Žene koje cenzurišu

 

Neki poznati muški mislioci tvrde da su žene cenzori života: neću ih sve citirati, ima ih dosta. Samo ovoga poslednjeg koga sam čula pre nekoliko dana: papu koji je rekao da je najveći zločin u dvadesetom veku protiv života bio abortus.

E pa, ja sam veoma zahvalna mojoj majci koja nije cenzurisala moj mali život i koja me je rodila u bolu i slavi. Kao lekarka i komunistkinja u njeno vreme i na njenom mestu mogla je da abortira s lakoćom s kojom se vadi zub. Takođe sebi laskam da je upravo mene htela, svoju devojčicu, samo mene i nikoga drugog. Nasuprot tome moj otac je rekao kada sam se rodila: kako da pogledam sada prijateljima u oči? Reći će mi, tako veliki čovek a dobio žensko dete. Nije još znao da su muškarci najsrećniji kad dobijaju ćerke.

Žene su bez daljnjeg najveći cenzori ovog sveta, svojim telima i po definiciji koju su im muškarci dali za ta tela: konstruišući društveni život zasnovan na biološkim telima bez slobodne volje ili bića.

Jedna istinita priča mi pada na pamet: u vreme našeg poslednjeg i najžešćeg rata, na Kosovu, negde 1998. kada je počeo novi krug nasilja na jugu Srbije, žena našeg predsednika otvarala je porodilište u jednoj bolnici. Ceremonija je bila pompezna i ona je držala govor. Tokom ta dva sata sve trudnice bile su odbijene. Uvek sam se pitala šta im se desilo: nikakva ceremonija ne može da zaustavi porođaj, vlast ne može da zaustavi život, može samo da ga kasnije pretvori u bedan život, ali to je već neka druga priča, sasvim muška. Priča o ženama kao cenzorkama i ubicama i kao nositeljkama života i smrti defintivno tu počinje, u porodilištu.

Dakle, sve mi smo kad tad bile tamo: bilo da smo žene ili, s obzirom da niko nije savršen, muškarci koje žena rodi. Sećam se protivrečnosti situacije u porodilištu: žene koje brinu o drugim ženama po pitanjima života i smrti pod nadzorom  samo nekoliko muškaraca (privilegovanih, autsajdera, posmatrača), u poređenju sa brojem žena prerušenih u majke, buduće majke, babice i lekarke (ne računajući muške bebe): ponašaju se jedna prema drugoj kao protivnice koji se takmiče. Nisam umela da razumem tu atmosferu ili da je uporedim sa bilo kojom drugom na koju sam naišla u svom iskusnom životu: zašto su sve te žene vrištale na mene da se napnem, da ne budem kukavica, da ne vrištim, da ne plačem, da se ne plašim, da uzmem bebu u ruke kako valja, da pokrijem neke delove tela, da budem čista i da poštujem podruštvljena psihološka pravila. Prvi vrisak moje bebe zaglušila je vika čistačice koja mi je      prekorno rekla: ne zaslužuješ tako lepu bebu s obzirom da si ovakav nered oko sebe napravila (odbila sam da prihvatim higijensku bolničku proceduru i imala sam prirodan porođaj sa krvlju, znojem i suzama). Lekar koji je upravo prolazio pogledao ju je zahvalno: dobiće povišicu a i imala je tu satisfakciju da mi pruži lekciju života: ne smeš da si drska devojka po pitanju devojačkih stvari, druge žene ti to neće oprostiti, zauzeće tvoje mesto, iz ljubavi, iz mržnje, bilo da te razotkrivaju ili štite, isto ti dođe: žene su u istom sosu i bore se za muzičke stolice, uvek je jedna stolica manje nego što ima žena u igri.

Moja majka je uvek bila najveći cenzor moje slobode, isprva samog života a zatim govora i kretnji. Njen čuveni inače veoma  popularan savet u Srbiji, koji ja nisam prihvatila i zato sam po njenom mišljenju i upropastila sebi život, bio je: žene mogu sve da dobiju samo kad umeju da se pritaje, na kratko. Naučila me je kako se to radi, da ćutim i druge žene da teram da ćute: da bismo jednoga dana sve dobile. I ja sam to mojoj ćerki isto poručila, ali nesvesno: iz ljubavi, iz zaštite. Da bismo imale sve, kao većina muškaraca, mi žene moramo da krenemo sa nule, iz tišine.

Nikad nisam videla ništa loše u tome kad žene cenzurišu druge žene, iako je to daleko žešće nego kad to muškarci čine: to je   pitanje unutarnje kontrole, mnogo dublje stvari sa maksimalnim uticajem. Samo neko ko je u samoj stvari  može da oduzme život nekoj reči, nekoj priči. Zašto onda ja to trpim: zato što razumem isto kao neko iz same stvari, kao pitanje ljubavi koliko i transgresije.         Na primer, da li ste ikad ozbiljno razmišljali o činjenici da Ana Karenjina nije imala majku? Sve vreme je pregovarala sa svojim muškarcima kao žena bez majke u svetu muškaraca. Nije ni čudo što njena sudbina postaje bezizlazna. Danas uz pomoć feminističkih grupa, verovatno bi postala aktivistkinja SOS-a, političarka ili lezbejka. Bila bi živa, veslala bi u Veneciji u svom iznova konstruisanom životu umesto da se vozi u onom večnom nagonu smrti, ljubavi i lepote, u onoj Veneciji u kakvu te vode muškarci.

Sad kad nema više moje majke, pored nekog ledenog vetra usamljenosti, osećam se takođe i slobodna: isuviše slobodna, slobodna da me pogrešno razumeju, slobodna da umrem, slobodna da budem loša. Jedva da mogu to sve da preživim. Gledam u detinje lice moje ćerke: da li je dovoljno odrasla da mi bude partnerka, da me cenzuriše isto onako kako sam i ja nju: sa onom istom preciznošću i odlučnošću? Usamljena sam u ovom svetu muške zavere, oni se čak ni ne trude da prikriju pravila, naprotiv, pretvaraju ih u zakone, nazivajući ih univerzalnim i pravdom. Tako je sve to dosadno i jasno, i očigledno: uopšte ne umeju da koriste reči i da izraze zabranjene stvari a da ih zapravo i ne kažu: to je poezija, a poezija definitivno pripada svim ženama i samo ponekim muškarcima. Nema više topline i zajedništva potčinjenih, poniženih i uvređenih. Svi mi živimo u sapunskim operama, nesvesni mehurića koje proizvodimo,  nazivajući ih velikim mislima.

Sada kada nema više moje majke, i ja sam kao Ana Karenjina, kao Džejn Ejr, kao Skarlet O’Hara, kao Rebeka, kao bilo koja necenzurisana ili eksponirana žena na književnoj ili drugoj javnoj sceni. I sve mi očekujemo od ovih žena, žena bez majki ili majki nekih žena, da se ponašaju drugačije: da budu bolje, od onih malih unutarnjih nas od kojih se krijemo i bežimo. Da ne govorim o onome drugom: Muškarcima. Ali nema gde da se pobegne ili sakrije: javni svet je veliki loš svet sa još manje bezbednih mesta nego privatni život.

Kad sam postala velika devojka, moja majka je pokušala da me zaštiti tako što je preuzela moj život i počela da ga živi umesto mene: nije joj bilo dovoljno da ga kontroliše. Hrabro je pokušala da živi moj život drugačije nego što je svoj proživela a da mene sačuva lepu, čistu i srećnu u vazni, zauvek. Kad sam joj saopštila da sam trudna, ona je samo odmahnula glavom i rekla: to nije moguće, pa ti nisi ni udata, a onda je sa mnom krenula u bolnicu da se porodi. Kada sam svoju bebu donela kući, uzela ju je od mene s rečima, ti moraš da budeš slobodna da učiš da postaneš dobra majka, i tako smo moja beba i ja postale dve sestre od iste majke i različitih očeva. Ali kada sam htela da ostavim bebu i odem na piće ona je rekla: ne možeš da ideš, moraš da budeš dobra majka.

Posle svih ovih godina mogu slobodno da kažem da je ona pobedila: uspela je da me napravi sestrom rođenoj ćerki, jedna smo drugoj rob i gazda istovremeno, bez obzira što sam se sve vreme borila protiv toga i protiv moje majke. Uspela sam da se odvojim od nje, ali ne i od moje ćerke: živimo u nekoj zaveri iako se zapravo i ne slažemo, menjajući naše majka/ćerka preobuke. Sve dok svet ne postane bezbednije mesto, pretpostavljam da moramo da se ponašamo oprezno i da varamo: da bismo preživele. Etika u ratu? Pravila? Ljubav je pravilo svake etike a ne obrnuto.

I da završim, ispričaću vam jednu istinitu priču: kada se setim žene moga predsednika, mislim na nju kao na najnemoćniju osobu na svetu koja je postala najmoćnija žena u mojoj zemlji. Ako bih  od nje zavisila, znam da bi moja sudbina mogla bilo kojim putem da krene. Ona je potpuno iracionalna i beskrupulozna u svojim uverenjima zasnovanim na iskrenim emotivnim izlivima ideja o životu i politici. Ona sebe smatra književnicom, filozofkinjom, pesnikinjom i inspiracijom svoga muža, njegovim najboljim prijateljem i savetnikom. Upravo je zato većina njegovih prijatelja mrzi i plaši je se. Ona je parodija ledi Magbet, jer je danas i sve drugo u mojoj zemlji parodija iako vrlo opasna. Nije to slučaj  mog predsednika koji je optužen za ratne zločine. On uzvraća ljubav svojoj iracionalnoj strasnoj ženi ali će na kraju uraditi šta god naumi, to jest bilo šta da zadrži vlast, ne objašnjavajući ništa svom narodu ili porodici (onima koje najviše voli). On ne oseća odgovornost ni prema kome osim sebi samom, on je svi mi ispred sveta i tako se i ponaša. A ona radi prljav posao objašnjavanja i pravdanja. Takođe sam ubeđena da kad bi on otišao, svi bi se protiv nje okrenuli u sekundi, naročito žene koje joj zavide na njenoj nemoćnoj moći: na Kruni njihovog univerzalnog položaja. Kada slušam njene govore, njenu poeziju, uvek čujem i nešto što muškarci nazivaju glupošću ali što mi ne zazvuči samo banalno ili opasno već i istinito. U teorijskom govoru o novom svetskom poretku ona će pomenuti svog sina koji joj šalje ljubavne poruke na pejdžer, ili kako se inspiriše u kišne dane kada sedi dugo pored prozora i plače. Ja se nje plašim, ali i za nju se plašim i za sve nas sa njom.

Kad se setim načina na koji me gleda sa TV ekrana, neprijatno mi je, stidim se i nje i umesto nje. Osećam da nije pristojno da prikazuje svu tu svoju žensku moć. I dođe mi da je cenzurišem: da joj kažem da muškarci koji glasaju za njenog muža nju zapravo mrze. I sećam se kad mi je moja majka govorila o njoj: vrlo fina žena, prava komunistkinja, kao i ja, ali ipak nije trebalo da vodi sav taj javni život sa tim njenim mužem na vlasti. Ali jadna ona, nije imala majku da joj pomogne sa svim tim muškarcima oko nje.