II DRŽAVNI ORGANI I INSTITUCIJE

 

1. Državni organi koji pružaju zaštitu zlostavljanoj ženi

 

Zlostavljana žena ima pravo na različite vrste zaštite od strane različitih drzavnih organa (opštinski centar za socijalni rad, sud, sudija za prekršaje, milicija), tako da, kada želite da ostvarite vaše pravo, morate pismeno svakom organu posebno da se obraćate, bilo molbom, (centru za socijalni rad), tužbom, krivičnom tužbom ili krivičnom prijavom (sudu), ili prijavom (sudiji za prekršaje), ili telefonskim pozivom (miliciji).

 

2. Šta je porodično pravo

 

Porodično pravo je grana posebnog prava – građanskog prava. Građansko pravo reguliše imovniske odnose – sporove između ljudi kao što su npr. vlasnik stana i zakupac, poslodavca i posloprimca, venčanih i nevenčanih supružnika.

Porodično pravo reguliše brak, odnose u braku, odnose roditelja i dece, usvojenje, starateljstvo, zakonsko izdržavanje, kako se zaključuje ili raskida brak, koja su roditeljska prava, koja su imovinska prava bračnih partnera, vanbračnu zajednicu. Vanbračna i bračna deca su u svojim pravima i obavezama izjednačena.

Ponekad se navodi da su bračna i vanbračna zajednica izjednačene zakonom ali vanbračni drug nema, po osnovu vanbračne zajednice, pravo na penziju, nasleđivanje, stanarsko pravo.

Ako ste venčani, vi možete tražiti da se vama dodeli dete na čuvanje, negu i vaspitanje, kao i podelu imovine stečene u braku.

 

2.1. Pravo na deobu imovine stečene u braku

 

a) nepokretne: stan, vikendica, kuća; b) pokretne: pokućstvo, aparati, novac, nakit, umetnički predmeti i slično, ne zavisi od toga od čijeg je konkretno dohotka kupiljena, na čije ime se vodi, na čije je ime uzet kredit, nego ko je i u kom delu doprineo da se ta imovina stekne. Kako Zakon o braku i porodičnim odnosima izričito predviđa, udeo u sticanju zajedničke imovine stečene u braku određuje se prema doprinosu svakog bračnog druga uz procenu svih okolnosti. Vodi se računa ne samo o visini ličnog dohotka i drugih prihoda svakog bračnog druga, već i o pomoći jednog bračnog druga drugome, staranju o deci, vođenju domaćih poslova, staranju i održanju imovine, i o svakom drugom obliku rada i saradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine. Vaš rad u kući (kuvanje, spremanje, nabavka, čuvanje dece, i dr.) uračunava se takođe u vaš doprinos u sticanju zajedničke imovine. Potrebno je navesti i rashode, ukoliko je bračni drug imao, kao što je npr. alimentacija za decu iz prethodnog braka i sl.

Ako ste živeli u vanbračnoj zajednici, imovinu stečenu u toj zajednici delićete isto kao i da ste bili u braku, prema doprinosu svakog od vas.

 

3. Kad se možete obratiti centru za socijalni rad?

 

3.1. Koji centar za socijalni rad je nadležan?

 

U Beogradu je za probleme u porodici nadležan Gradski centar za socijalni rad sa odeljenjima po opštinama, a inače, opštinski centri za socijalni rad po svim opštinama Srbije. Mesna nadležnost se određuje prema mestu poslednjeg zajedničkog prebivališta supružnika, ili prebivalištu onog roditelja kod koga se dete faktički nalazi.

3.2. Koja su ovlašćenja centra za socijalni rad u slučaju pojave nasilja u porodici?

 

U situacijama pojave nasilja u braku, uloga organa starateljstva (tu ulogu od pedesetih godina, vrše centri za socijalni rad), je savetovanje bračnih drugova, obavezivanje roditelja na lečenje ako je uzrok problema alkoholizam, kao i stalni nadzor (preventivne mere).

Centri za socijalni rad imaju pravo/obavezu da u slučajevima dolaska do nasilja u braku, podnesu i krivičnu prijavu protiv nasilnika.

Iz generalnog ovlašćenja vršenja nadzora nad detetom oni mogu da preduzmu mere za zaštitu ličnosti deteta. Kada dete ostaje u porodici, preduzimaju se preventivne mere upozoravanja roditelja na nedostatke u podizanju i vaspitanju deteta i pružanje savetodavne, stručne pomoći.

Centri za socijalni rad u ulozi organa starateljstva imaju autoritet vlasti i ako roditelj ne postupi po nalozima izlaže se opasnosti preduzimanja drugih, ozbiljnijih mera, kao što su: stalni nadzor nad roditeljima, pojačani nadzor, stalni kontinuirani nadzor, kontrola roditelja, uključujući i određene zabrane (npr. da odvodi dete na neka/određena neprikladna mesta), davanje naloga kako da postupa sa detetom u određenim situacijama, koje se mere donose rešenjem.

 

3.3. Da li se dete može oduzeti od nasilnika, tj. da li se on može lišiti roditeljskog prava?

 

U najtežim situacijama, dete se može i oduzeti od roditelja, uz poveravanje detata drugom licu na čuvanje i vaspitanje, što je oblik ograničavanja roditeljskog prava.

Kada dete ispoljava neke poremećaje u ponašanju, može se uputiti u specijalnu ustanovu za vaspitanje, uz pokretanje postupka za lišenje roditeljskih prava. Centri za socijalni rad mogu doneti rešenje o oduzimanju deteta, koje izvršava organ uprave nadležan za opšte poslove uz asistenciju organa unutrašnjih poslova – neposrednom prinudom, iako brak nije razveden.

Dete se može oduzeti od roditelja i kada postoji ozbiljna opasnost za pravilno podizanje deteta. Tu se ne traži obavezno krivica i nesavestan odnos roditelja kao osnov. To može da bude npr. i bolest roditelja usled koje nastupa njegova nemogućnost da obavlja svoje roditeljske dužnosti.

Za postupak za lišavanje roditeljskog prava u slučaju zloupotrebe roditeljskog prava, ili grubog zanemarivanja roditeljskih dužnosti, nadležan je vanparnični sud koji pribavlja mišljenje centra za socijalni rad. Organ starateljstva pokreće postupak za lišavanje roditeljskog prava, a taj postupak mogu da pokrenu i drugi roditelj ili javni tužilac. To su slučajevi zlostavljanja dece, seksualna zloupotreba, navođenje na prostituciju, vršenje krivičnih dela, narkomaniju.

 

3.4. čije interese štite centri za socijalni rad i koja je njihova uloga?

 

Osnovno je znati da centri za socijalni rad, u ulozi organa starateljstva, imaju zadatak da štite interese dece. Pored nadležnosti o deci bez roditelja i staranja o punoletnim licima bez poslovne sposobnosti, imaju i funkciju opšteg nadzora nad vršenjem roditeljskog prava. To konkretno znači potencijalno ovlašćenje za preduzimanje svih mogućih mera u pogledu zaštite interesa deteta, kada roditelji zanemaruju ili zloupotrebljavaju ili neadekvatno vrše svoja roditeljska prava, ili u bilo kakvom slučaju faktičke ugroženosti deteta.

Ako se roditelji ne staraju o imovini deteta ili je zloupotrebljavaju, centri za socijalni rad mogu da dostave sudu predlog da odredi mere obezbeđenja na imovini roditelja, stavi roditelja u položaj staraoca u upravljanju detinjom imovinom, tako da onda može da ga obaveže na podnošenje redovnih izveštaja o detinjoj imovini.

Nezavisno od načina postupanja sa imovinom, organ starateljstva daje odobrenje roditelju za preduzimanje akata raspolaganja imovinom deteta. Ugovor zaključen bez te saglasnosti je ništavan. Roditelj može da podiže samo kamatu za gotov novac koji je na štednji, a ako hoće da diže glavnicu, mora imati za to odobrenje organa starateljstva.

 

3.5. Kada centar za socijalni rad donosi odluku o tome gde (s kim) će dete živeti

 

Ako roditelji žive odvojeno, oni se sporazumevaju gde će živeti dete. Ako oni ne mogu da se sporazumeju, odluku donosi organ starateljstva, izuzev u slučaju razvoda ili poništenja braka, kada odluku donosi sud. Ako se roditelji o ovome nisu sporazumeli ili ako njihov sporazum ne odgovara interesima dece, sud će, pošto pribavi mišljenje i predlog organa starateljstva i ispita sve okolnosti odlučiti da se deca ostave na čuvanje i vaspitanje kod jednog roditelja, ili da neka od njih ostanu kod majke, a neka kod oca, ili da budu poverena nekom trećem licu ili organizaciji.

 

3.6. Kakva je uloga centra za socijalni rad u slučaju razvoda?

 

U slučaju razvoda, centri za socijalni rad, pre svega, imaju ulogu da sprovedu postupak mirenja. To nije nikakva pravna procedura, niti vrsta upravnog postupka. Pokušaj mirenja je po svom karakteru stručni tretman. U centru za socijalni rad se primenjuju stručni metodi savetodavnog rada. Taj postupak se primenjuje samo u slučaju da se radi o brakovima sa maloletnom decom.

U toku postupka mirenja, centar za socijalni rad može da reguliše neke odnose kao što je kontaktiranje roditelja sa decom, da predlaže sudu da donese privremenu meru poveravanja deteta jednom od roditelja (od pokretanja postupka, o čemu odluku donosi sud), ili privremenu meru za izdržavanje.

Mirenje može da traje najduže tri meseca, sem u slučaju kada se oba bračna druga saglase da se postupak produži. Tim limitom se štiti pravo na razvod, i onemogućuje se centar za socijalni rad da osujećuje to pravo odugovlačenjem

Ako se bračni drugovi pomire, centar za socijalni rad dostavlja sudu o tome izveštaj koji onda obustavlja brakorazvodni postupak.

Ako mirenje ne uspe i brakorazvodni postupak se nastavi, uloga centra za socijalni rad je davanje mišljenja i predloga sudu o poveravanju deteta jednom od roditelja na čuvanje i vaspitanje, o čemu odluku donosi sud, na predlog centra za socijalni rad, kao i o načinu održavanja ličnih odnosa sa detetom, ukoliko se roditelji o tome ne sporazumeju.

Taj predlog se zasniva na timskom ispitivanju okolnosti s obzirom na sve elemente situacije, koji ukazuju na to koji od roditelja ispunjava više uslova. Ispituju se sve okolnosti koje su od značaja za emocionalne potrebe i želje deteta, pri čemu se pribavlja mišljenje stručnjaka koje uzima u obzir prvenstveno interese deteta.

Dete ne daje formalnu izjavu, nezavisno od svog uzrasta. Ranije je dete starije od 10 godina davalo formalnu izjavu, ali sada to nije slučaj. Detetova želja dakle, nema karakter formalne izjave, već se dete ispituje psihološkim metodama. Takođe se ispituje kvalitet emocionalnih veza između roditelja i dece. Sud je obavezan da pribavi ovo stručno mišljenje.

Organ starateljstva ima proceduralnu ulogu učesnika u sudskom postupku. To znači da sud mora da ga obaveštava o svim ročištima, on ima pravo da predlaže izvođenje dokaza, preduzimanje pojedinih parničnih radnji, ulaže pravne lekove. Centar za socijalni rad se ne javlja u ulozi veštaka iako daje ekspertizu, ali se ne zadržava samo na davanju stručnog mišljenja, već se bori za interese deteta, kao poseban procesni učesnik.

 

3.7. Koja je uloga organa starateljstva u slučaju postojanja sporazumnog razvoda braka?

 

Sud u slučaju sporazumnog razvoda uopšte ne ispituje razloge za razvod. On može da sprovede dokazni postupak, ali samo u vezi sa pitanjima vezanim za decu. Ako je sporazum na štetu deteta, onda sud može drugačije da odluči, a ne kako su se supružnici sporazumeli. Tada može i da odbije da razvede brak na osnovu sporazuma, kada se kao mogućnost javlja razvod po tužbi, na osnovu ozbiljne i trajne poremećenosti odnosa.

Sporazumni razvod je uslovljen prethodnim sporazumom roditelja u vezi sa sledećim pitanjima:

razvod braka,

poveravanje deteta,

održavanje ličnih odnosa između roditelja i dece i

izdržavanje.

Sve to mora da bude overeno kod organa starateljstva, i samo sa tim dokumentom, supružnici mogu da podnesu sudu predlog za sporazumni razvod braka. Njihov prethodni sporazum podleže ispitivanju od strane organa starateljstva, na isti način kao što se to rešava po tužbi za razvod braka.

 

3.8. Koja su prava roditelja kome nije povereno dete?

Roditelj kod koga nije dete, ima pravo da održava sa njim lične odnose i da učestvuje u donošenju svih važnijih odluka koje se tiču deteta (izbor zanimanja, školovanje, medicinske intervencije, promena prebivališta, odlazak u inostranstvo). Preko organa starateljstva (centra za socijalni rad) takav roditelj može da stavi zabranu na izvođenje deteta iz zemlje u inostranstvo.

Roditelj kod koga nije dete, takođe ima pravo da stavlja prigovore u vezi sa pojedinim radnjama i odlukama roditelja kod koga je dete, a i u vezi sa celokupnim ponašanjem.

U svim tim situacijama odlučuje centar za socijalni rad u ulozi organa starateljstva. Organ starateljstva može ponovo da uredi način održavanja ličnih odnosa roditelja sa decom, ako to zahtevaju promenjene prilike, bez obzira da li je o tome ranije odlučivao sud ili organ starateljstva.

 

3.9. Šta ako je roditelj kod koga nije dete nasilan ili ga se iz drugih razloga dete plaši?

 

Viđenje sa nasilnim roditeljom se tada organizuje u centru za socijalni rad uz prisustvo psihologa ili nekog od socijalnih radnika, a na obrazloženi predlog roditelja kod koga se dete nalazi. Održavanje ličnih odnosa dece sa roditeljima se može ograničiti ili privremeno zabraniti samo radi zaštite zdravlja i drugih važnih interesa dece.

 

3.10. Može li sudska odluka o dodeli deteta jednom od roditelja da se promeni?

 

Da: Na predlog jednog od roditelja ili organa starateljstva, sudska odluka o dodeljivanju deteta jednom od roditelja na čuvanje i staranje, može da se promeni. Presuda u tom pogledu nije neograničenog trajanja i ako se okolnosti promene, i odluka može biti promenjena.

 

3.11. Kakva je uloga centra za socijalni rad kada je u pitanju vanbračna zajednica?

 

Kada roditelji deteta rođenog u vanbračnoj zajednici ne žive više zajedno, centar za socijalni rad u ulozi organa starateljstva odlučuje o poveravanju deteta jednom od roditelja, o regulisanju odnosa između roditelja, kao i u kod nesporazuma u pogledu vršenja roditeljskog prava.

 

4. Kad i kako možete koristiti sudsku zaštitu

 

4.1. Kad i kako možete koristiti zaštitu sudije za prekršaje?

 

Kad nasilnik psihički ili fizički, zlostavljajući vas vikom, lupanjem (po podu, vratima,) bacanjem predmeta i sl. uznemirava i komšije, onda vi možete napisati prijavu opštiskom sudiji za prekršaje (zbog remećenja javnog reda i mira), ili u slučaju da je milicija intervenisala, insistirajte da oni napišu prijavu. U prijavi navedite vreme kad je nasilje izvršeno, kako i ko ga je izvršio, ko je to video, da li je dolazila milicija, kao i da je nasilnik svojom vikom, bukom, lupanjem i dr. uznemirio vas, decu i komšije, tako da je nasilnik tim svojim radnjama remetio uobičajeni red i mir. Kazna može biti novčana ili zatvorska.

 

4.2. Sudska zaštita

 

Sudski postupci se vode u opštinskim, okružnim sudovima kao i u Vrhovnom sudu Srbije.

Opštinski sud odlučuje o razvodu braka, donosi odluke o poveravanju deteta, donosi odluku o podeli zajedničke imovine, o ometanju poseda (kad vam nasilnik promeni bravu pa ne možete da uđete u stan i sl.). Za razvod braka nadležan je opštinski sud vašeg poslednjeg zajedničkog prebivališta, a ako je u pitanju odluka o izdržavanju može da bude nadležan i opštinski sud gde tražilac izdržavanja ima prebivalište.

Opštinski sud je nadležan, u krivičnom postupku, za lakša krivična dela (laka telesna povreda, ugrožavanje sigurnosti, uvreda, kleveta i sl.).

Okružni sud rešava po žalbama na odluke opštinskih sudova, a u krivičnom postupku presuđuje u težim krivičnim delima (silovanje, ubistvo, razbojništvo i sl).

Vrhovni sud rešava po žalbama na odluke okružnih sudova, i po reviziji.

 

4.3. Sistem krivičnog prava

 

Ni jedna žena ne mora da trpi nasilje, niti od svoga muža, niti oca, niti sina, niti bilo kog muškarca. Mnoge nasilne radnje su ujedno i krivična dela. Žena ima zakonsko pravo da od njih bude zaštićena. Vi imate pravo da insistirate da policija podnese prekršajnu ili krivičnu prijavu protiv muškarca koji vas je zlostavljao. Vaše je pravo da zahtevate primenu krivičnog zakona u svrhu vaše sigurnosti. Vaše je pravo da se obratite sudu radi kažnjavanja učinioca tamo gde se radi o krivičnom delu. Vaše je pravo da očekujete da milicija i sudovi osiguraju vaše pravo na život bez nasilja, pretnji, prisile, da ostvare vaše pravo na sigurnost i zaštitu. Za određena krivična dela (kleveta, uvreda) jedino vi možete podneti privatnu krivičnu tužbu opštinskom sudu.

 

Primena krivičnog prava u cilju sprečavanja zlostavljanja žene zavisi od:

– informisanosti o pravima zaštićenim zakonima,

– postojanju zakonodavstva koje je dovoljno senzibilno u odnosu na probleme nasilja

- efikasnosti milicije i sudova,

- spremnosti žene koja trpi nasilje da kroz vođenje zakonskih postupaka ostvari svoja prava.

 

Tradicionalni stavovi, kulturni stereotipi i javno mnjenje često "idu na ruku" nasilniku, teže da održe i podrže pasivno trpljenje nasilja od strane žene. Ona koja se obrati institucijama za pomoć, može da naiđe na nerazumevanje, nedovoljnu pažnju, neverovanje, omalovažavanje. Nasilje koje trpi je ipak nešto što je mnogo gore od tih proceduralnih neugodnosti. Kada se jedno i drugo uporedi, jasno je da je bolje poći putem rešavanja problema, makar kako on bio na prvi pogled neizvestan i težak, nego ostati u problemima koji ne samo što ne prestaju, već vremenom najčešće postaju sve gori.

Treba upamtiti jednu činjenicu: zakoni nisu pisani protiv žena, oni samo imaju raznih nedostataka. Međutim, i ono što u njima već postoji, daje ženi koja trpi nasilje realne šanse da se, uz pozivanje na svoja zakonska prava, odbrani od njega. Te šanse treba maksimalno iskoristiti.

 

4.4. Optužbe

 

Šta je to krivično delo a šta prekršaj?

Krivično delo je društveno opasno delo koje je zakonom određeno kao krivično delo i čija su obeležja određena zakonom.

Prekršaj je povreda javnog poretka utvrđena zakonom i drugim propisima za koje se predviđa kazna zatvora 60 dana, izuzetno 90 dana, novčana kazna i zaštitne mere.

 

4.5. Koje vrste krivičnih dela postoje? Postoje:

 

a) ona koja javni tužilac goni po službenoj dužnosti i

b) ona za koja vi podižete privatnu tužbu.

Ako ste doživeli neki akt nasilja ili pretnju i ugrožavanje vašeg života ima više raznih članova u krivičnom zakonu koji se odnose na takve situacije i koji se mogu primeniti.

I kada javni tužilac ne želi da goni neko krivično delo iz svoje nadležnosti, oštećena strana, tj. vi kao žrtva nasilja, imate pravo da privatnom tužbom pokrenete krivični postupak protiv učinioca.

 

4.6. Kada se podnosi krivična ili prekršajna prijava?

 

Prijave za krivična dela mogu biti podignute u slučaju:

– fizičkog zlostavljanja,

– seksualne zloupotrebe,

– kidnapovanja i prisilnog držanja u zatočeništvu,

– krađe ili oštećenja vaše imovine,

- kada je vaša sigrnost ili život ugrožen ili vam se preti.

 

4.7. Kako se podnosi krivična i prekršajna prijava?

 

Krivičnu prijavu možete podneti stanici milicije na opštini gde je krivično delo izvršeno ili gde je posledica nastupila.

Krivičnu prijavu možete podneti preporučenim pismom ili lično.

Drugi način je da događaj prijavite opštinskom javnom tužilaštvu lično ili preporučenim pismom, poštanskom prijavom.

Prekršajnu prijavu možete podneti lično ili preporučenim pismom opštinskom sudiji za prekršaje. Drugi način je da zahtevate od milicionera koji su intervenisali u nasilnoj situaciji, da oni podnesu prekršajnu prijavu. Posle nekoliko dana interesujte se da li su prekršajnu prijavu podneli. Ako nisu, onda je možete podneti i vi lično.

 

5. Intervencija milicije

 

5.1. Kad milicija interveniše?

 

Ako ste zlostavljani ili ste u opasnosti, pozovite odmah stanicu milicije opštine na kojoj živite. Recite dežurnom gde se nalazite i to što precizije. Obavezno naglasite da ste u opasnosti. Kad dođe milicija postaviće vam određena pitanja. Tad recite sve o nasilniku i o njegovom nasilnom ponašanju. Nemojte ništa, zbog stida, da prećutkujete, da umanjujete nasilje ili da štitite nasilnika, jer je nasilje njegova sramota a ne vaša. On mora zakonski da odgovara za to, a vi morate da budete zaštićeni. Slušajte uputstva milicije i postavljajte pitanja kada vam je nešto nejasno. Milicija može sama da podnese krivičnu prijavu, kada se radi o težim krivičnim delima.

U ostalim slučajevima reći će vam da vi podnesete privatnu krivičnu tužbu.

 

5.2. Spisak predloga koji bi mogli pomoći u kontaktu sa milicijom. Dobro bi bilo da:

 

a) Tražite da govorite sa milicionerom nasamo,

b) Tražite od patrole milicije da podnese prijavu za krivično delo ili prekršaj protiv nasilnika. Ako oni to ne učine, tražite za objašnjenje. Ako oni i dalje neće to da učine, tražite ime milicionera i pozovite se na njega u razgovoru sa njegovim pretpostavljenim.

- Ako milicija ne podnese krivičnu prijavu, vi sami možete podneti krivičnu prijavu opštinskom javnom tužilaštvu ili privatnu krivičnu tužbu opštinskom sudu.

- Kad vam nije jasno šta vas milicioneri pitaju, ili šta rade, zamolite ih za objašnjenje. Pitajte milicionere za njihova imena i službene brojeve. Ako ste u mogućnosti zapišite šta se događa.

Nemojte da prihvatate svađu ili prepirku sa nasilnikom.

Tražite od milicionera da vas odvedu kod lekara ili u bolnicu ako imate neku povredu ili sumnjate na nju.

Pitajte ih za ustanove koje se bave pružanjem pomoći i podrškom ženama izloženim nasilju u porodici.

Imajte na umu da ste vi najodgovorniji za zaštitu svojih prava. Zato budite što je moguće smireniji u kontaktu sa milicionerima, i ispričajte im šta se dogodilo što jednostavnije i jasnije.

6. Tužilaštvo

 

6.1. Kada otići kod opštinskog javnog tužioca?

 

Opštinskom javnom tužiocu možete podneti krivičnu prijavu ako vam je u miliciji nisu primili, ili niste hteli da idete u miliciju, već ste hteli da to učinite direktno kod javnog tužioca. Javni tužilac podnosi optužnicu ili optužni predlog protiv učinioca krivičnog dela, bilo da ste vi podneli krivičnu prijavu direktno njemu ili je to učinila milicija, a za krivična dela koja se gone po službenoj dužnosti. U slučaju da javno tužilaštvo smatra da delo koje ste prijavili nije krivično delo koje se goni po službenoj dužnosti ili da nema elemenata krivičnog dela, onda će vas o tome pismeno obavestiti i poučiti vas šta da uradite i u kom roku. U svakom slučaju, interesujte se kod javnog tužilaštva ili suda šta je urađeno sa vašom krivičnom prijavom ili privatnom krivičnom tužbom.

 

6.2. Podnošenje privatne krivične tužbe

 

Za krivična dela koja se gone privatnom krivičnom tužbom (uvreda, kleveta, neki slučajevi lake telesne povrede, neki slučajevi ugrožavanja sigurnosti i dr.) Vi možete podneti privatnu krivičnu tužbu opštinskom sudu mesta gde je izvršeno krivično delo, ili gde je nastupila posledica. Zato je potrebno da se obratite advokatu/advokatkinji ili da se za to obratite službi pravne pomoći koja se nalazi u zgradi opštine gde živite.

 

6.3. Kako pokrenuti prekršajni postupak

 

Ako milicija nije podnela prijavu sudiji za prekršaje to možete da učinite i sami ili uz pomoć advokata/avokatkinje ili pravne pomoći koja se nalazi u opštini gde vi stanujete. Za savet se možete obratiti i opštinskom sudiji za prekršaje i uz njegovu pomoć sastaviti prekršajnu prijavu.

Korisno je imati neke beleške o nasilju koje ste preživeli, pre nego što tamo odete. To će vam pomoći da se prisetite važnih detalja, datuma i svedoka, prilikom pisanja prijave ili saslušanja o nasilju. Nastojte da budete što sabraniji, konkretniji i jasniji u vašem iskazu o nasilju, da navedete koliko kod možete, tačno mesto, vreme i način izvršenja nasilja. Bitno je da se setite imena osoba koje bi mogle da posvedoče o vašim navodima. Pored ostalih dokaza, to vam može biti od velike koristi. Ako mislite da bi vam pomoglo prisustvo neke vama bliske osobe, možete je povesti sa sobom.

 

6.4. Ko još može da pomogne prilikom optuženja?

 

Postoje samostalne ženske grupe, kao SOS telefon za žene i decu žrtve nasilja, SOS telefon i centar za devojke, Autonomni ženski centar protiv seksualnog nasilja, koje vam isto tako mogu pomoći pružajući vam podršku, pravnu ili terapijsku pomoć. Slobodno se njima obratite, ako ste u strahu od nasilnika, u šoku od pretrpljenog nasilja, ili ako se iz bilo kog drugog razloga osećate neupućenom ili nemoćnom da zaštitite svoja prava, ili ako želite da saznate svoja zakonska prava u vezi sa konkretnom situacijom.

 

6.5. Može li se odustati od privatne tužbe, prekršajne prijave ili krivične prijave?

 

Ako podnesete privatnu krivičnu tužbu možete svojom izjavom u sudu u kome se vodi postupak od nje odustati sve do završetka glavne rasprave. Tad gubite pravo da ponovo, za isti događaj, podnesete krivičnu tužbu.

Ako ste vi podneli prekršajnu prijavu možete odustati sve dok se ne donese konačna odluka.

Ako je prekršajnu prijavu podnela milicija, postupak se vodi po službenoj dužnosti i vi ne možete da prekidate njegov tok.

Od optužnog predloga i optužnice koje podnosi javni tužilac ne možete odustati. Ne možete odustati ni od krivične prijave.

U slučaju da javni tužilac odustane od krivičnog gonjenja, mora vas obavestiti o tome rešenjem. Vi imate pravo da u roku koji je u rešenju naveden preduzmete krivično gonjenje. U slučaju da ne dobijete rešenje, obratite se lično tužilaštvu. U tom slučaju, rok da vi preduzmete gonjenje teče od dana dostavljanja rešenja vama.

 

6.5. Da li Vi možete biti optužena?

 

Možete biti optuženi za lažno podnošenje krivične prijave, ako postoji osnovana sumnja da ste znali da krivično delo nije učinjeno ili da ga nije učinio osumnjičeni.

I nasilnik može da podnese privatnu krivičnu tužbu-protivtužbu ako je u istom događaju i on zadobio povredu ili smatra da su mu povređeni čast i ugled, ali to sve on treba i da dokaže.

 

7. Privođenje, pritvaranje i puštanje nasilnika

 

7.1. Kada će milicija privesti nasilnika?

 

Kod težih krivičnih dela ili kada su nastupile teže posledice milicija može, na licu mesta da privede nasilnika. Milicija može da odluči i da nasilnika uopšte ne privede.

Ako ga privedu, mogu ga zadržati najduže 3 dana, posle čega ga moraju odvesti istražnom sudiji koji odlučuje o daljem pritvoru.

Ako se radi o prekršaju ili lakšem krivičnom delu najčešće se izvršilac ne privodi niti pritvara.

8. Zaštita od daljeg nasilja

 

Podneta krivična prijava, prekršajna prijava ili privatna krivična tužba ne znači da ste automatski zaštićeni od nasilnika. Prijava vam sama po sebi ne omogućava sigurnost i zaštitu.

Trebalo bi da o naknadnim pretnjama nasilnika vi lično obavestite inspektora u miliciji koji radi na vašem slučaju i da mu pokažete primerak podenete krivične prijave ili privatne tužbe.

Razmotrite mogućnost da se privremeno sklonite kod prijatelja ili rodbine. Možete se obratiti za podršku, savet i eventualno zajedničko nalaženje drugih rešenja i ženskim grupama.

Ako su vam nanete povrede, obavezno, po mogućnosti istog dana, idite kod lekara da vam se evidentiraju nanete povrede. Ukažite lekaru na sve povrede, ogrebotine, rane, podlive, i sl. Po mogućnosti, posebno ako su vam povrede nanete na licu, fotografišite se. Fotografija nije dokaz na sudu, ali niko neće biti ravnodušan kada vas bude video na takvoj fotografiji, sa modricama, podlivima i slično.

9. Procedura

 

9.1. Ko prikuplja informacije potrebne za suđenje?

 

Predistražni postupak

Milicija prikuplja sve potrebne informacije o nasilnom događaju:

a) kroz razgovor sa vama, osumnjičenim, svedocima, kao i prikupljanjem drugih materijalnih dokaza:

b) lekarska uverenja i druga medicinska dokumentacija

c) fotografija vaših povreda,

d) oružje i drugi predmeti koji su upotrebljeni kod nasilja.

Po prikupljanju svih dostupnih informacija, milicija podnosi krivičnu prijavu nadležnom javnom tužilaštvu.

 

9.2. Dokazi koje milicija nije uzela u obzir

 

Ako ste neke dokaze naknadno pribavili, ili su postojali ranije, a milicija je propustila da ih uzme u obzir, ili ih je previdela, vi ih možete podneti miliciji, javnom tužiocu, istražnom sudiji ili na glavnom pretresu (suđenju).

Važno je da o tome razgovarate sa milicijom, javnim tužiocem ili vašom advokatkinjom.

 

9.3. Ko će Vas obavestiti šta se dešava sa Vašim slučajem?

 

Državni organi pred kojima se vodi postupak dužni su da vas obaveste kod preduzimanja nekih radnji. Vi sami možete da se informišete o vašem slučaju kod inspektora milicije koji radi na vašem slučaju; kod javnom tužioca ako se predmet nalazi kod njega ili kod istražnog sudije ili sudećeg sudije ako se predmet nalazi kod njih. Pre toga morate da znate ime inspektora milicije, javnog tužioca, ili sudija kod kojih se nalazi vaš predmet. Te podatke možete dobiti u pisarnicama milicije, javnog tužilaštva ili suda.

 

Ako ste promenili mesto boravka, broj telefona ili posao, možete o tome obavestiti miliciju, javnog tužioca ili sudiju, zavisno gde se predmet nalazi. Imajte na umu da u tom slučaju nasilnik može saznati vašu adresu. Ako ne želite da nasilnik sazna gde se nalazite, onda nadležnim organima dajte neku uslužnu adresu (na kojoj se ne nalazite) gde vam oni mogu slati pozive tužbe, presude i druge podneske.

 

9.4. Pojavljivanje na sudu

 

Da li Vam je potreban advokat/advokatinja?

Ako ste podneli privatnu krivičnu tužbu, bilo bi poželjno da imate advokatkinju/advokata koji će vas zastupati na sudu.

Vi i sami možete da zastupate i štitite svoje interese.

Kod težih krivičnih dela nasilnika goni javni tužilac.

I u jednom i u drugom slučaju, vi ste oštećena krivičnim delom, ali možete biti predloženi i saslušani i kao svedok celog nasilnog događaja.

Javni tužilac nije vaš advokat, iako vam se to ponekad može učiniti.

Zato bi bilo dobro, ako ste u mogućnosti, da imate sopstvenog advokata. Ako nasilnik bude osuđen, on će presudom biti obavezan da plati i troškove vašeg advokata u iznosu koji je određen Advokatskom tarifom a prema proceni sudije. Ne bi bilo loše da se opredelite za advokatkinju, jer ona, kao žena može biti osetljivija na problem muškog nasilja koje ste pretrpeli i bolje vas razumeti.

Vi ste za ovaj proces značajni. Nemojte se ustezati da pitate miliciju, tužioca ili sud, uvek kada vam nešto nije jasno u vezi sa tim postupkom.

 

Ko je prisutan u sudnici?

Pre svega, u sudnici se obavezno nalaze: sudija, javni tužilac, branilac, okrivljeni i zapisničar-daktilograf. Tu su takođe i sudije porotnici, ili sudije-članovi veća, čiji broj zavisi od vrste krivičnog dela. Tu je i oštećeni koji je dužan da se pojavljuje na pozive suda. U sudnici mora da bude sve dok ne bude saslušan a kasnije samo ako to sudija izričito zahteva, ili tako želi. Punomoćnik (obično advokat) oštećenog može da prisustvuje tokom celog postupka.

U sudnici se nalaze i lica koje sud pozove kao što su npr. svedoci, veštaci, predstavnici centara za socijalni rad, lekari, kao i lica koja se nalaze u sudu na obuci (studenti prava, sudski pripravnici).

Od otvaranja zasedanja, pa do završetka glavnog pretresa, sudsko veće može u svako doba, po službenoj dužnosti, ili na inicijativu stranaka u postupku, ali uvek po njihovom saslušanju, isključiti javnost za ceo glavni pretres ili jedan njegov deo, ako je to potrebno radi čuvanja tajne, čuvanja javnog reda, zaštite morala, zaštite integriteta maloletnika, ili zaštite drugih interesa društvene zajednice.

Isključenje javnosti se ne odnosi na stranke, oštećena lica i njihove zastupnike i branioce. Iako je javnost isključena, sudsko veće može dozvoliti da suđenju prisustvuju službena lica, naučni i javni radnici. Na zahtev optuženog, može se dozvoliti prisustvo i njegovom bračnom drugu i bliskim srodnicima. Kad se sudi maloletnicima, javnost je uvek isključena.

 

Šta se događa na pretresu?

Sudski postupak vodi i pitanja postavlja sudija. To znači da on vodi računa o poštovanju reda i procedure u sudu. To podrazumeva i da niko u sudnici ne sme da vas vređa, upada u reč, prekida u izlaganju i pravi nered. U slučaju da se to dogodi, treba se odmah obratiti sudu za pomoć. Sudija takođe odlučuje koji dokazi će se izvesti i koja će se pitanja postaviti. Na njemu je odluka o tome kada će biti pauza i odlaganje.

Pre čitanja optužnice, sudija proverava koja su lica prisutna u sudnici, koja se lica nisu odazvala na poziv suda i zašto (da li je poziv bio uredno dostavljen) i da li ima uslova za početak suđenja.

Prvo se čita optužnica, zatim predsednik suda ispituje optuženog, a zatim se obraća tužiocu. On može da predlaže dokaze i postavlja pitanja okrivljenom, oštećenom, punomoćniku, svedocima i veštacima. Oštećeni, punomoćnici i branioci, mogu da postavljaju pitanja okrivljenom i predlažu dokaze, po napred navedenom redu.

Posle saslušanja okrivljenog, saslušava se oštećeni, po istom redosledu, dakle, prvo mu postavlja pitanja sudija, tužilac, punomoćnik oštećenog i branilac okrivljenog. Sudija može da dozvoli i da okrivljeni postavlja pitanja oštećenom, ali samo indirektno, posredstvom sudije.

Takođe, sudija može da naloži suočenje optuženog i oštećenog. Suočenje se preduzima ako se iskazi ne slažu u pogledu važnih činjenica. Suočenje je postupak koji se sastoji u tome što suočena lica stanu jedan nausprot drugom, gledajući se u oči i jedan drugom iznose svoje viđenje događaja, ili spornih činjenica. Suočiti se mogu okrivljeni sa drugim okrivljenima, okrivljeni sa svedokom, svedoci, saoptuženi, oštećeni.

Posle toga se izvode dokazi, kao što je saslušanje oštećenih i svedoka, saslušanje veštaka, čitanje pismenih dokaza, dokumenata centara za socijalni rad, roditelja (kod maloletnika).

Posle izvedenih svih prihvaćenih dokaza, javni tužilac daje završnu reč, kao i punomoćnik oštećenih i branilac, pa okrivljeni. Onda sud pravi pauzu da bi doneo presudu. Posle pauze za odlučivanje, sva lica ulaze u sudnicu i u stojećem stavu slušaju izricanje presude.

Pismeni otpravak presude se dobija poštom. Sud je obavezan da presudu dostavi u roku od 15 dana, ali praksa poznaje i duže rokove prijema presude, usled neažurnosti daktiloslužbe ili nekih drugih razloga.

 

Javni tužilac

Javni tužilac sedi sa sudijine desne strane zajedno sa punomoćnikom oštećene. Javni tužilac vrši krivični progon za krivična dela koja se gone po službenoj dužnosti. Javnom tužilaštvu se podnose krivične prijave za ta krivična dela, i oni odlučuju da li će podignuti optužnicu protiv okrivljenog lica. Javni tužilac ima i druga ovlašćenja koja su predviđena zakonom. Kasnije na suđenju, podnosi sve dokaze koji terete optuženog, postavlja pitanja učesnicima postupka i daje završnu reč.

 

Branilac

Branilac sedi sa leve sudijine strane. Branilac brani interese i zastupa optuženog, lice koje je optuženo za akt nasilja prema vama. Branioca optuženi može izabrati sam, ili ako nema sredstava, u određenim slučajevima, sud će mu ga odrediti po službenoj dužnosti ako je gluv, nem ili je nesposoban da se sam uspešno brani. Za određena krivična dela branilac je obavezan. U slučajevima obavezne odbrane branilac mora da bude prisutan na suđenju, i ako to nije slučaj, iz bilo kojih razloga, suđenje mora da se odloži.

Ako ste oštećena strana, nije mudro razgovarati sa braniocem optuženog, ni u sudu niti izvan njega. On ne zastupa vaše interese, već interese protivne strane, pa bi činjenice koje je čuo od vas mogao da iskoristi (pa i zloupotrebi) protiv vas. Ako ne znate ko je branilac, a vi ste oštećeni, budite pažljivi i vodite računa šta govorite ispred sudnice, jer bi ono što kažete u neformalnom razgovoru moglo da bude od strane branioca optuženog iskorišćeno protiv vas.

Branilac optuženog ne sme da vas uznemirava, vređa ni ispred sudnice niti u sudnici. Ako se to desi obratite se sudiji. U sudnici sme da vas ispituje jedino posredstvom sudije, i samo na tako postavljena pitanja (posredstvom sudije) imate obavezu da odgovorite, a na druge ne.

 

Optuženi

Okrivljeni je lice koje je prema vama izvršilo nasilni akt i protiv koga se zbog toga vodi krivični postupak. Optuženi sedi u prvom redu nasuprot sudije i prvi daje svoj iskaz. Za vreme dok on daje svoj iskaz, oštećeni, ako su u svojstvu svedoka i svedoci po pravilu nisu u sudnici. Oni čekaju ispred sudnice da ih sudija prozove da bi dali svoj iskaz. Kad optuženi da svoj iskaz, pitanja mu postavljaju javni tužilac, punomoćnik oštećenog pa branilac. Svi oni ne mogu direktno da ispituju okrivljenog, već pitanja postavljaju posredstvom sudije. Sudija može u svakom delu iskaza okrivljenog da ga prekine i postavi podpitanje što drugi učesnici u postupku ne mogu.

Okrivljeni, iznoseći svoju odbranu, može da ćuti, da ne odgovara na pojedina pitanja, govori neistinu, dakle iznosi odbranu onako kako smatra da mu to najviše odgovara.

Ako je optuženi u pritvoru biće doveden stražarno od strane radnika milicije koji su prisutni i za vreme pretresa.

 

Oštećena

To je osoba koja je pretrpela nasilje, i na čiju je inicijativu (krivična prijava ili privatna tužba) postupak pokrenut. Oštećena može da insistira da bude ispitana i kao oštećena i kao svedok. Može, dakle, da ima dve procesne funkcije, što je za nju povoljnije, tj. ima više prilike da iznosi činjenice koje joj idu u prilog.

Ako javni tužilac zastupa optužbu, onda oštećena ne mora da dobije optužnicu, a pravo žalbe ima u zakonom određenim slučajevima. Njene interese zastupa, pored javnog tužioca, punomoćnik ako ga imenuje. Oštećena će biti pitana da li se pridružuje krivičnom gonjenju, sa ciljem krivičnog kažnjavanja nasilnika i da li ističe imovinskopravni zahtev sa ciljem nadoknade štete prouzrokovane nasiljem.

Oštećena daje iskaz u stojećem stavu, sa određenog mesta na koje joj sudija kaže da stane. Najčešće je to mesto u sudnici koje omogućava sudiji preglednost momentalnih reakcija svih zainteresovanih strana, a posebno okrivljenog. Ako okrivljeni gestovima, mimikom, verbalno ili na drugi način zastrašuje ili ometa oštećenu, ona na to odmah treba da ukaže sudiji koji ima obavezu da je zaštiti. Posle saslušanja, oštećena ne mora da prisustvuje daljem toku suđenja, sem ako joj sudija izričito ne naloži da je njeno prisustvo neophodno, ili ako to sama želi.

Kod krivičnih dela čije gonjenje preduzima javni tužilac oštećena ima pravo žalbe na prvostepenu presudu samo u zakonom određenim slučajevima.

Tokom celog postupka oštećena može sudu da predlaže i nove dokaze koje nije predložila u istrazi, iz bilo kojih razloga. Mora da naglasi samo to koje činjenice i okolnosti želi da potvrdi izvođenjem tih dokaza. Sudija može prihvatiti ili odbiti izvođenje predloženih dokaza.

Kada se oštećena plaši optuženog ili njegovih prijatelja i rodbine, treba da se obrati pre pokretanja sudskog postupka, miliciji na teritoriji opštine gde ona živi, a na dan suđenja, da obavesti sudećeg sudiju i obezbeđenje koje postoji u svakom sudu, tražeći zaštitu od njih. Na taj način lice koje radi u obezbeđenju suda, biće pored oštećene, od ulaska u sud do ulaska u sudnici a na zahtev sudija i u samoj sudnici. Na kraju suđenja, oštećena može da zamoli obezbeđenje da joj pozovu taksi.

Poželjno je da oštećenu prate lica u koja ima poverenja, tj. koja mogu da joj pruže zaštitu. Obezbeđenje štiti oštećenu samo dok je u zgradi suda.

 

Drugi svedoci

Svedoci sede iza okrivljenog a naspram suda. Svedoci su dužni da se pojave na poziv suda na pretresu. Ako uredno prime poziv, a ne dođu na suđenje, sud ih može prvo kazniti novčano, a kasnije privesti pa i pritvoriti. Svedoci su dužni da govore istinu a za davanje lažnog iskaza se krivično odgovara.

Svedok ne mora da daje iskaz niti odgovara na pojedina pitanja, ako mu je optuženi bračni drug, srodnik po krvi u pravoj liniji, ili u pobočnoj do trećeg stepena, srodnik po tazbini do drugog stepena, usvojenik, usvojilac, ili ako bi svojim odgovorom na postavljeno pitanje izložio sebe ili svoje bliske srodnike teškoj sramoti, krivičnom gonjenju ili znatnoj materijalnoj šteti.

Svedoci ulaze jedan po jedan, na poziv suda i daju iskaz kome ne prisustvuju nesaslušani svedoci. Lica koja su saslušana, ako žele, mogu ostati u sudnici.

Svedoci koji svedoče u krivičnim postupcima za krivična dela koja se gone po službenoj dužnosti, imaju pravo nadoknade svojih troškova izazvanih dolaskom u sud, uz prezentiranje dokaza sudu da su troškovi zaista postojali (npr. karte za prevoz). Sud im daje opravdanje za izostanak sa posla i naknadu troškova izazvanih dolaskom u sud. I naknadu i opravdanje, svedok mora izričito da traži od sudije, odmah, istog dana kada je došao u sud. I ostali učesnici u postupku imaju pravo na naknadu troškova (svedoci, veštaci, stručna lica, punomoćnici, zakonski zastupnici, branioci postavljeni po službenoj dužnosti).

Okrivljeni prisustvuje saslušanju, ali svedoci ne mogu da prisustvuju saslušanju okrivljenog (sve dok oni nisu saslušani).

 

Publika

Suđenja su po pravilu javna i zainteresovana lica mogu da prisustvuju. Za određena krivična dela javnost može da bude isključena.

Ukoliko zapazite novinare u sudnici, ako ste oštećena ili je okrivljeno maloletno lice, možete od sudije tražiti da im naloži da se ne objavljuje vaše ime već samo inicijali. Tonsko ili TV snimanje može da bude vrlo retko, samo uz dozvolu Vrhovnog suda. Ako primetite da neko snima kasetofonom tok suđenja, odmah obavestite sudiju, koji će to smesta zabraniti kao krivično delo neovlašćenog snimanja, sem ukoliko takvo snimanje nije prethodno odobreno.

 

Trajanje sudskog postupka

Svrha sudskog postupka jeste da sud odluči da li je optuženi kriv (jer postoji osnovana sumnja da je počinio krivično delo nasilja za koje mu se sudi) ili ne.

U zavisnosti od krivičnog dela, postupak može različito da traje. Može da se završi i na jednom pretresu (što je ređa pojava) ako dođu sva pozvana lica, i ako stranke nemaju novih dokaza. Zato je dobro da sve dokaze podnesete i predložite još u krivičnoj prijavi ili privatnoj krivičnoj tužbi. Na taj način ćete bar sa svoje strane doprineti bržem okončanju postupka.

U interesu je oštećene strane da se postupak što pre okonča i donese presuda. Što je presuđivanje vremenski bliže samom izvršenju krivičnog dela, zbog psihološkog dejstva svežih posledica dela, kažnjavanje učinioca je, po pravilu, strože. To je poznato i odbrani, koja na razne načine, odugovlačenjem, nastoji da dobije na vremenu, tj. da oslabi efekte psihološkog dejstva posledica na sud.

Zbog isteka radnog vremena suda, suđenje se prekida i nastavlja se narednih dana, obično sutradan, ili u što kraćem roku.

Pretres se odlaže, ako na suđenje ne dođu neka od pozvanih lica čije je prisustvo obavezno, ili ako ne postoje zakonom predviđeni uslovi za održavanje suđenja.

Dokle god se ne izvedu svi dokazi, postupak će se odlagati. Moguće je da se dokazi izvode i pojedinačnim saslušavanjem, ali po odluci suda, zbog karaktera predmeta, moguće je da se zahteva i centralizacija dokaza, tj. da svi svedoci budu prisutni.

Ne obeshrabrujte se ako prođe više meseci pa i godina, od momenta kada se nasilje desilo do okončanja postupka, jer je to jedini način da nasilnik bude kažnjen.

Iskazi dati miliciji ne uzimaju se kao dokaz. Saslušanje kod istražnog sudije je bitno s obzirom da se taj vaš iskaz upoređuje sa iskazom koji ćete dati na glavnoj raspravi. Zato ti iskazi moraju biti precizni i podudarni. Pre davanja iskaza kod istražnog sudije poželjno je da se konsultujete sa advokatkinjom. Istražnom sudiji treba reći ako vam je nasilnik posle izvršenog nasilja pretio telefonom, pismeno ili usmeno, i insistirajte da se to konstatuje zapisnički. Slušajte dobro šta istražni sudija unosi u zapisnik i sve što vam se čini nepodudarnim sa onim što ste stvarno rekli, insisirajte da se promeni. Niste dužni da odgovarate na pojedina pitanja koja bi vas ili vašeg bliskog srodnika izvrgli krivičnom gonjenju, velikoj materijalnoj šteti ili teškoj sramoti.

Pre početka saslušavanja sudija će vas pitati u kakvom ste srodstvu sa optuženim. Ako ste u bračnom ili krvnom srodstvu, ne morate da svedočite ako ne želite. I jedna i druga činjenica će se uneti u zapisnik.

 

Pritvor

Ako se nasilnik nalazi u pritvoru, privode ga istražnom sudiji koji ga ispituje i odlučuje da li će da mu produži pritvor ili će ga pustiti da se brani sa slobode. Istražni sudija takođe odučuje o važnom pitanju da li okrivljenom treba odrediti pritvor ili ne. Kao oštećena, imate pravo da istražnom sudiji ukažete na opasnost od okrivljenog po vas i vaše srodnike i da mu predložite da odredi pritvor ako su za to ispunjene zakonske pretpostavke. Pritvor je obavezan za krivična dela za koje je predviđena kazna zatvora preko pet godina, dok je pritvor neobavezan ako okrivljeni nema stalno prebivalište ili boravište, ako se krije, ako postoji opasnost od bekstva ili skrivanja ili da će uticati na svedoke ili izvođenje dokaza i na taj način ometati istragu; da će ponoviti ili dovršiti krivično delo, ili uništiti tragove krivičnog dela, ili ako osobite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično delo, da će dovršiti pokušana krivična dela ili da će učiniti krivično delo kojim preti.

Sud može da odredi pritvor i kada izrekne presudu, ako ga je osudio na zatvor u trajanju dužem od pet godina.

 

Presude

Presudom se može optužba odbiti, ili se optuženi oslobodi krivice, ili, pak, proglasiti krivim.

Oslobađajuća presuda se donosi ako sud smatra da izvedenim dokazima nije sa sigurnošću dokazano da je okrivljeni izvršio krivično delo koje mu se stavlja na teret. Nemojte da vas to obeshrabri ili razočara. Imate pravo da se obratite javnom tužiocu sa molbom da vam odgovori zašto je tako odlučeno. Insistirajte da se žali na takvu presudu, jer on na to ima pravo. Kada se radi o privatnoj krivičnoj tužbi, ako niste zadovoljne sudskom odlukom, obavezno se žalite. Konsultujte se sa pravno obrazovanim licem prilikom sastavljanje žalbe (najbolje advokatkinjom), jer je važno da žalba, kao poslednja šansa da kroz sudski postupak ostvarite pravdu, bude kvalitetno sastavljena.

Okrivljeni se inače može osloboditi od navoda optužbe:

a) ako delo za koje se optužuje nije po zakonu krivično delo;

b) ako ima okolnosti koje isključuju krivičnu odgovornost (kada je optuženi psihički neuračunljiva osoba);

c) ako nije dokazano da je optuženi učinio krivično delo.

Presuda kojom se odbija optužba se donosi:

a) ako za presudu sud nije stvarno nadležan;

b) ako je postupak vođen bez zahteva ovlašćenog tužioca;

c) ako oštećena kao privatna tužiteljka odustane od optužbe,

d) ako je optuženi za isto delo već pravnosnažno osuđen, oslobođen od optužbe ili je postupak pravnosnažno obustavljen,

e) ako je nastupilo zastarevanje, amnestija ili je okrivljeni pomilovan,

f) ako nije bilo potrebnog odobrenja ili je nadležni državni organ odustao od gonjenja.

Ako je doneta ovakva presuda, konsultujte se sa pravno obrazovanim licem (ako imate mogućnosti, advokatkinjom) i nastojte da se nedostaci zbog kojih je odbijena optužba isprave i pri tom poštujte rokove.

Ako se nalazite u svojstvu privatne tužilje, ne preporučujemo da odustajete od optužbe (zbog eventualnih obećanja okrivljenog) jer nasilnik, po pravilu, po proteku određenog vremena, nastavlja sa nasiljem, još žešćeg karaktera i obima no prethodno. Nastojte na tome da nasilnik dobije zasluženu krivičnu kaznu.

Osuđujućom presudom se optuženi oglašava krivim i mogu mu se izreći sudska opomena, novčana kazna, uslovna kazna i kazna zatvora.

Sudska opomena (upozorenje) se izriče za izuzetno laka krivična dela i kada na strani optuženog postoje mnogobrojne olakšavajuće okolnosti. Zapravo se retko sreće u praksi, (npr. kod postupaka za plaćanje alimentacije). Nemojte da vas obeshrabri relativno blaga kazna, jer je to ipak krivična kazna. U slučaju da okrivljeni ponovi delo, on ne može da računa sa takvim kažnjavanjem jer mu se postojanje takve sankcije uzima kao otežavajuća okolnosti, (naročito ako izvrši istovrsno krivično delo). Ako je došlo do ponavljanja nasilja, od strane istog lica, obavezno naglasiti prilikom pokretanja krivičnog postupka, da je nasilnik već jednom bio krivično kažnjen.

Novčana kazna. Sud izriče novčanu kaznu za određena krivična dela. Optuženi je dužan da dosuđeni novčani iznos plati sudu. Taj iznos ne može da dobije oštećena. U slučaju neplaćanje novčane kazne optuženi može ići u zatvor na određeno vreme.

Uslovna osuda je upozorenje uz pretnju kaznom. Sud izriče uslovnu osudu za određena krivična dela ako na strani optuženog postoje olakšavajuće okolnosti i za dela za koja KZ pretpostavlja tu mogućnost, kao i za dela za koje se može izreći zatvorska kazna u trajanju do tri godine.

Uslovna osuda i sudska opomena izriču se kada je izvršeno društveno manje opasno delo i kada se može očekivati da će i tako izrečena kazna uticati na učinioca da više ne vrši krivična dela.

Zatvorska kazna. Sud može nasilniku izreći i zatvorsku kaznu. Krivičnim zakonom je određen minimum i maksimum trajanja zatvorske kazne za određena dela, a sud odlučuje koju će konkretnu kaznu izreći. Ako je izrekao kaznu zatvora do pet godina, optuženi odlazi na izvršenje takve kazne tek po njenoj pravnosnažnosti. Ako je trajanje kazne preko pet godina, optuženi će se odmah po izricanju uputiti u pritvor do pravnosnažnosti presude, kada odlazi na njeno izdržavanje.

Ako osuđeni učini novi akt nasilja i posle donošenja osuđujuće presude, Vi ga ponovo možete, po istoj proceduri, goniti, i za to novo delo. Postojanje te presude, može mu se uzeti kao otežavajuća okolnost ranije osuđivanosti i u narednom vođenom postupku i izreći mu se teža kazna.

Osuđeni retko ostaje u zatvoru u punom trajanju izrečene zatvorske kazne. Potrebno je da imate saznanja o vremenu i uslovima kada će nasilnik biti pušten kako bi blagovremeno mogli da preduzmete mere da se zaštitite od njegove eventualne potrebe da se sveti ili nastavi sa vršenjem nasilja. Treba da zatražite pomoć od centra za socijalni rad koji se može obratiti kazneno-popravnom domu (zatvoru) ili se možete toj ustanovi i lično obratiti, da biste se informisali kada osuđeni nasilnik dolazi na vikend ili uslovni otpust: tada im objasnite zašto tražite informaciju.

Mere bezbednosti koje se mogu izreći uz presudu, kada postoje uslovi za njihovo izricanje, koji su predviđeni u zakonu. Uz krivičnu sankciju se mogu izreći i sledeće mere bezbednosti:

– obavezno psihijatrijsko lečenje i čuvanje u psihijatrijskoj ustanovi;

– obavezno psihijatrijsko lečenje na slobodi;

– obavezno lečenje alkoholičara i narkomana;

– oduzimanje predmeta;

– proterivanje stranca iz zemlje;

– zabrana javnog istupanja;

– zabrana upravljanja motornim vozilom;

– zabrana vršenja poziva, delatnosti i dužnosti.

 

Prve tri se određuju posle veštačenja od strane komisije veštaka (psihijatara i psihologa) koji u svom nalazu daju takav predlog.

Oružje ili opasno oruđe oduzima sud po slobodnoj inicijativi i na predlog javnog tužioca, i ne daje se oštećenom licu. Ukoliko ste vi kao oštećena strana vlasnica nekog od oduzetih predmeta, imate prava da uz dokaze o vlasništvu, tražite njihov povraćaj.

 

Trajanje krivičnog postupka

Nemojte da vas obeshrabi dužina postupka ili visina izrečene kazne koja može da vam se učini neadekvatnom u odnosu na učinjeno delo. Postupak obično dugo traje iz opravdanih razloga i na to ne možete mnogo da utičete. Ako ste nezadovljni visinom kazne, pišite žalbu ukoliko je postupak pokrenut po privatnoj tužbi, a ako optužnicom, onda se informišite kod javnog tužioca da li će da ulaže žalbu. Svaka osuđivanost okrivljenog je otežavajuća okolnosti u eventualnim narednim postupcima, posebno kod ponovljenog vršenja nasilja. Iskustvu pokazuje da priličan broj osuđenih, po izricanju čak i manje kazne, prestaju da vrše tu vrstu nasilja – krivičnih dela (to ne važi za alkoholičare, narkomane, psihopate, paranoično opsednute ljubomorom).

 

Troškovi

U presudi se odlučuje o troškovima krivičnog postupka. Ako je okrivljeni proglašen krivim, onda on snosi troškove veštačenja, troškove zastupanja oštećene, troškove branioca postavljenog po službenoj dužnosti i paušalni iznos za sudske troškove, kao i druge troškove koji su se pojavili tokom postupka.

U slučaju oslobađajuće presude, troškove snosi privatni tužilac, ako se postupak vodio po privatnoj krivičnoj tužbi, ako se vodio po službenoj dunosti (javni tužilac) onda padaju na teret suda.

U slučaju da osuđeni nema sredstava da plati troškove, deo ili svi troškovi padaju na teret suda.

 

Sudski poziv

Sudski poziv je nalog kojim sud zahteva da se određena osoba pojavi na sudu u određeno vreme i povodom određenog slučaja. Poziv vam je potreban kao oprvdanje za izostanak sa radnog mesta. Ako primite poziv, morate otići na mesto i u vreme naznačeno u pozivu. U protivnom sud vas može novčano kazniti, zatim privesti a u slučaju da se ponovo ne odazovete i pritvoriti. Nemjte kasniti na suđenje, sem iz opravdanih razloga. Svako zakašnjenje morate opravdati dokazima o razlozima zakašnjenja.

Iskaz morate dati, a u protivnom ćete biti novčano kažnjeni ili čak i pritvoreni, sve dok ne date iskaz kao svedok. Možete uskratiti svedočenje samo iz razloga koje će vam predočiti sud. Dužni ste da govorite istinu. Davanje lažnog iskaza se krivično kažnjava.

 

Kako se pripremiti za sud

Ako niste vodili dnevnik, nastojte da rekonstruišete kritične događaje, pre davanja iskaza na sudu. Važni su detalji, datumi i sve ostalo vezano za nasilje koje ste pretrpele. Prisetite se toga, "stavite" to na papir, jer se činjenice zaboravljaju, i onda vaš iskaz može delovati neubedljivo, ili možete upasti u protivurečnosti. Sudija, porotnici, branilac okrivljenog, tužilac, nastojaće da od vas tačno saznaju šta se desilo na dan izvršenja nasilja, šta mu je prethodilo i ostale okolnosti. Zato je dobro da se svih pojedinosti i detalja prisetite: onih koji su se desile neposredno pre, za vreme i posle nasilnog čina. Ako se nekih detalja ne možete setiti, to sudu i recite. Nemojte da izmišljate i improvizujete, jer to može biti na vašu štetu. Budite koncentrsani tokom celog saslušanja, odgovarajate konkretno na konkretna pitanja sudije i slušajte pažljivo šta on diktira u zapisnik. Ako je nešto izostavljeno ili nije tačno uneto, ukažite na to sudiji i insistirajte da se to ispravi.

 

Pomoć prilikom suđenja

Bio bi dobro da imate advokatkinju. Ako nemate tu mogućnost, onda bi bilo korisno da makar pre odlaska na sud konsultujete pravno obrazovano lice. Ako se osećate nesigurno, povedite na sud neku osobu u koju imate poverenja; rođaku ili prijateljicu, koja će vam dati podršku kako biste lakše prebrodile taj dan. To ne mora biti neka vama najbliža osoba, već i neka osoba iz neke ženske organizacije kojoj ste se obratile za pomoć.

Nekoliko dana pre odlaska na sud razmislite kako ćete izgledati na sudu. Obucite ono u čemu ćete se osećati prijatno, jer na sudu možete provesti i ceo dan.

Učestvovanje u sudu je strogo formalno, svaka radnja zahteva određenu formu, sve je podređeno nekim propisanim načinima postupanja koja vama kao laiku nisu poznata, pa se u svemu možete osećati neugodno. Imajte to u vidu i, ako možete, bilo bi poželjno da se o svemu tome informišete kod svoje advokatkinje ili nekog drugog iskusnog lica. Od pomoći je znati gde ko sedi u sudnici, kada ko uzima reč, šta ko koga može i koji način pitati, kako je poželjno da budete obučeni i slično.

 

9.5. Naknada štete

 

Da li oštećena može da dobije odštetu?

Ko drugom nanese štetu, dužan je i da je nadoknadi. Prema tome, nezavisno od toga da li će se podneti sudu krivična prijava ili privatna krivična tužba, oštećena ima pravo da u parničnom postupku ostvaruje naknadu štete ako joj je šteta naneta.

Oštećena može da dobije odštetu nezavisno od toga da li se krivični postupak vodio i da li je u toku ili ne.

Oštećena može odštetu tražiti u krivičnom postupku tako što podnosi imovinsko pravni zahtev izražen u domaćoj valuti. Kod izricanja presude se odlučuje i o tom njenom zahtevu. Najčešće, sud u krivičnom postupku ne odlučuje o tome i upućuje stranku da taj deo svojih zahteva reguliše u parničnom postupku. Izvršenje presude može da se traži tek po pravnosnažnosti presude.

Nezavisno od krivičnog postupka, oštećena može da traži naknadu štete u građanskoj parnici – tužbom. Tužba se podnosi nadležnom opštinskom sudu. Tužbu možete napisati i sama, ali i služba pravne pomoći u zgradi suda i opštinama, ili izabrani punomoćnik. Tužbom se tuži lice koje je izazvalo štetu.

U parničnom postupku se utvrđuje odgovornost lica koje je nanelo štetu, bez obzira da li je krivični postupak vođen ili ne.

Ako je nasilnik osiguran kod osiguravajućeg društva, ili je oštećena osigurana, ona može vansudskim putem od osiguravajućeg društva tražiti naknadu štete. Ako nije zadovoljna iznosom koji joj nudi osiguravajuće društvo, oštećena može sa osiguravajućim društvom zaključiti delimično vansudsko poravnanje naknade štete, s tim da ostali deo visine naknade potražuje putem suda.

Da bi se ostvarila naknada štete potrebno je sudu podneti i dokaze o nastaloj šteti.

Sudski postupci te vrste su dugi i skupi.

Naknada materijalne štete obuhvata naknadu u slučaju smrti, telesne povrede ili narušenje zdravlja. Nanošenje telesne povrede ili narušenje zdravlja stvara obavezu za onoga ko je to uradio da oštećenom nadoknadi troškove lečenja i druge troškove s tim u vezi, kao i zaradu koja je izgubljena zbog nesposobnosti za rad za vreme lečenja.

Naknada štete obuhvata i naknadu za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove, zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode i prava ličnosti, smrti bliskog lica, za pretrpljeni strah.

Sud kod odlučivanja o zahtevu i o visini naknade štete vodi računa o značaju povređenih dobara, cilj kome služi naknada, jačinu bolova i straha, njihovo trajanje i dr.

U određenim slučajevima, naknadu štete mogu tražiti i bračni drug, roditelji, braća i sestre. Takođe, u zakonom određenim slučajevima možete tražiti od suda da vom dosudi mesečnu rentu.

U svakom slučaju kada smatrate da vam je nanesena šteta, konsultujte advokatkinju ili neko drugo pravno obrazovano lice. Podnošenje tužbe za nadoknadu štete vezano je za rok.

 

10. Brak i porodični odnosi u slučaju razvoda

 

10.1. Razvod braka

 

Ako žena ne želi više da živi u braku sa nasilnikom, može pokrenuti postupak za razvod braka. Taj postupak se može pokrenuti TUŽBOM za ravod braka ili PREDLOGOM za sporazumni razvod braka. I tužba i predlog se podnose opštinskom sudu na teritoriji gde je bilo zadnje zajedničko prebivalište bračnih drugova.

Tužba se podnosi opštinskom sudu opštine na kojoj su bračni drugovi imali poslednje zajedničko prebivalište, a može se podneti i opštinskom sudu opštine na kojoj tuženi ima prebivalište.

Uz tužbu se podnose kao dokazi: izvod iz Matične knjige venčanih, a u slučaju da su u braku rođena deca, onda je potrebno podneti i izvod iz Matične knjige rođenih za decu.

Kroz praksu se pokazalo da je povoljnije podneti tužbu za razvod braka, s obzirom da u predlogu za sporazumni razvod braka, bračni drugovi moraju u svemu da budu saglasni, što u stvarnosti najčešće nije slučaj.

Krivica se u postupku razvoda braka, NE UTVRĐUJE!

Sud u presudi utvrđuje da se brak razvodi, ali određuje i kome će od roditelja dete biti povereno na negu, čuvanje i vaspitanje, tj. koji od roditelja će vršiti roditeljsko pravo. Sud takođe određuje visinu doprinosa za izdržavanje (alimentaciju), način održavanja ličnih odnosa deteta sa roditeljem koji ne vrši roditeljsko pravo, kao i ko će da snosi troškove sudskog postupka.

Ako roditelji ne žive zajedno, roditeljsko pravo vrši roditelj kod koga dete živi.

 

10.2. Poveravanje dece na negu, čuvanje i vaspitanje jednom od roditelja

 

Mogu li se dodeliti deca ženi ako je ona, primorana da napusti stan, otišla bez njih?

Bilo bi dobro da, ako je moguće, deca prilikom napuštanja stana budu zajedno sa svojom majkom. Ovo je važno zbog toga što su centri za socijalni rad i sudovi skloni rešenju da deca budu tamo gde jesu, sve dok ne postoje ozbiljni razlozi za njihovo premeštanje. Roditelj kod koga se nalazi dete, izvršava roditeljsko pravo, tj. brine o ličnosti, pravima i interesima deteta, a takođe i o čuvanju, vaspitanju i obrazovanju.

Odluku o poveravanju dece na negu, čuvanje i vaspitanje, sud donosi presudom, ali uz prethodno pribavljeno mišljenje centra za socijalni rad.

Drugi roditelj, kome nije povereno dete, mora plaćati alimentaciju/doprinos za izdržavanje svoga deteta, bez obzira da li je u radnom odnosu ili nije.

 

10.3. Ko odlučuje o tome kome će dete biti povereno?

 

Ako se u slučaju odvojenog života roditelji ne sporazumeju kod koga će od njih živeti dete, odluku o tome donosi sud, uz prethodno pribavljeno mišljenje i predlog centra za socijalni rad. Sud može doneti odluku da se sva deca povere jednom roditelju, da neka ostanu kod majke a neka kod oca, ili da sva budu poverena nekom trećem licu ili organizaciji. Sud pri tom vodi računa o:

– interesima dece,

– emocionalnoj povezanosti dece i roditelja ponaosob,

– o materijalnoj sigurnosti deteta,

– stambenoj situaciji,

– dnevnoj brizi i školovanju,

– planovima svakog roditelja u vezi sa vaspitanjem i školovanjem dece, kao i

– o perspektivi i budućnosti dece.

Pri tom se ceni i mišljenje deteta. Stručnjaci centra za socijali rad obavljaju razgovor sa roditeljima, ali i sa detetom. Dete starije od 10 godina, može se, na predlog jednog od roditelja, saslušati na ročištu za razvod braka i izjasniti sa kojim od roditelja želi da živi. Ta izjava nije presudna, već samo informativna.

 

10.4. Izdržavanje

 

Bračni drug, koji nema dovoljno sredstava za izdržavanje, nesposoban je za rad ili ne može da se zaposli, ima pravo na izdržavanje od svog bračnog druga, srazmerno njegovim mogućnostima. Ako je bračni drug zlonamerno ili bez opravdanog razloga napustio bračnog druga, nema pravo na izdržavanje.

Pitanje izdržavanja supružnika može se podneti u tužbi za ravod braka a u određenim slučajevima, kada postoje zakonom propisani razlozi, i kasnije u roku od 2 godine po razvodu braka.

Sud može odlučiti da obaveza izdržavanja traje jedno određeno vreme.

Ako je zajednički život trajno prestao a bračni drugovi su niz godina samostalno obezbeđivali sredstva za izdržavanje i ako je to stanje trajalo do razvoda braka, sud može odbiti zahtev za izdržavanje supružnika.

Roditelji su dužni da izdržavaju svoju maloletnu decu, a punoletnu ako su na redovnom školovanju – do navršene 26 godine života. Roditelji su takođe dužni da izdržavaju punoletno dete ako je ono zbog bolesti ili drugih nedostataka nesposobno za rad, nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz postojeće imovine.

Izdržavanje se traži ili u postupku razvoda braka ili kasnije, tužbom za izdržavanje. Takođe se može tražiti i za vreme trajanja braka, ako jedan od supruga ne doprinosi izdržavanju.

U postupku za određivanje izdržavanja, sud utvrđuje ukupan iznos sredstava potreban za izdržavanje. Obaveza davaoca izdržavanja utvrđuje se srazmerno njegovim mogućnostima a u granicama potreba tražioca izdržavanja.

Onom roditelju kod koga se dete nalazi, i koji vrši roditeljsko pravo, uzima se kao njegov doprinos u izdržavanju deteta, rad i staranje koje svakodnevno ulaže u negu i podizanje deteta.

Sud može, na predlog izdržavanog lica ili obveznika izdržavanja, da povuče, snizi, ukine ili izmeni način izdržavanja, koji je dosuđen ranijom odlukom suda, ako su se okolnosti, na osnovu kojih je doneta ranija odluka, izmenile.

Izdržavanje se dosuđuje u procentu i ne može biti manje od 15% ni veće od 50% od ukupne mesečne zarade, odnosno od najniže zarade u Republici u prethodnom mesecu.

Tužbu za izdržavanje podnosi nadležnom opštinskom sudu majka maloletne dece – njihov zakonski zastupnik, a punoletna deca moraju sama da tuže drugog roditelja radi izdržavanja.

 

10.5. Postupak za izdržavanje

 

Tužba se podnosi opštinskom sudu opštine gde izdržavano lice ima prebivalište a može i opštinskom sudu gde tuženi ima prebivalište.

Tužba se može podneti u toku braka ili po razvodu braka.

Uz tužbu se kao dokaz podnosi izvod iz matične knjige rođenih za maloletnu decu, izvod iz matične knjige venčanih (ukoliko brak nije pravnosnažno razveden) ili presudu o razvodu braka (ako je brak pravnosnažno razveden). Potrebno je predložiti i svedoke koji će potvrditi da tuženi ne daje izdržavanje, kao i druge činjenice koje tužilja navodi u tužbi (potvrdu o redovnom školovanju, lekarsko uverenje o nesposobnosti za rad, potvrda o nezaposlenosti sa biroa rada i sl.)

Sud će pribaviti izveštaj o primanjima za tužilju i tuženog, mada i tužilja može doneti takav izveštaj od svoga računovodstva koji će obuhvatiti primanja za poslednjih 6 meseci.

Uz tužbu se može podneti i predlog za donošenje privremene mere kojom će se tražiti delimičan iznos traženog izdržavanja, a koji sud donosi po hitnom postupku.

 

10.6. Razvod i imovinski odnosi bračnih drugova

 

Kao posebna imovina bračnih drugova se smatra imovina koju jedan bračni drug ima u vreme zaključenja braka, koja je stečena u toku braka nasleđem, poklonom i sl. i njom bračni drug raspolaže i upravlja samostalno.

Bračna imovina je imovina koju su bračni drugovi stekli radom u toku bračne zajednice. Bračnu imovinu čini nepokretna imovina (kuća, stan, vikendica) i pokretna imovina (pokućstvo, novac, nakit, umetnički predmeti i sl.) Njom u toku braka upravljaju i raspolažu bračni drugovi zajednički i sporazumno.

Bračni drugovi mogu u svako doba, za vreme braka i posle njegovog prestanka, izvršiti deobu zajedničke imovine sporazumom ili tužbom nadležnom opštinskom sudu.

Koliki je udeo svakog bračnog druga u zajedničkoj imovini određuje se prema njegovom doprinosu. Pri tom se uzima u obzir:

– lični dohodak svakog od bračnih drugova,

– drugi prihodi,

– pomoć jednog bračnog druga drugom,

– staranje o deci,

– vođenje domaćih poslova,

– staranje o održavanju imovine, kao i

– o svakom drugom obliku rada i upravljanja imovinom.

Na primer, ako je stan otkupljen u braku sredstvima stečenim u braku, i vodi se na ime jednog bračnog druga, predstavlja bračnu tekovinu, a nikako ne imovinu bračnog druga na čije ime glasi ugovor.

Bračnom drugu kome je povereno zajedničko dete na negu, čuvanje i vaspitanje, dodeljuju se i stvari koje služe samo detetu, osim ako je njihova vrednost nesrazmerno velika.

Sudski postupak za podelu bračne imovine je vrlo dug i skup. Za sve navode potrebno je pribaviti dokaze. U sporovima deobe zajedničke imovine, potrebno je obavezno konsultovati se sa advokatkinjom.

 

10.7. Postupak za podelu imovine stečene u braku

 

Tužba za podelu imovine u braku se može podneti za vreme trajanja braka ili posle razvoda.

Predmet tužbe je pokretna i nepokretna imovina, stečena doprinosom bračnih drugova u braku.

Imovina se deli srazmerno doprinosu jednog i drugog bračnog druga u sticanju te imovine.

Tužba se podnosi opštinskom sudu, opštine gde se nalazi nepokretna imovina. Ukoliko se radi samo o pokretnoj imovini, tužba se podnosi opštinskom sudu opštine u kojoj tužena strana ima prebivalište, odnosno boravište.

Uz tužbu je potrebno podneti sledeće dokaze: pismene ugovore, račune o isplati, i sl., u dva primerka (jedan za sud a drugi za protivnu stranu) i predložiti svedoke, a sve to da bi se potvrdio/dokazao način i vreme sticanja imovine, kao i doprinos tužilačke strane u njenom sticanju.

Uz takvu tužbu može se podneti i predlog za donošenje privremene mere za povraćaj lične i posebne imovine unete u brak (garderoba, dečja imovina i sl.), a sud će o tom predlogu rešavati u hitnom postupku.

 

10.8. Stan kao imovina stečena u braku

 

Ukoliko je stan otkupljen u vreme trajanja braka, zajedničkim sredstvima, smatra se kao imovina stečena u braku, bez obzira na čije ime glasi ugovor o otkupu stana.

Ukoliko je stan otkupljen, (isplatom mesečnih rata), u toku trajanja braka, zajedničkim sredstvima bračnih drugova, smatra se imovinom stečenom u braku, bez obzira na čije ime glasi ugovor o otkupu stana.

Supruga koja trpi nasilje ili želi iz drugih razloga da se razvede, može napustiti stan koji je otkupljen u braku, ukoliko je na to primorana, ali se sa njenim odlaskom njeno pravo na deo imovine stečeno u braku, ne gasi i to pravo joj se ne može oduzeti.

Ukoliko je stan/druga nepokretna imovina, uknjižena, može se tražiti u tužbi donošenje privremene mere kojom će se zabraniti drugom bračnom drugu otuđenje i drugo raspolaganje stanom koji je u sporu, do okončanja ovog postupka. Sud u tom slučaju donosi rešenje po hitnom postupku.