Još jedan uobičajeni argument koji danas iznosi i religiozna desnica, ali i levica, jeste da kod prostitucije smeta činjenica da žena koja počne da se bavi tom profesijom postaje eksploatisana i ponižena kao i mnogi drugi radnici u kapitalizmu. Pitanje potčinjavanja se još jednom zaobilazi. U argumentaciji o ekonomskoj prinudi i eksploataciji to poređenje se često izvrće: umesto da se prostitutke vide kao eksploatisani radnici, tvrdi se da su radnici u istom položaju u kom su i prostitutke. Marksistički kritičari prostitucije polaziše nalaze u Marxovom stavu da je “prostitucija samo specifičan izraz opšteg prostituisanja radnika”.[36] Prostitucija tada predstavlja ekonomsku prinudu, eksploataciju i otuđenje najamnog rada. Kako je rekao jedan kritičar, “prostitucija otelovljuje poniženost modernog građanina kao proizvodaca.”[37] Prostitucioni ugovor nije tek jedan primer ugovora o zapošljavanju; zapravo, ugovor o zapošljavanju postaje ugovor o prostituisanju. Prema tome, figura prostitutke može da simbolizuje sve ono što ne valja u najamnom radu.

Videti prostitutku kao oličenje kapitalističke eksploatacije, a radnika predstaviti figurom prostitutke, nije lišeno ironije. “Radnik” je muško – pa ipak, njegovu degradaciju simbolizuje žena, a patrijarhalni kapitalizam se prikazuje kao sistem univerzalne prostitutcije. Činjenica da se prostitutka uzima kao tako očigledan primer degradacije najamnog rada izaziva sumnju da to što ona prodaje nije sasvim isto što i radna snaga koju ugovaraju drugi radnici. Ako je prostitucija rad u istom smislu u kom i bilo koji plaćeni rad, onda se sadašnji status prostitutke može pripisati, kao što tvrde kontraktarijanci, isključivo zakonskim zabranama, licemerju i prevaziđenim idejama o seksu. Priča o polnom ugovoru daje još jedno objašnjenje razlike između prostitucije i drugih plaćenih poslova u kojima preovlađuju žene. Prostitucioni ugovor je ugovor sa ženom, tako da on ne može biti istovetan s ugovorom o zapošljavanju, ugovorom između muškaraca. Iako se prostitucioni ugovor overava na kapitalističkom tržištu, on se i dalje u značajnoj meri razlikuje od ugovora o zapošljavanju. Na primer, radnik uvek sklapa ugovor o zapošljavanju s kapitalistom. da je prostitutka samo običan radnik, i prostitucioni ugovor bi uvek uključivao kapitalistu. Ali, vrlo često, muškarac s kojim se sklapa taj ugovor je radnik.

Pretpostavimo da je prostitutka zaposlena u “salonu za masažu”. Ona bi tada, moglo bi se reći, bila plaćena službenica koja je sklopila ugovor o zapošljavanju. To je tačno, ali prostitucioni ugovor nije ugovor o zapošljavanju. Prostitucioni ugovor se sklapa s mušterijom, a ne s poslodavcem. Prostitutka može, ali ne mora biti plaćena službenica (radnica). Neke prostitutke se “mnogo tačnije mogu opisati kao sitne privatne preduzetnice”.[38] Međutim, razlika je nevažna za karakterizaciju prostitucije: da li je to slobodan rad i slobodna razmena, ili eksploatacija, ili specifična vrsta potčinjavanja? Bez obzira na to da li je prostituka radnica ili sitna preduzetnica, ona se mora videti kao neko ko ugovara radnu snagu ili usluge da bi i prostitucioni ugovor mogao da se vidi kao ugovor o zapošljavanju. Sa stanovišta ugovora, ugovor o zapošljavanju je beskrajno elastičan i proteže se od doživotnog trajanja ugovora građanskog roba, do kratkog perioda prostitucionog ugovora u javnoj kući za vojnike ili radnike-migrante. Bez obzira na to da li je prostitutka eksploatisana ili slobodna radnica, ili sitna preduzetnica, pretpostavka je da se ugovaraju radna snaga ili usluge. Kao što tvrdi Ericcson, prostitutka nužno prodaje “ne svoje telo ili vaginu, već seksualne usluge. Kada bi zaista prodala sebe, više ne bi bila prositutka već seksualna robinja”.[39]

Tačnije rečeno, ona bi ličila na robinju otprilike onako kako radnik, najamni rob, liči na roba. Radna snaga je politička fikcija. Kapitalista ne ugovara niti može da ugovori korišćenje proleterskih usluga ili radne snage. Ugovor o zapošljavanju poslodavcu daje pravo zapovedanja u korišćenju rada radnika, tj. zapovedanja nad ličnošću i telom tokom perioda utvrđenog ugovorom o zapošljavanju. Slično tome, ni prostitutka ne može da pruži usluge ako nije prisutna. Svojina nad sopstvenom ličnošću, za razliku od materijalne svojine, ne može se odvojiti od vlasnika. Mušterija, muškarac koji ugovara korišćenje usluga prostitutke, stiče, kao i poslodavac, pravo da odlučuje o korišćenju njene ličnosti i tela za vreme trajanja ugovora – ali na tom mestu poređenje između plaćene robinje i prostitutke, između ugovora o zapošljavanju i prostitucionog ugovora, prestaje.

Kapitalista nema nikakav suštinski interes za telo i sopstvo radnika, ili to bar nije ona vrsta interesa koju ima muškarac koji sklapa prostitucioni ugovor. Poslodavac je prvenstveno zainteresovan za robu koju proizvodi radnik, drugim rečima za profit. Zbog specifičnog odnosa između vlasnika radne snage i njegove svojine poslodavac mora da organizuje (otelovljene) radnike, i da ih primora ili navede da rade kako bi s njegovim mašinama ili drugim sredstvima za proizvodnju proizveli robu. Ali, poslodavac može, a često to i čini, da zameni radnika mašinom, ili u poslednje vreme, robotima i drugim kompjuterizovanim mašinama. doista, poslodavci više vole mašine od radnika, zato što su one nalik apsolutno vernim robovima: ne mogu odbiti poslušnost, suprotstaviti se zapovestima poslodavca ili se organizovati u sindikate ili revolucionarna udruženja. S druge strane, ako poslodavac sve radnike zameni mašinama, on postaje običan posednik. Poslodavac ima interes za radnike kao ličnosti jer bez njih on prestaje da bude gospodar, i gubi zadovoljstvo naređivanja potčinjenima.

Za razliku od poslodavca, muškarac koji sklapa prostitucioni ugovor ima samo jedan interes – za prostitutku i njeno telo. Postoji i tržište predmeta koji zamenjuju žensko telo u obliku lutaka na naduvavanje, ali, za razliku od mašina koje zamenjuju radnike, one se reklamiraju kao “žive”. Lutke su doslovan supstitut žene, a ne funkcionalni supstitut kao mašina koja se instalira umesto radnika. Čak i plastični supstitut žene muškarcu može pružiti utisak da je patrijarhalni gospodar. U prostituciji, predmet ugovora su telo žene i polni pristup tom telu. Postojanje tela, kao tela, na tržištu, u velikoj meri podseća na ropstvo. Prema tome, simbolizovati najamno ropstvo figurom prostitutke, a ne figurom radnika, i nije sasvim neodgovarajuće. Ali, prostitucija se razlikuje od najamnog ropstva. Nijedna forma radne snage ne može se odvojiti od tela, ali samo kroz prostitucioni ugovor kupac stiče jednostrano pravo direktnog polnog korišćenja ženskog tela.

Ovde bi kontraktarijanac mogao odgovoriti da se telu pridaje suviše velik značaj. Čak i ako se govori o telu, a ne (kao što bi trebalo) o uslugama, moguće je sačuvati moralnu slobodu kad se ugovara korišćenje tela, ili samo jednog dela tela. Sopstvo ili ličnost nije identično s telom, tako da ličnost nije povređena ako se koristi svojina nad telom. Po ovom pitanju David Richards se ne slaže s Kantom, kao ni s marksistima i feminstkinjama za koje smatra da slede Kanta. Kant je prostituciju osuđivao kao pactum turpe; ugovoriti deo tela za polnu upotrebu znači pretvoriti se u svojinu, res, zbog “nerazdruživog jedinstva udova na jednoj osobi”.[40] Kant piše da čovek ne može raspolagati sobom po svojoj volji:

On nije sopstvena svojina. Reći da jeste bilo bi protivrečno jer utoliko što jeste ličnost on je subjekat u kome se svojina nad stvarima nalazi, a kad bi bio sopstvena svojina, bio bi stvar nad kojom može imati svojinu... Nemoguće je biti i ličnost i stvar, i vlasnik i svojina.[41]

Richards tvrdi da Kantova osuda prostitucije nije spojiva s njegovim opštim shvatanjem autonomije. Neću ni pokušati da utvrdim da li je nekonzistentnija od njegovog shvatanja najamnog rada ili, posebno, od njegovog shvataja bračnog ugovora, pošto Richards ne spominje da Kant podržava patrijarhalno pravo, tako da ženi mora da porekne ličnost, dakle i autonomiju. Kantova nedoslednost ogleda se u tome što on ispunjenje uslova polnog ugovora želi da ograniči na bračne odnose: muškarac kao muž može da koristi telo žene kao svojinu, ali žene tu robu ne smeju da prodaju na tržištu niti da budu plaćene za polno korišćenje. Richards tvrdi da osuda prostitucije znači proizvoljno ograničavanje seksualne slobode. Otelovljenje sopstva ničim ne ograničava moralnu autonomiju jedinke. Richardsova argumentacija zasniva se na jednoj verziji bestelesnih, racionalnih entiteta koji nastanjuju Kantovu teoriju ugovora (tj. jedan njen aspekt) i Rawlsovu izvornu poziciju. Autonomija je samo “samokritička sposobnost jedinke da proceni svoje trenutne potrebe i život. ... Autonomija izvesnog tela omogućava ličnosti da samokritički uzme u obzir to telo i njegove sposobnosti da odluči o obliku njegovog ili njenog života”.[42] Ukratko, sloboda je ničim ograničena sposobnost vlasnika (racionalni entitet), eksterno povezana sa svojinom nad sopstvenom ličnošću (telo), da proceni kako će ugovoriti korišćenje te svojine.

Ljudska bića sasvim sigurno poseduju sposobnost kritičke autorefleksije – i ta sposobnost može se razumeti kao nešto što obuhvata samo pojedinačan racionalni proračun o najboljem korišćenju svojine. da jedna složena, mnogostrana sposobnost nije mogla da se redukuje na ovo ogoljeno, kulturno i istorijski specifično dostignuće, patrijarhalno građansko društvo ne bi moglo da se razvije. Richardsova “autonomija” sažeta je u stihovima Richarda Lovelacea:

 

Ne čine zatvor kameni zidovi,

Niti gvozdene šipke kavez.

 

Uostalom, ta vrlo parcijalna i društveno marginalna (mada u nekim okolnostima herojska) ideja moralne – ili duhovne – slobode nije ono što predstavlja problem s prostitucijom i drugim formama građanske potčinjenosti. Građanska potčinjenost je politički problem a ne stvar morala, iako su u nju uključena i moralna pitanja. Pokušaj da se odgovori na pitanje šta nije u redu s prostitucijom znači upuštanje u raspravu o političkom pravu u formi patrijarhalnog prava, ili zakona muškog polnog prava. Potčinjeni svih vrsta svakog dana koriste svoju sposobnost autorefleksije – zato gospodari i bivaju osujećeni, a ponekad i svrgnuti. Ali, ako ne dođe do svrgavanja, ako se potčinjeni ne upuste u političku akciju, nikakva kritička refleksija neće okončati njihovu potčinjenost i doneti im slobodu.

Možemo priznati da ljudska telesnost u pitanjima slobode i potčinjavanja nije od tek prolazne i slučajne važnosti, ali to možda nije dovoljno da bismo utvrdili razliku između prostitucije i neke druge forme rada, ili pak da bismo ustanovili da u prostituciji ima nečeg lošeg što istovremeno nije loše i u najamnom radu. Telo prostitutke se prodaje na tržištu, ali postoje i druge profesije koje obuhvataju prodaju tela i u kojima poslodavci imaju suštinski interes za tela svojih radnika. danas, na primer, kada je sport postao deo patrijarhalnog kapitalizma, tela profesionalnih sportista i sportistkinja takođe su postala predmet ugovaranja. Orlando Patterson se bavi primerom bejzbola u Sjedinjenim državama, gde su, do 1975, igrači mogli da se kupe i prodaju kao svaka druga materijalna svojina, po volji i za profit vlasnika njihovih klubova. Patterson naglašava da igrači nisu bili, niti jesu, robovi, oni su pravno slobodni građani, i danas imaju izvesnog uticaja na svoju sudbinu – ali njihova tela se i dalje kupuju i prodaju. Patterson kaže da poslodavci više ne zahtevaju da radnici stoje goli na podijumu za licitaciju, gde ih pipkaju i razgledaju poslodavci i njihovi lekari. Ali kad poslodavac od radnika ili profesionalnog sportiste traži lekarsko uverenje pre nego što ga zaposli, on ne samo što traži istu vrstu informacije kao i robovlasnik koji ispituje svoj najnoviji tovar, već pokazuje inherentnu bezmislenost razlike “sirovih tela” i usluga koje takva tela pružaju.[43]

Međutim, posle prodaje tela mogu da se iskoriste na različite načine. Vlasnici bejzbol timova imaju pravo da odluče o korišćenju tela svojih igrača, ali ne i pravo da ih direktno seksualno koriste.

Između tela i sopstva postoji odnos potpunosti. Telo i sopstvo nisu identični, ali sopstvo se ne može odvojiti od tela. Vrednost ideje o svojini nad sopstvenom ličnošću je u tome što ona skreće pažnju na važnost tela u društvenim odnosima. Građansko gospodarenje, kao i gospodarenje robovlasnika, ne vrši se nad pukim biološkim entitetima koji se mogu koristiti kao materijalna (životinjska) svojina, niti nad čisto racionalnim entitetima. Gospodari nisu zainteresovani za bestelesnu fikciju radne snage ili usluga. Oni ugovaraju korišćenje ljudskog otelovljenog sopstva. Upravo zato što su potčinjeni otelovljena sopstva, oni mogu da obave traženi rad, da budu podvrgnuti disciplini, mogu da daju priznanje i ponude vernost koja muškarca čini gospodarem. Ljudska tela i sopstva su i polno diferencirana; sopstvo je ili muško ili žensko. Integralnu povezanost između tela i sopstva ilustruje i raširena upotreba vulgarnih naziva za ženske polne organe kad se govori o ženama, ili upotreba šatrovačkih naziva za penis kad se pogrdno govori o muškarcima.

Muškost i ženskost su polni identiteti. Sopstvo nije potpuno obuhvaćeno svojom polnošću, ali identitet je neodvojiv od polne konstrukcije sopstva. U modernom patrijarhatu, prodaja ženskih tela na kapitalističkom tržištu znači prodaju sopstva na drukčiji način, i u mnogo dubljem smislu, nego što je to  prodaja tela bejzbol igrača ili prodaje prava nad korišćenjem (telesnog) rada najamnog roba. Priča o polnom ugovoru pokazuje da je patrijarhalna konstrukcija razlike između muškosti i ženskosti zapravo politička razlika između slobode i potčinjenosti, i da je polno gospodarenje glavno sredstvo kojim muškarci potvrđuju svoju muškost. Kad muškarac sklopi prostitucioni ugovor, on nije zainteresovan za polno indiferentne, ne-telesne usluge: on na određeno vreme ugovara kupovinu polnog korišćenja žene. Zašto bi inače muškarci išli na tržište i plaćali za “ručno olakšanje”? Naravno, muškarci svoju muškost mogu potvrditi i na drugi način, ali u odnosima izmedu polova nedvomislena potvrda se dobija učestvovanjem u “polnom činu”. I ženskost se potvrđuje u polnoj aktivnosti, pa kad prostitutka ugovori korišćenje svog tela, ona prodaje sebe na vrlo realan način. Sopstvo žene povezano je s prostitucijom na način koji je različit od povezanosti sopstva s drugim profesijama. Radnici svih vrsta mogu biti manje ili više “vezani svojim radom”, ali integralna povezanost između polnosti i smisla sopstva znači da prostitutka, radi samozaštite, mora da se distancira od svoje seksualne upotrebe.

Žene koje se bave ovim poslom razvile su čitav niz strategija za distanciranje, ili profesionalan pristup svojim klijentima. Takvo distanciranje muškarcima predstavlja problem koji se može videti kao još jedna varijanta protivrečnosti gospodarenja i ropstva. Prostitucioni ugovor omogućava muškarcu da se na određeno vreme konstituiše kao građanski gospodar, i, kao i drugi gospodari, on želi da dobije priznanje svog statusa. Eileen McLeod je u Birmingemu razgovarala i s klijentima i s prositutkama. Napominjući da se njeni nalazi podudaraju sa sličnim istraživanjima u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim državama, ona kaže da se “skoro svi muškarci s kojima sam razgovarala žale na emotivnu hladnoću i plaćenički pristup mnogih prostitutki s kojima su kontaktirali”.[44] Gospodar traži uslugu, ali on traži i to da uslugu pruži ličnost, sopstvo, a ne puki komad (bestelesne) svojine. O potčinjenosti supruga John Stuart Mill kaže da “njihovi gospodari od njih traže nešto više od običnog služenja. Muževi od žena ne traže samo poslušnost, već i njihova osećanja. Svi oni, osim onih najbezosećajnijih, žele da u ženi koja im je najbliža imaju robinju koja ih neće služiti pod prisilom, već od svoje volje; ne običnu robinju, već milosnicu”.[45]

Poslodavac ili muž mogu lakše dobiti verno služenje i priznanje svoje vlasti nego što to može muškarac koji sklapa prostitucioni ugovor. Građanski ropski ugovor, kao i bračni i ugovor o zapošljavanju, stvaraju dugoročni odnos potčinjenosti. Prostitucioni ugovor je kratkoročan, a klijent nije zainteresovan za svakodnevni problem eksploatacije radne snage. Moglo bi se reći da je prostitucioni ugovor ugovor za specifične usluge, za razliku od ugovora neodređenog trajanja, kakav je ugovor o zapošljavanju, a u nekim aspektima i bračni ugovor. Postoje i druge razlike između prostitucionog i ugovora o zapošljavanju. Na primer, prostitutka je u “razmeni” uvek na šteti. Klijent direktno koristi njeno telo, i ne postoje nikakvi “objektivni” kriterijumi pomoću kojih bi se procenilo da li je usluga zadovoljavajuće izvedena. Sindikati pregovaraju o nadnicama i radnim uslovima radnika, a proizvod njihovog rada podleže “kontroli kvaliteta”. Za razliku od toga, klijent uvek može da odbije da plati prostitutku, tvrdeći (a ko može da porekne njegovu subjektivnu procenu) da njegovi zahtevi nisu ispujeni.[46]

Zahvaljujući specifičnom karakteru ugovora o zapošljavanju, gospodarenje se može priznati i na brojne suptilnije načine, pored onog otvorenog i direktnog. Radnik je muškarac, a muškarci moraju da priznaju jedan drugom građansku jednakost i bratstvo (inače se društveni ugovor ne bi održao), u isto vreme dok stvaraju odnose potčinjenosti. Kratkotrajnost prostitucionog ugovora ne ostavlja mnogo prostora za suptilnost, ali to možda i nije toliko nužno. U odnosima između muškaraca i žena ne postoji potreba za takvim dvosmislicama, ponajmanje kad muškarac kupi žensko telo za svoju upotrebu kao bilo koju drugu robu. U tom kontekstu sam “polni čin” obezbeđuje potvrdu patrijarhalnog prava. Kada se tela žena nalaze na kapitalističkom tržištu kao roba, uslovi izvornog ugovora ne mogu se zaboraviti. Zakon muškog polnog prava se javno potvrđuje, a muškarci stiču javnu potvrdu kao polni gospodari žena – eto šta nije u redu s prostitucijom.

Vredi zabeležiti još jednu razliku između prostitucionog i drugih ugovora kojima se ovde bavim. Rekla sam da ugovori koji se odnose na svojinu nad sopstvenom ličnošću imaju oblik razmenjivanja poslušnosti za zaštitu. Građanski rob i supruga (u principu) dobijaju doživotnu zaštitu, porodična nadnica uključuje zašitu, a organizacioni mehanizmi eksploatacije radne snage u kapitalističkoj proizvodnji obezbeđuju zaštitu izvan same nadnice i nevezano s njom. Gde je zaštita u prostitucionom ugovoru? Svodnik se nalazi izvan ugovora između klijenta i prostitutke, baš kao što je i država izvan bračnog ugovora i ugovora o zapošljavanju, ali ih ona reguliše i nameće. Kratkotrajni prostitucioni ugovor ne može da uključi zaštitu koja je moguća u dugoročnim odnosima. U tom pogledu, prostitucioni ugovor odražava kontraktarijanski ideal. Jedinka kao vlasnik nikad se neće obavezati dugoročno; kad bi to učinila, postala bi talac interesa drugih jedinki. Jedinka vrši simultanu razmenu, što je nemoguće kad je u pitanju korišćenje svojine nad sopstvenom ličnošću. Razmena novca za korišćenje ženskog tela približava se, onoliko koliko je to u stvarnim ugovorima uopšte moguće, simultanoj razmeni. Prostitucija je za Marxa bila metafora najamnog rada. Jedna primerenija analogija je istovremeno i zabavnija: kontraktarijanska ideja univerzalnog prodavanja svojine (usluga) jeste vizija neometanog uzajamnog korišćenja ili univerzalne prostitucije.

I feministički argument da su prostitutke radnice u istovetnom smislu kao i drugi najamni radnici, i kontraktarijanska odbrana prostitucije, zavise od pretpostavke da su žene “jedinke” i da su neograničene vlasnice svojine nad sopstvenom ličnošću. U nekim pravnim sistemima triju država kojima se ovde bavim, ženama je još uvek zabranjeno da ugovaraju korišćenje svojine svojih seksualnih organa. Međutim, upravo dok sam završavala ovo poglavlje, jedan sudija u Nju Džersiju je u slučaju “bebe M” presudio da žena može da ugovori korišćenje jednog dela svojine, svoje materice, i da je takav ugovor obavezujući. Taj ugovor takozvanog surogatnog materinstva je nešto novo, i predstavlja dramatičan primer kontradikcija koje okružuju žene i ugovor. Surogatni ugovor takođe pokazuje da nas možda očekuje još jedna transformacija modernog patrijarhata. Očinsko pravo se ponovo javlja u novoj, ugovornoj formi.

Kao što sam ranije naglasila, moja argumentacija se ne odnosi na žene kao majke, ali ono što se simptomatično naziva “surogatno” materinstvo nema nikakve veze s materinstvom u njegovom uobičajenom značenju. Političke implikacije surogatnog ugovora mogu se proceniti samo ako se surogatno materinstvo sagleda kao još jedna odredba polnog ugovora, kao nova forma muškog pristupa i korišćenja ženskog tela. “Surogatna” majka sklapa ugovor da bude veštački oplođena spermom nekog muškarca (obično muža čija je žena neplodna), da rodi dete i preda ga genetskom ocu. U zamenu za tu uslugu, “surogatna” majka dobija novac. Na tržištu se cena danas kreće oko 10.000 američkih dolara.

Veštačko oplođivanje nije ništa novo (prva humana trudnoća ostvarena na ovaj način datira iz 1799. godine), ali o “surogatnom” materinstvu se često i pogrešno raspravlja u kontekstu niza drugih dostignuća, kao što je oplodnja in vitro, koje su rezultat novih tehnologija.[47] (Oplodnja in vitro se danas prodaje na kapitalističkom tržištu; u Sjedinjenim državama obrt se procenjuje na 30-40 miliona dolara godišnje, iako je procenat uspešnosti ove tehnologije vrlo nizak.) Nove tehnologije omogućavaju i druge forme “surogatnog” materinstva. Na primer, jajašce i sperma bračnog para mogu se spojiti i odgajati in vitro, a embrion se zatim unosi u matericu “surogatne” majke. U ovom slučaju dete je genetski proizvod muža i žene, i takav surogatni ugovor se bitno razlikuje od ugovora koji podrazumeva veštačku oplodnju. da bih izvela zaključak o očinstvu i patrijarhatu, ja ću se ograničiti na ovaj drugi slučaj, ali tehnološki razvoj i oplodnja in vitro takođe podstiču neka opšta i vrlo važna pitanja o ugovoru i korišćenju ženskog tela.

Sredinom ove 1987. godine ne postoji pravni konsenzus o legitimnosti ili statusu ugovora o surogatnom materinstvu. U Sjedinjenim državama, presuda u slučaju “bebe M” – slučaju koji je nastao u sporu oko ugovora kada je “surogatna” majka odbila da preda dete – nedvosmisleno je potvrdila obavezujući zakonski status takvih ugovora (slučaj je trenutno u fazi apelacije pred Vrhovnim sudom Nju džersija). Međutim, još mnogo pre toga osnovane su agencije za surogatno materinstvo, a prema izveštajima u štampi sklopljeno je oko 600 takvih ugovora. Bar jedna žena je sklopila i ispunila dva ugovora. Agencije posluju s profitom. Za jednu se kaže da je 1986. zaradila 600.000 dolara. U Australiji je samo država Viktorija donela zakon o ovom pitanju, zabranila komercijalno surogatno materinstvo i neformalnim sporazumima odrekla pravnu valjanost. U Velikoj Britaniji je 1985. Zakonom o surogatnom materinstvu praktičnozabranjeno sklapanje ugovora o surogatnom materinstvu. Profitiranje treće strane se smatra krivičnim prekršajem, a plaćanje “surogatne” majke, ili prihvatanje novca za surogatno materinstvo, mogu predstavljati prekršaj po Zakonu o usvajanju. Nekomercijalni surogatni aranžmani nisu nezakoniti.[48]

Ovde se neposredno suočavamo sa starim argumentima o prostituciji i legalnoj prostituciji (braku). Nije li ugovor u kom se novac razmenjuje za uslugu, u pogledu pozicije žene o kojoj se radi, pošteniji od braka ili neformalnog surogatnog materinstva? U Izveštaju Wallerove komisije koji je doveo do donošenja pomenutog zakona u Viktoriji (u kom se “surogatno” materinstvo razmatra u kontekstu oplodnje in vitro) preporučuje se da ni komercijalno ni nekomercijalno surogatno materinstvo ne treba da budu deo in vitro-programâ.[49] Ali, da li su poklonjene usluge “surogatne” majke prihvatljivije od davanja novca za njene usluge? Britanski zakon jasno kaže da jesu. Međutim, sagledavanjem surogatnog materinstva kao odnosa poklanjanja zaobilazi se pitanje za koga se zapravo vrši usluga. da li u surogatnom materinstvu jedna žena poklanja uslugu drugoj, ili žena biva oplođena spermom muškarca da bi rodila njegovo dete u zamenu za novac? Prostitucija se često brani kao jedan tip socijalnog rada ili terapije, pa se, slično tome, i “surogatno” materinstvo brani kao usluga koja se nudi na tržištu iz saosećanja za nevolje neplodnih žena. Postavljanjem pitanja o surogatnim ugovorima ne poriče se da žene koje sklapaju takve ugovore možda saosećaju s neplodnim ženama, niti se poriče da žene mogu biti nesrećne zbog neplodnosti (mada se u tekućim raspravama često zaboravlja, ili čak implicitno isključuje, mogućnost da neplodne žene i njihovi muževi mogu da se pomire s tim stanjem i vode zadovoljavajući život). Kao i u tolikim raspravama o prostituciji, argument saosećanja pretpostavlja da su svi problemi “surogatnog” materinstva problemi žena i ponude usluga. Karakter muškarčevog učešća u surogatnom ugovoru i karakter potražnje usluga tretiraju se kao neproblematični.

U kontroverzi o “surogatnom” materinstvu često se pravi poređenje s prostitucijom. Kao što je, komentarišući slučaj “bebe M.”, rekao ugledni istoričar Lawrence Stone, “ugovore treba ispunjavati. Slažem se da je ovo prilično bizaran ugovor. Vi izdajete svoje telo. Ali i od prostitutke se očekuje da ispuni ugovor”.[50] Većina argumenata korišćenih bilo za odbranu bilo za osudu prostitucije ponovo se pojavila u polemici o “surogatnom” materinstvu. Očigledno je da ugovori o surogatnom materinstvu podstiču pitanja o uslovima sklapanja ugovora i ekonomskoj prinudi. Polna podela rada u patrijarhalnom kapitalizmu i “feminizacija bede” doprinose tome da se ugovor o surogatnom materinstvu pojavi kao finansijski privlačan za žene iz radničke klase, iako je za period o kom se radi i prirodu usluge nadoknada vrlo skromna. Očigledno se postavljaju i klasna pitanja. U slučaju “bebe M.”, na primer, “surogatna” majka je napustila srednju školu i udala se u šesnaestoj godini za muškarca koji sada radi u gradskoj čistoći i zaraduje 28.000 dolara godišnje. Prihod muškarca koji je sklopio ugovor, zajedno s prihodom njegove žene (oboje su stručnjaci s doktorskim titulama, iznosi 91.500 dolara godišnje.[51] Međutim, naglašavanje klasne nejednakosti i ekonomske prinude pod kojom se ovakav ugovor sklapa, odvraća pažnju s pitanja šta se tačno ugovara i u čemu ugovor o surogatnom materinstvu podseća na druge ugovore o svojini nad sopstvenom ličnošću ili se razlikuje od njih.

U Viktoriji je “surogatno” materinstvo odbačeno s obrazloženjem da su “dogovori koji podrazumevaju plaćanje zapravo sporazumi o kupovini deteta, koje ne treba dozvoliti... Kupovanje i prodavanje dece je već generacijama osuđeno i zabranjeno, i ne sme se dozvoliti da se ono ponovo pojavi”.[52] Usvajanje dece je strogo regulisano da bi se izbeglo da siromašne žene – ili bar siromašne bele žene – dođu u iskušenje da prodaju svoju decu. Problem s ovom vrstom argumentacije nije to što ovde zdrav razum mnogo ne pomaže, već to što se pozivanje na prodaju dece ni najmanje ne dotiče odbrane surogatnih ugovora koja se izvodi iz teorije ugovora. Sa stanovišta ugovora, priča o prodavanju dece otkriva da se surogatno materinstvo shvata pogrešno, na istovetan način na koji se pogrešno shvata i prostitucija. Prostitutka ne prodaje svoje telo, ona prodaje seksualne usluge. U ugovoru o surogatnom materinstvu ne postavlja se pitanje prodaje deteta, već isključivo usluge.

Odrednica “surogat” ukazuje na to da je svrha ovog ugovora da se materinstvo učini irelevantnim, i da se “surogatnoj” majci porekne da je majka. žena koja sklapa ugovor o surogatnom materinstvu nije plaćena za rađanje deteta. Takav ugovor bi doista značio prodavanje deteta. “Surogatna” majka dobija novac u zamenu za sklapanje ugovora koji omogućuje muškarcu korišćenje njenih usluga. U tom slučaju, ugovara se korišćenje ženine svojine nad matericom.

Sa stanovišta ugovora, činjenica da pružanje usluge uključuje materinstvo je sasvim slučajna. Kao svojina, materica nema nikakav poseban status. žena može na isti način da ugovori korišćenje nekog drugog dela svojine nad sopstvenom ličnošću. Pored toga, činjenica da se radi o raspolaganju detetom nema nikakav poseban značaj. Ugovori za korišćenje drukčijih formi usluga, posebno onih koje se obezbeđuju kroz ugovore o zapošljavanju, takođe rezultiraju u svojini nad kojom jurisdikciju ima samo jedna ugovorna strana. Radnik nema nikakva prava na robu proizvedenu korišćenjem njegovog rada – ona pripada kapitalisti. Slično tome, dete proizvedeno korišćenjem usluga “surogatne” majke je svojina muškarca koji je usluge ugovorio. Sudija u slučaju “bebe M.” to vrlo jasno kaže. U svojoj odluci on je istakao da se novac koji treba platiti surogatnoj majci ne daje za predavanje deteta ocu.... Biološki otac plaća surogatnoj majci za pristanak da bude oplođena i da nosi njegovo dete do porodaja. Posle porodaja otac ne kupuje dete. Ono je biološki i genetski njegovo. On ne može da kupi ono što je već njegovo.[53]

U raspravama o “surogatnom” materinstvu često se spominju dva biblijska presedana iz Knjige postanja. U prvoj priči, Sara koje ne može da ima decu, kaže svom mužu Avramu: “nego idi k robinji mojoj, ne bih li dobila djece od nje.” Zatim Sara “uze Agaru Misirku robinju svoju, i dade je za ženu Avramu mužu svojemu”. U drugoj priči, Rahilja, još jedna neplodna supruga, daje Jakovu “Valu robinju svoju za ženu, i Jakov leže s njom”.[54] U biblijskim pričama “surogatna” majka je sluškinja, robinja, potčinjena – i to robinja supruge. Stoga se može učiniti da te priče osnažuju primedbu koja se upućuje mojoj karakterizaciji “surogatnog” materinstva kao ugovora u kojem usluge “surogatne” majke koristi muškarac. Međutim, kako se insistira u toj primedbi, biblijske priče pokazuju da je surogatni ugovor pogrešno protumačen: usluge koristi žena. Ugovor sklapaju muž i žena za korišćenje usluga “surogatne” majke. Pravi korisnik usluga je neplodna supruga, a ne muškarac. Ona je majka za koju se ugovaraju usluge “surogata”. Jedna žena sklapa surogatni ugovor s drugom (iako je za oplodivanje potrebna sperma muškarca).

Kad su u pitanju žene i ugovor, ironije nikad dosta. Posle duge istorije isključivanja žena iz ugovora, surogatni ugovor se predstavlja kao ženski ugovor: sada se žene vide kao ugovorne strane. Tako se zamagljuje muška potražnja usluga, zajedno s karakterom “razmene” do koje dolazi. Pitanje ko zaista koristi usluge “surogatne” majke postaje još konfuznije zbog snažnog društvenog pritiska u Velikoj Britaniji, Sjedinjenim državama i Australiji da se surogatni ugovori (i pristup novim reproduktivnim tehnologijama) ograniče na bračne parove. Ali, ne postoji nikakva potreba da u to bude uključena i supruga. Ovde je poredenje s prostitucijom ilustrativno (iako ne baš na onaj način koji se uvek podrazumeva). Sa stanovišta ugovora, zahtev za korišćenje prostitutki je polno indiferentan, a isto važi i za “surogatno” materinstvo: muškarac može ugovoriti korišćenje “surogata” bez posredovanja druge žene. Ovde jednostavno jedna jedinka ugovara korišćenje svojine druge. Supruga je za ugovor suvišna (iako u društvenom smislu njeno prisustvo legitimiše transakciju). Supruga formalno može biti jedna strana u ugovoru o surogatnom materinstvu, ali suština njenog položaja je potpuno različita od položaja njenog supruga. Supruga u ugovor ne unosi nikakvu svojinu; ona samo čeka ishod.

U ugovoru o surogatnom materinstvu razmenjuje se deo svojine muškarca, njegova sperma ili seme, i deo svojine “surogata”, njena materica. Surogatni ugovor se od prostitucionog razlikuje po tome što muškarac ženino telo ne koristi direktno. Njegovo korišćenje se odvija posredno, putem veštačkog oplođivanja. Seme muškarca, da upotrebimo Lockeov jezik, meša se s matericom žene, i, ako ona svoju uslugu verno izvrši, on može da tvrdi da je tako proizvedena svojina njegova. Lockeov jezik pokazuje da se s ugovorom događa jedan novi obrt. Ugovorom je klasični patrijarhat transformisan u moderni, ali se, s izumom surogatnog ugovora, jedan vid klasičnog patrijarhata vratio. Ako ženina materica nije ništa drugo do komad svojine prema kojem se ona nalazi u eksternom odnosu, onda je žena slična praznoj posudi kod ser Roberta Filmera. Ali, sada ta prazna posuda može biti ugovorena za korišćenje od strane muškarca koji je ispunjava svojim semenom i time, kroz još jedan primer muške kreativnosti, stvara novi komad svojine. Možda se muškarac koji sklapa surogatni ugovor može uporediti s poslodavcem koji je, prema doktrini ugovora, kreativni princip koji radnu snagu transformiše u robu. Ali on sada može da učini i mnogo više: u spektakularnom obrtu patrijarhalnog žrvnja, surogatni ugovor omogućava muškarcu da svojoj supruzi da konačni poklon – dete.

Radna snaga je politička fikcija, ali usluga koju vrši “surogatna” majka je još veća fikcija. Radnik ugovara pravo nad korišćenjem svog tela, a prostitutka pravo na direktno seksualno korišćenje svog. Sopstvo radnika i prostitutke se, na dva različita načina, daje u najam. “Surogatna” majka ugovorom izdaje pravo nad jedinstvenom fiziološkom, emotivnom i kreativnom sposobnošću svog tela, tj. nad sobom kao ženom. Tokom devet meseci ona se nalazi u najintimnijem mogućem odnosu s jednim bićem u razvoju. To biće je deo nje same. Kada se rodi, dete postaje zasebno biće, ali odnos majke prema detetu je kvalitativno različit od odnosa radnika prema proizvodima koji nastaju na osnovu ugovora o svojini nad sopstvenom ličnošću. Primer zadovoljavajuće ispunjenog surogatnog ugovora i nezainteresovane “surogatne” majke, kao i primeri muževa koji su se odrekli patrijarhalnih prava ili prostitutki koje eksploatišu svoje klijente, ne otkriva skoro ništa o instituciji braka, prostitucije ili “surogatnog” materinstva. Surogatni ugovor je još jedan medijum kojim se obezbeđuje patrijarhalno potčinjavanje. U jednom pogledu surogatni ugovor podseća na ugovor o zapošljavanju. Poslodavac stiče pravo zapovedanja nad korišćenjem tela svojih radnika zato da bi, isključivo on, imao vlast nad procesom kojim se proizvodi njegova roba. Isto tako i surogatni ugovor može da obezbedi muškarcu da usluga koju je ugovorio bude verno izvršena tako što će ograničiti upotrebu tela “surogatne” majke sve do izvršenja usluge.

Nije nikakvo iznenadenje što su žene spremne da uđu u ugovore koji druge žene konstituišu kao patrijarhalno potčinjene. Ako nemaju decu, žene se još uvek tretiraju kao nepotpune. doktrina ugovora podrazumeva da svojina nad sopstvenom ličnošću može legitimno da se koristi bez ikakvog ograničenja, ali pod uslovom da se korišćenje utvrdi ugovorom. Zašto onda, u vreme vladavine ugovora, žene bez dece ne bi iskoristile taj novi ugovor? Korišćenje usluga “surogatne” majke koja neplodnom bračnom paru treba da obezbedi dete često se poredi s usvajanjem, njihovim doskora jedinim legitimnim izlazom ukoliko par ne želi da se pomiri sa svojom situacijom. Ali, između te dve prakse postoji bitna razlika. S detetom koje usvaja, par, osim u retkim okolnostima, nije u genetskom srodstvu. Ali dete “surogata” je istovremeno i dete muža. Bilo bi tačnije suprugu nazvati surogatnom majkom, kao što se u slučajevima usvajanja bračni par naziva surogatnim ocem i majkom. Naravno, supruga će, kao i roditelji koji usvajaju, podići dete “kao da je njeno rodeno”, ali, bez obzira na bračnu sreću, bez obzira na to koliko dete napreduje i jeste njihovo, ono je, u krajnjoj liniji,ipak očevo.

Priča o izvornom ugovoru govori o političkom porazu oca i o tome kako njegovi sinovi, braća, uspostavljaju specifično modernu, ne-očinsku formu patrijarhata. Pojava “surogatnog” materinstva sugeriše da ugovor dovodi do još jedne transformacije. Muškarci ponovo počinju da primenjuju patrijarhalno pravo kao očinsko pravo, ali u novim formama. Logika ugovora, onako kako se prikazuje u “surogatnom” materinstvu, ogoljeno pokazuje kako širenje pozicije “jedinke” na ženu može da osnaži i transformiše patrijarhat, ali i da dovede u pitanje patrijarhalne institucije. Proširiti na žene mušku koncepciju jedinke kao vlasnika, i koncepciju slobode kao sposobnosti da s onim što je vaše radite šta vam je volja, znači izbrisati svaki suštinski odnos između žene kao vlasnika, njenog tela i reproduktivnih sposobnosti. U odnosu na njenu svojinu ona se nalazi u istovetnom eksternom položaju u kom i muškarac stoji prema svojoj radnoj snazi ili spermi: ne postoji ništa specifično u tome što je žena.

Sa stanovišta ugovora, polna razlika nije irelevantna samo za polne odnose, već postaje irelevantna i za fizičku reprodukciju. Nekadašnji status “majke” i “oca” ugovor čini nedelatnim, tako da se on mora zameniti (prividno polno neutralnim) statusom “roditelja”. Ali, bar u slučaju surogatnog ugovora, termin “roditelj” uopšte nije polno neutralan. Senka ser Roberta Filmera nadvija se nad “surogatno” materinstvo. U klasičnom patrijarhalizmu, otac je glavni roditelj. Kad se svojina “surogatne” majke, njena prazna posuda, napuni semenom muškarca koji je s njom sklopio ugovor, on takođe postaje roditelj, kreativna sila koja na svet donosi novi život (svojinu). Muškarci su ženama porekli značaj njihove jedinstvene telesne sposobnosti, prisvojili je i pretvorili u muško političko postanje. Priča o društvenom ugovoru je najveća priča o muškarcima i političkom rođenju, ali sa surogatnim ugovorom moderni patrijarhat je izveo novi zaokret. Zahvaljajući moći kreativnog političkog medijuma ugovora, muškarci mogu da prisvoje i fizičko rođenje. Kreativna sila muškog semena pretvara praznu svojinu čije je korišćenje ugovorila “jedinka” u nov ljudski život. Patrijarhat se vratio u doslovnom značenju, ali u novom ruhu.

Sve do danas priroda žene se smatrala neodvojivom od materinstva, pa se čak i podvodila pod materinstvo. Tokom bar tri stoleća feministkinje su ulagale ogromne napore da pokažu da i žene, poput muškaraca, raspolažu nizom sposobnosti koje mogu da koriste, pored jedinstvene sposobnosti stvaranja fizičkog života. Sada je materinstvo odvojeno od prirode žene – i to odvajanje proširuje patrijarhalno pravo. To je još jedna od protivrečnosti ropstva. žena može biti “surogatna” majka samo zato što se njeno činjenica da je ona žena smatra irelevantnnom, a ona se proglašava “jedinkom” koja obavlja uslugu. Istovremeno, ona može biti “surogatna” majka samo zato što je žena. Slično tome, relevantna svojina muškarca u ugovoru o surogatnom roditeljstvu može biti samo svojina muškarca; svojina je ono što ga može učiniti ocem. Sasvim je odgovarajuće što je sperma jedini primer svojine nad sopstvenom ličnošću koji nije politička fikcija. Za razliku od radne snage, polnih organa, materice ili ma koje druge svojine čije se korišćenje ugovara s nekim drugim, sperma može biti odvojena od tela. doista, sperma se može koristiti u veštačkom oplođivanju, a sperma muškaraca koji se smatraju genetski superiornim može da se uskladišti sve dok se ne pronađe odgovarajuća žena, samo zato što može biti odvojena od ličnosti.

Sve do izuma surogatnog ugovora ta specifičnost muškog semena činila je genetsko očinstvo suštinski problematičnim. Očinstvo je uvek zavisilo od ženinog priznanja. Međutim, materinsvo je uvek izvesno, a prema Hobbesu, u prirodnom stanju majka je bila gospodar i posedovala političku vlast nad svojim detetom. da bi stekao vlast kao otac, muškarac je s majkom morao da sklopi ugovor. Zahvaljujući moći ugovora, genetsko očinstvo danas može da se osigura i spoji s muškom političkom kreativnošću. Zahvaljujući ugovoru muškarac najzad može biti siguran u očinstvo. Tako se dogodila značajna promena u značenju “očinstva” i moći očinstva (ili u jednom njegovom aspektu)  – ili patrijarhata u tradicionalnom smislu.

Suviše je rano da se precizno kaže koliko će važno “surogatno” materinstvo biti u budućem razvoju patrijarhalne dominacije. Kada sam 1979. s Teresom Brennan objavila prvo istraživanje teorije društvenog ugovora iz feminističke perspektive, taj termin nam je bio nepoznat. Neki vetrovi duvaju u istom smeru kao i “surogatno” materinstvo – na primer, u Velikoj Britaniji, Australiji i Sjedinjenim državama muškarci preduzimaju pravne akcije da spreče žene u vršenju pobačaja, ili da telo žene veštački održavaju u životu da bi se sačuvao fetus. Takođe, očevi se bore za starateljstvo nad decom. Poslednjih godina, obrnuto od prakse koja je vladala sredinom devetnaestog veka, obično majka dobija starateljstvo nad decom ukoliko se brak raspadne. Zapravo, praksa dodeljivanja starateljstva majkama navela je Christinu Delphy da kaže da je razvod samo produženje braka, u kom su muškarci ponovo izuzeti iz odgovornosti za decu. Sada, kad su feministkinje uspele da se izbore za neke preko potrebne zakonske reforme, i kad su u mnogim stvarima žene i muškarci građanski jednaki, majke više ne mogu biti sigurne da će dobiti starateljstvo. Ni neudate majke ne mogu biti sigurne da ocu neće biti dozvoljen pristup i vlast nad detetom. Međutim, ima i vetrova koji duvaju u drugačijem smeru. Na primer, veštačko oplođivanje omogućava ženama da postanu majke bez seksualnih odnosa s muškarcima.

Ugovorno potčinjavanje žena puno je protivrečnosti, paradoksa i ironije. Možda je najveća ironija nešto što će se tek dogoditi. Za ugovor se obično misli da je pobedio stari patrijarhalni poredak, ali, pošto je eliminisao i poslednje ostatke starog sveta statusa, ugovor možda najavljuje novu formu očinskog prava. 

 

[36] K. Marx, Economic and Philosophic Manuscripts of 1844, prir. d. J. Struik, New York: International Publishers, 1964, p. 133, napomena.

[37] J. H. Reiman, “Prostitution, Addiction and the Ideology of Liberalism”, Contemporary Crises, 3 (1979), p. 66.

[38] Ericcson, “Charges Against Prostitution”, p. 351.

[39] Ibid., p. 341.

[40] I. Kant, The Philosophy of Law, prev. W. Hastie, Edinburgh: T. and T. Clark, 1887, deo III, §26, p. 112; upor. I. Kant, Lectures on Ethics, prev. L. Infield, New York: Harper and Row, 1963, p. 166. (I. Kant, Metafizika čudoređa, prev. V. d. Sonnenfeld, Sarajevo: Veselin Masleša, 1967, p. 84.)

[41] Kant, Lectures on Ethics, p. 165.

[42] d. A. J. Richards, Sex, drugs, death, and the Law, p. 109.

[43] O. Patterson, Slavery and Social death: A Comparative Study, Cambridge, MA i London: Harvard University Press, 1982, p. 25.

[44] McLeod, Women Working, p. 84.

[45] J. S. Mill, “The Subjection of Women”, u Essays on Sex Equality, prir. A. S. Rossi, Chicago i London: Uiversity of Chicago Press,1970, p. 141. (džon Stjuart Mil i Herijet Tejlor Mil, Rasprave o jednakosti polova, prev. R. Mastilović, Beograd: Filip Višnjić, 1995, p. 73.)

[46] Zahvaljujem se Mary douglas što mi je skrenula pažnju na ovaj podatak.

[47] Vidi V. Stolcke, “Old Values, New Technologies: Who Is the Father?”, rad pročitan na Koloquium am Wissenschaftskolleg zu Berlin, mart 1987, p. 6. (Zahvaljujem se Vereni Stolcke što mi je poslala kopiju svog rada.)

[48] Podaci su iz d. Brahams, “The Hasty British Ban on Commercial Surrogacy”, Hastings Center Report, februar 1987, pp. 16-19. (Lionel Gossman mi je ljubazno dostavio kopiju ovog teksta.)

[49] The Comitee to Consider the Social, Ethical and Legal Issues Arising from In Vitro Fertilization, Report on the disposition of Embryos Produced by In Vitro Fertilization, Victoria, avgust 1984. §4.17. (Zahvaljujem se Rebecci Albury za kopiju relevantnog dela ovog Izveštaja.)

[50] The New York Times, 5. april 1987.

[51] Podatak iz The New York Times, 12. januar 1987.

[52] Comittee to Consider In Vitro Fertilization, Report on the disposition of Embryos, §4.6; §4.11.

[53] Citirano u izvodima odluke sudije Harveyja R. Sorkowa objavljenim u The New York Times (1. april 1987).

[54] Prva knjiga Mojsijeva koja se zove postanje, 16:2, 3; 30:4.