Ako pojedinac ima svojinu nad sopstvenim sposobnostima, njegov spoljašnji odnos prema toj intimnoj svojini isti je kao prema bilo kojoj drugoj. da bi postao vlasnik svojine nad sopstvenom ličnošću, pojedinac mora da stvori odnos između sebe i te svojine, mora da postane vlasnik samog sebe, da svoju volju ugradi u ličnost i sposobnosti da bi ih učinio “svojim”. Slično tome, ako pojedinac nema prirodan odnos sa bilo kojim drugim pojedincem, tada svi odnosi moraju biti sporazumni, kreacija samih pojedinaca. Pojedinci moraju svojom voljom da stvore društvene odnose. Oni to rade ako, i samo ako, stvaranjem odnosa mogu da zaštite svoje vlasništvo. Nužan uslov takve zaštite jeste da svaki pojedinac prizna druge kao vlasnike svojine kakav je i on sam. Bez tog priznanja, drugi će se za pojedinca pojaviti samo kao (potencijalna) svojina, ne kao vlasnici svojine, tako da bi jednakost nestala. Međusobno priznavanje vlasnika svojine postiže se ugovorom: “Ugovor pretpostavlja da se oni koji stupaju u nj priznaju kao osobe i vlasnici...” – reči su najvećeg kritičara teorije ugovora, Hegela, koji razotkriva pretpostavke ugovora.[45]
Ako je svojina zaštićena, tada pojedinac može dobiti pristup svojini drugog pojedinca samo uz njegov pristanak. Pojedinac će drugom dozvoliti korišćenje svoje svojine, iznajmiti je ili prodati, samo ako njegova zaštita nije ugrožena, ako je to u njegovu korist. Ako se o tome radi između dva pojedinca, oni će jedan s drugim zaključiti ugovor. Obe strane pristupaju ugovoru s iste osnove, kao vlasnici svojine koji imaju zajednički cilj, ili zajedničku volju, da na zajedničku korist upotrebljavaju svojinu onog drugog. Kant je smatrao da praksa ugovora može biti delotvorna samo ako se takva zajednička volja smatra nužnim delom ugovora, i ako strane prevaziđu stanovište samozainteresovanih pojedinaca. To znači da one moraju da pregovaraju u dobroj veri i da priznaju da se moraju držati ugovora. Problem s ugovorom nastaje ako dve strane svoj pristanak ne izjave istovremeno. Kant je tvrdio da, empirijski, njihove izjave moraju biti vremenski odvojene; jedna mora slediti drugu, čak i ako je period koji odvaja dve izjave sasvim kratak:
Ako
sam ja dao obećanje, i druga osoba je samo voljna da prihvati, tokom tog
intervala pre stvarnog prihvatanja, ma koliko kratak on bio, ja mogu da povučem
ponudu, jer sam još uvek slobodan; a s druge strane, onaj koji prihvata s
istog razloga može sebe da smatra jednako neobavezanim svojom protivizjavom,
sve do trenutka prihvatanja.
Ovaj
se problem može rešiti tako što će se dve izjave nužno shvatiti ne kao
dva (govorna) čina koji slede jedan iza drugog, već “u smislu pactum re
initium, kao da proizlaze iz zajedničke volje”.[46]
Ovakvo
rešenje nije prihvatljivo za kontraktarijance. Ako pojedinci nužno deluju
samo iz vlastitog interesa, neophodna “ideja razuma” zajedničke volje ne
može da nastane. Iz kontraktarijanizma (kao što pokazuje Hobbesova teorija),
proizlazi jedan akutan problem vezan za ugovor, i tim problemom se bave mnogi
savremeni filosofi. Jedini ugovor koji može biti zaključen u
kontraktarijanskom svetu jeste istovremena razmena. Ako dođe do zastoja u
ispunjenju ugovora, tada je sasvim malo verovatno da će on biti dovršen, i
ako jedna jedinka ispuni činidbu prva, uvek je u interesu druge da raskine
ugovor. društveni ugovor i građansko pravo utvrđuju sigurnost ugovora jamčeći
da jedinke mogu jedna drugoj da veruju. da sigurnost nije potpuna, naročito u
vreme kada je kontraktarijanizam društveno uticajan, pokazuje savremena briga
za problem kooperacije, problem “ko će izvršiti činidbu drugi”, problem
nezasluženog profitiranja, i slične.
Pojedinci
jedni druge priznaju kao vlasnike svojine uzajamnim korišćenjem, ili
razmenom svog vlasništva. Razmena leži u samom središtu ugovora. Kako kaže
Hobbes, “svaki ugovor [je] uzajamni prenos ili uzajamna razmena prava.”[47]
Svaka jedinka dobija razmenom (da to nije slučaj, nijedna ne bi otuđila
svojinu) pa je razmena prema tome jednaka. Socijalisti koji kritikuju ugovor o
zapošljavanju i feministkinje koje kritikuju bračni ugovor ne prihvataju
tvrdnju da je, kada dve jedinke sklope ugovor, sama činjenica sklapanja
ugovora dovoljna da pokaže da razmena mora biti jednaka. Ti kritičari ističu
da, ako je jedna strana u podređenom položaju (radnik ili žena), tada on
ili ona nema izbora osim da pristane na neravnopravne uslove koje nudi nadmoćna
strana. Međutim, i socijalistička i feministička kritika nejednakosti učesnika
u dva pomenuta ugovora uzima za gotovo karakter same razmene. U čemu se
sastoji “razmena” u ugovorima za koje sam ja zainteresovana? šta se tačno
razmenjuje?
U
načelu, razmena može poprimiti različite forme i predmet razmene može biti
bilo koja vrsta svojine. Ali ugovori koji zauzimaju istaknuto mesto u klasičnoj
teoriji društvenog ugovora nisu samo ugovori o materijalnim dobrima, već o
svojini u specifičnom smislu svojine nad sopstvenom ličnošću, i oni
obuhvataju razmenu poslušnosti za zaštitu. Ta razmena nema neku neposrednu
vezu sa slikama predočenim u pričama o prirodnom stanju, u kojima se dve
jedinke pogađaju o svojini u šumi, i jedna, na primer, razmenjuje sakupljenu
šaku oraha za komad zeca koji je ubila druga. Govoriti o razmeni u kontekstu
svojine nad sopstvenom ličnošću može odvesti na krivi put. Teorija ugovora
je prvenstveno teorija o načinu stvaranja društvenih odnosa koji se
konstituišu pokoravanjem, a ne o razmeni. Razmene zasigurno ima, ali ponovo,
ono o čemu se radi je “razmena” – tačnije dve razmene – u posebnom
smislu.
Prvo,
tu je razmena koja je konstitutivna za ugovor i društveni odnos. Osim ako se
neki znači iskazivanja volje ne shvate kao svojina, takva razmena ne obuhvata
svojinu. Zapravo, ugovor je sklopljen i odnos zasnovan kroz razmenu reči, tj.
kroz govorni čin (ili razmenu drugih znakova, na primer potpisa). Čim su reči
izgovorene, ugovor je zapečaćen i jedinke se nalaze u novom odnosu. Tako se,
u društvenom ugovoru, prirodne muške jedinke transformišu u građanske
jedinke (građane). U ugovoru o zapošljavanju ljudi se transformišu u
poslodavce i radnike, dok u bračnom ugovoru žene postaju supruge a muškarci
supruzi izgovarajući “da”. (Treba napomenuti, nasuprot Kantu, da reči
mogu biti istovremeno izgovorene, tako da ne postoji problem sklapanja takvih
ugovora u prirodnom stanju. Problem je prisila.) druga “razmena” je
kudikamo drukčija od prve. Novi odnos strukturira se kroz vreme stalnom
razmenom između dve stane, razmenom poslušnosti za zaštitu (kasnije ću nešto
više reći o zaštiti). Specifičnost ove razmene ogleda se u tome što jedna
strana u ugovoru, ona koja obezbeđuje zaštitu, ima pravo da odredi kako će
ponašati druga da bi ispunila svoj deo razmene. U narednim poglavljima ispitaću
razne načine na koje nadređena strana koristi svojinu koju podređena strana
ima nad vlastitom ličnošću (zaista čudna razmena). Ali, kao početnu
ilustraciju ovog pitanja, razmotrimo ugovor o zapošljavanju.
Ranije
sam već navela da kontraktarijanska koncepcija društvenog života implicira
da ugovor postoji “od vrha do dna”. društveni život nije ništa drugo do
niz ugovora između jedinki. Stoga bi i ekonomski život trebalo da bude
strukturiran na isti način. Činjenica da kontraktarijanci ugovor o zapošljavanju
tretiraju kao uzor navodi na pomisao da su ekonomske institucije njihov ideal.
Ali, u kapitalističkoj firmi, kao što jasno pokazuje Coaseova neoklasična
analiza, ako se radnik premešta iz jednog odeljenja u drugo, do toga ne
dolazi zato što je on slobodno pregovarao s poslodavcem i sklopio nov ugovor.
On se premešta “zato što mu je to naređeno”. Firma nije, da tako kažemo,
kontraktarijansko društvo u malom, konstituisano kroz neprekinutu seriju
pojedinačnih ugovora. Kako kaže Coase, “ta serija ugovora je zamenjena
jednim”. Poslodavac samo jednom sklapa ugovor sa svakim radnikom. U ugovoru
o zapošljavanju radnik “za izvesnu nadoknadu (koja može biti fiksna ili
promenljiva) pristaje da sluša uputstva preduzetnika unutar određenih
granica. Suština tog ugovora je u tome što on samo treba da postavi granice
moći preduzetnika”.[48]
Coase zapaža da bi bez tih ograničenja to bio ugovor o dobrovoljnom ropstvu.
što je duži period za koji poslodavac ugovara korišćenje usluga radnika,
naglašava Coase, to je poželjnije da se u ugovoru ne precizira šta sve
poslodavac može narediti radniku. Isključivo je pravo poslodavca da odlučuje
o radu radnika, i za Coasea to je suština ugovora o zapošljavanju. Ugovor
stvara odnos subordinacije.
U
bračnom ugovoru “razmena” između učesnika je još čudnija, pošto se
radi samo o jednom “individualnom” vlasniku svojine nad sopstvenom ličnošću.
U prethodnom poglavlju sam pomenula da se neke feministkinje pozivaju na Lévi-Straussa,
koji ne samo što ne smatra da su bračni ugovor i razmena koju on obuhvata u
bilo kom smislu čudni i kontadiktorni, već izjavljuje da je “brak arhetip
razmene”.[49]
A prema njegovom mišljenju, to što se tokom sklapanja bračnog ugovora
razmenjuje jeste posebna forma svojine, “ona najdragocenija forma dobara, žene”.[50]
žene se razmenjuju baš kao što se razmenjuju reči, i, kao i reči, žene
su znaci. U pretposlednjem pasusu navedenog dela, Lévi-Strauss iznosi
komentar da žene nisu samo znaci (svojina), već i ličnosti. Neizvesnost da
li su izvesna ljudska bića bilo šta osim svojine javlja se u još jednom
kontekstu. S nekih razloga robovlasnici su morali da priznaju da su robovi,
njihova svojina, i ljudska bića. Kontradikcija inherentna ropstvu, naime da
ljudskost roba nužno mora biti istovremeno poreknuta i potvrđena, ponovo se
javlja u modernom patrijarhatu u razlicitim, manje-više dramatičnim obličjima.
žene su svojina, ali su i ličnosti. Smatra se i da poseduju sposobnosti
neophodne za ugovor, i da im one nedostaju – a ugovor zahteva da njihova ženskost
bude i poreknuta i potvrđena.
Samo
zahvaljujući postulatu prirodne jednakosti izvorni društveni ugovor nije
eksplicitan robovski ugovor. Ili, rečeno na drugi način, samo zahvaljujući
postulatu prirodne jednakosti sve priče o društvenom ugovoru nisu se
pretvorile u različite prisilne sporazume. Nužnost pretpostvake o
jednakosti u prirodnom stanju ilustruje (skoro protiv svoje volje) savremeni
kontraktarijanac James Buchanan. da bi teorija ugovora bila što je moguće opštija,
Buchanan smatra da se “izvorni konceptualni ambijent” mora odlikovati
nejednakošću a ne jednakošću.[51]
On predstavlja dve jedinke u takvom ambijentu, u kom su resursi oskudni. Jedna
će otkriti da do dobara može da dođe ne samo proizvodnjom, već, kad
zatreba, i otimanjem iz zaliha druge. Tada će obe jedinke morati da posvete
odbrani svojih dobara. Buchanan tvrdi da je stoga izvorni sporazum, koji mora
prethoditi svakom društvenom ugovoru, ugovor ili “dvostrana bihejvioralna
razmena međusobnog razoružanja”.[52]
Međutim, u uslovima nejednakosti ne postoji nikakav razlog da do takvog
sporazuma dođe.
U
poglavlju “Osvajanje, ropstvo i ugovor”, Buchanan ukratko spominje i druge
moguće ishode u izvornom ambijentu, gde su “lične razlike dovoljno
velike”.[53]
Neke jedinke mogu biti sposobne da ubiju druge, i sporazum o razoružanju biće
sklopljen tek pošto je deo populacije eliminisan. U tom slučaju, kao i u slučaju
dve jedinke, Buchananov izvorni ambijent je vrlo slican Hobbesovom prirodnom
stanju. Nejednakost koja postoji između dve jedinke ili među preživelima
nije dovoljno velika da omogući bilo kojoj jedinki ili grupi da odlučno
porazi druge. Zapravo, Buchanan ponovo kradomice uvodi grubu prirodnu
jednakost. Jedinke stoga imaju razlog i podsticaj da ugovore razoružanje:
tako obezbeđuju opštu sigurnost svojine. drugi Buchananov primer je sasvim
različit. Tu iz pretpostavke da neke jedinke imaju “nadmoćne
sposobnosti” proizlazi da jači otimaju dobra slabih i manje sposobnih
(umesto da ih ubiju). Oni potom sklapaju ugovor o razoružanju, ali u ovom slučaju,
kaže Buchanan, on je “sličniji robovskom ugovoru”. Kad su slabiji konačno
pobeđeni, sklapa se ugovor u kom oni pristaju da proizvode za jače u zamenu
za “nešto što je više od golog
održanja života”. Iz ovakvog robovskog ugovora obe strane izvlače korist
zbog smanjenja “truda koji se ulaže u odbranu i otimanje”.
Buchanan
napominje da njegov prikaz možda “predstavlja ponešto uvijenu
interpretaciju ropstva”, ali da je smišljen da njegovu analizu učini
sasvim opštom. U stvari, osim što pominje razoružanje, njegova
argumentacija spada u tradiciju rasprava o robovskom ugovoru klasičnih
teoretičara ugovora. Ona takođe pokazuje nužnost, a ne suvišnost,
pretpostavke o prirodnoj jednakosti, jer će inače inherentni problemi
teorije ugovora postati suviše očigledni. Ako se za neke jedinke pretpostavi
da su po prirodi znatno jače ili sposobnije od drugih, i ako se pretpostavi
da su jedinke uvek zainteresovane samo za sebe, tada je društveni ugovor koji
stvara jednake građanske jedinke ili građane kojima vladaju nepristrasni
zakoni nemoguć. Izvorni pakt će uspostaviti društvo gospodara i robova. Jači
će – iz sopstvenog interesa – pokoriti, silom razoružati slabije i oteti
njihova dobra, a zatim će zaključiti ugovor po kom slabiji pristaju da ubuduće
rade u zamenu za održanje života ili zaštitu. Jači mogu ugovor da
predstave kao koristan za obe strane. Oni više ne moraju da rade, a slabiji
mogu biti sigurni da će njihove osnovne potrebe biti obezbeđene. Kao
alternativa, moguće je shvatiti da obe strane nose teret. Robovi moraju da
rade (slušaju), a gospodari snose odgovornost za njihovu dobrobit. Robovski
ugovor jednako opterećuje, ili jednako koristi, i jednima i drugima.
Uopštavanje
Buchananove argumentacije postavlja neka neugodna pitanja o aktualnim
ugovorima u našem društvu. Kad jači prisile slabije na robovski ugovor, očigledna
zamerka je da to zapravo i nije “ugovor”: prisila obesnažuje
“pristanak”. Hobbesova teorija ugovora predstavlja jednu krajnost pošto
on ne povlači nikakvu razliku između slobodnog sporazuma i prisilnog potčinjavanja.
Formiranje “porodice” u prirodnom stanju ilustruje Hobbesovu pretpostavku
da za sklapanje ugovora između jedinki sami razlozi što one to čine ne utiču
na valjanost ugovora: dovoljna je činjenica da je ugovor nastao kao posledica
“volje”. Hobbes poriče da ima bilo kakve razlike ako, na primer, sedimo
sami u svom kabinetu i pažljivo odmeravamo da li da sklopimo ugovor, ili ako
tu odluku donesemo s nožem pod grlom. Ali, ne treba ići sve do pobednikovog
mača. U uslovima znatne društvene nejednakosti uvek postoji neki
“podsticaj” koji će obezbediti da “slabiji” pristupe ugovoru. Kad
vlada društvena nejednakost, pitanje je šta se računa kao dobrovoljno
pristupanje ugovoru. To je razlog što su se socijalisti i feministkinje
usredsredili na uslove sklapanja ugovora o zapošljavanju i bračnog ugovora.
danas su muškarci i žene u anglo-američkim zemljama pravno slobodni i
jednaki građani, ali, u uslovima društvene nejednakosti, ne može se isključiti
mogućnost da neki, ili čak mnogi ugovori, ne stvaraju odnose koji imaju
neprijatne sličnosti s robovskim ugovorom.
Ugovor
je, kako je nedavno primetio jedan kritičar, “instrument za trgovce,
preduzetnike i kapitaliste, a ne za decu, sluge, supruge vezane ugovorom i
robove.”[54]
Ali to nije baš tako. Ugovor se smatra sasvim odgovarajućim instrumentom za
sluge i supruge, a neki teoretičari ugovora misle da je on to čak i za
robove. Čini se da pretpostavke teorije ugovora isključuju ropstvo, bar među
muškarcima. Osnovna tvrdnja teorije ugovora glasi da je on sredstvo
osiguranja i uvećanja individualne slobode. Ropstvo je antiteza slobode,
primer potpune potčinjenosti jedinke arbitrarnoj volji gospodara. Stoga se
ugovor i ropstvo nužno međusobno isključuju. Zašto onda neki teoretičari
ugovora, u prošlosti i sadašnjosti, smatraju da i robovski ugovor, ili
ugovori koji su mu veoma slični, spada među legitimne sporazume?
Ideja
robovskog ugovora, ili onoga što ja nazivam građanskim ropstvom, zaista zvuči
neverovatno. Većina ljudi pod pojmom roba teško može da zamisli nekog ko po
vlastitoj volji sklapa ugovor da radi za gospodara, već obično misle na
robove (kao na američkom Jugu) koje prisilno transportuju iz Afrike i mimo
njihove volje prodaju i kupuju, a zatim primoravaju da rade pod pretnjom biča.
U ovoj stvari, jednoj od malobrojnih kad je u pitanju ugovor, Rawlsova
intuicija predstavlja pouzdan putokaz. Ugovorno ropstvo ima samo jedan zajednički
elemenat sa ropstvom kakvo je postojalo u istoriji. Pravo ropstvo je doživotno,
a to važi i za trajanje robovskog ugovora. Mogu se naći brojni primeri ljudi
koji se prodaju u ropstvo,[55]
ali takvo samoporobljavanje nije isto što i dobrovoljno stupanje u građansko
ropstvo. Građanski robovski ugovor ne stvara roba u uobičajenom smislu
“roba”. Robovski ugovor zapravo stvara “roba” koji je u svemu nalik
radniku ili nadničaru, osim u trajanju ugovora. Savremeni kontraktarijanci,
sledeći neke ranije uzore, izjednačuju robovski ugovor i ugovor o zapošljavanju.
Građanski robovski ugovor je samo produženi ugovor o zapošljavanju.
Ovde
je na delu suptilna ironija istorije. Robovi su na američkom Jugu oslobođeni
i pretvoreni u nadničare, a danas američki kontraktarijanci tvrde da svi
radnici treba da dobiju priliku da se pretvore u građanske robove. Ali
robovsko društvo starog Juga razlikuje se od drugih antičkih i modernih društava
u kojima se ekonomska proizvodnja zasnivala na ropstvu (robovi su, naravno,
postojali u mnogim društvima, uključujući Englesku, u kojima je proizvodnja
zavisila i od drugih formi rada; o Engleskoj ću nešto više reći u 5.
poglavlju). U Severnoj Americi robovsko društvo je bilo deo šireg društvenog
poretka koji je sebe proglasio građanskim, možda prvim primerom građanskog
društva, društva zasnovanog na ugovoru. Izmedu 1856. i 1860. godine, šest
država starog Juga donelo je zakone koji su crncima omogućili da dobrovoljno
postanu robovi.[56]
Očevi osnivači Sjedinjenih država – posebno Thomas Jefferson, koji je do
smrti posedovao robove – proklamovali su poznata načela teoretičara društvenog
ugovora, posebno ona koja je formulisao Locke. “Svaka grupa ljudi”,
uzvikuje Jefferson, poseduje “pravo da vlada nad sobom. To pravo dobijaju rođenjem,
iz ruku prirode”.[57]
Robovi
predstavljaju jedinstvenu kategoriju radnika, iako je u praksi često teško
razlikovati uslove u kojima živi rob od uslova u kojima se odvijaju druge
forme neslobodnog rada, kao što su kmetovski, peonski, šegrtski, prisilni
ili kažnjenički rad. Rob se od drugih radnika razlikuje po tome što je,
pravno, svojina gospodara. Rob prestaje da bude ličnost i postaje stvar, res,
roba koja se može kupovati i prodavati kao i svaki drugi komad svojine.
Gospodar ne poseduje samo rad, usluge ili radnu snagu roba, već roba samog.
Tako jedna jezgrovita definicija roba kaže da je “njegova ličnost svojina
drugog čoveka, njegova volja je potčinjena vlasti njegovog vlasnika, a
njegov rad ili usluge se dobijaju kroz prinudu”.[58]
Ali, ropstvo podrazumeva mnogo više od pretvaranja ljudi u svojinu. Rob je,
prema upečatljivoj formulaciji Orlanda Pattersona, “društveno mrtva ličnost”.
Rob je bio prisiljen na “svetovnu ekskomunikaciju”, tako da je “kao ličnost
prestao da pripada bilo kom legitimnom društvenom redu”. Rob je takođe bio
“obeščašćen i na jedan opštiji način”, zato što
se njegova društvena egzistencija i vrednost u potpunosti reflektuju
kroz gospodara.[59]
Valjda nije ni potrebno reći da ličnost ne postaje obeščašćen, društveno
mrtav deo svojine time što sklapa građanski ugovor.
U
istorijskom smislu, kao što se većina autoriteta slaže, ropstvo nije
poteklo iz ugovora, nego iz rata i pokoravanja:
Kao
arhetip, ropstvo je bilo zamena za smrt u ratu. ... Ropstvo nije bilo
pomilovanje; ono je bilo specifična uslovna zamena. Egzekucija je bila odložena
samo dotle dok je rob pristajao na svoju nemoć. U suštini, gospodar je bio
vlasnik otkupnine. Ono što je on dobio ili stekao, bio je život roba, a
ograničenja nametnuta gospodarovoj sposobnosti da iz obesti ubije svog roba
nisu umanjila njegovo pravo na taj život.[60]
Ropstvo
je ostalo povezano s nasiljem i osvajanjem. Robovi su umirali i bili oslobađani,
a ako je njihov broj tebalo održavati, stalno ih je trebalo pribavljati (iako
je na američkom Jugu natalitet robova bio visok, a oslobađanje retko).[61]
Prema konzervativnim procenama najmanje petnaest miliona Afrikanaca prevezeno
je u Novi svet kao roblje.[62]
Robovlasnici su se trudili da na razne načine obeleže robove kao nemoćne:
imenom, odećom, frizurom, jezikom i telesnim oznakama,[63]
kao i upotrebom biča, simboličnog instrumenta gospodara. Moses Finley prepričava
(izmišljenu) Herodotovu priču o tome kako su Skiti povratili vlast nad
svojim pobunjenim robovima: “sve dok nas vide s oružjem, misle da su nam
ravni i jednaki po rodu. Ali čim nas vide s bičevima umesto s oružjem,
shvatiće da su naši robovi.”[64]
Mnogo stoleća kasnije, Nietzscheova stara ženica kazaće Zaratustri, “Ideš
li k ženama? Ne zaboravi bič!”[65]
Na
ideju da jedinke ili čitave kategorije ljudskih bića mogu biti permanentno
podjarmljene došli su ljudi. Gerder Lerner nagađa da je ropstvo nastalo pošto
je neki primer pokornosti i “drugosti” već bio razvijen. žene su već
bile podređene muškarcima iz svojih društvenih grupa. Muškarci su morali
primetiti da žene lako postaju društveno marginalne ako su lišene zaštite
svojih srodnika ili ako se više ne traže za seksualnu upotrebu, tako da su
“naučili da razlike mogu biti iskorišćene da se jedna grupa ljudskih bića
odvoji od druge”. Takode su razvili sredstva kojima su takvo odvajanje
pretvorili u permanentno ropstvo.[66]
Ma kakvo bilo njegovo poreklo, Lerner naglašava jednu odliku ropstva koja se
često zaobilazi: prvi robovi su bile žene.[67]
Na pitanje zašto su muškarci ubijani a žene pretvarane u robinje čini se
da je moguće dati samo jedan odgovor: robinje su mogle biti korišćene na više
načina nego robovi. Pored toga što mogu biti upotrebljavane kao radna snaga,
žene mogu biti i seksualno korišćene, a takvom uporebom mogla se
reprodukovati robovska radna snaga. Jedan istoričar ropstva napisao je da
“slobodan seksualni pristup izdvaja robinje u odnosu na sve druge ličnosti
isto onoliko koliko i to što su pravno klasifikovane kao svojina”.[68]
štaviše, pošto bi bile zarobljene, seksualno iskorišćene i pošto bi se
porodile, žene su možda mogle da se prepuste svom ropskom položaju pokušavajući
da zaštite decu, i da time daju podsticaj drugim ženama, ali ne i muškarcima,
da budu porobljene.[69]
Bilo
kako bilo, stvarni istorijski rob, bilo ženski bilo muški, nalazi se na
suprotnom polu od plaćenog radnika. Rob biva uhvaćen, pretvoren u svojinu i
prisiljen da radi. Za uzvrat dobija koliko mu je potrebno da preživi, što
robovlasniku omogućava da kontinuirano uživa korist od njegovog ili njenog
rada. Sasvim suprotno tome, radnik je pravno slobodan i građanski jednak. On
dobrovoljno sklapa ugovor o zapošljavanju, a u zamenu dobija nadnicu. Radnik
ugovorom gospodaru ne predaje sebe, pa čak ni svoj rad. Radnik je
“jedinka” koja kapitalisti nudi deo svojine nad sopstvenom ličnošću,
naime svoje usluge, ili, u socijalističkoj terminologiji, svoju radnu snagu.
Ugovor o zapošljavanju ilustruje slobodu jedinke da raspolaže svojinom kako
ona, i samo ona, smatra za shodno. Stoga je ugovor od središnje važnosti za
slobodan rad.
Ali,
doktrina ugovora je dvosekli mač. S jedne strane, prirodna sloboda i
jednakost ljudi mogu biti upotrebljene da se žigoše nemoralnost, nasilnost i
nepravednost ropstva, argumentacija koju su naširoko koristili abolicionisti.
S druge strane, ljudi kao “jedinke” mogu legitimno ugovorom iznajmiti
svoje usluge, svojinu nad sopstevnom ličnošću. Ako jedinka poseduje svojinu
nad sopstvenom ličnošću, tada ona, i samo ona, mora odlučiti kako će ta
svojina biti upotrebljena. Samo individualni vlasnik može odlučiti da li
sklapanje nekog ugovora ide ili ne ide njemu u korist, i može odlučiti da je
za njegove interese najbolje da doživotno ugovori svoje služenje, u zamenu
za zaštitu (preživljavanje) koju takav ugovor pruža. Pretpostavka da je
odnos jedinke prema svojini nad sopstevnom ličnošću, sopstvenim
sposobnostima i uslugama isti kao i odnos bilo kog vlasnika nad njegovom
materijalnom svojinom, omogućava da se prevaziđe opozicija između slobode i
ropstva. Građansko ropstvo postaje ništa drugo do primer legitimnog ugovora.
Individualna sloboda počinje da se ispoljava u ropstvu. Prema tome, opozicija
izmedu autonomije i potčinjenosti može da se sačuva samo modifikovanjem ili
odbacivanjem doktrine ugovora: slobodi ugovora se mogu postaviti granice
(strategija koju kontraktarijanci danas dovode u pitanje), ili se koncepcija
jedinke kao vlasnika može odbaciti u korist alternativnih koncepcija.
Zagovornici
robovskog ugovora, od klasičnih teoretičara društvenog ugovora, preko
branilaca ropstva na starom Jugu, do savremenih kontraktarijanaca, tvrde da su
u građanskom društvu uobičajene definicije “roba” zastarele i netačne.
Na primer, za definiciju koju sam navela
– da je rob svojina, da je njegov rad prisilan i da je on potčinjen
gospodaru – tvrdi se da je prikladna samo za ranije forme ropstva, a ne za
modernu ugovornu formu. Građanski rob nije ni svojina niti je podložan
prinudi, mada je u vlasti svog
gospodara. U ovom drugom smislu, on je nalik svakom drugom radniku. Kao što
sam već ukazala, ugovor o zapošljavanju potčinjava radnika poslodavcu koji
upravlja njegovim radom. Poslodavac, medutim, nije isto što i robovlasnik:
vlast poslodavca je ograničena vlast modernog građanskog gospodara, a ne
apsolutna vlast robovlasnika. Tako ugovorni robovi mogu da zauzmu svoje mesto
u građanskom društvu kao članovi porodice i deo radnog mesta.
[45]
G. W. F. Hegel, Philosophy of Right, tr. T. M. Knox, Oxford: The Clarendon
Press, 1952, §71. (G. W. F. Hegel, Osnovne crte filozofije prava, p. 80.)
[47]
Hobbes, Leviathan, g. XIV, p. 123. (Hobz, Levijatan, p. 117.)
[48]
R. H. Coase, “The Nature of the Firm”, Economica, IV, 16 (1937), pp.
387, 391. U svetu transnacionalnih kompanija, priča o ugovoru pokriva samo
mali deo organizacije kapitalističke privredne proizvodnje. Međutim,
teorija ugovora se pre svega bavi političkom fikcijom. U okviru ove studije
ne mogu da se bavim i raspravom o transnacionalnim kompanijama: samo ću
kontraktarijanskom idealu “ugovora od vrha do dna” suprotstaviti
realnost da je 1982. prihod od prodaje doneo firmi Exxon 97.172 milijardi
dolara (malo je zemalja s tolikim bruto nacionalnim dohotkom); podatak iz:
M. Kidron i R. Segal, The New State of the World Atlas, New York: Simon and
Schuster, 1984, odeljak 30.
[49]
C. Lévi-Strauss, The Elementary Structures of Kinship, prošireno izdanje,
Boston: Beacon Press, 1969, p. 483.
[50]
Ibid., p. 61.
[51]
J. M. Buchanan, The Limits of Liberty: Between Anarchy and Leviathan,
Chicago: University of Chicago Press, 1975, p. 54.
[53]
Odeljak iz kog je uzet ostatak citata nalazi se na pp. 59-60.
[54]
A. Baier, “Trust and Antitrust”, Ethics 96 (1986), p. 247.
[55]
Videti O. Patterson, Slavery and Social death: A Comparative Study,
Cambridge, MA: Harvard University Press, 1982, pp. 130-1.
[56]
S. Engerman, “Some Considerations Relating to Property Rights in Man”,
The Journal of Economic History, XXXIII, 1 (1973), p. 44, nap. 2.
[57]
T. Jefferson, democracy, ed. S. K. Padover, New York: Greenwood Press, 1969,
p. 24.
[58]
d. B. davis, The Problem of Slavery in Western Culture, Ithaca: Cornell
University Press, 1966, p. 31.
[59]
Patterson, Slavery and Social death, pp. 4, 10.
[60]
Ibid., p. 5.
[61]
Ibid., p. 3.
[62]
davis, Problem of Slavery, p. 9.
[63]
Ovaj spisak je iz: (opet bi onda svuda moralo da se zameni, ako mislite da
preterujem, ništa) Patterson,
Slavery and Social death, p. 8.
[64]
M. I. Finley, Ancient Slavery and Modern Ideology, London: Chatto and
Windus, 1980, p. 118.
[65]
F. Nietzsche, “Thus Spoke Zarathustra” u The Portable Nietzche, ed. W.
Kaufman, London: Chatto and Windus, 1971, p. 179. (F. Nietzsche, Tako je
govorio Zaratustra, prev. danko Grlić, Zagreb: Mladost, 1975, p. 60.)
[66]
G. Lerner, The Creation of Patriarchy, New York: Oxford University Press,
1986, p. 70.
[67]
Ibid., g. 4.
[68]
Citirano u ibid., p. 87.
[69]
V. ibid., p. 78.