Jasmina Tešanović
ŽENSKA KNJIGA
Svim mojim drugaricama
Nestale
Umrla mi je prijateljica iz
detinjstva. U Sarajevu. Nisam je videla dvadeset sedam godina, osim jedanput na
televiziji. Ali, ona je bila živa do pre tri dana a sada je, kažu, potpuno
mrtva. Neću joj otići na sahranu. Ona je za mene odavno samo jedno
slavno ime, pokopano slavom svog prezimena, svoje majke strankinje i
konačno svoje preuranjene smrti. Nikad neće ostariti i nikad
neće decu imati. Ona je ta iz razreda, najlepša, najveselija koja je još i
smrću obeležena. Mnogo devojčica mi je ličilo na nju godinama
kasnije: za mene ona nije rasla, samo zato što je nisam videla. Volela bih da
se setim poslednjeg puta kad sam je videla: volela bih da je gledam sa
svešću da je to poslednji put iako će ona živeti još dugo do svog
poslednjeg koraka ispred boga. Nijedan deo s njom ne odlazi: možda samo onaj
koji mene pamti, ako me pamti. Volela bih da dokažem da moja ekstaza nema veze
sa njenom smrću, ali znam da nije moguće. Velika radost nastupa u
istom trenutku kad i veliki bol, nekad se oni sustižu i nadoknađuju.
Veliki bol tinja u mojoj svesti o njenom osmehu i njenim živahnim pokretima.
Neki viši znak dokazaće moju veru u njen život: da nije bio ni uzaludan ni
kratak, da između njena dva datuma obeležja života ne stoji samo jedan
povlaka... Moja svest nije dovoljna, zato ove reči posvećujem njoj,
mojoj prijateljici iz detinjstva, M. D... A osećanje koje me za nju u ovom
času vezuje najviše liči na ljubav.
N. P. je bila najviša
devojčica u razredu: duhovita i prirodno smešna. Imala je lep i dug nos na
kraju uzdignut, kao neki znak pitanja i rupice u svojim belim, velikim
obrazima. Umela je lepo da peva i laže. Kada smo imale dvanaest godina, slikale
smo se u automatu, jedna preko druge. Mislila sam da smo iste, da ličimo
iznutra i spolja, samo što je ona glasnija i veća. I sada kad pogledam u
tu crno-belu fotografiju njen i moj lik podjednako su udaljeni od mene danas. Jer
mladost kao i starost jesu anonimne. Ja bih mogla biti i jedna i druga čak
više ona nego ja, jer je ona sa dvanaest godina znala otprilike ono što sam ja
u naredih dvadeset s mukom naučila: znala je kako se prave bebe, mame,
tate, porodice i znala je da kratke sokne ne priliče velikim
devojčicama sa lepim nogama. Da li je to ona naučila u našoj
zajedničkoj klupi dok sam ja crvenela pred neznanjem ili je njeno znanje s
kolena na koleno sišlo njoj pravo u glavu, tek ona se udala, porodila i
nestala. Zvala sam je nekoliko godina kasnije da je vidim: smejala mi se u
telefonsku slušalicu podsmešljivo, pomalo stidljivo. Rekla sam joj, i ja sam se
udala, i ja znam, i hoću da te vidim... Ona je samo rekla: “Videćeš“
i više mi se nikad nije javila.
J. L. je imala crvenu kosu i
lepo izvajane noge: bila je velika alapača i volela je da se svađa i
tuče sa dečacima i sa devojčicama. Mene nije volela i stalno me
je izbacivala iz svih zajedničkih igara u dvorištu. Bila je potpuno u pravu,
i ja sebe nisam volela, bila sam tunjava i društveno neobrazovana. Zato sam
jednoga dana i pala sa prvog sprata dok sam gledala u sunce. Odnela su me
starija deca kući umesto u bolnicu s obzirom da mi pritom nije bilo ništa.
Nisam smela ni da plačem od straha da ne dobijem batine. J. me je
prezirala, sa pravom, a ja sam je mrzela i to je bilo najživlje osećanje
koje me je podiglo iz letargije detinjstva. Zbog nje sam počela da se
igram sa drugom decom, da se oblačim kao devojčica, da žvaćem
žvaku, da igram tvist. Sećam se njenog takmičarskog pogleda punog
prezira i besa što ja uopšte postojim, pa još u njenom dvorištu u kome ona s
dugom crvenom kosom caruje. Ja sam otišla daleko, u komplikovaniji život. Dok
mi je ona zavidela, ja sam njoj još više, zato što je ostala, carica i zla veštica
mog jedinog doma: kućnog dvorišta.
Srela sam je na ulici sto godina
kasnije: imala je dugu crvenu kosu, veliki baburast nos, dve devojčice sa
velikom razlikom u godinama, muža koji ju je ostavio zbog druge žene, i radila
je kao novinarka. Zaustavila me je, popričala sa mnom, ispričala mi
je sažeto i otvoreno propast svog braka sa najlepšim dečkom iz dvorišta,
svoje frustrirane literarne ambicije. Otišla je sa mojom knjigom pod miškom ne
znajući da je nikad ne bih napisala da me ona nije naučila da igram
tvist.
M. O. je bila čulna, lenja
i pametna devojčica. Volela je da jede a kasnije da pije i da se tuca.
Nije volela da radi, da uči, da razmišlja. Išla je uvek linijom manjeg
otpora i s velikom masom šarma za koji se nije znalo s koje strane može da te
udari. Bila je jaka i neosetljiva, nesebična i stidljiva. Imala je groznog
oca, nezainteresovanu majku i jednostavnog brata. Mi smo naučile zajedno
da plivamo, da pevamo u terci plivajući, da jurimo dečake i da ih ne
stignemo, da gledamo u srce jedan drugoj da bismo saznale da li će da pada
kiša... Dok je sve to trajalo najviše je ličilo na bajku, na tortu sa
šlagom, na nešto otužno. Jednoga dana me je izdala onako kako sam znala da me
samo ona može izdati, čitajući sjaj u njenim očima. Taj sjaj
sretala sam mnogo puta kasnije u raznim očima i uvek sam očekivala
istu vrstu prevare: žensku. Kad ti druga žena ukaže čast otimajući ti
muškarca samo zato što je tvoj, bilo ko da je, i ostavljajući ga, čim
ti izgubiš interesovanje. Ona danas sa tim sjajem u očima živi daleko,
govori sa svojim detetom na tuđem jeziku i ne usuđuje se da mi se
javi. Tako i treba jer joj ja još uvek onaj pogled nisam oprostila.
Ljubavne
priČe
MOJ BEOGRAD
Ljubica
Poslednjih nekoliko godina Beograd
odlazi od ljudi. Istorija, kratkoročna i dugoročna navrzla se na
njega, pritisla ga je svojim krupnim koracima kojima neumitno napreduje i
počela od njega da mesi izvesnu asimetričnu figuru. Novi ljudi,
uglavnom sa brda, velikih i kršnih, isti takvi silaze u njega. Beograd je sitne
građe, pun nedovršenih detalja, ispljuvaka malih pijanih Srbijanaca koji
još od Drugog svetskog rata ne mogu da se priviknu na gubitak domaćinskog
ambijenta sa golubovima i kokoškama u kućnom dvorištu. I pre pedeset godina
ratnici su sišli, okačili puške o klin na kome je visila šunka, digli od
cementa solitere sa niskim plafonima i velikim prozorima, i prekrstili noge na
pisaćem stolu. Mali ljudi u Beogradu ostali su po kućicama i po
ulicama, po ćoškovima i mestima sa specifičnom muzikom, senkom ili
rakijom. Međutim, deca i jednih i drugih isto su rasla, uglavnom iz
mešanih brakova, vukući na jednu ili drugu stranu Srbije izdeljene na više
privremenih republika, da bi se na kraju priklonila Beogradu, dobila njegovu
baroknost, sivilo i raskoš. Balkanska raskrsnica Istoka i Zapada u Beogradu
lokalizuje se na tvrđavi, na Kalemegdanu. Živi i mrtvi ratovi, kao neki
izmišljeni gradovi, Knez Mihajlovom ulicom stignu do prodavaca sladoleda i
balona, šiptara i ciganke i onda putem duhova silaze naniže ka reci, bilo Savi,
bilo Dunavu...
Taj pogled joj je zamagljivao
debela stakla na naočarima. Sočiva nije stigla da stavi, jer je imala
neko predosećanje. Vazduh je bio hladniji nego što je njeno duševno stanje
dozvoljavalo organizmu da podnese. Ljubica se topila u svojoj unutarnjosti od
prugastog somota od čistoće emocija. Lice joj je bilo belo kao mleko
a sjajno kao mesec. Kratka potpuno crna i ravna kosa kao na fotografiji
ocrtavala je ivice njenog detinjeg lica. Tišina i opuštenost njenih pokreta
nisu ličili na nju niti na njene ambicije. Ona, inače bistra, okretna
i preduzimljiva devojka od danas je bila zaljubljena.
Ljubičina zaljubljenost
odlikovala se, kao i mnogo puta ranije, samodovoljnošću svoje strasti. Ali
ovaj put postojao je i čovek od krvi i mesa. Možda bez krvi i mesa
sudeći po njegovom utvarnom izgledu, ali u svakom slučaju, sa gomilom
reči i znanja. Šibao ju je rečima i atmosferama iz decenije u
deceniju, i to sa detaljima. Imao je najmanje sto godina, i s vremena na vreme
bi popio poneko pivo, da zamuti kriterije. Iako je njihova ljubav bila proizvod
jednog obostranog trenutka gubljenja: kad je u napetom istorijskom društvu od
više ljudi nabreklih nerava nešto puklo i kad su njih dvoje jedini preživeli od
svih,odmah potom počela je da se vodi kao jednostrana. Počeo je
građanski rat u Jugoslaviji, počeo je sudar raznih Srba u Beogradu.
On je postao Bosanac od pre rata a ona je ostala Beograđanka. Zavladale su
opšte vrednosti razlike i rastajanja i nijedno od njih dvoje nije se usudio da
izrekne nešto što bi moglo, na kraju krajeva, i zajedničku decu da im
donese. Njihova ljubav simbolisala je ljubav u nedoba, kad zakasni
večnost. A ipak se mogla spasiti.
“Moj Beograd. Devetog marta 92.
sam gledala kako tenkovi ulicama ruše tek popločanu Knez Mihajlovu. Onda
sam sa prozora gledala kako narod bije miliciju kod Londona. Onda sam svaki dan
išla pešice od Slavije do Kalemegdana da bih doživela utopiju zbog koje sam
izgubila posao, porodicu, prijatelje. Moj Beograd je postojao svega desetak
dana, uvod u njega pedeset godina a epilog očigledno pliva u kriminalu i
krvi. ” S tim rečima je Ljubica završila svoju ljubavnu priču
oklevajući između udaje i mašte na vlasti. Kao da je imala izbora
iako je sve delovalo da joj je suđeno, odlučila je ipak da
odlučuje i to onako kao da ništa nikom nije suđeno čak ni ono
što ne možeš da biraš kao što su otac, majka, dete ili grad. Odlučila je
da napusti svoju poslednju ljubav, da povrati rumenilo i da mu jednoga dana, kao
svaka zadovoljna žena, prebaci što na vreme nije umro.
Sada su ćutali već
peti dan, na kiši, vraćajući se sa Kalemegdana sa ponekim detaljom sa
freske devetog marta: “Student koji štrajkuje glađu”, “Domaćica koja
nosi parolu i bebu”...
On je i dalje pio pivo,
povremeno plesao i vikao na nepoznate ljude, bio lep čio i besmrtan, ali
kao njen Beograd, jednostavno više nije postojao. Često jedina
gorčina žena u ovakvim slučajevima je ta što muškarci ni ne slute šta
su sve iz nehata propustili. Oboje su postali zbir nacionalnih i istorijskih
činjenica koje se kose sa njenom utopijom: sopstvene sobe sa pogledom na
utopiju. Konačno jasnim, bez upotrebe sočiva ili pola.
POŠTARICE NA VRAČARU
Ceca
Stojim na šalteru u pošti na
Vračaru. U redu, u nizu znojavih, nervoznih i besposlenih ljudi, uglavnom
penzionera. Pitam se, šta sam pogrešila da provodim vreme kao penzioneri kad
još nisam ni zaposlena. Imamo iste ritmove marginalaca, odbačenih ljudi
kojima društvo plaća milostinju da ne bi smetali.
Među tim penzionerima svih
doba na margini, nad provalijom besmisla, pred nadimanjem svakodnevnice, u
neprekidnom zujanju večnih pitanja o životu i smrti, u nedostatku
vitalnijih rabota, stoje i ovakvi, kao ja, koji posle dugog mučnog
preispitivanja, dignu ruke od sebe i svoje društvene slike, i počnu da
mimikriraju neko sebe i neki svoj red na margini: tamo gde nikom ne smeta, gde
niko ne gleda. Svakog dana moj cilj je: progurati dan a da niko ne primeti, da
me niko ne spotakne. Stajala sam u pošti i gurala dan: onako nezaposlena, neudata
i razno drugo društveno “ne”, sa svojih šezdeset godina, dok ova žena ispred
mene, sa svim svojim “da”, stoji u redu kao što je u razredu sedela ispred
mene, iako sa istim zadacima. Neke žene su se pomakle iz razreda, iz grada
tokom života, neke čak i umrle. Druge su ostale, gledajući kroz
prozor kako se svet igra i odigrava. U redu, u pošti, dok čekaš na
penzijski ček, nema milosti: istina se odslikava na dlanu, dok pružaš ruku
u koju svi gledaju, za svoju milostinju: sve je moglo biti drugačije za
onu koja je umela da iščita i učita svoje ideje u svoj dlan. Sve
druge ostale su anonimne smežurane šake bez vladara.
Devojka koja radi na šalteru
broj pet u pošti na Vračaru nema više od dvadeset pet godina: ona je
zaposlena i doterana, vešta i drska sa nama, dosadnim spoljnim svetom koji
zavisi od nje. Vlada neka aura samodovoljnosti oko njenih veveričastih
pokreta prstiju, a njen pogled je prezriv pogled one koja zna više od ovog
privida života u pošti iza kojeg se odigrava prava drama. Za razliku od nas u redu
koji nužno ne znamo ništa. Kad bi ona samo na tren posumnjala da mi iole nešto
znamo a da smo ipak tu dospeli, s one strane šaltera, napustila bi svoj posao i
otišla u svet. Danas se udaje Ceca: svi šalteri su svečano tihi. Iza
svakog šaltera sedi jedna čuvarka pošte, poštanskog reda i Cecine udaje, a
Danas Se Udaje Ceca.
Devojka šalter 5 devojci šalter
4, dok brižljivo sređuje odsečke za struju: “Ona nikad nije bila moja
omiljena pevačica, ali sve ono drugo... znaš ume da se drži. ”
Devojka šalter 4 devojci šalter
5 odgovara prekidajući na tren da broji novčanice: “Ona i nije
pevačica, ona je ličnost, baš je obožavam, onakva venčanica. ”
Devojka šalter 5: Kažu da joj je
muž kriminalac.
Devojka šalter 4: Nije važno,
čiji nije.
Šalter 5: Kažu da je pucao u svoju
prvu ženu.
Šalter 4: I ubio njenog
ljubavnika.
5: Bili su već razvedeni.
4: Ceca se nikad neće
razvesti, rekla je.
Brojim svoje pare i mislim na
Cecu, narodnu pevačicu. Možda sam stara da razumem drugačije, ali ona
je žgoljava, uplašena, ružnjikava, bez umeća i glasa. Udaje se za ratnika
i kriminalca koji je već tuče i koji se oženio s njom da svoje
zločine prikrije njenom slavom, da narod koji nju obožava za njega na
izborima glasa, da posle rata zavlada i mirom. Čula sam da su neki
muškarci koji vole srpstvo i anonimne žene rekli: Ona se njemu uvukla pod kožu,
ona će njega uništiti. Pitam se, da li će zaista jednoga dana, imati
snage svoju priču žrtve da izvede do osvete. Nasuprot Merilin Monro.
Ali moje sažaljenje minulo je
čim sam izašla na ledeni trotoar ispred pošte. Morala sam da pazim da ne
padnem, da nogu ne polomim, da ispred Cecinog hrama poštarica pošte na
Vračaru svojim bahatim ponašanjem njihov najlepši dan u životu ne
pokvarim. Možda one lično neće imati tu sreću u životu da iz
ljubavi glavu stave na kocku ali bez njihovog doživljaja Ceca sigurno ne bi ni
postojala. Bez njihovog doživljaja pošta na Vračaru bila bi jedna prljava,
zagušljiva javna ustanova gde, stojeći u redu, žena kao ja ne može ništa
da doživi.