Okvir G
Telesno
zasnovane veze sa novorođenčetom koje su ženama zajedničke sa mačkama i ženkama
pacova suštinski se preobražavaju – baš kao što se seks, izlučivanje izmeta, spavanje
i druge životinjske funkcije preobražavaju – zbog svog položaja u centralnom
nervnom sistemu ljudske vrste.
Pomislite
na lučenje mleka praćeno grčenjem materice koje kod majke izaziva plač gladne
bebe. Ove reakcije, koje su isto tako automatske, kao što je automatsko i
uslovljeno lučenje pljuvačke kod psa na zvuk Pavlovljevog zvona, obezbeđuju da
žena, kao mačka ili ženka pacova, odmah nahrani svoju bebu. Pod maskom ove
jednostavne sličnosti počivaju neke suštinske razlike.
S jedne
strane, lučenje mleka i kontrakcije materice nisu kod žene ni neophodne ni
dovoljne da obezbede da beba bude nahranjena kao što je slučaj kod mačke ili
ženke pacova. Drugi roditeljski motivi utiču na činjenicu da bi žena ionako
nahranila bebu kao i na to da bi u nedostatku tih drugih motiva ona mogla – s
obzirom na to da je roditeljstvo kod ljudske vrste dug proces koji podrazumeva
veliku odgovornost i da su ljudi sposobni da razmišljaju o budućnosti čak i
uprkos jakim fizičkim osećanjima – da bebu i napusti.
U isto
vreme, telesne reakcije sisara imaju za majku kod ljudske vrste emocionalne
posledice koje ne postoje kod mačke ili ženke pacova. Kao prvo, njeno telo
šalje informaciju o osećanju njenom svesnom sopstvu na način koji je jedino
moguć kod bića sa visoko razvijenom svešću o sebi. Na primer, ako se moje telo
iznenada naježi ono mi može „reći“ da sam se više uplašila nego što sam
shvatila; osećanje peckanja ili poskakivanje može u meni „probuditi“ iznenadnu
svest o radosti. Na isti način majčino telo lučeći mleko i grčeći središte svog
tela saopštava svojoj vlasnici koliko je ona strasno povezana sa bebom.
Štaviše, sećanje i predviđanje oblikuju osećanje kod žene, za razliku od mačke
ili ženke pacova. Kada majka oseća kako joj se beba pomera u stomaku, ona jedva
čeka trenutak kada će je držati u rukama jer opaža da se u njoj pomera jedna
ličnost. Kada ona sada tu ličnost privije na grudi, ona se priseća tog
pomeranja u svom telu. I njeno buduće osećanje prema detetu, kada se ta bliska
veza posle porođaja prekine i kada beba postane bučno dete (ili još kasnije,
bubuljičavi adolescent ili ekscentrik čija kosa počinje da sedi) uvek će, na
nekom nivou, biti obojeno – što ne bi mogao biti slučaj kod manje inteligentnog
sisara – sećanjem na strast koja u tom času kod nje prouzrokuje grčenje stomaka
i izlazak mleka iz bradavica na grudima.
Upravo u
tom preobraženom obliku – u ljudskoj svesti o sebi i trajnom ljudskom obliku –
ženina veza sa detetom oličava njen kontinuitet sa daleko jednostavnijim
stvorenjima. Međutim, mi se ponašamo kao da taj biološki kontinuitet sam po
sebi čini tu vezu na neki mističan način svetom i nedodirljivom: osećamo da
petljati se sa njom – kao da nas petljanje, pre svega, nije uspravilo na dve
noge – znači da ćemo je oskrnaviti. I tako se, naslepo, oslanjamo na tu vezu
koja treba da nosi ceo rani teret roditeljske funkcije, koja je neuporedivo
šira i zahtevnija od iste te funkcije kod mačke ili ženke pacova, teret čiji je
glavni deo ništa manje muški nego ženski, s obzirom na to da se sastoji od prve,
psihološki gledano najvažnije, inicijacije novog člana naše vrste u položaj u
kome se vrsta nalazi.
Odsustvo
postporođajne telesne veze između muškarca i njegovog deteta predmet je
odgovarajuće transmutacije: činjenica da ljudska tela imaju ljudski mozak u
sebi ne čini samo materinstvo, već i očinstvo, radikalno drugačijim za nas u
odnosu na mačke ili pacove (ili čak za pavijane ili gorile).1 Bez obzira na to
da li su pitanju muškarci ili žene, na pitanje od čega se sastoji fiziološki
određeno roditeljsko ponašanje mora se odgovoriti u sklopu onoga što obuhvata
naše sopstvene fiziološke osobine po kojima se najviše razlikujemo od drugih
vrsta: organi koji upravljaju našim roditeljskim postupcima uključuju organe
intelekta.
Baš zato
što ne može da nosi bebu u stomaku niti da je hrani mlekom iz svojih grudi,
otac kod ljudske vrste – sa svojom sposobnošću da zamisli da je ono što nije,
da radi ono što ne može, da vidi ono je nestalo ili što još nije tu ili što
nije na vidiku – oseća posebno živopisni poriv da upotrebi svoje druge, još
jedinstvenije ljudske sposobnosti da bi odgajio tu bebu. Za njega novorođenče
nije, kao za mačora, mala gomila mesa posebnog mirisa koja se grči i pišti. On
po pravilu mesecima razmišlja o kćerki ili sinu, biću začetom njegovim sopstvenim
semenom čije ga dugo, misteriozno sazrevanje u mračnoj unutrašnjosti druge
osobe može učiniti nestrpljivim ili ljubomornim; o biću čija će ga sličnost sa
njegovim mrtvim babama i dedama uzbuditi, čiju budućnost predviđa prvo kao
deteta koje će mu praviti društvo a zatim i kao odrasle osobe na koju će moći
da se osloni i koja će i sama imati potomke; o biću čiji će ga telesni razvitak
i kontinuirano ostvarenje svakodnevnih dostignuća uskoro preplaviti radošću i
ponosom.
U skladu
sa tim porivom, muškarci su do sada morali da se ponašaju na indirektne načine:
vidi opise koje, na primer, daju Hejs i Margaret Mid o različitim oblicima
kuvade u kulturama u kojima muškarci posredno učestvuju u rađanju deteta; ili
rituale inicijacije kroz koje oni simbolično i žustro potvrđuju da su oni lično
stvorili ljudska bića za razliku od pukog ljudskog mesa koje izbaci žena.
Setite se takođe zabrinutosti koju muškarci širom sveta pokazuju za besmrtnost
kroz svoje naslednike i njihov napor da kontrolišu seksualni život žena da bi
bili sigurni da deca koju odgajaju zaista potiču od njihovog sopstvenog semena:
slabost njegove fizičke veze sa bebom nanosi muškarcu bol kakav nikako ne bi
mogao da oseti bik ili pastuv.
Sada smo
prvi put u mogućnosti da promenimo strukturu života naše primarne grupe tako da
muškarci mogu da direktno, a ne indirektno, delaju u skladu sa tim specifično
muškim porivom da pomoću kulturnih pronalazaka potvrde i ojačaju svoju, kod
sisara vrstom uslovljenu, previše labavu vezu sa decom.[1]
Njima je potrebna sloboda da iznađu mogućnosti da stvore istinski (a ne
simbolični ili posredni) kontakt sa bebama koji je podjednako intiman kao onaj
koji sa bebama ima žena. Sa bebama je istinski kontakt, telesni kontakt, onaj
koji ih održava čistim, nahranjenim, mirnim, sigurnim, odmornim i mentalno
stimulisanim. Kad kažem „podjednako intiman“ to, naravno, ne znači kvalitativno
identičan. Upravo ta nesvodljiva kvalitativna razlika između materinstva i
očinstva – fizička razlika, onako kako se ona reflektuje i reorganizuje u
mislima i osećanjima roditelja – daje muškoj strasti prema bebama njeno muško
obeležje i njenu karakterističnu očinsku boju.
Nije reč
samo o tome da smo danas u mogućnosti da ostvarimo tu promenu; iz razloga o
kojima se diskutuje kroz čitavu ovu knjigu, tu promenu je sada hitno sprovesti:
ona može da predstavlja, ako nam vreme dozvoli, značajni pomak u pogledu naše
kolektivne sudbine.
Nažalost, Materinstvo je pouzdano u još jednom smislu:
ono stvara dečake koji će postati detinjasti muškarci, nesigurni u svoje
razumevanje osnovnih životnih realnosti. Materinstvo stvara devojčice koje će
pouzdano postati detinjaste žene, nesigurne u svoje pravo na potpuni status
odrasle ličnosti u društvu.
Možemo biti sigurni da će takvi muškarci i takve
žene tražiti jedni druge jer po pravilu imaju emotivno jake i emotivno slabe
tačke koje se uzajamno dopunjavaju. Kad bismo imali razloga da osetimo
neizvesnost animalne privlačnosti među polovima i da se zabrinemo zbog opadanja
nataliteta, ova pouzdana emotivna međuzavisnost mogla bi da bude dragocena
garancija da će ljudska vrsta preživeti. Međutim, nas upravo brine suprotna
mogućnost: ne to da ćemo imati premalo, već (uzimajući u obzir čitavu planetu)
činjenica da ćemo imati previše beba.
Zaista, uobičajeni oblici emotivne međuzavisnosti
muškaraca i žena ne samo što nisu garancija ljudskog opstanka već u ovom
trenutku predstavljaju aktivnu pretnju tom opstanku. Udobno međusobno zavisni,
navodno odrasli muškarci i žene dopuštaju da im kontrola nad sudbinom ljudske
vrste izmakne iz ruku: muškarcima – koji vode državnu politiku – jer imaju
neadekvatan emotivni kontakt sa stvarima koje su od suštinske važnosti za
opstanak;[2]
i ženama – koje imaju bolji kontakt sa tim stvarima – jer imaju neadekvatan
autoritet za vođenje državne politike. Uslovi na kojima počiva naš zajednički
život omogućavaju nam da i dalje živimo kao da je mama – imaginarna mama iz
mašte – još uvek pored nas, i diše, u istoj sobi.
5
„Deca,
eto šta su!“[3]
U Poglavlju 4 spomenula
sam da ruka koja ljulja kolevku na dva specifična načina utiče da devojčice
postanu detinjaste i pokorne žene. Prvo, postnatalni period u kome dominira
majka perspektivu seksualne zrelosti odrasle osobe (koja u devojčicinom slučaju
znači raskidanje veze sa svojom prvom ljubavlju) čini problematičnijom za
devojčicu nego za dečaka. Drugo, postnatalni period u kome dominira majka
dovodi kasnije do toga da muškarac u seksu zahteva telesno odricanje žene tako
da ženino pokoravanje tom zahtevu kod žena suštinski učvršćuje „ženske“ osobine
poslušnosti, poniznosti i zavisnosti.
Međutim, postoji i
opštija karakteristika takozvanog normalnog detinjstva koja pomaže održavanju
ljudske infantilnosti, osobine koja čini osnovu ne samo patetične detinje
samodovoljnosti koja je u tako velikoj meri karakteristična za žene koje je
odgajila majka, već i za patetično detinje hvalisanje tako karakteristično za
muškarce koje je odgajila majka.1
Problemi sa kojima se
suočavaju dečaci i devojčice dok pokušavaju da postanu muškarci i žene mnogo su
složeniji u pogledu međusobnih razlika nego što se obično misli: ljudi lagodno
klimnu glavom na pomisao da muškarac mora da dokaže svoju muškost, dok žena samo oseća svoju ženskost. Ali ono glavno što muškarci pokušavaju da
dokažu (sebi i jedni drugima) jeste činjenica da su dovoljno snažni da podnesu
snagu koju zamišljaju da poseduju odrasle žene. Glavna stvar koju žene
pokušavaju da osete jeste činjenica da su one zaista odrasle i zaista onako snažne
kao što to muškarci zamišljaju.
Devojčica, kao i dečak,
mora sebe da oblikuje po uzoru na roditelja istog pola[4]
u pogledu nekih suštinskih osobina, da bi zatim odbacila zavisnost od tog
roditelja, uspostavljajući svoj status ravnopravnog i autonomnog bića.
Suštinska razlika počiva u činjenici što je za devojčicu majka, odrasla figura
autoriteta koju ona mora da ugradi u sebe, u trenutku prvog susreta bila daleko
čarobnije i daleko strašnije biće, nego otac za dečaka. Majka je imala
apsolutniju moć od bilo čije sa kojom se dete može sresti kasnije, moć koja je
suviše velika da bi joj se moglo prkositi i koja uliva preveliko
strahopoštovanje da bi se podražavala. Njen uticaj se, štaviše, osećao u tom
emotivno odlučujućem periodu kada se osećanja u potpunosti formiraju bez reči,
osećanja koja zatim žive a da ih reči2 nikad ne dotaknu, tako
da ta osećanja nikada ne dođu pod uticaj zrelijih racionalnijih procesa:
detetove sujeverne reakcije na moć prvog roditelja i dalje vode sopstveni
podzemni život, nepromenjene onim ograničenim delom ljudske osećajnosti koji
nazivamo inteligencijom.
Diskutujući o dečakovoj
zabrinutosti u pogledu odrastanja, autori psihoanalitičkog usmerenja stavljaju
naglasak na njegove sumnje o tome da li će ikada moći da postane tako veliki i
muževan kao njegov otac (i da li u međuvremenu može da izbegne očevu osvetu za
tu i druge suparničke misli i ostvari sa njim solidarnost kao sa svojim uzorom
odrasle osobe). Moguće je da dečak ima više osnova, od devojčice, da bude
obeshrabren zbog tog raskoraka između sopstvenog fizičkog izgleda i izgleda
koji se od njega očekuje kao odrasle osobe: očeve impresivne spoljašnje
genitalije, duboki glas, jaka muskulatura i (u nekim slučajevima) opšta
maljavost mogu se dečaku učiniti drastičnije različitim u odnosu na sebe, nego
što se devojčici majčine obline i pubična maljavost mogu učiniti različitim u
odnosu na nju. Kao što Margaret Mid primećuje u delu Muško i žensko, ova obeshrabrenost ublažava se kod oba pola u najvećem
broju ljudskih zajednica činjenicom da očigledno postoji neprekinuti niz dece i
adolescenata proporcionalne veličine i oblika, što pokazuje korake koje jedinka
treba da pređe od postnatalnog perioda do zrelosti i pomaže da se taj emotivno
neverovatan fizički prelaz učini intelektualno verovatnijim.
Daleko je više
obeshrabrujući, jer je daleko manje dostupan objektivnom spoljašnjem
posmatranju, prelaz iz detetovog sopstvenog sveta misli i osećanja u
nezamislivi unutrašnji svet odrasle osobe istog pola. Taj obeshrabrujući prelaz
suštinski je teži za devojčicu nego za dečaka: unutrašnji svet koji ona mora da
prihvati pripada, na jednom neartikulisanom nivou svesti, čarobno moćnom
božanstvu majke iz postnatalnog perioda. U poređenju sa tim tajnim carstvom,
očev svet, sa kojim se sreće kasnije u detinjstvu, relativno je pristupačan
racionalnom razgraničenju i realistički orijentisanoj fantaziji. Moć koju
devojčica mora da pokuša da ugradi u svoju ličnost sadrži u sebi više
tajanstvenog nego moć sa kojom dečak treba da uradi isto: devojčica počinje da
oličava ženski autoritet sa manje samopouzdanja nego što dečak počinje da
oličava muški; ali ženski autoritet pobuđuje kod dečaka primitivnije
strahopoštovanje nego što ga muški autoritet pobuđuje kod devojčice.
Činjenica da se detetov
prvi produženi kontakt odigrava sa ženom, a ne i sa ženom i sa muškarcem,
dovodi do toga da je, na izvestan način, teže postati žena nego muškarac. U
isto vreme, ta činjenica muškarce na neki način čini bespomoćnijim u odnosu sa
ženama nego žene u odnosu sa muškarcima. Žena sebe, s jedne strane, oseća kao
natprirodno biće pred kojim se muškarac pretvara, gubi hrabrost, zamuckuje
i okamenjuje se od straha da ne
poklekne; s druge strane, žena se oseća poput stidljivog deteta, nesposobna da
u sebi pronađe totalitet čarobne moći koju je kao beba osećala kod svoje majke.
Njoj se može učiniti da se muškarac mnogo bolje uklapa u njen ideal odraslog
muškarca iz detinjstva, nego što se ona sama uklapa u svoj ideal odrasle žene
koji je imala u detinjstvu. To njeno osećanje nedostatka unutrašnjeg autoriteta
produbljuje se iznutra drugim osećanjem koje društvo u velikoj meri podstiče
spolja: da je ona nedorasla da dobije puni status odrasle osobe; da ona nema
pravo glasa u donošenju značajnih političkih odluka; da, prema tome, ona nije
povezana, osim posredno, preko muškarca, sa glavnim tokom događaja u ljudskoj
zajednici i da bez ličnog saveza sa muškarcem ona ne može polagati pravo ni na
kakvo formalno mesto u životu ljudskog društva.
U prethodnom poglavlju
nagovestila sam da veća seksualna sloboda žena – njihova sposobnost da podnose
jednostranu mušku posesivnost kao i da pronađu zadovoljstvo u vođenju ljubavi
uprkos muškim zahtevima da potčine svoje sopstvene erotske porive – počiva na činjenici
da su one, mnogo dublje nego njihovi partneri, ugradile u sebe bogatstvo
izobilja koje im je u početku pružala svemoćna majka. Međutim, jasno je da
ženino prihvatanje tog seksualnog hendikepa takođe počiva na specifično ženskoj
detinjastosti o kojoj smo već govorili. Ženino osećanje nemoći i nedostatka
autoriteta kao odrasle osobe, ali i činjenica da je lišena prava da se u
potpunosti potvrdi svakako bivaju učvršćeni njenim pristajanjem, kao što i sami
učvršćuju njeno pristajanje, na dvostruki standard u seksualnom ponašanju
polova. Može li seksualna sloboda istovremeno biti izraz i zrelijih i
infantilnijih osećanja?
Na prvi pogled može:
preovlađujuća klima u odnosima između muškaraca i žena izgleda da zaista zavisi
i od delimičnog uspeha žene da počne
da oseća da ona oličava potencijale prvog roditelja i od njenog delimičnog neuspeha u tome. Žena se po pravilu u seksu
ponaša kao hraniteljka i kao davalac podrške (to jest kao odrasla osoba) ali i
kao više zavisna i potčinjena ( to jest kao dete) prema muškarcu nego što je on
takav u odnosu sa njom. Muškarac je verovatno, potpunije i lakše nego žena,
stvorio osećanje stvarnog posedovanja statusa koji je roditelj istog pola imao
u očima deteta. Ali muškarac se, u isto vreme, oseća na izvestan način stalno
manje odraslim nego žena: otac koji je muškarac potpunije postao nije, u
arhaičnom sloju ličnosti, ni izdaleka tako moćna figura kao što je to majka
koja je žena delimično postala. Poštovanje koje je kod muškarca pobudio otac
kada se prvi put pojavio kao posebna figura nije imalo koren u postnatalnom
periodu.
Na taj način i ono što žene govore o detinjastom ponašanju muškaraca i
ono što muškarci govore o detinjastom ponašanju žena zasnovano je na
činjenicama: dečak će verovatno lakše uspeti da kompletnije nego
devojčica subjektivno uključi autoritet roditelja istog pola; ali taj autoritet
je u početku bio ograničeniji. Na nivou najranijih osećanja, ženski autoritet
svima nama uliva daleko veće strahopoštovanje. Zbog toga ga žena uključuje u
sebe sa manje potpunim osećanjem unutrašnjeg ubeđenja; iz istog razloga,
muškarac je u većoj meri ogorčen što ga žena poseduje. (Vidi Poglavlje 8)
Jedna važna funkcija
infantilizacije žena u celom svetu ogleda se u činjenici da je muškarce
potrebno ubediti da su oni sami sada bar isto toliko odrasli, u isto tako
tesnom dodiru sa onim što zaista čini kompetentnog, štedljivog i neranjivog
roditelja kao što je to bio roditelj koji je prvobitno i čarobno oličavao te
osobine. Žene se iz svojih sopstvenih razloga povinuju tom odnosu. Njihovo
poverenje u sopstveni status odrasle ljudske jedinke je poljuljano: one ne mogu
u potpunosti da osete u sebi (koja normalna osoba bi mogla?) natprirodnu moć za
koju beba u svakome od nas i dalje veruje da odrasla žena mora da oseća. Žene, dakle,
prave implicitnu pogodbu sa muškarcima: nesigurno igrajući ulogu materinskog
božanstva, koja im je nametnuta, i ulažući veliki napor da sebe ubede da tu
ulogu zaista mogu odigrati, one nisu u položaju da dovode u pitanje pravo koje
muškarci polažu na svoju sopstvenu iluzornu arenu u kojoj se oni osećaju
odraslima. To je bal pod maskama u kome generacije detinjasto sujetnih
muškaraca na jednoj strani, i generacije detinjastih žena glumica na drugoj,
svečano ponovo stvaraju, ali iz dečje perspektive, život odraslih ljudi kakav
oni misle da treba da bude.
[1] U
stvari, suštinski gledano, ova veza može biti daleko manje labava što se tiče
sposobnosti za spontanu fizičku reakciju na mladunce, nego što ona zbog
životnih zahteva ljudske zajednice izgleda. Rozenblat (Rosenblatt), u svom radu
o „materinskom“ ponašanju odraslih jedinki kod pacova, koje nisu majke,
naglašava da mužjaci, kao i ženke device, koji su dovoljno intenzivno izloženi
kontaktu sa mladuncima pokazuju četiri ista, snažna poriva prema njima – čučanje,
pronalaženje, lizanje i pravljenje gnezda – kao ženke posle porođaja; uz
odgovarajuću stimulaciju, njima, takođe, upravljaju mehanizmi ponašanja
uslovljeni okolinom koji čine osnovu onoga što se nekada zvalo „materinski
instinkt.“
[2] Film
Doktor Strejndžlav predstavlja značajan, savremeni, humoristički opis te muške
nesposobnosti.
[3] Kliše:
muškarci to kažu za žene a žene to kažu za muškarce.
[4] I/ili
drugi uzor istog pola, ako je dostupan. U tom pogledu, proširena porodica nudi detetu
dragocene mogućnosti. Ona, međutim, ne menja osnovnu neophodnost da dete ugradi
u sebe moć odrasle osobe koja uliva strahopoštovanje, a pod preovlađujućim
okolnostima upravo moć odrasle žene na početku života uliva veće
strahopoštovanje.
Kao što je, pored ostalih, naglasila Margaret Mid, kad bi
dete živelo u društvenoj sredini u kojoj postoji manje kruta seksualna dihotomija
od one koja sada dominira, bilo bi još više takvih mogućnosti, jer bi odrasle
osobe suprotnog pola sa sebi svojstvenim temperamentom ili interesom mogle
takođe biti uzete kao uzori.