Locus classicus argumentacije da su udate žene poput radnika je, naravno, Engelsova verovatna istorija Porekla porodice, privatne svojine i države. Engels smatra da je “prvo klasno ugnjetavanje” bilo muško ugnjetavanje ženskog pola, i kaže da je “u porodici muž buržoazija, dok žena predstavlja proletarijat”. Međutim, on takođe tvrdi da je u monogamnoj porodici supruga postala “glavna sluškinja”, a da se “moderna individualna porodica zasniva na otvorenom ili prikrivenom kućnom robovanju supruge”. Na taj način Engelsova poznata tvrdnja o ugnjetenosti udatih žena koristi sva tri feministička elementa poređenja: glavna sluškinja, robinja i radnica. Uprkos pominjanju robova i slugu, Engels svako potčinjavanje tretira kao klasno. Svim “radnicima” sloboda nedostaje na isti način, bez obzira na to da li se nalaze na javnom radnom mestu ili na privatnom radnom mestu kod kuće, bez obzira na to da li je ono što dobijaju zaštita ili nadnica, simbol slobodne razmene. Za potčinjavanje pol je irelevantan, a položaj udate žene se najbolje može razumeti ako se izjednači sa položajem proletera. Stoga je Engels tvrdio da je rešenje za kućnu potčinjenost udatih žena “vraćanje čitavog ženskog pola u javnu privredu”.[64] Kada bi i supruge postale javni radnici poput muževa, bračni par bi mogao da se odupre kapitalizmu složno, a muž bi izgubio sredstva kojima u kući kontroliše radnu snagu svoje žene.

Engelsovo rešenje pretpostavlja da je izvorni ugovor bio čist društveni ugovor, i da su uslovi društvenog ugovora univerzalni; bračni odnosi u porodici su poput onih na tržištu. drugim recima, on pretpostavlja da u svojoj vlasti nad ženama muškarci nemaju nikakav ulog kao muškarci; interes muža da potčini suprugu istovetan je interesu bilo kog kapitaliste za kojeg radi neko drugi. Engels takode pretpostavlja da je na kapitalističkom tržištu polna razlika irelevantna. Kad žene stupe na plaćeni posao, one kao radnice postaju jednake svojim muževima. Kategorija “radnika” je univerzalna i može se primeniti na sve one koji ulaze na kapitalističko tržište i prodaju svoju radnu snagu.

Savremene feministkinje su vrlo brzo naišle na teškoće s ovim pretpostavkama. Kada se u savremenoj obnovi organizovanog feminističkog pokreta pažnja usredsredila na rad u kući, mnogi socijalisti i feministkinje su najpre pretpostavili da se ono što je počelo da se naziva “domaćim radom” može uključiti u ortodoksnu marksistički kritiku kapitalizma.[65] Taj pristup je odveo u nekoliko ćorsokaka. O potčinjenosti udate žene skoro ništa nije moglo da se sazna samo na osnovu njenog položaja još jednog (neplaćenog) radnika u interesu kapitala. Zbog teoretskog zastoja u raspravi o domaćem radu obnovljeno je interesovanje za pojam patrijarhata. Čim je postalo očigledno da potčinjenost supruge ne može direktno da se podvede pod klasnu potčinjenost, otvoren je put za uvođenje novih teoretskih kategorija za razumevanje bračne moći. Međutim, kao što “dvojni sistem” prikazivanja odnosa između kapitalizma i patrijarhata ilustruje, patrijarhat se suviše često prosto pridodaje postojećim analizama klase. Model buržuja i proletera i dalje se vidi kao primeren za brak, iako se muževljevo prisvajanje ženinog rada vidi i kao patrijarhalna moć. Priznaje se da potčinjenost supruge proističe iz činjenice da je ona žena, ali pun obim političkih implikacija patrijarhalnog prava ostaje i dalje zamagljen.

Argumentacija dvojnih sistema pretpostavlja da je patrijarhat feudalni relikt, deo starog sveta statusa, i da se feministička kritika tog relikta mora prirodati postojećoj socijalističkoj kritici kapitalizma. Ali, “klasa” i “radnik” mogu da nose pantalone u “partnerstvu” kapitalizma i patrijarhata (da pozajmimo formulaciju koju vole da koriste filosofi) samo zato što se ignoriše jedna polovina izvornog ugovora. Ničim se ne ukazuje na to da su kapitalizam i klasa konstruisani kao moderne patrijarhalne kategorije. društveni ugovor opisuje poreklo građanske sfere i kapitalističkih odnosa. Bez polnog ugovora ništa nam ne ukazuje na to da je “radnik” muška figura, ili da je “radnička klasa” klasa muškaraca. Građanska, javna sfera ne nastaje sama za sebe, a “radnik”, njegov “rad” i njegova “radnička” klasa ne mogu se razumeti nezavisno od privatne sfere i bračnog prava koje on ima kao muž. Atributi i aktivnosti “radnika” konstruišu se zajedno s onima njegovog ženskog pandana, “domaćice”, i kao njihovo naličje. domaćici, ženi, prirodno nedostaju sposobnosti nužne za učestvovanje u građanskom životu, tako da ona kao radnica ne može da participira u njemu na istoj osnovi kao i njen muž. žene su danas osvojile građanski i pravni status skoro jednak statusu muškaraca, ali na radnim mestima one nisu uključene na istoj osnovi kao radnici. Priča o izvornom ugovoru pokazuje kako polna razlika dovodi do stvaranja patrijarhalne podele rada, i to ne samo u bračnoj zajednici između supruge, odnosno domaćice i njenog muža, već i na radnim mestima građanskog društva.

Supruga, odnosno domaćica nije radnica koja se slučajno nalazi van radnog mesta i koja je potčinjena svom mužu; ona uopšte nije “radnica”. Rad domaćice – domaći rad – jeste rad polno potčinjenog bića koje nema jurisdikciju na svojini nad vlastitom ličnošću, što uključuje i radnu snagu. Ali prodaja radne snage, za razliku od prodaje rada ili ličnosti, jeste ono što čoveka čini slobodnim radnikom; sposobnost da se deo svojine ugovori u razmenu za nadnicu je, kako se smatra, ono što razlikuje radnika, nadničara, od neslobodnog radnika i roba. domaćica s mužem ne ugovara korišćenje svoje radne snage. Ona ne dobija nadnicu – nema simbola slobodne razmene – zato što muž ima kontrolu nad korišćenjem njenog rada na osnovu činjenice da je muškarac. Bračni ugovor je radni ugovor čiji je smisao vrlo različit od ugovora o zapošljavanju. Bračni ugovor se odnosi na ženin trud, a ugovor o zapošljavanju na muškarčev rad.

Vezu izmedu polne podele rada i potčinjenosti udatih žena naglašavali su pripadnici raznih radikalnih krugova početkom devetnaestog veka, a posebno ovenovski kooperativni socijalisti, uključujući i Williama Thompsona. Oni su kritikovali “sistem pojedinačne porodice”, i u svojim oglednim zajednicama, osnovanim između 1820. i 1840, pokušali su, ne sasvim uspešno, da se protiv bračne potčinjenosti bore kroz razne oblike domaćeg rada u zajednici.[66] da Marx i Engels nisu tako olako i prezrivo odbacili svoje prethodnike kao utopiste, ne bi tako lako mogli a zaborave na polni ugovor, niti bi privatnu sferu mogli da tretiraju kao politički irelevantnu, prirodnu osnovu s koje radnik ugovara svoju radnu snagu i angažuje se u političkoj borbi na radnom mestu. Tada bi feministička kritika bračnog ugovora, kao i razumevanje međuzavisnosti bračnog prava i građanske jednakosti, mogli i dalje da utiču na socijalističku kritiku ugovora o zapošljavanju.

Muškarci su se odupirali pretvaranju u radnike. Građansko društvo je tek krajem devetnaestog veka postalo “društvo zaposlenosti”, u kojem je “rad” postao ključ za građanski status, a puna (muška) zaposlenost glavni politički zahtev radničkog pokreta.[67] Ali, iako su se držali starog načina života, muškarci  su se istovremeno borili da novi status radnika sačuvaju kao mušku privilegiju. Oni se nisu pridružili svojim suprugama koje su se odupirale pretvaranju u domaćice. Brecht je jednom napisao za radnika da

 

On ne želi ni slugu pod sobom,

Ni gazdu nad sobom.[68]

 

Ako je to tačno za (neke? mnoge?) radnike na njihovom radnom mestu, to praktično ne važi ni za jednog kod kuće. Mali broj muževa je bio spreman da svoje patrijarhalno pravo prepusti sluškinji.

Rad supruge, odnosno domaćice s pravom se naziva kućnim ropstvom, ili, nešto uglađenije, kućnim uslugama. domaći rad nije “rad”. Rad se odvija u muškom svetu kapitalizma i radnih mesta. Smisao “rada” zavisi od (potisnute) veze izmedu privatne i građanske sfere. “Radnik” je muž, muškarac koji izdržava/štiti svoju ženu, koja je, opet, ekonomski zavisna od njega (potčinjena mu je). drugim rečima, radnik je “hranitelj”. Razlika između “rada” i onoga što radi supruga utvrđena je i u svakodnevnom govoru i u službenim statistikama. Rad domaćice nije uključen u zvanične procene nacionalne produktivnosti. Konstruisanje muškog radnika kao “hranitelja” i njegove žene kao “zavisne” od njega može se pratiti kroz klasifikaciju prilikom popisa stanovništva u Velikoj Britaniji i Australiji. U popisu u Velikoj Britaniji 1851. godine, žene zaposlene na neplaćenim kućnim poslovima svrstane su “u neku od proizvodnih klasa, zajedno s onima koji su za sličan rad plaćeni”. Ta klasifikacija je posle 1871. promenjena, tako da su 1911. neplaćene domaćice odvojene od ekonomski aktivne populacije. U Australiji, pocetna nesaglasnost o kategorijama klasifikacije razrešena je 1890, kada je usvojena shema razrađena u Novom Južnom Velsu. Australijanci su populaciju podelili mnogo odlucnije od Britanaca, tako da je popis 1891. zasnovan na dve kategorije, “hranitelja” i “zavisnih”. Ukoliko nije bilo jasno naznaceno, ženski poslovi su klasifikovani kao kućni, a kućni radnici su stavljeni u kategoriju zavisnih.[69]

Radnik izdržava/štiti svoju suprugu/domaćicu tako što zarađuje nadnicu. Primanjem nadnice u zamenu za ugovorenu radnu snagu (slobodni) radnik razlikuje se od roba. Radnik je nadnicar. Između gospodara i roba nema slobodne razmene; rob dobija samo osnovne potrepštine (zaštitu), koje mu omogućavaju da nastavi da radi. Prema konvencionalnom shvatanju, nadnica je osnovni simbol razmene i nije okaljana zaštitom i ropstvom. Ali “nadnica” je, kao i “radnik”, kategorija koja zavisi od veze između građanskog sveta ugovora i privatnog podrucja zaštite. U nadnici je i dalje otelovljen važan elemenat zaštite. Radnik ugovara svoju radnu snagu, tako da izgleda da nadnicu dobija kao jedinka u zamenu za usluge koje koristi njegov poslodavac. Nadnica postaje individualna tek od kada su, tokom poslednjih desetak godina, uvedeni zakoni o jednakom nagrađivanju. Kada su muževi postali “hranitelji” a njihove žene “ekonomski zavisne”, nadnica je postala porodicna nadnica. Nadnica se daje radniku kao mužu/hranitelju da izdržava sebe i one koji od njega zavise, a ne samo kao razmena za prodaju njegove radne snage. “životna nadnica” je nadnica koju muškarac dobija da bi mogao da izdržava sebe, svoju ženu i porodicu na pristojnom nivou.

Porodična nadnica ozakonjena je u Australiji 1907. poznatom presudom Komonveltskog arbitražnog suda u slučaju “Harvester”. Sudija Higgins je presudio u korist zakonski garantovane minimalne nadnice – i definisao životnu nadnicu kao nadnicu dovoljnu da za prostog radnika, njegovu ženu i troje dece omogući relativan komfor. I danas je “standardna sindikalna praksa da se u zahtevima za podizanje plata slabo plaćenih radnika govori o potrebi za održavanje životnog standarda oženjenog muškarca s dvoje dece”.[70] Radnika kao zaštitnika onih koji od njega zavise politički ekonomisti su videli i kao istinskog tvorca sledeće generacije nadničara. Otac i njegova porodična nadnica, a ne majka, obezbeđuju elementarne potrebe za život dece. Stoga su politički ekonomisti majčin rad i mogli da vide kao “sirov materijal na koji deluju ekonomske sile, kao prirodni elemenat od kojeg se gradi ljudsko tj. gradansko društvo”. Otac/hranitelj je stekao “status tvorca vrednosti”.[71] Ili, drukcije rečeno, muškarci kao nadničari učestvuju u muškoj sposobnosti stvaranja i održavanja novog političkog života.

Međutim, porodična nadnica je uvek bila više ideal nego stvarnost. Mnoge radničke porodice, možda i većina njih, ne mogu da žive samo od muževljeve nadnice, a kao što su feministkinje odavno istakle, nemaju svi radnici porodice, dok mnoge žene moraju da izdržavaju nekog ko od njih zavisi, uključujući ostarele roditelje. Ali, upravo zato što se nadnica shvata kao porodična, ženina zarada se smatra “dodatkom” muževljevoj nadnici. Za žene se pretpostavlja da su supruge, a za supruge se pretpostavlja da su ekonomski zavisne od svojih muževa, i da sredstva za život dobijaju u zamenu za domaće usluge. Prema tome, nadnica je polno diferencirana. Radnice su plaćene slabije od radnika – tako da se žene ekonomski podstiču da postanu supruge. Ubeđenje da je “nadnica” nešto što sleduje muškom hranitelju lepo je ilustrovano, nedavne 1985, u Sjedinjenim državama, tvrdnjom da su “žene uopšteno uzevši plaćene manje od muškaraca zato što su spremne da rade za manje nadnice pošto im novac nije preko potreban. One su ili udate, ili neudate i žive kod kuće ili s prijateljicama”.[72]

U hronikama radničke klase radnica je uglavnom nevidljiva. Figura rudara, solidarnost i bratska osećanja koja on otelovljuje, često je simbol za “radnika”, ali popis u Velikoj Britaniji iz 1931. beleži dvostruko više sluškinja nego rudara.[73] Pored toga, radnici nisu želeli da rade sa ženama, posebno ako su bile udate. Plaćeno zaposlenje udatih žena ugrožava i muževljevo pravo da kontroliše njene usluge i bratski poredak na radnom mestu. U Velikoj Britaniji nadzornici Zakona o sirotinji 1843. beleže da muž “trpi štetu” ako njegova žena ima plaćeno zaposlenje; “u kolibi više ne vlada isti red, niti se njegovoj udobnosti posvećuje ista pažnja”.[74] Bez obzira na to da li je porodična nadnica omogućila nekim delovima radničke klase da steknu bolje životne uslove nego što bi to inače bio slučaj (kako su tvrdili sindikati), istorija radničkog pokreta nesumnjivo pokazuje da je insistiranje na porodičnoj nadnici predstavljalo važnu strategiju uz čiju pomoć su muškarci mogli da isključe žene iz mnogih oblasti plaćenog rada i učvrste položaj muža kao gospodara u kući.

Ponekad su žene bivale prosto isključivane s posla: na primer, od 1902. do 1966. žene u Australiji su posle udaje morale da napuste javnu službu, a u državi Viktorija ta zabrana je ukinuta tek 1973. Zapošljavanje žena je i inače uglavnom bilo ograničeno “zaštitom” koja se dugovala onima koji ne poseduju svojinu nad sopstvenom ličnošću. Jedan od najpoznatijih primera je presuda u slučaju Muller v. Oregon, u Sjedinjenim državama 1908, u periodu velikih sukoba povodom slobode sklapanja ugovora. U slučaju Lochner v. New York, 1905, Vrhovni sud je presudio da je zakon kojim se rad pekara-muškaraca ograničava na osam sati dnevno neustavan. U slučaju Muller v. Oregon doneta je presuda da se radnicama može ograničiti radno vreme. Obrazloženje presude vraća se na priču o polnom ugovoru: argumentacija se poziva na snagu muškarca, fizičku konstituciju žene, njenu funkciju rađanja i zavisnost od muškarca. Sud je utvrdio da iako “zakon može ukinuti ograničavanje ličnih i ugovornih prava, u prirodi žena i njihovom načinu života postoji nešto što deluje protiv potpunog uživanja građanskih prava”. žena se “s pravom svrstava u posebnu klasu, i zakoni doneti za njenu zaštitu mogu se prihvatiti čak i onda kad slični zakoni nisu nužni za muškarce i ne mogu biti prihvaćeni”.[75]

Sa stanovišta žena, uslovi polnog ugovora obezbeđuju da svi muškarci, a ne samo stručnjaci, čine aristokratiju rada. Udate žene su tokom poslednjih trideset godina masovno postale deo plaćene radne snage, ali je još uvek moguće naći muževe koji misle da je na njima da dozvole ženama da se zaposle; mnogi muževi više vole da im supruge budu domaćice s punim radnim vremenom, i pokušavaju da “ograniče i unize posao svojih supruga”.[76] Neke udate žene obavljaju i neplaćeni i plaćeni rad kod kuće, često zbog toga što muževima odgovora da rade “na sic”. Kad i muž i žena odu od kuće “na posao”, ta delatnost za muža znači nešto vrlo različito od onoga što znači za ženu. Provesti svakog dana osam sati na radnom mestu i doneti kući nadnicu centralno je mesto muškog identiteta: to je ono što znači biti muškarac, a naročito se težak i prljav fizički rad smatraju muškim. Neke vrste preciznog, čistog rada nazivaju se “ženskim poslovima”, ali iz toga ne sledi da bilo muškarci bilo žene takav rad vide kao nešto što uzdiže žene. Popularnost savremenog antifeminističkog pokreta pokazuje da mnogi ljudi plaćeno zaposlenje i dalje vide kao nešto što škodi ženama.

Mnoge udate žene rade s pola radnog vremena, često zbog toga što drukčijih poslova i nema (u Sjedinjenim državama 1980. skoro jedna četvrtina svih poslova u privatnom sektoru bili su poslovi s ograničenim radnim vremenom),[77] ali i zbog toga što tada veći deo svoje snage mogu da posvete kućnim poslovima i da izbegnu sukob s mužem. Zaposlena supruga nikad ne prestaje da bude domaćica: ona zapravo postaje zaposlena supruga, i samo produžava svoj radni dan. Podaci iz Sjedinjenih država pokazuju da udate radnice provode manje vremena na kućnim poslovima od domaćica, ali je njihova radna nedelja duža, i prosečno traje 76 sati. Za razliku od njih, muževi ne povećavaju doprinos domaćim poslovima, tako da vreme koje ne provode na poslu mogu da iskoriste za razonodu. Svoje domaće usluge supruge obavljaju i kad imaju “slobodne dane”.[78] Prema jednom istraživanju u Britaniji, “svi muškarci (osim jednog) povukli su strogu razliku izmedu zaposlenja s pola i zaposlenja s punim radnim vremenom, razliku koju njihove supruge nisu pravile. Za muškarce je bilo najvažnije da oni ostanu glavni hranitelji porodice”.[79]

I zagovornici socijalizma i zagovornici kapitalizma o radniku po pravilu govore kao da je činjenica da je on muškarac i muž irelevantna za njegovu klasnu svest. Za “bratstvo” se pretpostavlja da znači zajednicu, a ne bratski odnos muškaraca. Skorašnja feministička istraživanja, posebno u Velikoj Britaniji, pokazuju kako se uslovi izvornog bratskog ugovora održavaju u svakodnevnom životu na radnom mestu i u radničkom pokretu. U knjizi Braca, fascinantnoj studiji o engleskim grafičkim radnicima, Cynthia Cockburn detaljno pokazuje da su radno mesto i sindikati organizovani kao bratska teritorija na kojoj je “nezamislivo” da devojka bude deo pripravničkog sistema jasno “smišljenog da proizvede slobodnog muškarca”, gde je “stručni” rad nešto što obavljaju muškarci, i gde se muškost proverava i potvrduje svakog dana.[80] Jedna od najupečatljivijih ilustracija snage polnog ugovora u svakodnevnom životu jeste to što i žene i muškarci radnicu ne smatraju punoprarvnim članom radnog mesta.

Fabričke radnice koje obavljaju poslove nalik poslovima prostih radnika “i dalje se osećaju kao domaćice, čak i kad su na poslu”.[81] druge žene, koje obavljaju tradicionalno “ženske poslove” i rade isključivo sa ženama, takode “vide svoj posao kao drugorazredan u odnosu na onaj glavni, u kući”. žene shvataju da stupanje na plaćeni posao znači prelaženje neke granice. Svoje žensko radno mesto one vide “kao deo nekog drugog sveta, muškog sveta, kojim u suštini vladaju muškarci. Njihov ulazak u taj svet je samo ulazak putujućih radnika, skoro uljeza”.[82] Još više zapanjuje podatak da su udate radnice, koje su preuzele fabriku obuće i upravljale njom od 1972. do 1976. kao demokratskom kooperativom, sebe videle “pre svega... kao supruge i majke”. Uprkos identifikaciji s tom kooperativom, uprkos teškoj ekonomskoj i političkoj borbi da je održe i sve većem znanju i samopouzdanju koje su sticale upravljajući jednim demokratskim radnim prostorom, one nisu bile “radnice”. To kako žene sebe percipiraju, suprotno mnogim popularnim tumačenjima, nije posledica “socijalizacije”. Tačnije bi bilo reći da njihova svest precizno odražava njihovu strukturnu poziciju žena i supruga. Njihove nadnice su ekonomski nužne, ali njihovi muževi tu zaradu i dalje smatraju dopunskom; žene svoju zaradu troše na “posebne potrebe” za kuću i decu, tako da “njihova osnovna pozicija ekonomski zavisnih osoba” ostaje nepromenjena. Osim toga, one i dalje obavljaju poslove domaćice. Iako su se odgovornosti koje one imaju kao radnice dramatično povećale, jedina promena kod kuće je bila ta da su dva muža počela da pomažu u pranju sudova. Jedan muž je jezgrovito izrazio zakon muškog polnog prava komentarom “ne držim psa da bih ja lajao”.[83]

Zakon muškog polnog prava deluje na radnom mestu i u svom drugom vidu. C. Cockburn otkriva da, kao i u drugim muškim klubovima, “i u slagačnici kolaju priče o ženama, odnosno ženama kao predmetima,... zidovi su ukrašeni kolor-posterima ‘sisa i guzica’. Čak se i kompjuter koristi za pravljenje slika golih žena u prirodnoj veličini”.[84] Čak i preko onog što se danas naziva “seksualnim uznemiravanjem” održava se muško patrijarhalno pravo u javnom svetu. Radnice su često podvrgnute upornim, neželjenim seksualnim ponudama, ili se njihovo napredovanje ili zadržavanje posla uslovljava seksualnim odnosom. Tu je na delu nešto mnogo važnije od “diskriminacije” na poslu. Polna dominacija je deo strukture potčinjavanja na radnom mestu. U jednoj drugoj fabrici, “seksualna zadirkivanja i vicevi su postali nešto više od šale – postali su jezik disciplinovanja”.[85]

Takav jezik se znatno razlikuje od jezika ugovora ili eksploatacije koji se obično koristi u raspravama o zapošljavanju u kapitalizmu. U odnosima među muškarcima koristi se familijarni jezik; neki drugi jezik, jezik patrijarhalne discipline, potreban je za odnose između muškaraca i žena. Čak i kao radnice, žene su potčinjene muškarcima drukčije nego što su muškarci potčinjeni drugim muškarcima. U patrijarhalnu strukturu kapitalističkog zapošljavanja žene nisu uključene kao “radnice”, već kao žene. A kako bi drugačije moglo i biti kad žene nisu, niti mogu biti, muškarci? Polni ugovor je integralni deo građanskog društva i ugovora o zapošljavanju; polna dominacija strukturira i radno mesto i bračnu zajednicu. Naravno, i muškarci su potčinjeni kao radnici – ali videti radnika samo kao plaćenog roba znači prevideti glavnu dimenziju njegovog položaja u građanskom društvu: on je taj kuriozitet, neslobodni gospodar.

Poredeći udate žene s radnicima, savremene feministkinje polaze od toga da je radnik istovremeno i potčinjen i gospodar. Radnik je potčinjen poslodavcu, ali kod kuće je gospodar. Mnoge feministkinje eksplicitno tvrde da, kao muž, radnik oponaša kapitalistu i prisvaja radnu snagu svoje žene. Ta argumentacija previda da bračni ugovor nije ugovor o zapošljavanju kojim se radna snaga ili usluge ugovorom predaju na korišćenje nekom drugom. “Radna snaga” nije adekvatna kategorija za raspravljanje o bračnim odnosima, ali to nije jedini problem kod poređenja radnika i udatih žena.

Za razumevanje ugovora, uključujući i ugovor o zapošljavanju, kategorija radne snage (usluga) jeste presudna – ali i ekstremno varljiva, čega je i Marx bio potpuno svestan,. Tvrdeći da je predmet ugovara radna snaga, a ne rad, telo ili ličnost, zagovornici ugovora mogu da tvrde da i ugovor o zapošljavanju, poput drugih ugovora o svojini nad sopstvenom ličnošću, konstituiše slobodan odnos. Kad feministkinje kažu da muž prisvaja radnu snagu svoje žene na potpuno isti način na koji kapitalista prisvaja radnu snagu radnika, one implicitno pružaju ruku ugovoru. Poređenje udate žene s radnikom na osnovu toga što je i on potčinjen zahteva odbacivanje ideje o radnoj snazi. drugim rečima, kritička pažnja mora se upraviti na ugovor o zapošljavanju naporedo s bračnim ugovorom. Kritikovati ugovor o zapošljavanju ne znači, kako tvrdi Philmore, zapasti u reductio ad absurdum, već političkoj fikciji izvornog ugovora dodati još jednu političku fikciju, fikciju radne snage.

Kada bi muž zaista ugovarao korišćenje radne snage svoje žene, ona bi, u skladu s doktrinom ugovora, bila slobodna radnica. doslovnim usvajanjem kategorije radne snage feministkinje sebi uskraćuju mogućnost da kritikuju druge ugovore o svojini nad sopstvenom ličnošću, kao što su prostitucioni ugovor i ugovor s tzv. surogatnom majkom. To su ugovori koji, nužno, uključuju žene, i koji se brane upravo na temelju toga da se u slobodnoj i poštenoj razmeni ugovaraju usluge (radna snaga), i ništa više. Prostitucioni ugovor i ugovor o surogatnom materinstvu (o kojima ću detaljno raspravljati u 7. poglavlju) jesu ugovori koji se sklapaju u javnom svetu kapitalističkog tržišta – mada u ovom kontekstu ne bismo odmah pomislili na njih – i njihovi zagovornici njih podvode pod paradigmu slobodnog ugovora o zapošljavanju. Time što, nekritičkim korišćenjem termina “radna snaga”, ulaze  na teren ugovora , feministkinje pružaju teoretičarima ugovora mogućnost da se prikažu kao protivnici patrijarhata. Kontraktarijanci tad mogu tvrditi da je muž gospodar samo u  negrađanskoj formi braka. Brak treba da postane istinski ugovoran, poput ugovora o zapošljavanju koji predstavlja uzor ugovora. Ako je brak istinski neraskidiv ugovor koji sklapaju dve građanske jedinke koje, oslobodene bilo kakvih ograničenja, mogu da pregovaraju o raspolaganju svojinom nad sopstvenom ličnošću, tada će se bračni odnosi konačno osloboditi mrlje svoje prinudne, patrijarhalne prošlosti. Feminističku verziju ove argumentacije razmotriću u sledećem poglavlju.

Patrijarhalna konstrukcija “građanskog društva” toliko je moćna da se u većini rasprava o braku i zapošljavanju pretpostavlja da će ugovor o zapošljavanju rasvetliti  potčinjenost udatih žena. drugim rečima, uvek se pretpostavlja da javna sfera baca svetlo na privatnu, a ne obrnuto. Ja, naprotiv, mislim da je za razumevanje modernog patrijarhata neophodno da struktura domaćih odnosa razjasni ugovor o zapošljavanju .

O ugovoru o zapošljavanju može se dosta saznati kroz razmatranje njegovog odnosa prema domaćim radnim ugovorima koje gospodar sklapa sa svojim robom, slugom i ženom. Osamdesetih godina ovog veka brak još uvek nije izgubio sve tragove svog “brutalnog porekla” – a isto važi i za ugovor o zapošljavanju. U priči o građanskom društvu likovi radnika i domaćice se pojavljuju relativno kasno. Stari engleski “Zakon o gospodaru i sluzi”, čije je poreklo starije od “Uredbe o zanatlijama” iz vremena dobre kraljice Bes, nije u potpunosti povučen sve do 1875, kada je “Zakonom o poslodavcu i radniku” formalno priznata jednaka pozicija obe ugovorne strane. Tada je radni ugovor (o domaćem radu) postao (građanski) ugovor o zapošljavanju. Pre no što je ta transformacija dovršena, pravne vlasti nikako nisu mogle da odluče po čemu se sluga zapravo razlikuje od roba. Velika Britanija nije bila robovlasničko društvo, ali u sedamnaestom i osamnaestom veku u engleskim porodicama je radio znatan broj robova. Lord Mansfield je 1772. rekao da se robovi u Britaniji prodaju “s onoliko malo ustručavanja koliko i u bilo kom od naših zapadnoindijskih poseda”.[86] U to vreme, prema ne nužno pouzdanim podacima koji se navode u standardnim tekstovima, u Britaniji je bilo oko 15.000 crnaca, i većina su verovatno bili robovi.

Robovi su u većem broju počeli da se uvoze u Britaniju od kraja šesnaestog veka, i sve do duboko u naredno stoleće obično su nazivani slugama. državni tužilac je 1677. doneo odluku da “crnce treba smatrati dobrima i robom prema odredbama Zakona o trgovini i moreplovstvu”, a njihov status svojine potvrđen je i presudama po common law-u.[87] Britanski advokati su izneli mnoga protivrečna shvatanja i sudove o statusu robova, od mišljenja da “po common law-uniko ne može posedovati svojinu nad drugom ličnošću,... zbog čega po zakonima Engleske rob ne postoji” (1706), do shvatanja da “rob koji iz Zapadne Indije dolazi u Veliku Britaniju ili Irsku, s gospodarem ili bez njega, ne postaje slobodan, i time se svojina njegovog gospodara nad njim niti odreduje  niti menja” (1729).[88] Uglavnom se smatra da je ropstvo stavljeno van zakona “slučajem Somerset” 1772. (feministkinje su navodile taj slučaj kada su u devetnaestom veku napadale coverture), ali zabranjen je zapravo bio samo prisilan izvoz robova iz Britanije; posedovanje svojine nad ličnošću crnaca nije bilo ugroženo. Lord Mansfield, sudija u “slučaju Somerset”, očigledno nije bio usamljen kad je izjavio da se nada da pitanje ljudske svojine nikada neće biti “konačno raspravljeno. Jer, ja bih želeo da svi gospodari misle da su slobodni, i da svi crnci misle da nisu, pošto bi se tada i jedni i drugi ponašali bolje”.[89]

Ser William Blackstone u svom čuvenom tumačenju common law-a daje izvanredan primer za doterivanje pitanja slobodnog i prinudnog rada (verovatno da bi svoja shvatanja prilagodio shvatanjima svog mentora i zaštitnika lorda Mansfielda).[90] U prvom izdanju Komentara, u 1. poglavlju I knjige, Blackstone piše da je “duh slobode toliko čvrsto ukorenjen u našem ustavu,... da rob ili crnac, čim kroči u Englesku, pada pod zaštitu zakona, i u pogledu svih prirodnih prava postaje eo instanti slobodan”. U drugom izdanju Blackstone dodaje rečenicu, “iako gospodarevo pravo na njegove usluge verovatno i dalje važi”. U četvrtom izdanju (iz kog ja citiram Blackstonea) piše da rob pada pod zaštitu zakona, “i utoliko postaje slobodan; iako gospodarevo pravo na njegove usluge može i dalje da važi”. Njegov prvobitni stav je svakako bio u raskoraku s jednim drugim argumentom iz prvog izdanja, u 14. poglavlju I knjige (neizmenjeno u narednim izdanjima):

Čim kroči u Englesku, rob ili crnac postaje slobodan; tj. zakon će ga štititi u uživanju ličnosti i svojine. Ali, u pogledu bilo kog prava koje je gospodar zakonito stekao na neprekidnu službu Džona ili Tomasa, to se neće promeniti; jer to doživotno potčinjavanje isto je što i potčinjavanje svakog šegrta na period od sedam godina, a ponekad i duže.[91]

Ili, što je takode mogao da doda, status roba se nije mnogo razlikovao od doživotne potčinjenosti i neprekidne službe koja se zahteva od udate žene. domaće ugovore je teško medusobno razlikovati.

Radnik i ugovor o zapošljavanju odvojeni su od sluge i domaćeg radnog ugovora tek krajem devetnaestog veka, a kontraktarijanci danas tvrde da je (gradanski) robovski ugovor samo proširen ugovor o zapošljavanju. Po čemu se onda slobodni radnik razlikuje od slugu i robova? Jedan učesnik paternalističke polemike kaže da “mnogi potpuno razumni ugovori o zapošljavanju podrazumevaju pristanak zaposlenog da se doslovno odrekne slobode da u toku dana radi šta mu je volja, pa čak i da (u jasnim granicama) radi sve što mu gazda naredi”.[92] Ovakvi iskazi izbegavaju suštinu pitanja zašto takav radnik, ako ugovor o zapošljavanju stvara slobodnog radnika, mora da se “odrekne slobode”, ili, možda tačnije, zašto se potreba za postavljanjem tog pitanja nikad ne javlja ako, tokom tri stoleća, doktrina ugovora proklamuje da je potčinjavaje gospodaru – gazdi, mužu – zapravo sloboda. štaviše, problem slobode je ovde pogrešno predstavljen. Glavno pitanje teorije ugovora ne podrazumeva uopštenu slobodu da radite šta vam se svida, već slobodu da se potčinite na onaj način koji vam se sviđa. Ako bi svi “radili šta im se sviđa”, ekonomska proizvodnja (i društveni život) bili bi vrlo teški, ako ne i nemogući. Ne radi se o apstraktnoj, neograničenoj slobodi, već o društvenim odnosima rada, proizvodnje, braka i polnog života. da li odnosi izmedu žena i muškaraca treba da budu politički slobodni, hoće li biti kolektivnog učešća u odlučivanju o tome šta će se i kako proizvoditi, odnosno, hoće li političko pravo vršiti muškarci, muževi, gazde, građanski gospodari?

Za slobodan rad (zaposlenje) kaže se da je odvojen od neslobodnog rada zato što je, prvo, radnik na ravnoj nozi s poslodavcem kao pravno slobodan i jednak građanin; drugo, zato što je ugovor o zapošljavanju (osim ako se ne radi o građanskom ropstvu) vremenski ograničen; treće, zato što neslobodni radnici dobijaju zaštitu, dok radnici dobijaju nadnicu, simbol slobodne razmene; i četvrto, zato što radnik ugovorom ne stavlja na raspolaganje sebe, pa čak ni svoj rad, već svoju radnu snagu ili usluge, deo svojine nad sopstvenom ličnošću. Čini se da se radnik i neslobodni težak nalaze na suprotnim polovima. Kriterijumi za koje se drži da neopozivo odvajaju slobodnog nadničara od neslobodnog težaka, kako sam ukazala u 3. poglavlju, u velikoj meri se preklapaju. Naravno, pravno slobodan i jednak građanin ne može biti svojina, ali i zagovornici ropstva na starom Jugu, koji su tvrdili da ta institucija vodi poreklo iz ugovora, tvrdili su i da robovi nisu svojina njihovih vlasnika. Argumenti klasičnih teoretičara ugovora o razlici između slobodnog i prinudnog rada dovode čvrstinu drugog kriterijuma u ozbiljnu sumnju.

Odbranom “civilizovanog” robovskog ugovora kontraktarijanci su učinili jednu uslugu, jer su otkrili ekstremnu krhkost kriterijuma vremenskog ograničenja ugovora o zapošljavanju kao znaka koji odlikuje slobodnog radnika. Razmotrimo sledeći Hegelov stav:

Od svojih posebnih tjelesnih i duhovnih vještina i mogućnosti djelovanja mogu ja drugome pospoljiti pojedinačne proizvode i neku vremenski ograničenu upotrebu, jer one tim ograničenjem dobivaju neki spoljašnji odnos prema mojem totalitetu i opcenitosti. Pospoljavanjem otudenjem ovog cijelog, s pomoću rada konkretnog vremena i totaliteta moje proizvodnje ja bih ono supstancijalno proizvodnje, svoju opću djelatnost i zbiljnost, svoju ličnost, učinio vlasništvom jednoga drugoga.[93]

Na ovakve stavove socijalisti uvek odgovaraju ispravnom trdnjom da je praktično nemoguće razlikovati ograničeno ugovaranje radne snage od otuđenja ljudskog rada tokom celog životnog veka. Ali taj odgovor ničim ne pobija kontraktarijanski argument da poricanje prava jedinke da otudi svojinu nad sopstvenom ličnošću onoliko dugo koliko joj to odgovara predstavlja arbitrarnu restrikciju. Kontraktarijanski argument je neoboriv sve dok se prihvata da telesne i duhovne sposobnosti mogu da “stupe” u neki spoljašnji odnos prema jedinki, i da se tretiraju kao svojina. Tretirati sposobnosti na taj način znači implicitno prihvatiti i to da je “razmena” između poslodavca i radnika ista kao i svaka druga razmena materijalne svojine. Radna snaga se razmenjuje za nadnicu, a primanje nadnice je treći kriterijum za koji se smatra da razlikuje slobodnog radnika od neslobodnog težaka.

Radnik dobija nadnicu – ali nju nije lako razlikovati od zaštite. Već sam pokazala da činjenica da je radnik istovremeno i muž/hranitelj znači da je zaštita deo nadnice. Ali, zaštita je deo nadnice u još jednom smislu. Radnici za poslodavca vrlo često nisu vezani samo novcem. Sindikati su za radnike, osim povećanja nadnica, izborili i mnoge druge beneficije, a u džinovskim birokratskim preduzećima, kojima iz dana u dan upravlja menadžerska hijerarhija i nameće bezlična pravila, zaštita se pruža u obliku čitavog niza dodatnih beneficija i prihoda. Na primer, jedna američka rudarska kompanija koja radi u Kvinslendu, u Australiji, za svoje nameštenike obezbeđuje smeštaj, različit u zavisnosti od njihovog statusa, a u najboljoj tradiciji seoskih vlastelina, ženama radnika za Božić poklanja po dve ćurke.[94] Savremeni kapitalistički menadžeri poslušnost radnika obezbeduju redovnim ocenjivanjem karaktera i radnih navika, a na višim nivoima ocenjivanjem lojalnosti i požrtvovanosti. drugim rečima, oni traže “vernu službu”, koja se ceni koliko i produktivnost.[95]

Nadnica otelovljuje zaštitu zato što ugovor o zapošljavanju (poput bračnog ugovora) ne predstavlja razmenu. Oba ugovora stvaraju društvene odnose koji traju kroz vreme – društvene odnose potčinjenosti. Marx kaže da kapitalista “stiče proizvodnu silu koja održava i uvećava kapital”, i tu silu stiče kroz proces koji se “kvalitativno razlikuje od razmene i samo se zloupotrebom može uopšte nazvati razmenom”.[96] Ironično je da kontraktarijanski ideal ne može da obuhvati zaposlenje u kapaitalizmu. Zaposlenje nije kontinuirana serija odvojenih ugovora između poslodavca i radnika, nego (kako je razjasnio Coase) jedan ugovor kojim se radnik obavezuje da uđe u neko preduzeće i sledi uputstva poslodavca dok traje ugovor. Kako je Huw Benyon bez uvijanja rekao, “radnici su plaćeni da slušaju”.[97] Ugovor o zapošljavanju je otvoren, to nije ugovor za specifičan posao, i samo poslodavac stiče pravo da konačno odluči šta će biti njegova sadržina.

Alan Fox je izneo tvrdnju da se po Zakonu iz 1875. godine ugovor o zapošljavanju “praktično ne može prepoznati kao ugovor”, tj. kao ugovor u kojem dve strane slobodno pregovaraju. Ako radnik i poslodavac pregovaraju o stavkama, trajanju i uslovima ugovora o zapošljavanju sve dok ne dođu do rezultata povoljnog za obe strane, onda bi svi aspekti zaposlenja morali biti predmet pregovora. Takav aranžman ne bi mogao da prihvati nijedan poslodavac. Fox tvrdi da bi “za poslodavca štetna implikacija čiste doktrine ugovora bila to što on ne bi mogao sam da presuduje da li su njegova pravila arbitrarna ili prelaze granice njegove vlasti”.[98] Kada bi došlo do ničim ograničenog pregovaranja, poslodavac više ne bi posedovao političko pravo koje ga i čini “poslodavcem”. Stoga, umesto “čistog ugovora” tu je ugovor o zapošljavanju koji nameće poslodavac. Njegov zadatak je mnogo lakši ako nadnica uključuje i zaštitu koja potčinjenog još čvršće vezuje za ugovor. dodatne beneficije, ili, u slučaju bračnog ugovora, “velikodušno” davanje novca za kućne poslove ili “pomoć” u kući, očigledni su primeri. Naravno, postoje i druga sredstva da se ova dva ugovora nametnu. Muževi koriste fizičko nasilje, poslodavcima na raspolaganju stoji impresivan broj prinudnih mera koje sankcioniše država, a šira struktura patrijarhalnog kapitalizma čini neposlušnost skupom i za udate žene i za radnike.

Feministkinje i socijalisti koji kritikuju bračni ugovor i ugovor o zapošljavanju ozbiljno diskredituju svoju kritiku time što se oslanjaju na kategorije “razmene” i “radne snage”. Kada se argumentacija izražava isključivo u kontekstu radne snage, kritičari se obično koncentrišu na nepostojanje poštene razmene između kapitaliste i radnika, tj. na eksploataciju (i u striktno marksističkom smislu prisvajanja viška vrednosti, i u popularnom smislu nepravednog i nepoštenog tretmana). Potčinjenost je tada moguće videti kao posledicu eksploatacije (ili kao njen deo), a ne kao odnos koji omogućava eksploataciju. Marx daje jednu ilustraciju ovog zaključka. U polemici s Lasalleom u Kritici Gotskog programa, Marx tvrdi da Lassale dnevnicu uzima doslovno kao plaćanje rada radnika, a ne kao plaćanje radne snage. Marx naglašava da radnik može da stekne sredstva za život samo ako određeno vreme radi besplatno za kapitalistu (tj. kapitalista prisvaja višak vrednosti). Kapitalizam zavisi od produžavanja tog besplatnog rada sredstvima poput produženja radnog dana; “dakle”, kaže Marx, “sistem najamnog rada [je] sistem ropstva”.[99] Ali, nadničarsko ropstvo nije posledica eksploatacije – eksploatacija je posledica čijenice da prodaja radne snage podrazumeva potčinjenost radnika. Ugovor o zapošljavanju od kapitaliste stvara gospodara. On ima političko pravo da odredi kako će radnikov rad biti upotrebljen, i, sledstveno tome, da ga eksploatiše.

Ako će slobodan radnik biti na jednom polu, a rob u svom apsolutnom sužanjstvu na drugom – ili, obrnuto, ako će ugovor o zapošljavanju biti proširen u građanski ropski ugovor – onda je nužno povući oštru razliku između prodaje roba (on je roba ili komad svojine) i prodavanja radnikove radne snage (robe koja je u odnosu na njega, vlasnika, spoljašnja). “Jedinka” poseduje svoju radnu snagu, i u odnosu na svoju svojinu, svoje telo i sposobnosti, nalazi se u identičnom spoljašnjem odnosu u kojem kao vlasnik svojine, stoji prema svojoj materijalnoj svojini. Jedinka može ugovorom da otuđi bilo koji deo svoje svojine, uključujući i one koji je konstituišu, bez štete po svoju ličnost. Međutim, iako je radna snaga svojina, roba, ona nije isto što i druga materijalna svojina. Jedna od teškoća je to što se kod većine roba ugovor o prodaji i sticanje upotrebne vrednosti zaključuju skoro istovremeno. U slučaju najamnog rada za kapitalistu se pojavljuje problem, jer, pošto je unajmio radnika, on mora da nađe način da iznudi rad željenog kvaliteta i maksimalnog kvantiteta.[100]

Socijalisti nisu jedini zapazili da je radna snaga izuzetno čudna roba. Liberal T. H. Green, na primer, piše 1881. da je “rad... roba koja se na poseban način vezuje za ličnost…. [Rad] se od svih drugih roba razlikuje utoliko što je neodvojiv od ličnosti radnika”. Iz te specifičnosti rada, tvrdi Green, sledi da sloboda ugovora, pravo jedinke da s onim što je njeno čini što joj je volja, nikad nije neograničena. On smatra da robovski ugovor ne može biti valjan, iako je dobrovoljno sklopljen, zato što čoveka sprečava da i dalje koristi slobodu i slobodno koristi svoje sposobnosti. Prodaja te robe može se legitimno ograničiti, tako da svi ljudi mogu doći u poziciju da “slobodno doprinose društvenom dobru” i uživaju slobodu ravnopravno s drugima.[101] Green ne kaže sasvim jasno zašto ta čudnovata povezanost radne snage i ličnosti znači da sloboda ugovora mora da se ograniči. Ako se to pitanje ne dovede do kraja, kontraktarijanci uvek mogu da uzvrate da takvo ograničenje predstavlja arbitrarni paternalizam. Pitanje koje se zaobilazi u svim raspravama o trajanju ugovora o zapošljavanju, poštenim nadnicama i eksploataciji, jeste kako ta čudnovata svojina može da se odvoji od radnika i njegovog rada. drugim rečima, svi učesnici rasprave prećutno prihvataju da jedinke poseduju svojinu nad sopstvenom ličnošću.

Odogovor na pitanje kako se svojina nad sopstvenom ličnošću može ugovoriti glasi da takva procedura uopšte i nije moguća. Radna snaga, sposobnosti ili usluge ne mogu se odvojiti od ličnosti radnika kao komadi svojine. Sposobnosti radnika razvijaju se tokom vremena i čine sastavni deo njegove ličnosti i njegovog identiteta; sposobnosti su interno a ne eksterno povezane s ličnošću. Pored toga, sposobnosti, ili radna snaga, ne mogu se koristiti ako radnik ne koristi svoju volju, razum i iskustvo. Korišćenje radne snage zahteva prisustvo “vlasnika”, i ona ostaje puki potencijal sve dok on ne počne da deluje na način koji je nužan da bi se ona aktivirala, ili dok ne pristane ili bude primoran da tako deluje. drugim rečima, radnik mora da radi. Ugovaranje korišćenja radne snage predstavlja traćenje resursa ako ona ne može da se koristi onako kako to zahteva novi vlasnik. Fikcija “radna snaga” ne upotrebljiva je; radnik mora da radi onako kako se to od njega zahteva. Prema tome, ugovor o zapošljavanju između poslodavca i radnika mora da stvori odnos naređivanja i poslušnosti.

Zaposlenje u kapitalizmu i argumentacija da je radnik uzor slobodnog rada koji, paradoksalno, svoju slobodu može da dokaže sklapanjem građanskog robovskog ugovora, zavise od tvrdnje da roba nije radnik, nego da je roba radna snaga koja može biti predmet ugovora. Ideja jedinke kao vlasnika je stoga presudna za razumevanje ugovora o zapošljavanju. Za razumevanje tog ugovora od podjednakog je značaja i to što je ideja o svojini nad sopstvenom ličnošću politička fikcija. Tu političku fikciju danas suviše često previđaju i socijalisti i feministkinje. Predmet ugovora su radnik i njegov rad, a ne njegova radna snaga. Ugovor o zapošljavanju poslodavcu nužno daje političko pravo da radnika primora da svoje sposobnosti koristi na određen način, odnosno pravo da radnika primora na poslušnost:

Tu leži stvarna posebnost radne snage. Uživanje upotrebne vrednosti bilo koje druge robe nije problematično... ali to nije slučaj s radnom snagom. Njena “upotrebna vrednost” se ne isporučuje, ne nudi se, ne troši se. Ona mora da se iznudi. Taj proces iznuđivanja angažuje energiju čitavih armija nadzornika, stražara, uhoda i šefova svih boja.[102]

Ukratko, ugovor kojim radnik navodno prodaje svoju radnu snagu jeste ugovor kojim on, pošto ne može biti odvojen od svojih sposobnosti, prodaje vlast nad korišćenjem svog tela i samog sebe. Steći pravo na korišćenje nekog drugog znači postati (građanski) gospodar. Prodati vlast nad korišćenjem sebe na određeno vreme nije isto što i prodati se doživotno i postati nečija svojina – ali znači biti neslobodan radnik. Karakteristike ovog stanja izražava termin najamni rob (wage slave).

Termin najamni rob je među socijalistima odavno izašao iz mode. Na određen način, termin “najamni rob” je nužan koliko i termin “patrijarhat”. Oba termina skreću pažnju na potčinjavanje, a u vreme u kom je doktrina ugovora toliko popularna, takve opomene su nužne da feministička kritika bračnog ugovora i socijalistička kritika ugovora o zapošljavanju ne bi skliznule u dosluh s kontraktarijanizmom. Nije teško otkriti zašto je ugovor toliko privlačan za socijaliste koji se drže političke fikcije radne snage. Ta fikcija sugeriše da bi kapitalizam mogao biti zamenjen ugovornim socijalizmom (kako bi se on mogao nazvati). Moglo bi se učiniti da poslodavci ne moraju imati vlast nad korišćenjem radnikovog rada, kao što ne moraju imati ni ugovor o zapošljavanju. Potrebno je samo da se univerzalizuje koncepcija individualnog vlasnika. Sve jedinke postaju, da tako kažemo, podugovarači ili sitni preduzetnici, tako da “zaposleni” i “najamni radnici” nestaju. Vlasnici radne snage neposredno između sebe ugovaraju uslove rada, tako da korišćenje svojine nad sopstvenom ličnošću čine uzajamno korisnim. Međutim, kako to kontraktarijanski pokušaji dopunjavanja Coaseovog argumenta u pravcu “čistog ugovora” i nehotično otkrivaju, ugovorni socijalizam ne može da eliminiše potrebu za gazdom.

Prema Alchianu i Demsetzu, firma je “tržište u privatnom vlasništvu”, a poslodavac je “glavna zajednička stranka u nizu bilateralnih ugovora [koja] olakšava efikasno organizovanje zajedničkih inputa u timskoj proizvodnji”. Priča koju oni pričaju nije toliko politička fikcija koliko je politička bajka. Za “glavnu zajedničku stranku” se tvrdi da nema ni manje ni više prava od ostalih članova tima; svaki član može da raskine ugovor ako to poželi. Međutim, da bi se izbegao problem “zabušavanja” (ili nezasluženog profitiranja), potreban je “kontrolor”. Sa svoje strane, kontrolor će biti ograničen u zabušavanju ako ima pravo na “neki dodatni proizvod iznad propisane količine”. da bi obavio svoj zadatak, kontrolor mora imati mogućnost da disciplinuje članove tima, i mora imati pravo da revidira uslove pojedinačnih ugovora, “da promeni ili raskine ugovor svakog drugog člana”. Samo on ima pravo da “proširi ili smanji broj članova, promeni njihov sastav, ili da proda pravo kontrolora/ubirača viška”, ali njegova povezanost s timom ostaje nepromenjena. Alchian i Demsetz kažu da ako nema “nekoliko vlasnika inputa”, klasična firma postaje “socijalistička”.[103] U ugovorno-socijalističkoj firmi sve ugovorne strane su vlasnici svojine nad sopstvenom ličnošću. Ali, pošto “jedinke” gledaju vlastiti interes, zabušavanje predstavlja endemski problem. Jedini način na koji bilateralni ugovori mogu da se sprovedu jeste da se ugovorne strane pretvore u gazde (kontrolore) i plaćene robove. Započeti sa ugovorom na kapitalističkom tržištu znači završiti s firmom. Ugovori o svojini nad sopstvenom ličnošću nužno stvaraju potčinjenost.

Najamni rob podleže disciplini poslodavca – ali radno mesto strukturira i patrijarhalna disciplina. Radnice nisu najamne robinje u istom smislu u kom su to radnici, niti je potčinjenost najamne robinje ista kao potčinjenost udate žene. I poslodavac i muž imaju vlast nad korišćenjem tela radnika i supruga, ali iako svaki muž ima specifične zahteve, sadržaj rada domaćice određen je činjenicom da je ona žena. Sadržaj rada radnika određuje kapitalista, ali, pošto je kapitalizam patrijarhalan, rad radnica se razlikuje od rada radnikâ. Pošto potčinjenost udatih žena proističe iz činjenice da su one žene, i pošto se polna podela rada proširuje i na radno mesto, feministkinje su sklone da zaključe da je ideja jedinke kao vlasnika antipatrijarhalna. Kada bi žene bile priznate kao polno neutralne “jedinke”, vlasnice svojine nad vlastitom ličnošću, moglo bi se učini da je emancipatorsko obećanje ugovora ostvareno. Bar tako danas tvrde mnogi kritičari bračnog ugovora.

[64] F. Engels, The Origin of the Family, Private Property and the State, New York: International Publishers, 1942, pp. 58, 65-6. (F. Engels, Porijeklo porodice, privatnog vlasništva i države, Zagreb: Naprijed, 1945.)

[65] debata o kućnom radu može se pratiti u E. Malos (prir.), The Politics of Housework, London: Alison and Busby, 1980.

[66] Vidi B. Taylor, Eve and the New Jerusalem, London: Virago Press, 1983, naročito g. VIII.

[67] Izraz “društvo zaposlenosti” preuzela sam od J. Keanea i J. Owensa, After Full Employment, London: Hutchinson, 1986. Vezu izmedu rada, muškosti i gradanskog statusa istraživala sam u “The Patriarchal Welfare State”, u democracy and the Welfare State, prir. A Gutmann, Princeton: Princeton University Press, 1987.

[68] Citirano u Cohen, “The Structure of Proletarian Unfreedom”, p. 13. (Iz Brechtove “Pesme ujedinjenog fronta”.)

[69] Vidi d. deacon, “Political Arithmetics: The Nineteenth-Century Australian Census and the Construction of the dependent Woman”, Signs, 11, 1 (1985), p. 34.

[70] M. Barett i M. McIntosh, “The ‘Family Wage’: Some Problems for Socialists and Feminists”, Capital and Class 11 (1980), p. 51.

[71] Ovaj zaključak dugujem J. W. Scott, “‘L’Ouvrier! Mot impie, sordide ...’: Women Workers in the discourse of French Political Economy (1840-1860)”, u The Historical Meanings of Work, prir. P. Joyce, Cambridge: Cambridge University Press, u pripremi.

[72] A. Hacker, “‘Welfare’: The Future of an Illusion”, New York Review of Books, 28. februar 1985, p. 41.

[73] Campbell, Wigan Pier Revisited, p. 101.

[74] Citirano u Land, “The Family Wage”, p. 58.

[75] Citirano u S. Okin, Women in Western Political Thought, Princeton: Princeton University Press, 1979, p. 258; i A. C. Hill, “Protection of Women Workers and the Courts; A Legal Case History”, Feminist Studies, 5, 2 (1979), p. 253.

[76] M. Porter, Home, Work and Class Consciousness, Manchester: Manchester University Press, 1983, p. 123. U jednom rudarskom gradu u Kvinslendu, 42% intervjuisanih radnika smatralo je da muž ima pravo da odluči da li supruga treba da radi, s čim se složilo samo 28% udatih žena; C. Williams, Open Cut: The Working Class in an Australian Mining Town, Sydney: George Allen and Unwin, 1981, p. 149. O radu van kuće v. S. Allen i C. Wolkowitz, “The Control of Women’s Labour: The Case of Homeworking”, Feminist Review, 22 (1986), naročito p. 41. Skorašnja feministička istraživanja rada “na sic” i “nezvanične” ekonomije pokazuju da je broj domaćica s punim radnim vremenom u prošlosti bio preuveličan.

[77] J. Smith, “The Paradox of Women’s Poverty: Wage-Earning Women and Economic Transformation”, Signs, 10, 2 (1984), p. 304.

[78] Hartmann, “Family as Locus”, p. 379.

[79] Porter, Home, Work and Class Consciousness, p. 128.

[80] C. Cockburn, Brothers: Male dominance and Technological Change, London: Pluto Press, 1983, p. 17; o stručnosti v. pp. 112-22.

[81] A. Pollert, Girls, Wives and Factory Lives, London: Macmillan, 1981, p. 111.

[82] Porter, Home, Work and Class Consciousness, p. 124.

[83] J. Wajcman, Women in Control: dilemmas of a Workers’ Cooperative, New York: St Martin’s Press, 1983, pp.149, 154, 137.

[84] Cockburn, Brothers, p. 134.

[85] Pollert, Girls, Wives and Factory Lives, p. 140.

[86] Citirano u J. Walvin, Black and White: The Negro and English Society 1555-1945, London: Allen Lane, The Penguin Press, 1973, p. 50.

[87] Citirano u Walvin, p. 39. O broju robova Walvin raspravlja na pp. 46-50.

[88] Citirano u Walvin, pp. 111, 112.

[89] Citirano u davis, The Problem of Slavery in the Age of Revolution, 1770-1823, Ithaca and London: Cornell University Press, 1975, p. 488.

[90]

[91] Sir W. Blackstone, Commentaries on the Laws of England, 4. izdanje, prir. J. deWitt Andrews, Chicago: Callaghan and Company, 1899, vol. I, k. I, g. 14, pp. 424-5.

[92] J. Feinberg, “Legal Paternalism”, Canadian Journal of Philosophy, 1, 1 (1971), p. 121.

[93] G. W. F. Hegel, Philosophy of Right, prev. T. M. Knox, Oxford: Oxford University Press, 1952, §67. (G. W. F. Hegel, Osnovne crte filozofije prava, prev. d. Grlić, Sarajevo: Veselin Masleša, 1964, p. 76.)

[94] Williams, Open Cut, p. 116.

[95] R. Edwards, Contested Terrain: The Transformation of the Workplace in the Twentieth Century, New York: Basic Books, 1979, pp. 139-41.

[96] K. Marx, Grundrisse: Foundations of the Critique of Political Economy, prev. M. Nicolaus, London: Allan Lane, 1973, pp. 274-5. (K. Marx, Temelji slobode. Osnovi kritike političke ekonomije, prev. B. Petrović, G. Petrović, M. Pijade, Zagreb: Naprijed, 1974.)

[97] H. Benyon, Working for Ford, Harmondsworth: Penguin Books, 1973, p. 253.

[98] A. Fox, Beyond Contract: Work, Power and Trust Relations, London: Faber and Faber, 1974, p. 183.

[99] K. Marx, “Critique of the Gotha Program”, u The Marx-Engels Reader, 2. izdanje, prir. R. C. Tucker, New York: W. W. Norton and Co., 1978, p. 535 (kurziv moj). (K. Marks, F. Engels, Kritika Gotskog i Erfurtskog programa, prev. Z. Tkalec, Beograd: BIGZ, 1972, p. 22.)

[100] C. Arthur, “Personality and the dialectic of Labour and Property – Locke, Hegel, Marx”, Radical Philosophy, 26 (1980), p. 14.

[101] T. H. Green, “Lecture on ‘Liberal Legislation and Freedom of Contract’”, u Lectures on the Principle of Political Obligation and Other Writings, prir. P. Harris i J. Morrow, Cambridge: Cambridge University Press, 1986, pp. 210, 204-5.

[102] H. Gintis i S. Bowles, “Structure and Practice in the Labour Theory of Value”, The Review of Radical Political Economics, 12, 4 (1981), pp. 14-15.

[103] A.A. Alchian i H. demsetz, “Production, Information Costs, and Economic Organization”, The American Economic Review, 62 (1972), pp. 794-5, 782-3.