Predgovor

 

 

Mora da su negde oko 1970. godine ljudi počeli da me podstiču da ovu knjigu objavim što pre, dok je još vreme. Ja sam, međutim, glavne teme njenih prvih devet poglavlja skicirala, i počela da pišem, mnogo godina pre nego što je za nju bilo vreme u smislu javnog prikazivanja u novinama i na televiziji, što su ti ljudi imali na umu. Argumentacija koja se ovde nudi oblikovala se u meni, ne kao reakcija na talas feminističke aktivnosti koji se širio oko nje – a tu i tamo i ulazio u nju – dok je knjiga bila pisana, već kao deo šireg projekta koji je počeo da me zaokuplja krajem pedesetih godina. Prvobitno sam o ovom projektu razmišljala kao o jednoj knjizi, pod naslovom Sirena i minotaur, čije bi se neko od poglavlja zvalo „Odnosi među polovima i ljudska nelagodnost.“ Ideje iz te knjige počela sam da ispitujem početkom šezdesetih na studentima Ratgersa (Rutgers) u nizu predavanja koja su govorila o vezi između individualnosti i društvene sredine, o jazu između posla i zabave, o religiji, o ljubavi prema smrti i konceptu zla; i, najzad, 1966. godine o temi ove knjige. Postalo mi je jasno da radim na nekoliko knjiga istovremeno i (otprilike 1968) da bih od svih njih ovu trebalo da napišem prvu, s obzirom na to da je toliko mnogo ljudi odjednom počelo tako ozbiljno da razmišlja o problemima koje ona razmatra.

Međutim, pišem veoma sporo. Knjiga koja se bavi odnosima među rodovima[1] i koja se objavi 1976. godine ne može se smatrati tematski aktuelnom. Ali i to je dobro, s obzirom na to da ono što moram da kažem ionako sebe ni u jednom trenutku ne preporučuje kao temu. (Moj stil nije da budem u toku: novine i časopisi, a posebno televizija, mediji su koji na mene veoma malo utiču; isti je slučaj sa sastancima, konferencijama i radionicama.) Ova knjiga – osim Poglavlja 10, o kome nisam razmišljala do 1970 – dotiče samo povremeno i površno sadašnju krizu feminističkog osećanja, koja je duboka kao što je duboko bilo i moje osećanje emotivnog kontinuiteta sa njom. Što se samog feminizma tiče – ili, preciznije, velikog zadatka restrukturisanja muško-ženskih odnosa, jedan deo tog zadatka sastoji se u razumevanju razloga zbog kojih su, u praksi, feminizam tako dugo uglavnom na svojim plećima nosile žene – on će biti deo nas neko vreme, pod uslovom da i mi sami budemo ovde neko vreme.

Ono što nije tako dobro ogleda se u činjenici da je tokom godina koje su mi bile potrebne da završim ovu knjigu, postalo sve teže biti optimista u pogledu pitanja da li ćemo zaista biti ovde neko vreme; sve je manje izvesno da bilo šta što neko misli ili napiše može nešto da promeni u smrtonosnom globalnom usmerenju kojim se kreću ljudski poslovi. Mnogo od onog što sam napisala još pre dve godine sada mi zvuči idiotski radosno.

U ovom trenutku smatram da je posao čiji je rezultat ova knjiga svakako bilo neophodno obaviti. Bez obzira na to da li naše razumevanje nešto menja ili ne, moramo pokušati da, koliko god možemo, jasno i u potpunosti, shvatimo to što preti da nas satre. Hteli mi to ili ne, reč je o nečemu što ne može da nas ne zanima. Pored toga, to je deo borbe u koju moramo ući, deo našeg nagona da toj pretnji, što je efikasnije moguće, suprotstavimo svoju energiju. Ne možemo nikako biti sigurni da će ta borba zaista zaustaviti smrtonosnu plimu, ali ne možemo ni tvrditi da neće. U svakom slučaju, boriti se protiv nečega što može da uništi sve što volite na ovom svetu – boriti se protiv toga ne pasivno i autistički, odbijanjem i slepom silom, već inteligentno, naoružani svojim glavnim oružjem, strasnom radoznalošću – za mene je ljudski način[2] da se živi dok se ne umre. 

 

Što se tiče kategorije kojoj pripada ova knjiga, ona je proizvod stvoren iz unutrašnjeg rezervoara u kome je lično iskustvo teklo uporedo sa različitim tokovima formalnog razmišljanja: sa socijalno-filozofskim, socijalno-naučnim, književnim, sa psihoanalitičkim strujama, pa čak i sa nekim strujama eksperimentalnog proučavanja percepcije i kognicije kojima sam posvetila dobar deo svog radnog veka.

Ona, dakle, nije školska knjiga i nema ambiciju da napravi pregled relevantne literature. Ne samo zato što bi taj zadatak (za mene) bio neizrecivo obiman već zato što se protivi mojim principima. Ja verujem u nesistematično čitanje i u nasumično hvatanje beleški. Smatram da svaki napor da se, iz nehumane bujice štampane ljudske reči koja nas svakodnevno preplavljuje, stvori racionalna politika o tome šta iz nje treba usvojiti liči na akt samoobmanjivanja u lažnom ovladavanju materijom.

Ona nije ni naučna knjiga jer ne postoji – i, koliko znam, ne može ni da postoji – formalni način da se „proveri“ pouzdanost takve formulacije na kojoj počiva njen centralni argument. (Neka od njenih manje važnih tvrđenja mogla bi se preformulisati u hipoteze za empirijsku proveru, ali ta vrsta naučnog rada ne spada u red mojih najomiljenijih.) Njen metod se zasniva na obraćanju čitaočevom ličnom iskustvu: ako rezultat na bilo koji način bude prosvetiteljski, njen argument se potvrđuje onoliko koliko je to moguće.

Ova ograničenja ne spominjem u smislu izvinjenja već u smislu upozorenja. U meri u kojoj uopšte uspe da prenese svoju poruku ova knjiga će svakako razbesneti svog čitaoca jer nas njena poruka emotivno ugrožava. (Jedan od razloga zbog koga mi je trebalo tako mnogo vremena da je završim počiva u činjenici da ona ugrožava i mene lično.) Čitaoca, prema tome, moramo upozoriti na iskušenje koje ga čeka. S obzirom na to da moja argumentacija nije zaštićena oklopom naučnih referenci niti pruža uvid u suprotne stavove koje bi autor drugačijih sposobnosti i temperamenta možda prikupio, postoji mogućnost da se neko koncentriše na praznine u mom izlaganju – jedva čekajući da ukaže na propuste i preterana uprošćavanja – s ciljem da izbegne veliku nelagodnost sa kojom se mora suočiti ako se moj glavni argument pokaže validnim. Čitalac će doći u iskušenje da se oslobodi te nelagodnosti kroz gnev zbog ograničenja ove knjige (kao, na primer, u slučaju knjige Melani Klajn /Melanie Klein/ Zavist i zahvalnost: vidi Poglavlje 6) i da tako zaobiđe njen suštinski izazov. Alternativa, naravno, ne mora biti u zanemarivanju tih ograničenja; ona bi pre trebalo da predstavlja koncentrisanje na taj izazov (kao što sam, na primer, u Poglavljima 6 i 7 pokušala da se usredsredim na izazov koji upućuje zastrašujuća knjiga Normana O. Brauna (Norman O. Brown) pod naslovom Život protiv smrti, čiji se značaj lako može izbeći cepidlačenjem o njenim manama) i hvatanje u koštac s njim sve dok ne postane deo našeg sopstvenog aktivnog stava.

Ova knjiga je posvećena živim i mrtvim ženama i muškarcima koji su bili od suštinskog značaja za moj život: pre svega mojoj kćerki, mojoj majci, mom bratu, mom ocu i mom mužu. Svako od njih se u velikoj meri razlikovao ili se razlikuje od složenih portreta „normalne“ muškosti i ženskosti čiji se koreni, u našim uzajamnim odnosima u kojima u odgoju dece žene imaju dominantnu ulogu, ovde analiziraju. I zaista, upravo način na koji su oni (ali i ja) odstupili od tih normi roda – kao i uslovi života koji su njih (kao i mene) u isto vreme oblikovali u detinjstvu predstavljaju osnovu tih normi – stvara korpus privatnih podataka na koje se moje izlaganje u ovoj knjizi najintimnije oslanja.

Što se tiče drugih ljudi koje sam dovoljno dobro poznavala da bih u punoj meri mogla da osetim ženskost ili muškost njihove ličnosti, većina njih bolje se uklapa u impresionističke skice rodova date u ovoj knjizi nego petoro ljudi iz moje porodice koje sam gore spomenula. Nije potrebno naglašavati da se niko od tih ljudi u date skice nije uklopio savršeno kao i da se nekolicina uopšte i nije uklopila. (Posebno su mi troje od četvoro mojih baka i deka sjajno pokazali, mnogo pre no što sam kao učenica počela u školi da razmišljam o tim problemima, kakvu štetu surovo nasilje društvenih očekivanja organizovano oko roda može da nanese ljudskoj individualnosti.) Međutim, na mene je najjači utisak ostavila činjenica da je u svim tim ljudima postojalo nešto, što je postojalo i u meni samoj, nešto što je istinski, iz dubine našeg bića, pristajalo na preovlađujuće odnose među polovima; kao i da je to pristajanje bilo podjednako ispunjeno radošću, ljubavlju i razumnošću svih nas ali i glupošću, zloćom, odbacivanjem, ludošću i tugom.

Svom mužu Danijelu Lermanu (Daniel Lehrman 1919-1972), pre svih, dugujem lično iskustvo koje me je podstaklo da se poduhvatim ovog zadatka. Tokom vremena koje sam provela sa njim (bila sam sredovečna jer smo se kasno sreli) otkrila sam koliko duboko može da ode preovlađujući oblik emotivne simbioze između polova; koliko je ono što imamo pravo da najstrasnije volimo utkano u nju; i kako je užasno kada tu simbiozu prevaziđemo onda kada za to dođe vreme.

Intelektualna pozadina iz koje izrasta ova knjiga uključuje istraživačku tradiciju Geštalt u kojoj je ukorenjen eksperimentalni aspekt mog identiteta kao psihologa. U okviru te tradicije, naročito kada sam je upoznala kod Maksa Verthajmera (Max Wertheimer) i Volfganga Kolera (Wolfgang Kohler), osnovni naglasak stavljen je na ljudski razum i intelektualnu kreativnost. Međutim, tek su u knjizi Solomona Eša (Solomon Asch) Socijalna psihologija zaista detaljno objašnjene posledice koje taj naglasak ostavlja na prirodu našeg društvenog života. Svakome ko je pročitao tu knjigu i čita ovu biće jasno koliko sam naučila od Eša kada sam bila njegova studentkinja. Međutim, biće mu isto tako jasno i u kojoj meri se moje kasnije razmišljanje udaljilo od njegovog.

To udaljavanje stoji u vezi sa drugom glavnom intelektualnom tradicijom – psihoanalitičkom misli – na koju se ova knjiga oslanja. I mene su, kao Eša i druge zagovornike Geštalt psihologije, uznemirila neka ozbiljna iskrivljavanja do kojih je došlo u frojdovskoj perspektivi. Ja, međutim, nisam sklona da ih iskoristim kao osnovu za zanemarivanje uznemirujućih pitanja na koja nam Frojd (Freud) – i veoma impresivno njegov nastavljač Norman Braun – skreće  pažnju protivno našoj volji: ta pitanja su od fundamentalne važnosti.

Podjednako me uznemirava, kao i druge radikalne kritičare odnosa među polovima, polna netrpeljivost koja je ugrađena u frojdovsku perspektivu. Međutim, nisam sklona da dozvolim da prisustvo te netrpeljivosti odvrati moju pažnju od ključa za izlaz iz naše kategorije roda koji Frojd, na izvestan način nesvesno, daje. Feministička zaokupljenost Frojdovim patrijarhalnim predrasudama i njegovom nemogućnošću da živahno iskoči iz svoje viktorijanske muške kože, čini mi se veoma nezahvalnom. Frojd nam je stavio na raspolaganje revolucionarnu konceptualnu alatku. Ako se plašimo da je upotrebimo – a njeno korišćenje jeste zastrašujuće – onda smo mi same krive za to.

Objašnjenje koje ja ovde nudim predstavlja pokušaj da se razreši kontradikcija između frojdovske i Geštalt vizije društvenih procesa (ono dopunjava i proširuje obe vizije, štaviše, uključuje implikacije darvinističkog načina mišljenja, koje sada podupiru arheološki podaci, u pogledu ljudske evolucije). Moje objašnjenje povezuje rezultat tog pokušaja sa širokim projektom restrukturisanja odnosa među polovima, projektom koji, po mom mišljenju, daje rešenje za neke nerešene teškoće u frojdovskom viđenju problema sa kojim se naša vrsta suočava.

Frojdov doprinos radikalno je produbio našu svest o izvesnim suštinskim strukturnim defektima u ljudskom životu, od kojih je jedan ogromna napetost nametnuta i muškoj i ženskoj ličnosti činjenicom (čije dejstvo potiče od izvesnih kognitivnih i emotivnih specifičnosti ljudske vrste koje se ne javljaju kod drugih životinjskih vrsta) da je glavno prisustvo u ranom detinjstvu prisustvo odrasle žene. U tom smislu Frojd je revolucionaran. Konzervativna je njegova pretpostavka da taj strukturni defekt predstavlja nepromenljivi uslov za postojanje naše vrste i da je sve što dobijamo od boljeg razumevanja tog uslova, dobra volja da prihvatimo neizbežno bez dizanja nepotrebne galame.

Upravo toj pretpostavci ova knjiga upućuje izazov i detaljno objašnjava posledice koje za muško-ženske odnose uslede kada se ta pretpostavka dovede u pitanje, pokazujući kako se te posledice, sa svoje strane, odnose na mogućnost prevazilaženja drugih karakteristika naše zajedničke neuroze na koju Frojd ukazuje.

Na taj način ova knjiga ukazuje na suštinsku prazninu u perspektivi socijalnih filozofa koji pokušavaju da daju dijagnozu nekontrolisanog ubrzanja tokova suprotnih životu ljudskih institucija. Oni zanemaruju važnost naše tradicionalne simbioze rodova u ovekovečenju te institucije, koja se, upozoravaju nas, mora okončati. Odnosi među polovima, po mom mišljenju, imaju za cilj da održe nerešenom suštinsku ambivalentnost usredsređenu na najspecifičniju, najvitalniju i najopasniju sposobnost naše vrste: sposobnost za inicijativu i za samoizgrađivanje. U ovoj raspravi želim da uporedim nedovoljan akcenat koji Norman Braun stavlja na ono što je konstruktivno u pozitivnom aspektu te ambivalentnosti sa nedovoljnim akcentom koji Simon de Bovoar (Simone de Beauvoir) stavlja na ono što je konstruktivno u negativnom aspektu te ambivalentnosti: i on i ona, uz pomoć dijalektike, natkompenzuju osećajnu jednostranost koja se tradicionalno zahteva od njihovih polova.

Čitaoci koje zanima konkretna akcija ka ostvarenju jednakosti među polovima mogu posle prvog čitanja steći utisak da je ova knjiga obeshrabrujuća. Ako je tačno, kao što ja kažem, da su izvesne zloupotrebe koje su danas prisutne neizbežne dokle god u ranom staranju o deci dominira žena, postavlja se pitanje šta sada možemo da uradimo da to promenimo? Kako se možemo suprotstaviti onome što je ugrađeno u „normalnu“ ličnost, to jest, u onu koju je odgajila majka? Postoje dva odgovora na to pitanje. Prvi, da normalna ličnost nikada, u stvari, nije prihvatila te zloupotrebe. Borba protiv njih, na svakom nivou, potiče od napetosti inherentne takvoj ličnosti i neizbežno će se nastaviti. Želim da ta borba – koja je sada pojačana zbog razloga koje sam istražila u Poglavlju 10 – bude intenzivirana uvidom u dubinu neophodnosti da roditelji podele staranje o deci u ranom detinjstvu. Drugi, zato što roditelji ionako već teže da to zajedno čine od početka ne razmišljajući o razlozima koje ovde istražujem. Želim da njihovi napori budu ojačani potpunom svešću o tim razlozima. Njihove napore, štaviše, podupiru sve akcije koje se preduzimaju u cilju ostvarivanja jednakosti u ekonomskoj, političkoj, zakonskoj i drugim oblastima.

Zbog pomoći koju su mi pružili u pisanju ove knjige, dugujem zahvalnost mnogim ljudima kojih je više nego što ovde mogu da nabrojim.

Razgovori sa Anetom Overbi (Annette Overby) pomogli su mi mnogo više od bilo kakvog čitanja da shvatim način na koji su osećanja odraslih u sazvučju sa emotivnom atmosferom ranog detinjstva; da shvatim ogromnu moć, privlačnost i omraženost osobe ili osoba koje se staraju o detetovom telu i daju podršku njegovoj pre-verbalnoj ličnosti koja se budi; da shvatim način na koji se muškarci i žene emotivno razlikuju i pobuđuju različite emocije u drugima, što je posledica činjenice da su osobe koje su se od najranijeg uzrasta starale o njima bile žene.

Zahvalna sam svom prijatelju Robertu Hajndu (Robert Hinde) zbog izuzetno detaljnih i promišljenih komentara u vezi sa velikim delom ovog rukopisa. U meri u kojoj sam mogla da prihvatim njegove komentare, napor da to učinim ojačao je moju argumentaciju. Ali bilo je mnogo komentara u vezi sa kojima nisam mogla ništa da uradim. Hajnd mi je živopisno pokazao kako se oseća čitalac koji smatra da su široke skice njegovog/njenog intelektualnog krajolika neadekvatno predstavljene u diskusiji ove vrste. On mi je takođe jasno ukazao na jedan od mnogobrojnih strahova koji uprošćeni impresionistički metod, koji mi je ovde bio neophodan, može da izazove.

Zahvalnost isto tako dugujem uzastopnim talasima studenata sa Univerziteta Ratgers-Njuark (Newark) sa kojima sam proveravala ideje iz ove knjige u periodu od 1966. do 1974, i čije su reakcije postale deo nje. Nemoguće je setiti se i spomenuti sve njih. Ali među njima su Džo Kanareli (Joe Cannarelli), Lois Gurvic (Lois Goorwitz), Stiv Konksol (Steve Koncsol), Ken Mejzi (Ken Mazey), Pet Mils (Pat Mills), Gven Rejes (Gwen Reyes), Elen Suberman (Ellen Souberman) i Šila Vajt (Sheila White).

Moje kolege Hauard Gruber (Howard Gruber) i Kej Šik (Kay Schick) pročitali su prvu verziju Prvog dela. Ervin Glajks (Erwin Glikes), Ivlin Raskin (Evelyn Raskin), En Salomon (Ann Salomon), Džej Rozenblat (Jay Rosenblatt), Anet Overbi, Nina Lerman (Nina Lehrman), Suzan Louz (Susan Lowes) i Albert Dinerstin (Albert Dinnerstein) pročitali su izvestan broj poglavlja. Neki od njih dali su mi izuzetno korisne savete a svi su mi pružili značajnu podršku.

Dve prijateljice su me posebno zadužile. Jedna od njih je Telma Česni (Thelma Chesney), sa kojom sam mnogo puta raspravljala o svom centralnom argumentu i koja je dva puta pažljivo pročitala čitav rukopis u različitim fazama njegovog stvaranja. Njena izuzetno uravnotežena, lucidna i suptilna intelektualna perspektiva pomogla mi je više nego što mogu da kažem; njeno razmišljanje ide pravo u suštinu pitanja ostajući otvoreno za njegove nijanse. Njena književna pronicljivost pomogla mi je da na mnogim mestima učinim svoj jezik jasnijim (toliko puta sam poželela da ona napiše ovu knjigu umesto mene). Moralna podrška koju mi je ona davala bila mi je od velike pomoći i na nju sam se u velikoj meri oslanjala.

Druga prijateljica je Džoan Herman (Joan Herrmann), koja je dolazila i ostajala kod mene u dva navrata, kada inače ne bih uopšte mogla da radim, i tokom jednog od tih perioda (leta 1973) utrošila je sve svoje vreme da, zajedno sa mnom, radi na ovom rukopisu. Njene reakcije na Poglavlja 1-6 (reakcije u kojima su nauka i poezija spojene na njoj svojstven način) pomogle su mi u mnogim stvarima. U prvom delu Poglavlja 8 (strane 160-176) ona je imala ulogu saradnika: polazeći od naših razgovora u kojima sam joj dala smernice o tome šta želim da kažem u tom poglavlju, ona je napisala njegov prvi koncept. Jezik ove knjige uglavnom je njen kao i način njene organizacije. Što se tiče knjige kao celine, sumnjam da bi ona ikada bila završena da nije bilo Džoanine intenzivne i neprocenjive pomoći. 

U krugu ljudi koji su pomogli u pripremi rukopisa, posebnu zahvalnost zbog inteligentnog empatičkog kucanja dugujem Lorejni Šor (Lorraine Schor), Lilijani Nort (Lillian North), i svojoj kćerki Nejomi Miler (Naomi Miller). Ovoj poslednjoj s ljubavlju zahvaljujem i zbog toga što je pročitala, ponekad u uzastopnim verzijama, svako poglavlje u ovoj knjizi; zbog detaljnog i oštrog intelektualnog komentara i književnih saveta kao i zbog postojane i vitalne emotivne podrške koju mi je davala.

Najzad, zahvaljujem Fren Mekalof (Fran McCullough) za sve ono što autorka duguje izuzetno talentovanoj urednici.

 

Proleće 1976.



[1] Rod (gender) je termin koji označava društvenu konstrukciju polnosti. (Prim. prev.)

[2] Pretpostavljam da niko nema pravo da odredi koji je pravi ljudski način; ali je on svakako po svojoj suštini ljudski način. Drugi mogući način je da svoju najveću ljubav povučete iz onog što izgleda da će biti uništeno – iz života na Zemlji – i usredsredite je na nešto manje: na sadašnji trenutak. Ili na nešto šire: na kosmičku realnost u okviru koje je sama Zemlja beznačajna. Savremeno okretanje od istorije ka religijskom iskustvu izgleda da je bar delimično izraz te mogućnosti.