La
vitta e bella
26.3.99,
17 sati
Nadam se da ćemo svi preživeti ovaj rat. Srbi, Albanci, dobri i loši momci, oni koji su uzeli oružje, oni koji su dezertirali, kosovske izbeglice koje šetaju šumama i beogradske izbeglice koje šetaju ulicama sa decom u naručju kad sirene zasviraju, tražeći nepostojeća skoloništa . Nadam se da NATO piloti neće ostaviti za sobom svoje žene i decu, koje sam videla kako plaču na CNN-u dok njihovi muževi poleću ka vojnim ciljevima u Srbiji. Nadam se da ćemo svi preživeti ali ne i ovaj svet ovakav kakav jeste. Nadam se da ćemo uspeti da ga skrhamo: zovi to demokratijom, zovi ga diktaturom. Kad NATO procenjuje da je 20.000 civilnih žrtava mala cena za mir na Kosovu, kad predsednik Klinton kaže da hoće da Evropa bude bezbedna za američke đake, ili srpski predsednik Milutinović kaže da ćemo se boriti do poslednje kapi krvi, uvek imam osećanje da govore o mojoj krvi, a ne o svojoj. I onda svi oni ne postaju meni samo neprijatelji, već zveri, vukodlaci, koji prelaze sa ekonomske politike na demokratska ljudska prava sa količinom krvi potrebnom da se ona ostvari (kao gorivo).
Danas
je drugi dan posle. Otišla sam na pijacu i crnu berzu, na Kalenić.
Opet je živnula, adaptirala se na nove uslove, nove potrebe: nema državnog
hleba ali ima dosta brašna, nema informacija na zvaničnoj TV, već
tračevi uplašenog stanovništva o tome ko pobeđuje. Tinejdžeri se
klade po ćoškovima: čiji su avioni oboreni, naši ili njihovi, ko
bolje laže, ko najbolje prikriva žrtve, ko bolje pokazuje pobedu,
ili opet žrtve. Kao da je u pitanju fudbalska utakmica ravnopravnih
strana. Grad je tih i paralisan, ali funkcioniše, đubre se odnosi,
imamo vodu, imamo struju... Ali gde su ljudi? Po kućama, krevetima,
skloništima... Čujem nekoliko ličnih priča o nervnim slomovima
prijatelja muških i ženskih. Oni koji su bili u nervnom slomu od početka
rata na Kosovu, znači pre više od
godinu dana, nekolicina, sada se osećaju bolje: realna
opasnost manje plaši od opasnosti u mašti. Nisam mogla da izađem na
kraj sa nevidljivim
ratom kao što umem sa konkretnim potrebama: hleb, voda, lekovi... I,
jako važno: sada vidim kraj. Konačno smo dobili i mi u Beogradu ono
što je cela ostala Jugoslavija imala: rat na sopstvenom tlu. Stiže
mi 10-20 elektronskih poruka dnevno
od prijatelja i
ljudi koje sam slučajno srela: misle na nas, na mene i moju porodicu
i daju mi moralnu podršku. Osećam kao da ja njima valja da dam
moralnu podršku, meni je samo materijalna podrška potrebna u ovom
trenutku, moj moral je sazdan od mojih potreba.
Ljudi
se skupljaju po kućama, da zajedno
čekaju bombardovanje: ljudi koji se jedva poznaju, koji su se
pravili da ne znaju ili zaista nisu znali šta se dešava na Kosovu
ili da je NATO sve vreme ozbiljno pretio. Sedimo zajedno i delimo
stvari koje imamo. Solidarnost i nežnost bude najbolje crte kod Srba.
Konačno: znala sam da nešto volim kod svog naroda...
Moja
prijateljica Nemica koja živi u Beogradu zove me telefonom, kaže,
nisam napustila zemlju, nisam izvela decu, čak ni tek rođene unučiće.
Dosta mi je svega, hoću da vodim svoj lični život. Moja
prijateljica feministkinja traži da održimo radionicu u Pančevu,
koje je dosta bombardovano, da držim književno veče. Ali nemamo
benzina, moramo da kupimo bicikle.
Telefoniramo
jedni drugima sve vreme, tražeći i dajući obaveštenja: deca su
najbolja u tome, više vole da budu aktivna nego pasivna u kriznoj
situaciji. Mi odrasli ih maltretiramo našim strahovima a oni su
premladi da bi lagali ili konstruisali kao što mi umemo: barataju činjenicama
i vestima. Uglavnom smo dobro informisani kroz dečiju mrežu, kroz
strane satelitske programe i lokalne TV stanice.
Razmišljam
o Albancima na Kosovu, o svojim prijateljima i njihovim strahovima,
znam da im je gore nego nama; strah se u meni budi na tu pomisao, znači
da još nije kraj.
Nemam
snove, spavam teškim snom i plašim se buđenja ali srećna što još
nema prave tragedije, još uvek smo svi živi i stalno se gledamo da
to potvrdimo.
I
da, vreme, divno vreme, uživamo i plašimo ga se: što je vreme bolje,
jače će biti bombardovanje, ali što je bolje vreme biće
bombardovanje preciznije. Volela bih da znam da li nam je potrebno
dobro ili loše vreme da preživimo?
I
konačno, gledala sam Beninjijev film "La vita e bella"(Život
je lep), veče pred bombardovanje. Sledećeg dana, i nama se sve
desilo. Možda nije trebalo da ga gledam, ali sada je prekasno: i
shvatam da je u svakom ratu koji vode Veliki Muškarci najbezbednije
mesto žrtve.
P.S. U ovom času sirene prekidaju moje pisanje... sirene su moj cenzor i moja satnica. Uključujem TV na CNN da vidim zašto sviraju sirene u Beogradu, kažu da ne znaju. Lokalna TV će nam dati informacije tek kad sve bude gotovo.