Razgovor s Kerol Belami
Kerol
Belami (Carol Belami), 54, je izvršna direktorka Fonda za decu Ujedinjenih
nacija (UNICEF). Poslednji izveštaj ove organizacije o napretku nacija pokazao
je da je broj žena koje svake godine umiru tokom trudnoće i porođaja porastao
sa 500.000 na oko 585.000. Drugačije rečeno, izveštaj izdvaja mnoge uzroke
smrtnosti prilikom trudnoće i porođaja
na koje se može uticati – između ostalih anemiju, trovanje krvi i
eklampsiju – i predlaže mere kojima se može boriti protiv njih. Njusvikova
reporterka Suzan H. Grinberg (Suzanne H. Greanberg) razgovarala je sa
Belamijevom u njenoj kancelariji u glavnom sedištu Ujedinjenih nacija u
Njujorku.
Odlomak:
Grinberg:
Izveštaj o napretku nacija koji ste vi nadgledali,
opisuje 140.000 žena koje svake godine umiru od krvarenja, »krvareći u
autobusima ili po podu volovskih kola ili nosilima natopljenim krvlju dok
njihove porodice i prijatelji bezuspešno traže pomoć.« Zašto tako slikovit
jezik?
Belami:
Tu se ne radi samo o brojevima. Procenili smo da je ovo pitanje koje mora da
privuče pažnju. Morali smo što bolje objasniti kakvi su problemi u pitanju.
Više ljudi umire, i ne samo više ljudi, već više žena. To utiče ne samo na
žene, već i na njihove porodice, njihovu decu i zajednicu kao celinu.
Zašto su te nove statistike tako
alarmantne?
Jer
ono što vidimo nije smanjenje smrtnosti u eri u kojoj se na veliki broj bolesti
utiče preventivno ili su sasvim reducirane, bilo da su to boginje, polio, ili
bolesti dijareje. Razlog tome je da se širom sveta nešto preduzima u vezi tih
bolesti. Onim što se preduzima kada su u pitanju trudnoća i porođaj i ne
postiže se baš mnogo. Vi možete uraditi imunizaciju na klinici u malom selu.
Ali smanjivanje smrtnosti žena pri trudnoći i porođaju je mnogo kompleksnije.
Šta bi trebalo da se uradi?
Ne
morate imati lekara ili bolnicu sa pet zvezdica, ali je potrebno bolje
razumevanje pre i post-natalne nege, ako i neke od najvažnijih pitanja trudnoće
kao što je pre-eklampsija. To se može učiniti tokom obuke medicinskih sestara,
babica i zdravstvenih radnica(ka), ali to morate posebno uvesti. Dodavanjem još
jednog zdravstvenog radnice-ka u selu se ništa ne postiže. Takođe, moramo
ojačati priznavanje koliko je žensko zdravlje generalno važno u vladama
zemalja, na najvišem nivou.
Stope
smrtnosti se drastično razlikuju od zemlje do zemlje. Kako to objašnjavate? Ako
za primer uzmete Sjedinjene Države – gde umire jedna od 3000 žena – i uporedite
ih sa podsaharskom Afrikom gde umire jedna od sedamnaest žena, ili Južnom
Azijom gde umire jedna od trideset i pet žena, to je dramatična razlika. To je
lekcija koju treba naučiti. Pre četrdeset ili pedeset godina Zapadna Evropa i
Sjedinjene Države su učinile napor da poboljšaju kvalitet obstetričke nege. A
to je ono što će morati da se desi i u drugim delovima sveta. A pre 40 ili 50
godina niste imali velike visoko medicinske centre. Znači jasno je da su te
stvari u okviru mogućnosti podsaharske Afrike i južne Azije.
Izveštaj govori o činjenici da je 15
miliona žena svake godine povređeno prilikom trudnoće i porođaja. Zašto je to
značajno?
Na
svaku ženu koja umre dolazi oko trideset povređenih žena. To je izuzetno veliki
broj. I to ima ogromne posledice. Na mnogim mestima, ako izgubite majku,
izgubili ste porodicu jer ste izgubili glavnog ekonomskog činioca.
U kojoj meri su visoke stope smrtnosti
prilikom materinstva odraz statusa žena u mnogim zemljama?
Jasno
je da je uloga žena u društvu faktor koji utiče. Devojčice se ne vode u klinike
kad i dečaci. Od 100 miliona dece koja ne pohađaju škole većina je ženskog
pola. Lideri su uvek spremni da izjave: »Uradićemo nešto za decu«. Ali, kada su
u pitanju žene, mora se ojačati politička volja.
Zašto je tako teško pridobiti ljude da
obrate pažnju na žensko pitanje?
Na
to nemam odgovor osim da je to tako. Teže je pokrenuti žensko pitanje, nego
dečije, iako su ona čvrsto povezana. Pravni okvir nije tako jak. Konvenciju o
eliminaciji diskriminacije žena je ratifikovalo znatno manje zemalja nego
Konvenciju o pravima dece, koju je potpisalo 187 zemalja.
Koliko je teško navesti pojedine zemlje
da se suoče sa nekima od tih problema?
Lakše
je nego što ljudi misle. U zemljama u razvoju ponekada postoji veća otvorenost
kada se govori o oblastima koje treba poboljšati nego u razvijenim zemljama.
Svake godine se dve ili tri zemlje žale da naši podaci o njima nisu tačni. Ali
većina ove probleme uzima sasvim ozbiljno. Takođe ovo daje podlogu ministrima
zdravlja ili obrazovanja da odu kod njihovih ministara finansija i kažu
»pogledajte gde smo u odnosu na druge«. Mogu ovo upotrebiti kao alatku.
Šta mislite da ćete postići izveštajem o
smrtnosti prilikom materinstva?
Nadam
se da će uticati na mnoge vlade da se probude i kažu: »Šta smo uopšte
uradili u vezi ovoga? Ne baš mnogo i
nešto moramo da uradimo«.