La vitta e bella

26.3.99, 17 sati

 

Nadam se da ćemo svi preživeti ovaj rat. Srbi, Albanci, dobri i loši momci, oni koji su uzeli oružje, oni koji su dezertirali, kosovske izbeglice koje šetaju šumama i beogradske izbeglice koje šetaju ulicama sa decom u naručju kad sirene zasviraju, tražeći nepostojeća skoloništa . Nadam se da NATO piloti neće ostaviti za sobom svoje žene i decu, koje sam videla kako plaču na CNN-u dok njihovi muževi poleću ka vojnim ciljevima u Srbiji. Nadam se da ćemo svi preživeti ali ne i ovaj svet ovakav kakav jeste. Nadam se da ćemo uspeti da ga skrhamo: zovi to demokratijom, zovi ga diktaturom. Kad NATO procenjuje da je 20.000 civilnih žrtava mala cena za mir na Kosovu, kad predsednik Klinton kaže da hoće da Evropa bude bezbedna za američke đake, ili srpski predsednik Milutinović kaže da ćemo se boriti do poslednje kapi krvi, uvek imam osećanje da     govore o mojoj krvi, a ne o svojoj. I onda svi oni ne postaju meni samo neprijatelji, već zveri, vukodlaci, koji prelaze sa ekonomske politike na demokratska ljudska prava sa količinom krvi potrebnom da se ona ostvari (kao gorivo).

Danas je drugi dan posle. Otišla sam na pijacu i crnu berzu, na Kalenić. Opet je živnula, adaptirala se na nove uslove, nove potrebe: nema državnog hleba ali ima dosta brašna, nema informacija na zvaničnoj TV, već tračevi uplašenog stanovništva o tome ko pobeđuje. Tinejdžeri se klade po ćoškovima: čiji su avioni oboreni, naši ili njihovi, ko bolje laže, ko najbolje prikriva žrtve, ko bolje pokazuje pobedu, ili opet žrtve. Kao da je u pitanju fudbalska utakmica ravnopravnih strana. Grad je tih i paralisan, ali funkcioniše, đubre se odnosi, imamo vodu, imamo struju... Ali gde su ljudi? Po kućama, krevetima, skloništima... Čujem nekoliko ličnih priča o nervnim slomovima prijatelja muških i ženskih. Oni koji su bili u nervnom slomu od početka rata na Kosovu, znači pre više od     godinu dana, nekolicina, sada se osećaju bolje: realna opasnost manje plaši od opasnosti u mašti. Nisam mogla da izađem na kraj sa    nevidljivim ratom kao što umem sa konkretnim potrebama: hleb, voda, lekovi... I, jako važno: sada vidim kraj. Konačno smo dobili i mi u Beogradu ono što je cela ostala Jugoslavija imala: rat na sopstvenom tlu. Stiže mi 10-20 elektronskih poruka  dnevno  od  prijatelja i ljudi koje sam slučajno srela: misle na nas, na mene i moju porodicu i daju mi moralnu podršku. Osećam kao da ja njima valja da dam moralnu podršku, meni je samo materijalna podrška potrebna u ovom trenutku, moj moral je sazdan od mojih potreba.

Ljudi se skupljaju po kućama, da  zajedno  čekaju bombardovanje: ljudi koji se jedva poznaju, koji su se pravili da ne znaju ili zaista nisu znali šta se dešava na Kosovu ili da je NATO sve vreme ozbiljno pretio. Sedimo zajedno i delimo stvari koje imamo. Solidarnost i nežnost bude najbolje crte kod Srba. Konačno: znala sam da nešto volim kod svog naroda...

Moja prijateljica Nemica koja živi u Beogradu zove me telefonom, kaže, nisam napustila zemlju, nisam izvela decu, čak ni tek rođene unučiće. Dosta mi je svega, hoću da vodim svoj lični život. Moja prijateljica feministkinja traži da održimo radionicu u Pančevu, koje je dosta bombardovano, da držim književno veče. Ali nemamo benzina, moramo da kupimo bicikle.

 Telefoniramo jedni drugima sve vreme, tražeći i dajući obaveštenja: deca su najbolja u tome, više vole da budu aktivna nego pasivna u kriznoj situaciji. Mi odrasli ih maltretiramo našim strahovima a oni su premladi da bi lagali ili konstruisali kao što mi umemo: barataju činjenicama i vestima. Uglavnom smo dobro informisani kroz dečiju mrežu, kroz strane satelitske programe i lokalne TV stanice.

 Razmišljam o Albancima na Kosovu, o svojim prijateljima i njihovim strahovima, znam da im je gore nego nama; strah se u meni budi na tu pomisao, znači da još nije kraj.

 Nemam snove, spavam teškim snom i plašim se buđenja ali srećna što još nema prave tragedije, još uvek smo svi živi i stalno se gledamo da to potvrdimo.

I da, vreme, divno vreme, uživamo i plašimo ga se: što je vreme bolje, jače će biti bombardovanje, ali što je bolje vreme biće bombardovanje preciznije. Volela bih da znam da li nam je potrebno dobro ili loše vreme da preživimo?

I konačno, gledala sam Beninjijev film "La vita e bella"(Život je lep), veče pred bombardovanje. Sledećeg dana, i nama se sve desilo. Možda nije trebalo da ga gledam, ali sada je prekasno: i shvatam da je u svakom ratu koji vode Veliki Muškarci najbezbednije mesto žrtve.

P.S. U ovom času sirene prekidaju moje pisanje... sirene su moj cenzor i moja satnica. Uključujem TV na CNN da vidim zašto sviraju sirene u Beogradu, kažu da ne znaju. Lokalna TV će nam dati informacije tek kad sve bude gotovo.