2

 

Ljudski projekat

polne slobode

 

Poriv da se oslobodimo postojećih odnosa među polovima, da izađemo iz utvrđenih simbiotskih obrazaca koji su do sada preovlađivali u odnosima između muškaraca i žena, deo je suštinske tendencije ljudske vrste ka stvaranju formi pogodnijih za život. Taj poriv je iste vrste i neodvojiv je od našeg dugotrajnog napora da identifikujemo i prevaziđemo sile koje nas navode da jedni drugima postanemo ubice, tirani ili plen: neodvojiv je od napora za stvaranje onoga što se u svetu kojim vladaju muškarci još uvek naziva bratstvo. Oba poriva deo su niza projekata u kojima je najšire ispoljen kreativno-integrativni ljudski nagon – nagon koji je Frojd nazvao „večitim Erosom“ i koji suprotstavlja njegovom „podjednako besmrtnom protivniku.“ Oni, drugim rečima, potvrđuju našu volju da prihvatimo mrsku činjenicu da ćemo umreti koja ne podrazumeva ideju da smrti treba poći u susret. Još jedan iz tog niza je projekat zbližavanja sa sopstvenim telom i prevazilaženja jaza koji nam potkopava život i u našem slučaju deli osnovni poriv za akciju, koji nam je zajednički sa ostalim životinjama, na poriv za rad s jedne i na poriv za zabavu s druge strane. Sledeći projekat tiče se stvaranja perspektive za ulogu koju smo sebi, ne sasvim svesno, namenili u prirodi i prihvatanja odgovornosti za zaštitu prirode koja je, sviđalo se to nama ili ne, u našim rukama. Tu je i projekat pomirenja racionalnih i pre-racionalnih slojeva naše osećajnosti: naš napor da učimo, kao verbalna i logička bića, kako da vodimo računa, negujemo i poštujemo to alogično biće koje živi u svakom od nas – kako da lako i zahvalno crpemo vitalnost od tog drugog, manje civilizovanog sopstva koje sada u velikoj meri poričemo i prikrivamo i koje, prema tome, vrši nejasan i haotični uticaj na oblik našeg života.

Ti projekti zajedno oličavaju našu borbu za prevazilaženje osećanja koje se u naslovu knjige naziva osećanje ljudske nelagodnosti. Oni se međusobno prožimaju. Da bismo istražili neke od načina na koje oni to čine, potrebno je da preispitamo suštinske razloge koji leže u osnovi kontinuiranog pristajanja ljudske vrste da, u uslovima razvijene tehnologije, prihvata preovlađujuće odnose između polova. U isto vreme potrebno je ispitati suštinske izvore njihove žudnje da se taj pristanak povuče. Drugim rečima, temu ove knjige mogli bismo iskazati kao pogled, sa povlašćenog stanovišta projekta polne slobode, na širi korpus ljudskih projekata od suštinskog značaja čiji je ona deo. Sloboda je reč koja je u velikoj meri pogrešno upotrebljavana u kontekstu polova; ona je, međutim, isuviše dobra reč da bismo je zbog toga odbacili. Ona se ovde koristi ne u svom uskom smislu slobode telesno-erotskog izraza (iako ovaj projekat svakako obuhvata našu žudnju za istinskom spontanošću i lagodnošću u tom domenu) već u širem smislu slobode da se odbaci ono što nas guši i osakaćuje u preovlađujućim muško-ženskim odnosima; sloboda u smislu da se ti odnosi reorganizuju tako da se uklope u našu koncepciju potpune ljudskosti kao i da se ponovo reorganizuju u skladu sa razvojem te koncepcije. Idući u susret takvoj slobodi, primorani smo da se pozabavimo izvesnim opštim crtama koje su zajedničke za sve projekte te vrste.

 

 

Neke osobine suštinski značajnih ljudskih projekata

 

Razvoj nekog suštinski značajnog ljudskog projekta ide sledećim tokom:

Prvo, kako se naše iskustvo kumulativno objedinjava tokom istorijskog razvitka a naša kolektivna svest produbljuje, ljudi u kojima se ta svest najživopisnije oličava počinju sve jasnije da osećaju neodložnost ostvarenja tog projekta.

U isto vreme postaje nam sve jasnije da je ono što blokira ostvarenje tog projekta nešto više od problema (koliko god zastrašujućeg) konkretne društvene reorganizacije. Postoje manje opipljive teškoće čiji koren seže duboko u samu ljudsku prirodu.

Najzad, s obzirom na to da prisustvo ove kontradikcije dobija suštinski značaj, postaje nam sve jasnije da se prepreka ukorenjena u ljudskoj prirodi ne može zbog te činjenice smatrati nepromenljivom. Tako se, korak po korak, suočavamo sa strašnom istinom: da je suštinsko obeležje ljudskog života, uključujući njegovu sveprisutnu unutrašnju nestabilnost i stres, upravo njegova priroda da sebe izgrađuje, odnosno da kontroliše – i u dobru i u zlu – pravac u kome se razvija.[1] Sve dok ne budemo spremni da toj istini pogledamo u oči, nećemo moći da nastavimo sa ovim projektom.

Za projekat polne slobode to znači da zidovi u koje smo udarili imaju temelje pod zemljom. Svaki čitalac koji se u praksi sukobio sa zakonskim, ekonomskim ili nekim drugim institucionalnim preprekama koje sprečavaju promene u određenim sferama naših sveukupnih muško-ženskih odnosa – čak iako su u pitanju skromne promene ograničenog dometa – zna kako su snažne te konkretne socijalne prepreke i kako se žestoko brane. Međutim, moramo priznati da će ti spoljašnji problemi ostati nerešivi ako se istovremeno ne uhvatimo u koštac sa unutrašnjim problemima osećanja i razumevanja koji su bar podjednako zastrašujući. Važno je da budemo svesni da jedan deo problema koje imamo u sprovođenju ovakvog projekta – bez obzira na to što znamo koliko je njegovo ostvarenje hitno – leži u činjenici da će naše srce u suočavanju sa njim morati unekoliko da nas izneveri i da će nam se kao rezultat toga unekoliko morati da pomuti um. Jer, taj projekat nas dovodi u sukob ne samo sa užasnom zajedničkom istinom o kojoj smo malopre govorili (da postoje značajne kontradikcije u biti položaja u kome se nalazi naša vrsta, da je naša zajednička sudbina koja počiva na njihovom razrešenju u našim sopstvenim krhkim i suludim rukama) već isto tako sa ličnom istinom koja nosi samotniji, intimniji strah. Da bismo doprineli ostvarenju ovog projekta potrebno je da se odreknemo izvesnih uobičajenih emotivnih obrazaca, uobičajenih mentalnih načina svakodnevnog preživljavanja na kojima sada počiva naše intimno osećanje povezanosti sa svetom.

Ostatak ovog poglavlja bavi se pitanjima koja pobuđuju ove dve vrste užasa. Konačno, takva pitanja se emotivno i intelektualno apsorbuju na nivou zajedničke senzibilnosti u kojoj sazrevaju ljudski projekti od suštinskog značaja. Oni sve do tada – malo nam je lakše što to znamo – moraju da nas zaprepašćuju i ljute. Čak i kad bih mogla da ih formulišem savršeno jasno i smireno, kao što naravno ne mogu, moja formulacija bi sigurno zbunila i naljutila mnoge razborite i dobronamerne čitaoce.

Prvo ću skicirati neke osobenosti ljudske polnosti; zatim ću govoriti o evolutivnim faktorima koji utiču na projekat polne slobode; i najzad, o prirodi savremene zapitanosti sa kojom se ovaj projekat suočava.

 

Neke osobenosti ljudske polnosti

 

Životinjskim vrstama čije održanje kontinuiteta zahteva sparivanje i roditeljsku negu potreban je način da podstaknu plodne odrasle jedinke da obave svoj nesvesni posao za buduća pokolenja. Jednostavna nagrada koja se dobija za ispunjenje te potrebe svodi se na fizičko zadovoljstvo i rasterećenje od fizičkog pritiska.

Odnos ljudi prema takvim nagradama predstavlja izuzetak od prethodnog pravila.

Pre svega, posao koji ljudska životinja obavlja za buduća pokolenja nikako nije nesvestan: naša vrsta poseduje jedinstvenu svest o sopstvenom kontinuitetu, jedinstveno svesno interesovanje za sopstveno očuvanje.

Drugo, naša reakcija na fizičke nagone nije nimalo jednostavna: telesno zadovoljstvo i napetost stvaraju iskušenje i daju mogućnost za ličnu afirmaciju uz osećanje karakteristično ljudskog ponosa[2]; u stanju smo da se nagonima odupremo iz principa. U isto vreme, telesni nagoni za nas imaju specifično ljudski intenzitet jer su preplavljeni jedinstveno širokim, dubokim i privremeno proširenim sadržajem ljudske svesti.

To znači, prvo, da su jednostavne putene nagrade koje nas, kao i druge životinje, primoravaju da reprodukujemo svoju vrstu, u jednom smislu površne jer nas drugi, složeniji motivi primoravaju da idemo ka tom istom cilju. Drugo, to znači da te nagrade kod nas izazivaju nepredvidivu reakciju: s jedne strane, one nas mogu ostaviti ravnodušnim; sa druge strane, mogu nas pokrenuti mnogo snažnije nego što to sam čin reprodukcije zahteva.

Za nas je čulno iskustvo utemeljeno u izuzetno razvijenom mentalnom životu čija je fiziološka osnova isto tako konkretan deo našeg biološkog prtljaga kao što su to organi za dodir, vid ili miris: naše najprolaznije i najlokalnije osete prožimaju misli i osećanja u kojima su predstavljeni daleka prošlost i budućnost kao i dubina i širina sadašnjeg trenutka. Kada osećamo prisustvo drugog čulnog bića, čak i u mašti, kroz naše misli i osećanja prolete utisci o stanju svesti tog bića. Mi opažamo da to stanje svesti, štaviše, uključuje – stvarno ili potencijalno – neko znanje o našem sopstvenom čulnom biću. Osećanje seksualne privlačnosti u našem slučaju na taj način radikalno prevazilazi trenutno i usamljeničko čulno zadovoljstvo ili rasterećenje. Ono se doživljava kao produžetak unazad i unapred u vremenu i prožima se sa – tačno ili pogrešno shvaćenom – subjektivnošću bića koje nas privlači.

Te činjenice bi same po sebi u svakom slučaju dale seksu sasvim različito mesto u ljudskom životu u odnosu na mesto koje on ima u životu drugih životinja; ako se ta razlika ne shvati, izvesne lako uočljive sličnosti između naših muško-ženskih obrazaca i obrazaca naših životinjskih rođaka mogu se potpuno pogrešno protumačiti. Ali našu seksualnost takođe karakteriše još jedna značajna osobenost, od suštinskog značaja za projekat menjanja odnosa među polovima: ona je, doslovnije nego bilo koji drugi segment našeg iskustva, u sazvučju sa ogromnim strastima koje nas usmeravaju i koje se obrazuju u pre-verbalnoj, pre-racionalnoj fazi razvoja ljudske jedinke.

Telesna komplementarnost mužjaka i ženki za nas  predstavlja mnogo više od pukog izvora prijatnih osećanja. Ona može biti (i jeste, u povoljnim okolnostima, koje su do sada, svakako, po pravilu bile neuhvatljive[3]) suštinsko ispoljavanje ljudskog uživanja u postojanju, središnji deo koji simbolizuje i obezbeđuje izrazito rasterećenje celine i našu erotsku povezanost sa svetom.

Problem je u tome što ta ista telesna komplementarnost podjednako utiče i na naše sakaćenje. Ona tradicionalno podrazumeva socijalnu i psihološku komplementarnost, podelu odgovornosti u pogledu osnovnih ljudskih zadataka i strogu podeljenost osećajnosti što oba pola na svoj način čini manje ljudskim. Ta manja ljudskost žena po pravilu je očigledna. Ono što sada izbija na površinu jeste intuicija dostojna poštovanja, činjenica da manja ljudskost muškaraca može u stvari biti zloslutnija. 

Napor da se prevaziđe ta obogaljujuća psihološka komplementarnost a da se ne izgubi šira erotska funkcija seksa, da se muškarcima i ženama dozvoli da budu podjednako i u potpunosti ljudska bića, kao i da se zadrži specifično ljudski emotivni intenzitet telesnog snošaja, predstavlja jezgro budućeg svesnog životnog razvitka ljudske vrste.

Kao i drugi napori od takvog suštinskog značaja i ovaj je paradoksalan. Naša seksualnost u sadašnjim okolnostima podložna je patološkoj praksi; mi osećamo da naš strah od razaranja te prakse, menjanjem odnosa među polovima, ima prirodu kukavičluka, lenjosti i neuroze. Ali isto tako osećamo da naša seksualnost, sasvim nezavisno od svog reproduktivnog ishoda, može da ostvari – i u sadašnjim uslovima ostvaruje – vredne, biološki duboke, u izvesnom smislu religiozne, životne funkcije; i mi smo tvrdoglavo, neartikulisano ubeđeni da je naš strah da ćemo ako promenimo odnose među polovima poremetiti te funkcije koje smo do sada uglavnom viđali ostvarene u tim odnosima, legitiman i validan.

Prevazilaženje ovog paradoksa leži, po mom mišljenju, u skupljanju hrabrosti da se započne savladavanje te patologije; jer jedino u procesu nestajanja neurotskih obrazaca u kojima je sada naša najdublja energija sadržana, izražena i oslobođena možemo početi da osećamo nove oblike mogućeg izražavanja i oslobođenja. Deo tog procesa nestajanja – deo kome je posvećena ova knjiga – predstavlja pokušaj da se razume ta patologija.

Pitanja kojima se bavi njen naredni deo takođe zahtevaju hrabrost. Kada razmišljaju o njima ljudi imaju utisak da su izgubljeni u magli. Oni osećaju egzistencijalnu vrtoglavicu, jer gledati evolutivnu pozadinu muško-ženskih odnosa znači izuzetno oštro se suočiti sa urođenom i poražavajućom krhkošću naše vrste, sa njenim usamljeničkim, odgovornim mestom u prirodnom poretku. Ali, odbiti ovo suočavanje od koga vam se može zavrteti u glavi znači ostati u neznanju o suštini našeg polnog položaja.

 

 

Neki evolutivni faktori

 

Staru slutnju da je ljudsko biće životinja koja sebe izgrađuje sada podupiru arheološke iskopine koje povezuju korišćenje obrađenih alata od strane ne-čovekolikih primata sa pojavom homo sapiensa kao vrste. Te iskopine bacaju svetlo na biološke faktore koji su istorijski odgovorni za naše tradicionalne odnose među polovima; one takođe bacaju svetlo na druge, njima blisko srodne, biološke činjenice koje su uporno podrivale te tradicionalne odnose.

„Fosilni zapisi“ – koji nam, po rečima antropologa Vošberna (Washburn), daju za pravo da na osnovu njih stvorimo takvu pretpostavku – „potvrđuju mogućnost, koju je prvi izneo Čarls Darvin (Charles Darwin), da je upotreba alata i uzrok i posledica hodanja na dve noge. Neki takav veoma ograničeni oblik hoda oslobađao je ruke od funkcije u kretanju i ostavljao ih u dovoljnoj meri slobodnim da budu upotrebljene za igru ili za nošenje kamenja ili štapova. Prednost koju su ti predmeti davali onima koji su ih koristili vodila je ka daljem razvoju hodanja na dve noge i efikasnijoj upotrebi alata...“

Izgleda da je homo sapiens fizički evoluirao u sredini već izmenjenoj tim pronalascima u kojoj se širio duh inicijative i stvaralo zajedničko društveno znanje zahvaljujući pojavi čovekolikih predaka. „Uspeh novog načina života zasnovanog na korišćenju alata usmerio je selektivni pritisak na mnoge delove tela: pre svega, na zube, ruke i mozak kao i na karlicu. Međutim, ne smemo zaboraviti da se proces selekcije odnosio na celokupan način života...“

Nagomilavanje intelektualnih i tehničkih dostignuća, ako je verovati činjenicama, raslo je i prenosilo se procesom učenja sa generacije na generaciju. U isto vreme ta dostignuća omogućila su biološke promene koje su, sa svoje strane, omogućile nova dostignuća. „Lobanja čovekolikog majmuna je lobanja majmuna koji je izgubio aparat za efikasnu borbu zubima. Štaviše, čovekoliki majmun je funkcije hvatanja i vučenja prebacio sa zuba na ruke što je dovelo do smanjivanja njegovih sekutića. Mali očnjaci i sekutići biološki su simboli promenjenog načina života; njihove prvobitne funkcije zamenili su ruke i alat...“ 

Izgleda da se naše telo – veliki mozak, spretne ruke, uspravni skelet – oblikovalo tokom vremena kao reakcija na promene u našoj sredini koje su i same bile proizvod naših udruženih napora i inteligencije. U isto vreme taj kumulativni proizvod postao je savršeniji i masivniji, jer nas je naše telo koje je evoluiralo zauzvrat učinilo još inteligentnijim i osposobilo da efikasnije i sa jasnom namerom udružujemo snagu: „... način života koji je omogućila upotreba alata promenio je pritiske prirodne selekcije i tako promenio strukturu čoveka...“ U toj promenjenoj strukturi najvažnija je struktura mozga. „Razlog zbog koga ljudski mozak omogućava ljudski način života leži u tome što je on rezultat tog načina života. Velike mase tkiva u ljudskom mozgu posvećene su funkcijama memorije, planiranja, jezika i veština zato što su to sposobnosti koje favorizuje ljudski način života.“

Ti telesni rezultati kao i sposobnosti za inicijativu, inovacije i apstraktno mišljenje razvili su se, naravno, i kod ženki i kod mužjaka ljudske vrste. Praistorija je tako opremila ženu, kao i muškarca, fizičkom konstitucijom, i što je najvažnije centralnim nervnim sistemom višeg reda (vidi Okvir A), izgrađenim za svrsishodan i društveno saopšten prodor u životni prostor koji se stalno povećava vremenski i prostorno, ali i u pogledu složenosti i unutrašnje dubine.

Praistorija je ženi, međutim, takođe nametnula odgovornost koja veoma ograničeno koristi taj nervni sistem, odgovornost koja joj je do sada bila biološki nametnuta (a i sada, u uslovima koji smanjuju taj biološki pritisak, društvo joj i dalje nameće tu odgovornost, uglavnom zbog psiholoških razloga koje ćemo razmotriti niže).

Vošbern kaže:

 

Pojava velikog mozga kod čoveka prouzrokovala je duboku promenu na planu ljudske reprodukcije. Ljudski odnos između majke i deteta jedinstven je među primatima kao što je to i upotreba alata.[4] Kod svih čovekolikih i ostalih majmuna beba se drži majke; da bi mogla tako da se ponaša neophodno je da beba bude rođena sa centralnim nervnim sistemom u poodmakloj fazi razvoja. Ali mozak fetusa mora biti dovoljno mali da bi do rođenja moglo da dođe. Kod čoveka je prilagođavanje hodanju na dve noge smanjilo veličinu koštanog dela rodnog kanala u isto vreme kada je zahtev za korišćenjem alata doveo do selekcije jedinki sa većim mozgom. Akušerska dilema rešena je rađanjem fetusa u mnogo ranijoj fazi razvoja. Ali to je bilo moguće samo zato što je majka već hodala na dve noge i imala ruke koje su, pošto nisu bile neophodne za kretanje, mogle da drže bespomoćno i nezrelo odojče... Hodanje na dve noge, korišćenje alata i selekcija jedinki sa većim mozgom usporili su ljudski razvoj i doveli do veće odgovornosti majke. Majka koja se sporo kretala i nosila bebu nije mogla da lovi, tako da je kombinacija ženine obaveze da se stara o bebi koja se sporo razvija i muškarčevog posla da ide u lov[5] nametnula taj fundamentalni obrazac društvenoj organizaciji života ljudske vrste. („Alatke i ljudska evolucija“)

 

 



[1] Bilo bi naravno sasvim smešno da u neprilici u kojoj se sada nalazimo verujemo da će se dovoljan broj nas suočiti sa tom istinom dovoljno brzo da bismo sprečili lavinu posledica svoje nesposobnosti što se sa tom istinom nismo suočili ranije. Proces samoizgrađivanja koji nas je doveo ovde gde smo sada bio je uglavnom haotičan i odvijao se naslepo tako da smo uspeli, baš kao i gluplje vrste pre nas, da upadnemo u smrtonosnu zamku. Međutim, čak i u tom slučaju, naš stalni razvoj u pravcu stvaranja očiglednije, predvidljivije svesti o tom procesu samoizgrađivanja predstavljaće suštinu života naše vrste dok bude trajala, jezgro njenog poriva da spozna i iživi sebe.

[2] Ovaj ponos ne samo da komplikuje naše povinovanje fizičkim nagonima, već, kao što ćemo videti u Poglavlju 7, on takođe prožima naše opštije stavove prema ženi, poredeći je sa muškarcem, i značajno određuje sveukupni status svakog pola.

[3] Zbog čega su one neuhvatljive pitanje je kojim su se mnogi pisci, sasvim prirodno, bavili. Jedan deo odgovora svakako leži u tome da osećanja, koja nazivam „ogromnim strastima koje nas usmeravaju,“ koja se oblikuju po rođenju, obuhvataju ne samo naša osnovna osećanja privlačnosti i privrženosti životu već takođe neka osnovna suprotna osećanja gubitka, mržnje i nepoverenja. U Poglavljima 4 i 7 pokazujem kako takva suprotna osećanja, zatočena u nekim aspektima naših muško-ženskih odnosa, dovode to toga da se priguši šira erotska ekstaza koju seks kod ljudi može da donese.

[4] U stvari, mi nismo jedini primati koji se služe alatkama. Ono što razlikuje ljudske alatke (jer naravno termin „alatke“ uključuje neopipljive izume kao jezik, na primer) predstavlja činjenica da su one kumulativno usavršavane kroz bezbrojne generacija: te alatke su rezultat stvaralačkog zajedništva kroz vreme, procesa očuvanja, prenošenja, ponovne obrade i ekspanzije koje nemerljivo prevazilaze inventivne sposobnosti bilo kog pojedinca ili grupe savremenika.

[5] Vošbernovo objašnjenje ovde se citira zbog njegove lucidne formulacije telesnog samoizgrađivanja naše vrste. Dokazni materijal sakupljen posle objavljivanja njegove knjige menja u izvesnim pojedinostima sliku koju je on dao: hominidi su, na primer, verovatno postojali mnogo ranije nego što su arheolozi pretpostavljali 1960. godine; takođe je verovatno da bar neki od tih hominida nisu bili lovci već skupljači hrane. Međutim, glavni okviri Vošbernove slike još uvek su validni u pogledu svog uticaja na moj suštinski argument u vezi sa evolutivnom pozadinom naših odnosa među polovima. (Vidi i belešku 3.)