drugi deo

 

 

Ljuljanje kolevke

i

vladanje svetom

 

3

 

 

Ljuljanje kolevke

 

 

 

                         „Ruka koja ljulja kolevku vlada svetom.“

                                               - narodna poslovica

 

Najdublji koren našeg pristajanja na obogaljivanje i uzajamno zarobljavanje muškaraca i žena počiva u monolitnoj činjenici ljudskog detinjstva: u uslovima koji u današnje vreme preovlađuju; žena[1] je roditelj koju svako dete doživljava kao svoju prvu ljubav, kao prvog svedoka i prvog gospodara, kao ličnost koja ga upoznaje sa njegovim prirodnim okruženjem i koja za njega postoji kao prvi predstavnik telesnog.

Za devojčicu kao i za dečaka, žena je prvo ljudsko središte telesne udobnosti i zadovoljstva, prvo biće koje im obezbećuje vitalno uživanje u društvenim odnosima. Početno iskustvo zavisnosti od spoljašnjeg izvora dobrobiti, koji je u velikoj meri nemoguće kontrolisati, usredsređuje se na ženu a samim tim i na najraniji doživljaj ranjivosti, razočarenja i bola. Žena je svedok u čijoj svesti se detetovo postojanje prvi put reflektuje i potvrđuje, ona je publika koja slavi njegove najranije uspehe. Ta žena je, štaviše, preteća spoljašnja volja u suočavanju sa kojom dete prvi put saznaje za neophodnost potčinjavanja; ona je prvo biće čijim željama dete može kaznom biti primorano da potčini sopstvene želje, prvo moćno i voljeno biće koje dete svesno želi da zadovolji. Ona je, pored toga, ličnost u vezi sa kojom počinju da se formiraju neobično dvosmisleni stavovi u pogledu ljudskog tela. Upravo u odnosu sa njom dete doživljava najraniju verziju svog unutrašnjeg konflikta koji će trajati celog života: konflikta između svoje ukorenjenosti u snažnim telesnim radostima, na užem planu, i svoje obaveze prema ljudskim zadacima na širem planu.

Da bi se procenile implikacije ove osobenosti detinjstva i da bi se shvatilo ono što proističe iz činjenice da je upravo žena ta sudbinski moćna prva roditeljska figura, potrebno je prvo prepoznati, šire gledano, koliko duboko samo postojanje ljudske veze između roditelja i deteta – sasvim nezavisno od pitanja roditeljskog roda – oblikuje i boji ljudsko postojanje.

Dozvolite mi da počnem sa samo jednim složenim aspektom uticaja koji prožima tu vezu: sa posledicom koju ta veza ima na prirodu seksualnog osećanja kod ljudske vrste.

 

 

Veza između deteta i roditelja i seksualni odnosi odraslih

 

Neobično dug period zavisnosti ljudske jedinke od roditelja nalazi se u pozadini mnogih dvosmislenosti, složenosti i unutrašnjih kontradikcija ljudskog postojanja. U prethodnom poglavlju stavila sam naglasak na jednu od tih kontradikcija koja počiva u središtu biološkog razvoja odnosa među polovima: s jedne strane, to je nezrelost ljudske jedinke po rođenju i njena produžena bespomoćnost – osobenost koja je filogenetski neodvojiva od jedinstvene sposobnosti ljudske vrste za inicijativom, udruživanjem znanja i kumulativnim samoizgrađivanjem.

U ovom poglavlju nameravam da započnem diskusiju o još jednoj takvoj kontradikciji koja se ne tiče praktičnog tereta koji majci predstavlja detetova zavisnost već emotivnih posledica te zavisnosti po samo dete; postnatalna nezrelost ljudske jedinke ima – kao jednu od najdalekosežnijih posledica na karakter naše vrste  – paradoksalni efekat na seksualno osećanje kod ljudske vrste. S jedne strane, ta nezrelost neverovatno povećava potencijalnu dubinu tog osećanja. S druge strane (kako se to dešava istražiću u kasnijim poglavljima), ona ozbiljno sakati direktno izražavanje seksualnog osećanja.

Da biste razumeli kako naša zavisnost u najranijem dobu utiče na našu potonju erotsku osetljivost, pokušajte da zamislite odraslu osobu koja nije imala period takve zavisnosti u detinjstvu. Zanemarite svoje logičke primedbe na ovaj poduhvat i stvorite sebi sliku ljudskog bića koje je u svakom pogledu isto kao sva druga koja poznajemo osim što je odmah po rođenju spremno da hoda i ima razvijene verbalne i racionalne sposobnosti. Zamislite, drugim rečima, ljudsko biće koje je od samog početka sposobno da traži hranu i zanimljive podsticaje, da se udaljava od neprijatne temperature i buke, da pobegne od napada; ljudsko biće, štaviše, magično spremno da po rođenju govori jezik svoje društvene grupe i da vrlo brzo usvoji sve relevantno znanje.

Zamislite da je takvo biće sposobno da stvara emotivne veze sa drugima s obzirom na njegove moždane sposobnosti za empatiju, memoriju i planiranje; takve veze bi se, kao i naše, produbile nizom asocijacija. Kad bi se te veze razvijale u stabilnoj grupi usko povezanih jedinki, kao što je slučaj kod većine nas, one bi svakako na izvestan način nalikovale našim porodičnim vezama. One bi takođe, kao i kod nas, neizbežno prožimale seksualno osećanje i podarile mu neke vidove specifično ljudske emocionalne dubine koje ono može imati za nas (vidi Poglavlje 2, strane 13-16). Međutim, erotskom iskustvu ovog zamišljenog ljudskog bića nedostajala bi suštinska osobina naše sopstvene polnosti: osobine sazvučja sa atmosferom našeg veoma ranog emotivnog života.

U tom našem pre-verbalnom i pre-logičkom životu, detetovim osećanjima prema odrasloj osobi koja se brine za njega dominira, s jedne strane, detetovo vitalno osećanje potrebe kao jednog bespomoćnog, nepokretnog bića za koje preokret od bezgranične strepnje do potpune sreće zavisi od spoljašnje pomoći; i s druge strane, od žustre, hraniteljske reakcije odrasle osobe na tu potrebu. Ta reakcija, koje dete na neki način postaje svesno, podrazumeva da odrasla osoba oseća intenzivnu privlačnost prema detetovom telu koje se razvija i da se intenzivno interesuje za detetovu tajanstvenu, živopisnu i neartikulisanu subjektivnost u razvoju.

Priroda ovih najranijih veza utiče na sve naše potonje reakcije na sredinu, čineći ih duboko različitim od reakcija našeg imaginarnog rođaka, ljudskog u svakom drugom pogledu, ali lišenog detinjstva. Priroda tih veza karakteriše naš stav prema prirodi, našu reakciju na autoritet vođa u društvu i socijalne zabrane, naš odnos prema radu i zabavi kao i naša verska osećanja.[2] Ona, naravno, karakteriše i naše stavove prema ljudima: šta nas kod njih privlači, šta od njih očekujemo, šta nas kod njih plaši, ljuti ili oduševljava; a to, kao što ćemo kasnije videti, ostavlja duboke posledice na odnose između muškaraca i žena. Na ovom mestu pozabavićemo se, međutim, činjenicom kako priroda tih odnosa utiče na kvalitet seksualnog zadovoljstva kod ljudi.

Za razmatranje ovog pitanja od suštinskog je značaja da se to osećanje, taj vitalni emotivni odnos, između roditelja i deteta prenosi dodirom, ukusom i mirisom, izrazom lica i pokretima kao i uzajamnim usklađivanjem položaja tela. Sve dok nas seksualni poriv koji se javlja u pubertetu još jednom ne uzdrma snažnom, fiziološki neodložnom potrebom za kontaktom sa telom druge osobe, život nam ne pruža nikakav sličan[3] put za direktno izražavanje tih osećanja koja neprekidno postoje i vezana su za osećanja iz detinjstva za koja tada nismo imali reči, niti misli oblikovane jezikom, osećanja koja ne mogu ponovo biti otkrivena u njihovoj prvobitnoj punoći osim dodirom, ukusom i mirisom, izrazom lica i pokretima kao i uzajamnim usklađivanjem položaja tela.

To je, koliko shvatam, upravo ono što je Frojd imao na umu kada je govorio o periodu latencije: sve dok se odnos između roditelja i deteta primarno svodi na staranje roditelja o telu deteta i na naglašenu empatijsku reakciju roditelja na detetove neiskazane emotivne potrebe – sve dotle, dakle, dok su roditelj i dete povezani na istom primitivnom, animalno-poetskom nivou na kome su muškarci i žene jedni drugima seksualno privlačni – tokom ove faze (koja naglo slabi u intenzitetu kada dete progovori, prohoda i počne samo da se hrani i konačno[4] nestaje između detetove šeste i devete godine) odnos između roditelja i deteta nagoveštava seksualne odnose odraslih ljudi. Od tog trenutka pa sve do puberteta, intenzitet tih ranih osećanja, u kojima je prvobitno ukorenjena naša osnovna veza sa svetom, može se u velikoj meri držati izvan direktnog domašaja, s obzirom na to da smo u tim godinama privremeno oslobođeni biološki snažne privlačnosti prema drugim telima koja garantuje produženje vrste.1 Ta osećanja se u pubertetu zaista mogu ponovo pronaći.

Međutim, njihovo ponovno pronalaženje ne mora obavezno da usledi: to je taj paradoks koji postoji u suštini odnosa između postnatalne nezrelosti i seksualnog osećanja kod ljudi. Mogućnost koju otvara pubertet često se odbacuje, delimično ili u celosti. Dubinu erotskog osećanja koju omogućava dug period našeg detinjstva istražuju samo neki ljudi a i među njima mnogi to čine samo s vremena na vreme. Naša sklonost da se odreknemo potpunog korišćenja specifično ljudske sposobnosti za seksualnu strast ima isti izvor kao i sama ta sposobnost: ona, isto tako, potiče iz našeg dugotrajnog perioda detinjstva.

Ta duboko ukorenjena sklonost da se odbaci čulno-emotivni svet našeg ranog detinjstva, da se zapečati onaj sloj ličnosti u kome se nalazi izvor primitivnog erotskog toka između sopstva i njegovog okruženja, predstavlja zagonetku sa kojom socijalni filozofi[5] psihoanalitičke orijentacije pokušavaju da se uhvate u koštac. Ta zagonetka, međutim, neće biti rešena sve dok se preovlađujući muško-ženski odnosi i dalje budu uzimali zdravo za gotovo. Kao što nameravam da pokažem u Poglavljima 4 i 7, ono što zapečatimo u sebi neće moći da se otpečati sve dok ne ostvarimo jedan neophodan i radikalan preduslov koji glasi: moramo razbiti ženski monopol u staranju o deci u ranom uzrastu.

 

Ženski monopol u staranju o deci u ranom uzrastu

 

Razmislite sada šta znači za praktično svako ljudsko biće činjenica da je suštinski odnos između roditelja i deteta u kome formiramo svoja najranija, snažna osećanja lišena reči prema postojanju, u stvari odnos prema ženi.

Upravo se u ženinom naručju i na njenim grudima odojče nežne kože – potreseno po rođenju iznenadnim svetlom, suvim vazduhom, bukom, promajom, odvojenošću, vrevom – prvobitno gnjezdi. U kontaktu sa njenim telom ono prvi put oseća ekstazu sisanja, oslobađanje od bola koji mu pričinjava glad i od straha zbog izolacije. Njene ruke čiste, umiruju i tapkaju njegovu osetljivu guzu. Izraz njenog lica je prvi koji se recipročno menja u skladu sa njegovim. Njen glas ga uvodi u govor: to je prvi glas koji odgovara na glas deteta, koji signalizira pristizanje pomoći, čiji obrasci ritma ili tonske visine odgovaraju događajima koje dete primećuje ili telesnih oseta koje doživljava. Upravo ga ona ljulja ili cupka na krilu kada je zabrinuto ili kada mu je dosadno, dajući mu osećanje da se o njemu neko stara, da mu omogućava da gleda zanimljive stvari, da ih dodiruje, miriše i sluša, priliku da iskoristi sve veću moć u povratnoj komunikaciji bez koje ljudska ličnost i intelekt – pa ni samo telo – ne mogu da se razvijaju.

Dete je, štaviše, fizički zavisno od nje u pogledu svih tih stvari i u mnogo kasnijem periodu u kome je ono dovoljno mentalno razvijeno da bude, u značajnoj meri, svesno te zavisnosti. Ljudska beba, zbog toga što je duže nepokretna i u isto vreme mnogo bistrija, ima sposobnost da se oseća bespomoćnom za razliku od nekog drugog životinjskog mladunčeta: ona oseća da je u škripcu kada želi da uradi više nego što može. Ona mora svesno da čeka da je volja neke druge osobe oslobodi njene telesne neudobnosti; da joj druga osoba obezbedi čulno iskustvo koje joj je potrebno (jer njoj je potrebno mnogo komplikovanije čulno iskustvo nego što ga sama može steći); da joj pravi društvo (jer ona aktivno želi društvo dugo vremena pre nego što je sama sposobna da ode da ga potraži, a pri tom se sve što može da uradi svodi na to da mirno leži želeći – ili urlajući – da neko dođe.  

Telesna vezanost deteta za majku predstavlja, dakle, način na koji se najvažnija osećanja izuzetno složenog bića formiraju i izražavaju. Na njenim grudima ne razgoreva se tek neki mali žar: na njima leži ljudsko biće koje otkriva svoju prvu veliku radost, koje doživljava svoj prvi značajan društveni događaj i prvi put se suočava sa jednim odvojenim bićem koje je mnogo moćnije od njega; to ljudsko biće proživljava svoju prvu svest o tome da želi nešto što zavisi od neke druge nesavršeno dobronamerne i nesavršeno pouzdane osobe jer je ona (mada beba, naravno, ne zna da je to ona) isto tako ljudsko biće. Ova veza je prototip veze sa životom. Bol koji u toj vezi postoji i strah da od nje ne budemo odsečeni, predstavljaju prototipove životnog bola i straha od smrti.

 



[1] Čest je slučaj, posebno izvan naše sopstvene kulture, da u najranijem odgoju deteta učestvuje ne samo jedna žena već više njih: bake, tetke, starije sestre, negovateljice i druge koje tipično imaju ulogu pomoćnih majki. Razlike koje to stvara važne su u drugim vezama ali nemaju uticaja na ono što ovde želim da naglasim.

[2] Knjiga Normana O. Brauna Život protiv smrti (uprkos suštinskim previdima koji koče njegovo razmišljanje) daje najžustriju i najplodniju savremenu analizu tih pitanja za koju znam. Knjiga Melani Klajn Zavist i zahvalnost (za čitaoca koji je voljan da prihvati kao metaforu njeno objašnjenje mentalnog života odojčeta) nudi podjednako duboku analizu koja je nešto uža ali u mnogim aspektima manje iskrivljena. Oba autora, naravno, u osnovi polaze od Frojda čija ih vizija u nekim aspektima ograničava ali koju oni u drugim aspektima prevazilaze.

[3] Vidi belešku 1.

[4] Osim, naravno, u njegovom pamćenju: u ljudskim odnosima između roditelja i dece zauvek opstaje, čak i u obliku perverzije, emotivni ostatak te rane intimnosti.

[5] Mislim na autore (posle Frojda, naravno) kao što su Šahtel (Schachtel), Rajh (Reich), Braun i Markuze (Marcuse).