Ja i moja multikulturalna ulica

 

 

Ja nazivam svoju ulicu najlepšom ulicom u Beogradu. Da li je to lokalni patriotizam? Većina sveta koji živi u polurazrušenom, zapuštenom dvoipomilionskom gradu, kao što je Beograd: najružnijem gradu na svetu, kakvim je međunarodni odbor arhitekata proglasio moj grad pre mnogo godina, čvrsto veruje da stanuje u najlepšoj ulici u Beogradu. Neki će čak  tvrditi, na svetu. E pa to već zaista jeste lokalni patriotizam ali jedna vrlo tipična pojava za grad u kome, kako reče jedan moj dobar prijatelj: svuda vlada isto sranje.

Slažem se sa istim sranjem, ali se ne slažem sa definicijom   sranja. Po njemu to je: nema solidnih stanova, nema infrastrukture, nema lepote ili proporcije.

Ja bih rekla suprotno: dosta nedirnutih zelenih površina, infrastruktura svuda kao i u centru Beograda, novi stanovi sa centralnim grejanjem, nema zapravo velike razlike da li čovek stanuje ovde ili onde, pripadaš zajednici koja ima sopstvena pravila jedne veće zajednice jednako raspodeljene lepote i siromaštva.

Vraćajući se na moju ulicu: ona je u starom delu Beograda, seče ulicu sa ambasadama, bogatim predratnim kućama, Krunsku; vrlo blizu najveće zelene i buvlje pijace gde danas može čovek sve da kupi, od jagnjeta do deteta. Moju zgradu, u mojoj ulici, podigla je bogata jevrejska porodica odmah pred Drugi svetski rat, samo nekoliko meseci pre bombardovanja Beograda 1941,  zato što je porodica imala predosećaj da zgrada u kojoj su tada živeli, u istoj ulici samo nekoliko stotina metara niže, nije dovoljno bezbedna. Preselili su se dva meseca pre bombardovanja i u toku napada njihova bivša zgrada je pogođena i potpuno uništena, dok je moja zgrada, zajedno sa još svega nekoliko u kraju, ostala nedirnuta. Stara gospođa od koje sam kupila stan rekla mi je ponosno: ovo je srećno mesto, podigla sam troje dece i troje unučića u ovom stanu.

Za vreme poslednjeg bombardovanja Beograda, proleća 99, njene reči su zvonile u mojoj glavi sve vreme, čak i onda kada se zgrada od eksplozije u susedstvu ljuljala kao čamac, ili kada su prozori zveketali, ili kada su u pukotinama na zidu izrasle pečurke posle velikih kiša… Ali nikada ranije nisam razmišljala o svojoj zgradi s tačke gledišta bombi ili zajednice. Živela sam u svom stanu, u svojoj sobi, u svom svetu.

Prve noći bombardovanja, kada su zasvirale sirene, svi smo otrčali u podrum. Mi zapravo i nemamo prazne podrume, u njima žive romske i turske porodice. Tako da smo otrčali kod njih a oni su nam otvorili vrata. Izneli su pivo i rakiju zato što smo se svi tresli od straha, i svi smo tu stajali izgovarajući reči straha, ličnog i istorijskog znanja, bola, besa. Po prvi put od kad stanujem u ovoj zgradi pogledala sam svoje susede. Moram da priznam, nikad nisam volela susede, ja potičem iz jednog otuđenog grada kakav je Milano, gde  se daje veliki novac da ne vidiš svoje susede. Neki to smatraju surovim, ali za neke je upravo to izbor, na koji sam ja bila navikla, iako nije bio moj već mojih roditelja.

Osim stanovnika podruma koje sam najbolje poznavala zato što sam se jednom  umešala u njihovu porodičnu svađu i molila majku da prestane da bije dete a potom smo se i sprijateljile, ostale stanare i ne poznajem lično – ali imala sam podrumske neprijatelje i prijatelje. Moja prva neprijateljica bila je glumica u penziji, moja telefonska dvojnica. U Beogradu imati liniju bez dvojnika nije samo pitanje luksuza već i dobrih političkih veza: nisam imala ni jedno ni drugo. Ako ovde kod nas izbije građanski rat, u mom gradu, mislim da mi prvo napadamo svoje dvojnike, to je bar neki razlog. Reči koje je ta žena izgovorila protiv mene i moje porodice zato što previše telefoniramo, nikad neću zaboraviti. Njen muž je čak opsovao moju ćerku tinejdžerku a evo ga sada ovde, u podrumu, deli nam vodu. Kaže mi da i on ima dete godina moje ćerke koje živi nekoliko ulica dalje s majkom. Stanari sa prvog sprata sa velikim stanom, najboljim u zgradi, su zapravo komunisti iz bivše Jugoslavije u penziji: dobili su svoje stanove i privilegije za vreme Tita, sada su im deca svuda po svetu, takođe zahvaljujući tim privilegijama, ali oni su ogorčeni, zbog malih penzija, gubitka vlasti i sjaja. U podrumu su se ponašali pristojno ali nadobudno, kao što bi i moji roditelji, smaknuti vladari, ali pristojni ljudi: oni nisu pljačkali, oni nisu ubijali: upali su u crvenu buržoaziju zbog istorije i svog obrazovanja. Žena koja živi u malom stanu pored njih, stanu bez prozora, je stara dama koja pripada pretkomunističkim vremenima. Ona je kompletni autsajder, siromašna i čudna. Govori više jezika i živi od privatnih časova studentima, njen stan zaudara na knjige i štalu, na prljavštinu koju skuplja, a deca je prosto obožavaju. Gospođa. Mi zapravo i ne znamo odakle je ona poreklom: iz Rusije, Poljske?

E onda sam ja na redu, spisateljica feministkinja sa razmaženom decom koja slušaju glasnu stranu muziku, sa mužem koji pušta ženi da radi sve muške poslove. Mi smo porodica iz novina, mi pišemo za novine a novine pišu o nama, naravno niko to ne čita, ali je to neosporna činjenica koja nas čini nedodirljivim.

Pored nas živi jedna mala i vrlo fina porodica, s bolesnim čovekom i razularenim ružnim psom koji laje sve vreme. Čovek je umro u toku bombardovanja od srčanog udara. Nije mnogo išao u podrum, rekao je: laku noć pre no što su ga odveli u bolnicu i to su bile njegove poslednje reči. Bio je zubar u penziji.

Gore po spratovima: podeljeni stanovi. Odoka podeljeni, nelegalno prodati i izdeljeni stanovi prema siromaštvu i svađama. Druga generacija koja živi zajedno zbog odluka koje nemaju veze sa njima. Ali danas u Beogradu i posle bombardovanja kvadratni metar košta koliko i u Lisabonu, pre rata u bivšoj Jugoslaviji koštao je koliko u Rimu.

Zatim su na redu iznajmljeni stanovi sa različitim stanarima: studentima, kineskim trgovcima, izbeglicama iz Bosne. Iznajmljeni stanovi unose zbivanja u našu zgradu i živote, kao i policiju i javni prostor. Stanari ne opstaju dugo u stanovima, nemam pojma zašto, da li je stan u pitanju, vlasnici, ili rat. Ljudi očajnički nešto traže, nemaju mira, kao da od nečega beže.

I došli smo do krovova: krovove je preuzela nova vlast, da bi podigla nove stanove, bez obzira na loše stanje podruma i temelja. Novi stanovi donose lak novac, i označavaju moć. Na krovovima obično žive ljudi koji su zaradili novac u ratu: kao ratni profiteri ili ratni kriminalci. Ponekad su vrlo stidljivi, nekad glasni, ali imaju nešto zajedničko: moć i novac da poprave zgradu ako to žele. U podrumu sam ih slušala kako govore, nijanse akcenata.

Niko ništa nije govorio politički: svi smo bili u istom čabru, u istom rovu, u istom podrumu. Podrum je bio stan Ciganke čiji muž  skuplja i preprodaje stvari iz đubreta. Ruku su joj slomili roditelji još kad je bila dete da bi ubedljivije prosila. Ovih dana, od kad je počela poslednja faza rata, brzo se napije i valja po trotoaru polugola, proklinjući svoj život i vapeći za ljubavlju i pravdom. Često seče vene razbijenom flašom i izjavljuje ljubav svom mužu. Tada dolaze bolnička kola i vrlo brzo ona  sedi sa mužem  i unučićima na stepeniku, pijući novu bocu piva koju sam šofer hitne pomoći ponudi. Mi, gledaoci iz Molerove, to sve pratimo sa naših prozora, Micin šou: njeno ponašanje uvek ima veze sa vremenom ili političkom situacijom. Ja sam naučila kako da dešifrujem njene činove intuitivno, kao I Džing, ili kao borbu petlova koju Karen Bliksen opisuje u svojoj Africi.

Ono što smo otkrili u podrumu to je da zaista svi govorimo istim jezikom: sa različitim akcentima, mišljenjima, sa različitim statusom i moći iza naših reči, ali na opšte zaprepašćenje govorimo jezikom koji politički nekorektno može da se nazove beogradski jezik. Da ga opišem: sa zapevanjem, gutanjem reči, razvlačenjem, slengom, vulgarnostima i humorom. Naravno može čovek da govori i visokim srpskim, ili srpsko-hrvatskim, ali ovih dana u podrumu, bio bi smešan i tako bi se i osećao. Legitiman izbor. Bezbedan. Autsajderski. Ali kad sam rekla jezik mislila sam na nešto drugo: mislila sam i na unutrašnji jezik, na kulturu, na jezik tela. Mica, Ciganka, žena sa ulice, je zavrištala u jednom trenutku kad je negde blizu opalilo: ubiće nas, sve će nas pobiti. Umesto da joj kažem nešto kao: neće, nije ovo sada kao nekad, ovo je drugačiji rat, nije kao nacisti, bombe su preciznije, ciljevi jasni, i tako to… Samo sam rekla: možda ćemo preživeti, neko uvek preživi. Naš razgovor vodio se oko nekoliko opštih misli skučenih strahom i nemoći. Iracionalni strah od neposredne smrti učinio nas je istima i ravnopravnima.

Gledala sam na televiziji, na BBC-u intervju sa jednim čileansko-američkim piscem koji piše o politici i seksu. Rekao je, govoreći o Pinočeu i isporučenju ovog ratnog zločinca Španiji gde bi trebalo da mu se sudi: zločini nikad ne zastarevaju i uvek bivaju kažnjeni, i tako i treba ali nikad nisu nacionalni. Mi svi pripadamo jednoj te istoj kulturi, izmeštenoj. On piše na španskom ujutru a na engleskom popodne. E pa, ja se potpuno slažem sa ovim piscem, Jevrejinom, čovekom s identitom jedne siromašne a jedne bogate zemlje na svetu, u isto vreme. Ali je on i muškarac. Za mene, koja sam žena, stvari su još malo više izmeštene: moj identitet je uvek izmešten jer pripada mojim muškarcima koji su mi dali ime, istoriju, dom i porodicu. Kada sve to odbacim, na momenat se izgubim a već sledećeg sam postala sve, od ptice do kraljice. Moj identitet je zapravo mobilan, ide sa mojim telom, sa mojom ličnom pričom. Nema sopstveni jezik, nema svoju istoriju, samo je ja, jedna anonimna i univerzalna ja koja je velikim delom ti, gde god da sam ja, ko god da si ti. Kada sam završila u prvom licu moj dnevnik žene u crnom, moj sopstveni dnevnik, dnevnik o bombardovanju u Beogradu i ratu na Kosovu, prebacila sam se na pisanje dnevnika o Nefertiti i demokratiji i pitanjima lepote u 14. veku pre naše ere. Sve sam to ja, lično govoreći ja sam više Nefertiti nego Žena u crnom, ali Nefertiti i Žena u crnom imaju više zajedničkog nego što se  vidi na prvi pogled. Naročito kad obe siđu u podrum, kao u neki pakao, strepeći za sopstveni život, ili se boreći za njega. Društveni prostor nestaje. Margina između mene i Ciganke sa ulice svaki dan se    topila pod NATO bombama i unutarnjom represijom. Jedina razlika u ponašanju, to što ona vrišti i valja se gola na javnom mestu a ja pišem i durim se u privatnom prostoru, je zato što je ona Ciganka a ja nisam. Moj rat, moj jedini rat, ovaj poslednji u Srbiji, zasnovan na etničkoj netrpeljivosti i političkom nasilju doneo mi je najveći uvid u toleranciju i mirovnu politiku. Nikad više neće biti isto u mojoj ulici, u mojoj Molerovoj ulici u centru Beograda, u bilo kojoj ulici Begrada. Moj sused, ratni profiter više se ne usuđuje da maltretira ni mene ni moj auto: optužen je ili će biti, ali su njegova i moja porodica bile zajedno u podrumu. Moj dvojnik me više ne psuje, pili smo istu vodu u podrumu. A moja prijateljica Ciganka, to je već druga priča. Pa i pre rata, mi smo bile dva kraja jedne te iste priče: jedna feministkinja i jedna žena sa ulice, žene koje sa bave muškom kulturom, iz dana u dan...

 Jezik i politika tolerancije ne moraju da nastaju iz bola i traume, ali moraju da prođu kroz tunel dubokih osećanja prepoznavanja i identifikacije jednog te istog i individuacije onoga drugačijeg. I to nije lak ili prohodan put: popločan je predrasudama, komforom, slepilom koje se lako pretvori u mržnju, netoleranciju i nasilje.

I mi nismo ni deca ni đaci po sopstvenom izboru ili slobodnoj volji: u nevolji u idealnom podrumu na svetu koji sam opisala, zapravo lični ili individualni prostor nemaju slobodan prostor, ili još preciznije: nemaju uopšte prostor. Lični projekti i lični životi u logoru uopšte ne postoje: ali neka vrsta života da, itekako postoji. Čovek koji izlazi iz nacističkog logora izjavljuje: bilo je OK posle nekoliko meseci, navikli smo se. U Beninjijevom filmu vidiš da može biti i smešno i strašno istovremeno. U mom malom zaštićenom iskustvu velikog rata, dok su prave patnje bile negde drugde, mogu da kažem: bilo je toplo, puno razumevanja, tako tolerantno i s puno solidarnosti. I kada se sve završilo, nedostajalo mi je. Naravno da je bilo strašno, ali onda kad nije bilo strašno, bio je to najlepši društveni život, mog društva iz sna: u mom podrumu.

Za vreme jednog žešćeg napada jedna žena se porodila prevremeno u podzemnoj železnici gde smo se ponekad sklanjali. Svi su sedeli oko nje blaženi, kao u nekom afričkom plemenu ili u najsavremenijim bolnicama gde porodice  učestvuju u porođaju, tako smo i svi mi. Bez stida, bez granica. Pomislila sam, kakav je to obrt sudbine za tu ženu i njeno dete. A otac je verovatno negde na nekom ratištu gde gine za nešto što ni sam ne razume. A evo nas ovde, nepoznati ljudi koji porađamo njegovo dete i volimo ga više od sopstvenog u ovom trenutku. Da mi se nije desilo ne bih verovala, ali stvari se dešavaju i ljudi se menjaju… nekad i na bolje, nije uvek na gore kao što moderna zapadna kultura zasnovana na kultu mladosti i strahu od raspadanja propoveda.

Multikulturalnost, klasa, rasa i pol, razlike postoje, one svuda postoje sve vreme zato što su deo lične priče, ličnog identiteta koji nikad ne može da se ponovi i koji se ne ponavlja. Postoje u visoko razvijenim demokratijama kao i u totalitarnim režimima, i možda u istoj meri. Ono što zapravo ne postoji svuda i u istoj meri a ponegde uopšte, jeste jezik da se te razlike iskažu, bez ubijanja ili vređanja Onog drugog. Kada govorimo o demokratiji i politici mislim da pre svega i više od svega moramo da govorimo o jeziku i slobodnom prostoru. Nema vremena, niti je to cilj, u prostoru ličnog života da  se svet promeni. Svet je uvek takav kakav jeste za pojedinca, bez slobodnog izbora zato što je rezultat mnogo različitih elemenata bez kontrole. Tako da jezik i apsolutna sloboda koji zapravo i nisu ni za šta drugo osim za transgresiju i mesto želje ili predmet transgresije jesu jedina alatka za identifikovanje i otelotvorenje razlika, drugog, te slike koje nije slika u ogledalu sebe i društva. Vrlo bolan proces koji ne mora da donese sreću. Često samo deca izgledaju srećna na ovome svetu: bez jasno definisanih razlika, bez bola, bez rivalstva, bez identiteta: ti sama si svet. Džulijet Mičel u svojoj poslednjoj knjizi o histeriji tvrdi: nisu roditelji ti koji formiraju ličnost sa psihoanalitičke tačke gledišta, već braća rivali, oni koji s tobom dele tvoj prostor, oni koji dele tvoje mesto i poziciju na svetu. Ja bih rekla, nije multikulturano društvo to koje gradi identitet na koegistenciji razlika, već je koegzistencija sličnosti na istom mestu ta koja razvija multikulturalnost. Da se vratim na svoj podrum za vreme rata: niko nije govorio ja sam Srbin, ili mi Srbi, s obzirom da smo u Srbiji, u ratu za vreme bombardovanja svi bili Srbi, bar za vreme napada: iako su neki bili Romi, neki Turci, neki Hrvati a svi zajedno u “bezbednoj” jevrejskoj zgradi. Ali da li će nam mir i demokratija garantovati tu “bezbednost” bez razlika koju smrtna opasnost nosi: jednakost u smrti? Zapadne demokratije me čine Srpkinjom onoga trenutka kad pređem granicu, ovde u mom totalitarnom podrumu i zemlji mogu da budem bilo ko. Bubašvaba, ropkinja, kraljica. Sve dok je pravi život negde drugde, nismo u opasnosti ali su u pravom životu u opasnosti naši snovi. Ravnoteža između jedinstvenosti i istovetnosti je krhka ali i jedini način i da se ostane živ i da se ne ubije ništa što iole liči na život, ni u sebi ni u drugima.