Još
jedan uobičajeni argument koji danas iznosi i religiozna desnica, ali i
levica, jeste da kod prostitucije smeta činjenica da žena koja počne da se
bavi tom profesijom postaje eksploatisana i ponižena kao i mnogi drugi
radnici u kapitalizmu. Pitanje potčinjavanja se još jednom zaobilazi. U
argumentaciji o ekonomskoj prinudi i eksploataciji to poređenje se često
izvrće: umesto da se prostitutke vide kao eksploatisani radnici, tvrdi se da
su radnici u istom položaju u kom su i prostitutke. Marksistički kritičari
prostitucije polaziše nalaze u Marxovom stavu da je “prostitucija samo
specifičan izraz opšteg prostituisanja radnika”.[36]
Prostitucija tada predstavlja ekonomsku prinudu, eksploataciju i otuđenje
najamnog rada. Kako je rekao jedan kritičar, “prostitucija otelovljuje poniženost
modernog građanina kao proizvodaca.”[37]
Prostitucioni ugovor nije tek jedan primer ugovora o zapošljavanju; zapravo,
ugovor o zapošljavanju postaje ugovor o prostituisanju. Prema tome, figura
prostitutke može da simbolizuje sve ono što ne valja u najamnom radu.
Videti
prostitutku kao oličenje kapitalističke eksploatacije, a radnika predstaviti
figurom prostitutke, nije lišeno ironije. “Radnik” je muško – pa ipak,
njegovu degradaciju simbolizuje žena, a patrijarhalni kapitalizam se
prikazuje kao sistem univerzalne prostitutcije. Činjenica da se prostitutka
uzima kao tako očigledan primer degradacije najamnog rada izaziva sumnju da
to što ona prodaje nije sasvim isto što i radna snaga koju ugovaraju drugi
radnici. Ako je prostitucija rad u istom smislu u kom i bilo koji plaćeni
rad, onda se sadašnji status prostitutke može pripisati, kao što tvrde
kontraktarijanci, isključivo zakonskim zabranama, licemerju i prevaziđenim
idejama o seksu. Priča o polnom ugovoru daje još jedno objašnjenje razlike
između prostitucije i drugih plaćenih poslova u kojima preovlađuju žene.
Prostitucioni ugovor je ugovor sa ženom, tako da on ne može biti istovetan s
ugovorom o zapošljavanju, ugovorom između muškaraca. Iako se prostitucioni
ugovor overava na kapitalističkom tržištu, on se i dalje u značajnoj meri
razlikuje od ugovora o zapošljavanju. Na primer, radnik uvek sklapa ugovor o
zapošljavanju s kapitalistom. da je prostitutka samo običan radnik, i
prostitucioni ugovor bi uvek uključivao kapitalistu. Ali, vrlo često, muškarac
s kojim se sklapa taj ugovor je radnik.
Pretpostavimo
da je prostitutka zaposlena u “salonu za masažu”. Ona bi tada, moglo bi
se reći, bila plaćena službenica koja je sklopila ugovor o zapošljavanju.
To je tačno, ali prostitucioni ugovor nije ugovor o zapošljavanju.
Prostitucioni ugovor se sklapa s mušterijom, a ne s poslodavcem. Prostitutka
može, ali ne mora biti plaćena službenica (radnica). Neke prostitutke se
“mnogo tačnije mogu opisati kao sitne privatne preduzetnice”.[38]
Međutim, razlika je nevažna za karakterizaciju prostitucije: da li je to
slobodan rad i slobodna razmena, ili eksploatacija, ili specifična vrsta potčinjavanja?
Bez obzira na to da li je prostituka radnica ili sitna preduzetnica, ona se
mora videti kao neko ko ugovara radnu snagu ili usluge da bi i prostitucioni
ugovor mogao da se vidi kao ugovor o zapošljavanju. Sa stanovišta ugovora,
ugovor o zapošljavanju je beskrajno elastičan i proteže se od doživotnog
trajanja ugovora građanskog roba, do kratkog perioda prostitucionog ugovora u
javnoj kući za vojnike ili radnike-migrante. Bez obzira na to da li je
prostitutka eksploatisana ili slobodna radnica, ili sitna preduzetnica,
pretpostavka je da se ugovaraju radna snaga ili usluge. Kao što tvrdi
Ericcson, prostitutka nužno prodaje “ne svoje telo ili vaginu, već
seksualne usluge. Kada bi zaista prodala sebe, više ne bi bila prositutka već
seksualna robinja”.[39]
Tačnije
rečeno, ona bi ličila na robinju otprilike onako kako radnik, najamni rob,
liči na roba. Radna snaga je politička fikcija. Kapitalista ne ugovara niti
može da ugovori korišćenje proleterskih usluga ili radne snage. Ugovor o
zapošljavanju poslodavcu daje pravo zapovedanja u korišćenju rada radnika,
tj. zapovedanja nad ličnošću i telom tokom perioda utvrđenog ugovorom o
zapošljavanju. Slično tome, ni prostitutka ne može da pruži usluge ako
nije prisutna. Svojina nad sopstvenom ličnošću, za razliku od materijalne
svojine, ne može se odvojiti od vlasnika. Mušterija, muškarac koji ugovara
korišćenje usluga prostitutke, stiče, kao i poslodavac, pravo da odlučuje
o korišćenju njene ličnosti i tela za vreme trajanja ugovora – ali na tom
mestu poređenje između plaćene robinje i prostitutke, između ugovora o
zapošljavanju i prostitucionog ugovora, prestaje.
Kapitalista
nema nikakav suštinski interes za telo i sopstvo radnika, ili to bar nije ona
vrsta interesa koju ima muškarac koji sklapa prostitucioni ugovor. Poslodavac
je prvenstveno zainteresovan za robu koju proizvodi radnik, drugim rečima za
profit. Zbog specifičnog odnosa između vlasnika radne snage i njegove
svojine poslodavac mora da organizuje (otelovljene) radnike, i da ih primora
ili navede da rade kako bi s njegovim mašinama ili drugim sredstvima za
proizvodnju proizveli robu. Ali, poslodavac može, a često to i čini, da
zameni radnika mašinom, ili u poslednje vreme, robotima i drugim
kompjuterizovanim mašinama. doista, poslodavci više vole mašine od radnika,
zato što su one nalik apsolutno vernim robovima: ne mogu odbiti poslušnost,
suprotstaviti se zapovestima poslodavca ili se organizovati u sindikate ili
revolucionarna udruženja. S druge strane, ako poslodavac sve radnike zameni
mašinama, on postaje običan posednik. Poslodavac ima interes za radnike kao
ličnosti jer bez njih on prestaje da bude gospodar, i gubi zadovoljstvo naređivanja
potčinjenima.
Za
razliku od poslodavca, muškarac koji sklapa prostitucioni ugovor ima samo
jedan interes – za prostitutku i njeno telo. Postoji i tržište predmeta
koji zamenjuju žensko telo u obliku lutaka na naduvavanje, ali, za razliku od
mašina koje zamenjuju radnike, one se reklamiraju kao “žive”. Lutke su
doslovan supstitut žene, a ne funkcionalni supstitut kao mašina koja se
instalira umesto radnika. Čak i plastični supstitut žene muškarcu može
pružiti utisak da je patrijarhalni gospodar. U prostituciji, predmet ugovora
su telo žene i polni pristup tom telu. Postojanje tela, kao tela, na tržištu,
u velikoj meri podseća na ropstvo. Prema tome, simbolizovati najamno ropstvo
figurom prostitutke, a ne figurom radnika, i nije sasvim neodgovarajuće. Ali,
prostitucija se razlikuje od najamnog ropstva. Nijedna forma radne snage ne može
se odvojiti od tela, ali samo kroz prostitucioni ugovor kupac stiče
jednostrano pravo direktnog polnog korišćenja ženskog tela.
Ovde
bi kontraktarijanac mogao odgovoriti da se telu pridaje suviše velik značaj.
Čak i ako se govori o telu, a ne (kao što bi trebalo) o uslugama, moguće je
sačuvati moralnu slobodu kad se ugovara korišćenje tela, ili samo jednog
dela tela. Sopstvo ili ličnost nije identično s telom, tako da ličnost nije
povređena ako se koristi svojina nad telom. Po ovom pitanju David Richards se
ne slaže s Kantom, kao ni s marksistima i feminstkinjama za koje smatra da
slede Kanta. Kant je prostituciju osuđivao kao pactum turpe; ugovoriti deo
tela za polnu upotrebu znači pretvoriti se u svojinu, res, zbog “nerazdruživog
jedinstva udova na jednoj osobi”.[40]
Kant piše da čovek ne može raspolagati sobom po svojoj volji:
On
nije sopstvena svojina. Reći da jeste bilo bi protivrečno jer utoliko što
jeste ličnost on je subjekat u kome se svojina nad stvarima nalazi, a kad bi
bio sopstvena svojina, bio bi stvar nad kojom može imati svojinu... Nemoguće
je biti i ličnost i stvar, i vlasnik i svojina.[41]
Richards
tvrdi da Kantova osuda prostitucije nije spojiva s njegovim opštim shvatanjem
autonomije. Neću ni pokušati da utvrdim da li je nekonzistentnija od
njegovog shvatanja najamnog rada ili, posebno, od njegovog shvataja bračnog
ugovora, pošto Richards ne spominje da Kant podržava patrijarhalno pravo,
tako da ženi mora da porekne ličnost, dakle i autonomiju. Kantova
nedoslednost ogleda se u tome što on ispunjenje uslova polnog ugovora želi
da ograniči na bračne odnose: muškarac kao muž može da koristi telo žene
kao svojinu, ali žene tu robu ne smeju da prodaju na tržištu niti da budu
plaćene za polno korišćenje. Richards tvrdi da osuda prostitucije znači
proizvoljno ograničavanje seksualne slobode. Otelovljenje sopstva ničim ne
ograničava moralnu autonomiju jedinke. Richardsova argumentacija zasniva se
na jednoj verziji bestelesnih, racionalnih entiteta koji nastanjuju Kantovu
teoriju ugovora (tj. jedan njen aspekt) i Rawlsovu izvornu poziciju.
Autonomija je samo “samokritička sposobnost jedinke da proceni svoje
trenutne potrebe i život. ... Autonomija izvesnog tela omogućava ličnosti
da samokritički uzme u obzir to telo i njegove sposobnosti da odluči o
obliku njegovog ili njenog života”.[42]
Ukratko, sloboda je ničim ograničena sposobnost vlasnika (racionalni
entitet), eksterno povezana sa svojinom nad sopstvenom ličnošću (telo), da
proceni kako će ugovoriti korišćenje te svojine.
Ljudska
bića sasvim sigurno poseduju sposobnost kritičke autorefleksije – i ta
sposobnost može se razumeti kao nešto što obuhvata samo pojedinačan
racionalni proračun o najboljem korišćenju svojine. da jedna složena,
mnogostrana sposobnost nije mogla da se redukuje na ovo ogoljeno, kulturno i
istorijski specifično dostignuće, patrijarhalno građansko društvo ne bi
moglo da se razvije. Richardsova “autonomija” sažeta je u stihovima
Richarda Lovelacea:
Ne
čine zatvor kameni zidovi,
Niti
gvozdene šipke kavez.
Uostalom,
ta vrlo parcijalna i društveno marginalna (mada u nekim okolnostima herojska)
ideja moralne – ili duhovne – slobode nije ono što predstavlja problem s
prostitucijom i drugim formama građanske potčinjenosti. Građanska potčinjenost
je politički problem a ne stvar morala, iako su u nju uključena i moralna
pitanja. Pokušaj da se odgovori na pitanje šta nije u redu s prostitucijom
znači upuštanje u raspravu o političkom pravu u formi patrijarhalnog prava,
ili zakona muškog polnog prava. Potčinjeni svih vrsta svakog dana koriste
svoju sposobnost autorefleksije – zato gospodari i bivaju osujećeni, a
ponekad i svrgnuti. Ali, ako ne dođe do svrgavanja, ako se potčinjeni ne
upuste u političku akciju, nikakva kritička refleksija neće okončati
njihovu potčinjenost i doneti im slobodu.
Možemo
priznati da ljudska telesnost u pitanjima slobode i potčinjavanja nije od tek
prolazne i slučajne važnosti, ali to možda nije dovoljno da bismo utvrdili
razliku između prostitucije i neke druge forme rada, ili pak da bismo
ustanovili da u prostituciji ima nečeg lošeg što istovremeno nije loše i u
najamnom radu. Telo prostitutke se prodaje na tržištu, ali postoje i druge
profesije koje obuhvataju prodaju tela i u kojima poslodavci imaju suštinski
interes za tela svojih radnika. danas, na primer, kada je sport postao deo
patrijarhalnog kapitalizma, tela profesionalnih sportista i sportistkinja takođe
su postala predmet ugovaranja. Orlando Patterson se bavi primerom bejzbola u
Sjedinjenim državama, gde su, do 1975, igrači mogli da se kupe i prodaju kao
svaka druga materijalna svojina, po volji i za profit vlasnika njihovih
klubova. Patterson naglašava da igrači nisu bili, niti jesu, robovi, oni su
pravno slobodni građani, i danas imaju izvesnog uticaja na svoju sudbinu –
ali njihova tela se i dalje kupuju i prodaju. Patterson kaže da poslodavci više
ne zahtevaju da radnici stoje goli na podijumu za licitaciju, gde ih pipkaju i
razgledaju poslodavci i njihovi lekari. Ali kad poslodavac od radnika ili
profesionalnog sportiste traži lekarsko uverenje pre nego što ga zaposli, on
ne samo što traži istu vrstu informacije kao i robovlasnik koji ispituje
svoj najnoviji tovar, već pokazuje inherentnu bezmislenost razlike “sirovih
tela” i usluga koje takva tela pružaju.[43]
Međutim,
posle prodaje tela mogu da se iskoriste na različite načine. Vlasnici
bejzbol timova imaju pravo da odluče o korišćenju tela svojih igrača, ali
ne i pravo da ih direktno seksualno koriste.
Između
tela i sopstva postoji odnos potpunosti. Telo i sopstvo nisu identični, ali
sopstvo se ne može odvojiti od tela. Vrednost ideje o svojini nad sopstvenom
ličnošću je u tome što ona skreće pažnju na važnost tela u društvenim
odnosima. Građansko gospodarenje, kao i gospodarenje robovlasnika, ne vrši
se nad pukim biološkim entitetima koji se mogu koristiti kao materijalna (životinjska)
svojina, niti nad čisto racionalnim entitetima. Gospodari nisu zainteresovani
za bestelesnu fikciju radne snage ili usluga. Oni ugovaraju korišćenje
ljudskog otelovljenog sopstva. Upravo zato što su potčinjeni otelovljena
sopstva, oni mogu da obave traženi rad, da budu podvrgnuti disciplini, mogu
da daju priznanje i ponude vernost koja muškarca čini gospodarem. Ljudska
tela i sopstva su i polno diferencirana; sopstvo je ili muško ili žensko.
Integralnu povezanost između tela i sopstva ilustruje i raširena upotreba
vulgarnih naziva za ženske polne organe kad se govori o ženama, ili upotreba
šatrovačkih naziva za penis kad se pogrdno govori o muškarcima.
Muškost
i ženskost su polni identiteti. Sopstvo nije potpuno obuhvaćeno svojom polnošću,
ali identitet je neodvojiv od polne konstrukcije sopstva. U modernom
patrijarhatu, prodaja ženskih tela na kapitalističkom tržištu znači
prodaju sopstva na drukčiji način, i u mnogo dubljem smislu, nego što je to
prodaja tela bejzbol igrača ili prodaje prava nad korišćenjem
(telesnog) rada najamnog roba. Priča o polnom ugovoru pokazuje da je
patrijarhalna konstrukcija razlike između muškosti i ženskosti zapravo
politička razlika između slobode i potčinjenosti, i da je polno
gospodarenje glavno sredstvo kojim muškarci potvrđuju svoju muškost. Kad muškarac
sklopi prostitucioni ugovor, on nije zainteresovan za polno indiferentne,
ne-telesne usluge: on na određeno vreme ugovara kupovinu polnog korišćenja
žene. Zašto bi inače muškarci išli na tržište i plaćali za “ručno
olakšanje”? Naravno, muškarci svoju muškost mogu potvrditi i na drugi način,
ali u odnosima izmedu polova nedvomislena potvrda se dobija učestvovanjem u
“polnom činu”. I ženskost se potvrđuje u polnoj aktivnosti, pa kad
prostitutka ugovori korišćenje svog tela, ona prodaje sebe na vrlo realan način.
Sopstvo žene povezano je s prostitucijom na način koji je različit od
povezanosti sopstva s drugim profesijama. Radnici svih vrsta mogu biti manje
ili više “vezani svojim radom”, ali integralna povezanost između
polnosti i smisla sopstva znači da prostitutka, radi samozaštite, mora da se
distancira od svoje seksualne upotrebe.
Žene
koje se bave ovim poslom razvile su čitav niz strategija za distanciranje,
ili profesionalan pristup svojim klijentima. Takvo distanciranje muškarcima
predstavlja problem koji se može videti kao još jedna varijanta protivrečnosti
gospodarenja i ropstva. Prostitucioni ugovor omogućava muškarcu da se na
određeno vreme konstituiše kao građanski gospodar, i, kao i drugi
gospodari, on želi da dobije priznanje svog statusa. Eileen McLeod je u
Birmingemu razgovarala i s klijentima i s prositutkama. Napominjući da se
njeni nalazi podudaraju sa sličnim istraživanjima u Velikoj Britaniji i
Sjedinjenim državama, ona kaže da se “skoro svi muškarci s kojima sam
razgovarala žale na emotivnu hladnoću i plaćenički pristup mnogih
prostitutki s kojima su kontaktirali”.[44]
Gospodar traži uslugu, ali on traži i to da uslugu pruži ličnost, sopstvo,
a ne puki komad (bestelesne) svojine. O potčinjenosti supruga John Stuart
Mill kaže da “njihovi gospodari od njih traže nešto više od običnog služenja.
Muževi od žena ne traže samo poslušnost, već i njihova osećanja. Svi
oni, osim onih najbezosećajnijih, žele da u ženi koja im je najbliža imaju
robinju koja ih neće služiti pod prisilom, već od svoje volje; ne običnu
robinju, već milosnicu”.[45]
Poslodavac
ili muž mogu lakše dobiti verno služenje i priznanje svoje vlasti nego što
to može muškarac koji sklapa prostitucioni ugovor. Građanski ropski ugovor,
kao i bračni i ugovor o zapošljavanju, stvaraju dugoročni odnos potčinjenosti.
Prostitucioni ugovor je kratkoročan, a klijent nije zainteresovan za
svakodnevni problem eksploatacije radne snage. Moglo bi se reći da je
prostitucioni ugovor ugovor za specifične usluge, za razliku od ugovora
neodređenog trajanja, kakav je ugovor o zapošljavanju, a u nekim aspektima i
bračni ugovor. Postoje i druge razlike između prostitucionog i ugovora o
zapošljavanju. Na primer, prostitutka je u “razmeni” uvek na šteti.
Klijent direktno koristi njeno telo, i ne postoje nikakvi “objektivni”
kriterijumi pomoću kojih bi se procenilo da li je usluga zadovoljavajuće
izvedena. Sindikati pregovaraju o nadnicama i radnim uslovima radnika, a
proizvod njihovog rada podleže “kontroli kvaliteta”. Za razliku od toga,
klijent uvek može da odbije da plati prostitutku, tvrdeći (a ko može da
porekne njegovu subjektivnu procenu) da njegovi zahtevi nisu ispujeni.[46]
Zahvaljujući
specifičnom karakteru ugovora o zapošljavanju, gospodarenje se može
priznati i na brojne suptilnije načine, pored onog otvorenog i direktnog.
Radnik je muškarac, a muškarci moraju da priznaju jedan drugom građansku
jednakost i bratstvo (inače se društveni ugovor ne bi održao), u isto vreme
dok stvaraju odnose potčinjenosti. Kratkotrajnost prostitucionog ugovora ne
ostavlja mnogo prostora za suptilnost, ali to možda i nije toliko nužno. U
odnosima između muškaraca i žena ne postoji potreba za takvim
dvosmislicama, ponajmanje kad muškarac kupi žensko telo za svoju upotrebu
kao bilo koju drugu robu. U tom kontekstu sam “polni čin” obezbeđuje
potvrdu patrijarhalnog prava. Kada se tela žena nalaze na kapitalističkom tržištu
kao roba, uslovi izvornog ugovora ne mogu se zaboraviti. Zakon muškog polnog
prava se javno potvrđuje, a muškarci stiču javnu potvrdu kao polni
gospodari žena – eto šta nije u redu s prostitucijom.
Vredi
zabeležiti još jednu razliku između prostitucionog i drugih ugovora kojima
se ovde bavim. Rekla sam da ugovori koji se odnose na svojinu nad sopstvenom
ličnošću imaju oblik razmenjivanja poslušnosti za zaštitu. Građanski rob
i supruga (u principu) dobijaju doživotnu zaštitu, porodična nadnica uključuje
zašitu, a organizacioni mehanizmi eksploatacije radne snage u kapitalističkoj
proizvodnji obezbeđuju zaštitu izvan same nadnice i nevezano s njom. Gde je
zaštita u prostitucionom ugovoru? Svodnik se nalazi izvan ugovora između
klijenta i prostitutke, baš kao što je i država izvan bračnog ugovora i
ugovora o zapošljavanju, ali ih ona reguliše i nameće. Kratkotrajni
prostitucioni ugovor ne može da uključi zaštitu koja je moguća u dugoročnim
odnosima. U tom pogledu, prostitucioni ugovor odražava kontraktarijanski
ideal. Jedinka kao vlasnik nikad se neće obavezati dugoročno; kad bi to učinila,
postala bi talac interesa drugih jedinki. Jedinka vrši simultanu razmenu, što
je nemoguće kad je u pitanju korišćenje svojine nad sopstvenom ličnošću.
Razmena novca za korišćenje ženskog tela približava se, onoliko koliko je
to u stvarnim ugovorima uopšte moguće, simultanoj razmeni. Prostitucija je
za Marxa bila metafora najamnog rada. Jedna primerenija analogija je
istovremeno i zabavnija: kontraktarijanska ideja univerzalnog prodavanja
svojine (usluga) jeste vizija neometanog uzajamnog korišćenja ili
univerzalne prostitucije.
I
feministički argument da su prostitutke radnice u istovetnom smislu kao i
drugi najamni radnici, i kontraktarijanska odbrana prostitucije, zavise od
pretpostavke da su žene “jedinke” i da su neograničene vlasnice svojine
nad sopstvenom ličnošću. U nekim pravnim sistemima triju država kojima se
ovde bavim, ženama je još uvek zabranjeno da ugovaraju korišćenje svojine
svojih seksualnih organa. Međutim, upravo dok sam završavala ovo poglavlje,
jedan sudija u Nju Džersiju je u slučaju “bebe M” presudio da žena može
da ugovori korišćenje jednog dela svojine, svoje materice, i da je takav
ugovor obavezujući. Taj ugovor takozvanog surogatnog materinstva je nešto
novo, i predstavlja dramatičan primer kontradikcija koje okružuju žene i
ugovor. Surogatni ugovor takođe pokazuje da nas možda očekuje još jedna
transformacija modernog patrijarhata. Očinsko pravo se ponovo javlja u novoj,
ugovornoj formi.
Kao
što sam ranije naglasila, moja argumentacija se ne odnosi na žene kao majke,
ali ono što se simptomatično naziva “surogatno” materinstvo nema nikakve
veze s materinstvom u njegovom uobičajenom značenju. Političke implikacije
surogatnog ugovora mogu se proceniti samo ako se surogatno materinstvo sagleda
kao još jedna odredba polnog ugovora, kao nova forma muškog pristupa i korišćenja
ženskog tela. “Surogatna” majka sklapa ugovor da bude veštački oplođena
spermom nekog muškarca (obično muža čija je žena neplodna), da rodi dete
i preda ga genetskom ocu. U zamenu za tu uslugu, “surogatna” majka dobija
novac. Na tržištu se cena danas kreće oko 10.000 američkih dolara.
Veštačko
oplođivanje nije ništa novo (prva humana trudnoća ostvarena na ovaj način
datira iz 1799. godine), ali o “surogatnom” materinstvu se često i pogrešno
raspravlja u kontekstu niza drugih dostignuća, kao što je oplodnja in vitro,
koje su rezultat novih tehnologija.[47]
(Oplodnja in vitro se danas prodaje na kapitalističkom tržištu; u
Sjedinjenim državama obrt se procenjuje na 30-40 miliona dolara godišnje,
iako je procenat uspešnosti ove tehnologije vrlo nizak.) Nove tehnologije
omogućavaju i druge forme “surogatnog” materinstva. Na primer, jajašce i
sperma bračnog para mogu se spojiti i odgajati in vitro, a embrion se zatim
unosi u matericu “surogatne” majke. U ovom slučaju dete je genetski
proizvod muža i žene, i takav surogatni ugovor se bitno razlikuje od ugovora
koji podrazumeva veštačku oplodnju. da bih izvela zaključak o očinstvu i
patrijarhatu, ja ću se ograničiti na ovaj drugi slučaj, ali tehnološki
razvoj i oplodnja in vitro takođe podstiču neka opšta i vrlo važna pitanja
o ugovoru i korišćenju ženskog tela.
Sredinom
ove 1987. godine ne postoji pravni konsenzus o legitimnosti ili statusu
ugovora o surogatnom materinstvu. U Sjedinjenim državama, presuda u slučaju
“bebe M” – slučaju koji je nastao u sporu oko ugovora kada je
“surogatna” majka odbila da preda dete – nedvosmisleno je potvrdila
obavezujući zakonski status takvih ugovora (slučaj je trenutno u fazi
apelacije pred Vrhovnim sudom Nju džersija). Međutim, još mnogo pre toga
osnovane su agencije za surogatno materinstvo, a prema izveštajima u štampi
sklopljeno je oko 600 takvih ugovora. Bar jedna žena je sklopila i ispunila
dva ugovora. Agencije posluju s profitom. Za jednu se kaže da je 1986.
zaradila 600.000 dolara. U Australiji je samo država Viktorija donela zakon o
ovom pitanju, zabranila komercijalno surogatno materinstvo i neformalnim
sporazumima odrekla pravnu valjanost. U Velikoj Britaniji je 1985. Zakonom o
surogatnom materinstvu praktičnozabranjeno sklapanje ugovora o surogatnom
materinstvu. Profitiranje treće strane se smatra krivičnim prekršajem, a
plaćanje “surogatne” majke, ili prihvatanje novca za surogatno
materinstvo, mogu predstavljati prekršaj po Zakonu o usvajanju.
Nekomercijalni surogatni aranžmani nisu nezakoniti.[48]
Ovde
se neposredno suočavamo sa starim argumentima o prostituciji i legalnoj
prostituciji (braku). Nije li ugovor u kom se novac razmenjuje za uslugu, u
pogledu pozicije žene o kojoj se radi, pošteniji od braka ili neformalnog
surogatnog materinstva? U Izveštaju Wallerove komisije koji je doveo do donošenja
pomenutog zakona u Viktoriji (u kom se “surogatno” materinstvo razmatra u
kontekstu oplodnje in vitro) preporučuje se da ni komercijalno ni
nekomercijalno surogatno materinstvo ne treba da budu deo in vitro-programâ.[49]
Ali, da li su poklonjene usluge “surogatne” majke prihvatljivije od
davanja novca za njene usluge? Britanski zakon jasno kaže da jesu. Međutim,
sagledavanjem surogatnog materinstva kao odnosa poklanjanja zaobilazi se
pitanje za koga se zapravo vrši usluga. da li u surogatnom materinstvu jedna
žena poklanja uslugu drugoj, ili žena biva oplođena spermom muškarca da bi
rodila njegovo dete u zamenu za novac? Prostitucija se često brani kao jedan
tip socijalnog rada ili terapije, pa se, slično tome, i “surogatno”
materinstvo brani kao usluga koja se nudi na tržištu iz saosećanja za
nevolje neplodnih žena. Postavljanjem pitanja o surogatnim ugovorima ne poriče
se da žene koje sklapaju takve ugovore možda saosećaju s neplodnim ženama,
niti se poriče da žene mogu biti nesrećne zbog neplodnosti (mada se u tekućim
raspravama često zaboravlja, ili čak implicitno isključuje, mogućnost da
neplodne žene i njihovi muževi mogu da se pomire s tim stanjem i vode
zadovoljavajući život). Kao i u tolikim raspravama o prostituciji, argument
saosećanja pretpostavlja da su svi problemi “surogatnog” materinstva
problemi žena i ponude usluga. Karakter muškarčevog učešća u surogatnom
ugovoru i karakter potražnje usluga tretiraju se kao neproblematični.
U
kontroverzi o “surogatnom” materinstvu često se pravi poređenje s
prostitucijom. Kao što je, komentarišući slučaj “bebe M.”, rekao
ugledni istoričar Lawrence Stone, “ugovore treba ispunjavati. Slažem se da
je ovo prilično bizaran ugovor. Vi izdajete svoje telo. Ali i od prostitutke
se očekuje da ispuni ugovor”.[50]
Većina argumenata korišćenih bilo za odbranu bilo za osudu prostitucije
ponovo se pojavila u polemici o “surogatnom” materinstvu. Očigledno je da
ugovori o surogatnom materinstvu podstiču pitanja o uslovima sklapanja
ugovora i ekonomskoj prinudi. Polna podela rada u patrijarhalnom kapitalizmu i
“feminizacija bede” doprinose tome da se ugovor o surogatnom materinstvu
pojavi kao finansijski privlačan za žene iz radničke klase, iako je za
period o kom se radi i prirodu usluge nadoknada vrlo skromna. Očigledno se
postavljaju i klasna pitanja. U slučaju “bebe M.”, na primer,
“surogatna” majka je napustila srednju školu i udala se u šesnaestoj
godini za muškarca koji sada radi u gradskoj čistoći i zaraduje 28.000
dolara godišnje. Prihod muškarca koji je sklopio ugovor, zajedno s prihodom
njegove žene (oboje su stručnjaci s doktorskim titulama, iznosi 91.500
dolara godišnje.[51]
Međutim, naglašavanje klasne nejednakosti i ekonomske prinude pod kojom se
ovakav ugovor sklapa, odvraća pažnju s pitanja šta se tačno ugovara i u čemu
ugovor o surogatnom materinstvu podseća na druge ugovore o svojini nad
sopstvenom ličnošću ili se razlikuje od njih.
U
Viktoriji je “surogatno” materinstvo odbačeno s obrazloženjem da su
“dogovori koji podrazumevaju plaćanje zapravo sporazumi o kupovini deteta,
koje ne treba dozvoliti... Kupovanje i prodavanje dece je već generacijama
osuđeno i zabranjeno, i ne sme se dozvoliti da se ono ponovo pojavi”.[52]
Usvajanje dece je strogo regulisano da bi se izbeglo da siromašne žene –
ili bar siromašne bele žene – dođu u iskušenje da prodaju svoju decu.
Problem s ovom vrstom argumentacije nije to što ovde zdrav razum mnogo ne
pomaže, već to što se pozivanje na prodaju dece ni najmanje ne dotiče
odbrane surogatnih ugovora koja se izvodi iz teorije ugovora. Sa stanovišta
ugovora, priča o prodavanju dece otkriva da se surogatno materinstvo shvata
pogrešno, na istovetan način na koji se pogrešno shvata i prostitucija.
Prostitutka ne prodaje svoje telo, ona prodaje seksualne usluge. U ugovoru o
surogatnom materinstvu ne postavlja se pitanje prodaje deteta, već isključivo
usluge.
Odrednica
“surogat” ukazuje na to da je svrha ovog ugovora da se materinstvo učini
irelevantnim, i da se “surogatnoj” majci porekne da je majka. žena koja
sklapa ugovor o surogatnom materinstvu nije plaćena za rađanje deteta. Takav
ugovor bi doista značio prodavanje deteta. “Surogatna” majka dobija novac
u zamenu za sklapanje ugovora koji omogućuje muškarcu korišćenje njenih
usluga. U tom slučaju, ugovara se korišćenje ženine svojine nad matericom.
Sa
stanovišta ugovora, činjenica da pružanje usluge uključuje materinstvo je
sasvim slučajna. Kao svojina, materica nema nikakav poseban status. žena može
na isti način da ugovori korišćenje nekog drugog dela svojine nad
sopstvenom ličnošću. Pored toga, činjenica da se radi o raspolaganju
detetom nema nikakav poseban značaj. Ugovori za korišćenje drukčijih formi
usluga, posebno onih koje se obezbeđuju kroz ugovore o zapošljavanju, takođe
rezultiraju u svojini nad kojom jurisdikciju ima samo jedna ugovorna strana.
Radnik nema nikakva prava na robu proizvedenu korišćenjem njegovog rada –
ona pripada kapitalisti. Slično tome, dete proizvedeno korišćenjem usluga
“surogatne” majke je svojina muškarca koji je usluge ugovorio. Sudija u
slučaju “bebe M.” to vrlo jasno kaže. U svojoj odluci on je istakao da
se novac koji treba platiti surogatnoj majci ne daje za predavanje deteta
ocu.... Biološki otac plaća surogatnoj majci za pristanak da bude oplođena
i da nosi njegovo dete do porodaja. Posle porodaja otac ne kupuje dete. Ono je
biološki i genetski njegovo. On ne može da kupi ono što je već njegovo.[53]
U
raspravama o “surogatnom” materinstvu često se spominju dva biblijska
presedana iz Knjige postanja. U prvoj priči, Sara koje ne može da ima decu,
kaže svom mužu Avramu: “nego idi k robinji mojoj, ne bih li dobila djece
od nje.” Zatim Sara “uze Agaru Misirku robinju svoju, i dade je za ženu
Avramu mužu svojemu”. U drugoj priči, Rahilja, još jedna neplodna
supruga, daje Jakovu “Valu robinju svoju za ženu, i Jakov leže s njom”.[54]
U biblijskim pričama “surogatna” majka je sluškinja, robinja, potčinjena
– i to robinja supruge. Stoga se može učiniti da te priče osnažuju
primedbu koja se upućuje mojoj karakterizaciji “surogatnog” materinstva
kao ugovora u kojem usluge “surogatne” majke koristi muškarac. Međutim,
kako se insistira u toj primedbi, biblijske priče pokazuju da je surogatni
ugovor pogrešno protumačen: usluge koristi žena. Ugovor sklapaju muž i žena
za korišćenje usluga “surogatne” majke. Pravi korisnik usluga je
neplodna supruga, a ne muškarac. Ona je majka za koju se ugovaraju usluge
“surogata”. Jedna žena sklapa surogatni ugovor s drugom (iako je za
oplodivanje potrebna sperma muškarca).
Kad
su u pitanju žene i ugovor, ironije nikad dosta. Posle duge istorije isključivanja
žena iz ugovora, surogatni ugovor se predstavlja kao ženski ugovor: sada se
žene vide kao ugovorne strane. Tako se zamagljuje muška potražnja usluga,
zajedno s karakterom “razmene” do koje dolazi. Pitanje ko zaista koristi
usluge “surogatne” majke postaje još konfuznije zbog snažnog društvenog
pritiska u Velikoj Britaniji, Sjedinjenim državama i Australiji da se
surogatni ugovori (i pristup novim reproduktivnim tehnologijama) ograniče na
bračne parove. Ali, ne postoji nikakva potreba da u to bude uključena i
supruga. Ovde je poredenje s prostitucijom ilustrativno (iako ne baš na onaj
način koji se uvek podrazumeva). Sa stanovišta ugovora, zahtev za korišćenje
prostitutki je polno indiferentan, a isto važi i za “surogatno”
materinstvo: muškarac može ugovoriti korišćenje “surogata” bez
posredovanja druge žene. Ovde jednostavno jedna jedinka ugovara korišćenje
svojine druge. Supruga je za ugovor suvišna (iako u društvenom smislu njeno
prisustvo legitimiše transakciju). Supruga formalno može biti jedna strana u
ugovoru o surogatnom materinstvu, ali suština njenog položaja je potpuno
različita od položaja njenog supruga. Supruga u ugovor ne unosi nikakvu
svojinu; ona samo čeka ishod.
U
ugovoru o surogatnom materinstvu razmenjuje se deo svojine muškarca, njegova
sperma ili seme, i deo svojine “surogata”, njena materica. Surogatni
ugovor se od prostitucionog razlikuje po tome što muškarac ženino telo ne
koristi direktno. Njegovo korišćenje se odvija posredno, putem veštačkog
oplođivanja. Seme muškarca, da upotrebimo Lockeov jezik, meša se s
matericom žene, i, ako ona svoju uslugu verno izvrši, on može da tvrdi da
je tako proizvedena svojina njegova. Lockeov jezik pokazuje da se s ugovorom
događa jedan novi obrt. Ugovorom je klasični patrijarhat transformisan u
moderni, ali se, s izumom surogatnog ugovora, jedan vid klasičnog
patrijarhata vratio. Ako ženina materica nije ništa drugo do komad svojine
prema kojem se ona nalazi u eksternom odnosu, onda je žena slična praznoj
posudi kod ser Roberta Filmera. Ali, sada ta prazna posuda može biti
ugovorena za korišćenje od strane muškarca koji je ispunjava svojim semenom
i time, kroz još jedan primer muške kreativnosti, stvara novi komad svojine.
Možda se muškarac koji sklapa surogatni ugovor može uporediti s poslodavcem
koji je, prema doktrini ugovora, kreativni princip koji radnu snagu transformiše
u robu. Ali on sada može da učini i mnogo više: u spektakularnom obrtu
patrijarhalnog žrvnja, surogatni ugovor omogućava muškarcu da svojoj
supruzi da konačni poklon – dete.
Radna
snaga je politička fikcija, ali usluga koju vrši “surogatna” majka je još
veća fikcija. Radnik ugovara pravo nad korišćenjem svog tela, a prostitutka
pravo na direktno seksualno korišćenje svog. Sopstvo radnika i prostitutke
se, na dva različita načina, daje u najam. “Surogatna” majka ugovorom
izdaje pravo nad jedinstvenom fiziološkom, emotivnom i kreativnom sposobnošću
svog tela, tj. nad sobom kao ženom. Tokom devet meseci ona se nalazi u
najintimnijem mogućem odnosu s jednim bićem u razvoju. To biće je deo nje
same. Kada se rodi, dete postaje zasebno biće, ali odnos majke prema detetu
je kvalitativno različit od odnosa radnika prema proizvodima koji nastaju na
osnovu ugovora o svojini nad sopstvenom ličnošću. Primer zadovoljavajuće
ispunjenog surogatnog ugovora i nezainteresovane “surogatne” majke, kao i
primeri muževa koji su se odrekli patrijarhalnih prava ili prostitutki koje
eksploatišu svoje klijente, ne otkriva skoro ništa o instituciji braka,
prostitucije ili “surogatnog” materinstva. Surogatni ugovor je još jedan
medijum kojim se obezbeđuje patrijarhalno potčinjavanje. U jednom pogledu
surogatni ugovor podseća na ugovor o zapošljavanju. Poslodavac stiče pravo
zapovedanja nad korišćenjem tela svojih radnika zato da bi, isključivo on,
imao vlast nad procesom kojim se proizvodi njegova roba. Isto tako i surogatni
ugovor može da obezbedi muškarcu da usluga koju je ugovorio bude verno izvršena
tako što će ograničiti upotrebu tela “surogatne” majke sve do izvršenja
usluge.
Nije
nikakvo iznenadenje što su žene spremne da uđu u ugovore koji druge žene
konstituišu kao patrijarhalno potčinjene. Ako nemaju decu, žene se još
uvek tretiraju kao nepotpune. doktrina ugovora podrazumeva da svojina nad
sopstvenom ličnošću može legitimno da se koristi bez ikakvog ograničenja,
ali pod uslovom da se korišćenje utvrdi ugovorom. Zašto onda, u vreme
vladavine ugovora, žene bez dece ne bi iskoristile taj novi ugovor? Korišćenje
usluga “surogatne” majke koja neplodnom bračnom paru treba da obezbedi
dete često se poredi s usvajanjem, njihovim doskora jedinim legitimnim
izlazom ukoliko par ne želi da se pomiri sa svojom situacijom. Ali, između
te dve prakse postoji bitna razlika. S detetom koje usvaja, par, osim u retkim
okolnostima, nije u genetskom srodstvu. Ali dete “surogata” je istovremeno
i dete muža. Bilo bi tačnije suprugu nazvati surogatnom majkom, kao što se
u slučajevima usvajanja bračni par naziva surogatnim ocem i majkom. Naravno,
supruga će, kao i roditelji koji usvajaju, podići dete “kao da je njeno
rodeno”, ali, bez obzira na bračnu sreću, bez obzira na to koliko dete
napreduje i jeste njihovo, ono je, u krajnjoj liniji,ipak očevo.
Priča
o izvornom ugovoru govori o političkom porazu oca i o tome kako njegovi
sinovi, braća, uspostavljaju specifično modernu, ne-očinsku formu
patrijarhata. Pojava “surogatnog” materinstva sugeriše da ugovor dovodi
do još jedne transformacije. Muškarci ponovo počinju da primenjuju
patrijarhalno pravo kao očinsko pravo, ali u novim formama. Logika ugovora,
onako kako se prikazuje u “surogatnom” materinstvu, ogoljeno pokazuje kako
širenje pozicije “jedinke” na ženu može da osnaži i transformiše
patrijarhat, ali i da dovede u pitanje patrijarhalne institucije. Proširiti
na žene mušku koncepciju jedinke kao vlasnika, i koncepciju slobode kao
sposobnosti da s onim što je vaše radite šta vam je volja, znači izbrisati
svaki suštinski odnos između žene kao vlasnika, njenog tela i
reproduktivnih sposobnosti. U odnosu na njenu svojinu ona se nalazi u
istovetnom eksternom položaju u kom i muškarac stoji prema svojoj radnoj
snazi ili spermi: ne postoji ništa specifično u tome što je žena.
Sa
stanovišta ugovora, polna razlika nije irelevantna samo za polne odnose, već
postaje irelevantna i za fizičku reprodukciju. Nekadašnji status “majke”
i “oca” ugovor čini nedelatnim, tako da se on mora zameniti (prividno
polno neutralnim) statusom “roditelja”. Ali, bar u slučaju surogatnog
ugovora, termin “roditelj” uopšte nije polno neutralan. Senka ser Roberta
Filmera nadvija se nad “surogatno” materinstvo. U klasičnom
patrijarhalizmu, otac je glavni roditelj. Kad se svojina “surogatne”
majke, njena prazna posuda, napuni semenom muškarca koji je s njom sklopio
ugovor, on takođe postaje roditelj, kreativna sila koja na svet donosi novi
život (svojinu). Muškarci su ženama porekli značaj njihove jedinstvene
telesne sposobnosti, prisvojili je i pretvorili u muško političko postanje.
Priča o društvenom ugovoru je najveća priča o muškarcima i političkom rođenju,
ali sa surogatnim ugovorom moderni patrijarhat je izveo novi zaokret.
Zahvaljajući moći kreativnog političkog medijuma ugovora, muškarci mogu da
prisvoje i fizičko rođenje. Kreativna sila muškog semena pretvara praznu
svojinu čije je korišćenje ugovorila “jedinka” u nov ljudski život.
Patrijarhat se vratio u doslovnom značenju, ali u novom ruhu.
Sve
do danas priroda žene se smatrala neodvojivom od materinstva, pa se čak i
podvodila pod materinstvo. Tokom bar tri stoleća feministkinje su ulagale
ogromne napore da pokažu da i žene, poput muškaraca, raspolažu nizom
sposobnosti koje mogu da koriste, pored jedinstvene sposobnosti stvaranja fizičkog
života. Sada je materinstvo odvojeno od prirode žene – i to odvajanje proširuje
patrijarhalno pravo. To je još jedna od protivrečnosti ropstva. žena može
biti “surogatna” majka samo zato što se njeno činjenica da je ona žena
smatra irelevantnnom, a ona se proglašava “jedinkom” koja obavlja uslugu.
Istovremeno, ona može biti “surogatna” majka samo zato što je žena. Slično
tome, relevantna svojina muškarca u ugovoru o surogatnom roditeljstvu može
biti samo svojina muškarca; svojina je ono što ga može učiniti ocem.
Sasvim je odgovarajuće što je sperma jedini primer svojine nad sopstvenom ličnošću
koji nije politička fikcija. Za razliku od radne snage, polnih organa,
materice ili ma koje druge svojine čije se korišćenje ugovara s nekim
drugim, sperma može biti odvojena od tela. doista, sperma se može koristiti
u veštačkom oplođivanju, a sperma muškaraca koji se smatraju genetski
superiornim može da se uskladišti sve dok se ne pronađe odgovarajuća žena,
samo zato što može biti odvojena od ličnosti.
Sve
do izuma surogatnog ugovora ta specifičnost muškog semena činila je
genetsko očinstvo suštinski problematičnim. Očinstvo je uvek zavisilo od
ženinog priznanja. Međutim, materinsvo je uvek izvesno, a prema Hobbesu, u
prirodnom stanju majka je bila gospodar i posedovala političku vlast nad
svojim detetom. da bi stekao vlast kao otac, muškarac je s majkom morao da
sklopi ugovor. Zahvaljujući moći ugovora, genetsko očinstvo danas može da
se osigura i spoji s muškom političkom kreativnošću. Zahvaljujući ugovoru
muškarac najzad može biti siguran u očinstvo. Tako se dogodila značajna
promena u značenju “očinstva” i moći očinstva (ili u jednom njegovom
aspektu) – ili patrijarhata u
tradicionalnom smislu.
Suviše
je rano da se precizno kaže koliko će važno “surogatno” materinstvo
biti u budućem razvoju patrijarhalne dominacije. Kada sam 1979. s Teresom
Brennan objavila prvo istraživanje teorije društvenog ugovora iz feminističke
perspektive, taj termin nam je bio nepoznat. Neki vetrovi duvaju u istom smeru
kao i “surogatno” materinstvo – na primer, u Velikoj Britaniji,
Australiji i Sjedinjenim državama muškarci preduzimaju pravne akcije da spreče
žene u vršenju pobačaja, ili da telo žene veštački održavaju u životu
da bi se sačuvao fetus. Takođe, očevi se bore za starateljstvo nad decom.
Poslednjih godina, obrnuto od prakse koja je vladala sredinom devetnaestog
veka, obično majka dobija starateljstvo nad decom ukoliko se brak raspadne.
Zapravo, praksa dodeljivanja starateljstva majkama navela je Christinu Delphy
da kaže da je razvod samo produženje braka, u kom su muškarci ponovo
izuzeti iz odgovornosti za decu. Sada, kad su feministkinje uspele da se
izbore za neke preko potrebne zakonske reforme, i kad su u mnogim stvarima žene
i muškarci građanski jednaki, majke više ne mogu biti sigurne da će dobiti
starateljstvo. Ni neudate majke ne mogu biti sigurne da ocu neće biti
dozvoljen pristup i vlast nad detetom. Međutim, ima i vetrova koji duvaju u
drugačijem smeru. Na primer, veštačko oplođivanje omogućava ženama da
postanu majke bez seksualnih odnosa s muškarcima.
Ugovorno potčinjavanje žena puno je protivrečnosti, paradoksa i ironije. Možda je najveća ironija nešto što će se tek dogoditi. Za ugovor se obično misli da je pobedio stari patrijarhalni poredak, ali, pošto je eliminisao i poslednje ostatke starog sveta statusa, ugovor možda najavljuje novu formu očinskog prava.
[36]
K. Marx, Economic and Philosophic Manuscripts of 1844, prir. d. J. Struik,
New York: International Publishers, 1964, p. 133, napomena.
[37]
J.
H. Reiman, “Prostitution, Addiction and the Ideology of Liberalism”,
Contemporary Crises, 3 (1979), p. 66.
[38]
Ericcson,
“Charges Against Prostitution”, p. 351.
[39]
Ibid.,
p. 341.
[40]
I.
Kant, The Philosophy of Law, prev. W. Hastie, Edinburgh: T. and T. Clark,
1887, deo III, §26, p. 112; upor. I. Kant, Lectures on Ethics, prev. L.
Infield, New York: Harper and Row, 1963, p. 166. (I. Kant, Metafizika čudoređa,
prev. V. d. Sonnenfeld, Sarajevo: Veselin Masleša, 1967, p. 84.)
[41]
Kant,
Lectures on Ethics, p. 165.
[42]
d.
A. J. Richards, Sex, drugs, death, and the Law, p. 109.
[43]
O.
Patterson, Slavery and Social death: A Comparative Study, Cambridge, MA i
London: Harvard University Press, 1982, p. 25.
[44]
McLeod,
Women Working, p. 84.
[45]
J. S. Mill, “The Subjection of Women”, u Essays on Sex Equality, prir.
A. S. Rossi, Chicago i London: Uiversity of Chicago Press,1970, p. 141. (džon
Stjuart Mil i Herijet Tejlor Mil, Rasprave o jednakosti polova, prev. R.
Mastilović, Beograd: Filip Višnjić, 1995, p. 73.)
[46]
Zahvaljujem
se Mary douglas što mi je skrenula pažnju na ovaj podatak.
[47]
Vidi
V. Stolcke, “Old Values, New Technologies: Who Is the Father?”, rad pročitan
na Koloquium am Wissenschaftskolleg zu Berlin, mart 1987, p. 6. (Zahvaljujem
se Vereni Stolcke što mi je poslala kopiju svog rada.)
[48]
Podaci
su iz d. Brahams, “The Hasty British Ban on Commercial Surrogacy”,
Hastings Center Report, februar 1987, pp. 16-19. (Lionel Gossman mi je
ljubazno dostavio kopiju ovog teksta.)
[49]
The
Comitee to Consider the Social, Ethical and Legal Issues Arising from In
Vitro Fertilization, Report on the disposition of Embryos Produced by In
Vitro Fertilization, Victoria, avgust 1984. §4.17. (Zahvaljujem se Rebecci
Albury za kopiju relevantnog dela ovog Izveštaja.)
[50]
The
New York Times, 5. april 1987.
[51]
Podatak
iz The New York Times, 12. januar 1987.
[52]
Comittee
to Consider In Vitro Fertilization, Report on the disposition of Embryos, §4.6;
§4.11.
[53]
Citirano
u izvodima odluke sudije Harveyja R. Sorkowa objavljenim u The New York
Times (1. april 1987).
[54]
Prva
knjiga Mojsijeva koja se zove postanje, 16:2, 3; 30:4.