O pravima i obavezama pisaca

 

 

Oslo septembar 1998.

 

Jedna moja prijateljica feministkinja, koja smatra da žene moraju da se bore za svoja prava i slobodan prostor izvan institucija, da izmisle svoj jezik i paralelni svet, pre neki dan mi reče zabrinuto: ne mogu više da budem anarhistkinja s obzirom da nemamo više državu.

Ne postoji alternativni jezik pomanjkanju jezika: ne možeš da razmišljaš o poboljšanju društva koje nema nijedno pravilo kao polaznu tačku. Ne možeš se osećati slobodnom u stanju i državi apsolutne slobode. Nikome nije potrebna apsolutna sloboda, imamo je pre rođenja i posle smrti: u životu se borimo i nadamo onom komadu zemlje/Zemlje koji nas približava nama samima kroz druge. Mi osvajamo slobodu tako što gradimo lične i društvene granice, i ustanovljavamo kaznu za njihovo kršenje.

Moja zemlja danas prolazi kroz regresivnu dezintegraciju pravne države. Samo država zasnovana na zakonu može pojedincu da obezbedi legalnu strukturu. Ljudi koji danas u mojoj zemlji veruju u zakon su uglavnom fašisti, zato što sprovode zakon beskupulozno kažnjavajući neprijatelje, dok ljudi koji nešto očekuju od zakona uglavnom prolaze kao budale s obzirom da zakon ovde nikad i nije bio drugo do vlast u rukama onih koji ga primenjuju.

Nije velika tajna da su žene drugorazredni građani u mojoj zemlji, demografska većina tretirana kao  nevidljiva manjina bez obzira na pristojne komunističke zakone koji nemaju nikakve veze sa svakodnevicom diskriminacije. Jedan moj student, mladić, upitao me je iskreno zabrinut: zar ne mislite da ćete sa svom tom feminističkom propagandom da poremetite ono jedino što nam je preostalo na šta možemo da se oslonimo: prirodnu podelu uloga žene i muškarca? Ako i to izgubimo, šta nam preostaje? Sva društva jesu konstruisana na nekom specifičnom polnom ugovoru. Tradicionalizacija, naturalizacija i instrumentalizacija žena su proizvod rastućeg nacionalizma i rata, danas na primer u mojoj zemlji.

Pre nekoliko godina, kada je počeo raspad bivše Jugoslavije a onda i ratovi, ja sam bila afirmisana književna prevoditeljka i esejistkinja: to je bio maksimum koji mi je bio dozvoljen sa mojim  feminističkim  jezikom i ženskim senzibilitetom. To je maksimum onoga što sam ja i htela da  radim sa svojim feminističkim/ženskim osećanjem za slobodni prostor u tadašnjoj uštogljenoj, zatvorenoj kulturi političke cenzure i autocenzure. Ali kada se sve raspalo, pukotina u sistemu je otvorila slobodan prostor za nove jezike, za nove operativne praktične ideje koje su mogle, ako ne baš da nas spasu, onda bar da nam pomognu. Tada sam i ja počela da pišem: da bih ostala normalna i živa, da podelim svoje gubitke i osećanja, i da ispunim svoju dužnost da ostanem normalna i živa.

Danas u mojoj zemlji možeš da pišeš i objavljuješ šta god hoćeš. Ionako nema nikakvog značaja. Tiraž dnevnih novina je smešan u odnosu na uticaj državnih medija, televizije naročito, a gotovo svi su kontrolisani. Knjige su postale umetnički predmeti: niko ne može sebi da ih priušti u vreme gladovanja. Ne samo ekonomski već i psihološki. Ljudi se drže svakodnevnih problema i iznalaze rešenja: književnost je oduvek u totalitarnim sistemima bila gubljenje vremena, lenčarenje, luksuz.

I tako, dok sam pisala iz nužde da ostanem normalna, živa, shvatila sam da pisanje nije dovoljno. S obzirom da smatram da je književnost duhovna potreba, i da čitanje knjiga spada u nuždu, ne luksuz, rešila sam da postanem i izdavačica. Rešila sam da upotrebim tu pukotinu u sistemu kao slobodan prostor da se promeni život knjige, od njene materijalne proizvodnje do potencijalne recepcije; da stavim sve te knjige koje čitamo, prevodimo ili pišemo na jedno bezbedno i vidljivo mesto, da ih iščupamo iz knjižara koje naplaćuju čitaocima, nikad ne plaćaju autorima, izvan konteksta luksuza u kontekst potrebe, ustanovljavajući nov kontekst u kome će ideje značiti koliko i pojedinci, koliko i život. Objavljivanje knjiga postalo je za nas zanat, distribucija kroz potrebe i merila ženskih grupa; tako da su knjige stigle u ruke čitalaca umesto u stovarište “dobara”. Knjige su postale jeftine i potrebne kao domaći hleb. Društveni prostor za našu utopiju bio je vrlo skučen ali krajnje slobodan.

Istovremeno su ženske grassroots organizacije postale vidljive na pustoj zemlji kulturnog beznađa zasnovanog na krvi i nacionalizmu: feministička izdanja, ženske studije, SOS telefon, ženska skloništa, ženska ekonomija zanata i preprodaje polovnih stvari, šesnaest grassroots nevladinih organizacija u poslednjih sedam godina. Sve ja to zovem kulturom i slobodom stvaralaštva. Sebe smatram aktivistkinjom zato što pišem knjige za ljude koji ih čitaju, koje mogu da ih pomere da napišu svoje knjige ili da svet bolje razumeju. Trenutno pišem jer ne umem ništa bolje da radim. Ne verujem u Pisce ili Intelektualce: ponekad dobro razmišljaju ili su dobri   lideri ili dobre duše, a nekad i nisu. Nisu nužno elita, ali zato verujem da ljudi koji pišu jesu pisci. Ne verujem ni u slobodu izražavanja: to je jednostavno zamka u okviru staromodnog koncepta koji smatra pisca genijem ili budalom. Ne verujem u mudrost pisaca: ništa oni nisu mudriji ili gluplji od ljudi koji ne pišu već podižu mostove ili decu. Mislim da književnost prevazilazi objavljene reči. Književnost postoji među ljudima koji žive i tako ispisuju svoje živote u istoriju, koju onda zapisuju oni koji imaju talenat da pišu i na papiru. Mislim da pitanje slobode nije rešivo u individualnim okvirima: pojam  individualne slobode koji je vladao poslednjih nekoliko vekova uništio nam je emotivne živote. Mi nikad nismo sami. Samo smo usamljeni. Nije nam potrebna sloboda mimo sopstvenih granica, ali moramo da smo slobodni da možemo da prevaziđemo te granice, unutrašnje i spoljnje, da bismo mogli da ih odredimo, i to čineći, dobijemo osećanje slobode. Slobodno stvaranje i poštovanje granica, u kolektivnoj podsvesti i svesti da nikad nismo sami, čak ni onda kad smo usamljeni, ili želimo da nas ostave na miru, je jedina sloboda u kojoj sam ikad uživala.

Pre dva meseca u mojoj zemlji je donesen zakon o univerzitetu, o takozvanoj neutralnosti znanja, koji je odvojio studente od profesora, politiku od nauke i umetnosti, misli od tela. Neki studenti su protestovali i bili su prebijeni; velika većina, među samim profesorima i studentima nisu reč rekli, čekajući NATO, kao patriote ili izdajice. Hitnije stvari nam vise nad glavom: hiperinflacija, vojna intervencija, mobilizacija, emigracija… Sve apstraktne reči sa veoma konkretnim značenjem u životu savremenog jugoslovenskog građanina. A sloboda, a kultura? Pre neki dan stojeći u redu za nepostojeće penzije upitah jednog penzionera šta misli o svojoj državi koja ga redovno potkrada. On mi je ljutito odbrusio: samo ti piši svoje knjige i ne mešaj se u moj život. Očigledno je smatrao da  knjige nemaju veze sa njegovim životom, da sloboda u kulturi nema veze sa glađu, sa bolom, poniženjem. I onda su mi pale na pamet reči jednog indijskog filozofa koji odgovara na hvale da je njegova kultura veoma duhovna i osećajna: nema duhovnosti i osećajnosti u preživljavanju. Možda je u pravu.