UVOD

 

PISMO ČITATELJKAMA
ŽENE I LJUDSKA PRAVA
ŽENSKA LJUDSKA PRAVA I MEĐUNARODNA ZAJEDNICA LJUDSKIH PRAVA
UVOD ZA IZDANJE NA SRPSKOM JEZIKU

 


PISMO
ČITATELJKAMA

Ova knjiga je namenjena ženama Istočne Evrope svih uzrasta, da je koriste na sopstveni način, kako bi doprinele uzajamnom obrazovanju o ljudskim pravima. Ona je proizašla iz uverenja da je obrazovanje najvažniji momenat u postizanju i jačanju jednakosti i da to obrazovanje može proizaći jedino putem razvijanja samosvesti. To zahteva atmosferu sigurnosti, negovanje razmene iskustava i znanja, što ohrabruje žene da sebe vide kako aktivno učestvuju u ljudskim pravima, a ne više kako ih, darovane od gore, pasivno primaju. Kroz ceo tekst su utkane vežbe namenjene učesnicama i pitanja za diskusiju, sa ciljem da pomognu ženama da zaključujući iz svojih sopstvenih životnih realnosti, kritički analiziraju tehnike potrebne pre svega da bi se ljudskim pravima pristupilo i da bi se njihova primena uvežbavala, da bi se upotrebila za ispravljanje nepravdi, i unapređenje ženskih ljudskih prava.

Ova knjiga nije traktat o stanju međunarodnog prava ili o instrumentima međunarodnog prava neophodnim za ostvarenje ženskih prava. Mada ova knjiga sadrži i suštinske informacije o tome kako međunarodne konvencije i međunarodna tela ostvaruju ljudska prava, kao i o tome kako aktivistkinje ljudskih prava diskutuju o njima, sve je otvoreno za preispitivanje. Čitateljke su slobodne da odbace ili prihvate ono što čuju, i da preformulišu probleme na način koji bolje odražava njihovu stvarnost.

Knjiga je podeljena na dva dela. Ona počinje malim kompletom vežbi koje treba da se rade u grupi. Ove vežbe podstiču žene, prvo da misle o sopstvenim životima, a takođe i da iz sopstvenih iskustva i saznanja dođu do strategija ostvarivanja svojih prava. Ove vežbe takođe uvode osnovne ideje koje koristimo kada mislimo o ljudskim pravima. Drugi deo i dalje naglašava ženska sopstvena iskustva i mišljenja, kroz diskusiju o nekim najrelevantnijim problemima za žene određenog regiona. Vežbe se koriste kao tehnika uvođenja glavnih ideja i dilema o ženskim ljudskim pravima, ali i kao način da se stimulišu žene da razvijaju analitičnost. Kroz ovaj rad žene ispituju ljudska prava, ne putem formalnih, intelektualnih vežbi, nego u vezi sa sopstvenim potrebama.

Preporučujemo da grupe koje koristu ove knjige pređu sve teme. Idealno bi bilo da grupa žena koja se na početku sastala da bi vežbala, nastavi da se sastaje, rotirajući samo facilitatorke, radeći kroz sva tematska poglavlja ove knjige. Grupe ipak mogu i da izaberu i odluče koje će od tema koje knjiga pokriva da odaberu, a takođe i redosled i način na koji će da ih obrade. Neke će grupe možda želeti da daju prioritet nekim temama, ili da se koncentrišu i da prodube neke predložene probleme. Naravno, trebalo bi takođe da i muškarci i mladići uče o ženskim ljudskim pravima. Dok je prvi deo knjige namenjen ženama da zajedno razmišljaju o sebi i svojim ženskim životima, preostali delovi mogu biti u upotrebi mešovitih grupa ili grupa sastavljenih isključivo od muškaraca i mladića. Isto tako, iako je ova knjiga pisana sa predstavom o ženama iz Istočne Evrope, ona se takođe može koristiti i u drugim delovima sveta. Mi zaista mnogo dugujemo predavačicama-promoterkama ljudskih prava iz Azije, Afrike i Latinske Amerike, koje su pionirski započele rad na obrazovanju o ženskim ljudskim pravima, što nam je, za ovaj naš rad dalo neophodne orijentire.

To je vaša knjiga, i mi se nadamo da ćete je usvojiti na način koji je najrelevantniji za vas same. Treba konačno reći, da ljudska prava koja ne znače ništa ljudima, nisu zapravo dobra prava.

Cilj ovog odeljka je da rezimira neke od glavnih razloga zbog kojih govorimo o ženskim pravima kao ljudskim pravima. Sve ideje koje su predstavljene u ovom uvodu kasnije su detaljno diskutovane u knjizi, i tu se žene podstiču da ih definišu i istražuju za svoje potrebe. Prilikom čitanja ovog odeljka možda ćete želeti da zabeležite ideje koje kasnije možete da ispitate. Dok čitate ostali tekst, zaustavite se na svakoj ideji, čim naiđe.

 

ŽENE I LJUDSKA PRAVA

Ženska prava su ljudska prava - to su dakle prava koja ženama pripadaju jednostavnom činjenicom što su ljudska bića. To može izgledati sasvim očigledno, ali mnogi ljudi ne smatraju da ženski zahtevi za jednakošću imaju mesta u kontekstu ljudskih prava. Još uvek je dehumanizacija žena to što hrani i podržava diskriminaciju i nasilje prema ženama: silovanje u ratovima u različitim kulturama i raznim vremenskim periodima, ekonomska eksploatacija žena u fabrikama za iskorišćavanje njihovog rada, verski i kulturno racionalizovana ograničenja ženske slobode, i nesklonost države da interveniše u slučajevima kada nasilni muž premalaćuje svoju žrtvu. Ljudska prava zahtevaju kraj svim tim i takvim praksama koje tretiraju žene kao manje važna, inferiorna bića.

U žiži zahteva ljudskih prava je da sve žene uživaju slobodu i potpunu jednakost u svim aspektima svog života, da države i pojedinci tretiraju sve žene na dostojanstven i pošten način, bez obzira na njihov uzrast, rasu, boju kože, naciju, jezik, etničko poreklo, kulturu, religiju, seksualnu orijentaciju, porodični status, invalidnost, pripadnost društveno-ekonomskoj klasi ili statusu domorotkinje, migrantkinje, raseljenog lica ili žene izbeglice. Mi žene možemo imati veoma različite snove i ciljeve za učešće u društvu, i možemo da radimo na različitim problemima na različite načine, ali osnovno je da je naša borba za jednakost deo šire borbe za ljudska prava. Kada zahtevamo svoja ljudska prava, bez obzira po kom posebnom pitanju, insistiramo na priznavanju naše suštinske ljudskosti.

Smatramo da nam naše iskustvo kao žena sa perspektive osnovnih ljudskih prava pomaže da shvatimo komplikovane odnose između pola i drugih delova našeg identiteta, kao što su rasa, klasa, religija, seksualna orijentacija, invalidnost, vera, kultura, izbeglički ili migrantski status. Diskriminacija je retko usmerena na ono što je jasno određeno kao "polni deo" naših bića. Umesto toga, ona je obično rezultat više faktora. Na primer, siromašna žena posebne rase ili etničke pripadnosti prisilno se steriliše, klasa, rasa ili etnička pripadnost i pol, sve to doprinosi ovom kršenju ljudskih prava. Kada artikulišemo prava žena kao ljudska prava, možemo rešavati probleme koji nas povezuju i spoznati našu transkulturalnu solidarnost kao žena.

Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, vodeći međunarodni dokument o ljudskim pravima usvojen od Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 1948, predviđa da svako ljudsko biće ima prava na "život, slobodu i ličnu bezbednost, jednaku platu za jednaki rad, standard života primeren zdravlju i dobrobiti, pravo na obrazovanje, zaštitu od ropstva i jednaku pravnu zaštitu." Ljudska prava su nešto više od kompleta zakona baziranih na ovim principima; to je vrednosni sistem koji zahteva aktivnosti u unapređenju dostojanstva i vrednosti svih ljudskih bića. Kada stavljamo ženska prava u te okvire, ženska prava onda postaju integralni deo međunarodne etičke vizije.

Po usvajanju Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, usledila su razna druga dokumenta o ljudskim pravima. Od centralnog interesa za žene je Konvencija o eliminaciji svih oblika diskriminacije prema ženama (poznata kao "CEDAW" ili "Ženska konvencija"), usvojena od strane Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 1979. U svojim uvodnim redovima, Ženska konvencija naglašava da diskriminacija prema ženama "krši principe jednakosti prava i poštovanja ljudskog dostojanstva." Prvi član Konvencije definiše široko diskriminaciju kao "svako razlikovanje, isključenje ili ograničenje učinjeno na osnovi pola...u političkom, ekonomskom, društvenom, kulturnom, građanskom ili bilo kom drugom polju." Članovi koji slede, a o kojima se razgovara u svakom odeljku ove knjige, naglašavaju dužnosti države da "osigura pun razvitak i napredak žena". Preko stotinu država potpisalo je Žensku konvenciju (svako problemsko poglavlje koje sledi odnosi se na relevantne odredbe toga dokumenta).

Samo postojanje univerzalnih ljudskih prava zahteva da svi članovi društva imaju prava na zaštitu i unapređenje svojih prava. Države imaju dužnosti prema pojedincima i pojedinci jedni prema drugima. Mi zato možemo zahtevati odgovornost za ženska ljudska prava ne samo od država, već takođe i od poslodavaca, bolnica, škola, zdravstvenih radnika, međunarodnih finansijskih institucija, drugih nevladinih organizacija i pojedinaca.

Neke vlade prave razliku između različitih kategorija prava, stavljajući mnogo veći naglasak na jednu vrstu, uz zanemarivanje nekih drugih. Na primer, neke države daju najviši prioritet građanskim i političkim pravima kao što je pošten tretman u pravnom sistemu, pravo govora i udruživanja, i pravo glasa dok na generalnom planu zanemaruju društvena i ekonomska prava kao što je pravo na obrazovanje i zdravstvenu zaštitu. Negde se naglašavaju kolektivna prava kao što je pravo na čist vazduh i razvoj dok drugi usmereni ka individualnim pravima. Ali sva prava treba zajedno da se sprovode i nijedno pravo se ne može smatrati važnijim od drugog. Na primer, žene mogu koristiti svoje pravo na udruživanje, pravo govora i pravo glasa (građanska i politička prava), da bi se borile za bolju zdravstvenu zaštitu i reproduktivne slobode (ekonomska prava) ili kvalitetniju pijaću vodu (kolektivna prava). Istovremeno, žene koje su zdrave i imaju mogućnost da odlučuju o veličini svoje porodice, u boljoj su poziciju da učestvuju u udruženjima, da govore i glasaju. Pošto ženska ljudska prava obuhvataju sve vrste prava, podsetićemo se veze između njih i insistirati na poštovanju ljudskih prava u svim oblastima.

Veza između nasilja prema ženama i ženskog siromaštva je drugi primer. Žene koje su zlostavljane od strane svojih muževa ne mogu da traže pomoć jer pravni sistem propušta da njihove slučajeve tretira s punom ozbiljnošću, što sa svoje strane predstavlja kršenje njihovih građanskih prava. Kada žene napuste nasilne partnere, obično osiromašuju usled diskriminacije u zaposlenju i nedostatka odgovarajuće socijalne pomoći. Slično tome, žene izbeglice koje čine 80% svih svetskih izbeglica, i koje imaju pravo na međunarodnu zaštitu i pomoć, često su seksualno zlostavljane, onemogućuje im se pristup hrani i zdravstvenoj zaštiti, od strane muškaraca koji su čuvari ili upravnici izbegličkih kampova. Na taj način, kršenje ženskog građanskog prava na ličnu bezbednost i pošteno postupanje, vodi ka kršenju njihovih drugih društvenih i ekonomskih prava. Mi slabimo našu poziciju kao pobornice ženskih prava ako ne naglašavamo tu vezu između zloupotrebe civilnih i političkih prava s jedne strane i ekonomskih i društvenih prava sa druge.

Egzaktna priroda nekih ljudskih prava i najbolji put za njihovo postizanje se stalno mogu diskutovati. I stvarno, ova knjiga podstiče upravo takve diskusije. Ipak, sa priznavanjem nekih prava kao osnovnih, povukle smo graničnu liniju. Nikakva narodna većina ili moćna manjinska grupa, ne mogu preći preko te linije i oduzeti prava koja su svima namenjena. Nijedna grupa ne može zadržati sva ta prava samo za sebe. Ljudska prava pripadaju svima.

Možemo da ispitamo naše živote da bismo otkrile načine na koje su nam uskraćivali ljudska prava i možemo raditi zajedno da ih potvrdimo i da poboljšamo našu svakodnevnu egzistenciju i kao pojedinke i kao pripadnice nekih grupa. Taj proces samootkrivanja vodi kako ka solidarnosti tako i ka slobodi. Kada uočimo slučajeve uskraćivanja prava u našim životima kao suštinski problem iz oblasti ljudskih prava, mi se borimo za sebe u odnosu sa drugima. Za istorijski obespravljene grupe, borba za sopstvenost u okvirima šireg društva je važan korak u deklarisanju i potvrđivanju sopstvene ljudskosti.


ŽENSKA LJUDSKA PRAVA I MEĐUNARODNA ZAJEDNICA LJUDSKIH PRAVA

Žene su u istoriji bile nevidljive kada se govorilo o ljudskim pravima. Za većinu međunarodnih grupa za ljudska prava, model "žrtve" kršenja ljudskih prava je obično bio muškarac. Kršenja ljudskih prava građanske i političke prirode kao što su mučenje, nestajanje, uskraćivanje slobode izražavanja i ropstvo, posmatralo se primarno u terminima njihovih efekata na muškarce. Ono što se dešava ženama ili se u potpunosti previđa ili se posmatra kao nešto "posebno" ili "izuzetno". Samo onda kada žene pretrpe isto nasilje kao i muškarci, privuče se pažnja međunarodne zajednice, a tek odnedavno neke međunarodne i lokalne grupe za zaštitu ljudskih prava počele su da priznaju posebne načine na koje su žene lišene svojih ludskih prava.

Ali još uvek je previše čest slučaj da se silovanje u ratu i miru, nasilje prema ženama i devojkama izbeglicama svih uzrasta, neishranjenost i nepismenost žena, ekonomska eksploatacija migrantskih radnica i uskraćivanje ženama prava izražavanja njihovih verskih ili kulturnih običaja, odbacuje kao stvar "privatne" prirode ili se opravdava u ime kulture i/ili religije. Iako u službenim dokumentima Ujedinjenih nacija postoje napomene o polnoj diskriminaciji, države se ne smatraju odgovornim za ulogu koju imaju u perpetuiranju ili neprekidnom korišćenju podređenosti žena.

Žene dovode u pitanje i menjaju taj istorijski dupli standard, i one koriste međunarodne forume za ljudska prava da to postignu. Tokom prošle decenije, žene su radile na tome da obezbede da okviri ljudskih prava obuhvate i žene. Jedan od glavnih uspeha je bila ponovna potvrda ženskih prava kao ljudskih prava na Svetskoj konferenciji Ujedinjenih nacija o ljudskim pravima u Beču, Austrija, 1993. godine. Taj dokument je usvojio 171 predstavnik zemalja kao zaključak te konferencije - poznat kao Bečka deklaracija i akcioni program ("Bečka deklaracija"), ona posebno utvrđuje:

"Ljudska prava žena i ženske dece su neotuđivi, integralni i nedeljivi deo univerzalnih ljudskih prava. Puno i jednako učešće žena u političkom, građanskom, ekonomskom, društvenom i kulturnom životu, na nacionalnim i međunarodnim nivoima, kao i brisanje svih oblika diskriminacije na osnovu pola, su prioritetni ciljevi međunarodne zajednice.

Bečka deklaracija takođe priznaje nasilje prema ženama, izvršeno kako privatno tako i javno, kao problem iz domena ljudskih prava.

Tu pobedu su ostvarile ženske grupe širom sveta koje su pomogle da se pismeno artikulišu ti zahtevi, i kasnije lobirale kod vlada da se oni prihvate. Te žene su takođe izvršile odgovarajući pritisak na Ujedinjene nacije da postave posebnu izveštačicu, poznatu kao "Special Rapporteur" da izveštava o nasilju prema ženama širom sveta i da vršeći pritisak na Ujedinjene nacije da prilagode neke od načina na koje delaju, odgovara na ženske probleme na mnogo kompletniji i efikasniji način. Ti uspesi jasno pokazuju snagu žena kada se ujedinimo u postavljanju naših zahteva.

Kada je značaj naših zahteva u korist žena, doveden u pitanje kod naših kuća, možemo da ukažemo na postojanje međunarodnih uspeha, a posebno na jezik međunarodnih dokumenata, da pokažemo da nismo usamljene u našim zahtevima i da su vlade već dale obećanja da ih priznaju i poštuju. Ali moramo da radimo da bismo obezbedile da sve te pobede ne budu na kraju samo lepe reči na papiru. Zajedno možemo naći način da pretvorimo viziju ljudskih prava u akciju koja će dovesti do značajnih promena u našim životima. Mnoge žene širom sveta su već započele tu borbu. Možemo da nastavimo da zahtevamo jednako učešće u ljudskoj zajednici za sve žene, u svim aspektima života.

Mallika Dutt i Julie Mertus

 

 

 

UVOD ZA IZDANJE NA SRPSKOM JEZIKU

Neotuđiva prava koja imaju ljudska bića na osnovu same činjenice da su ljudi, često nisu priznata i dostupna ženama, ni u teoriji niti u realnosti, a ni pravno, kako po unutrašnjim tako ni po međunarodnim propisima. A kršenja ženskih ljudskih prava su brojna, dešavaju se svakodnevno, efikasno su prikrivana, činjena nevidljivim, ili pak tretirana kao uobičajena. Kada je ono što se dešava ženama nešto što se takođe dešava i muškarcima, kao što je premlaćivanje u zatvorima, nestajanje, ili mučenje do smrti, činjenica da su oni kojima se to dešava žene, ne ostaje zabeležena posebno kao kršenje ženskih ljudskih prava, već se one podvode pod zajednički pojam, npr. nestalih Argentinaca, jevrejskih žrtava holokausta, izbeglica iz Ruande, i sl. i one na taj način iščezavaju, ne postoje kao ženske žrtve.

Drugi način na koji se nasilje nad ženama čini nevidljivim proizlazi iz činjenice da žene trpe nasilje od muškaraca s kojima su bliske. Ti zločini se uopšte i ne ubrajaju u kršenje ljudskih prava. Oni se potpuno previđaju u evidencijama o kršenju ljudskih prava, jer su žrtve žene a učinioci muškarci. Kada je žena mučena u zatvorskoj ćeliji u Čileu, čak i kada se potpuno zaboravi da je žena, ipak se smatra da su njena ljudska prava prekršena, zato što je ono što je njoj učinjeno, nešto što se dešava takođe i muškarcima. Njena patnja ima dostojanstvo, a njena smrt je časna i herojska, kao rezultat zločina protiv čovečnosti. Ali, kada je žena, potpuno na isti način, često sa istim smrtnim ishodom, mučena od svoga muža u sopstvenoj kući, ili prostitutka od svog makroa, čovečnost kao da nije prekršena, zločin kao da se nije desio. Sada je ona samo žena a nasilje nad njom uznemirava savest samo nekolicine izvan kruga njenih prijateljica, jer je ono navodno "privatna stvar".

Ono što se dešava ženama je, dakle, ili previše specifično za žene da bi se shvatalo kao ljudsko, ili je previše uopšteno da bi se smatralo nečim specifičnim za žene. Zločini koji se dešavaju ženama su ili previše opšteljudski da bi poneli oznaku "ženski", ili previše ženski da bi poneli oznaku ljudski. "Ljudsko" i "žensko" kao da se uzajamno isključuju po definiciji. Kao da ne možeš biti i žena i ljudsko biće istovremeno. Koncepcija ženskih ljudskih prava nastoji da promoviše i učvrsti svest o ljudskosti žena, o postojanju ženskih ljudskih prava, o načinima njihovog kršenja i diskriminativnim praksama kojima se uspešno negiraju.

Označavanje praksi i načina kršenja ženskih ljudskih prava kao kršenja ljudskih prava, ostvaruju žene a ne vlade ili države. Organizovane žene sveta su stvorile ideju da žene imaju neotuđiva ljudska prava, odbijajući da veruju da je stvarnost nasilja i diskriminacija s kojim mi živimo nešto nepromenljivo.

Žene su stvorile ideju ženskih ljudskih prava kroz odbijanje da prihvate realnost nasilja nad ženama i ženske inferiornosti kao dela "prirodnog" stanja stvari. Ako verujemo u postojeći pristup ljudskim pravima, mi u stvari onda ne verujemo da i jedno od njih imamo u potpunosti. Npr., samo nekoliko godina ranije nasilje protiv žena nije se smatralo problemom iz domena ljudskih prava a još manje se smatralo da zaslužuje pažnju međunarodne zajednice. Kada su žene pre nekoliko decenija počele da govore o svojim pravima, zvale su to borbom za ženska prava ili feminizmom. Tada nisu razmišljale u terminima "ljudska prava" jer su pre svega pokušavale da razumeju šta je to različito i specifično u ženskoj egzistenciji i uopšte u njenoj prirodi. Kršenje elementarnih ljudskih prava nasiljem prema ženama se odmah identifikovalo kao jedna od tih specifičnosti.

Feministička teorija i prakse su doprinele da se vremenom iskristališe ideja o postojanju specifičnih "ženskih prava", a onda se shvatilo da upravo taj aspekt nedostaje opštoj ideji ljudskih prava. Zahtev da su "ženska prava ljudska prava" je dakle povratak osnovnoj ideji ljudskih prava, ali ne prilagođavanjem starim, nepotpunim terminima, nego menjanjem i obogaćivanjem pojma i domena ljudskih prava.

A žene ni danas nisu zadovoljne načinom na koji opšti termini ljudskih prava regulišu ili prećutkuju problematiku specifičnog kršenja ženskih ljudskih prava. Sistematske zloupotrebe ljudskih prava protiv žena su toliko konstantne i svuda rasprostranjene da se smatraju delom prirodnog poretka.

Da bi se eliminisalo nasilje i diskriminacija nad ženama, neophodno je da se njihova eliminacija u porodici, radnom mestu i uopšte u društvu učini nacionalnim prioritetom. Žene su stalno zanemarene od strane države, jer se još uvek njihov odnos sa državom odvija posredstvom muškaraca, preko muževa, očeva, braće i sinova, koji u isto vreme svoju vlast nad ženama dobijaju od države ili od tradicionalne političke zajednice. Među hiljadama muškaraca koji su se za poslednjih tridesetak godina smenjivali na rukovodećim položajima stotina država, bilo je samo 24 žene.

Garantovanje ljudskih prava znači njihovo unošenje u zakone, uz konkretno uspostavljanje sudske kontrole radi kažnjavanja onih koji ih krše, i davanje ovlašćenja policiji i drugim organima da intervenišu. Prvi i najbolji garant ljudskih prava je država i ona je ta kojoj međunarodna zajednica stavlja u zadatak obezbeđenje ličnih prava pojedinaca. Ako države ne ispune svoj zadatak, mora se povesti međunarodna kampanja za njihovu zaštitu. Svi članovi međunarodne zajednice imaju interesa da takva kampanja bude sprovedena. Država je odgovorna i kada su počinioci nasilja privatna lica, onda kada (ako) je takvo nasilje oprošteno od strane država ili ga one tolerišu. Takođe postoje specifični primeri kako državni organi tolerišu ili podržavaju ekonomske, društvene i kulturne prakse koje uskraćuju ženama i devojčicama ishranu, elementarne stambene uslove, zdravstvenu zaštitu, telesni integritet ili vitalne izvore prihoda, što države čini odgovornim za takvo stanje.

Mora takođe postojati svest o tome da su žene u kriznim situacijama, kao što su oružani sukobi ili etnički sukobi na nacionalnom, međunarodnom ili lokalnom nivou, najranjivija grupa. Druge ranjive grupe žena kojima je potrebna posebna pažnja su izbeglice, rasne i etničke manjine, migrantkinje, lezbejke, žene zaražene AIDS-om, ekonomski potlačene ili eksploatisane žene, nezaposlene i siromašne žene, žene u godinama, i urođeničke žene i žene sa fizičkim ili psihičkim nedostacima. Odgovornost država prostire se i na takve slučajeve, i na međunarodnoj zajednici je da insistira na svim aspektima odgovornosti pojedinih država za ono što se dešava pod njenom jurisdikcijom. Žene na globalnom nivou zahtevaju da zaštita njihovih prava prestane da bude samo obećanje nego i konkretno garantovana.

Ova knjiga ne govori samo o ženskim ljudskim pravima, već i o načinu njihove promocije kroz ženske grupe. Ženska grupa može da se definiše i kao mesto na kome žene misle: o svojim životima, društvu u kome žive, sopstvenim mogućnostima da budu kreativne pojedinke i da izgrade ženski pokret. Nastale su kao reakcija na činjenicu da su mnoge žene potpuno izolovane, jer celokupna društvena organizacija izoluje žene, pa je grupa jedina mogućnost da se otkriju druge žene koje im nisu suparnice, koje ih prihvataju onakve kakve su, koje imaju iste ili slične probleme i sa kojima mogu da podele svoja iskustva. One su mesta gde se stvara ženska ideologija, slobodan prostor za rađanje ženske samosvesti. Male grupe su posebno pogodne da pomognu oslobađanju žena da potvrde sopstvene poglede na realnost i da razmišljaju nezavisno od vrednosti muške supremacije. To je mesto gde će žene moći da razumeju načine na koje društvo funkcioniše da bi sprovodilo opresiju prema ženama i o načinima da se opresija prevaziđe društveno i psihološki. To je tzv. slobodni prostor.

To deljenje iskustva pokazuje nam da je rešenje naših problema u udruživanju sa drugim ženama, jer je osnova mnogih naših problema u našem zajedničkom ženskom statusu. Stari stereotipi da žene ne mogu da rade zajedno ili ne vole jedan drugu, ili da mogu dobro da rade samo ako im je muškarac šef, pokazuju se kroz praksu ženskih grupa kao pogrešni.

Deljenje iskustva pomaže da se nađe zajednički imenitelj, a to je da žene pate od ruke muške supremacije u društvu. Ona prodire u sve sfere ženske egzistencije, kontrolišući načine na koje nam se dozvoljava da organizujemo naše živote i načine na koje obavljamo naše međusobne odnose. Ženska grupa je mesto koje nam pomaže da shvatimo suštinu načina kojima se žene sprečavaju da osete sopstvene vrednosti. U ženskoj grupi ženama je dozvoljeno, nekima po prvi put u životu, da se osete nezavisnim od muškaraca, institucija. To je trenutak i mesto odakle ženska ljudska prava počinju da se realizuju.

Zorica Mršević