Okvir G

 

Telesno zasnovane veze sa novorođenčetom koje su ženama zajedničke sa mačkama i ženkama pacova suštinski se preobražavaju – baš kao što se seks, izlučivanje izmeta, spavanje i druge životinjske funkcije preobražavaju – zbog svog položaja u centralnom nervnom sistemu ljudske vrste.

Pomislite na lučenje mleka praćeno grčenjem materice koje kod majke izaziva plač gladne bebe. Ove reakcije, koje su isto tako automatske, kao što je automatsko i uslovljeno lučenje pljuvačke kod psa na zvuk Pavlovljevog zvona, obezbeđuju da žena, kao mačka ili ženka pacova, odmah nahrani svoju bebu. Pod maskom ove jednostavne sličnosti počivaju neke suštinske razlike.

S jedne strane, lučenje mleka i kontrakcije materice nisu kod žene ni neophodne ni dovoljne da obezbede da beba bude nahranjena kao što je slučaj kod mačke ili ženke pacova. Drugi roditeljski motivi utiču na činjenicu da bi žena ionako nahranila bebu kao i na to da bi u nedostatku tih drugih motiva ona mogla – s obzirom na to da je roditeljstvo kod ljudske vrste dug proces koji podrazumeva veliku odgovornost i da su ljudi sposobni da razmišljaju o budućnosti čak i uprkos jakim fizičkim osećanjima – da bebu i napusti.

U isto vreme, telesne reakcije sisara imaju za majku kod ljudske vrste emocionalne posledice koje ne postoje kod mačke ili ženke pacova. Kao prvo, njeno telo šalje informaciju o osećanju njenom svesnom sopstvu na način koji je jedino moguć kod bića sa visoko razvijenom svešću o sebi. Na primer, ako se moje telo iznenada naježi ono mi može „reći“ da sam se više uplašila nego što sam shvatila; osećanje peckanja ili poskakivanje može u meni „probuditi“ iznenadnu svest o radosti. Na isti način majčino telo lučeći mleko i grčeći središte svog tela saopštava svojoj vlasnici koliko je ona strasno povezana sa bebom. Štaviše, sećanje i predviđanje oblikuju osećanje kod žene, za razliku od mačke ili ženke pacova. Kada majka oseća kako joj se beba pomera u stomaku, ona jedva čeka trenutak kada će je držati u rukama jer opaža da se u njoj pomera jedna ličnost. Kada ona sada tu ličnost privije na grudi, ona se priseća tog pomeranja u svom telu. I njeno buduće osećanje prema detetu, kada se ta bliska veza posle porođaja prekine i kada beba postane bučno dete (ili još kasnije, bubuljičavi adolescent ili ekscentrik čija kosa počinje da sedi) uvek će, na nekom nivou, biti obojeno – što ne bi mogao biti slučaj kod manje inteligentnog sisara – sećanjem na strast koja u tom času kod nje prouzrokuje grčenje stomaka i izlazak mleka iz bradavica na grudima.

Upravo u tom preobraženom obliku – u ljudskoj svesti o sebi i trajnom ljudskom obliku – ženina veza sa detetom oličava njen kontinuitet sa daleko jednostavnijim stvorenjima. Međutim, mi se ponašamo kao da taj biološki kontinuitet sam po sebi čini tu vezu na neki mističan način svetom i nedodirljivom: osećamo da petljati se sa njom – kao da nas petljanje, pre svega, nije uspravilo na dve noge – znači da ćemo je oskrnaviti. I tako se, naslepo, oslanjamo na tu vezu koja treba da nosi ceo rani teret roditeljske funkcije, koja je neuporedivo šira i zahtevnija od iste te funkcije kod mačke ili ženke pacova, teret čiji je glavni deo ništa manje muški nego ženski, s obzirom na to da se sastoji od prve, psihološki gledano najvažnije, inicijacije novog člana naše vrste u položaj u kome se vrsta nalazi.

Odsustvo postporođajne telesne veze između muškarca i njegovog deteta predmet je odgovarajuće transmutacije: činjenica da ljudska tela imaju ljudski mozak u sebi ne čini samo materinstvo, već i očinstvo, radikalno drugačijim za nas u odnosu na mačke ili pacove (ili čak za pavijane ili gorile).1 Bez obzira na to da li su pitanju muškarci ili žene, na pitanje od čega se sastoji fiziološki određeno roditeljsko ponašanje mora se odgovoriti u sklopu onoga što obuhvata naše sopstvene fiziološke osobine po kojima se najviše razlikujemo od drugih vrsta: organi koji upravljaju našim roditeljskim postupcima uključuju organe intelekta.

Baš zato što ne može da nosi bebu u stomaku niti da je hrani mlekom iz svojih grudi, otac kod ljudske vrste – sa svojom sposobnošću da zamisli da je ono što nije, da radi ono što ne može, da vidi ono je nestalo ili što još nije tu ili što nije na vidiku – oseća posebno živopisni poriv da upotrebi svoje druge, još jedinstvenije ljudske sposobnosti da bi odgajio tu bebu. Za njega novorođenče nije, kao za mačora, mala gomila mesa posebnog mirisa koja se grči i pišti. On po pravilu mesecima razmišlja o kćerki ili sinu, biću začetom njegovim sopstvenim semenom čije ga dugo, misteriozno sazrevanje u mračnoj unutrašnjosti druge osobe može učiniti nestrpljivim ili ljubomornim; o biću čija će ga sličnost sa njegovim mrtvim babama i dedama uzbuditi, čiju budućnost predviđa prvo kao deteta koje će mu praviti društvo a zatim i kao odrasle osobe na koju će moći da se osloni i koja će i sama imati potomke; o biću čiji će ga telesni razvitak i kontinuirano ostvarenje svakodnevnih dostignuća uskoro preplaviti radošću i ponosom.

U skladu sa tim porivom, muškarci su do sada morali da se ponašaju na indirektne načine: vidi opise koje, na primer, daju Hejs i Margaret Mid o različitim oblicima kuvade u kulturama u kojima muškarci posredno učestvuju u rađanju deteta; ili rituale inicijacije kroz koje oni simbolično i žustro potvrđuju da su oni lično stvorili ljudska bića za razliku od pukog ljudskog mesa koje izbaci žena. Setite se takođe zabrinutosti koju muškarci širom sveta pokazuju za besmrtnost kroz svoje naslednike i njihov napor da kontrolišu seksualni život žena da bi bili sigurni da deca koju odgajaju zaista potiču od njihovog sopstvenog semena: slabost njegove fizičke veze sa bebom nanosi muškarcu bol kakav nikako ne bi mogao da oseti bik ili pastuv.

Sada smo prvi put u mogućnosti da promenimo strukturu života naše primarne grupe tako da muškarci mogu da direktno, a ne indirektno, delaju u skladu sa tim specifično muškim porivom da pomoću kulturnih pronalazaka potvrde i ojačaju svoju, kod sisara vrstom uslovljenu, previše labavu vezu sa decom.[1] Njima je potrebna sloboda da iznađu mogućnosti da stvore istinski (a ne simbolični ili posredni) kontakt sa bebama koji je podjednako intiman kao onaj koji sa bebama ima žena. Sa bebama je istinski kontakt, telesni kontakt, onaj koji ih održava čistim, nahranjenim, mirnim, sigurnim, odmornim i mentalno stimulisanim. Kad kažem „podjednako intiman“ to, naravno, ne znači kvalitativno identičan. Upravo ta nesvodljiva kvalitativna razlika između materinstva i očinstva – fizička razlika, onako kako se ona reflektuje i reorganizuje u mislima i osećanjima roditelja – daje muškoj strasti prema bebama njeno muško obeležje i njenu karakterističnu očinsku boju.

Nije reč samo o tome da smo danas u mogućnosti da ostvarimo tu promenu; iz razloga o kojima se diskutuje kroz čitavu ovu knjigu, tu promenu je sada hitno sprovesti: ona može da predstavlja, ako nam vreme dozvoli, značajni pomak u pogledu naše kolektivne sudbine.

 

 

Nažalost, Materinstvo je pouzdano u još jednom smislu: ono stvara dečake koji će postati detinjasti muškarci, nesigurni u svoje razumevanje osnovnih životnih realnosti. Materinstvo stvara devojčice koje će pouzdano postati detinjaste žene, nesigurne u svoje pravo na potpuni status odrasle ličnosti u društvu.

Možemo biti sigurni da će takvi muškarci i takve žene tražiti jedni druge jer po pravilu imaju emotivno jake i emotivno slabe tačke koje se uzajamno dopunjavaju. Kad bismo imali razloga da osetimo neizvesnost animalne privlačnosti među polovima i da se zabrinemo zbog opadanja nataliteta, ova pouzdana emotivna međuzavisnost mogla bi da bude dragocena garancija da će ljudska vrsta preživeti. Međutim, nas upravo brine suprotna mogućnost: ne to da ćemo imati premalo, već (uzimajući u obzir čitavu planetu) činjenica da ćemo imati previše beba.

Zaista, uobičajeni oblici emotivne međuzavisnosti muškaraca i žena ne samo što nisu garancija ljudskog opstanka već u ovom trenutku predstavljaju aktivnu pretnju tom opstanku. Udobno međusobno zavisni, navodno odrasli muškarci i žene dopuštaju da im kontrola nad sudbinom ljudske vrste izmakne iz ruku: muškarcima – koji vode državnu politiku – jer imaju neadekvatan emotivni kontakt sa stvarima koje su od suštinske važnosti za opstanak;[2] i ženama – koje imaju bolji kontakt sa tim stvarima – jer imaju neadekvatan autoritet za vođenje državne politike. Uslovi na kojima počiva naš zajednički život omogućavaju nam da i dalje živimo kao da je mama – imaginarna mama iz mašte – još uvek pored nas, i diše, u istoj sobi.

 

 

 

5

 

„Deca, eto šta su!“[3]

 

U Poglavlju 4 spomenula sam da ruka koja ljulja kolevku na dva specifična načina utiče da devojčice postanu detinjaste i pokorne žene. Prvo, postnatalni period u kome dominira majka perspektivu seksualne zrelosti odrasle osobe (koja u devojčicinom slučaju znači raskidanje veze sa svojom prvom ljubavlju) čini problematičnijom za devojčicu nego za dečaka. Drugo, postnatalni period u kome dominira majka dovodi kasnije do toga da muškarac u seksu zahteva telesno odricanje žene tako da ženino pokoravanje tom zahtevu kod žena suštinski učvršćuje „ženske“ osobine poslušnosti, poniznosti i zavisnosti.

Međutim, postoji i opštija karakteristika takozvanog normalnog detinjstva koja pomaže održavanju ljudske infantilnosti, osobine koja čini osnovu ne samo patetične detinje samodovoljnosti koja je u tako velikoj meri karakteristična za žene koje je odgajila majka, već i za patetično detinje hvalisanje tako karakteristično za muškarce koje je odgajila majka.1

Problemi sa kojima se suočavaju dečaci i devojčice dok pokušavaju da postanu muškarci i žene mnogo su složeniji u pogledu međusobnih razlika nego što se obično misli: ljudi lagodno klimnu glavom na pomisao da muškarac mora da dokaže svoju muškost, dok žena samo oseća svoju ženskost. Ali ono glavno što muškarci pokušavaju da dokažu (sebi i jedni drugima) jeste činjenica da su dovoljno snažni da podnesu snagu koju zamišljaju da poseduju odrasle žene. Glavna stvar koju žene pokušavaju da osete jeste činjenica da su one zaista odrasle i zaista onako snažne kao što to muškarci zamišljaju.

Devojčica, kao i dečak, mora sebe da oblikuje po uzoru na roditelja istog pola[4] u pogledu nekih suštinskih osobina, da bi zatim odbacila zavisnost od tog roditelja, uspostavljajući svoj status ravnopravnog i autonomnog bića. Suštinska razlika počiva u činjenici što je za devojčicu majka, odrasla figura autoriteta koju ona mora da ugradi u sebe, u trenutku prvog susreta bila daleko čarobnije i daleko strašnije biće, nego otac za dečaka. Majka je imala apsolutniju moć od bilo čije sa kojom se dete može sresti kasnije, moć koja je suviše velika da bi joj se moglo prkositi i koja uliva preveliko strahopoštovanje da bi se podražavala. Njen uticaj se, štaviše, osećao u tom emotivno odlučujućem periodu kada se osećanja u potpunosti formiraju bez reči, osećanja koja zatim žive a da ih reči2 nikad ne dotaknu, tako da ta osećanja nikada ne dođu pod uticaj zrelijih racionalnijih procesa: detetove sujeverne reakcije na moć prvog roditelja i dalje vode sopstveni podzemni život, nepromenjene onim ograničenim delom ljudske osećajnosti koji nazivamo inteligencijom.

Diskutujući o dečakovoj zabrinutosti u pogledu odrastanja, autori psihoanalitičkog usmerenja stavljaju naglasak na njegove sumnje o tome da li će ikada moći da postane tako veliki i muževan kao njegov otac (i da li u međuvremenu može da izbegne očevu osvetu za tu i druge suparničke misli i ostvari sa njim solidarnost kao sa svojim uzorom odrasle osobe). Moguće je da dečak ima više osnova, od devojčice, da bude obeshrabren zbog tog raskoraka između sopstvenog fizičkog izgleda i izgleda koji se od njega očekuje kao odrasle osobe: očeve impresivne spoljašnje genitalije, duboki glas, jaka muskulatura i (u nekim slučajevima) opšta maljavost mogu se dečaku učiniti drastičnije različitim u odnosu na sebe, nego što se devojčici majčine obline i pubična maljavost mogu učiniti različitim u odnosu na nju. Kao što Margaret Mid primećuje u delu Muško i žensko, ova obeshrabrenost ublažava se kod oba pola u najvećem broju ljudskih zajednica činjenicom da očigledno postoji neprekinuti niz dece i adolescenata proporcionalne veličine i oblika, što pokazuje korake koje jedinka treba da pređe od postnatalnog perioda do zrelosti i pomaže da se taj emotivno neverovatan fizički prelaz učini intelektualno verovatnijim.

Daleko je više obeshrabrujući, jer je daleko manje dostupan objektivnom spoljašnjem posmatranju, prelaz iz detetovog sopstvenog sveta misli i osećanja u nezamislivi unutrašnji svet odrasle osobe istog pola. Taj obeshrabrujući prelaz suštinski je teži za devojčicu nego za dečaka: unutrašnji svet koji ona mora da prihvati pripada, na jednom neartikulisanom nivou svesti, čarobno moćnom božanstvu majke iz postnatalnog perioda. U poređenju sa tim tajnim carstvom, očev svet, sa kojim se sreće kasnije u detinjstvu, relativno je pristupačan racionalnom razgraničenju i realistički orijentisanoj fantaziji. Moć koju devojčica mora da pokuša da ugradi u svoju ličnost sadrži u sebi više tajanstvenog nego moć sa kojom dečak treba da uradi isto: devojčica počinje da oličava ženski autoritet sa manje samopouzdanja nego što dečak počinje da oličava muški; ali ženski autoritet pobuđuje kod dečaka primitivnije strahopoštovanje nego što ga muški autoritet pobuđuje kod devojčice.

Činjenica da se detetov prvi produženi kontakt odigrava sa ženom, a ne i sa ženom i sa muškarcem, dovodi do toga da je, na izvestan način, teže postati žena nego muškarac. U isto vreme, ta činjenica muškarce na neki način čini bespomoćnijim u odnosu sa ženama nego žene u odnosu sa muškarcima. Žena sebe, s jedne strane, oseća kao natprirodno biće pred kojim se muškarac pretvara, gubi hrabrost, zamuckuje i  okamenjuje se od straha da ne poklekne; s druge strane, žena se oseća poput stidljivog deteta, nesposobna da u sebi pronađe totalitet čarobne moći koju je kao beba osećala kod svoje majke. Njoj se može učiniti da se muškarac mnogo bolje uklapa u njen ideal odraslog muškarca iz detinjstva, nego što se ona sama uklapa u svoj ideal odrasle žene koji je imala u detinjstvu. To njeno osećanje nedostatka unutrašnjeg autoriteta produbljuje se iznutra drugim osećanjem koje društvo u velikoj meri podstiče spolja: da je ona nedorasla da dobije puni status odrasle osobe; da ona nema pravo glasa u donošenju značajnih političkih odluka; da, prema tome, ona nije povezana, osim posredno, preko muškarca, sa glavnim tokom događaja u ljudskoj zajednici i da bez ličnog saveza sa muškarcem ona ne može polagati pravo ni na kakvo formalno mesto u životu ljudskog društva.

U prethodnom poglavlju nagovestila sam da veća seksualna sloboda žena – njihova sposobnost da podnose jednostranu mušku posesivnost kao i da pronađu zadovoljstvo u vođenju ljubavi uprkos muškim zahtevima da potčine svoje sopstvene erotske porive – počiva na činjenici da su one, mnogo dublje nego njihovi partneri, ugradile u sebe bogatstvo izobilja koje im je u početku pružala svemoćna majka. Međutim, jasno je da ženino prihvatanje tog seksualnog hendikepa takođe počiva na specifično ženskoj detinjastosti o kojoj smo već govorili. Ženino osećanje nemoći i nedostatka autoriteta kao odrasle osobe, ali i činjenica da je lišena prava da se u potpunosti potvrdi svakako bivaju učvršćeni njenim pristajanjem, kao što i sami učvršćuju njeno pristajanje, na dvostruki standard u seksualnom ponašanju polova. Može li seksualna sloboda istovremeno biti izraz i zrelijih i infantilnijih osećanja?

Na prvi pogled može: preovlađujuća klima u odnosima između muškaraca i žena izgleda da zaista zavisi i od delimičnog uspeha žene da počne da oseća da ona oličava potencijale prvog roditelja i od njenog delimičnog neuspeha u tome. Žena se po pravilu u seksu ponaša kao hraniteljka i kao davalac podrške (to jest kao odrasla osoba) ali i kao više zavisna i potčinjena ( to jest kao dete) prema muškarcu nego što je on takav u odnosu sa njom. Muškarac je verovatno, potpunije i lakše nego žena, stvorio osećanje stvarnog posedovanja statusa koji je roditelj istog pola imao u očima deteta. Ali muškarac se, u isto vreme, oseća na izvestan način stalno manje odraslim nego žena: otac koji je muškarac potpunije postao nije, u arhaičnom sloju ličnosti, ni izdaleka tako moćna figura kao što je to majka koja je žena delimično postala. Poštovanje koje je kod muškarca pobudio otac kada se prvi put pojavio kao posebna figura nije imalo koren u postnatalnom periodu.

Na taj način i ono što žene govore o detinjastom ponašanju muškaraca i ono što muškarci govore o detinjastom ponašanju žena zasnovano je na činjenicama: dečak će verovatno lakše uspeti da kompletnije nego devojčica subjektivno uključi autoritet roditelja istog pola; ali taj autoritet je u početku bio ograničeniji. Na nivou najranijih osećanja, ženski autoritet svima nama uliva daleko veće strahopoštovanje. Zbog toga ga žena uključuje u sebe sa manje potpunim osećanjem unutrašnjeg ubeđenja; iz istog razloga, muškarac je u većoj meri ogorčen što ga žena poseduje. (Vidi Poglavlje 8)

Jedna važna funkcija infantilizacije žena u celom svetu ogleda se u činjenici da je muškarce potrebno ubediti da su oni sami sada bar isto toliko odrasli, u isto tako tesnom dodiru sa onim što zaista čini kompetentnog, štedljivog i neranjivog roditelja kao što je to bio roditelj koji je prvobitno i čarobno oličavao te osobine. Žene se iz svojih sopstvenih razloga povinuju tom odnosu. Njihovo poverenje u sopstveni status odrasle ljudske jedinke je poljuljano: one ne mogu u potpunosti da osete u sebi (koja normalna osoba bi mogla?) natprirodnu moć za koju beba u svakome od nas i dalje veruje da odrasla žena mora da oseća. Žene, dakle, prave implicitnu pogodbu sa muškarcima: nesigurno igrajući ulogu materinskog božanstva, koja im je nametnuta, i ulažući veliki napor da sebe ubede da tu ulogu zaista mogu odigrati, one nisu u položaju da dovode u pitanje pravo koje muškarci polažu na svoju sopstvenu iluzornu arenu u kojoj se oni osećaju odraslima. To je bal pod maskama u kome generacije detinjasto sujetnih muškaraca na jednoj strani, i generacije detinjastih žena glumica na drugoj, svečano ponovo stvaraju, ali iz dečje perspektive, život odraslih ljudi kakav oni misle da treba da bude.

 



[1] U stvari, suštinski gledano, ova veza može biti daleko manje labava što se tiče sposobnosti za spontanu fizičku reakciju na mladunce, nego što ona zbog životnih zahteva ljudske zajednice izgleda. Rozenblat (Rosenblatt), u svom radu o „materinskom“ ponašanju odraslih jedinki kod pacova, koje nisu majke, naglašava da mužjaci, kao i ženke device, koji su dovoljno intenzivno izloženi kontaktu sa mladuncima pokazuju četiri ista, snažna poriva prema njima – čučanje, pronalaženje, lizanje i pravljenje gnezda – kao ženke posle porođaja; uz odgovarajuću stimulaciju, njima, takođe, upravljaju mehanizmi ponašanja uslovljeni okolinom koji čine osnovu onoga što se nekada zvalo „materinski instinkt.“

[2] Film Doktor Strejndžlav predstavlja značajan, savremeni, humoristički opis te muške nesposobnosti.

[3] Kliše: muškarci to kažu za žene a žene to kažu za muškarce.

[4] I/ili drugi uzor istog pola, ako je dostupan. U tom pogledu, proširena porodica nudi detetu dragocene mogućnosti. Ona, međutim, ne menja osnovnu neophodnost da dete ugradi u sebe moć odrasle osobe koja uliva strahopoštovanje, a pod preovlađujućim okolnostima upravo moć odrasle žene na početku života uliva veće strahopoštovanje.

Kao što je, pored ostalih, naglasila Margaret Mid, kad bi dete živelo u društvenoj sredini u kojoj postoji manje kruta seksualna dihotomija od one koja sada dominira, bilo bi još više takvih mogućnosti, jer bi odrasle osobe suprotnog pola sa sebi svojstvenim temperamentom ili interesom mogle takođe biti uzete kao uzori.