MAJA,
Njujork
Noćas
sam čula na vestima da su u Beogradu velike demonstracije: da je
ekplodirala bomba u centru grada. Moje prvo osećanje bilo je radost: hvala
bogu da nema više tog grada. A onda sam se setila kako sa Jelenom sedim u
“Grčkoj kraljici” dok tenkovi okupiraju grad, i odmah sam je zvala
telefonom. Jedna uspomena vredi više od čitavog grada i dva miliona
anonimnih života. Probudila sam je, kaže, sve je super, demonstracije su
ogromne i mirne, možda i Beograd postane grad u kome ne vlada nevidljiva vlast,
možda i Beograd postane deo ovog ružnog vidljivog sveta u kome ja živim i onda
neću imati više osećanje ni da sam otišla jer će ceo svet biti
jedno, nemaš ni od čega ni gde da odeš. I taj krov u Njegoševoj
sedamnaest, i na njega sam mislila, šta ako njega bomba raznese, gde će
biti moj grob? Ima tu nešto sa grobovima, tek sam sad shvatila. Niko osim
poneke lude žene ne želi da mu se ne zna grob. Ali one ne žele ni da im se zna
adresa. Ni ime, a da ipak postoje. Volela bih da vidim Beograd kako diše,
volela bih da kažem da sam i ja platila grad iza bedema intime koji ne diše,
ali se bojim da sam ja platila nešto još veće i teže od grada koji politički
ne diše. Zato i ne razmišljam politički, politika je za mene fasada i
ponekad zamka za budale, kad su žene u pitanju. Jelena kaže da će možda
zaista sve biti kako valja u mom gradu od koga sam otišla: ne znam šta da vam
kažem, kakve to veze ima s psihoanalizom? Ja sanjam poslednjih nekoliko godina
uvek jedan te isti grad: s velikim planinama na obali mora, sa soliterima kao u
Njujorku: to je moje jedino pravo prebivalište.
E-MAIL
To: MajaŽprolog.net
From: JelenaŽPB-94.ztn.apc.org
Subject: Za
Maju
Date: 29.
11. 96. (received: 29. 11. 96)
Size: 1250
Bytes
Draga
moja drugarice, Beograd
Sva sam
izbezumljena od uzbuđenja, snega, i kiše, od straha da je sve uzalud. Ovde
kao da je počeo vazduh da se drma, i pojavila se nada da nešto može da se
promeni. Meni je nada dovoljna, mislila sam da u ovom gradu ne može ništa da se
promeni, da od njega može samo da se beži, ali ne i da se pobegne.
Po ceo
dan sam na trgu i pričam sa nekim ljudima u koloni koje ni ne poznajem,
dok kružimo gradom. Okupirale smo moj fakultet i tu se sastajemo svaki dan.
Lepo je to osećanje ne biti sama iako znam da smo zajedno svako na svoj
način i da ćemo jednog dana suditi jedno drugome upravo zato što smo
u nekom trenutku, u ovom trenutku ovoliko zajedno. To znam još iz osnovne škole,
sve se već zna u osnovnoj školi.
Ali
opkoljeni smo vlašću, velikim Lazarem, velikom silom koja ne želi da pusti
nikome da izađe iz stanja stvari. Nikome nije dozvoljeno da se menja,
ništa ne sme da se mrda, a zapravo se sve, sve vreme trese čak i onda kad
se to ne vidi. Vlast je zmaj od papira, ali ne pada, mora neko da je zgužva,
ili da pusti da je opšte strujanje jednostavno oduva.
U koloni sam gledala levo od sebe do zuba
naoružane milicajce specijalce kako se s prezirom dive hrabrosti ljudi koji
jajima farbaju javne zgrade. Onda sam pogledala na svoju desnu stranu i videla
ljude koji bacaju ta jaja i viču. Ja sam bila u sredini, ja sam bila
granica. Telesna, teritorijalna granica. I ti si za Lazara bila teritorija
kojom je on vladao. Kao i žene, tako svi ljudi bez vlasti, dok ne vladaju ne
mogu biti loši, ne mogu biti nasilni, ne mogu biti nikad dovoljno ni dobri ni
loši. Hoću da imam prava da budem loša, da imam vlast da budem zla, da ne
budem telo ili teritorija po kome dobro ili zlo hara.
Postoji
ta euforija u kojoj sam ja postala jedan veliki narod, jedna velika država
jedna velika sila, sa sopstvenim granicama. Tek ovih dana postala sam osoba sa
političkim granicama i čuvaću čitav svet od nasilnika. Jer
ni smrt ni ljubav ne postoje osim kao trenuci, ali život postoji sve vreme bez
prestanka i neprekidno boli. Dok boli dotle si živa.
To: JelenaŽPB-94.ztn.apc.org
From: MajaŽprolog.net
Subject: Za
Jelenu
Date: 29.
11. 96. (received: 30. 11. 96)
Size: 320
Bytes
Draga
moja drugarice, Njujork
Kod nas
kažu da su tu gužve i zamišljam te, brinem na najlepši mogući način.
Piši mi, ovaj e-mail je savršen, tek sada mi je jasno, kad postoji neko s kim
hoćeš da si u trenutku a ona je tako daleko. Ranije sam mislila da je
e-mail uljez u kući, sad je ti.
To: MajaŽprolog.net
From: JelenaŽPB-94.ztn.apc.org
Subject: Za
Maju
Date: 30.
11. 96.
(received:
31. 11. 96)
Size: 830
Bytes
Draga
Majo, Beograd
I danas
sam bila na ulicama ceo dan. Prvo sa studentima mog fakulteta, a onda sa svima koji
su rešili da se probijaju kroz maglu u centru Beograda. Sa studentima je to
normalno, ne osećam se čudno. Ali kad dođe do velike gužve, a
grad je danas bio prekriven kolonom koja je kao neka džinovska gusenica kružila
ulicama, istovremeno: glava i rep kolone bili su jedno uz drugo. Ali to sam
htela da ti opišem, to osećanje nebitnosti i gubljenja koje sam dobila u
velikoj gomili: rekla sam jednom koji se ponašao kao vođa pored mene: Ja
sam sa vama, a on mi je odgovorio, šta ćete nam vi žene, idite kući,
čuvajte decu, mi ćemo da se borimo. Zar to nije strašno?! Ovo su
upravo naše demonstracije: onih koji čuvaju decu i kuće a ne nekih
vođa koji trče za narodom. Ali nastavila sam da idem, onako smešna,
ismejana.
Ovde sve
ćuti o ovim prepunim ulicama ljudi: radio, televizija, novine. Volela bih
da si tu, da smo mogle zajedno da osećamo i u reči stavljamo slike
koje promiču, kao marta 91. jer to nisu rečenice koje drugi ljudi
izgovaraju. Uvek postoji nešto što promakne, i zato pazim s kim sam u koloni,
da uhvatim ono što će kad euforija zajedništva prođe ostati
najvidljivije.
To: MajaŽprolog.net
From: JelenaŽPB-94.ztn.apc.org
Subject: Za
Maju
Date: 1.
12. 96.
(received:
2. 12. 96)
Size: 638
Bytes
Draga
Majo, Beograd
Opet sam
ceo dan bila na ulicama: na kraju smo završili nas oko stotinu hiljada na kiši
i snegu sa upaljenim svećama, i samo žene su plakale. Uvek, ali uvek, u
svim ovim gužvama, opet se nekako izdvajam. Ne znam kako da razbijem taj bedem
nepoverenja. Onih nekoliko momenata kad ga nema osećam se ogoljena.
Od sutra
zabranjeno izlaženje na ulicu: država se brani u ime zloupotrebljene dece.
Njene dece. Ne vidim lice te države, vidim lice našeg oca, čujem njegov
rečnik. Jezik očeva jeste jezik vlasti unutar bedema vladavine: nama
preostaje samo ulica. Moja majka je to bila izabrala, i ja sada nemam drugog
izbora. Ona je tako preživljavala materijalno, ja sada duhovno, ako je to neki
napredak. Dok talasamo ulicama mi anonimni postajemo svesni onoga drugog što
nam ne dâ da stanemo: kad stanemo, postajemo ulovljeni insekti. A opet smo tako
međusobno različiti. Ima i dece. Poubijaće nas u naše ime.
To: JelenaŽPB-94.ztn.apc.org
From: MajaŽprolog.net
Subject: Za
Jelenu
Date: 2.
12. 96. (received: 2. 12. 96)
Size: 730
Bytes
Draga
moja Jelena, Njujork
Opet se
u Njujorku priča o Srbiji. Opet čitam one priče koje me
uznemiravaju a ne daju mi nikakvu informaciju. Amerikanci vide samo nivo
priče uhvatljiv njihovim jezikom. Ali ja koja sam između jezika,
između činova, u prazninama nedovršenih misli i reči, slutim da
je reč o nečemu većem od nekakve demokratije i civilnog društva.
Vidim nestrpljive izraze lica ljudi spram mizantropije mog bivšeg grada. Još
uvek stojim na krovu, u Njegoševoj 17, na simsu i spremam se da poletim. Danas
da sam na simsu u Beogradu, vikala bih, nešto bih rekla, makar bih vrisnula,
ali onda za to nisam imala snage. Još uvek sanjam simsove, kako letim sa njih
ali više nikad ne ginem.