrže artikulisane izraze ovakvih ponašanja.8
Popularnost ovakve literature nudi indirektni dokaz ponašanja koje podržava
silovanje; direktniji dokaz obezbeđen je istraživanjem modela ponašanja.9
Veliki broj istraživanja obavljenih uglavnom sa srednjoškolcima i studentima
pokazuju da većina učenika smatra da je upotreba sile prihvatljiva za
ostvarenje seksualnih odnosa u određenim situacijama (na pr. ako žena
"seksualno uzbuđuje muškaraca"). Mada se učenici oba pola slažu sa
ovakvim ponašanjem, muškarci ga prihvataju mnogo srčanije od žena.10
Šta više, vrlo malo učenika (35%) priznaje nekakvu hipotetičku verovatnoću da
su počinili silovanje, ako se garantuje da slučaj neće "biti otkriven, ili
da neće biti kažnjeni".11
Značajan udeo
muške populacije ne samo da prihvata ponašanja koja odobravaju silovanje i
smatra da je maštanje o silovanju prihvatljivo, već se i seksualno uzbuđuje
opisivanjem silovanja. Najdopadljiviji scenario je onaj po kome ženska žrtva
koja je bila napastvovana, postaje seksualno uzbuđena silovanjem. U jednom
istraživanju, većina muškaraca na koledžu smatrala je ovaj scenario isto
seksualno uzbudljivim kao i opis nenasilnog seksualnog odnosa, a ne mali broj njih
mislilo je da je scenario prinude uzbudljiviji. Isto tako, pokazalo se da će
oni koji su osetili seksualno uzbuđenje kod opisa seksualnog nasilja, vrlo
verovatno usvojiti ponašanje koje odobrava silovanje, a sebe opisati kao
mogućeg počinioca silovanja.12
Moguće je da su
ponašanja i modeli seksualnog uzbuđenja koji su dokumentovani u ovim studijama
karakteristični samo za adolescente i da bi populacija zrelih muškaraca možda
ispoljila manje neprijateljstva prema ženama u celini i manje entuzijazma
naročito za silovanje. Međutim, ovi podaci, u najmanju ruku, nagoveštavaju da
sub-kultura muškaraca adolescenata omogućava snažnu indoktrinaciju seksualnog
nasilja. Da su uticaji ovakve socijalizacije ograničeni na ponašanja i
masturbaciona maštanja, bilo bi moguće očekivati da pretpostavljeni proces
sazrevanja bude složen. Međutim, postoji jak razlog da se veruje da je
adolescencija jedan kritičan period u razvoju seksualnog nasilnog ponašanja.
Klinička istraživanja uobičajenih seksualnih delinkvenata stalno dokumentuju
pojavu prvog seksualnog napada u adolescentnom periodu.13
Istraživanja prijavljenih silovanja stalno pokazuju da je oko 25% delinkvenata
ispod 18 godina.14 Opsežna
posmatranja nekliničke populacije pokazuju da je pre ponuletstva, značajan broj
mladih ljudi je već počinio seksualni napad. U jednoj nacionalnoj anketi, Suzan
Ejdžton (Suzanne Ageton) je našla da 1% dečaka priznaje pokušaj silovanja, ili
su počinili silovanje prethodne godine.15
Ako se ovi podaci primene na broj rizičnih godina, dobijamo grubu procenu da je
između 1% i 7% dečaka pokušalo da izvrši, ili počinilo seksualni napad dok su
bili još tinejdžeri. Meri Kos, C. Gidic i N. Višnjevski u nacionalnoj anketi
studenata muškog koledža (prosečna starost 21 godina), pokazali su da je 4.4% izjavilo
da su počinili silovanje u situaciji kada su izašli na zakazani sastanak sa
devojkom, a 3.3% priznalo je pokušaj silovanja. U jednoj studiji, Kos je
opisala spektar seksualnih ponašanja koja su prijavili učenici, počev od
neagresivnih do veoma agresivnih. Dok je većina mladih ljudi (74.8%) izjavila
da su imali isključivo seksualne odnose uz obostrani pristanak, svaki četvrti
je (25.1%) priznao korišćenje nekog oblika prisile za postizanje seksualnog
odnosa sa partnerom koji nije bio na to spreman.16
Slični podaci dobijeni su i u druga dva istraživanja.17
I adolescent i
student koledža pokazuju jaku vezu između socijalnih ponašanja i seksualno
agresivnog ponašanja. U Ejdžtoninoj studiji, dečaci koji su počinili seksualne
napade vrlo verovatno su pripadali istoj grupi koja prihvata sve oblike nasilja
među članovima grupe. Skoro polovina mladih delinkvenata ispričalo je svojim
vršnjacima u grupi svoje poduhvate i većina njihovih prijatelja je odobravala
njihovo ponašanje. Samo nekoliko (14%) je pokazalo neka osećanja krivice.
(Nasuprot ovome, 40% žrtava adolescentnog seksualnog napada osećalo se
krivima).18 U studiji Kos et al.,
mladi ljudi koji su priznali pokušaj ili čin silovanja bili su najverovatnije
takođe ti koji prihvataju ponašanja koja odobravaju silovanja.19
Treće istraživanje pokazalo je da se mladi ljudi koji su počinili seksualni
napad bitno razlikuju od njihovih vršnjaka počev od "sadržaja seksualnog
uzbuđenja kod silovanja", jačine izmerenog uzbuđenja pa do izmaštanog
scenarija silovanja.20
Pošto je
dokazano da su stupnjevi uzbuđenja i ponašanja uzajamno povezani sa datim
nasilnim ponašanjem, standardna psihološka merenja pokazala su se beskorisna u
smislu predviđanja. Standardnim projektivnim testovima i selektivnim merenjima
u psihopatologiji, ne mogu se demonstrirati značajne razlike između seksualno
nasilnih ljudi i njihovih vršnjaka. Kod ispitivanja studenata koledža, mladići
koji su počinili silovanja bili su prikazani kao najseksepilniji, ali nisu bili
opisani kao "bolesni".21
Isto tako, glavne etičke ili klasne razlike do danas nisu uzete u obzir.
Pokazalo se da se ponašanja i držanja muškaraca koji dominiraju iznenađujuće
malo razlikuju među klasama i rasama.
Da rezimiramo,
velika količina najnovijih podataka opisuje širok spektar seksualnih ponašanja
među američkom populacijom muškaraca, od neagresivnih do veoma agresivnih. Ovo
istraživanje pokazuje uzajamni odnos koji postoji između ponašanja koje
opravdava silovanje, uzbuđenja izazvanog nasilnom pornografijom, mogućnosti da
se izvrši seksualni napad i stvarnog nasilnog ponašanja. Ovi podaci
nagoveštavaju da su merenja ponašanja ili uzbuđenja besmisleni pokazatelji kod
identifikovanja onih muškaraca koji su skloni da počine seksualni napad.
Glavna slabost
feminističke socijalno-kulturne teorije i istraživanja je ta da njen rad ne
objašnjava veliku različitost muškaraca čija ponašanja bi mogla da ih
identifikuju kao sklonima silovanju. Džon Brier (John Briere), npr.
identifikuje mušku populaciju na koledžu koja prihvata uverenja koja podržavaju
silovanje, uzbuđuje se scenarijom silovanja, a sebe opisuju kao one koji bi
mogli počiniti silovanje ako im se obeća imunitet od kažnjavanja, ali koji ne
priznaju da su ikada počinili seksualni napad. Nejasno je da li ovi muškarci
još nisu počinili silovanje, a moguće je da će to učiniti u budućnosti, ili su
oni zapravo već počinili prekršaj koji ne priznaju, ili da li neki još uvek
neidentifikovani inhibitorni faktori razlikuju ovu očigledno opasnu grupu od
one koja je već priznala seksualne napade. Osim toga, u grupi koja je već
priznala seksualne napade ne postoji način da se razlikuju oni koji verovatno
neće ponoviti prekršaj od onih koji su već razvili, ili će razviti model
seksualnog nasilnog ponašanja.
Još
specifičnije, u većini ovih istraživanja "seksualni napad" je
definisan pojmovima koji su skoncentrisani na srednji obim nasilnih činova koji
su počinjeni na najviše socijalno priznatim žrtvama: adolescentkinjama ili
zrelim ženama. Istraživanja na području ponašanja kod napada izvršenih nad muškarcima
i dečacima, ili kod izuzetno žestokih seksualnih napada na žene, trenutno su na
veoma ranom stadijumu razvoja. Indirektan dokaz iz obimnih i tržišnih analiza
pornografske literature pokazuje da postoji malo, ali rastuće i ekonomski
značajno potrošačko tržište za ovu vrstu materijala.22
Direktna istraživanja o seksualnom uzbuđenju izazvanom prizorom u kome se vidi
muškarac ili dete kao žrtva, ili koji prikazuje žestoko nasilje, ograničena su
na identifikovanje populacije seksualnih delinkvenata gde su specifični modeli
uzbuđenja povezani sa omiljenim načinom seksualne agresije delinkventa.23
Stepen prisustva ovakvih modela uzbuđenja opšte muške populacije još uvek je
nepoznat. Jedno istraživanje pokazuje da slike počinju da izazivaju uočljivo
seksualno uzbuđenje kod populacije heteroseksualnih muškaraca kada su subjekti
sa fotografija devojčice od šest do osam godina starosti.24
Preliminarna saznanja telefonske ankete slučajnog uzorka u celoj zemlji,
pokazala su da je 4%-17% muške populacije priznalo zlostavljanje dece.25
Jasno je da je u ovoj oblasti potrebno dalje istraživanje.
PSIHOLOŠKE
TEORIJE
Psihološko
istraživanje seksualnih delinkvenata veoma je opterećeno teškoćom
identifikovanja reprezentativne populacije za ispitivanje. Mada su žrtve seksualnog
kriminala veoma voljne da svedoče o svojim iskustvima, delinkventi nisu.
Najveći broj kliničkih ispitivanja danas, skoncentrisan je na seksualne
delinkvente čiji su prekršaji prijavljeni policiji, grupi koja verovatno čini
manje od 10% ukupnog broja delinkvenata. Postupci prijavljivanja, podnošenja
tužbe, donošenje presuda i odlaženje u zatvor, formiraju populaciju koja se
ispituje i ograničavaju generalnu primenjljivost dobijenih podataka u
istraživanju. Na primer, mnogo je verovatnije da će se policiji prijaviti
seksualni napadi u kojima žrtva ne poznaje delinkventa, kada on pripada
manjinskoj etničkoj grupi, ili kada je napad bio vrlo žestok. Verovatno se
slični selektivni postupci primenjuju na svakom stupnju kriminalnog procesa.
Tako, grupa seksualnih delinkvenata koji su upali u zamku sistema kriminalnog
prava, ne mogu se smatrati reprezentativnom populacijom. Generalizacija
psihologije delinkvenata koja se zasniva na kliničkim ispitivanjima
prijavljenih ili osuđenih kriminalaca je s toga vrlo sumnjiva.
Sva psihološka
ispitivanja seksualnih delinkvenata nisu uspela da pokažu neku vezu između
psihijatrijske dijagnoze i seksualno nasilnog ponašanja. Velika većina osuđenih
delinkvenata ne pati od psihijatrijskih bolesti (psihotičkih poremećaja ili
velike mentalne retardiranosti) zbog kojih bi se mogla odbaciti kriminalna
odgovornost.26 Alkoholizam se često
navodi kao dodatni faktor u seksualnim prekršajima, ne samo od strane samih
delinkvenata koji ako priznaju svoje postupke, često ih pripisuju pijanstvu.27
U nekoliko ispitivanja, značajan broj osuđenih seksualnih delinkvenata
posmatrani su kao zavisnici alkohola: odprilike 25% do 55%.28
Međutim, pošto kod ovih ispitivanja generalno nedostaju uporedne grupe, nije
jasno da li je ovaj obim zloupotrebe alkohola karakterističan specijalno kod
seksualnih delinkvenata, kod zatvorenika uopšte, ili kod demografski slične
populacije muškaraca koji nisu počinili kriminal. Alkoholozim je vrlo uobičajen
kod muške populacije, od 11% do 60% u zavisnosti od definicije koja se koristi.29
Uloga alkohola
možda se najbolje može razumeti kao nešto što olakšava: intoksinacija može
pomoći u prevazilaženju inhibicija kod onih koji su već predisponirani za
seksualni napad. Interesantno je da se pokazalo da pilule za smirenje mogu
delovati kao alkohol kod razbijanja inhibicija. U jednoj inventivnoj studji, G.
Terens Vilson i David M. Loson pokazali su da su mladi ljudi koji su pili
alkohol i oni koji nisu, ali su verovali da jesu, bili podjednako uzbuđeni
pornografijom silovitog silovanja. Obe grupe su doživele veće uzbuđenje nego
uporedna grupa koja je verovala da su trezni.30
Tako, socijalno značenje pijanstva koje podrazumeva ponašanje koje prelazi
granice uobičajenog ponašanja, može igrati kod ponašanja delinkvenata značajniju
ulogu nego farmakološki efekti alkohola.
Mada većina
osuđenih seksualnih delinkvenata ne pati od značajnijih psihijatrijskih
oboljenja, mnogi od njih dobijaju dijagnozu poremećenih ličnosti. Sociopatski,
šizoidni, paranoični i narcisoidni poremećaji ličnosti često su opisani kod
identifikovanja kriminalnih delinkvenata.31
Sve ove poremećaje karakteriše zaokupljenost svojim sopstvenim maštarijama,
željama i potrebama i nedostatak saosećanja za druge i želja da dominiraju nad
drugima i da ih kontrolišu, pre nego želja za ostvarivanje uzajamne veze i
odnosa. Kao u slučaju alkoholizma, nejasno je da li su ovakvi poremećaji
zastupljeniji kod osuđenih seksualnih delinkvenata nego kod ostalih
zatvorenika: ispravno kontrolisano istraživanje u literaturi pokazuje da nisu.32
Šta više, do sada nije pronađen dokaz da su ovakvi poremećaji ličnosti češći
kod neke neprijavljene grupe delinkvenata nego kod muške populacije u celini.
Najočiglednija
karakteristika seksualnih delinkvenata, sa dijagnostičke tačke gledišta, je da
izgledaju normalno. Najvećem broju njih ne može se pripisati nijedna
psihijatrijska dijagnoza.33 Jedan
psihijatar koji ima široko iskustvo u lečenju neuhvaćenih (tj. neprijavljenih)
delinkvenata u zajednici, okarakterisao ih je ovim rečima: "Ovakvi 'parafiličari'
nisu neobični ljudi. Postoje ljudi čiji je jedan oblik ponašanja veoma
rasturajući za njih i za druge; ponašanje koje ne mogu da kontrolišu. Ali drugi
aspekti njihovog življenja mogu biti vrlo stabilni. U našem programu imamo
direktore, programere, ljude koji se bave osiguranjem, studente koledža i ljude
različitih zanimanja. Oni su baš kao i svi ostali, osim što ne mogu da
kontrolišu jedan oblik svog ponašanja."34
Drugi terapeut
sa velikim iskustvom u lečenju delinkvenata, svoje viđenje njih opisuje ovako:
"Pogledam dosije određenog slučaja, pa onda u delinkventa i ne vidim vezu
između njih. Delikventi su često pametni, privlačni, paze na sebe, vrlo su
društveno kvalifikovani i stručni i mogu izgledati vrlo kompetentni, ili
patetično i povređeno. Moja prva reakcija kod susreta sa delinkventom je uvek
ovakva: 'Mora da postoji neka greška. Ovaj ne bi mogao da uradi ovo što piše u
izveštaju'".35
Kako nisu
uspeli da pronađu neki vidan gotov mentalni poremećaj koji karakteriše
seksualnog delinkventa, uglavnom su se usredsredili na aspekte njihovih
razvojnih istorija koji bi mogli ponuditi rešenja za razumevanje njihovog
ponašanja. Hipoteza koja se najčešće razmatra je ta da su seksualni delinkventi
bili sami seksualno zlostavljani u detinjstvu ili mladosti. Stoga bi seksualni
prekršaj bio ponovo odigrana trauma ili pokušaj da se ona prevaziđe kroz
mehanizam identifikovanja sa agresorom. Zastupnici ovakve teorije često uvode
koncept "cikličnog zlostavljanja", ili "generacijskog prenošenja",
po kome deca seksualno zlostavljena postaju delinkventi u sledećoj generaciji.
Koncept
"cikličnog zlostavljanja" je izuzetno popularan. On se obično koristi
za objašnjenje najvećeg broja zločina nasilja koji se događaju u privatnom
okruženju, kao što je prebijanje žene ili zlostavljanje deteta. On je generalno
prihvatljiv iz nekoliko razloga: prvo, većina iskusnih kliničara susrela se sa
slučajevima koji zaista ilustruju multigeneracijski model nasilja i
zlostavljanja. Oni se nalaze među najtežim, složenim slučajevima i koje
kliničari koji se s njima susreću pamte. Drugo, ovaj koncept je intelektualno
zadovoljavajući: podudara se sa dobro dokumentovanim kliničkim posmatranjem
ponovo doživljene traume i povećane agresivnosti kod dece koja su bila
zlostavljana.36 Ova kratkoročna
posmatranja su jednostavno nemodifikovano projektovana u budućnost i lako se
može zamisliti transformacija žrtve u delinkventa. Treće, koncept je
emocionalno prihvatljiv: dozvoljava kliničarima da prema delinkventima osećaju
empatiju, a istovremeno nudi utešno uverenje da je njihovo ponašanje razumljivi
rezultat patološke istorije. Konačno, ovaj koncept je politički pogodan za one
koji se bave mentalnim zdravljem. Troškove lečenja delinkvenata mnogo je lakše
opravdati ekonomski svesnoj i strogoj javnosti, ako oni koji se bave mentalnim
zdravljem mogu potvrditi da će lečenje prekinuti ciklično nasilje i sprečiti
razvoj sledeće generacije delinkvenata.
Zaista, jedini
ozbiljan problem sa konceptom "cikličnog nasilja" je nedostatak
empirijske vrednosti.37 Kada se ova
teorija primenjuje na seksualni napad, njena najupadljivija slabost je
nemogućnost da objasni u biti monopol muškaraca na ovakvu vrstu ponašanja.
Pošto su devojke dva ili tri puta više seksualno zlostavljane od muškaraca, ova
teorija predviđa da bi većina delinkvenata mogle pre biti žene, a ne muškarci.
U nemogućnosti da procene ove suprotnosti, pristalice teorije cikličknog
nasilja ograničeni su ponekad negiranjem realnosti: događa se da čovek među
pristalicama ove teorije nalazi uverenje da će neotkrivene rezerve ženskih
delinkvenata tek biti otkrivene.38
Češće,
pristalice indirektno prepoznaju posledice dubokih razlika među polovima u
socijalizaciji seksa i nasilja, razlike koje se mogu ustvari uvećati
posledicama zlostavljanja.39 Ovako modifikovan
koncept cikličnog nasilja mogao bi predvideti da seksualno zlostavljani dečaci
postaju kasnije seksualni delinkventi, a zlostavljane devojčice njihove žene,
devojke ili žrtve.
Nikada nije
sprovedeno dugoročno istraživanje (praćenje) zlostavljene dece do njihovog
odrastanja. Sa etičke tačke gledišta, ovakvo ispitivanje nije moguće obaviti, a
da se ne interveniše da se nasilje zaustavi. S toga, trenutno ne postoji način
kojim bi se dokumentovalo koja deca će izrasti, ili postati delinkventi, a koja
ne, ili način na koji bi se poredile njihove sudbine sa sudbinama one dece koja
nikada nisu bila zlostavljana. Najbolji mogući dokaz koji potvrđuje vezu između
zloupotrebe u detinjstvu i seksualno nasilnog ponašanja pružaju retrospektivna
istraživanja idetifikovanih seksualnih delinkvenata. Većina ovih istraživanja
nije reprezentativna za opštu (neregistrovanu) populaciju delinkvenata. Šta
više, najvećem broju istraživanja nedostaju uporedne grupe, a neka daju vrlo
nejasnu definiciju seksualnog nasilja u detinjstvu. Nikolas Grot (Nicholas
Groth), na pr. u studji koja se mnogo citira, seksualno nasilje definiše kao
"svaku doživljenu i dokazanu seksualnu aktivnost koja je emocionalno
uznemiravajuća i zabrinjavajuća".40
Malo ljudi je toliko srećno da doživi zrelo doba, a da nije patilo u seksualnom
iskustvu. Stoga, vrednost podataka iz ovakvih istraživanja je vrlo sumnjiva.
Uprkos opštoj
slabosti koncepta cikličkog nasilja, može se postići konsenzus oko nekih tačaka
iz ovog rada. Procene korelacije između nečije istorije nasilja i seksualno
nasilnog ponašanja veoma su promenljive u zavisnosti od vrste populacije koja
se ispituje: što je populacija devijantnija, time je verovatnije da će
prethodne istorije nasilja biti otkrivene. Na primer, programi za delinkvente adolescente
bazirani na dve zajednice, pokazuju da njihovi roditelji nemaju značajnije
češće istorije nasilja nego opšta populacija.41
Nasuprot ovome, maksimalno pouzdana institucija "Kraj puta" za veoma
nasilne maloletne prestupnike, pokazuje da je 100% njenih pacijenata bilo
seksualno zlostavljano.42 U najvećem
mogućem ispitivanju o populaciji delinkvenata koji su krivično i medicinski
identifikovani, izgleda da se ovaj podatak kreće negde između 25% i 40%.43
Tako izgleda da mnogi delinkventi imaju istoriju nasilja, ali očigledno većina
nema.
Čini se da su
istorije nasilja uobičajene kod pedofila koji preferiraju dečake kao žrtve.
Članovi ove grupe imaju neke osobine koje ih razlikuju od seksualnih
delinkvenata. Njihovo devijantno ponašanje često ima neki raniji početak, mogu
imati značajniji nedostatak interesa za normalan seksualni odnos sa odraslim
osobama (ovu grupu Grot opisuje kao "fiksirane" delinkvente44
njihovo ponašanje je često nepopustljivo i odupiru se lečenju,45
i obično imaju više žrtava. U jednoj seriji, u grupi od 146 homoseksualaca
pedofila, svaki član zajednice ukupno je u proseku počinio 279 napada.46
Impresivni izveštaji nekoliko programa lečenja pokazuju da su kod ove grupe
retke psihijatrijske dijagnoze bilo koje vrste, a istorije seksualnog nasilja
su praktično česte i kreću se od 40% do 60%.47
U jednom programu za lečenje dnevnih pacijenata, osoblje je utvrdilo da su 55%
onih koji su zlostavljali decu bili u mladosti žrtve uglavnom bejbisitera
muškaraca. Dalje su uočili da mladi ljudi koji su silovali žene nisu imali
izuzetno česte istorije nasilja, dok su skoro svi mladići koji su silovali
muškarce bili žrtve seksualnog nasilja.48
Ako uzmemo u obzir sve ove podatke, oni nagoveštavaju mogućnost da seksualna
trauma u detinjstvu dečaka može biti specijalno značajan faktor rizika kod
razvijanja seksualno nasilnog ponašanja prema muškarcima. Možda se dogodi da
teorija cikličkog nasilja ima predvidljivu moć kod ove populacije.
Međutim, u
najboljem slučaju, ako se teorija cikličkog nasilja brani u potpunosti
istraživanjem budućnosti, onda može samo pokazati da je seksualno nasilje u
detinjstvu dečaka samo jedan od mnogih faktora koji povećavaju rizik da se
kasnije razvije seksualno nasilno ponašanje. Malo je verovatno da će se ovaj
koncept dokaza pokazati primenljiv kod većine seksualnih delinkvenata.
Trenutno, na osnovu najboljih mogućih podataka dobijenih istraživanjem, moramo
pretpostaviti da većina seksualno zlostavljanih dečaka ne postaju seksualni
delinkventi, a najveći broj samih delinkvenata nisu bili zlostavljani kao
dečaci.
Kako nisu
uspeli da demonstriraju očiglednu psihopatološku, ili patogenetsku istoriju kod
većine delinkvenata, mnogi kliničari su odustali od nezahvalnog i teškog
ispitivanja samog delinkventa, da bi se skoncentrisali na pristupačnije podatke
o njegovoj porodici i socijalnom okruženju. Kod mnogih psihopatoloških
objašnjenja ponašanja seksualnog delinkventa, gubi se sam delinkvent, pa se
navode osobine njegovih roditelja, žene, ili žrtve.49
Incest otac-ćerka, na primer, često se opisuje kao simptom disfunkcionalnog
porodičnog sistema u koji su uključeni svi članovi porodice.50
Seksualno iskorišćavanje ćerke od strane oca objašnjava se na bazi seksualnih
stresova, seksualnog lišavanja, ili bračnog konflikta. Uloga majke često se
opisuje kao centralna: ona se smatra odgovornom zato što su ona i ćerka
"promenile uloge" i zato što je navela muža da traži zadovoljenje na
drugom mestu, jer se uzdržavala od seksa i izbegavala vaspitanje deteta.51
Nasilnička crta incestnog seksualnog interesovanja koje otac ima za decu,
implicitno se ignoriše, ili eksplicitno pobija – uprkos činjenici da brojne
studije pokazuju da jedna trećina, ili polovina očeva koji su počinili incest
ponavlja svoje prekršaje na više od jednom detetu.52
Međutim, direktna ispitivanja ponašanja ovih očeva pokazuju da njihova
seksualna preokupacija decom nije nužno ograničena na neposredno porodično
okruženje i prilikom ispoljavanja obično ostaje nepromenjana uprkos promenama
porodične strukture.53
Ako u psihopatološkim
formulacijama delinkvent potpuno ne nestane, često nestaju njegovi seksualni
prekršaji. Najveći broj psihodinamičkih objašnjenja nastoji da minimalizuje
seksualnu komponentu ponašanja delinkventa i da ponovo tumači napad kao jedan
neuspeo pokušaj zadovoljenja običnih ljudskih potreba. Ovo prikazuje ponašanje
razumljivijim (i time pristupačnijim za psihoterapiju), a delinkventa
simpatičnijim. Nasilnik postaje žrtva, nije više objekat straha već sažaljenja.
Grot, na primer, opisuje jedan tip "mehaničkog siledžije" koji čini
zločine "u pokušaju da suzbije duboko ukorenjena osećanja nesigurnosti i
ranjivosti". Prekršaj se opisuje kao izraz želje delinkventa za
"muževnošću, dominacijom i vlašću". Grot opisuje siledžiju kao čoveka
koji "ne kontroliše svoj život i odgovornosti i obaveze zrelog doba
doživljava kao preopterećenja", i koga "zrela seksualnost ugrožava,
pa se zato suočava sa svojim nepriznatim sumnjama koliko je adekvatna njegova
muževnost".54 Na drugom
mestu Grot slično opisuje one koji seksualno zlostavljaju decu: "nezreli
pojedinac čije pedofilno ponašanje služi kao kompenzacija za njegovu
bespomoćnost kod susreta sa zahtevima zrelog bio-psihološko-socijalnog života…
Kroz sekundarnu vezu s detetom, delinkvent pokušava da ispuni svoje psihološke
potrebe za priznanjem, prihvatanjem, vrednovanjem, uključivanjem, vođstvom i
kontrolom".55 Naglašavanjem
ovih "potreba" za dominacijom i moći, Grot minimizira seksualnu
motivaciju prekršaja, nazivajući ih ponekad "pseudo-seksualnim
činovima". Kompulzivna, repetitivna priroda ovih seksualnih napada ne
pripisuje se činjenici da pružaju zadovoljstvo, već činjenici da su emocionalno
razočaravajući. Ovo, uprkos izvesnom broju svedočenja siledžija i drugih
delinkvenata da seksualni napad često dovodi do žestokog "uzbuđenja".56
Svrha ove
eufemističke preformulacije ponašanja delinkvenata je da otkloni otrovnost
ponašanja i učini ga prihvatljivijim. Težnja delinkventa za seksualnom
dominacijom, iznova se tumači kao želja za ljudskom intimnošću. Njegova želja
da kontroliše druge tumači se kao uobičajena potreba muškaraca za
"gospodarenjem". Pošto normativni koncepti muževnosti sadrže u nekom
obimu dominaciju nad ženama i decom, želja delinkventa da deli povlastice
odraslog muškarca je legalizovana; smatra se da je njegov izbor sredstava
nesrećan. Pošto se samozadovoljstvo koje proizilazi iz seksualnog napada svodi
na minimum, ovakva vrsta objašnjenja nudi obećanje da će delinkvent odmah
odustati od nasilnog ponašanja ako može da nauči druge, socijalno
prihvatljivije načine za postizanje "adekvatne muškosti".
Ovakve
psihodinamičke formulacije stvarno daju mogućnost da saosećamo sa delinkventom,
preduslov su za svaki pokušaj rehabilitacije i pružaju nadu da psihološko
lečenje može pomoći. Međutim, ovakve formulacije koliko imaju svojih prednosti,
toliko su i opasne. Pokušavajući da uspostavi jednu saosećajnu vezu sa
delinkventom, onaj ko bi trebalo da bude u ulozi terapeuta rizikuje da veruje i
prihvata objašnjenja delinkventa za svoja zlodela (a istovremeno mu pruža mogućnost
za nove). Pored ovoga, ovakve formulacije dozvoljavaju da se pažnja sa
zabrinjavajućeg seksualnog zlodela prebaci na druge probleme koji su
pristupačniji za običnu psihoterapiju.
Modeli tretmana
koji se zasnivaju na ovakvim psihodinamičkim konceptima teže da se usredsrede
na opšte socijalno ponašanje i odnose delinkventa, ili na njegovo sopstveno
iskustvo kao žrtve, a ne na konkretne detalje njegovih seksualnih maštanja i
ponašanja. Na primer, program koji opisuje Grot i koji je baziran na zatvoru, razlaže
se na deset komponenata u grupama u kojima se vode razgovori, uključujući teme
kao što su seksualno obrazovanje, odnosi sa ženama, kontrolisanje besa,
smanjenje stresa i komunikacione sposobnosti, ali ne sadrži metod za
nadgledanje stalnog seksualnog uzbuđivanja delinkventa do kojeg dovode maštanja
o seksualnom napadu.57 Jedan drugi
program za dnevno lečenje pacijenata koji se odnosi na delinkvente koji su
počinili incest, koji je razvio jedan poznati terapeut sadrži socijalnu obuku,
kontrolu stresa, bračnu terapiju, seksualnu terapiju i porodičnu terapiju, ali
opet ne obraća posebnu pažnju na seksualnu želju delinkventa koja je usmerena
prema deci. Od pacijenta se zahteva da potpiše ugovor u kome tvrdi da dok je na
lečenju neće počiniti prekršaj; ali je nejasno kako se njegov pristanak iz
"ugovora" kontroliše, ili nameće, osim ako se od delinkventa ne traži
da sam sebe prijavi.58
Verodojnost
psihodinamičkih formulacija seksualnog napada i modeli lečenja koji iz njih
proizilaze, nisu samo pitanja od akademskog interesa. Postoje ozbiljni rizici
od preteranog verovanja u efikasnost lečenja. Pošto još nisu napravljena
dugoročna propratna ispitivaja lečenja i pošto su poteškoće u sprovođenju
ovakvih ispitivanja velike, najveći broj tretmanskih programa oslanja se na
subjektivnu procenu uspeha. Što se utroši veći napor za lečenje delinkvenata,
to je veća motivacija stručanjaka koji sprovodi lečenje da veruje u uspeh
tretmana i da predvidi dokaze koji su tome suprotni. Kada program lečenja svede
na minimum važnost stvarnog seksualnog ponašanja i ne obezbeđuje ni jedan
konkretan metod za njegovu kontrolu, događa se da greške prođu neopaženo,
ponekad sa nesrećnim posledicama. U jednom zabeleženom izuzetnom slučaju,
mladić koji se podvrgao psihijatrijskom lečenju posle silovanja koje je počinio
kada je imao 14 godina, počinio je posle toga, dok se lečio, još šest silovanja
i pet ubistava žrtava koje je prvo silovao. Njegov psihijatar nije ništa znao o
ovim zločinima i iz materijala koji je ponudio pacijent na seansama koje su
bile deo tretmana, nije mogao da otkrije razloge zločina.59
Zapravo, ovako
dramatične greške kod lečenja možda nisu uobičajene, ali ovakve katastrofe
služe da nas podsete da je naše sadašnje razumevanje psihologije seksualnih
delinkvenata veoma primitivno, svako lečenje mora se uzimati potpuno kao
eksperimentalno i trebalo bi biti veoma oprezan kod tvrdnje o uspehu u
terapiji, a prihvatati ga sa zdravim skepticizmom.
MODEL
ZAVISNOSTI
Jedan otac koji
je počinio incest piše: "Jednom kada sam počeo, nisam mogao da se
zaustavim. Govorio sam sebi da će to proći, ali nije i moje ćerke su porasle i
postale žene i ja sam ih i dalje mazio i pipkao. Postao sam zavistan na njihov
miris i ukus i zbog zavisnosti one su izgubile oca. To je bilo strašno".60
Kliničari koji rade direktno sa seksualnim delinkventima, često ih opisuju kao
zavisnike. Kao što je rekao jedan autor: "Predlažem da seksualno
devijantne ličnosti posmatrate kao specijalnu vrstu narkomana. Kod svakog
slučaja, samo-kontrola mora biti celodnevni posao, svakog trenutka, do kraja
života".61
Mada se na
analogiju zavisnosti obično pozivaju i delinkventi i kliničari, uloga modela
zavisnosti retko se obrađuje, bilo u feminističkim socijalnim analizama
seksualnog nasilja, ili u psihološkoj literaturi o delinkventu. Ipak, koncept
zavisnosti nudi raskrsnicu za posmatranja koja razvijaju psiholozi i socijalni
teoretičari. Model zavisnosti takođe nudi čiste smernice za razvoj programa
lečenja delinkvenata, preventivni edukacioni rad i zakonske i legalne
strategije. Poznato je da socijalno-kulturni faktori igraju glavnu ulogu kod
stvaranja rizika zavisnosti. Alkoholizam, na primer, cveta u kulturama koje ne
dozvoljavaju deci da nauče lekcije o tome šta znači umereno pijenje (na primer,
umereno konzumiranje alkohola koje je sastavni deo društvenog i porodičnog
života) i u kojima se opijanje odraslih pohvaljuje, ili se nalazi izvinjenje.62
Analogno tome, prinudno ekploativno seksualno ponašanje, može se negovati u
kulturama koje ne dopuštaju deci da nauče šta znači siguran seks i u kojima se
hvali, ili opravdava seksualno nasilje. Američka kultura u kojoj generalno ne
postoji seksualno obrazovanje i u kojoj se seksualno nasilje često odobrava,
mogla bi se okvalifikovati kao visoko rizična kultura. Neke sub-kulture mogle
bi biti specijalno pogodne za produkciju seksualnih delinkvenata, ako se
seksualna radoznalost oštro kažnjava, ili ako se tolerišu visoki nivoi
međuljudskih nasilja. Ovo bi objašnjavalo često prisustvo ekstremnog
religioznog fundamentalizma i kruto kazneno seksualno vaspitanje u istoriji
odgoja seksualnih delinkvenata.63
Slično ovome, ovo bi objašnjavalo saznanje da je pripadnost nekoj nasilnoj
grupi vršnjaka povezano sa učestvovanjem u seksualnim napadima u adolescentnom
periodu.64
Zapravo muški
monopol na seksualno nasilno ponašanje takođe se podudara sa modelom
zavisnosti. U većini slučajeva, ako ne i uvek, u prisilnim, asocijalnim
ponašanjima (alkoholizam, zavisnost od droge, kockanje) muškarci stalno
brojčano nadmašuju žene u odnosu najmanje tri prema jedan.65
Veća društvena trpeljivost i tolerancija koje podržavaju anti-socijalno
ponašanje muškaraca, nedvosmisleno neguju zavisnost. Možda je drugi dodatni
faktor osiromašenje emotivnih resursa intimnosti i uzajamna zavisnost. U
nedostatku ovakvih resursa, muškarci su možda podložniji razvijanju zavisnosti
u odnosu na stvari koje donose zadovoljstvo, a koje ne zahtevaju zajednički
odnos sa drugim ljudskim bićem; flaša, igla, ili bespomoćni dehumanizovan
seksualni objekat.66
Koncept
zavisnosti takođe je koristan kod identifikovanja spektra ponašanja unutar
rizične populacije. U našoj kulturi, na primer, mada je alkohol skoro
univerzalno socijalno otkriven, spektar pijanih ponašanja je veoma širok,
apstinenti, socijalni uživaoci alkohola i zavisnici alkohola. Granica između
teškog opijanja u društvu i zloupotrebe alkohola je nejasna, a modeli pijenja
su različiti, čak i među problematičnim korisnicima alkohola. Zloupotreba
alkohola može zavisiti od situacije koja je samo prolazna i koja se javlja kao
odgovor na specijalne kulturološke zahteve (adolescentni pristup ritualu, na
primer); može biti epizodna kao što je slučaj sa "terevenka"
(skakanje u ponor) pijancima; ili može postati prisila i istrajno progresivna u
svakom dobu životnog ciklusa, počev od adolescencije pa na dalje.
Sličan spektar
ponašanja koji se odnosi na seksualni napad postoji u opštoj populaciji. Kao
što su Kos, Gidic i Visnevski (Koss, Giduezz, Wisniewski) demonstrirali u svom
ispitivanju studenata koledža, jedna mala grupa mladića se uzdržavala od
seksualnih odnosa, većina je učestvovala u socijalizovanim dogovorenim odnosima
i bio je vrlo mali broj onih koji su učestvovali u prisilnim i otvoreno
nasilnim seksualnim aktivnostima. Granica koja odvaja socijalno prihvatljivo i
nasilno seksualno ponašanje bila je studentima nejasna: na primer, veliki broj
mladića koji su ostvarili seksualni odnos silom, nisu svoje ponašanje označili
kao silovanje, niti su to učinile njihove žrtve.67
Ne razviju svi
delinkventi zavisan model seksualno nasilnog ponašanja (niti su suprotno tome,
sva zavisna seksualna ponašanja kriminalna ili nasilna). Neki zavisan model
seksualnog napada mogao bi predviđati čitav opseg ponašanja, od onog koji je
izazvan u datoj prilici, do veoma prisilnog. Neki delinkventi počine nasilje
samo kao odgovor na pritisak svojih drugara u situaciji u kojoj se potvrđuje
muževnost kada društvena pravila dozvoljavaju, ili ohrabruju takvo ponašanje
(na primer, muško društvo ili vojna akcija); drugi razviju
"terevenka" model epizodnih napada; a treća grupa može razviti
eskalirajući model seksualnog nasilja koji se ponavlja, a koji relativno nije
pod uticajem socijalnog okruženja. Tipovi ponašanja nalaze se u kliničkoj
literaturi.68
I alkoholičari
i seksualni delinkventi retko krše zakon. Opasne posledice modela zavisnosti od
alkohola, u većini slučajeva prvo oseti porodica onoga koji pije, potom ga
otkriju na radnom mestu, a lekar tek posle toga. Hapšenje zbog nekog prekršaja
koji je prouzrokovan alkoholom (najčešće vožnja pod uticajem alkohola) retko se
dešava pre nego što je alkoholizam prilično uznapredovao i alkoholičar vozi
pijan već duže vreme. Slično tome, najveći broj seksualnih delinkvenata koji
bivaju uhapšeni već su razvili dobro usađen prinudni model. Zbog toga što retko
bivaju otkriveni pre nego što su dostigli poodmakli stepen zavisnosti, mi vrlo
malo znamo o ranom i srednjem stadijumu razvoja modela seksualnog napada.
Retrospektivne rekonstrukcije uhapšenih delinkvenata obično otkrivaju istorije
seksualnih prekršaja koje počinju u adolescentnom periodu, ili čak pre
puberteta.69 Postojeći klinički
podaci pokazuju da rani početak nasilnog ponašanja pokazuje izuzetno uporan
sindrom i odoleva promenama, dok se kasniji početak može povezati više sa
epizodnim pravcem.70 Nažalost, napadi
koje počine maloletnici često se galantno odbacuju kao adolescentni eksperiment
(kod slučaja seksualnog zlostavljanja deteta, silovanja na ljubavnom sastanku,
ili silovanja koje počini cela banda), ili kao nevažne glupe aktivnosti (kao
gledanje krišom, egzibicionizam, skaradan telefonski razgovor, ili fetišizam).
Rani znaci procesa zavisnosti (tj. oni koji se ponavljaju i koji su
progresivni) u većini slučajeva se poriču, ili se previde pod pretpostavkom da
će ovakva ponašanja biti prevaziđena.
Zato što je
toliko malo pažnje bilo posvećeno ranim stadijumima nasilnog seksualnog
ponašanja, ni danas nemamo pouzdane kriterijume da razlikujemo muškarce koji
počine situacioni seksualni krimnal koji se verovatno neće stvarno više
ponoviti od onih muškaraca koji će verovatno razviti model ponovljenog
seksualnog napada. Sadašnji klinički pokušaji da otkriju zakonitost za
recidivan rizik mladih delinkvenata, usmeren je uglavnom na određivanje stepena
na kome su već očigledno jasni simptomi nasilnog ponašanja.71
Seksualni
delinkventi subjektivno opisuju jedan klinički model promenjenog raspoloženja
koji se izgleda ne može relativno svesno kontrolisati. Unutrašnji stimulansi,
ili oni iz naše okoline, mogu pobuditi seksualna maštanja koja stvaraju želje
koje nagone na sprovođenje čina o kome se mašta. Dok delinkvent vreba i
obezbeđuje pristup svojoj žrtvi, stvara se uzbuđenje slično transu, povećava se
rizik i opasnost. Jedno jako "ushićenje" za vreme učestvovanja u činu
i po njegovom završetku, može biti praćeno strahom, gađenjem, depresijom i
kajanjem zajedno sa odlukom kratkog veka da se takav čin neće više nikada
ponoviti. Ovakvo ponašanje postaje prisilno i ponavlja se i samo povremeno biva
prekinuto unutrašnjim inhibicijama. Neki delinkventi opisiju jedan progresivan
model koji da bi se postiglo željeno "ushićenje" zahteva da napadi
budu veoma ritmični i nasilni. Po rečima jednog muškarca koji je seksualno
zlostavljao decu: "To je kao droga. Kada jedna droga više nema efekta,
okrećeš se drugoj. Da nisam bio uključen u ovaj program… sasvim sam siguran da
bih povećao broj silovanja."72
Delinkvent
jasno zadražava neku sposobnost samo-kontrole, ali koristi je samo kada vidi da
je prisutna spoljnja kontola, da ne bi bio otkriven, ili da bi izbegao po sebe
nepovoljne posledice. Delimični gubitak unutrašnje kontrole je ono što nas
zbunjuje kod delinkvenata i teško se razume. Da li on svoje ponašanje
kontroliše ili ne? Da li je on moralni, ili medicinski problem? Da li mu
nedostaje snaga volje ili pati od "bolesti"? Kod alkoholičara i
drugih zavisnika raspravljalo se o ovakvim pitanjima tokom svake istorijske
epohe, bez jasne odluke, ili razvijanja javnog konsenzusa.73
Opis ponašanja
seksualnih delinkvenata kao i njihovi subjektivni opisi nagoveštavaju da oni
dele mnoge osobine alkoholičara ili drugih zavisnika. Delinkvent se ponaša kao
da je primarno vezan za ćudljivost zavisničkih aktivnosti. Svi drugi odnosi se
žrtvuju, ili služe ovoj aktivnosti. Razvija se usavršena odbrambena struktura,
čiji je cilj zaštita i čuvanje zavisnosti.74
Primarni odbrambeni model koji se koristi je poricanje, ali pored toga može se
razviti širok spektar paranoičnih odbrana i racionalizacije. Ako zavisnik
uopšte prizna svoje ponašanje, on najčešće za to okrivljuje druge ljude.
Nesrećno detinjstvo, buran brak, ili posao koji izaziva frustracije obezbeđuju
opravdanje za postojanje zavisnosti. Krik silovatelja i alkoholičara je isti:
"Ona me je na to navela"!75
U slučaju
alkoholizma, ovakva racionalizacija nema više kredibilitet u profesionalnoj
literaturi. Ranije se mislilo da su traume iz ranog detinjstva, bračni
konflikt, depresija i situacioni stres uzročni faktori u genezi alkoholizma.
Međutim, ovakvi stavovi su diskreditovani naprednim i savršenijim
istraživanjem. Neadekvatnost i defekti ličnosti koji su se obično posmatrali
kod slučaja alkoholizma, danas se smatraju rezultatom zavisnosti pre nego
uzrokom. Bez obzira na istoriju alkoholičara, ili prethodnu strukturu ličnosti,
alkoholičar razvija osobne poremećaje i obično se seća svog detinjstva kao
nesrećnog onda kada postane zavisan. Šta više, zavisnost od alkohola obično
vodi depresiji, bračnom nezadovoljstvu i situacionim stresovima.76
Kao u slučaju danas diskreditivanih teorija o etiologiji alkoholizma,
psihodinamičke formulacije psihologije seksualnih delinkvenata verovatno se
neće roditi kao proizvod lepo konstruisanog istraživanja opšte populacije
delinkvenata.
Koncept
seksualnog napada kao potencijalno zavisnog ponašanja ima njavećeg uticaja kod
lečenja i socijalne rehabilitacije delinkvenata. Prva pretpostavka je da se
danas učestvovanje u jednom seksualnom napadu ne može odbaciti kao
"adolescentna radoznalost", ili neki drugi bezazleni čin, problem
samokorekcije. Zbog nedostatka valjano dokazanog kriterijuma za razlikovanje situacionih
delinkvenata od ranih zavisnika, bilo bi razborito da sve delinkvente smatramo
potencijalno zavisnim ličnostima.
Druga
pretpostavka je da kada se suočimo sa seksualnim delinkventom, ne možemo
pretpostaviti da on ima neki pouzdan unutrašnji motiv da se promeni. Delinkvent
može da izgubi efektivnu kontrolu svog ponašanja, mada moralnu i zakonsku
odgovornost za svoje ponašanje ne gubi. S toga, za promenu mora biti obezbeđena
spoljna motivacija. Zakonske sankcije i pažljiva uzdržana kontrola (na primer,
učestale uslovne kazne i oslobađajuće presude, ili u nekim slučajevima
utamničenje) su odgovarajući izvori spoljašnje motivacije. Profesionalci koji
nameravaju da leče moraju sarađivati i dogovarati se sa institucijama koje
sprovode zakon i odreći se pravila poverljivosti (profesionalne tajne) prema
pacijentu. Mada ovakve mere možda izgledaju kaznene i antiterapeutske, obe su
terapeutske i neophodne kada pacijent predstavlja jasnu opasanost za sebe i
druge. Seksualni delinkventi su opasni. Oni se ne mogu lečiti, ili
rehabilitovati, osim ako se njihovo ponašanje efikasno ne kontroliše.
Treća
pretpostavka je da se primarna pažnja svakog terapeutskog napora mora usmeriti
na promenu samog zavisnog ponašanja. Kod alkoholičara to znači da se glavna
pažnja kod lečenja usmeri na pijenje. Kod seksualnih delinkvenata to znači da
se lečenje mora usredsrediti na konkretne detalje neprihvatljivog seksualnog
ponašanja. Modeli seksualnog ponašanja delinkventa i uzbuđenja i njegov modus
operandi za obezbeđenje pristupa svojim žrtvama i izbegavanje da bude otkriven,
njegova preterana seksualna aktivnost i njegov sistem opravdanja i
racionalizacije moraju biti brižljivo dokumentovani, a promene se moraju
pažljivo pratiti. Nasilna seksualna ponašanja ne mogu se ublažiti opisujući ih
kao pokušaje za zadovoljenje neseksualnih "potreba" za gospodarenjem
i osećanjima. Neki iskusni terapeuti zahtevaju da se izjava žrtve koja opisuje
nasilje delinkventa i uticaj toga čina na njen život uključe u zapisnik pre
pokušaja svakog oblika lečenja. Često razmatranje ovakve dokumentacije je
neophodno da bi se sprečila tendencija poricanja i umanjenja prekršaja koji se
mogu javiti kod pacijenta i kod terapeuta.
Minimalne
komponente potencijalno uspešnog terapeutskog programa za seksualne delinkvente
uključuju modifikacionu komponentu ponašanja koja se direktno zasniva na
neprihvatljivim seksualnim aktivnostima, pouzdan metod za praćenje stalnog
interesovanja delinkventa za seksualni napad nezavisno od njegove izjave i
supervizorsku strukturu koja pouzdano i brzo obezbeđuje sankcije za ponovljene
prekršaje. Različiti operacioni uslovni metodi pokazali su se barem povremeno
efektivni kod promene vrste seksualnog uzbuđenja,77
i tehnika praćenja erekcije koja se koristi za merenje uzbuđenja na seksualni
stimulans pokazali su se kao vrlo obećavajuće sredstvo.78
Potrebno je dalje istraživanje da bi se razvile efektivnije i praktičnije
metode promena ponašanja. Neki programi, na primer, koriste tehniku
zadovoljenja masturbacijom, ohrabrujući ponavljanje devijantnih maštanja sve
dok pacijentu potpuno ne dosade,79
dok drugi programi zabranjuju pornografiju, obeshrabruju masturbaciju i
oslanjaju se uglavnom na suprotne uslovne tehnike.80
Relativna vrednost ovih različitih pristupa nije sistematički procenjena.
Psihofarmakološke
metode takođe su korišćene kao pokušaj da se promeni zavisno ponašanje i
motivacija. Na primer, neki programi za alkoholizam vrlo mnogo se oslanjaju na
dnevnu upotrebu disulfirama, leka koji menja metabolizam pacijenta tako da
varenje alkohola izaziva izuzetno neprijatne simptome. Kod lečenja seksualnih
delinkvenata ekperimentalno su korišćeni antiandrogenski hormoni za smanjenje
seksualne želje. Specijalni objekat želje delinkventa je nepromenjen, ali je
zabeleženo da se intezitet želje smanjuje.81
Naravno, ne može se uvek očekivati da je pacijent motivisan da pristane na
tretman. Alkoholičari koji često ponovo počnu da piju, prestaju sa dnevnom
dozom disulfirama; slično tome, recidivni seksualni delinkventi mogu prekinuti
tretman sa progesteronom. Program lečenja ne može se sastojati samo od
pouzdanog farmakološkog činioca.
Lečenje
zavisnosti počinje usredsređenjem na negativne posledice ponašanja, ali se tu
ne završava. Jedna zavisna osoba neće verovatno odustati od suštinskog
zadovoljstva u svom životu samo kao odgovor na negativne sankcije. Isto tako,
moraju se ponuditi jaki pozitivni motivi. Proučavajući proces oporavka kod
alkoholičara i heroinskih zavisnika, Džordž Volant (George Vaillant)
identifikovao je četiri faktora koji su bili povezani sa postizanjem stabilne
apstinencije. Prvi je stalno podsećanje na negativne posledice zavisnosti.
Preostala tri su zamenjena zavisnost, novi izvor nade i samo-poštovanja i
društvena podrška.82
Grupni tretmani
koji se sastoje od mnogo struktura i programi samopomoći pokazali su se kao
najuspešniji prilaz socijalnoj rehabilitaciji zavisnika, uključujući i
seksualne delinkvente. Jedna grupa sličnih slučajeva koji su pouzdano spremni
da sarađuju i koji teže da postignu ciljani oporavak kroz apstinenciju, ispunjavaju
sva ova četiri kriterijuma. Stalno podsećanje na negativne posledice zavisnosti
nalazi se kod svedočenja članova grupe; zamene zavisnosti i socijalna podrška
mogući su u aktivnostima same grupe; novi izvor nade obezbeđuje se svedočenjem
članova grupe koji više ne žive kao ranije, a novi izvor samopoštovanja
obezbeđuje se strukturom programa koji zahteva priznanje zla koje je počinjeno,
ali nudi priliku uspostavljanja ravnoteže i pomoć drugima.
Skoro svaki
postojeći program lečenja seksualnih delinkvenata razvio je neki oblik
strukturalnog grupnog procesa83.
Mnogi programi takođe eksplicitno, ili implicitno definišu nivoe oporavka koji
se podudaraju sa dvanaest koraka "Anonimnog alkoholičara" (AA)84
Tačnije, prvi, peti, deveti i dvanaesti korak, kako ih definiše AA, izgleda da
se odnose na seksualne delinkvente. Prvi korak obuhvata priznanje bespomoćnosti
u odnosu na zavisnost. Za seksualnog delinkventa ovo znači otkrivanje tajne,
priznanje ponašanja koje je prethodno poricao ili racionalizovao, i prihvatanje
činjenice da su mu potrebni drugi da bi to ponašanje kontrolisao. Peti korak,
koji prati samoispitivanje u kojem se traga i pretražuje, obuhvata priznanje
"Bogu, sebi i drugom ljudskom biću koje su tačno naše greške". Za
seksualne delinkvente ovo znači potpuno otkrivanje broja i vrste nasilja koje
su počinili i početak prepoznavanja zla koje su učinili drugima. Deveti korak
uključuje izvinjenje osobama koje su povredili. Za seksualne delinkvente ovaj
korak često sadrži ritual izvinjenja žrtvi, naročito ako je ona član porodice,
ili je u nekoj drugačijoj vezi koja još uvek traje, sa delinkventom.85
Na kraju,
dvanaesti korak sadrži procenu oporavka podelom iskustava na nekom glavnom
skupu. Mobilizacija altruizma obezbeđuje delinkventu mogućnost da povrati
samopoštovanje i socijalnu rehabilitaciju. Samo kada se njegovo iskustvo ponudi
da služi drugima, njegov zločin može se oprostiti. "Grass roots"
programi lečenja delinkvenata često razvijaju kreativne načine za uključivanje
delinkvenata u javnu službu. U jednom programu, delinkventi zatvorenici
organizovali su dobro reklamiranu "SOS telefon" savetujući ljude koji
su bili u iskušenju da počine seksualno nasilje.86
U drugom programu, delinkventi koji su dolazili na dnevno lečenje pristali su
da njihovu grupnu terapiju posmatraju profesionalci na praksi. Grupni sastanci
održavali su se u sudnici, a posmatrači su sedeli na mestu porote.87
U drugom programu za dnevne pacijente, lečenje se ne završava sve dok
delinkvent ne učestvuje u javnom obrazovnom forumu, ili pomaže, ili usmerava
nekog novog pacijenta koji pristupa programu.88
Sve ovo može se smatrati varijantama dvanaest koraka AA: "Kada postignemo
duševno buđenje kao rezultat ovih koraka, pokušavamo da prenesemo poruku
drugima."
Korišćenje
religiozne terminologije kod opisivanja procesa oporavka nije slučajno.
Napuštanje zavisnosti predstvalja duboku psihološku promenu, analognu
religioznom preobraženju. Kada zavisnost rezultira kriminalom, destrukcija
socijalnih veza je toliko jaka da ponekad samo religiozno okruženje može
ponuditi jedinu nadu za povratak u društvo. Ovo ne znači da religiozno
preobraženje garantuje oporavak (seksualni delinkvent koji izjavljuje da je
"ponovo rođen" nije samim tim izlečen), već da nešto slično tome može
biti važan deo procesa oporavka. To što su ovakvi razgovori retki i teško ih je
predvideti, opominje da uvek kada govorimo o uspešnom lečenju seksualnih
delinkvenata, moramo biti veoma skromni.
Konačni sadržaj
modela zavisnosti za lečenje seksualnih delinkvenata su prognoze rehabilitacije.
Za značajan oporavak od svake zavisnosti potrebno je vreme. Zavisnost je
povezana sa normalnim sazrevanjem i uništava društvene odnose. Ovi problemi
ostaju čak i onda kada se napusti nasilno ponašanje. Zaista, samo posle
postavljanja pouzdanih granica zavisnog ponašanja, zavisnik se suočava sa
stepenom do kojeg su njegove sposobnosti i odnosi sa drugima razoreni. Kod
lečenja od alkoholizma, na primer, pokazalo se da je za postizanje potpune
rehabilitacije, (tj. postizanje funkcionalnog nivoa koji odgovara najboljem
nivou koji je bio postignut pre početka zavisnosti) potrebno najmanje tri
godine neprekidne apstinencije.89
Sličan vremenski okvir trebalo bi očekivati kod oporavka čak i dobro
motivisanih seksualnih delinkvenata koji sarađuju. Verovatno se posle pažljivog
praćenja ne mogu potvrditi stanovišta koja se danas iznose o uspešnom ishodu
lečenja posle tretmana od dvanaest nedelja90,
ili šest meseci.91
Čak i posle
postizanja potpunog oporavka može se zahtevati da se i dalje nastavi sa uzdržavajućim
aktivnostima, da bi se sprečio ponovan povratak zavisnosti.92
Zavisnost jednom uspostavljena može se smatrati procesom koji traje ceo život.
Zavisnik može postići apstinenciju; ali nije izlečen. Po rečima jednog iskusnog
terapeuta: "Mi govorimo samo o kontrolisanim seksualnim devijacijama, o
njihovom smanjenju na normalne nivoe. Naš dugoročni cilj je da ih eliminišemo,
ali realno ne očekujemo da postignemo taj cilj… Najbliža paralela – ovo je
dobra ali ne sto postotna analogija – je alkoholizam. Vi ne govorite o
"bivšim alkoholičarima", zato što ako neko sebe opisuje kao bivšeg
alkoholičara, to je zabrinjavajuće. I ne govorimo o bivšim seksualnim
delinkventima. Govorimo o alkoholičarima koji više ne piju – treznim
alkoholičarima. I govorimo o seksualnim delinkventima koji više ne čine
prekršaje. Uslovni modeli su ukorenjeni kod odraslih klijenata. Pokušavamo da
ih naučimo da budu svesni da će taj proces trajati stvarno ceo život. Ako nam
neko iz našeg programa kaže, "Nikada to više neću raditi", mi kažemo,
"Hej, ti nisi spreman da napustiš ovaj program".93
Posmatranje
seksualnog napada kao potencijalno zavisnog ponašanja znači suočiti se sa
činjenicom da je problem složen i težak i da se obećanja o brzim rešenjima ne
mogu verovatno ispuniti. Lečenje i rehabilitacija delinkvenata je ambiciozni
poduhvat koji zahteva stalno prisustvo cilja i neprekidnu mobilizaciju
društvenih resursa širokog obima. Retko se postiže potreban stepen saradnje
između krivičnog zakona i sistema mentalnog zdravlja, čak i za kratko vreme.
Ipak, ništa kao to nije efikasno.
Ako je primena
nekog lečenja na neki način obeshrabrujuća, koncept zavisnosti pruža priličnu
nadu u efikasnost preventivnih mera. Pošto su modeli zavisnosti vrlo osetljivi
na faktore socijalnog rizika, preventivna intervencija usmerena na smanjenje
rizičnih faktora, ili ka zaštiti populacije za koju se zna da je visoko
rizična, rezultira značajnim smanjenjem stope seksualnih napada.
U praksi, to
znači da seksualno obrazovanje za svu decu ostaje vredan vid primarne
prevencije. Međutim, ne može se računati da postojeća organizacija seksualnog
obrazovanja, koja generalno podržava muški orijentisanu, libertersku poziciju,
primeni prihvatljiv program. Idealno, kod obrazovanja moraju se kombinovati
potpuna prezentacija tačne informacije, poštovanje individualne privatnosti i
izbora i jasna predstava socijalno odgovornog ponašanja. Moraju se tumačiti
pitanja o moći i iskorišćavanju. U preventivnom radu, dečaci i mladići moraju
se smatrati prioritetom, pogotovo tamo gde su organizovani u grupe koje neguju
seksualno ponašanje i one koje odobravaju silovanje. Ciljne populacije mogle bi
na primer, uključiti atletske timove, muške koledže i vojsku. Obavljanje
primarne prevencije sa visoko rizičnim grupama kod zlostavljanja i nasilnog
ponašanja može isto imati rezultat ranog otkrivanja seksualnih napada koji su
se već dogodili, povećavajući mogućnost za ranu intervenciju i lečenje i žrtve
i delinkventa.
Moglo bi se
takođe očekivati da dosledna primena postojećeg krivičnog zakona koji
zabranjuje seksualni napad ima neki preventivni efekat, pošto su delinkventi
koji su zavisni i oni koji to rade u izuzetnim prilikama, vrlo osetljivi na
spoljnu kontrolu. Reforma zakona o silovanju i prisustvo žena u krivičnom
pravnom sistemu pokazuje rezultate u većoj spremnosti javnosti da delinkventa
smatra odgovornim za svoje kriminalne postupke. Sudsko gonjenje je veoma važno
kod slučajeva kada tradicionalni kulturni standardi opravdavaju i praštaju
seksualni napad (na primer, silovanje u braku, ili na sastanku, ili silovanje
prostitutki). U ovim slučajevima, sudsko gonjenje ima edukacionu funkciju, time
što otkriva i otvara raspravu o tradicionalnom ponašanju koje podržava
silovanje.
Potrebna su
dalja istraživanja da se identifikuju faktori koji izgleda da štite visoko
rizične dečake i ljude da ne postanu delinkventi i da se napravi razlika između
delinkvenata koji počine napad jedanput i onih koji razvijaju model navike
seksualnog napada. Na primer, uticaj pornografije u podržavanju seksualnih maštanja
i nasilnog ponašanja, još nije u potpunosti shvaćen. Ako se smatra da je
pornografija konačni vid ideologije muške superiornosti, a dokazano je da igra
ulogu kod uslovljavanja mastirbacionih maštanja i seksualne reakcije, onda
postaje jasna veza između nasilne pornografije i seksualnog nasilja.94
Zaista, najnovija istraživanja pokazuju da ponovljeno izlaganje nasilnoj
pornografiji pojačava seksualno ponašanje kod muškaraca (kod žena ne). Od
velikog značaja je otkriće da su najizraženije posledice nasilne pornografije
uočene kod muškaraca koji se već neprijateljski i bezosećajno ponašaju prema
ženama i koji priznaju da postoji velika verovatnoća da će počiniti silovanje.95
Uticaj ishoda
prvog napada na sledeće napade je druga tema koja zaslužuje pažnju: Judit Beker
(Judith Becker), na primer, veruje da je model zavisnosti snažno ojačan kada
prvi napad ne izazove nikakve suprotne posledice.96
Može se dokazati da je veoma važno za sprečavanje ponavljanja kriminalnih
radnji da delinkventa izložimo javnosti. Cilj istraživanja u ovoj oblasti
trebalo bi da bude identifikacija grupe "ranih opasnih signala" i
"strategija za brzu intervenciju" koji se koriste u širokoj, javnoj,
preventivnoj kampanji.
DRUŠTVENI
KONSENZUS I PROMENA
U poslednjih
stotinu i više godina, feministkinje i feministička filozofija bore se sa
problemom zavisnosti. Mada su najveći broj zavisnika muškarci, žene i deca pate
zbog posledica njihove zavisnosti. Pre sto godina, osnivanjem Ženske hrišćanske
trezvenjačke unije organizovan je ulazak žena na političku scenu u neočekivanom
broju. Cilj Unije bio je snažno povezan sa drugim društvenim progresivnim
reformama, posebno i najviše sa sifražetskim pokretom. Žene iz trezvenjačkog
pokreta doživljavale su kafansku kulturu muškaraca kao nešto što rastura dom i
porodicu, a nasilje muškaraca nad ženama i decom pripisivale su zaraznom
uticaju prodaje alkohola. Njihov napad na alkoholizam bio je takođe napad na
privilegovano ponašanje muškaraca i njihovo pravo na antisocijalno ponašanje.97
Političke snage ujedinjenje protiv trezvenjačkog pokreta bile su suštinski one
koje su zagovarale superiornost muškaraca i neograničeni individualizam i u
socijalnom ponašanju i u ekonomskom životu.98
Organizovani
napori prvog talasa feminizma prvenstveno su imali rezultat da se usvoje dva
ustavna amadmana, u razmaku od godinu dana. Devetnaesti amadman izglasan 1920.
daje ženama građansko pravo glasa; osamnaesti amadman izglasan je 1919. i njime
je zabranjena proizvodnja i prodaja alkohola.
U odsustvu
dobro ustanovljenog društvenog konsenzusa protiv pića, prohibicija pokazalo se
da je zakonski neprimenljiva i poništena je posle nešto malo više od deset
godina. Veliki deo stanovništva nastavio je da pije uprkos zakonu. Prohibicija
umesto da eliminiše promet alkohola, pomogla je razvoj moćne, kriminalno
organizovane industrije alkoholnih pića koju su pasivno tolerisali predstavnici
zakona (kad nisu u tome aktivno učestvovali).
Zbog konačnog
neuspeha (i uništene reputacije) zakonske strategije prohibicije, često se
previđa socijalni i kulturni uspeh trezvenjačkog pokreta. Proizvodnja i
konzumiranje alkohola bili su stvarno smanjeni za vreme prohibicije,99
a smrtnost od komplikacija alkoholizma takođe je bila smanjena.100
Šta više, posle ukidanja zakona, konzumiranje alkohola raslo je sporo i nikada
nije dostiglo vrlo visok nivo koji je postojao pre trezvenjačkog pokreta.101
Legalizovana industrija alkohola koja se pojavila posle ukidanja zakona,
podlegala je većem stepenu regulativnosti, kao što su delimična cenzura kod
reklamiranja i zabrana prodaje alkohola maloletnicima. Industrija je takođe
prihvatila, upravo zbog toga, odgovornost za edukaciju javnosti o razumnom
uzimanju alkohola i za istraživanje i lečenje alkoholizma.
Postojanje
nacionalne i međunarodne prodaje žena i dece kao seksualnih objekata, dobro su
dokumentovale feminističke autorke u prošlosti i danas.102
Kao što zavisnici heorina imaju one koji ih u tome pomažu, seksualni zavisnici
imaju svoje pornografe, podvodače, seksualne krugove. Danas, industrija seksualne
eksploatacije ima i nominalno kriminalne komponente (prostitucija, dečiji
seksualni krugovi, dečija i tvrda pornografija) i "legitimne"
komponente (meka pornografija, muški časopisi). I legalne i ilegalne komponente
industrije deluju uz mala društvena ograničenja, a sve smelije. U poslednjih
deset godina, pornografska industrija naročito je značajno povećala
prikazivanje otvoreno nasilnog seksualnog čina.103
Ovakve slike sve više su uobičajene u opštim masovnim medijima i reklami.
Znači, uspešna strategija za eliminisanje seksualnog nasilja mora sadržati ne
samo strategiju za rano identifikovanje, kontrolu i lečenje delinkvenata, ne
samo strategiju preventivnog obrazovanja, već i strategiju uključivanja u
organizovanu seksualnu industriju. Iz iskustva trezvenjačkog pokreta, moglo bi
se naslutiti da je abolicija ove industrije u celosti cilj koji mora pričekati
završetak feminističke revolucije. U kulturi u kojoj se individualna sloboda
ceni mnogo više od društvene odgovornosti, neki oblik seksualne i pornografske
industrije verovatno će se tolerisati (čak i kod puritanskih konzervativaca pa
i kod liberalnih feministkinja), baš kao što se tolerišu druge industrije koje
narušavaju ljudsko zdravlje (oporezovan i legalizovan duvan, narkotici koji su
uglavnom zabranjeni).
U okviru
kratkoročne reformističke strategije, najveća nada za razvijanje konsenzusa
javnih regulativa, može se pronaći kod pitanja seksualnog nasilja. Najnoviji
pokušaj da se pornografija ponovo definiše kao prisiljavanje žena da čine ono
što ne žele i da pre traže civilni nego kazneni lek, predstavlja važan
konceptualni napredak.104 Direktna
akcija i strategija bojkota koje podsećaju na "ženske krstaške
pohode" protiv točionica alkohola od pre sto godina, pokazale su da su
efektivne kada su usmerene protiv pornografije i reklame čiji materijali sadrže
jasno seksualno nasilje.105
U poslednjih
deset godina, feministički pokret je u znatnom obimu uspeo da promeni javno
mišljenje o žrtvama seksualnog nasilja i mobilizuje javnu podršku za aktivnije
gonjenje seksualnih delinkvenata. Poslednji korak na ovom nivou buđenja svesti
je bavljenje razvojem jedne nove svesti koja zagovara strožije zakonske mere
koje imaju uticaja na organizovanu seksualnu industriju, a koje su posebno
usmerene ka ograničavanju najekstremijih i opasnih stimulacija seksualnog
nasilja.105
Potreban je
jedan dugoročniji cilj koji se ogleda u suštinskoj promeni opšte klime
seksualnih ponašanja i socijalizacije, tako da se nijedan oblik seksualnog
iskorišćavanja ne opravdava, ili toleriše. Feministički pokret koji je u
poslednjih dvadeset godina približio pitanje seksualnog nasilja javnoj svesti,
ostaje kao jedina društvena snaga koja se bori i koja je sposobna da dovede do
promene u javnosti. Moguće je da zamislimo društvo koje kada se radi o ovome
pitanju, funkcioniše sasvim suprotno našem: jedno koje slobodno dozvoljava deci
da uče o bezbednom seksu, ali koje nepokolebljivo i neprestano odbacuje svaki
oblik seksualno iskorišćavajućeg ponašanja. Ovakvo društvo trebalo bi da
proizvodi samo ponekog klijenta za one koji trguju ljudskim mesom, pokojeg
seksualnog zavisnika, ponekog seksualnog delinkventa.
(Iz: Judith Lewis Herman: Considering Sex
Offender: A Model of Addiction; Patricia Seasler and Roland J. Berger /eds/,
Rape and Society, Westview Press, Bolder 1995.)
FUSNOTE
1 Russel, 1984.
2 Finkelhor,
1979.
3 Russell, 1984
4 New York
Radical Feminists, 1974; MacKinnon, 1983, pp.635-658; Herman, 1981; Bart, 1983;
Bart i O¨Brien, 1985.
5 Griffin,
1971, pp.26-35; Brownmiller, 1975.
6 Sanday,
1981b.
7 Dworkin,
1981.
8 Millett,
1970b.
9 Burt, 1980,
pp.217-30.
10 Goodchilds i
Zellman, 1984.
11 Malamuth,
1981, pp.138-57.
12 Malamuth,
1984.
13 Groth, Longo
i McFadin, 1982, pp.102-6
14 Američko
Ministarstvo pravde, 1981.
15 Ageton,
1983.
16 Koss, Gidycz
i Wisniewski, 1987, pp.162-70.
17 Rapaport i
Burkhart, 1984; Briere, Corne, Runtz i Malamuth, 1984.
18 Ageton,
1983.
19 Koss,
Leonard, Beezley i Oros, 1985, pp.981-92.
20 Briere et
al., 1984.
21 Koss et al.,
1985.
22 Dietz i
Evans, 1982, pp.1493-95
23 Quinsey i
Marshall, 1983, Earls i Marshall, 1983.
24 Freund,
McKnight, Lamgevin i Cibiri, 1972, pp.119-33.
25 Finkelhor i
Lewis, 1987.
26 Gebhard et
al., 1965; Henn, 1978; Groth, 1979; Knight, Rosenberg i Schneider, 1985.
27 Scullz i
Marolla, 1984, pp. 530-44.
28 Rada et al.,
1978, pp.296-300; Knight et al., 1985.
29 Vaillant,
1983.
30 Wilson i
Lawson, 1976, pp.587-94.
31 Knight et
al., 1985.
32 Karacon,
Williams i Guerraro, 1974, pp.19-26
33 Abel,
Rouleau i Cunningham-Rather, 1985.
34 Abel, citiran
u Knopp, 1984, p.9.
35 Georgia
Green, Specijalan centar za lečenje u Bridžvoteru, Maksimalno siguran zatvor u
Bridžvoteru, Masačusets (lična komunikacija, april 1986.)
36 ¨Green,
1983, pp.231-37; Goodwin, 1986; Terr, 1983, pp.1543-50.
37 Pagelow,
1984; Kaufman i Zigler, 1987, pp.186-92.
38 Groth, 1979;
Pravda i pravda, 1979.
39 Carmen,
Rieker i Mills, 1984, pp.378-83.
40 Groth, 1979,
p.98.
41 Luterijanska
socijalna služba u Minesoti, 1982; Becker, Cunningham-Rather i Kaplan, 1986,
pp.431-45.
42 Zatvoreni centar
za lečenje adolescenata, Denver, Kolorado, citiran u Knopp, 1982, p.119.
43 Groth, 1979;
Abel, Becker i Skinner, 1983.
44 Groth,
Hobson i Gary, 1982.
45 Becker
(1985), npr., prijavljuje da su pedofili koji više vole dečake žrtve jedna od
najotpornijih grupa na tretman u njenom programu. Ova grupa ima takođe rani
početak prisilnog ponašanja (72% do 19. god.) i ima veoma veliki prosečan broj
žrtava (76 žrtava na jednog delinkventa).
46 Abel,
Mittleman i Becker, 1983
47 Groth,
Hobson i Gray (1982) tvrde da je "većina" njihovih pacijenata bila
seksualno zlostavljana kao deca, ali ne nude numeričke podatke, niti nude opis
metodologije kojom su došli do ove informacije; vidi takođe Seghorn, Boucher i
Cohen, 1983.
48
Univerzitetska bolnica u Vašingtonu, Klinika za adolescente, Program za
omladinske seksualne delinkvente, citirano u Knopp, 1982.
49 Connell i
Wilson, 1974; Brownmiller, 1975.
50 Kempe i
Kempe, 1978; Pravda i pravda, 1979.
51 Vidi
MacIntyre, 1981, pp.462-66; Myers, 1985, pp. 47-58.
52 Herman, 1981.
53 Abel et al.,
1983. U njegovom istraživanju, 44% očeva koji su počinili incest, seksualno su
iskorišćavali i devojčice van porodce.
54 Groth i
Hobson, 1983, pp.165-66.
55 Groth,
Hobson i Gary, 1982, p.137.
56 Smithyman,
1978; Scullz i Marolla, 1985b.
57 Groth et
al., 1982.
58 Schwartz i
Masters, 1985.
59 Ressler,
Burges i Douglas, 1983, pp.36-40.
60 Iz jedne
anonimne lične komunikacije, 1984.
61 Laws i
Osborne, 1983.
62 Vaillant,
1983; Greely i McReady, 1980; Pittman i Snyder, 1962.
63 Gebhard et
al., 1965; Goldstein, Kant i Hartman, 1974; Summit i Kryso, 1978, pp.
237-51.
64 Ageton,
1983.
65 Robins i
Smith, 1980.
66 Lewis, 1976.
67 Koss et al.,
1987.
68 Carnes, 1983
69 Abel,
Mittelman i Becker, 1985.
70 Groth,
Hobson i Gary, 1982.
71 Knopp, 1982.
72 Knopp, 1982,
p. 26.
73 Lender i
Martin, 1982.
74 Carnes,
1983.
75 Scully i
Marolla, 1984.
76 McCord i
McCord, 1960; Vaillant, 1983.
77 Knopp, 1984;
Becker i Abel, 1985; Quinsey i Marshall, 1983.
78 Earls i
Marshall, 1983.
79 Abel,
Becker, Cunningham-Rather, 1984; Laws i O'Neil, 1981, pp.111-36.
80 Silver,
1976, pp.134-40.
81 Berlin,
1983.
82 Vaillant,
1983.
83 Knopp, 1982.
84 Carnes, 1983
85 Giaretto,
1982.
86 Brecher,
1978.
87 Mary Devlin,
lična komunikacija, Brokton, Masačusets.
88 Peter
Coleman, lična komunikacija, Takoma, Vošington, 1977.
89. Vaillant,
1983.
90 Schwarts i
Masters, 1985.
91 Giaretto,
1982.
92 Pithers,
Marques i Gibat, 1983.
93 Robert
Wolfe, citiran u Knopp, 1982, p.19.
94 Vidi Bart,
1986, pp.103-5; Diamond, 1980; Malmuth i Donnerstein, 1984.
95 Malmuth,
1984.
96 Becker,
1985.
97 Pleck, 1987.
98 Lender i
Martin, 1982.
99 Haggard i
Jellinek, 1942; Burnham, 1968, pp.51-68.
100 Terris,
1967, pp.2076-88.
101 Lender I
Martin, 1982.
102 Rush, 1980;
Barry, Bunch i Castley, 1984; Burgess, Groth i McCausland, 1981,
pp.110-19.
103 Malmuth i
Donnerstein, 1982.
104 MacKinnon i
Dworkin, 1984.
105 Lederer,
1980; Penrod i Linz, 1984.