ZAKON STVARNOSTI
Za Ingeborg Bahman
1981-1991.
Vreme je, sestra ulazi sa turbanom i šoljom čaja: u
džepu joj čangrljaju šarene pilule. Lekovi za veliku bolesnu decu: jedu i piju sve
što im daš, od perlica do eksera. Jedu sa srećom u očima i nadom, opet u očima,
sve dok se taj sjaj ne pretvori u prazninu, smeh u jauk, i dok i mi sami,
njihovi najbliži od spolja, ne pomislimo: Bolje je za njih.
U uglu, na krevetu sedeo je dvadesetogodišnji
mladić neobično bistrog i suznog pogleda. Od rođenja mu je bio zabranjen
pokret, živeo je kao biljka, od vazduha i mozga. Igrao je šah, čitao knjige i
poznavao druge stručne oblasti. Ko zna šta se sve još može naučiti kad ne živiš
već posmatraš? Imao je smeđe oči po mom ukusu, iako do tada nisam znala šta je
moj ukus. Pogledi nam se ukrstiše.
Nema te istine koja se može suočiti s mojim
sumnjama i nema tog prostora teskobnog i pustog kao moj san: beskonačan, sa
ivicama od finog naoštrenog metala i od sitnog svetlucavog peska: pod pogledom
se osipa.
Tonem, tonem, kao kap zvezde u scrvenilu tog
sećanja: crveni kaput, plavi led. Bila sam neoprezna: dozvolila sam joj da me
povuče u svoj beskraj, da me zasvrbi istina o njoj, istina koja izvan nas dve
postoji kao neki zaboravljeni grad.
Sa ne znam koliko hiljada godina zakašnjenja, u
realnom vremenu nekoliko meseci, krenuh tom putanjom. Beše to stazica uz reku,
prvo s ljudima, zatim s ljudima sa kišobranima i na kraju sa praznim barkama.
Kad se iscrpih hodajući, sedoh u jednu plitku,
drvenu sa već usmerenom krmom, uz lagani vetar nevidljivih jedara. Zalazak
sunca mi je pomogao da ne zaboravim zašto sam krenula i da imam vrlo malo
vremena.
Doći ću do dna duše, iskopaću oči njoj, i vratiti
se sebi, kao sveta slepica. Ili možda ona i nije u meni, već u tom gradu na
kraju staze i reke.
More, sasvim beskrajno more pružalo mi se na
vidiku. More i kap peska koja se sitni u moru i postaje pustinja. Mokra
pustinja, plodna kao nesrećna žena.
Setih se svojih pustinjskih mora, setih se svog
detinjstva, setih se svoje mašte: beše sve to bezazleno. Kao lepa žena. I zatim
sve osim svojim očiju uprtih ispred sebe u tok te bistre vode, zaboravih.
Zaboravih i na nju, i zašto sam krenula. Jednostavno oči otvorih, i zaboravih.
Sve zaboravih osim velikog umora, umora od sebe i sopstvenog nepostojanja sem u
sećanjima crvenog kaputa: tuđeg na drugim bićima. Sklopih oči, napipah drvo.
Još sam bila stara živa zver uplašena i divlja, kao neki neuki seljak. Drugi
put ću o njoj pisati, još sam mlada, neki sasvim novi, drugi put beskraja i bez
prepona naglih prepoznavanja dobra i zla. Zasad: ona je moja drugarica.
Daleko, daleko je reka. Morate preći ulicu, kroz
hodnike zgrade do keja, preskočiti klupu, sići niz kamene stepenice. Otpozdraviti
kozmetičarku, pomaziti olinjalo pseto, izdržati upitne poglede, izdržati
zebnju.
Ipak siđoh do same vode. Led. Preko puta šuma:
nagnuto drveće: ogromne brazde u njihovim stablima, stisnuti izrazi lica. I mi
smo takva neka bića, samo malo ružnija. Kod samog hotela „Jugoslavija“ postoji
jedan parking prostor: noću automobili zjape izglancanim bojama, a u ranim
maglovitim prepodnevnim satima prostitutke odebljalih nogu i izbledelih vlasi
pretrčavaju do same vode, ili preko solitera do neba.
Daleko, daleko je ipak sve to a na domak ruke a i
da to shvatim treba mi mnogo vremena.
To da je sve nešto drugo od onoga kako ga
proživljavamo, naročito u trenucima strasti, neki ljudi nikad ne saznaju.
Malina je saznao sasvim slučajno, u srednjim godinama kad mu se ubila Ingeborg.
On je njoj bio oslonac, tolerantan, širokogrud oslonac s obzirom da je Inge
bila jedna izuzetna žena s kojom se nije moglo postupati kao sa drugim ljudima.
Malina je zaista mislio da ona ima sreću što ga je upoznala, što je on rešio da
bude njen oslonac, jednoj tako izuzetnoj osobi kojoj međutim nedostaje umeće
življenja. Malina je, bez daljnjeg, mislio da on poseduje vanredno umeće
življenja: da li se to uverenje zasnivalo na njegovom kultu racionalnosti ili
duhovnim vežbama smirenosti, ni sam ne bi umeo da kaže. U svakom slučaju,
Malina je tako zamišljao oslonac na stvarnost. Jedino, pošto se sam oslonio
prionuvši potpuno uz stvarnost, shvatio je da više i nema šta da oslanja. Da je
on postao ta zemlja za koju se nekad hvatao samo u mislima. U tom smislu Inge
mu je povratila smisao života. Upoznao ju je na rubu nekog jezera u severnoj
Italiji. Stajala je u stavu pecaroša – samoubice. Jednostavno je njen stav
dovodio u iskušenje da je prolaznik, onako skamenjenu, naherenu, gurne, ili
naslika. Malina je tako rešio da je podrži ili sruši, shvatio je uostalom da je
ona i jedna mlada lepa žena. Malina se, drugim rečima, zaljubio na prvi pogled.
A poznato je da zaljubljeni muškarac najviše voli da spasava svoju ljubljenu. A
ako ova, slučajno, već i sama nije na rubu propasti, moralne, fizičke ili
društvene, valja je gurnuti u to i onda ozakoniti svoju strast žrtvom
spasavanja. U tom smislu Malina nije nasilno ušao u Ingin život. Ona je stajala
tu na ivici da se u nju zaljubi prvi prolaznik. Možda je Malina i bio prvi:
bilo je jedanaest prepodne. Svakako je to bila obostrana sreća, jer se Ingeborg
vrlo rado oslonila na Malinino znanje života. On je za nju postao simbol
svakodnevice i izvor dnevnih tema kao i opšteljudskih vrednosti. Umeo je ove
dve poslednje stvari međusobno da razdvaja. Ona ne, ona je držala svoje hartije
u neredu, svoje misli po fiokama, misleći da će po njenoj neminovnoj smrti,
Malina umeti sve to da rasplete, u ime večnosti.
Živeli su komforno, u dvosobnom stanu u Beču. Sa
trpezarijom, džeparcem, poklončićima koje je on njoj kupovao da bi se osećala
kao devojčica koju neko voli. Ona jeste imala problem s ocem. Svi to znaju, ali
ne znaju koliko je priča izmislila a koliko stvarno preživela. No, to za jedan
život, uzet pojedinačno, i nije bitno. Važan je doživljaj. A doživljaj, kao što
rekoh na početku, nikad nije ogledalo stvari već pojednostavljenje složenih i
moralno neobojenih zbivanja. Haos na delu koga ljudski um naziva Bogom, kad mu
veruje i u njemu vidi red. Svi znamo, red negde postoji, postoji tačka sa koje
se on sagledava, sa koje ništa nije strašno, pa ni naš doživljaj, naročito
bolan. Jer sve je toliko strašno, tvrdila je Inge, da Malinin osećaj reda
pomaže samo ukoliko kažemo da ništa nije bitno, što naravno ne smemo da učinimo
jer se to drugim rečima može nazvati i ubistvom.
Kako to da nijedno dvoje ljudi ne mogu biti zaista
zajedno čak ni kad se dopunjuju i čuvaju jedan drugog od preuranjene smrti, kao
što je to bio slučaj Maline i Inge? Kako to da doživljaj ljubavi nema dodirnih
tačaka sa predmetom ljubavi i da ljubav, onaj ko voli i voljeni jesu trojstvo.
Tu se pojavljuje Ivan, zakon. Inge kaže da je on ljubav, Malina ga zove bolest,
a on je zapravo matematički zakon. I Ivan ima neke svoje reči za ono što mu se
dešava. On ne priča velikim slovima: pominje sve što je malo: decu, zalogaje,
izlete a ne putovanja. Žive oni dosta složno u svetu gde sloge ne može biti.
Samo se ona cepa, samo se ona troši. Malina kaže bolest, Ivan kaže ljubav. A
ona zapravo vidi: ne izlazi iz kuće, ne razmišlja u opšteljudskim ili
društvenim kategorijama, vidi samo ono što ne gleda. Jer ljubav bi trebalo da
postane odluka žena da iskoriste svoju energiju u jednu drugu vrstu sna, u
civilnu opštu ljubav i da tako promene i unutarnju intimnu ljubav muškarca koga
moraju da demonizuju da bi ga primetile. Ali one to uporno ne čine: zbog očeva?
Zbog sinova ili zbog sebe i ćerki? Promeniti san, promeniti istoriju. Ingeborg
vidi ali rešava da ne dira. Ovaj život proživeće u ovim kategorijama. Sledi ono
što ona zove ubistvom ljubavi. Sledi smrt. Njena. Ali to je samo jedan kraj, a
svaki dobar roman ima ih bar tri...
Može nam dati – šta? – neko cveće uskoro?
Ešberi
Pitaš se otkud ti tolika glava jedva vezana za bilo
šta? Kao mesec lebdi danju nevidljiva, noću jedina vidljiva. Iz tvoje glave
izbile su takve priče, takve niti, međusobno nepovezanih osećanja ljudi i
mesta. Znaš: pola svojih hartija si pobacala, odvajajući ih od one druge
polovine koju si sačuvala pukim slučajem, nemarnom igrom sreće. Da li ćeš
baciti komadić papira sa tvojim rukopisom ili nećeš, tu odluku prepuštala si
tenutnom osećanju reda i higijene u tvom prostoru koji bi imala ili nemala.
Podjednako si uživala u obema opcijama. Kad postojiš i kad ne postojiš, ionako nikad
ne postojiš osim na filmu, ionako uvek postojiš osim na filmu. I zato si se
bavila filmom. Deset godina si se bavila filmom da bi se film bavio tobom:
tvojim postojanjem ili nepostojanjem. I onda si došla do ivice integriteta,
zato što je film počeo da te troši, da nagriza tvoj fizički integritet, pošto
je razorena, kao po planu, poslednja iluzija nekog drugog integriteta. Došla si
do askeze, došla si do anoreksije. Tvoja glava počela je da lebdi iznad mesta
na kome je nekad stajala, tvoj mesec je nakrivljen šljaštio kao srp, kao znak
pitanja: beskrajni putevi otvorili su se pred tobom: svi neizvesni.
Stajala si na ivici reke, na periferiji jednog
veoma ružnog grada. Boleo te je vazduh koji titra oko tebe. I čovek sam
neprekidno ranjava, čim nešto pomisli to nešto ima zahtevnost da se odrazi na
drugom, a ja hoću, ponavljala si neutešno, da snimim na filmskoj traci biljku
koja diše. Nisi uopšte bila suicidalna tog trenutka, iako je za tebe smrt
pojava s kojom se redovno ispričaš svakog jutra, odmah nakon buđenja svesti, i
nekoliko puta u toku dana u zavisnosti od vrste smisla koji nasrne na tebe,
gotovo uvek neočekivano. Pa ipak, nisi suicidalna, i to vrlo dobro znaš, da ti
sebi nećeš oduzeti život, da ćeš pre poginuti od života, tiho izdahnuti radi opšteg
mira. Znaš da postoji neka ravnoteža, neke potrebe koje se moraju ispunjavati,
neka dinamika koju valja slediti: štaviše, ponašaš se u skladu sa svojom
prirodom i sve to nesvesno ispunjavaš, jer si čovek, jer si žena. Ali kad
ravnoteža zaljulja, a glava odleprša, znaš da taj konac ne držiš ti u svojim
rukama, kao verovatno mnoga druga bića. Tvoja nesreća postaje, nesreća bez
želja.
Ti papiri koje si jutros listala dok si sobu
sređivala, ta igračka iz tvog detinjstva koja ne prestaje kao čigra da talasa u
tvojoj svesti, oni sigurno vrede nešto, bar kintu više od tebe. Ali ti od njih
zasad samo umeš da napraviš avione, kuće, fišeke, nered. Oni su dokaz tvoje
nepokretnosti, oni su kavez tvog uma. Kad bi jednog dana sami ustali iz
fascikli, nekud otišli, i kad bi se vratili recimo kao: knjiga, deca, dobra
dela... A oni sede, gledaju te svojim čednim slovnim očima kao bolesna štenad:
traže majku, oca, autoritet, dom. To im ti nećeš pružiti jer i sama nemaš.
Odlazite, vičeš, sakrijte se, budite dobri, pažljivi, strpljivi, čuvajte se.
Jednoga dana doći će Osoba na Belom Konju i od vas će napraviti čitav svet –
kad izađete, vaša nagrada biće čitav svet
– a možda ću ta Osoba biti baš ja.
O ona? Ko zna
može nam dati – šta? – neko cveće uskoro?