Tajne i laži

 

Moj otac nikad reč nije rekao o svojoj prošlosti. O da, umeo je da priča priče, lepo ispričane, dobro promišljene, dobro konstruisane. On dolazi iz kraja sveta, Hercegovine, gde su svi sirotinja, i uvek bili sirotinja, pod Turcima, pod Austrijancima, pod Jugoslovenima, pod Bosancima, ili jednostavno siromašni sami za sebe: jedva da su znali da čitaju, ali su zato znali priče da pričaju. A pričati priče značilo je pričati o sebi i drugima, sa epikom preuveličavanja, programskom ili nesvesnom. U vrlo dobrom ritmu, vrlo živim jezikom i stilom. Ali on zapravo nikad mnogo o sebi nije govorio. Nije ni bilo mnogo toga da se priča izvan već zapisane pesme njegovog naroda, osim što je na početku njegovog života bilo još više bede nego u ostalih a na kraju više uspeha nego u drugih.

Nasuprot tome, moja majka je ćutala. Moja majka je bila žena sa Velikom Tajnom, osim što mi je majka, što je za mene najveća tajna koja postoji na svetu. Mala, stroga i tiha, nimalo kao ja, izgledalo je kao da šta god kažeš o njoj nije dovoljno istina, da reči ne mogu da izvuku njeno jezgro na videlo.  Njen  unutarnji život bio je Velika i možda Opasna tajna. Ceo njen život, naravno i moj zavisio je od čuvanja te tajne. Kad mi je proročica posle mnogo  godina pošto sam živela u slozi i miru sa majčinom tajnom rekla da moja  je majka nosi, zamolila sam da mi je ne otkrije. Jedna od stvari koju najviše volim u ovom surovom i teškom životu je onaj divan, nevidljiv pa ipak stvaran slobodan prostor unutarnje aure koju svako nosi oko svog tela. Spoljašnji miris i boju unutarnje intime. Prostor tajne. Uvek sam mislila da mora da je ljubavna priča u pitanju. Ljubavne priče ako nisu tajne, teško i mogu biti priče o ljubavi, već su priče brakova, dece, razvoda… Javne priče, u svakom slučaju. I bila je u pitanju ljubavna priča, rekla mi je proročica, velika ljubavna  priča  koja ju je iz nekog  razloga  izvela iz  kuće  (kao što i valja), izvan njenog predodređenog života najmlađeg deteta bogate južne srpske porodice u neku prazninu koja ju je na kraju dovela do mog oca i mene. Nekad  sam govorila da je Skarlet O‘Hara  imala više uticaja na moju mladost nego moja majka, ali nisam ni shvatala značaj te istinite tvrdnje: moja majka je bila Skarlet O‘Hara. Izgledala je kao ona, jug Srbije sa svojom fašističkom aristokratijom ima dosta zajedničkog sa južnim državama Novog kontinenta, jer su obe nove, bogate, primitivne, konzervativne i herojske, u nedostatku prave tradicije. Dakle Skarlet O‘Hara je bila zamena za moju majku čija tajna mi nije  dozvoljavala s njom otvoreno da stupim u kontakt.

Tako da je moj otac govorio epikom, a moja majka tajnom. Bili su savršen brak, simbiotičan, gotovo bez prostora za dete ili istinu.

Kao vrlo malo dete u očajničkoj potražnji za istinom nalazila sam je, s pravom ili ne, u knjigama: bilo koje vrste, bajkama, krimićima, filozofiji, istoriji, romanima. Zaista sam verovala da se sve bogatstvo  i mudrosti ovog sveta nalaze u knjigama. I naravno Istina. Čim bih naletela na neki problem, pitanje, odmah bi uzela neku knjigu. Ali moji roditelji su rano primetili bolestan stav svoje jedinice: nisam htela da se igram sa decom nego sam čitala. Nisam htela nauke da učim nego sam čitala priče, nisam htela normalno da govorim nego kao u knjigama. Čak sam izmišljala svoje reči umesto da ih valjano ponavljam kako su me u školi učili. Mislili su da je moja baka kriva koja bi  mi svake večeri pričala novu različitu priču o sirenama koje su postale žene i promenile svet, o mlinovima soli na dnu mora od kojih je more slano, o deci koja su bolje poznavala svet ali nisu mogla da ga menjaju… Pokušavala je da objasni neobjašnjivo u životu i svetu, da ublaži svakodnevni bol nerazumevanja, isključenja, kroz priče… Tako da su zabranili knjige u kući. Rekli su da su knjige lenčarenje, da su prašnjave i skupe. Hteli su da izučim neki zanat, da živim u lepoj praznoj pustoj sobi i da sebi kupim novu haljinu. Bile su to šezdesete, sedamdesete, bila je to prepotentna, tehnokratska, komunistička generacija roditelja sa Istoka koji žive na Zapadu, profitirajući od obe strane… Međutim plašili su se i Istoka i Zapada oni, jer bi i jedni i drugi mogli da iskvare njihov idealan projekat, njihovu jedinicu: Mene.

Sećam se jedne priče koju su mi roditelji pričali u vezi sa prvim godinama njihovog braka: otac bi popeo majku na vrh ormana sa knjigama tako da mora da uči, bez rasejanosti. Rasejanost je značilo: muzika, ljudi, kuvanje, čišćenje. Nije mogla sama da se spusti, jer je bila isuviše mala a i njena volja slaba spram njegove pravedne odluke: da ona na vreme završi fakultet.

Sećam se toga kao užasne priče za koju nisam mogla da smislim nikakvo pristojno objašnjenje. Zašto učiti na vrhu neugodnog oramana izvan ljudi i stvari koje volimo? Opet te knjige… Kao neibežni đavo ali đavo ipak jesu… Kad razmišljam o mojoj majci u tom kontekstu, čini mi se  žrtvom, i knjiga i moga oca istovremeno, kao neko kome nije dozvoljeno da živi u zadovoljstvu, čiji je princip Prosvetljenja i Radosti srezan strogom ulogom Nauke i Muškaraca. Uvek mi je nje bilo žao, i onda i sada, ali ona nije žalila. Rekla bi, to je bio i moj izbor. Ne smemo se zezati sa knjigama i muškarcima.

Oba moja roditelja bili su komunisti. Za mog oca to je bilo pitanje života i smrti, da postane komunista za vreme rata, nacista i fašista, a kod moje majke to je bio slobodan izbor, protiv slobodnog života, da postane komunistkinja. Pre rata u njenom rodnom gradu komuniste su proganjali i ubijali kao teroriste. Imala je sedamnaest godina i bila je idealistkinja. I znam još nešto, bila je protiv svoje patrijarhalne porodice Velike braće koji su ljubomorno čuvali njenu intimu i čednost. Nije imala prostor za normalni svakodnevni život zabave i radosti. Morala je da bude svetica. Sa njenim burnim temperamentom, mogla je samo da postane idealistkinja, da bi preživela.

Kada je 1948. Staljin proglašen za izdajicu u Jugoslaviji, ona je odbila da sledi partijska naređenja. Odbila je da poveruje u gulage, u teror u Sovjetskom Savezu, sa mnogo emocija i bez ijednog objašnjenja.

Kao što rekoh, moja majka je bila žena sa tajnom, Velikom Tajnom, i sa mnogo malih tajni. Moja majka misli tajno i u tajnosti čita knjige. Nekada davno, tek mi je skoro priznala, imala je veliku biblioteku: porodično bogatstvo, koju su neki članovi koristili a neki i nisu. Ona jeste kad se ne bi igrala sa svojim psićem. Dangubila bi i sanjala napolju sa kucom a unutra sa knjigama. Sve dok jednoga dana nije postala komunistkinja, a komunizam ju je naučio da lenčarenje i sanjarenje vode u nepravedan svet umetnosti i laži, dok su ljudi umirali od gladi i bola, bez njene pomoći. Rešila je da učini nešto po tom pitanju: sve je knjige iznela i spalila na lomači “kulačku” biblioteku svog oca. Napustila je dom, nikad progovorila sa dva od svoja tri brata koji su bili antikomunisti, udala se za mog oca, siromašnog inžinjera koji je na sopstvene mišiće uspeo, nikad nije uzela ni dinara od nasledstva, niti pričala o svom prethodnom životu, kada još nije bila komunistkinja. Jedna njena drugarica zapalila je svoju biblioteku zajedno sa porodičnom kućom. Mrzelo ju je knjige da iznosi.

Pišem knjige kad ih ne čitam. U svim svojim knjigama ja pišem o mojoj majci, sa strašću. Prvi put kad je pročitala jednu moju priču o sebi rekla je: ali ovo su gole laži, znači i ti lažeš u knjigama, jesi li zato postala spisateljica, da bi lagala?

Kada sam sledeću knjigu objavila rekla sam joj, nemoj da je čitaš, opet laži. Ali ona mi je ozbiljno i hrabro odgovorila: ti si moja ćerka, ti si spisateljica i ja se tobom ponosim. Kad me neko bude pitao da li je istina to što tvoja ćerka piše u knjigama ja ću reći: moja ćerka je spisateljica i slobodna je da piše šta hoće.

Kao što rekoh, moja majka je imala tajnu: nikad knjige nije pisala, spalila je rođenu biblioteku, svoje stvari je poklanjala, svoju tradiciju, svoj novac, i to za svoje ideale, za bolju budućnost u koju je verovala i još uvek veruje. A ja sam samo spisateljica. Negde između, možda u tim spaljenim knjigama, leži njena tajna. Sada je na mene red da pronađem šta se nalazi u tim tajanstvenim knjigama koje su zaslužile da budu spaljene. Tako što ću ih pisati ili živeti, ko zna šta je prečica do mudrosti? Mudrost je privilegija starosti ali samo oni koji nisu bili mudri ili racionalni u mladosti, stiču je, kaže Hana Arent.

U jednu stvar sam ubeđena: nikad mi svoju tajnu neće otkriti zato što je spalila svoju biblioteku i zato što ja pišem umetnost i laži. Ja nisam u stanju da razotkrijem njenu tajnu, da dosegnem tajanstvenu knjigu Istine koju je moja majka spalila tog vrelog letnjeg dana mnogo godina pre no što sam se ja rodila, ostavljajući za sobom samo golu zemlje svoje Tare, koju su prvo nacisti opljačkali, onda ruski “oslobodici” i na kraju lokalni Novi Poredak. Ali ona mi je zato ostavila jasnu poruku: nikad se ne osvrći za sobom, Sutra je novi dan.