2
Ljudski
projekat
polne
slobode
Poriv da se oslobodimo
postojećih odnosa među polovima, da izađemo iz utvrđenih simbiotskih obrazaca koji
su do sada preovlađivali u odnosima između muškaraca i žena, deo je suštinske
tendencije ljudske vrste ka stvaranju formi pogodnijih za život. Taj poriv je
iste vrste i neodvojiv je od našeg dugotrajnog napora da identifikujemo i
prevaziđemo sile koje nas navode da jedni drugima postanemo ubice, tirani ili
plen: neodvojiv je od napora za stvaranje onoga što se u svetu kojim vladaju
muškarci još uvek naziva bratstvo. Oba poriva deo su niza projekata u kojima je
najšire ispoljen kreativno-integrativni ljudski nagon – nagon koji je Frojd
nazvao „večitim Erosom“ i koji suprotstavlja njegovom „podjednako besmrtnom
protivniku.“ Oni, drugim rečima, potvrđuju našu volju da prihvatimo mrsku
činjenicu da ćemo umreti koja ne podrazumeva ideju da smrti treba poći u
susret. Još jedan iz tog niza je projekat zbližavanja sa sopstvenim telom i
prevazilaženja jaza koji nam potkopava život i u našem slučaju deli osnovni
poriv za akciju, koji nam je zajednički sa ostalim životinjama, na poriv za rad
s jedne i na poriv za zabavu s druge strane. Sledeći projekat tiče se stvaranja
perspektive za ulogu koju smo sebi, ne sasvim svesno, namenili u prirodi i
prihvatanja odgovornosti za zaštitu prirode koja je, sviđalo se to nama ili ne,
u našim rukama. Tu je i projekat pomirenja racionalnih i pre-racionalnih
slojeva naše osećajnosti: naš napor da učimo, kao verbalna i logička bića, kako
da vodimo računa, negujemo i poštujemo to alogično biće koje živi u svakom od
nas – kako da lako i zahvalno crpemo vitalnost od tog drugog, manje civilizovanog
sopstva koje sada u velikoj meri poričemo i prikrivamo i koje, prema tome, vrši
nejasan i haotični uticaj na oblik našeg života.
Ti projekti zajedno
oličavaju našu borbu za prevazilaženje osećanja koje se u naslovu knjige naziva
osećanje ljudske nelagodnosti. Oni se međusobno prožimaju. Da bismo istražili
neke od načina na koje oni to čine, potrebno je da preispitamo suštinske
razloge koji leže u osnovi kontinuiranog pristajanja ljudske vrste da, u
uslovima razvijene tehnologije, prihvata preovlađujuće odnose između polova. U
isto vreme potrebno je ispitati suštinske izvore njihove žudnje da se taj
pristanak povuče. Drugim rečima, temu ove knjige mogli bismo iskazati kao
pogled, sa povlašćenog stanovišta projekta polne slobode, na širi korpus ljudskih
projekata od suštinskog značaja čiji je ona deo. Sloboda je reč koja je u
velikoj meri pogrešno upotrebljavana u kontekstu polova; ona je, međutim,
isuviše dobra reč da bismo je zbog toga odbacili. Ona se ovde koristi ne u svom
uskom smislu slobode telesno-erotskog izraza (iako ovaj projekat svakako
obuhvata našu žudnju za istinskom spontanošću i lagodnošću u tom domenu) već u
širem smislu slobode da se odbaci ono što nas guši i osakaćuje u preovlađujućim
muško-ženskim odnosima; sloboda u smislu da se ti odnosi reorganizuju tako da
se uklope u našu koncepciju potpune ljudskosti kao i da se ponovo reorganizuju
u skladu sa razvojem te koncepcije. Idući u susret takvoj slobodi, primorani
smo da se pozabavimo izvesnim opštim crtama koje su zajedničke za sve projekte
te vrste.
Neke osobine suštinski značajnih ljudskih projekata
Razvoj nekog suštinski
značajnog ljudskog projekta ide sledećim tokom:
Prvo, kako se naše
iskustvo kumulativno objedinjava tokom istorijskog razvitka a naša kolektivna
svest produbljuje, ljudi u kojima se ta svest najživopisnije oličava počinju
sve jasnije da osećaju neodložnost ostvarenja tog projekta.
U isto vreme postaje nam
sve jasnije da je ono što blokira ostvarenje tog projekta nešto više od
problema (koliko god zastrašujućeg) konkretne društvene reorganizacije. Postoje
manje opipljive teškoće čiji koren seže duboko u samu ljudsku prirodu.
Najzad, s obzirom na to
da prisustvo ove kontradikcije dobija suštinski značaj, postaje nam sve jasnije
da se prepreka ukorenjena u ljudskoj prirodi ne može zbog te činjenice smatrati
nepromenljivom. Tako se, korak po korak, suočavamo sa strašnom istinom: da je
suštinsko obeležje ljudskog života, uključujući njegovu sveprisutnu unutrašnju
nestabilnost i stres, upravo njegova priroda da sebe izgrađuje, odnosno da
kontroliše – i u dobru i u zlu – pravac u kome se razvija.[1]
Sve dok ne budemo spremni da toj istini pogledamo u oči, nećemo moći da
nastavimo sa ovim projektom.
Za projekat polne slobode
to znači da zidovi u koje smo udarili imaju temelje pod zemljom. Svaki čitalac
koji se u praksi sukobio sa zakonskim, ekonomskim ili nekim drugim
institucionalnim preprekama koje sprečavaju promene u određenim sferama naših
sveukupnih muško-ženskih odnosa – čak iako su u pitanju skromne promene ograničenog
dometa – zna kako su snažne te konkretne socijalne prepreke i kako se žestoko
brane. Međutim, moramo priznati da će ti spoljašnji problemi ostati nerešivi
ako se istovremeno ne uhvatimo u koštac sa unutrašnjim problemima osećanja i
razumevanja koji su bar podjednako zastrašujući. Važno je da budemo svesni da
jedan deo problema koje imamo u sprovođenju ovakvog projekta – bez obzira na to
što znamo koliko je njegovo ostvarenje hitno – leži u činjenici da će naše srce
u suočavanju sa njim morati unekoliko
da nas izneveri i da će nam se kao rezultat toga unekoliko morati da pomuti um. Jer, taj projekat nas dovodi u sukob ne samo
sa užasnom zajedničkom istinom o kojoj smo malopre govorili (da postoje
značajne kontradikcije u biti položaja u kome se nalazi naša vrsta, da je naša
zajednička sudbina koja počiva na njihovom razrešenju u našim sopstvenim krhkim
i suludim rukama) već isto tako sa ličnom istinom koja nosi samotniji,
intimniji strah. Da bismo doprineli ostvarenju ovog projekta potrebno je da se
odreknemo izvesnih uobičajenih emotivnih obrazaca, uobičajenih mentalnih načina
svakodnevnog preživljavanja na kojima sada počiva naše intimno osećanje
povezanosti sa svetom.
Ostatak ovog poglavlja
bavi se pitanjima koja pobuđuju ove dve vrste užasa. Konačno, takva pitanja se
emotivno i intelektualno apsorbuju na nivou zajedničke senzibilnosti u kojoj
sazrevaju ljudski projekti od suštinskog značaja. Oni sve do tada – malo nam je
lakše što to znamo – moraju da nas zaprepašćuju i ljute. Čak i kad bih mogla da
ih formulišem savršeno jasno i smireno, kao što naravno ne mogu, moja
formulacija bi sigurno zbunila i naljutila mnoge razborite i dobronamerne
čitaoce.
Prvo ću skicirati neke
osobenosti ljudske polnosti; zatim ću govoriti o evolutivnim faktorima koji utiču
na projekat polne slobode; i najzad, o prirodi savremene zapitanosti sa kojom
se ovaj projekat suočava.
Neke osobenosti ljudske polnosti
Životinjskim vrstama čije
održanje kontinuiteta zahteva sparivanje i roditeljsku negu potreban je način da
podstaknu plodne odrasle jedinke da obave svoj nesvesni posao za buduća
pokolenja. Jednostavna nagrada koja se dobija za ispunjenje te potrebe svodi se
na fizičko zadovoljstvo i rasterećenje od fizičkog pritiska.
Odnos ljudi prema takvim
nagradama predstavlja izuzetak od prethodnog pravila.
Pre svega, posao koji
ljudska životinja obavlja za buduća pokolenja nikako nije nesvestan: naša vrsta
poseduje jedinstvenu svest o sopstvenom kontinuitetu, jedinstveno svesno
interesovanje za sopstveno očuvanje.
Drugo, naša reakcija na
fizičke nagone nije nimalo jednostavna: telesno zadovoljstvo i napetost
stvaraju iskušenje i daju mogućnost za ličnu afirmaciju uz osećanje
karakteristično ljudskog ponosa[2];
u stanju smo da se nagonima odupremo iz principa. U isto vreme, telesni nagoni
za nas imaju specifično ljudski intenzitet jer su preplavljeni jedinstveno
širokim, dubokim i privremeno proširenim sadržajem ljudske svesti.
To znači, prvo, da su
jednostavne putene nagrade koje nas, kao i druge životinje, primoravaju da reprodukujemo
svoju vrstu, u jednom smislu površne jer nas drugi, složeniji motivi
primoravaju da idemo ka tom istom cilju. Drugo, to znači da te nagrade kod nas
izazivaju nepredvidivu reakciju: s jedne strane, one nas mogu ostaviti
ravnodušnim; sa druge strane, mogu nas pokrenuti mnogo snažnije nego što to sam
čin reprodukcije zahteva.
Za nas je čulno iskustvo
utemeljeno u izuzetno razvijenom mentalnom životu čija je fiziološka osnova
isto tako konkretan deo našeg biološkog prtljaga kao što su to organi za dodir,
vid ili miris: naše najprolaznije i najlokalnije osete prožimaju misli i
osećanja u kojima su predstavljeni daleka prošlost i budućnost kao i dubina i
širina sadašnjeg trenutka. Kada osećamo prisustvo drugog čulnog bića, čak i u
mašti, kroz naše misli i osećanja prolete utisci o stanju svesti tog bića. Mi
opažamo da to stanje svesti, štaviše, uključuje – stvarno ili potencijalno –
neko znanje o našem sopstvenom čulnom biću. Osećanje seksualne privlačnosti u
našem slučaju na taj način radikalno prevazilazi trenutno i usamljeničko čulno
zadovoljstvo ili rasterećenje. Ono se doživljava kao produžetak unazad i
unapred u vremenu i prožima se sa – tačno ili pogrešno shvaćenom –
subjektivnošću bića koje nas privlači.
Te činjenice bi same po
sebi u svakom slučaju dale seksu sasvim različito mesto u ljudskom životu u
odnosu na mesto koje on ima u životu drugih životinja; ako se ta razlika ne
shvati, izvesne lako uočljive sličnosti između naših muško-ženskih obrazaca i
obrazaca naših životinjskih rođaka mogu se potpuno pogrešno protumačiti. Ali
našu seksualnost takođe karakteriše još jedna značajna osobenost, od suštinskog
značaja za projekat menjanja odnosa među polovima: ona je, doslovnije nego bilo koji drugi segment našeg iskustva, u
sazvučju sa ogromnim strastima koje nas usmeravaju i koje se obrazuju u
pre-verbalnoj, pre-racionalnoj fazi razvoja ljudske jedinke.
Telesna komplementarnost
mužjaka i ženki za nas predstavlja
mnogo više od pukog izvora prijatnih osećanja. Ona može biti (i jeste, u
povoljnim okolnostima, koje su do sada, svakako, po pravilu bile neuhvatljive[3])
suštinsko ispoljavanje ljudskog uživanja u postojanju, središnji deo koji
simbolizuje i obezbeđuje izrazito rasterećenje celine i našu erotsku povezanost
sa svetom.
Problem je u tome što ta
ista telesna komplementarnost podjednako utiče i na naše sakaćenje. Ona
tradicionalno podrazumeva socijalnu i psihološku komplementarnost, podelu
odgovornosti u pogledu osnovnih ljudskih zadataka i strogu podeljenost
osećajnosti što oba pola na svoj način čini manje ljudskim. Ta manja ljudskost
žena po pravilu je očigledna. Ono što sada izbija na površinu jeste intuicija
dostojna poštovanja, činjenica da manja ljudskost muškaraca može u stvari biti
zloslutnija.
Napor da se prevaziđe ta
obogaljujuća psihološka komplementarnost a da se ne izgubi šira erotska
funkcija seksa, da se muškarcima i ženama dozvoli da budu podjednako i u
potpunosti ljudska bića, kao i da se zadrži specifično ljudski emotivni
intenzitet telesnog snošaja, predstavlja jezgro budućeg svesnog životnog
razvitka ljudske vrste.
Kao i drugi napori od
takvog suštinskog značaja i ovaj je paradoksalan. Naša seksualnost u sadašnjim
okolnostima podložna je patološkoj praksi; mi osećamo da naš strah od razaranja
te prakse, menjanjem odnosa među polovima, ima prirodu kukavičluka, lenjosti i
neuroze. Ali isto tako osećamo da naša seksualnost, sasvim nezavisno od svog
reproduktivnog ishoda, može da ostvari – i u sadašnjim uslovima ostvaruje –
vredne, biološki duboke, u izvesnom smislu religiozne, životne funkcije; i mi
smo tvrdoglavo, neartikulisano ubeđeni da je naš strah da ćemo ako promenimo
odnose među polovima poremetiti te funkcije koje smo do sada uglavnom viđali
ostvarene u tim odnosima, legitiman i validan.
Prevazilaženje ovog
paradoksa leži, po mom mišljenju, u skupljanju hrabrosti da se započne
savladavanje te patologije; jer jedino u procesu nestajanja neurotskih obrazaca
u kojima je sada naša najdublja energija sadržana, izražena i oslobođena možemo
početi da osećamo nove oblike mogućeg izražavanja i oslobođenja. Deo tog
procesa nestajanja – deo kome je posvećena ova knjiga – predstavlja pokušaj da
se razume ta patologija.
Pitanja kojima se bavi
njen naredni deo takođe zahtevaju hrabrost. Kada razmišljaju o njima ljudi
imaju utisak da su izgubljeni u magli. Oni osećaju egzistencijalnu vrtoglavicu,
jer gledati evolutivnu pozadinu muško-ženskih odnosa znači izuzetno oštro se
suočiti sa urođenom i poražavajućom krhkošću naše vrste, sa njenim
usamljeničkim, odgovornim mestom u prirodnom poretku. Ali, odbiti ovo
suočavanje od koga vam se može zavrteti u glavi znači ostati u neznanju o
suštini našeg polnog položaja.
Neki evolutivni faktori
Staru slutnju da je
ljudsko biće životinja koja sebe izgrađuje sada podupiru arheološke iskopine
koje povezuju korišćenje obrađenih alata od strane ne-čovekolikih primata sa
pojavom homo sapiensa kao vrste. Te iskopine bacaju svetlo na biološke
faktore koji su istorijski odgovorni za naše tradicionalne odnose među
polovima; one takođe bacaju svetlo na druge, njima blisko srodne, biološke
činjenice koje su uporno podrivale te tradicionalne odnose.
„Fosilni zapisi“ – koji
nam, po rečima antropologa Vošberna (Washburn), daju za pravo da na osnovu njih
stvorimo takvu pretpostavku – „potvrđuju mogućnost, koju je prvi izneo Čarls
Darvin (Charles Darwin), da je upotreba alata i uzrok i posledica hodanja na
dve noge. Neki takav veoma ograničeni oblik hoda oslobađao je ruke od funkcije
u kretanju i ostavljao ih u dovoljnoj meri slobodnim da budu upotrebljene za
igru ili za nošenje kamenja ili štapova. Prednost koju su ti predmeti davali
onima koji su ih koristili vodila je ka daljem razvoju hodanja na dve noge i
efikasnijoj upotrebi alata...“
Izgleda da je homo sapiens fizički evoluirao u sredini
već izmenjenoj tim pronalascima u kojoj se širio duh inicijative i stvaralo
zajedničko društveno znanje zahvaljujući pojavi čovekolikih predaka. „Uspeh
novog načina života zasnovanog na korišćenju alata usmerio je selektivni
pritisak na mnoge delove tela: pre svega, na zube, ruke i mozak kao i na
karlicu. Međutim, ne smemo zaboraviti da se proces selekcije odnosio na
celokupan način života...“
Nagomilavanje
intelektualnih i tehničkih dostignuća, ako je verovati činjenicama, raslo je i
prenosilo se procesom učenja sa generacije na generaciju. U isto vreme ta
dostignuća omogućila su biološke promene koje su, sa svoje strane, omogućile
nova dostignuća. „Lobanja čovekolikog majmuna je lobanja majmuna koji je
izgubio aparat za efikasnu borbu zubima. Štaviše, čovekoliki majmun je funkcije
hvatanja i vučenja prebacio sa zuba na ruke što je dovelo do smanjivanja
njegovih sekutića. Mali očnjaci i sekutići biološki su simboli promenjenog
načina života; njihove prvobitne funkcije zamenili su ruke i alat...“
Izgleda da se naše telo –
veliki mozak, spretne ruke, uspravni skelet – oblikovalo tokom vremena kao
reakcija na promene u našoj sredini koje su i same bile proizvod naših
udruženih napora i inteligencije. U isto vreme taj kumulativni proizvod postao
je savršeniji i masivniji, jer nas je naše telo koje je evoluiralo zauzvrat
učinilo još inteligentnijim i osposobilo da efikasnije i sa jasnom namerom
udružujemo snagu: „... način života koji je omogućila upotreba alata promenio
je pritiske prirodne selekcije i tako promenio strukturu čoveka...“ U toj
promenjenoj strukturi najvažnija je struktura mozga. „Razlog zbog koga ljudski
mozak omogućava ljudski način života leži u tome što je on rezultat tog načina
života. Velike mase tkiva u ljudskom mozgu posvećene su funkcijama memorije,
planiranja, jezika i veština zato što su to sposobnosti koje favorizuje ljudski
način života.“
Ti telesni rezultati kao
i sposobnosti za inicijativu, inovacije i apstraktno mišljenje razvili su se,
naravno, i kod ženki i kod mužjaka ljudske vrste. Praistorija je tako opremila
ženu, kao i muškarca, fizičkom konstitucijom, i što je najvažnije centralnim
nervnim sistemom višeg reda (vidi Okvir A), izgrađenim za svrsishodan i
društveno saopšten prodor u životni prostor koji se stalno povećava vremenski i
prostorno, ali i u pogledu složenosti i unutrašnje dubine.
Praistorija je ženi,
međutim, takođe nametnula odgovornost koja veoma ograničeno koristi taj nervni
sistem, odgovornost koja joj je do sada bila biološki nametnuta (a i sada, u uslovima
koji smanjuju taj biološki pritisak, društvo joj i dalje nameće tu odgovornost,
uglavnom zbog psiholoških razloga koje ćemo razmotriti niže).
Vošbern kaže:
Pojava velikog mozga kod
čoveka prouzrokovala je duboku promenu na planu ljudske reprodukcije. Ljudski
odnos između majke i deteta jedinstven je među primatima kao što je to i
upotreba alata.[4] Kod svih
čovekolikih i ostalih majmuna beba se drži majke; da bi mogla tako da se ponaša
neophodno je da beba bude rođena sa centralnim nervnim sistemom u poodmakloj
fazi razvoja. Ali mozak fetusa mora biti dovoljno mali da bi do rođenja moglo
da dođe. Kod čoveka je prilagođavanje hodanju na dve noge smanjilo veličinu
koštanog dela rodnog kanala u isto vreme kada je zahtev za korišćenjem alata
doveo do selekcije jedinki sa većim mozgom. Akušerska dilema rešena je rađanjem
fetusa u mnogo ranijoj fazi razvoja. Ali to je bilo moguće samo zato što je
majka već hodala na dve noge i imala ruke koje su, pošto nisu bile neophodne za
kretanje, mogle da drže bespomoćno i nezrelo odojče... Hodanje na dve noge,
korišćenje alata i selekcija jedinki sa većim mozgom usporili su ljudski razvoj
i doveli do veće odgovornosti majke. Majka koja se sporo kretala i nosila bebu
nije mogla da lovi, tako da je kombinacija ženine obaveze da se stara o bebi
koja se sporo razvija i muškarčevog posla da ide u lov[5]
nametnula taj fundamentalni obrazac društvenoj organizaciji života ljudske
vrste. („Alatke i ljudska evolucija“)
[1] Bilo bi
naravno sasvim smešno da u neprilici u kojoj se sada nalazimo verujemo da će se
dovoljan broj nas suočiti sa tom istinom dovoljno brzo da bismo sprečili lavinu
posledica svoje nesposobnosti što se sa tom istinom nismo suočili ranije.
Proces samoizgrađivanja koji nas je doveo ovde gde smo sada bio je uglavnom
haotičan i odvijao se naslepo tako da smo uspeli, baš kao i gluplje vrste pre
nas, da upadnemo u smrtonosnu zamku. Međutim, čak i u tom slučaju, naš stalni
razvoj u pravcu stvaranja očiglednije, predvidljivije svesti o tom procesu
samoizgrađivanja predstavljaće suštinu života naše vrste dok bude trajala,
jezgro njenog poriva da spozna i iživi sebe.
[2] Ovaj
ponos ne samo da komplikuje naše povinovanje fizičkim nagonima, već, kao što
ćemo videti u Poglavlju 7, on takođe prožima naše opštije stavove prema ženi,
poredeći je sa muškarcem, i značajno određuje sveukupni status svakog pola.
[3] Zbog
čega su one neuhvatljive pitanje je kojim su se mnogi pisci, sasvim prirodno,
bavili. Jedan deo odgovora svakako leži u tome da osećanja, koja nazivam
„ogromnim strastima koje nas usmeravaju,“ koja se oblikuju po rođenju,
obuhvataju ne samo naša osnovna osećanja privlačnosti i privrženosti životu već
takođe neka osnovna suprotna osećanja gubitka, mržnje i nepoverenja. U
Poglavljima 4 i 7 pokazujem kako takva suprotna osećanja, zatočena u nekim
aspektima naših muško-ženskih odnosa, dovode to toga da se priguši šira erotska
ekstaza koju seks kod ljudi može da donese.
[4] U
stvari, mi nismo jedini primati koji se služe alatkama. Ono što razlikuje
ljudske alatke (jer naravno termin „alatke“ uključuje neopipljive izume kao
jezik, na primer) predstavlja činjenica da su one kumulativno usavršavane kroz
bezbrojne generacija: te alatke su rezultat stvaralačkog zajedništva kroz vreme,
procesa očuvanja, prenošenja, ponovne obrade i ekspanzije koje nemerljivo
prevazilaze inventivne sposobnosti bilo kog pojedinca ili grupe savremenika.
[5] Vošbernovo
objašnjenje ovde se citira zbog njegove lucidne formulacije telesnog samoizgrađivanja
naše vrste. Dokazni materijal sakupljen posle objavljivanja njegove knjige
menja u izvesnim pojedinostima sliku koju je on dao: hominidi su, na primer,
verovatno postojali mnogo ranije nego što su arheolozi pretpostavljali 1960.
godine; takođe je verovatno da bar neki od tih hominida nisu bili lovci
već skupljači hrane. Međutim, glavni okviri Vošbernove slike još uvek su
validni u pogledu svog uticaja na moj suštinski argument u vezi sa evolutivnom
pozadinom naših odnosa među polovima. (Vidi i belešku 3.)