Locus
classicus argumentacije da su udate žene poput radnika je, naravno, Engelsova
verovatna istorija Porekla porodice, privatne svojine i države. Engels smatra
da je “prvo klasno ugnjetavanje” bilo muško ugnjetavanje ženskog pola, i
kaže da je “u porodici muž buržoazija, dok žena predstavlja
proletarijat”. Međutim, on takođe tvrdi da je u monogamnoj porodici
supruga postala “glavna sluškinja”, a da se “moderna individualna
porodica zasniva na otvorenom ili prikrivenom kućnom robovanju supruge”. Na
taj način Engelsova poznata tvrdnja o ugnjetenosti udatih žena koristi sva
tri feministička elementa poređenja: glavna sluškinja, robinja i radnica.
Uprkos pominjanju robova i slugu, Engels svako potčinjavanje tretira kao
klasno. Svim “radnicima” sloboda nedostaje na isti način, bez obzira na
to da li se nalaze na javnom radnom mestu ili na privatnom radnom mestu kod kuće,
bez obzira na to da li je ono što dobijaju zaštita ili nadnica, simbol
slobodne razmene. Za potčinjavanje pol je irelevantan, a položaj udate žene
se najbolje može razumeti ako se izjednači sa položajem proletera. Stoga je
Engels tvrdio da je rešenje za kućnu potčinjenost udatih žena “vraćanje
čitavog ženskog pola u javnu privredu”.[64]
Kada bi i supruge postale javni radnici poput muževa, bračni par bi mogao da
se odupre kapitalizmu složno, a muž bi izgubio sredstva kojima u kući
kontroliše radnu snagu svoje žene.
Engelsovo
rešenje pretpostavlja da je izvorni ugovor bio čist društveni ugovor, i da
su uslovi društvenog ugovora univerzalni; bračni odnosi u porodici su poput
onih na tržištu. drugim recima, on pretpostavlja da u svojoj vlasti nad ženama
muškarci nemaju nikakav ulog kao muškarci; interes muža da potčini suprugu
istovetan je interesu bilo kog kapitaliste za kojeg radi neko drugi. Engels
takode pretpostavlja da je na kapitalističkom tržištu polna razlika
irelevantna. Kad žene stupe na plaćeni posao, one kao radnice postaju
jednake svojim muževima. Kategorija “radnika” je univerzalna i može se
primeniti na sve one koji ulaze na kapitalističko tržište i prodaju svoju
radnu snagu.
Savremene
feministkinje su vrlo brzo naišle na teškoće s ovim pretpostavkama. Kada se
u savremenoj obnovi organizovanog feminističkog pokreta pažnja usredsredila
na rad u kući, mnogi socijalisti i feministkinje su najpre pretpostavili da
se ono što je počelo da se naziva “domaćim radom” može uključiti u
ortodoksnu marksistički kritiku kapitalizma.[65]
Taj pristup je odveo u nekoliko ćorsokaka. O potčinjenosti udate žene skoro
ništa nije moglo da se sazna samo na osnovu njenog položaja još jednog
(neplaćenog) radnika u interesu kapitala. Zbog teoretskog zastoja u raspravi
o domaćem radu obnovljeno je interesovanje za pojam patrijarhata. Čim je
postalo očigledno da potčinjenost supruge ne može direktno da se podvede
pod klasnu potčinjenost, otvoren je put za uvođenje novih teoretskih
kategorija za razumevanje bračne moći. Međutim, kao što “dvojni
sistem” prikazivanja odnosa između kapitalizma i patrijarhata ilustruje,
patrijarhat se suviše često prosto pridodaje postojećim analizama klase.
Model buržuja i proletera i dalje se vidi kao primeren za brak, iako se muževljevo
prisvajanje ženinog rada vidi i kao patrijarhalna moć. Priznaje se da potčinjenost
supruge proističe iz činjenice da je ona žena, ali pun obim političkih
implikacija patrijarhalnog prava ostaje i dalje zamagljen.
Argumentacija
dvojnih sistema pretpostavlja da je patrijarhat feudalni relikt, deo starog
sveta statusa, i da se feministička kritika tog relikta mora prirodati
postojećoj socijalističkoj kritici kapitalizma. Ali, “klasa” i
“radnik” mogu da nose pantalone u “partnerstvu” kapitalizma i
patrijarhata (da pozajmimo formulaciju koju vole da koriste filosofi) samo
zato što se ignoriše jedna polovina izvornog ugovora. Ničim se ne ukazuje
na to da su kapitalizam i klasa konstruisani kao moderne patrijarhalne
kategorije. društveni ugovor opisuje poreklo građanske sfere i kapitalističkih
odnosa. Bez polnog ugovora ništa nam ne ukazuje na to da je “radnik” muška
figura, ili da je “radnička klasa” klasa muškaraca. Građanska, javna
sfera ne nastaje sama za sebe, a “radnik”, njegov “rad” i njegova
“radnička” klasa ne mogu se razumeti nezavisno od privatne sfere i bračnog
prava koje on ima kao muž. Atributi i aktivnosti “radnika” konstruišu se
zajedno s onima njegovog ženskog pandana, “domaćice”, i kao njihovo naličje.
domaćici, ženi, prirodno nedostaju sposobnosti nužne za učestvovanje u građanskom
životu, tako da ona kao radnica ne može da participira u njemu na istoj
osnovi kao i njen muž. žene su danas osvojile građanski i pravni status
skoro jednak statusu muškaraca, ali na radnim mestima one nisu uključene na
istoj osnovi kao radnici. Priča o izvornom ugovoru pokazuje kako polna
razlika dovodi do stvaranja patrijarhalne podele rada, i to ne samo u bračnoj
zajednici između supruge, odnosno domaćice i njenog muža, već i na radnim
mestima građanskog društva.
Supruga,
odnosno domaćica nije radnica koja se slučajno nalazi van radnog mesta i
koja je potčinjena svom mužu; ona uopšte nije “radnica”. Rad domaćice
– domaći rad – jeste rad polno potčinjenog bića koje nema jurisdikciju
na svojini nad vlastitom ličnošću, što uključuje i radnu snagu. Ali
prodaja radne snage, za razliku od prodaje rada ili ličnosti, jeste ono što
čoveka čini slobodnim radnikom; sposobnost da se deo svojine ugovori u
razmenu za nadnicu je, kako se smatra, ono što razlikuje radnika, nadničara,
od neslobodnog radnika i roba. domaćica s mužem ne ugovara korišćenje
svoje radne snage. Ona ne dobija nadnicu – nema simbola slobodne razmene –
zato što muž ima kontrolu nad korišćenjem njenog rada na osnovu činjenice
da je muškarac. Bračni ugovor je radni ugovor čiji je smisao vrlo različit
od ugovora o zapošljavanju. Bračni ugovor se odnosi na ženin trud, a ugovor
o zapošljavanju na muškarčev rad.
Vezu
izmedu polne podele rada i potčinjenosti udatih žena naglašavali su
pripadnici raznih radikalnih krugova početkom devetnaestog veka, a posebno
ovenovski kooperativni socijalisti, uključujući i Williama Thompsona. Oni su
kritikovali “sistem pojedinačne porodice”, i u svojim oglednim
zajednicama, osnovanim između 1820. i 1840, pokušali su, ne sasvim uspešno,
da se protiv bračne potčinjenosti bore kroz razne oblike domaćeg rada u
zajednici.[66]
da Marx i Engels nisu tako olako i prezrivo odbacili svoje prethodnike kao
utopiste, ne bi tako lako mogli a zaborave na polni ugovor, niti bi privatnu
sferu mogli da tretiraju kao politički irelevantnu, prirodnu osnovu s koje
radnik ugovara svoju radnu snagu i angažuje se u političkoj borbi na radnom
mestu. Tada bi feministička kritika bračnog ugovora, kao i razumevanje međuzavisnosti
bračnog prava i građanske jednakosti, mogli i dalje da utiču na socijalističku
kritiku ugovora o zapošljavanju.
Muškarci
su se odupirali pretvaranju u radnike. Građansko društvo je tek krajem
devetnaestog veka postalo “društvo zaposlenosti”, u kojem je “rad”
postao ključ za građanski status, a puna (muška) zaposlenost glavni politički
zahtev radničkog pokreta.[67]
Ali, iako su se držali starog načina života, muškarci
su se istovremeno borili da novi status radnika sačuvaju kao mušku
privilegiju. Oni se nisu pridružili svojim suprugama koje su se odupirale
pretvaranju u domaćice. Brecht je jednom napisao za radnika da
On
ne želi ni slugu pod sobom,
Ni
gazdu nad sobom.[68]
Ako
je to tačno za (neke? mnoge?) radnike na njihovom radnom mestu, to praktično
ne važi ni za jednog kod kuće. Mali broj muževa je bio spreman da svoje
patrijarhalno pravo prepusti sluškinji.
Rad
supruge, odnosno domaćice s pravom se naziva kućnim ropstvom, ili, nešto
uglađenije, kućnim uslugama. domaći rad nije “rad”. Rad se odvija u muškom
svetu kapitalizma i radnih mesta. Smisao “rada” zavisi od (potisnute) veze
izmedu privatne i građanske sfere. “Radnik” je muž, muškarac koji izdržava/štiti
svoju ženu, koja je, opet, ekonomski zavisna od njega (potčinjena mu je).
drugim rečima, radnik je “hranitelj”. Razlika između “rada” i onoga
što radi supruga utvrđena je i u svakodnevnom govoru i u službenim
statistikama. Rad domaćice nije uključen u zvanične procene nacionalne
produktivnosti. Konstruisanje muškog radnika kao “hranitelja” i njegove
žene kao “zavisne” od njega može se pratiti kroz klasifikaciju prilikom
popisa stanovništva u Velikoj Britaniji i Australiji. U popisu u Velikoj
Britaniji 1851. godine, žene zaposlene na neplaćenim kućnim poslovima
svrstane su “u neku od proizvodnih klasa, zajedno s onima koji su za sličan
rad plaćeni”. Ta klasifikacija je posle 1871. promenjena, tako da su 1911.
neplaćene domaćice odvojene od ekonomski aktivne populacije. U Australiji,
pocetna nesaglasnost o kategorijama klasifikacije razrešena je 1890, kada je
usvojena shema razrađena u Novom Južnom Velsu. Australijanci su populaciju
podelili mnogo odlucnije od Britanaca, tako da je popis 1891. zasnovan na dve
kategorije, “hranitelja” i “zavisnih”. Ukoliko nije bilo jasno
naznaceno, ženski poslovi su klasifikovani kao kućni, a kućni radnici su
stavljeni u kategoriju zavisnih.[69]
Radnik
izdržava/štiti svoju suprugu/domaćicu tako što zarađuje nadnicu.
Primanjem nadnice u zamenu za ugovorenu radnu snagu (slobodni) radnik
razlikuje se od roba. Radnik je nadnicar. Između gospodara i roba nema
slobodne razmene; rob dobija samo osnovne potrepštine (zaštitu), koje mu
omogućavaju da nastavi da radi. Prema konvencionalnom shvatanju, nadnica je
osnovni simbol razmene i nije okaljana zaštitom i ropstvom. Ali “nadnica”
je, kao i “radnik”, kategorija koja zavisi od veze između građanskog
sveta ugovora i privatnog podrucja zaštite. U nadnici je i dalje otelovljen
važan elemenat zaštite. Radnik ugovara svoju radnu snagu, tako da izgleda da
nadnicu dobija kao jedinka u zamenu za usluge koje koristi njegov poslodavac.
Nadnica postaje individualna tek od kada su, tokom poslednjih desetak godina,
uvedeni zakoni o jednakom nagrađivanju. Kada su muževi postali
“hranitelji” a njihove žene “ekonomski zavisne”, nadnica je postala
porodicna nadnica. Nadnica se daje radniku kao mužu/hranitelju da izdržava
sebe i one koji od njega zavise, a ne samo kao razmena za prodaju njegove
radne snage. “životna nadnica” je nadnica koju muškarac dobija da bi
mogao da izdržava sebe, svoju ženu i porodicu na pristojnom nivou.
Porodična
nadnica ozakonjena je u Australiji 1907. poznatom presudom Komonveltskog
arbitražnog suda u slučaju “Harvester”. Sudija Higgins je presudio u
korist zakonski garantovane minimalne nadnice – i definisao životnu nadnicu
kao nadnicu dovoljnu da za prostog radnika, njegovu ženu i troje dece omogući
relativan komfor. I danas je “standardna sindikalna praksa da se u zahtevima
za podizanje plata slabo plaćenih radnika govori o potrebi za održavanje životnog
standarda oženjenog muškarca s dvoje dece”.[70]
Radnika kao zaštitnika onih koji od njega zavise politički ekonomisti su
videli i kao istinskog tvorca sledeće generacije nadničara. Otac i njegova
porodična nadnica, a ne majka, obezbeđuju elementarne potrebe za život
dece. Stoga su politički ekonomisti majčin rad i mogli da vide kao “sirov
materijal na koji deluju ekonomske sile, kao prirodni elemenat od kojeg se
gradi ljudsko tj. gradansko društvo”. Otac/hranitelj je stekao “status
tvorca vrednosti”.[71]
Ili, drukcije rečeno, muškarci kao nadničari učestvuju u muškoj
sposobnosti stvaranja i održavanja novog političkog života.
Međutim,
porodična nadnica je uvek bila više ideal nego stvarnost. Mnoge radničke
porodice, možda i većina njih, ne mogu da žive samo od muževljeve nadnice,
a kao što su feministkinje odavno istakle, nemaju svi radnici porodice, dok
mnoge žene moraju da izdržavaju nekog ko od njih zavisi, uključujući
ostarele roditelje. Ali, upravo zato što se nadnica shvata kao porodična, ženina
zarada se smatra “dodatkom” muževljevoj nadnici. Za žene se
pretpostavlja da su supruge, a za supruge se pretpostavlja da su ekonomski
zavisne od svojih muževa, i da sredstva za život dobijaju u zamenu za domaće
usluge. Prema tome, nadnica je polno diferencirana. Radnice su plaćene
slabije od radnika – tako da se žene ekonomski podstiču da postanu
supruge. Ubeđenje da je “nadnica” nešto što sleduje muškom hranitelju
lepo je ilustrovano, nedavne 1985, u Sjedinjenim državama, tvrdnjom da su “žene
uopšteno uzevši plaćene manje od muškaraca zato što su spremne da rade za
manje nadnice pošto im novac nije preko potreban. One su ili udate, ili
neudate i žive kod kuće ili s prijateljicama”.[72]
U
hronikama radničke klase radnica je uglavnom nevidljiva. Figura rudara,
solidarnost i bratska osećanja koja on otelovljuje, često je simbol za
“radnika”, ali popis u Velikoj Britaniji iz 1931. beleži dvostruko više
sluškinja nego rudara.[73]
Pored toga, radnici nisu želeli da rade sa ženama, posebno ako su bile
udate. Plaćeno zaposlenje udatih žena ugrožava i muževljevo pravo da
kontroliše njene usluge i bratski poredak na radnom mestu. U Velikoj
Britaniji nadzornici Zakona o sirotinji 1843. beleže da muž “trpi štetu”
ako njegova žena ima plaćeno zaposlenje; “u kolibi više ne vlada isti
red, niti se njegovoj udobnosti posvećuje ista pažnja”.[74]
Bez obzira na to da li je porodična nadnica omogućila nekim delovima radničke
klase da steknu bolje životne uslove nego što bi to inače bio slučaj (kako
su tvrdili sindikati), istorija radničkog pokreta nesumnjivo pokazuje da je
insistiranje na porodičnoj nadnici predstavljalo važnu strategiju uz čiju
pomoć su muškarci mogli da isključe žene iz mnogih oblasti plaćenog rada
i učvrste položaj muža kao gospodara u kući.
Ponekad
su žene bivale prosto isključivane s posla: na primer, od 1902. do 1966. žene
u Australiji su posle udaje morale da napuste javnu službu, a u državi
Viktorija ta zabrana je ukinuta tek 1973. Zapošljavanje žena je i inače
uglavnom bilo ograničeno “zaštitom” koja se dugovala onima koji ne
poseduju svojinu nad sopstvenom ličnošću. Jedan od najpoznatijih primera je
presuda u slučaju Muller v. Oregon, u Sjedinjenim državama 1908, u periodu
velikih sukoba povodom slobode sklapanja ugovora. U slučaju Lochner v. New
York, 1905, Vrhovni sud je presudio da je zakon kojim se rad pekara-muškaraca
ograničava na osam sati dnevno neustavan. U slučaju Muller v. Oregon doneta
je presuda da se radnicama može ograničiti radno vreme. Obrazloženje
presude vraća se na priču o polnom ugovoru: argumentacija se poziva na snagu
muškarca, fizičku konstituciju žene, njenu funkciju rađanja i zavisnost od
muškarca. Sud je utvrdio da iako “zakon može ukinuti ograničavanje ličnih
i ugovornih prava, u prirodi žena i njihovom načinu života postoji nešto
što deluje protiv potpunog uživanja građanskih prava”. žena se “s
pravom svrstava u posebnu klasu, i zakoni doneti za njenu zaštitu mogu se
prihvatiti čak i onda kad slični zakoni nisu nužni za muškarce i ne mogu
biti prihvaćeni”.[75]
Sa
stanovišta žena, uslovi polnog ugovora obezbeđuju da svi muškarci, a ne
samo stručnjaci, čine aristokratiju rada. Udate žene su tokom poslednjih
trideset godina masovno postale deo plaćene radne snage, ali je još uvek
moguće naći muževe koji misle da je na njima da dozvole ženama da se
zaposle; mnogi muževi više vole da im supruge budu domaćice s punim radnim
vremenom, i pokušavaju da “ograniče i unize posao svojih supruga”.[76]
Neke udate žene obavljaju i neplaćeni i plaćeni rad kod kuće, često zbog
toga što muževima odgovora da rade “na sic”. Kad i muž i žena odu od
kuće “na posao”, ta delatnost za muža znači nešto vrlo različito od
onoga što znači za ženu. Provesti svakog dana osam sati na radnom mestu i
doneti kući nadnicu centralno je mesto muškog identiteta: to je ono što znači
biti muškarac, a naročito se težak i prljav fizički rad smatraju muškim.
Neke vrste preciznog, čistog rada nazivaju se “ženskim poslovima”, ali
iz toga ne sledi da bilo muškarci bilo žene takav rad vide kao nešto što
uzdiže žene. Popularnost savremenog antifeminističkog pokreta pokazuje da
mnogi ljudi plaćeno zaposlenje i dalje vide kao nešto što škodi ženama.
Mnoge
udate žene rade s pola radnog vremena, često zbog toga što drukčijih
poslova i nema (u Sjedinjenim državama 1980. skoro jedna četvrtina svih
poslova u privatnom sektoru bili su poslovi s ograničenim radnim vremenom),[77]
ali i zbog toga što tada veći deo svoje snage mogu da posvete kućnim
poslovima i da izbegnu sukob s mužem. Zaposlena supruga nikad ne prestaje da
bude domaćica: ona zapravo postaje zaposlena supruga, i samo produžava svoj
radni dan. Podaci iz Sjedinjenih država pokazuju da udate radnice provode
manje vremena na kućnim poslovima od domaćica, ali je njihova radna nedelja
duža, i prosečno traje 76 sati. Za razliku od njih, muževi ne povećavaju
doprinos domaćim poslovima, tako da vreme koje ne provode na poslu mogu da
iskoriste za razonodu. Svoje domaće usluge supruge obavljaju i kad imaju
“slobodne dane”.[78]
Prema jednom istraživanju u Britaniji, “svi muškarci (osim jednog) povukli
su strogu razliku izmedu zaposlenja s pola i zaposlenja s punim radnim
vremenom, razliku koju njihove supruge nisu pravile. Za muškarce je bilo
najvažnije da oni ostanu glavni hranitelji porodice”.[79]
I
zagovornici socijalizma i zagovornici kapitalizma o radniku po pravilu govore
kao da je činjenica da je on muškarac i muž irelevantna za njegovu klasnu
svest. Za “bratstvo” se pretpostavlja da znači zajednicu, a ne bratski
odnos muškaraca. Skorašnja feministička istraživanja, posebno u Velikoj
Britaniji, pokazuju kako se uslovi izvornog bratskog ugovora održavaju u
svakodnevnom životu na radnom mestu i u radničkom pokretu. U knjizi Braca,
fascinantnoj studiji o engleskim grafičkim radnicima, Cynthia Cockburn
detaljno pokazuje da su radno mesto i sindikati organizovani kao bratska
teritorija na kojoj je “nezamislivo” da devojka bude deo pripravničkog
sistema jasno “smišljenog da proizvede slobodnog muškarca”, gde je
“stručni” rad nešto što obavljaju muškarci, i gde se muškost
proverava i potvrduje svakog dana.[80]
Jedna od najupečatljivijih ilustracija snage polnog ugovora u svakodnevnom životu
jeste to što i žene i muškarci radnicu ne smatraju punoprarvnim članom
radnog mesta.
Fabričke
radnice koje obavljaju poslove nalik poslovima prostih radnika “i dalje se
osećaju kao domaćice, čak i kad su na poslu”.[81]
druge žene, koje obavljaju tradicionalno “ženske poslove” i rade isključivo
sa ženama, takode “vide svoj posao kao drugorazredan u odnosu na onaj
glavni, u kući”. žene shvataju da stupanje na plaćeni posao znači prelaženje
neke granice. Svoje žensko radno mesto one vide “kao deo nekog drugog
sveta, muškog sveta, kojim u suštini vladaju muškarci. Njihov ulazak u taj
svet je samo ulazak putujućih radnika, skoro uljeza”.[82]
Još više zapanjuje podatak da su udate radnice, koje su preuzele fabriku obuće
i upravljale njom od 1972. do 1976. kao demokratskom kooperativom, sebe videle
“pre svega... kao supruge i majke”. Uprkos identifikaciji s tom
kooperativom, uprkos teškoj ekonomskoj i političkoj borbi da je održe i sve
većem znanju i samopouzdanju koje su sticale upravljajući jednim
demokratskim radnim prostorom, one nisu bile “radnice”. To kako žene sebe
percipiraju, suprotno mnogim popularnim tumačenjima, nije posledica
“socijalizacije”. Tačnije bi bilo reći da njihova svest precizno odražava
njihovu strukturnu poziciju žena i supruga. Njihove nadnice su ekonomski nužne,
ali njihovi muževi tu zaradu i dalje smatraju dopunskom; žene svoju zaradu
troše na “posebne potrebe” za kuću i decu, tako da “njihova osnovna
pozicija ekonomski zavisnih osoba” ostaje nepromenjena. Osim toga, one i
dalje obavljaju poslove domaćice. Iako su se odgovornosti koje one imaju kao
radnice dramatično povećale, jedina promena kod kuće je bila ta da su dva
muža počela da pomažu u pranju sudova. Jedan muž je jezgrovito izrazio
zakon muškog polnog prava komentarom “ne držim psa da bih ja lajao”.[83]
Zakon
muškog polnog prava deluje na radnom mestu i u svom drugom vidu. C. Cockburn
otkriva da, kao i u drugim muškim klubovima, “i u slagačnici kolaju priče
o ženama, odnosno ženama kao predmetima,... zidovi su ukrašeni
kolor-posterima ‘sisa i guzica’. Čak se i kompjuter koristi za pravljenje
slika golih žena u prirodnoj veličini”.[84]
Čak i preko onog što se danas naziva “seksualnim uznemiravanjem” održava
se muško patrijarhalno pravo u javnom svetu. Radnice su često podvrgnute
upornim, neželjenim seksualnim ponudama, ili se njihovo napredovanje ili zadržavanje
posla uslovljava seksualnim odnosom. Tu je na delu nešto mnogo važnije od
“diskriminacije” na poslu. Polna dominacija je deo strukture potčinjavanja
na radnom mestu. U jednoj drugoj fabrici, “seksualna zadirkivanja i vicevi
su postali nešto više od šale – postali su jezik disciplinovanja”.[85]
Takav
jezik se znatno razlikuje od jezika ugovora ili eksploatacije koji se obično
koristi u raspravama o zapošljavanju u kapitalizmu. U odnosima među muškarcima
koristi se familijarni jezik; neki drugi jezik, jezik patrijarhalne
discipline, potreban je za odnose između muškaraca i žena. Čak i kao
radnice, žene su potčinjene muškarcima drukčije nego što su muškarci potčinjeni
drugim muškarcima. U patrijarhalnu strukturu kapitalističkog zapošljavanja
žene nisu uključene kao “radnice”, već kao žene. A kako bi drugačije
moglo i biti kad žene nisu, niti mogu biti, muškarci? Polni ugovor je
integralni deo građanskog društva i ugovora o zapošljavanju; polna
dominacija strukturira i radno mesto i bračnu zajednicu. Naravno, i muškarci
su potčinjeni kao radnici – ali videti radnika samo kao plaćenog roba znači
prevideti glavnu dimenziju njegovog položaja u građanskom društvu: on je
taj kuriozitet, neslobodni gospodar.
Poredeći
udate žene s radnicima, savremene feministkinje polaze od toga da je radnik
istovremeno i potčinjen i gospodar. Radnik je potčinjen poslodavcu, ali kod
kuće je gospodar. Mnoge feministkinje eksplicitno tvrde da, kao muž, radnik
oponaša kapitalistu i prisvaja radnu snagu svoje žene. Ta argumentacija
previda da bračni ugovor nije ugovor o zapošljavanju kojim se radna snaga
ili usluge ugovorom predaju na korišćenje nekom drugom. “Radna snaga”
nije adekvatna kategorija za raspravljanje o bračnim odnosima, ali to nije
jedini problem kod poređenja radnika i udatih žena.
Za
razumevanje ugovora, uključujući i ugovor o zapošljavanju, kategorija radne
snage (usluga) jeste presudna – ali i ekstremno varljiva, čega je i Marx
bio potpuno svestan,. Tvrdeći da je predmet ugovara radna snaga, a ne rad,
telo ili ličnost, zagovornici ugovora mogu da tvrde da i ugovor o zapošljavanju,
poput drugih ugovora o svojini nad sopstvenom ličnošću, konstituiše
slobodan odnos. Kad feministkinje kažu da muž prisvaja radnu snagu svoje žene
na potpuno isti način na koji kapitalista prisvaja radnu snagu radnika, one
implicitno pružaju ruku ugovoru. Poređenje udate žene s radnikom na osnovu
toga što je i on potčinjen zahteva odbacivanje ideje o radnoj snazi. drugim
rečima, kritička pažnja mora se upraviti na ugovor o zapošljavanju
naporedo s bračnim ugovorom. Kritikovati ugovor o zapošljavanju ne znači,
kako tvrdi Philmore, zapasti u reductio ad absurdum, već političkoj fikciji
izvornog ugovora dodati još jednu političku fikciju, fikciju radne snage.
Kada
bi muž zaista ugovarao korišćenje radne snage svoje žene, ona bi, u skladu
s doktrinom ugovora, bila slobodna radnica. doslovnim usvajanjem kategorije
radne snage feministkinje sebi uskraćuju mogućnost da kritikuju druge
ugovore o svojini nad sopstvenom ličnošću, kao što su prostitucioni ugovor
i ugovor s tzv. surogatnom majkom. To su ugovori koji, nužno, uključuju žene,
i koji se brane upravo na temelju toga da se u slobodnoj i poštenoj razmeni
ugovaraju usluge (radna snaga), i ništa više. Prostitucioni ugovor i ugovor
o surogatnom materinstvu (o kojima ću detaljno raspravljati u 7. poglavlju)
jesu ugovori koji se sklapaju u javnom svetu kapitalističkog tržišta –
mada u ovom kontekstu ne bismo odmah pomislili na njih – i njihovi
zagovornici njih podvode pod paradigmu slobodnog ugovora o zapošljavanju.
Time što, nekritičkim korišćenjem termina “radna snaga”, ulaze
na teren ugovora , feministkinje pružaju teoretičarima ugovora mogućnost
da se prikažu kao protivnici patrijarhata. Kontraktarijanci tad mogu tvrditi
da je muž gospodar samo u negrađanskoj
formi braka. Brak treba da postane istinski ugovoran, poput ugovora o zapošljavanju
koji predstavlja uzor ugovora. Ako je brak istinski neraskidiv ugovor koji
sklapaju dve građanske jedinke koje, oslobodene bilo kakvih ograničenja,
mogu da pregovaraju o raspolaganju svojinom nad sopstvenom ličnošću, tada
će se bračni odnosi konačno osloboditi mrlje svoje prinudne, patrijarhalne
prošlosti. Feminističku verziju ove argumentacije razmotriću u sledećem
poglavlju.
Patrijarhalna
konstrukcija “građanskog društva” toliko je moćna da se u većini
rasprava o braku i zapošljavanju pretpostavlja da će ugovor o zapošljavanju
rasvetliti potčinjenost udatih
žena. drugim rečima, uvek se pretpostavlja da javna sfera baca svetlo na
privatnu, a ne obrnuto. Ja, naprotiv, mislim da je za razumevanje modernog
patrijarhata neophodno da struktura domaćih odnosa razjasni ugovor o zapošljavanju
.
O
ugovoru o zapošljavanju može se dosta saznati kroz razmatranje njegovog
odnosa prema domaćim radnim ugovorima koje gospodar sklapa sa svojim robom,
slugom i ženom. Osamdesetih godina ovog veka brak još uvek nije izgubio sve
tragove svog “brutalnog porekla” – a isto važi i za ugovor o zapošljavanju.
U priči o građanskom društvu likovi radnika i domaćice se pojavljuju
relativno kasno. Stari engleski “Zakon o gospodaru i sluzi”, čije je
poreklo starije od “Uredbe o zanatlijama” iz vremena dobre kraljice Bes,
nije u potpunosti povučen sve do 1875, kada je “Zakonom o poslodavcu i
radniku” formalno priznata jednaka pozicija obe ugovorne strane. Tada je
radni ugovor (o domaćem radu) postao (građanski) ugovor o zapošljavanju.
Pre no što je ta transformacija dovršena, pravne vlasti nikako nisu mogle da
odluče po čemu se sluga zapravo razlikuje od roba. Velika Britanija nije
bila robovlasničko društvo, ali u sedamnaestom i osamnaestom veku u
engleskim porodicama je radio znatan broj robova. Lord Mansfield je 1772.
rekao da se robovi u Britaniji prodaju “s onoliko malo ustručavanja koliko
i u bilo kom od naših zapadnoindijskih poseda”.[86]
U to vreme, prema ne nužno pouzdanim podacima koji se navode u standardnim
tekstovima, u Britaniji je bilo oko 15.000 crnaca, i većina su verovatno bili
robovi.
Robovi
su u većem broju počeli da se uvoze u Britaniju od kraja šesnaestog veka, i
sve do duboko u naredno stoleće obično su nazivani slugama. državni tužilac
je 1677. doneo odluku da “crnce treba smatrati dobrima i robom prema
odredbama Zakona o trgovini i moreplovstvu”, a njihov status svojine potvrđen
je i presudama po common law-u.[87]
Britanski advokati su izneli mnoga protivrečna shvatanja i sudove o statusu
robova, od mišljenja da “po common law-uniko ne može posedovati svojinu
nad drugom ličnošću,... zbog čega po zakonima Engleske rob ne postoji”
(1706), do shvatanja da “rob koji iz Zapadne Indije dolazi u Veliku
Britaniju ili Irsku, s gospodarem ili bez njega, ne postaje slobodan, i time
se svojina njegovog gospodara nad njim niti odreduje
niti menja” (1729).[88]
Uglavnom se smatra da je ropstvo stavljeno van zakona “slučajem Somerset”
1772. (feministkinje su navodile taj slučaj kada su u devetnaestom veku
napadale coverture), ali zabranjen je zapravo bio samo prisilan izvoz robova
iz Britanije; posedovanje svojine nad ličnošću crnaca nije bilo ugroženo.
Lord Mansfield, sudija u “slučaju Somerset”, očigledno nije bio usamljen
kad je izjavio da se nada da pitanje ljudske svojine nikada neće biti “konačno
raspravljeno. Jer, ja bih želeo da svi gospodari misle da su slobodni, i da
svi crnci misle da nisu, pošto bi se tada i jedni i drugi ponašali bolje”.[89]
Ser
William Blackstone u svom čuvenom tumačenju common law-a daje izvanredan
primer za doterivanje pitanja slobodnog i prinudnog rada (verovatno da bi
svoja shvatanja prilagodio shvatanjima svog mentora i zaštitnika lorda
Mansfielda).[90]
U prvom izdanju Komentara, u 1. poglavlju I knjige, Blackstone piše da je
“duh slobode toliko čvrsto ukorenjen u našem ustavu,... da rob ili crnac,
čim kroči u Englesku, pada pod zaštitu zakona, i u pogledu svih prirodnih
prava postaje eo instanti slobodan”. U drugom izdanju Blackstone dodaje rečenicu,
“iako gospodarevo pravo na njegove usluge verovatno i dalje važi”. U četvrtom
izdanju (iz kog ja citiram Blackstonea) piše da rob pada pod zaštitu zakona,
“i utoliko postaje slobodan; iako gospodarevo pravo na njegove usluge može
i dalje da važi”. Njegov prvobitni stav je svakako bio u raskoraku s jednim
drugim argumentom iz prvog izdanja, u 14. poglavlju I knjige (neizmenjeno u
narednim izdanjima):
Čim
kroči u Englesku, rob ili crnac postaje slobodan; tj. zakon će ga štititi u
uživanju ličnosti i svojine. Ali, u pogledu bilo kog prava koje je gospodar
zakonito stekao na neprekidnu službu Džona ili Tomasa, to se neće
promeniti; jer to doživotno potčinjavanje isto je što i potčinjavanje
svakog šegrta na period od sedam godina, a ponekad i duže.[91]
Ili,
što je takode mogao da doda, status roba se nije mnogo razlikovao od doživotne
potčinjenosti i neprekidne službe koja se zahteva od udate žene. domaće
ugovore je teško medusobno razlikovati.
Radnik i ugovor o zapošljavanju odvojeni su od sluge i domaćeg radnog ugovora tek krajem devetnaestog veka, a kontraktarijanci danas tvrde da je (gradanski) robovski ugovor samo proširen ugovor o zapošljavanju. Po čemu se onda slobodni radnik razlikuje od slugu i robova? Jedan učesnik paternalističke polemike kaže da “mnogi potpuno razumni ugovori o zapošljavanju podrazumevaju pristanak zaposlenog da se doslovno odrekne slobode da u toku dana radi šta mu je volja, pa čak i da (u jasnim granicama) radi sve što mu gazda naredi”.[92] Ovakvi iskazi izbegavaju suštinu pitanja zašto takav radnik, ako ugovor o zapošljavanju stvara slobodnog radnika, mora da se “odrekne slobode”, ili, možda tačnije, zašto se potreba za postavljanjem tog pitanja nikad ne javlja ako, tokom tri stoleća, doktrina ugovora proklamuje da je potčinjavaje gospodaru – gazdi, mužu – zapravo sloboda. štaviše, problem slobode je ovde pogrešno predstavljen. Glavno pitanje teorije ugovora ne podrazumeva uopštenu slobodu da radite šta vam se svida, već slobodu da se potčinite na onaj način koji vam se sviđa. Ako bi svi “radili šta im se sviđa”, ekonomska proizvodnja (i društveni život) bili bi vrlo teški, ako ne i nemogući. Ne radi se o apstraktnoj, neograničenoj slobodi, već o društvenim odnosima rada, proizvodnje, braka i polnog života. da li odnosi izmedu žena i muškaraca treba da budu politički slobodni, hoće li biti kolektivnog učešća u odlučivanju o tome šta će se i kako proizvoditi, odnosno, hoće li političko pravo vršiti muškarci, muževi, gazde, građanski gospodari?
Za slobodan rad (zaposlenje) kaže se da je odvojen od neslobodnog rada zato što je, prvo, radnik na ravnoj nozi s poslodavcem kao pravno slobodan i jednak građanin; drugo, zato što je ugovor o zapošljavanju (osim ako se ne radi o građanskom ropstvu) vremenski ograničen; treće, zato što neslobodni radnici dobijaju zaštitu, dok radnici dobijaju nadnicu, simbol slobodne razmene; i četvrto, zato što radnik ugovorom ne stavlja na raspolaganje sebe, pa čak ni svoj rad, već svoju radnu snagu ili usluge, deo svojine nad sopstvenom ličnošću. Čini se da se radnik i neslobodni težak nalaze na suprotnim polovima. Kriterijumi za koje se drži da neopozivo odvajaju slobodnog nadničara od neslobodnog težaka, kako sam ukazala u 3. poglavlju, u velikoj meri se preklapaju. Naravno, pravno slobodan i jednak građanin ne može biti svojina, ali i zagovornici ropstva na starom Jugu, koji su tvrdili da ta institucija vodi poreklo iz ugovora, tvrdili su i da robovi nisu svojina njihovih vlasnika. Argumenti klasičnih teoretičara ugovora o razlici između slobodnog i prinudnog rada dovode čvrstinu drugog kriterijuma u ozbiljnu sumnju.
Odbranom
“civilizovanog” robovskog ugovora kontraktarijanci su učinili jednu
uslugu, jer su otkrili ekstremnu krhkost kriterijuma vremenskog ograničenja
ugovora o zapošljavanju kao znaka koji odlikuje slobodnog radnika. Razmotrimo
sledeći Hegelov stav:
Od
svojih posebnih tjelesnih i duhovnih vještina i mogućnosti djelovanja mogu
ja drugome pospoljiti pojedinačne proizvode i neku vremenski ograničenu
upotrebu, jer one tim ograničenjem dobivaju neki spoljašnji odnos prema
mojem totalitetu i opcenitosti. Pospoljavanjem otudenjem ovog cijelog, s pomoću
rada konkretnog vremena i totaliteta moje proizvodnje ja bih ono
supstancijalno proizvodnje, svoju opću djelatnost i zbiljnost, svoju ličnost,
učinio vlasništvom jednoga drugoga.[93]
Na
ovakve stavove socijalisti uvek odgovaraju ispravnom trdnjom da je praktično
nemoguće razlikovati ograničeno ugovaranje radne snage od otuđenja ljudskog
rada tokom celog životnog veka. Ali taj odgovor ničim ne pobija
kontraktarijanski argument da poricanje prava jedinke da otudi svojinu nad
sopstvenom ličnošću onoliko dugo koliko joj to odgovara predstavlja
arbitrarnu restrikciju. Kontraktarijanski argument je neoboriv sve dok se
prihvata da telesne i duhovne sposobnosti mogu da “stupe” u neki spoljašnji
odnos prema jedinki, i da se tretiraju kao svojina. Tretirati sposobnosti na
taj način znači implicitno prihvatiti i to da je “razmena” između
poslodavca i radnika ista kao i svaka druga razmena materijalne svojine. Radna
snaga se razmenjuje za nadnicu, a primanje nadnice je treći kriterijum za
koji se smatra da razlikuje slobodnog radnika od neslobodnog težaka.
Radnik
dobija nadnicu – ali nju nije lako razlikovati od zaštite. Već sam
pokazala da činjenica da je radnik istovremeno i muž/hranitelj znači da je
zaštita deo nadnice. Ali, zaštita je deo nadnice u još jednom smislu.
Radnici za poslodavca vrlo često nisu vezani samo novcem. Sindikati su za
radnike, osim povećanja nadnica, izborili i mnoge druge beneficije, a u džinovskim
birokratskim preduzećima, kojima iz dana u dan upravlja menadžerska
hijerarhija i nameće bezlična pravila, zaštita se pruža u obliku čitavog
niza dodatnih beneficija i prihoda. Na primer, jedna američka rudarska
kompanija koja radi u Kvinslendu, u Australiji, za svoje nameštenike obezbeđuje
smeštaj, različit u zavisnosti od njihovog statusa, a u najboljoj tradiciji
seoskih vlastelina, ženama radnika za Božić poklanja po dve ćurke.[94]
Savremeni kapitalistički menadžeri poslušnost radnika obezbeduju redovnim
ocenjivanjem karaktera i radnih navika, a na višim nivoima ocenjivanjem
lojalnosti i požrtvovanosti. drugim rečima, oni traže “vernu službu”,
koja se ceni koliko i produktivnost.[95]
Nadnica
otelovljuje zaštitu zato što ugovor o zapošljavanju (poput bračnog
ugovora) ne predstavlja razmenu. Oba ugovora stvaraju društvene odnose koji
traju kroz vreme – društvene odnose potčinjenosti. Marx kaže da
kapitalista “stiče proizvodnu silu koja održava i uvećava kapital”, i
tu silu stiče kroz proces koji se “kvalitativno razlikuje od razmene i samo
se zloupotrebom može uopšte nazvati razmenom”.[96]
Ironično je da kontraktarijanski ideal ne može da obuhvati zaposlenje u
kapaitalizmu. Zaposlenje nije kontinuirana serija odvojenih ugovora između
poslodavca i radnika, nego (kako je razjasnio Coase) jedan ugovor kojim se
radnik obavezuje da uđe u neko preduzeće i sledi uputstva poslodavca dok
traje ugovor. Kako je Huw Benyon bez uvijanja rekao, “radnici su plaćeni da
slušaju”.[97]
Ugovor o zapošljavanju je otvoren, to nije ugovor za specifičan posao, i
samo poslodavac stiče pravo da konačno odluči šta će biti njegova sadržina.
Alan
Fox je izneo tvrdnju da se po Zakonu iz 1875. godine ugovor o zapošljavanju
“praktično ne može prepoznati kao ugovor”, tj. kao ugovor u kojem dve
strane slobodno pregovaraju. Ako radnik i poslodavac pregovaraju o stavkama,
trajanju i uslovima ugovora o zapošljavanju sve dok ne dođu do rezultata
povoljnog za obe strane, onda bi svi aspekti zaposlenja morali biti predmet
pregovora. Takav aranžman ne bi mogao da prihvati nijedan poslodavac. Fox
tvrdi da bi “za poslodavca štetna implikacija čiste doktrine ugovora bila
to što on ne bi mogao sam da presuduje da li su njegova pravila arbitrarna
ili prelaze granice njegove vlasti”.[98]
Kada bi došlo do ničim ograničenog pregovaranja, poslodavac više ne bi
posedovao političko pravo koje ga i čini “poslodavcem”. Stoga, umesto
“čistog ugovora” tu je ugovor o zapošljavanju koji nameće poslodavac.
Njegov zadatak je mnogo lakši ako nadnica uključuje i zaštitu koja potčinjenog
još čvršće vezuje za ugovor. dodatne beneficije, ili, u slučaju bračnog
ugovora, “velikodušno” davanje novca za kućne poslove ili “pomoć” u
kući, očigledni su primeri. Naravno, postoje i druga sredstva da se ova dva
ugovora nametnu. Muževi koriste fizičko nasilje, poslodavcima na
raspolaganju stoji impresivan broj prinudnih mera koje sankcioniše država, a
šira struktura patrijarhalnog kapitalizma čini neposlušnost skupom i za
udate žene i za radnike.
Feministkinje
i socijalisti koji kritikuju bračni ugovor i ugovor o zapošljavanju ozbiljno
diskredituju svoju kritiku time što se oslanjaju na kategorije “razmene”
i “radne snage”. Kada se argumentacija izražava isključivo u kontekstu
radne snage, kritičari se obično koncentrišu na nepostojanje poštene
razmene između kapitaliste i radnika, tj. na eksploataciju (i u striktno
marksističkom smislu prisvajanja viška vrednosti, i u popularnom smislu
nepravednog i nepoštenog tretmana). Potčinjenost je tada moguće videti kao
posledicu eksploatacije (ili kao njen deo), a ne kao odnos koji omogućava
eksploataciju. Marx daje jednu ilustraciju ovog zaključka. U polemici s
Lasalleom u Kritici Gotskog programa, Marx tvrdi da Lassale dnevnicu uzima
doslovno kao plaćanje rada radnika, a ne kao plaćanje radne snage. Marx
naglašava da radnik može da stekne sredstva za život samo ako određeno
vreme radi besplatno za kapitalistu (tj. kapitalista prisvaja višak
vrednosti). Kapitalizam zavisi od produžavanja tog besplatnog rada sredstvima
poput produženja radnog dana; “dakle”, kaže Marx, “sistem najamnog
rada [je] sistem ropstva”.[99]
Ali, nadničarsko ropstvo nije posledica eksploatacije – eksploatacija je
posledica čijenice da prodaja radne snage podrazumeva potčinjenost radnika.
Ugovor o zapošljavanju od kapitaliste stvara gospodara. On ima političko
pravo da odredi kako će radnikov rad biti upotrebljen, i, sledstveno tome, da
ga eksploatiše.
Ako
će slobodan radnik biti na jednom polu, a rob u svom apsolutnom sužanjstvu
na drugom – ili, obrnuto, ako će ugovor o zapošljavanju biti proširen u
građanski ropski ugovor – onda je nužno povući oštru razliku između
prodaje roba (on je roba ili komad svojine) i prodavanja radnikove radne snage
(robe koja je u odnosu na njega, vlasnika, spoljašnja). “Jedinka”
poseduje svoju radnu snagu, i u odnosu na svoju svojinu, svoje telo i
sposobnosti, nalazi se u identičnom spoljašnjem odnosu u kojem kao vlasnik
svojine, stoji prema svojoj materijalnoj svojini. Jedinka može ugovorom da
otuđi bilo koji deo svoje svojine, uključujući i one koji je konstituišu,
bez štete po svoju ličnost. Međutim, iako je radna snaga svojina, roba, ona
nije isto što i druga materijalna svojina. Jedna od teškoća je to što se
kod većine roba ugovor o prodaji i sticanje upotrebne vrednosti zaključuju
skoro istovremeno. U slučaju najamnog rada za kapitalistu se pojavljuje
problem, jer, pošto je unajmio radnika, on mora da nađe način da iznudi rad
željenog kvaliteta i maksimalnog kvantiteta.[100]
Socijalisti
nisu jedini zapazili da je radna snaga izuzetno čudna roba. Liberal T. H.
Green, na primer, piše 1881. da je “rad... roba koja se na poseban način
vezuje za ličnost…. [Rad] se od svih drugih roba razlikuje utoliko što je
neodvojiv od ličnosti radnika”. Iz te specifičnosti rada, tvrdi Green,
sledi da sloboda ugovora, pravo jedinke da s onim što je njeno čini što joj
je volja, nikad nije neograničena. On smatra da robovski ugovor ne može biti
valjan, iako je dobrovoljno sklopljen, zato što čoveka sprečava da i dalje
koristi slobodu i slobodno koristi svoje sposobnosti. Prodaja te robe može se
legitimno ograničiti, tako da svi ljudi mogu doći u poziciju da “slobodno
doprinose društvenom dobru” i uživaju slobodu ravnopravno s drugima.[101]
Green ne kaže sasvim jasno zašto ta čudnovata povezanost radne snage i ličnosti
znači da sloboda ugovora mora da se ograniči. Ako se to pitanje ne dovede do
kraja, kontraktarijanci uvek mogu da uzvrate da takvo ograničenje predstavlja
arbitrarni paternalizam. Pitanje koje se zaobilazi u svim raspravama o
trajanju ugovora o zapošljavanju, poštenim nadnicama i eksploataciji, jeste
kako ta čudnovata svojina može da se odvoji od radnika i njegovog rada.
drugim rečima, svi učesnici rasprave prećutno prihvataju da jedinke
poseduju svojinu nad sopstvenom ličnošću.
Odogovor
na pitanje kako se svojina nad sopstvenom ličnošću može ugovoriti glasi da
takva procedura uopšte i nije moguća. Radna snaga, sposobnosti ili usluge ne
mogu se odvojiti od ličnosti radnika kao komadi svojine. Sposobnosti radnika
razvijaju se tokom vremena i čine sastavni deo njegove ličnosti i njegovog
identiteta; sposobnosti su interno a ne eksterno povezane s ličnošću. Pored
toga, sposobnosti, ili radna snaga, ne mogu se koristiti ako radnik ne koristi
svoju volju, razum i iskustvo. Korišćenje radne snage zahteva prisustvo
“vlasnika”, i ona ostaje puki potencijal sve dok on ne počne da deluje na
način koji je nužan da bi se ona aktivirala, ili dok ne pristane ili bude
primoran da tako deluje. drugim rečima, radnik mora da radi. Ugovaranje korišćenja
radne snage predstavlja traćenje resursa ako ona ne može da se koristi onako
kako to zahteva novi vlasnik. Fikcija “radna snaga” ne upotrebljiva je;
radnik mora da radi onako kako se to od njega zahteva. Prema tome, ugovor o
zapošljavanju između poslodavca i radnika mora da stvori odnos naređivanja
i poslušnosti.
Zaposlenje
u kapitalizmu i argumentacija da je radnik uzor slobodnog rada koji,
paradoksalno, svoju slobodu može da dokaže sklapanjem građanskog robovskog
ugovora, zavise od tvrdnje da roba nije radnik, nego da je roba radna snaga
koja može biti predmet ugovora. Ideja jedinke kao vlasnika je stoga presudna
za razumevanje ugovora o zapošljavanju. Za razumevanje tog ugovora od
podjednakog je značaja i to što je ideja o svojini nad sopstvenom ličnošću
politička fikcija. Tu političku fikciju danas suviše često previđaju i
socijalisti i feministkinje. Predmet ugovora su radnik i njegov rad, a ne
njegova radna snaga. Ugovor o zapošljavanju poslodavcu nužno daje političko
pravo da radnika primora da svoje sposobnosti koristi na određen način,
odnosno pravo da radnika primora na poslušnost:
Tu
leži stvarna posebnost radne snage. Uživanje upotrebne vrednosti bilo koje
druge robe nije problematično... ali to nije slučaj s radnom snagom. Njena
“upotrebna vrednost” se ne isporučuje, ne nudi se, ne troši se. Ona mora
da se iznudi. Taj proces iznuđivanja angažuje energiju čitavih armija
nadzornika, stražara, uhoda i šefova svih boja.[102]
Ukratko,
ugovor kojim radnik navodno prodaje svoju radnu snagu jeste ugovor kojim on,
pošto ne može biti odvojen od svojih sposobnosti, prodaje vlast nad korišćenjem
svog tela i samog sebe. Steći pravo na korišćenje nekog drugog znači
postati (građanski) gospodar. Prodati vlast nad korišćenjem sebe na određeno
vreme nije isto što i prodati se doživotno i postati nečija svojina – ali
znači biti neslobodan radnik. Karakteristike ovog stanja izražava termin
najamni rob (wage slave).
Termin
najamni rob je među socijalistima odavno izašao iz mode. Na određen način,
termin “najamni rob” je nužan koliko i termin “patrijarhat”. Oba
termina skreću pažnju na potčinjavanje, a u vreme u kom je doktrina ugovora
toliko popularna, takve opomene su nužne da feministička kritika bračnog
ugovora i socijalistička kritika ugovora o zapošljavanju ne bi skliznule u
dosluh s kontraktarijanizmom. Nije teško otkriti zašto je ugovor toliko
privlačan za socijaliste koji se drže političke fikcije radne snage. Ta
fikcija sugeriše da bi kapitalizam mogao biti zamenjen ugovornim socijalizmom
(kako bi se on mogao nazvati). Moglo bi se učiniti da poslodavci ne moraju
imati vlast nad korišćenjem radnikovog rada, kao što ne moraju imati ni
ugovor o zapošljavanju. Potrebno je samo da se univerzalizuje koncepcija
individualnog vlasnika. Sve jedinke postaju, da tako kažemo, podugovarači
ili sitni preduzetnici, tako da “zaposleni” i “najamni radnici”
nestaju. Vlasnici radne snage neposredno između sebe ugovaraju uslove rada,
tako da korišćenje svojine nad sopstvenom ličnošću čine uzajamno
korisnim. Međutim, kako to kontraktarijanski pokušaji dopunjavanja Coaseovog
argumenta u pravcu “čistog ugovora” i nehotično otkrivaju, ugovorni
socijalizam ne može da eliminiše potrebu za gazdom.
Prema
Alchianu i Demsetzu, firma je “tržište u privatnom vlasništvu”, a
poslodavac je “glavna zajednička stranka u nizu bilateralnih ugovora [koja]
olakšava efikasno organizovanje zajedničkih inputa u timskoj proizvodnji”.
Priča koju oni pričaju nije toliko politička fikcija koliko je politička
bajka. Za “glavnu zajedničku stranku” se tvrdi da nema ni manje ni više
prava od ostalih članova tima; svaki član može da raskine ugovor ako to poželi.
Međutim, da bi se izbegao problem “zabušavanja” (ili nezasluženog
profitiranja), potreban je “kontrolor”. Sa svoje strane, kontrolor će
biti ograničen u zabušavanju ako ima pravo na “neki dodatni proizvod iznad
propisane količine”. da bi obavio svoj zadatak, kontrolor mora imati mogućnost
da disciplinuje članove tima, i mora imati pravo da revidira uslove pojedinačnih
ugovora, “da promeni ili raskine ugovor svakog drugog člana”. Samo on ima
pravo da “proširi ili smanji broj članova, promeni njihov sastav, ili da
proda pravo kontrolora/ubirača viška”, ali njegova povezanost s timom
ostaje nepromenjena. Alchian i Demsetz kažu da ako nema “nekoliko vlasnika
inputa”, klasična firma postaje “socijalistička”.[103]
U ugovorno-socijalističkoj firmi sve ugovorne strane su vlasnici svojine nad
sopstvenom ličnošću. Ali, pošto “jedinke” gledaju vlastiti interes,
zabušavanje predstavlja endemski problem. Jedini način na koji bilateralni
ugovori mogu da se sprovedu jeste da se ugovorne strane pretvore u gazde
(kontrolore) i plaćene robove. Započeti sa ugovorom na kapitalističkom tržištu
znači završiti s firmom. Ugovori o svojini nad sopstvenom ličnošću nužno
stvaraju potčinjenost.
Najamni
rob podleže disciplini poslodavca – ali radno mesto strukturira i
patrijarhalna disciplina. Radnice nisu najamne robinje u istom smislu u kom su
to radnici, niti je potčinjenost najamne robinje ista kao potčinjenost udate
žene. I poslodavac i muž imaju vlast nad korišćenjem tela radnika i
supruga, ali iako svaki muž ima specifične zahteve, sadržaj rada domaćice
određen je činjenicom da je ona žena. Sadržaj rada radnika određuje
kapitalista, ali, pošto je kapitalizam patrijarhalan, rad radnica se
razlikuje od rada radnikâ. Pošto potčinjenost udatih žena proističe iz činjenice
da su one žene, i pošto se polna podela rada proširuje i na radno mesto,
feministkinje su sklone da zaključe da je ideja jedinke kao vlasnika
antipatrijarhalna. Kada bi žene bile priznate kao polno neutralne
“jedinke”, vlasnice svojine nad vlastitom ličnošću, moglo bi se učini
da je emancipatorsko obećanje ugovora ostvareno. Bar tako danas tvrde mnogi
kritičari bračnog ugovora.
[64]
F. Engels, The Origin of the Family, Private Property and the State, New
York: International Publishers, 1942, pp. 58, 65-6. (F. Engels, Porijeklo
porodice, privatnog vlasništva i države, Zagreb: Naprijed, 1945.)
[65]
debata o kućnom radu može se pratiti u E. Malos (prir.), The Politics of
Housework, London: Alison and Busby, 1980.
[66]
Vidi B. Taylor, Eve and the New Jerusalem, London: Virago Press, 1983, naročito
g. VIII.
[67]
Izraz “društvo zaposlenosti” preuzela sam od J. Keanea i J. Owensa,
After Full Employment, London: Hutchinson, 1986. Vezu izmedu rada, muškosti
i gradanskog statusa istraživala sam u “The Patriarchal Welfare State”,
u democracy and the Welfare State, prir. A Gutmann, Princeton: Princeton
University Press, 1987.
[68]
Citirano u Cohen, “The Structure of Proletarian Unfreedom”, p. 13. (Iz
Brechtove “Pesme ujedinjenog fronta”.)
[69]
Vidi d. deacon, “Political Arithmetics: The Nineteenth-Century Australian
Census and the Construction of the dependent Woman”, Signs, 11, 1 (1985),
p. 34.
[70]
M. Barett i M. McIntosh, “The ‘Family Wage’: Some Problems for
Socialists and Feminists”, Capital and Class 11 (1980), p. 51.
[71]
Ovaj zaključak dugujem J. W. Scott, “‘L’Ouvrier! Mot impie, sordide
...’: Women Workers in the discourse of French Political Economy
(1840-1860)”, u The Historical Meanings of Work, prir. P. Joyce,
Cambridge: Cambridge University Press, u pripremi.
[72]
A. Hacker, “‘Welfare’: The Future of an Illusion”, New York Review
of Books, 28. februar 1985, p. 41.
[73]
Campbell, Wigan Pier Revisited, p. 101.
[74]
Citirano u Land, “The Family Wage”, p. 58.
[75]
Citirano u S. Okin, Women in Western Political Thought, Princeton: Princeton
University Press, 1979, p. 258; i A. C. Hill, “Protection of Women Workers
and the Courts; A Legal Case History”, Feminist Studies, 5, 2 (1979), p.
253.
[76]
M. Porter, Home, Work and Class Consciousness, Manchester: Manchester
University Press, 1983, p. 123. U jednom rudarskom gradu u Kvinslendu, 42%
intervjuisanih radnika smatralo je da muž ima pravo da odluči da li
supruga treba da radi, s čim se složilo samo 28% udatih žena; C.
Williams, Open Cut: The Working Class in an Australian Mining Town, Sydney:
George Allen and Unwin, 1981, p. 149. O radu van kuće v. S. Allen i C.
Wolkowitz, “The Control of Women’s Labour: The Case of Homeworking”,
Feminist Review, 22 (1986), naročito p. 41. Skorašnja feministička istraživanja
rada “na sic” i “nezvanične” ekonomije pokazuju da je broj domaćica
s punim radnim vremenom u prošlosti bio preuveličan.
[77]
J. Smith, “The Paradox of Women’s Poverty: Wage-Earning Women and
Economic Transformation”, Signs, 10, 2 (1984), p. 304.
[78]
Hartmann, “Family as Locus”, p. 379.
[79]
Porter, Home, Work and Class Consciousness, p. 128.
[80]
C. Cockburn, Brothers: Male dominance and Technological Change, London:
Pluto Press, 1983, p. 17; o stručnosti v. pp. 112-22.
[81]
A. Pollert, Girls, Wives and Factory Lives, London: Macmillan, 1981, p. 111.
[82]
Porter, Home, Work and Class Consciousness, p. 124.
[83]
J. Wajcman, Women in Control: dilemmas of a Workers’ Cooperative, New
York: St Martin’s Press, 1983, pp.149, 154, 137.
[84]
Cockburn, Brothers, p. 134.
[85]
Pollert, Girls, Wives and Factory Lives, p. 140.
[86]
Citirano u J. Walvin, Black and White: The Negro and English Society
1555-1945, London: Allen Lane, The Penguin Press, 1973, p. 50.
[87]
Citirano u Walvin, p. 39. O broju robova Walvin raspravlja na pp. 46-50.
[88]
Citirano u Walvin, pp. 111, 112.
[89]
Citirano u davis, The Problem of Slavery in the Age of Revolution,
1770-1823, Ithaca and London: Cornell University Press, 1975, p. 488.
[91]
Sir W. Blackstone, Commentaries on the Laws of England, 4. izdanje, prir. J.
deWitt Andrews, Chicago: Callaghan and Company, 1899, vol. I, k. I, g. 14,
pp. 424-5.
[92]
J. Feinberg, “Legal Paternalism”, Canadian Journal of Philosophy, 1, 1
(1971), p. 121.
[93]
G. W. F. Hegel, Philosophy of Right, prev. T. M. Knox, Oxford: Oxford
University Press, 1952, §67. (G. W. F. Hegel, Osnovne crte filozofije
prava, prev. d. Grlić, Sarajevo: Veselin Masleša, 1964, p. 76.)
[94]
Williams, Open Cut, p. 116.
[95]
R. Edwards, Contested Terrain: The Transformation of the Workplace in the
Twentieth Century, New York: Basic Books, 1979, pp. 139-41.
[96]
K. Marx, Grundrisse: Foundations of the Critique of Political Economy, prev.
M. Nicolaus, London: Allan Lane, 1973, pp. 274-5. (K. Marx, Temelji slobode.
Osnovi kritike političke ekonomije, prev. B. Petrović, G. Petrović, M.
Pijade, Zagreb: Naprijed, 1974.)
[97]
H. Benyon, Working for Ford, Harmondsworth: Penguin Books, 1973, p. 253.
[98]
A. Fox, Beyond Contract: Work, Power and Trust Relations, London: Faber and
Faber, 1974, p. 183.
[99]
K. Marx, “Critique of the Gotha Program”, u The Marx-Engels Reader, 2.
izdanje, prir. R. C. Tucker, New York: W. W. Norton and Co., 1978, p. 535
(kurziv moj). (K. Marks, F. Engels, Kritika Gotskog i Erfurtskog programa,
prev. Z. Tkalec, Beograd: BIGZ, 1972, p. 22.)
[100]
C. Arthur, “Personality and the dialectic of Labour and Property –
Locke, Hegel, Marx”, Radical Philosophy, 26 (1980), p. 14.
[101]
T. H. Green, “Lecture on ‘Liberal Legislation and Freedom of
Contract’”, u Lectures on the Principle of Political Obligation and
Other Writings, prir. P. Harris i J. Morrow, Cambridge: Cambridge University
Press, 1986, pp. 210, 204-5.
[102]
H. Gintis i S. Bowles, “Structure and Practice in the Labour Theory of
Value”, The Review of Radical Political Economics, 12, 4 (1981), pp.
14-15.
[103]
A.A. Alchian i H. demsetz, “Production, Information Costs, and Economic
Organization”, The American Economic Review, 62 (1972), pp. 794-5, 782-3.