KAFKIN WC
novembar 1991.
Mesto na kome je izdahnuo Franc Kafka ne liči na
mesto gde bilo ko može da izdahne – Kierling,
Klosterneuburg kod Beča. Vijugavi puteljak uzbrdo do seoske crkve, zatim
kućica sa stepenicama: skromno, čisto, savremeno, aseptično, bez specifične
atmosfere.
Kad su mi javili da je gotovo, da je Franc iščupao
iz grla cev kroz koju je disao, da je pregledao prethodnog dana šifove priče
„Ein Hungerküunstler“, i da su Dora i Maks, po njegovoj želji, pili pivo pred
njim dok se on napijao, potrčala sam u Dr. Hofmanov sanatorijum. Detalji koji
su ostali od njega, pored trideset pet kila bolesti, a svaki ud boleo je kao život: temperaturna lista, istorija bolesti,
poneka zaostala ceduljica sa oštrim ogoljenim rukopisom takvog istog nemačkog
jezika. I naravno umrlica, kaže: srce nije izdržalo tog 3. juna 1924.
Mislim da je Franc uzeo bolest u svoje ruke. Rekao
mi je svojevremeno, povodom Jozefa K.: „Da li svuda u šifovima da prepravim
svoje ime u njegovo ili je možda jednostavnije da ga preuzmem? Što se tiče
smrti, i ona ga je proganjala, ali ju je on zato u jednom trenutku propustio
tako da je išla korak ispred njega. Bio joj je za petama: tajanstveno i
nevidljivo pratio je njen planiran razvoj kroz bolest. Onda u jednom trenutku,
CAP, ruku za šiju veselom neznancu koji ide ispred tebe praveći se da je
slučajno tu u tvom životu, i CAP, napolje cev... čovek i njegova prebrza senka
postadoše jedno veliko ništa. To nije samoubistvo već ubistvo smrti.
Veličina Francove duše može se meriti količinom
straha i hrabrosti smeštenih u svega trideset pet kila bolesti – straha u vezi
sa životom, hrabrosti u vezi sa smrću. Kad sam se zaljubila u njega imao je
trideset devet godina a ja samo šesnaest: ljubav u takvim okolnostima poslednja
i prva, gde zapravo oboje stojimo na istoj tački iskustva i čednosti (jer nema
čednijeg bića od onoga koji je sve iskusio niti poročnijeg od one koja samo
sanja) postaje posthumna veza. Formirala nas je nepovratno, njega u smrt mene u
život posle smrti. Moglo je i obratno da smo postali muž i žena. Ali on je bio
dovoljno pošten da mi da sve a da zauzvrat ne traži posthumni brak. Najgore su
ponuđene opcije koje bivaju povučene (kao prva bračna ponuda Virdžiniji Vulf,
izrečena i povučena u istoj rečenici) ili pretočene u nešto sasvim drugo. To
svakoga može da slomi, naročito maštovitu ženu spremnu na ponore.
Imali smo jednu sobu u Beču, jedan veliki krevet i
njegov pogled. Bio je tu i veliki prozor, ali on kao da je gledao na more. To
je neka druga priča koja nam je uletela, nismo ni pitali čija je. Dobra
ljubavna priča uvek zahteva pogled na more. Bledilo njegovih obraza,
nematerijalnost pokreta njegovih udova koji su boleli kao život, i neopisiv
oblik lica spadaju u nameštaj te sobe: gotovo da drugog i nije bilo. Kafka je
govorio o Beču: čemu grad kad je dovoljna samo jedna soba?
Visoko mesto koje mi je Franc kao ženi odredio u
svom životu nikada kasnije nisam iskusila: udala sam se tri puta, rodila dvoje
dece i imala dve intenzivne ljubavne veze. Imala sam i obožavaoce
homoseksualce: oni su mimikrirali Francov postupak i bila sam im na tome zahvalna.
Mislim da je Francova moć ljubavi bila u tesnoj vezi sa njegovim književnim
talentom. Kojoj, ne znam, neka to bude aksiom.
Pored drvenog balkončića, tik uz sobu u kojoj je
izdahnuo, u Klosterneuburg-u još uvek
stoje jedna drvena vrata na kojima je okačeno parče hartije: rukom ispisana
slova u dve boje, crvenoj i crnoj: KAFKA WC. Jedan mladi pisac dugo je buljio u
natpis ne shvatajući da li je u pitanju smisao za humor, smisao za crni humor,
nemanje smisla za humor, nemanje smisla za crni humor ili apsolutni besmisao.
Onda se osvrnuo oko sebe, stajali smo u tišini još nas nekolicina prijatelja i
rodbine i buljili daleko ispred u zamišljenu tačku Francovog poslednjeg
pogleda. Iskoristio je taj trenutak, ušao u prostoriju, nečujno zatvorio vrata
za sobom i više nikad odatle nije izašao. Bilo je to pre ravno pedeset godina:
24. 11. 1941.
Kafkin otac, Kafka, sedi za stolom u nepomičnom
položaju. Pred njim lebdi razvejana, gomila računa. On, kao junak De Ribeirine
slike „Čovek sa lobanjom“, misli da takva scena priliči svakom pristojnom
čoveku, da je „normalna“. Danas, pred sudom vremena znamo da, u najboljem
slučaju, ništa nije normalno, ali je zato sve, blago rečeno, indikativno.
„Propašćeš Franc“ misli otac gledajući račune, ne
videći ih kao materiju kojom barata već kao simbole svog zdravlja i
dobrostanja, koji, za dlaku, izmiču njegovom sinu.
„Dužnost roditelja je da izvedu decu na pravi put“,
„Moram biti surov da bih dobar bio“...itd.
A negde duboko oseća da je pitanje gena: loših, izanđalih
gena. Da je pitanje rase, loze ili oboje. Jedino što ne zna pouzdano jeste da
li jevrejstvo ima veze s tim.
Osećanje krivice govori mu da iz jevrejske kože,
kao ni iz bilo koje druge, ne možeš zažditi. Ali jevrejska je, za razliku od
ostalih, tešnja i svečanija. On ume da je nosi, da se nosi s njom. No, jedno
dete, makar ono bilo veliko, s onolikim očima straha kao njegov Franc...
Sakriven zlatni escajg po izguljenim fiokama koji
se vadi na dan praznika obeležio bi detinjstvo svakog deteta koje gleda
otvoreno na svet, kaže se povodom jevrejskog odrastanja.
Kafkin otac ustaje od stola jer je čuo bat koraka
koji bi trebalo da je nečujan. Samo Franc ume tako da hoda kad zaboravi da je
čovek. Ući će i progutaće knedlu: jabučica će mu drhtati u guši, prstima će
gužvati neki papir ali opet neće ništa kazati osim poneku pregrubu reč. Toliko
je stranica napisano o Kafkinom mukotrpnom odnosu prema ocu, a nijedna o mučnom
odnosu oca prema sinu. Kako je biti Ajhmanov otac, na primer?
Kafka junior ulazi u sobu zgađen nabijenom
materijalnošću svoga oca. Time što on vidi kroz njega oni postaju čovek i
senka.
Franc seda pored oca i pregleda račune. Video bi ih
bolje od starog, samo da hoće. Ko zna šta je to drugo izabrao?
Nešto metalno čangrlja pred vratima. Mora da je
majka, Francova, zabirnuta zbog duge tišine. Muškarci ne smeju da ćute, da
sumnjaju, da ne znaju šta hoće. Ali šušanj prolazi i dve Kafke čuju zvonak
ženski glas koji peva bilo šta, bilo šta da savlada njihov strah.
1.
1981.
U ime oca i straha, golicamo se ispod stola, možda
još i više iznad dok ostali ne primećuju. Ne zato što ne mogu već zato što ne
žele, a da i vide, samo bi nam se nasmejali u lice. Podsmeh je oštrica njihove
zavisti.
Ti si jako star, Franc: ugledni psihijatri kažu za
tebe da si neurotičan, infantilni paranoik. Oni meni snimaju glavu kad im
kažem, presretna, da znam da letim: oduvek sam bila talentovana, ali više u snu
nego na javi, a sada ne postoji ta granica. Ustanem, poletim, sletim, popričam
s tobom ispod tvog radnog stola da nas tvoja sestra i otac ne čuju, kao ni
Georg, velika kućna zver koja ne laje, i zatim prhnem natrag u svoju postelju
ili fotelju. Važno je duhovno mirovanje dok letiš, kažem ja njima, a oni meni,
pomalo postiđeni, snimaju glavu, stavljaju u dosije koji služi umesto malja, i
tako možemo i dalje da se družimo. Ali o tome više ni reči.
Kako onda da o tebi pričam? Kako da im objasnim
tvoj brz način govora, iako tih dok očima viriš ispod svojih reči. Kako da im
objasnim da si prošao kilometre sitnog veza u tom jednom krugu čiju si
beskonačnost na početku naznačio. I kako da svetu nauke i književnosti saopštim
da je tvoja tragedija bila to što si umeo da pišeš a ne da letiš. Da si umeo da
letiš, pisao bi i dalje ali ne kao insekt bez krila, i još jedanput na toj
visini ne bi bilo života. Ovako si jedini koji je koliko toliko obradio tu
oblast: let u padu.
Uzimam revolver koji u mraku šljašti: kobra i kiša,
skok i suza. Više puta je konačnost sačekala...
2.
Udarih je sasvim slučajno nogom po glavi, u pokušaju
da održim ravnotežu: „Mrzela sam te zbog svoje grubosti, ali nisam poznavala
alternative. Ne na ovom svetu. Prezirala sam te što nisi kao ja od negde došao,
što nisi imao gde da se vratiš. Tvoja beskonačna trenutnost držala me je
prikovanu za ljude koji su kroz mene prolazili, a sve sam ih zaista mrzela.“
Koliko očiju zjape odozdo, iz ponora moje mačke?
Koliko gladi da postane biće kao ja. I ne pomaže
sva nega koju joj dajem, da izbriše lepotu te gladi.
U nekom drugom stanju bih pisala priče, ali ovako...
Pisala sam i poeziju kad sam bila jaka.
Moraš biti vrlo jak da bi živeo sam, govorio je
Pjer Paolo Pazolini. Vrlo jak.
Otvorih vrata i ti uđe u moj sto. Oblizujući moju
pisaću mašinu razuverio si me što se tiče mojih sumnji u tebe. A i mačku sam dobro
stisla u naručje i dugo je milovala. Možda ću prestati i da pišem. Mrtvi više
ne galame toliko i nisu sasvim nepoznati. Postoje i njihove biografije, takođe
dosta glasne. A u vezi sa pisanjem: ponavljam sebi: dovoljna je jedna dobra
ideja, ne preteruj, sasvim je dovoljna. Možda za trenutak, priznajem, ali šta
vredi kad imam toliko, toliko vremena... I tu mačkinu glad da postanem... ko
zna šta.
Doći će neki gosti: otvoriću vrata ovaj put. Bilo
ko, bilo šta. Ja sam kao trska kroz koju neko vodu usisava. Bilo ko, bilo šta.
Nedelja popodne: užas od nestrpljenja. Čeznem za
danima koji nedelju obožavaju. U sebi blagostanje ne sadržavam. Nisam ni
preterano lepa, ali sve se to već duže vremena zna.
Možda glad, u svakom slučaju ogroman zamor. Čistota
možda nije prava stvar, sem što je laž moje bavljenje prljavštinom. Ja nisam
dete sa sela, niti dete svoga grada. Grada koga više nema. Možda grada koji bi
tek trebalo napraviti, ali dotle samo pustinja: treperava, sitna, kao nemiran
san.
Koliko je sati?
Iščistiti...
Glad će umuknuti, samo mirno. Prvi arkordi
sopstvene muzike, makar neuki krikovi, izazivaju blagostanje i lepotu.
Pogledajte! Ja umem i da pevam! Saslušajte! Moja pesma nije nečujna. U ovakvoj
tišini ona je jedina čujna. Pevam je članovima mrtvog hora.
Mučnina ali zatim buđenje. Jer pevam glasom
sopstvene samoće.
Pogledah u papir ispred sebe. Pored mene leži
Mrožek. Malo dalje leđima okrenut uspravno sedi Borhes i nešto čita. Za
prozorom, u beloj stolici za ljuljanje Markes gleda ispred sebe, verovatno u
sneg, i nešto pevuši. A u drugoj sobi, ne bih htela da ga spominjem... U
pisaćoj mašini tekst se otkucava. Pet sati popodne.
3.
Kako je to biti mrtav?
Jedna krpa, razastrta: ima vrlo malo krvi, jedna
mala mrlja krvi koja ne govori, a krpa velika krznena, i pomalo, na nekim
prevojima, već iskrzana. Zagledam bolje mesto prevoja: ona čine obrise,
neprirodno rasprostranjene, kao trodimenzionalna figura koja pregažena postaje
dvodimenzionalna. Kao život sa svoje poznate tri i nepoznatih n dimenzija kad postane umetnost, oaza
ograničena lepotom i znanjem. Kao misao u odnosu na vaseljenu, kao muzika u
odnosu na zvuk, kao predmet ljubavi u odnosu na ljubav... Gledala sam zapravo
jedan leš: razmišljanja o njemu su mi pomogla da ne osetim strahotu smrada napuštenog
tela. Nigde nije bilo aure: noć je bila mrkla bez mesečine, hladnoća je sipila
u krupnim česticama negde sa strane, desne, odozdo na gore. Pravac crne rupe?
Nije duvao vetar, liznuh uspravni kažiprst: ni daška. Mačka crne boje nekom
nije uspela da pređe put. Da li je to biće zbog toga sada negde sretno? Da li
ako založim ovaj moj otegnuti, lepljivi život s omčom, da li će nekom
jednostavno svanuti: prohodati paralitičari, progledati slepci, napisati knjige
sveci? Kad bih bar u nešto mogla da poverujem, mogla bih i da se ubijem. Ovako
me je stid pri pomisli na moje krpasto ruho, na pruzi, ili kako baca senku kraj
prozorskog okna.