Jasmina Tešanović

 

ŽENSKA KNJIGA

 

 

Svim mojim drugaricama

 

 

Nestale

 

 

Umrla mi je prijateljica iz detinjstva. U Sarajevu. Nisam je videla dvadeset sedam godina, osim jedanput na televiziji. Ali, ona je bila živa do pre tri dana a sada je, kažu, potpuno mrtva. Neću joj otići na sahranu. Ona je za mene odavno samo jedno slavno ime, pokopano slavom svog prezimena, svoje majke strankinje i konačno svoje preuranjene smrti. Nikad neće ostariti i nikad neće decu imati. Ona je ta iz razreda, najlepša, najveselija koja je još i smrću obeležena. Mnogo devojčica mi je ličilo na nju godinama kasnije: za mene ona nije rasla, samo zato što je nisam videla. Volela bih da se setim poslednjeg puta kad sam je videla: volela bih da je gledam sa svešću da je to poslednji put iako će ona živeti još dugo do svog poslednjeg koraka ispred boga. Nijedan deo s njom ne odlazi: možda samo onaj koji mene pamti, ako me pamti. Volela bih da dokažem da moja ekstaza nema veze sa njenom smrću, ali znam da nije moguće. Velika radost nastupa u istom trenutku kad i veliki bol, nekad se oni sustižu i nadoknađuju. Veliki bol tinja u mojoj svesti o njenom osmehu i njenim živahnim pokretima. Neki viši znak dokazaće moju veru u njen život: da nije bio ni uzaludan ni kratak, da između njena dva datuma obeležja života ne stoji samo jedan povlaka... Moja svest nije dovoljna, zato ove reči posvećujem njoj, mojoj prijateljici iz detinjstva, M. D... A osećanje koje me za nju u ovom času vezuje najviše liči na ljubav.

 

 

N. P. je bila najviša devojčica u razredu: duhovita i prirodno smešna. Imala je lep i dug nos na kraju uzdignut, kao neki znak pitanja i rupice u svojim belim, velikim obrazima. Umela je lepo da peva i laže. Kada smo imale dvanaest godina, slikale smo se u automatu, jedna preko druge. Mislila sam da smo iste, da ličimo iznutra i spolja, samo što je ona glasnija i veća. I sada kad pogledam u tu crno-belu fotografiju njen i moj lik podjednako su udaljeni od mene danas. Jer mladost kao i starost jesu anonimne. Ja bih mogla biti i jedna i druga čak više ona nego ja, jer je ona sa dvanaest godina znala otprilike ono što sam ja u naredih dvadeset s mukom naučila: znala je kako se prave bebe, mame, tate, porodice i znala je da kratke sokne ne priliče velikim devojčicama sa lepim nogama. Da li je to ona naučila u našoj zajedničkoj klupi dok sam ja crvenela pred neznanjem ili je njeno znanje s kolena na koleno sišlo njoj pravo u glavu, tek ona se udala, porodila i nestala. Zvala sam je nekoliko godina kasnije da je vidim: smejala mi se u telefonsku slušalicu podsmešljivo, pomalo stidljivo. Rekla sam joj, i ja sam se udala, i ja znam, i hoću da te vidim... Ona je samo rekla: “Videćeš“ i više mi se nikad nije javila.

 

 

J. L. je imala crvenu kosu i lepo izvajane noge: bila je velika alapača i volela je da se svađa i tuče sa dečacima i sa devojčicama. Mene nije volela i stalno me je izbacivala iz svih zajedničkih igara u dvorištu. Bila je potpuno u pravu, i ja sebe nisam volela, bila sam tunjava i društveno neobrazovana. Zato sam jednoga dana i pala sa prvog sprata dok sam gledala u sunce. Odnela su me starija deca kući umesto u bolnicu s obzirom da mi pritom nije bilo ništa. Nisam smela ni da plačem od straha da ne dobijem batine. J. me je prezirala, sa pravom, a ja sam je mrzela i to je bilo najživlje osećanje koje me je podiglo iz letargije detinjstva. Zbog nje sam počela da se igram sa drugom decom, da se oblačim kao devojčica, da žvaćem žvaku, da igram tvist. Sećam se njenog takmičarskog pogleda punog prezira i besa što ja uopšte postojim, pa još u njenom dvorištu u kome ona s dugom crvenom kosom caruje. Ja sam otišla daleko, u komplikovaniji život. Dok mi je ona zavidela, ja sam njoj još više, zato što je ostala, carica i zla veštica mog jedinog doma: kućnog dvorišta.

Srela sam je na ulici sto godina kasnije: imala je dugu crvenu kosu, veliki baburast nos, dve devojčice sa velikom razlikom u godinama, muža koji ju je ostavio zbog druge žene, i radila je kao novinarka. Zaustavila me je, popričala sa mnom, ispričala mi je sažeto i otvoreno propast svog braka sa najlepšim dečkom iz dvorišta, svoje frustrirane literarne ambicije. Otišla je sa mojom knjigom pod miškom ne znajući da je nikad ne bih napisala da me ona nije naučila da igram tvist.

 

 

M. O. je bila čulna, lenja i pametna devojčica. Volela je da jede a kasnije da pije i da se tuca. Nije volela da radi, da uči, da razmišlja. Išla je uvek linijom manjeg otpora i s velikom masom šarma za koji se nije znalo s koje strane može da te udari. Bila je jaka i neosetljiva, nesebična i stidljiva. Imala je groznog oca, nezainteresovanu majku i jednostavnog brata. Mi smo naučile zajedno da plivamo, da pevamo u terci plivajući, da jurimo dečake i da ih ne stignemo, da gledamo u srce jedan drugoj da bismo saznale da li će da pada kiša... Dok je sve to trajalo najviše je ličilo na bajku, na tortu sa šlagom, na nešto otužno. Jednoga dana me je izdala onako kako sam znala da me samo ona može izdati, čitajući sjaj u njenim očima. Taj sjaj sretala sam mnogo puta kasnije u raznim očima i uvek sam očekivala istu vrstu prevare: žensku. Kad ti druga žena ukaže čast otimajući ti muškarca samo zato što je tvoj, bilo ko da je, i ostavljajući ga, čim ti izgubiš interesovanje. Ona danas sa tim sjajem u očima živi daleko, govori sa svojim detetom na tuđem jeziku i ne usuđuje se da mi se javi. Tako i treba jer joj ja još uvek onaj pogled nisam oprostila.

Ljubavne priČe

 

 

 

1.

MOJ BEOGRAD

Ljubica

 

Poslednjih nekoliko godina Beograd odlazi od ljudi. Istorija, kratkoročna i dugoročna navrzla se na njega, pritisla ga je svojim krupnim koracima kojima neumitno napreduje i počela od njega da mesi izvesnu asimetričnu figuru. Novi ljudi, uglavnom sa brda, velikih i kršnih, isti takvi silaze u njega. Beograd je sitne građe, pun nedovršenih detalja, ispljuvaka malih pijanih Srbijanaca koji još od Drugog svetskog rata ne mogu da se priviknu na gubitak domaćinskog ambijenta sa golubovima i kokoškama u kućnom dvorištu. I pre pedeset godina ratnici su sišli, okačili puške o klin na kome je visila šunka, digli od cementa solitere sa niskim plafonima i velikim prozorima, i prekrstili noge na pisaćem stolu. Mali ljudi u Beogradu ostali su po kućicama i po ulicama, po ćoškovima i mestima sa specifičnom muzikom, senkom ili rakijom. Međutim, deca i jednih i drugih isto su rasla, uglavnom iz mešanih brakova, vukući na jednu ili drugu stranu Srbije izdeljene na više privremenih republika, da bi se na kraju priklonila Beogradu, dobila njegovu baroknost, sivilo i raskoš. Balkanska raskrsnica Istoka i Zapada u Beogradu lokalizuje se na tvrđavi, na Kalemegdanu. Živi i mrtvi ratovi, kao neki izmišljeni gradovi, Knez Mihajlovom ulicom stignu do prodavaca sladoleda i balona, šiptara i ciganke i onda putem duhova silaze naniže ka reci, bilo Savi, bilo Dunavu...

Taj pogled joj je zamagljivao debela stakla na naočarima. Sočiva nije stigla da stavi, jer je imala neko predosećanje. Vazduh je bio hladniji nego što je njeno duševno stanje dozvoljavalo organizmu da podnese. Ljubica se topila u svojoj unutarnjosti od prugastog somota od čistoće emocija. Lice joj je bilo belo kao mleko a sjajno kao mesec. Kratka potpuno crna i ravna kosa kao na fotografiji ocrtavala je ivice njenog detinjeg lica. Tišina i opuštenost njenih pokreta nisu ličili na nju niti na njene ambicije. Ona, inače bistra, okretna i preduzimljiva devojka od danas je bila zaljubljena.

Ljubičina zaljubljenost odlikovala se, kao i mnogo puta ranije, samodovoljnošću svoje strasti. Ali ovaj put postojao je i čovek od krvi i mesa. Možda bez krvi i mesa sudeći po njegovom utvarnom izgledu, ali u svakom slučaju, sa gomilom reči i znanja. Šibao ju je rečima i atmosferama iz decenije u deceniju, i to sa detaljima. Imao je najmanje sto godina, i s vremena na vreme bi popio poneko pivo, da zamuti kriterije. Iako je njihova ljubav bila proizvod jednog obostranog trenutka gubljenja: kad je u napetom istorijskom društvu od više ljudi nabreklih nerava nešto puklo i kad su njih dvoje jedini preživeli od svih,odmah potom počela je da se vodi kao jednostrana. Počeo je građanski rat u Jugoslaviji, počeo je sudar raznih Srba u Beogradu. On je postao Bosanac od pre rata a ona je ostala Beograđanka. Zavladale su opšte vrednosti razlike i rastajanja i nijedno od njih dvoje nije se usudio da izrekne nešto što bi moglo, na kraju krajeva, i zajedničku decu da im donese. Njihova ljubav simbolisala je ljubav u nedoba, kad zakasni večnost. A ipak se mogla spasiti.

“Moj Beograd. Devetog marta 92. sam gledala kako tenkovi ulicama ruše tek popločanu Knez Mihajlovu. Onda sam sa prozora gledala kako narod bije miliciju kod Londona. Onda sam svaki dan išla pešice od Slavije do Kalemegdana da bih doživela utopiju zbog koje sam izgubila posao, porodicu, prijatelje. Moj Beograd je postojao svega desetak dana, uvod u njega pedeset godina a epilog očigledno pliva u kriminalu i krvi. ” S tim rečima je Ljubica završila svoju ljubavnu priču oklevajući između udaje i mašte na vlasti. Kao da je imala izbora iako je sve delovalo da joj je suđeno, odlučila je ipak da odlučuje i to onako kao da ništa nikom nije suđeno čak ni ono što ne možeš da biraš kao što su otac, majka, dete ili grad. Odlučila je da napusti svoju poslednju ljubav, da povrati rumenilo i da mu jednoga dana, kao svaka zadovoljna žena, prebaci što na vreme nije umro.

Sada su ćutali već peti dan, na kiši, vraćajući se sa Kalemegdana sa ponekim detaljom sa freske devetog marta: “Student koji štrajkuje glađu”, “Domaćica koja nosi parolu i bebu”...

On je i dalje pio pivo, povremeno plesao i vikao na nepoznate ljude, bio lep čio i besmrtan, ali kao njen Beograd, jednostavno više nije postojao. Često jedina gorčina žena u ovakvim slučajevima je ta što muškarci ni ne slute šta su sve iz nehata propustili. Oboje su postali zbir nacionalnih i istorijskih činjenica koje se kose sa njenom utopijom: sopstvene sobe sa pogledom na utopiju. Konačno jasnim, bez upotrebe sočiva ili pola.

 

 

2.

POŠTARICE NA VRAČARU

Ceca

 

Stojim na šalteru u pošti na Vračaru. U redu, u nizu znojavih, nervoznih i besposlenih ljudi, uglavnom penzionera. Pitam se, šta sam pogrešila da provodim vreme kao penzioneri kad još nisam ni zaposlena. Imamo iste ritmove marginalaca, odbačenih ljudi kojima društvo plaća milostinju da ne bi smetali.

Među tim penzionerima svih doba na margini, nad provalijom besmisla, pred nadimanjem svakodnevnice, u neprekidnom zujanju večnih pitanja o životu i smrti, u nedostatku vitalnijih rabota, stoje i ovakvi, kao ja, koji posle dugog mučnog preispitivanja, dignu ruke od sebe i svoje društvene slike, i počnu da mimikriraju neko sebe i neki svoj red na margini: tamo gde nikom ne smeta, gde niko ne gleda. Svakog dana moj cilj je: progurati dan a da niko ne primeti, da me niko ne spotakne. Stajala sam u pošti i gurala dan: onako nezaposlena, neudata i razno drugo društveno “ne”, sa svojih šezdeset godina, dok ova žena ispred mene, sa svim svojim “da”, stoji u redu kao što je u razredu sedela ispred mene, iako sa istim zadacima. Neke žene su se pomakle iz razreda, iz grada tokom života, neke čak i umrle. Druge su ostale, gledajući kroz prozor kako se svet igra i odigrava. U redu, u pošti, dok čekaš na penzijski ček, nema milosti: istina se odslikava na dlanu, dok pružaš ruku u koju svi gledaju, za svoju milostinju: sve je moglo biti drugačije za onu koja je umela da iščita i učita svoje ideje u svoj dlan. Sve druge ostale su anonimne smežurane šake bez vladara.

Devojka koja radi na šalteru broj pet u pošti na Vračaru nema više od dvadeset pet godina: ona je zaposlena i doterana, vešta i drska sa nama, dosadnim spoljnim svetom koji zavisi od nje. Vlada neka aura samodovoljnosti oko njenih veveričastih pokreta prstiju, a njen pogled je prezriv pogled one koja zna više od ovog privida života u pošti iza kojeg se odigrava prava drama. Za razliku od nas u redu koji nužno ne znamo ništa. Kad bi ona samo na tren posumnjala da mi iole nešto znamo a da smo ipak tu dospeli, s one strane šaltera, napustila bi svoj posao i otišla u svet. Danas se udaje Ceca: svi šalteri su svečano tihi. Iza svakog šaltera sedi jedna čuvarka pošte, poštanskog reda i Cecine udaje, a Danas Se Udaje Ceca.

Devojka šalter 5 devojci šalter 4, dok brižljivo sređuje odsečke za struju: “Ona nikad nije bila moja omiljena pevačica, ali sve ono drugo... znaš ume da se drži. ”

Devojka šalter 4 devojci šalter 5 odgovara prekidajući na tren da broji novčanice: “Ona i nije pevačica, ona je ličnost, baš je obožavam, onakva venčanica. ”

Devojka šalter 5: Kažu da joj je muž kriminalac.

Devojka šalter 4: Nije važno, čiji nije.

Šalter 5: Kažu da je pucao u svoju prvu ženu.

Šalter 4: I ubio njenog ljubavnika.

5: Bili su već razvedeni.

4: Ceca se nikad neće razvesti, rekla je.

Brojim svoje pare i mislim na Cecu, narodnu pevačicu. Možda sam stara da razumem drugačije, ali ona je žgoljava, uplašena, ružnjikava, bez umeća i glasa. Udaje se za ratnika i kriminalca koji je već tuče i koji se oženio s njom da svoje zločine prikrije njenom slavom, da narod koji nju obožava za njega na izborima glasa, da posle rata zavlada i mirom. Čula sam da su neki muškarci koji vole srpstvo i anonimne žene rekli: Ona se njemu uvukla pod kožu, ona će njega uništiti. Pitam se, da li će zaista jednoga dana, imati snage svoju priču žrtve da izvede do osvete. Nasuprot Merilin Monro.

Ali moje sažaljenje minulo je čim sam izašla na ledeni trotoar ispred pošte. Morala sam da pazim da ne padnem, da nogu ne polomim, da ispred Cecinog hrama poštarica pošte na Vračaru svojim bahatim ponašanjem njihov najlepši dan u životu ne pokvarim. Možda one lično neće imati tu sreću u životu da iz ljubavi glavu stave na kocku ali bez njihovog doživljaja Ceca sigurno ne bi ni postojala. Bez njihovog doživljaja pošta na Vračaru bila bi jedna prljava, zagušljiva javna ustanova gde, stojeći u redu, žena kao ja ne može ništa da doživi.