Semmering

21. novembar 1998.

 

Moja rođaka umrla je od SIDE pre 11 dana u odeljenju broj VI koje više liči na zatvor nego na bolnicu. Imala je 39 godina, bila je narkomanka, alkoholičarka i spisateljica. Objavila je jednu kratku priču koja je ostavila veliki utisak. Inače je napisala niz kratkih priča koje nikad nije želela da objavi. Meni ih nije dala kao izdavačici: zato što sam  njena starija sestra, feministkinja i takođe spisateljica. Nije htela da objavljuje u mojoj senci, rekla je, nije htela da bude moja dublerka. Nije htela ni drugde da objavljuje. Na samrti, rekla mi je da mogu da objavim njene priče. Rekla mi je takođe, da svih ovih godina nije želela da ih čitam  zato što se plašila da nisu dobre. Upitala sam je, možda si se plašila da  ćeš dobiti batine od mene? Iznenada joj je sinuo neki detinjasti strah u očima. Odgovor je bio da. A ja sam nastavila, znači kad objaviš ti se plašiš da svetu neće da se dopadnu, da ti nećeš da im se dopadneš? Darovala me je osmehom. Shvatila je zašto svih ovih godina nije smela da objavljuje: zato što sam ja bila njena starija sestra koja će je kazniti, zbog toga što je bila džanki, zato što je bila alkoholičarka, zato što je bila lepa žena koja je pravila javne scene, zato što je imala SIDU. Umrla je vrlo brzo, blažena. Znala je da  više niko neće moći da je kazni zato što ne voli njen život ili njene priče. Bez obzira da li je bila talentovana ili inteligentna, znala je da njene priče, dobre ili loše, imaju još nešto, one su autentična predstava života. Bile su istinite. Ako ih objavi, nikad neće dobiti posao, nikad neće dobiti stan, njena svekrva će prestati da joj kuva, izgubiće majčinu penziju i susedi će odbiti da joj čuvaju mačku.

Dakle, o čemu je ovde reč?

Ovde govorimo o tome koliko daleko mogu umetnici i intelektualci da odu, a da njihov umetnički integritet ne bude ozbiljno ugrožen?

Zapravo, oni gotovo ne smeju da mrdnu. Odmah bivaju ugroženi. A zašto i ne bi? Ljudi idu u zatvor, bivaju uništeni za daleko manje prestupe, bez ikakvog javnog uticaja u ovom našem nepravednom svetu.

I da se vratimo na definiciju ugroženosti ili integriteta o kome ovde govorimo. Javna sfera je po definiciji javna, nije slobodan prostor kao privatna ili intimna sfera. A umetnik je, po definiciji, Onaj koji se Usuđuje, onaj koji se usuđuje da stvarnost javno definiše. Znači onaj koji prvi preti je umetnik: ona/on preti definicijom, oblicima i javnim jezikom. Ja lično nikad umetniku ne bih dozvolila da me definiše, više volim to sama da učinim. Ali, naravno, mnogi ljudi vole da budu predstavljeni u umetnosti, da konzumiraju umetnost, i jedna od društvenih uloga umetnosti je i ta da bude konzumirana. Znači mi ovde raspravljamo o tome koliko sme umetnik da se usudi a da publiku nepovratno ne povredi? Zašto uopšte objavljivati, zašto umetnici žele da objavljuju, zašto pored bogatstva hoće i slavu, dok ostali bogati samo prave novac i srećni su da svoju umetnost drže po fijokama, na zidovima i policama? Kakva je to umetnička potreba da vladaju spoljnjim svetom putem svojih unutrašnjih istina? Društveno je to vrlo opasna potreba: kad su na vlasti, umetnici često postaju diktatori. S druge strane, potreba da se stvarnost razotkrije i prikaže je jedini način da se kontroliše politički život, koji se inače bavi prikrivanjem stvarnosti i pravljenjem kompromisa.

Pa ipak, u svetu danas kakav jeste, problem nisu umetnost i umetnici koji terorišu društvo već naprotiv umetnici sede po zatvorima zbog svojih ideja, umetnici su osiromašeni snagama na tržištu koje koriste i zloupotrebljavaju njihove  kreativne ideje, i postoji niz oblika cenzure u umetnosti i štampi (štampu takođe smatram umetničkom formom). Mitološka slika je bog u lancima, ali ni bog ni lanci nisu više ono što su nekad bili. Bogovi su samo obični ljudi a lanci svakodnevni život preživljavanja.

Kada sam bila mala, pre no što sam postala spisateljica, bila sam čitačica što smatram još odgovornijim poslom. Upravo zbog te  odgovornosti sve manje ima pravih čitača dok sad već svi pišu knjigu, kao što voze auto ili idu na terapiju. I tu nema šta da se kaže. To nije ni dobro ni loše, to je kraj veka koji je izmislio masovne medije i masovnu kulturu i zatim sve to izjednačio tržišnim vrednostima, posumnjavši u postojanje kulture uopšte. Kad sam čitala knjige uvek sam se identifikovala sa vešticama, nikad sa princezama. Ali to nije bio buntovnički ili negativan stav, već vrlo pragmatičan izbor. Život mog uma tražio je prostor. Dobre devojke i princeze uvek su bile zaključane u kulama, žrtvujući svoj život za pravdu, čekajući na oslobodioce koji su uvek stizali prekasno. Princeze se uopšte nisu provodile, nisu imale ni strasti, ni pustolovine. Dok su veštice sve to dobijale. Ponekad ih na kraju stigne pravda, ružne i stare, ali posle dobrog provoda. Inače ja sam bila vrlo moralno, čak možda i moralističko dete, ali kad bi došlo do provoda i zadovoljstava, morala sam da ustanovim duple kriterije. A ko ne bi? To su uradili Sveti Augustin, Sveta Tereza, Kristina de Pizan...

Ovo dualističko razmišljanje: Dobro i Zlo, Um  i Telo, postmodernizam je pokušao da ukine proizvodeći jedan moralan i apolitičan stav umetnika prema društvu.

Moralne odgovornosti umetnika kao građanina sveta ne bi trebalo da prevaziđu njegova prava. A pošto ona/on jedva da imaju neka prava u kontekstu masovnih medija i masovne kulture o kojima sam govorila, njene/njegove moralne odgovornosti kada postaju samozahtevne ili  zahtevne rizikuju da naprave  od nje/njega  smešnu figuru: umetnika kao ludu.

Učešće predmeta umetnosti ili umetnika na tržištu je takođe vrlo kontradiktorno; bolje je za umetnika ili za umetničko delo da bude kopirano, ukradeno ili reprodukovano i neplaćeno nego da ne bude. Opet zato što je masovna kultura postala Kultura. S druge strane, uspeh umetničkog dela ne može da se predvidi, planira ili objasni. Možeš samo da posmatraš njegov uspeh shvatajući da pravila po kojima svako umetničko delo može da se prosuđuje ili ceni upisana su  pravilima samog umetničkog dela. Ona su inherentna. Sloboda izražavanja se prema tome sadrži u estetskom obliku i jeziku svakog umetničkog dela, a ne izvan njega.

Pa ipak, kulturna dominacija i imperijalizam bogatih zapadnih zemalja teže da diktiraju neka pravila, tako da se proizvodi takozvanog Drugog sveta uzimaju i iskorišćavaju kao sirov materijal koji valja oblikovati i predstaviti, upakovati i često potpisati  političkom podobnošću. Ali efekti ove egocentrične kratkovide politike nisu predvidljivi, zato što ona donosi nekontrolisano sticanje moći Drugog kroz globalizaciju kulturnih pitanja.

U knjizi Umberta Eka, Ime ruže, Aristotelovu komediju uništavaju crkveni zvaničnici zato što smeh preispituje i ruši sve dogme, a bez dogmi ne možeš da stvaraš i održavaš veru. Ali uloga umetnika je obostrana: da stvara i sumnja u stvaranje, istovremeno.

Što više razmišljam i planiram to gore pišem. Kada sam bila mlada mislila sam da nisam dobra spisateljica zato što ne umem da mislim. Nisam imala odgovore, samo pitanja, sumnje, odbijanja, depresije, muke, maštarije. A moj otac je govorio obraćajući se piscima: šta radite od sedam do tri? Naravno u slobodno vreme uvek možete da pišete. Onda sam shvatila da se pisanje može porediti sa bolešću: dođe i prođe a ponekad zauvek ostane sa tobom, kao hronično    stanje s kojim naučiš da živiš. Ima svoje zakone kojima moraš da podlegneš, napade i groznice, gluposti i egocentričnosti, neobjašnjive momente transa kao i vrlo prizeman i težak rad. Možda je banalno reći da su pisci prenosioci stvarnosti, ali neki sigurno  jesu. Razlika između terapeuta i pisca je to što terapeut zna kako da izađe na kraj sa stvarnošću drugih ljudi i da ostane živ a pisac niti ume niti treba. Pisci moraju da unesu svoju energiju u tuđe priče, i to je njihov život, kad dobro rade posao. Oni nisu Vođe, Spasioci koji znaju više od likova kojima barataju. Zašto  poslu od koga teško može da se živi, davati više moralnih odgovornosti nego samim likovima koji imaju sasvim pristojan život?

I da završim, da kažem ideali udahnjuju život, u ljubavnu priču, u umetničko delo. Bez ideala, ne može da nastane umetničko ili neko drugo delo, ali su ideali takođe ti koji kad postanu preveliki uništavaju sve što bi moglo, iako nesavršeno, da ostane u životu.

PS. Rastući fašizam u mojoj zemlji danas dolazi kao postskriptum: profesore i studente hapse, novinare kidnapuju, novine i ostale medije zatvaraju, kažnjavaju, zloupotrebljavaju. Većina nas se bori za golo preživljavanje, plašeći se fizičkog maltretiranja i prisilnog egzila od kompulzivnog, agresivnog nacionalizma i patriotizma. Ali ja se zapravo ne plašim. Bez obzira na činjenicu da je sve to tačno, da postaje svakim danom sve gore, da liči na najgora istorijska iskustva koja smo imali na našem kontinentu u ovom veku u Italiji, Nemačkoj, Španiji, ima tu nečeg drugačijeg. Kao prvo, liči na farsu, a kao drugo, na meni blisku farsu. Rat naših roditelja se nastavlja, Velike braće i Velikih očeva. Naša budućnost je putovanje u prošlost, u strahu od 21 veka, moći i novca pobedničke zapadne  civilizacije kojoj ne pripadamo. Vratili smo se u pedesete godine, kada sam ja rođena, kada su moji roditelji gradili svoj identitet i napravili mene i svoju buduću zemlju.  Prema tome, to je i moja lična istorija, bez obzira na činjenicu što se ona danas koristi protiv mene kao anahronizam. Svaka generacija u mojoj duboko tradicionalnoj zemlji ruši mostove sa prethodnom generacijom, i to ne samo duhovno već i bukvalno. Moja majka se odrekla sopstvene kulture zato što je bila “kulačka” a ona je bila komunistkinja, roditelji su hteli da mi pruže bolji život i zato su me školovali u inostranstvu i naterali da izneverim svoje srpske korene, dok moja ćerka apsolutno prekida sa mnom zato što sam gubitnica, feministkinja, pacifistkinja, inernacionalistkinja i još mnogo drugih “inja” koji nisu uspeli da promene svet, i vraća se na tradicionalne vrednosti moje bake.

Ako je moja rođaka morala da umre a da knjigu ne objavi zato što je bila odbačena i oterana u preranu smrt  neprilagođena vrednostima Velike braće i očeva, onda mi koji smo preživeli Ljubav i Teror naših velikana moramo da raščistimo sa tom ljubavlju i terorom jednom zauvek. Bolje odmah nego kasnije, bolje bolno nego sa anestezijom, zato što su još uvek deo nas i moramo da ih isteramo iz našeg političkog tela i uma.