Rascep

 

Neuspeh muškaraca iz tih krugova da sprovedu do kraja proces koji su započeli nije vodio samo u istorijski ćorsokak već je doveo i do sudbonosnog rascepa između polova. Taj neuspeh je, na ličnom planu, neizmerno uvredio i lišio tradicionalnog nasleđa žene koje su sa njima mogle da sarađuju na ravnopravnoj osnovi. To što su pomenuti muškarci želeli da dobiju od žena u kombinaciji sa onim što one nisu želele, to što muškarci nisu mogli da im pruže u kombinaciji sa onim što je ženama bilo potrebno, ne samo da je novu levicu lišilo njenih najjačih ženskih učesnica (što je u značajnoj meri doprinelo njenom demoralisanju), već je isto tako praktično onemogućilo da se između tih žena i tih muškaraca razviju stabilne veze primarne grupe – veze u kojima se odrasli organizuju oko seksualne privrženosti. A život bez takvih veza za većinu ljudi predstavlja sumornu perspektivu koja im oduzima želju za životom. Neko drugi će morati da kaže kako taj problem na ličnom planu utiče na osećanja muškaraca i kako oni pokušavaju da sa njim izađu na kraj. Ali, za žene on je bio akutno – i gnevno – bolan. (Izvestan broj tih žena utopio je svoje glavne lične korene u domaćinstva ili zatvorene zajednice koje su se sastojale samo od žena, ili od žena i njihove dece. Međutim, periferna i sporadična heteroseksualnost koju podrazumeva privrženost ovakvom načinu života nije za svakoga. Kao što nije ni celibat. Lezbijska alternativa, da bi bila održiva, mora biti stvar osećajnog erotskog prioriteta, a ne surogat za heteroseksualne odnose ili stvar političkih principa.) U okviru ove uticajne manjine stvorena je situacija čiju emotivnu oštricu žene ne mogu spremno da otupe, kao što muškarci možda mogu: stari heteroseksualni odnos intimno je neodrživ – mada je povezan sa ličnim osećanjem za istoriju koje, isto tako, na privatnom planu izbacuje ličnost iz ravnoteže i vređa unutrašnje osećajno jezgro individualne vitalnosti.

Ne samo da izgleda da žene ovaj intimni bol (bar na površini) doživljavaju snažnije od muškaraca[1], već širi istorijski ćorsokak, čiji je on deo, vrši drugačiju vrstu ličnog pritiska na žene. Činjenica da je inicijativa za stvaranje sveta, za koju su tradicionalno bili odgovorni muškarci, sada zapala u nevolju bez presedana – da je ta inicijativa sve jasnije prožeta bezumljem – jače pogađa muškarce: ta činjenica predstavlja napad na njihovo osećanje ljudske muškosti. Način na koji ta ista nevolja bez presedana podriva našu ličnu povezanost sa prošlošću i budućnošću jače pogađa žene i predstavlja napad na njihovo osećanje ženske ljudskosti.

U ovom trenutku ne možemo ni da zamislimo u kakvim će uslovima, ako uopšte budu postojali, deca koju žene nose u svojim telima, hrane mlekom iz svojih dojki, i za čiji se odgoj tradicionalno osećaju odgovornim, moći da prežive i rode drugu decu. Kod žena koje sebi dozvoljavaju da razmišljaju o toj činjenici, stavovi o rađanju dece variraju od (a) slabe nade, preko (b) osećanja da neko rađa decu zbog svog neposrednog kratkoročnog zadovoljstva, do (c) ubeđenja da nijedna društveno odgovorna žena neće ni pomisliti da rađa decu (već ih ima previše, ona već rođena verovatno će doživeti užasan kraj, postoje neodložni društveni zadaci za čije rešavanje je potrebna energija koju im materinstvo neoprostivo oduzima, itd.)

Tradicionalna odgovornost žene za održanje ličnog emotivnog kontinuiteta kroz vreme nije poremećena samo u pravcu budućnosti što je činjenica koja se ogleda u njenoj ulozi žive karike između dede i babe, s jedne strane i unučadi sa druge; poremećena je ženina uloga u ceremonijama prilikom rođenja, venčanja i pogreba koja se sastoji u održavanju bliskih veza između starih i mladih, nerođenih i mrtvih. Ta tradicionalna odgovornost žene poremećena je i u pravcu prošlosti. Ljudi su sve više primorani da pronalaze načine života koje njihovi roditelji ne mogu ni da zamisle. Presecanje psiholoških veza sa roditeljima koje takav način života podrazumeva više unižava žene nego muškarce jer podriva žensko osećanje ljudskog značaja koje je do sada proisticalo iz zadatka da se održi intimni most među generacijama na kome konačno počivaju formalno stvaranje sveta i sama ljudskost.

Drugim rečima, istorijski ćorsokak u koji smo dospeli diskredituje suštinske humanizujuće funkcije stabilnih dugovečnih primarnih grupa koje premošćuju generacije, funkcije za koje su po tradiciji zadužene žene. Ta činjenica može da objasni ogorčeno, nesmotreno, reaktivno obeležje većeg dela nove feminističke retorike koja je usmerena protiv biološke porodice, protiv stalne lične privrženosti odraslih deci („pokret za oslobođenje dece“), čak protiv ličnog telesnog rađanja (ironično je što se to događa baš u ovom trenutku istorije kada su ugnjetačke crte tog aspekta naše biologije postale zastarele a njena zadovoljstva optimalno dostupna onima koji ih žele). Lišen svog humanizujućeg značaja, sam biološki kontinuitet vrste postaje neprihvatljivi teret; sposobnost rađanja živih mladunaca i njihovo hranjenje mlekom postaje čudovišno nasleđe sisara. Neke žene dobijaju želju da iskoče iz svog tela, iz svoje neodgovarajuće ženske kože.

Žena je odsečena od glavnog postojećeg oblika primarne grupe za davanje podrške (heteroseksualne porodice); odsečena je čak i od svojih roditelja i svoje moguće dece zbog istorijske zbrke u koju nas je dovelo otvoreno muško vođstvo; odsečena je i od same istorije zato što muškarac onemogućava da njen poseban, tradicionalno usitnjen doprinos postane deo istorijskog procesa; muškarac vidi da je taj doprinos odavno zreo za integraciju ali nije spreman da sarađuje sa njom kao sa sebi ravnom: kako se žena onda može osećati? Kakav može biti njen stav prema stvorenju koje je sa njene tačke gledišta (jer ona nije imala priliku da se oseti odgovornom za nju) stvorilo ovu zbrku, ovu ubitačnu nevolju i koje je čak i sada sprečava da pruži svoj ljudski doprinos njenom rešavanju? Izgleda da je sada moguće, prvi put u istoriji, da žene u značajnom broju počnu da strahuju od muškaraca, mrze muškarce i gnušaju se muškaraca kao što su muškarci sve vreme strahovali od žena, mrzeli žene i gnušali ih se.

Vratimo se sada suštini ove knjige. Naravno da ne znamo koji će biti sledeći korak tih žena i tih muškaraca o čijem smo položaju upravo diskutovali; ne možemo pretpostaviti ni kakav će specifični oblik poprimiti projekat polne slobode niti koji će ljudi biti najaktivniji u njegovom sprovođenju. Međutim, značaj razvoja jedne manjine, o kome smo ovde govorili, proističe iz šireg istorijskog razvoja čiji je on deo; značaj tog razvoja ogleda se u tome što on pokazuje opšti pravac u kome će se kretati naša budućnost (ako je budemo imali). Po mom mišljenju, upravo taj opšti pravac možemo predvideti.

 

Zaključak

 

Sve u svemu, dogodilo se nešto neopozivo; dogodilo se svima iako to svi jasno ne osećaju: muško-ženska saradnja u održanju sumanutosti istorije, o kojoj smo diskutovali u Poglavlju 9, postala je nemoguća u svetlu promene u našoj sveukupnoj perspektivi, koju sam nešto ranije sumirala pod naslovom „Pregled“; uopšteno govoreći, to se dogodilo zbog naše promenjene perspektive „progresa,“ zbog potencijala koje smo oduvek smatrali „zlim“ i prirode onog za šta smo odgovorni.

Bez te suštinske karakteristike našeg simbiotskog odnosa među rodovima – suštinske (a) zato što utiče na konačno značenje našeg života, na konačni karakter mesta koje zauzimamo u poretku stvari, i (b) zato što predstavlja matricu koja usklađuje sve ostale karakteristike, ključnu kopču koja ih je držala zajedno, tačku oslonca u kojoj je zategnutost koju su ti odnosi stvarali držana u ravnoteži – ruši se i sve ostalo što taj odnos održava. Prema tome, iako nam je mrsko (bar većini nas) da se odreknemo te simbioze, ona je za (sve) nas zaista već postala prošlost. Napor koji sam uložila u pisanje ove knjige imao je za cilj da utvrdi zbog čega smo svi tako tužni: s jedne strane, šta je to u umiranju starih odnosa što svi moramo da prevaziđemo ako ne želimo da i sami umremo; i s druge strane, šta je to u tim odnosima što nam je svima legitimno potrebno, bez čega ne možemo i ne bi trebalo da živimo i za čije ostvarenje moramo da pronađemo druge načine.

 

 



[1] Izvestan broj opštih razloga za neke razlike koje postoje s tim u vezi naznačen je u Poglavlju 4. Ali, ja ne mogu da prosudim kako se stvarno osećaju muškarci koji dožive emotivni slom: ženske reakcije su u tom smislu mnogo bolje artikulisane.