Koen Van Daele
Prevela Slavica
Stojanović
La
cité de dames
Kristina
de Pizan (Christine de Pizan) je napisala Knjigu o gradu žena (La livre de la
Cité de Dames) kao reakciju na muško šovinističko i mizogino pisanje tog
vremena. Knjiga je u formi dijaloga koji ona vodi sa tri alegorijske figure
(Razum, Ispravnost misli i dela, Pravda). Autorka prvo kopa temelj za grad žena
tako što brani žene od optužbi da nemaju dovoljno snage, hraborosti,
inteligencije i vrline. Onda gradi zidove pripovedajući o desetinama žena čiji
životi pobijaju sve vrste opštih naopakih predstava.
Većina
nas nije nikada čula za brojne istorijske figure na koje se ona poziva i čiji
značajni rad opisuje. Zapravo, većina nas nije zapravo čula ni za Kristinu de
Pizan, uprkos činjenici da su savremenici poredili njenu rečitost sa
Ciceronovom, a njemu mudrost sa Katonovom. De Pizan je poznata kao »prva žena
koja se izdržavala od svog pisanja«. Imala je dvadeset pet godina kad joj je
umro muž. Sama sa troje dece, Kristina de Pizan je pisala iz nužde. Knjigu o
gradu žena objavila je 1405. godine.
Na
jednoj konferenciji predsedavajuća Fondazione
Donne in Musica Patricia Adkins Chiti, je rekla: »Zašto u udžbenicima još
uvek piše da je Grgur bio veliki teoretičar koji je izumeo, odnosno uveo
gregorijansko pevanje u katoličku crkvu? A zašto se Hildegard od Bingena
(Hildegard fon Bingen) možda najplodnija kompozitorka u svom veku, doktorka
Crkve, književnica, filozofkinja i jedna od najumnijih u svom dobu, nikada ne
pominje. ... Zar ne shvatamo da sa modelom polnih uloga ne srećemo kao
tinejdžerke, već da oni ožive u našim udžbenicima na prvoj lekciji iz muzike?«
Kompozitorka,
nadstojnica ženskog manastira, pesnikinja, teološkinja, filozofkinja i
isceliteljka, Hildegard od Bingena je rođena 1098. godine. Komponovala je neka
od najizazovnijih muzičkih dela koja su ikada napisana. Njena dela su
najstarija koja su preživela od svih kompozitorki u zapadnoj tradiciji.
Povodom
njene 900-godišnjice, festival Grad žena odaje počast ovoj upečatljivoj ženi.
Kao i mnogi drugi festivali, univerziteti i organizacije širom sveta, Grad žena
želi da pokaže da su žene kao što su Hildegard od Bingena ili de Pizan mnogo
više od istorijskih retkosti. Da njihovo delo nije prepušteno zaboravu toliko vekova
zbog sumnjivog kvaliteta. Njihov vredni doprinos umetnosti i kulturi je
nediskutabilan.
Muzikološkinja
i medievalistkinja kao što je Stivie Wishart komentariše svoje muzičko
obrazovanje:
"Kad
odrastaš tako da te muškarci podučavaju
o muškarcima, pitaš se šta su žene radile?" I nastavlja objašnjavajući
kakvo osveženje i i kakav je izazov bilo otkriće opusa Hidegard od Bingena čije
su kopmpozicije izuzetne čak i po današnjim standardima.
Da
ilustruje tu njenu poentu, u Grad žena je pozvana Stevie Wishart i njen ansambl Sinfonye da izvede njenu Simfoniju harmonije nebeskih
otkrovenja", koja se izvodi sa članicama Oksfordskog devojačkog hora.
Njihova originalna interpretacija će pokazati i da su veze između "stare
muzike", tradicionalne narodne muzike pa čak i avangardne muzike 20. veka
sve ali ne neuhvatljive. Kritika je čak zapazila da glasovi ansambla Synfonye imaju kvalitet srodan mađarskom narodnom pevanju. Ali Hildegardina
dela neće biti samo "doslovno" prisutna u Gradu žena 1998. Čućemo je
kao izvor inspiracije u duo Wishart sa "papisom virtuelne violine",
Kaffe Matthews. Ili ćemo uhvatiti bljesak njene aure u multimedijalnom
performansu Janene Higgins i Zeene Parkins, Artificial
Eye. Ne iznenađuje što je Hildegardin život privukao Parkinsoninu pažnju. Uvek je bila fascinirana životima
"autsajderki" . Objasnila je u intervjuu za Muska, šta je zajedničko kod Isabelle Eberhardt, Maye Deren (koja
je inspirisala neke ranije Parkinsonine kompozicije) i Hildegard od Bingena, a
to je da su "operisale kao
autsajderke, radije nego u situacijama u kojima su stvarno mogle da budu
privilegovane da rade šta požele. To im je dalo potpuno drugačiji pogled."
Radile
su same, razvijajući različitu tačku gledišta. Za to je potrebno mnogo
inteligencije, snage i hrabrosti jer se društvo veoma trudi da nas nauči
konformizmu. Anna Furse je poentirala u svojoj adaptaciji Handkeovog Kaspar/ Spreechtorture, "metafora
načina na koji društvo rekreira sebe kroz lično, kako je autsajder doveden među
vrednosti dominantne kulture."
Ali
postoje alternativni pogledi i pozicije. I festival Grad žena je uglavnom
platforma za žene koje se opiru mainstream-u,
i stvaraju svoj rečnik, sopstveni
jezik. Četiri solo izvođenja na
ovogodišnjem festivalu koje su koncipirale
umetnice iz udaljenih konteksta i disciplina, svedoče o tome. Claude
Wampler, Wendy Houston, Kitt Johnson i (svakako veoma renomirana) Marina
Abramović demonstriraju kako "različito" jednostavno može biti
"bolje".
U
specijalnom programu povodom 20. godišnjice, Grad žena je pozvao međunarodni
festival Films de Femmes iz Kreteja kod Pariza, da prikaže svoj
ovogodišnji program. Kao i naše koleginice iz Kreteja, ubeđene smo da talenat i
kvalitet ne garantuju izlaganje, priznanje i uspeh. Morate praviti mnogo buke
da bi vas čuli.