Koen Van Daele

NEKA SE ČUJU BUBNJEVI

Prevela Slavica Stojanović

 

 

La cité de dames

 

Kristina de Pizan (Christine de Pizan) je napisala Knjigu o gradu žena (La livre de la Cité de Dames) kao reakciju na muško šovinističko i mizogino pisanje tog vremena. Knjiga je u formi dijaloga koji ona vodi sa tri alegorijske figure (Razum, Ispravnost misli i dela, Pravda). Autorka prvo kopa temelj za grad žena tako što brani žene od optužbi da nemaju dovoljno snage, hraborosti, inteligencije i vrline. Onda gradi zidove pripovedajući o desetinama žena čiji životi pobijaju sve vrste opštih naopakih predstava.

Većina nas nije nikada čula za brojne istorijske figure na koje se ona poziva i čiji značajni rad opisuje. Zapravo, većina nas nije zapravo čula ni za Kristinu de Pizan, uprkos činjenici da su savremenici poredili njenu rečitost sa Ciceronovom, a njemu mudrost sa Katonovom. De Pizan je poznata kao »prva žena koja se izdržavala od svog pisanja«. Imala je dvadeset pet godina kad joj je umro muž. Sama sa troje dece, Kristina de Pizan je pisala iz nužde. Knjigu o gradu žena objavila je 1405. godine.

Na jednoj konferenciji predsedavajuća Fondazione Donne in Musica Patricia Adkins Chiti, je rekla: »Zašto u udžbenicima još uvek piše da je Grgur bio veliki teoretičar koji je izumeo, odnosno uveo gregorijansko pevanje u katoličku crkvu? A zašto se Hildegard od Bingena (Hildegard fon Bingen) možda najplodnija kompozitorka u svom veku, doktorka Crkve, književnica, filozofkinja i jedna od najumnijih u svom dobu, nikada ne pominje. ... Zar ne shvatamo da sa modelom polnih uloga ne srećemo kao tinejdžerke, već da oni ožive u našim udžbenicima na prvoj lekciji iz muzike?«

Kompozitorka, nadstojnica ženskog manastira, pesnikinja, teološkinja, filozofkinja i isceliteljka, Hildegard od Bingena je rođena 1098. godine. Komponovala je neka od najizazovnijih muzičkih dela koja su ikada napisana. Njena dela su najstarija koja su preživela od svih kompozitorki u zapadnoj tradiciji.

Povodom njene 900-godišnjice, festival Grad žena odaje počast ovoj upečatljivoj ženi. Kao i mnogi drugi festivali, univerziteti i organizacije širom sveta, Grad žena želi da pokaže da su žene kao što su Hildegard od Bingena ili de Pizan mnogo više od istorijskih retkosti. Da njihovo delo nije prepušteno zaboravu toliko vekova zbog sumnjivog kvaliteta. Njihov vredni doprinos umetnosti i kulturi je nediskutabilan.

Muzikološkinja i medievalistkinja kao što je Stivie Wishart komentariše svoje muzičko obrazovanje:

"Kad odrastaš tako da  te muškarci podučavaju o muškarcima, pitaš se šta su žene radile?" I nastavlja objašnjavajući kakvo osveženje i i kakav je izazov bilo otkriće opusa Hidegard od Bingena čije su kopmpozicije izuzetne čak i po današnjim standardima.

Da ilustruje tu njenu poentu, u Grad žena je pozvana Stevie Wishart  i njen ansambl Sinfonye da izvede njenu Simfoniju harmonije nebeskih otkrovenja", koja se izvodi sa članicama Oksfordskog devojačkog hora. Njihova originalna interpretacija će pokazati i da su veze između "stare muzike", tradicionalne narodne muzike pa čak i avangardne muzike 20. veka sve ali ne neuhvatljive. Kritika je čak zapazila da glasovi ansambla Synfonye imaju kvalitet srodan  mađarskom narodnom pevanju. Ali Hildegardina dela neće biti samo "doslovno" prisutna u Gradu žena 1998. Čućemo je kao izvor inspiracije u duo Wishart sa "papisom virtuelne violine", Kaffe Matthews. Ili ćemo uhvatiti bljesak njene aure u multimedijalnom performansu Janene Higgins i Zeene Parkins, Artificial Eye. Ne iznenađuje što je Hildegardin život privukao Parkinsoninu  pažnju. Uvek je bila fascinirana životima "autsajderki" . Objasnila je u intervjuu za Muska, šta je zajedničko kod Isabelle Eberhardt, Maye Deren (koja je inspirisala neke ranije Parkinsonine kompozicije) i Hildegard od Bingena, a to je da su "operisale  kao autsajderke, radije nego u situacijama u kojima su stvarno mogle da budu privilegovane da rade šta požele. To im je dalo potpuno drugačiji pogled."

Radile su same, razvijajući različitu tačku gledišta. Za to je potrebno mnogo inteligencije, snage i hrabrosti jer se društvo veoma trudi da nas nauči konformizmu. Anna Furse je poentirala u svojoj adaptaciji Handkeovog Kaspar/ Spreechtorture, "metafora načina na koji društvo rekreira sebe kroz lično, kako je autsajder doveden među vrednosti dominantne kulture."

Ali postoje alternativni pogledi i pozicije. I festival Grad žena je uglavnom platforma za žene koje se opiru mainstream-u, i stvaraju svoj rečnik, sopstveni  jezik.  Četiri solo izvođenja na ovogodišnjem festivalu koje su koncipirale  umetnice iz udaljenih konteksta i disciplina, svedoče o tome. Claude Wampler, Wendy Houston, Kitt Johnson i (svakako veoma renomirana) Marina Abramović demonstriraju kako "različito" jednostavno može biti "bolje".

U specijalnom programu povodom 20. godišnjice, Grad žena je pozvao međunarodni festival Films de Femmes  iz Kreteja kod Pariza, da prikaže svoj ovogodišnji program. Kao i naše koleginice iz Kreteja, ubeđene smo da talenat i kvalitet ne garantuju izlaganje, priznanje i uspeh. Morate praviti mnogo buke da bi vas čuli.