drugi deo
Ljuljanje kolevke
i
vladanje svetom
3
Ljuljanje
kolevke
„Ruka
koja ljulja kolevku vlada svetom.“
- narodna poslovica
Najdublji koren našeg pristajanja
na obogaljivanje i uzajamno zarobljavanje muškaraca i žena počiva u monolitnoj
činjenici ljudskog detinjstva: u uslovima koji u današnje vreme preovlađuju;
žena[1]
je roditelj koju svako dete doživljava kao svoju prvu ljubav, kao prvog svedoka
i prvog gospodara, kao ličnost koja ga upoznaje sa njegovim prirodnim
okruženjem i koja za njega postoji kao prvi predstavnik telesnog.
Za devojčicu kao i za
dečaka, žena je prvo ljudsko središte telesne udobnosti i zadovoljstva, prvo
biće koje im obezbećuje vitalno uživanje u društvenim odnosima. Početno
iskustvo zavisnosti od spoljašnjeg izvora dobrobiti, koji je u velikoj meri
nemoguće kontrolisati, usredsređuje se na ženu a samim tim i na najraniji
doživljaj ranjivosti, razočarenja i bola. Žena je svedok u čijoj svesti se
detetovo postojanje prvi put reflektuje i potvrđuje, ona je publika koja slavi
njegove najranije uspehe. Ta žena je, štaviše, preteća spoljašnja volja u
suočavanju sa kojom dete prvi put saznaje za neophodnost potčinjavanja; ona je
prvo biće čijim željama dete može kaznom biti primorano da potčini sopstvene
želje, prvo moćno i voljeno biće koje dete svesno želi da zadovolji. Ona je,
pored toga, ličnost u vezi sa kojom počinju da se formiraju neobično
dvosmisleni stavovi u pogledu ljudskog tela. Upravo u odnosu sa njom dete
doživljava najraniju verziju svog unutrašnjeg konflikta koji će trajati celog
života: konflikta između svoje ukorenjenosti u snažnim telesnim radostima, na
užem planu, i svoje obaveze prema ljudskim zadacima na širem planu.
Da bi se procenile
implikacije ove osobenosti detinjstva i da bi se shvatilo ono što proističe iz
činjenice da je upravo žena ta sudbinski moćna prva roditeljska figura,
potrebno je prvo prepoznati, šire gledano, koliko duboko samo postojanje
ljudske veze između roditelja i deteta – sasvim nezavisno od pitanja
roditeljskog roda – oblikuje i boji ljudsko postojanje.
Dozvolite mi da počnem sa
samo jednim složenim aspektom uticaja koji prožima tu vezu: sa posledicom koju
ta veza ima na prirodu seksualnog osećanja kod ljudske vrste.
Veza između deteta i roditelja i seksualni odnosi odraslih
Neobično dug period
zavisnosti ljudske jedinke od roditelja nalazi se u pozadini mnogih dvosmislenosti,
složenosti i unutrašnjih kontradikcija ljudskog postojanja. U prethodnom
poglavlju stavila sam naglasak na jednu od tih kontradikcija koja počiva u
središtu biološkog razvoja odnosa među polovima: s jedne strane, to je
nezrelost ljudske jedinke po rođenju i njena produžena bespomoćnost – osobenost
koja je filogenetski neodvojiva od jedinstvene sposobnosti ljudske vrste za
inicijativom, udruživanjem znanja i kumulativnim samoizgrađivanjem.
U ovom poglavlju
nameravam da započnem diskusiju o još jednoj takvoj kontradikciji koja se ne
tiče praktičnog tereta koji majci predstavlja detetova zavisnost već emotivnih
posledica te zavisnosti po samo dete; postnatalna nezrelost ljudske jedinke ima
– kao jednu od najdalekosežnijih posledica na karakter naše vrste – paradoksalni efekat na seksualno osećanje
kod ljudske vrste. S jedne strane, ta nezrelost neverovatno povećava
potencijalnu dubinu tog osećanja. S druge strane (kako se to dešava istražiću u
kasnijim poglavljima), ona ozbiljno sakati direktno izražavanje seksualnog
osećanja.
Da biste razumeli kako
naša zavisnost u najranijem dobu utiče na našu potonju erotsku osetljivost,
pokušajte da zamislite odraslu osobu koja nije imala period takve zavisnosti u
detinjstvu. Zanemarite svoje logičke primedbe na ovaj poduhvat i stvorite sebi
sliku ljudskog bića koje je u svakom pogledu isto kao sva druga koja poznajemo
osim što je odmah po rođenju spremno da hoda i ima razvijene verbalne i
racionalne sposobnosti. Zamislite, drugim rečima, ljudsko biće koje je od samog
početka sposobno da traži hranu i zanimljive podsticaje, da se udaljava od
neprijatne temperature i buke, da pobegne od napada; ljudsko biće, štaviše,
magično spremno da po rođenju govori jezik svoje društvene grupe i da vrlo brzo
usvoji sve relevantno znanje.
Zamislite da je takvo
biće sposobno da stvara emotivne veze sa drugima s obzirom na njegove moždane
sposobnosti za empatiju, memoriju i planiranje; takve veze bi se, kao i naše,
produbile nizom asocijacija. Kad bi se te veze razvijale u stabilnoj grupi usko
povezanih jedinki, kao što je slučaj kod većine nas, one bi svakako na izvestan
način nalikovale našim porodičnim vezama. One bi takođe, kao i kod nas,
neizbežno prožimale seksualno osećanje i podarile mu neke vidove specifično
ljudske emocionalne dubine koje ono može imati za nas (vidi Poglavlje 2, strane
13-16). Međutim, erotskom iskustvu ovog zamišljenog ljudskog bića nedostajala
bi suštinska osobina naše sopstvene polnosti: osobine sazvučja sa atmosferom
našeg veoma ranog emotivnog života.
U tom našem pre-verbalnom
i pre-logičkom životu, detetovim osećanjima prema odrasloj osobi koja se brine
za njega dominira, s jedne strane, detetovo vitalno osećanje potrebe kao jednog
bespomoćnog, nepokretnog bića za koje preokret od bezgranične strepnje do
potpune sreće zavisi od spoljašnje pomoći; i s druge strane, od žustre,
hraniteljske reakcije odrasle osobe na tu potrebu. Ta reakcija, koje dete na
neki način postaje svesno, podrazumeva da odrasla osoba oseća intenzivnu
privlačnost prema detetovom telu koje se razvija i da se intenzivno interesuje
za detetovu tajanstvenu, živopisnu i neartikulisanu subjektivnost u razvoju.
Priroda ovih najranijih
veza utiče na sve naše potonje reakcije na sredinu, čineći ih duboko različitim
od reakcija našeg imaginarnog rođaka, ljudskog u svakom drugom pogledu, ali
lišenog detinjstva. Priroda tih veza karakteriše naš stav prema prirodi, našu
reakciju na autoritet vođa u društvu i socijalne zabrane, naš odnos prema radu
i zabavi kao i naša verska osećanja.[2]
Ona, naravno, karakteriše i naše stavove prema ljudima: šta nas kod njih
privlači, šta od njih očekujemo, šta nas kod njih plaši, ljuti ili oduševljava;
a to, kao što ćemo kasnije videti, ostavlja duboke posledice na odnose između
muškaraca i žena. Na ovom mestu pozabavićemo se, međutim, činjenicom kako
priroda tih odnosa utiče na kvalitet seksualnog zadovoljstva kod ljudi.
Za razmatranje ovog
pitanja od suštinskog je značaja da se to osećanje, taj vitalni emotivni odnos,
između roditelja i deteta prenosi dodirom, ukusom i mirisom, izrazom lica i
pokretima kao i uzajamnim usklađivanjem položaja tela. Sve dok nas seksualni
poriv koji se javlja u pubertetu još jednom ne uzdrma snažnom, fiziološki
neodložnom potrebom za kontaktom sa telom druge osobe, život nam ne pruža
nikakav sličan[3] put za
direktno izražavanje tih osećanja koja neprekidno postoje i vezana su za
osećanja iz detinjstva za koja tada nismo imali reči, niti misli oblikovane
jezikom, osećanja koja ne mogu ponovo biti otkrivena u njihovoj prvobitnoj
punoći osim dodirom, ukusom i mirisom, izrazom lica i pokretima kao i uzajamnim
usklađivanjem položaja tela.
To je, koliko shvatam,
upravo ono što je Frojd imao na umu kada je govorio o periodu latencije: sve
dok se odnos između roditelja i deteta primarno svodi na staranje roditelja o
telu deteta i na naglašenu empatijsku reakciju roditelja na detetove neiskazane
emotivne potrebe – sve dotle, dakle, dok su roditelj i dete povezani na istom
primitivnom, animalno-poetskom nivou na kome su muškarci i žene jedni drugima
seksualno privlačni – tokom ove faze (koja naglo slabi u intenzitetu kada dete
progovori, prohoda i počne samo da se hrani i konačno[4]
nestaje između detetove šeste i devete godine) odnos između roditelja i deteta
nagoveštava seksualne odnose odraslih ljudi. Od tog trenutka pa sve do
puberteta, intenzitet tih ranih osećanja, u kojima je prvobitno ukorenjena naša
osnovna veza sa svetom, može se u velikoj meri držati izvan direktnog domašaja,
s obzirom na to da smo u tim godinama privremeno oslobođeni biološki snažne
privlačnosti prema drugim telima koja garantuje produženje vrste.1 Ta
osećanja se u pubertetu zaista mogu ponovo pronaći.
Međutim, njihovo ponovno
pronalaženje ne mora obavezno da usledi: to je taj paradoks koji postoji u
suštini odnosa između postnatalne nezrelosti i seksualnog osećanja kod ljudi.
Mogućnost koju otvara pubertet često se odbacuje, delimično ili u celosti.
Dubinu erotskog osećanja koju omogućava dug period našeg detinjstva istražuju
samo neki ljudi a i među njima mnogi to čine samo s vremena na vreme. Naša
sklonost da se odreknemo potpunog korišćenja specifično ljudske sposobnosti za
seksualnu strast ima isti izvor kao i sama ta sposobnost: ona, isto tako,
potiče iz našeg dugotrajnog perioda detinjstva.
Ta duboko ukorenjena sklonost
da se odbaci čulno-emotivni svet našeg ranog detinjstva, da se zapečati onaj
sloj ličnosti u kome se nalazi izvor primitivnog erotskog toka između sopstva i
njegovog okruženja, predstavlja zagonetku sa kojom socijalni filozofi[5]
psihoanalitičke orijentacije pokušavaju da se uhvate u koštac. Ta zagonetka,
međutim, neće biti rešena sve dok se preovlađujući muško-ženski odnosi i dalje
budu uzimali zdravo za gotovo. Kao što nameravam da pokažem u Poglavljima 4 i
7, ono što zapečatimo u sebi neće moći da se otpečati sve dok ne ostvarimo
jedan neophodan i radikalan preduslov koji glasi: moramo razbiti ženski monopol
u staranju o deci u ranom uzrastu.
Ženski monopol u staranju o deci u ranom uzrastu
Razmislite sada šta znači
za praktično svako ljudsko biće činjenica da je suštinski odnos između
roditelja i deteta u kome formiramo svoja najranija, snažna osećanja lišena
reči prema postojanju, u stvari odnos prema ženi.
Upravo se u ženinom
naručju i na njenim grudima odojče nežne kože – potreseno po rođenju iznenadnim
svetlom, suvim vazduhom, bukom, promajom, odvojenošću, vrevom – prvobitno
gnjezdi. U kontaktu sa njenim telom ono prvi put oseća ekstazu sisanja,
oslobađanje od bola koji mu pričinjava glad i od straha zbog izolacije. Njene
ruke čiste, umiruju i tapkaju njegovu osetljivu guzu. Izraz njenog lica je prvi
koji se recipročno menja u skladu sa njegovim. Njen glas ga uvodi u govor: to
je prvi glas koji odgovara na glas deteta, koji signalizira pristizanje pomoći,
čiji obrasci ritma ili tonske visine odgovaraju događajima koje dete primećuje
ili telesnih oseta koje doživljava. Upravo ga ona ljulja ili cupka na krilu
kada je zabrinuto ili kada mu je dosadno, dajući mu osećanje da se o njemu neko
stara, da mu omogućava da gleda zanimljive stvari, da ih dodiruje, miriše i
sluša, priliku da iskoristi sve veću moć u povratnoj komunikaciji bez koje
ljudska ličnost i intelekt – pa ni samo telo – ne mogu da se razvijaju.
Dete je, štaviše, fizički
zavisno od nje u pogledu svih tih stvari i u mnogo kasnijem periodu u kome je
ono dovoljno mentalno razvijeno da bude, u značajnoj meri, svesno te
zavisnosti. Ljudska beba, zbog toga što je duže nepokretna i u isto vreme mnogo
bistrija, ima sposobnost da se oseća
bespomoćnom za razliku od nekog drugog životinjskog mladunčeta: ona oseća da je
u škripcu kada želi da uradi više nego što može. Ona mora svesno da čeka da je
volja neke druge osobe oslobodi njene telesne neudobnosti; da joj druga osoba
obezbedi čulno iskustvo koje joj je potrebno (jer njoj je potrebno mnogo komplikovanije
čulno iskustvo nego što ga sama može steći); da joj pravi društvo (jer ona
aktivno želi društvo dugo vremena pre nego što je sama sposobna da ode da ga
potraži, a pri tom se sve što može da uradi svodi na to da mirno leži želeći –
ili urlajući – da neko dođe.
Telesna vezanost deteta
za majku predstavlja, dakle, način na koji se najvažnija osećanja izuzetno
složenog bića formiraju i izražavaju. Na njenim grudima ne razgoreva se tek
neki mali žar: na njima leži ljudsko biće koje otkriva svoju prvu veliku
radost, koje doživljava svoj prvi značajan društveni događaj i prvi put se
suočava sa jednim odvojenim bićem koje je mnogo moćnije od njega; to ljudsko
biće proživljava svoju prvu svest o tome da želi nešto što zavisi od neke druge
nesavršeno dobronamerne i nesavršeno pouzdane osobe jer je ona (mada beba,
naravno, ne zna da je to ona) isto tako ljudsko biće. Ova veza je prototip veze
sa životom. Bol koji u toj vezi postoji i strah da od nje ne budemo odsečeni,
predstavljaju prototipove životnog bola i straha od smrti.
[1] Čest je
slučaj, posebno izvan naše sopstvene kulture, da u najranijem odgoju deteta
učestvuje ne samo jedna žena već više njih: bake, tetke, starije sestre,
negovateljice i druge koje tipično imaju ulogu pomoćnih majki. Razlike koje to
stvara važne su u drugim vezama ali nemaju uticaja na ono što ovde želim da
naglasim.
[2] Knjiga
Normana O. Brauna Život protiv smrti (uprkos suštinskim previdima koji koče
njegovo razmišljanje) daje najžustriju i najplodniju savremenu analizu tih
pitanja za koju znam. Knjiga Melani Klajn Zavist i zahvalnost (za čitaoca koji
je voljan da prihvati kao metaforu njeno objašnjenje mentalnog života odojčeta)
nudi podjednako duboku analizu koja je nešto uža ali u mnogim aspektima manje
iskrivljena. Oba autora, naravno, u osnovi polaze od Frojda čija ih vizija u
nekim aspektima ograničava ali koju oni u drugim aspektima prevazilaze.
[3] Vidi
belešku 1.
[4] Osim,
naravno, u njegovom pamćenju: u ljudskim odnosima između roditelja i dece
zauvek opstaje, čak i u obliku perverzije, emotivni ostatak te rane intimnosti.
[5] Mislim
na autore (posle Frojda, naravno) kao što su Šahtel (Schachtel), Rajh (Reich),
Braun i Markuze (Marcuse).