Balkan

 

Žao mi je ali Balkan ne postoji: kad vam to kažemo mi koji živimo na Balkanu, morate da nas slušate, da nam poverujete. Vi naučnici, istoričari, osobe sa dobrim namerama koji nemate nikakve veze sa Balkanom. To važi i za lepi plavi Dunav. Sve što je od njega ostalo su što dobre, što loše knjige i jedna radio stanica na engleskom jeziku, u Beču, površna i važna koliko to može biti i sećanje. Mi koji živimo na obalama Dunava možemo da vam potvrdimo: plavi Dunav je vaš mit vredan koliko i Balkan. Zato, molim vas, istražite taj mit sami i onda nam ga objasnite: na kraju krajeva, to će biti slika u ogledalu, po kojoj ćete nas shvatati i tretirati, u Evropi u budućnosti, kao što smo nekada postojali u svetu.

Jedna engleska istoričarka, ekspertkinja za Balkan, rekla mi pre nekoliko meseci kako od izbijanja sukoba u bivšoj Jugoslaviji oni ne koriste više reč Balkan već Regija, koja podrazumeva daleko više od geografskog položaja i samog koncepta “balkanizacije”. Hoće da kaže ”zona u problemu”, i odnosi se na sve one koji učestvuju u problemu, bilo da ga stvaraju ili rešavaju, uključujući i NATO.

Iz toga izvlačim zaključak da politički korektna reč Regija, koja se može proširiti svim problemima koje obuhvata i podrazumeva, na mnogo drugih delova sveta, danas je najpodobnija da se izrazi koncept koji nas interesuje. U ovom trenutku Regija – to jest izazivanje i rešavanje problema, javnim ili privatnim angažovanjem, interventnom ili izolacionističkom politikom nije bitno – upravo se nalazi na Balkanu. Opet se izvinjavam ali, čak i da Balkan postoji, jedini način opštenja sa onima koji prave probleme, mojim prijateljima ili neprijateljima, je da se zanemari ta reč koja nama ništa ne znači (Balkan) i da se primeni ova nova reč Regija sa značenjima koja joj se pripisuju. Isto tako i reč “balkanizacija” (jedna od retkih koje su nastale na ovom tlu a došla do svetske slave) je od pre izvesnog vremena, od simbola regije koja se u velikom krvoproliću cepa u niz malih interesnih sfera, konceptom Balkana, kreće ka novim značenjima. Pokušaću ovom prilikom zajedno sa vama da shvatim koja su to nova značenja.

Kao prvo, smatram gotovo nemogućim da izrazim pravilne koncepte koristeći pogrešne reči. Što se mene tiče, kao žena, spisateljica i feministkinja, verujem da politika (moj pojam politike) počinje i završava u jeziku. Ne mogu biti ni manje ni više pametna ili napredna od mog jezika. U tom smislu suočavam se sa rečju Balkan kao muškim izrazom koji mi preteći zvuči, što je inače česta pojava na polju nauke, i u odnosu na žensko telo ili život žena.

Danas svi govore o globalizaciji: oni koji je hoće i oni koji je neće, oni koji je vide i razumeju i oni koji misle da je upotrebe da bi, na primer, dobili stipendiju na drugom kraju sveta.

Hajde i ja nešto da kažem. Po prvi put sam primetila globalizaciju pre deset godina: i to ne na Koka Koli, standardnom piću, bilo gde u svetu. Pa čak ni na Mek Donaldsu, koji zapravo svedoči suprotno globalizaciji: u SAD-u Mek se smatra lošom hranom (i tako i jeste) dok je na primer u mojoj zemlji to luksuzni prozvod i sigurno je boljeg kvaliteta u odnosu na druge Mekove koje sam jela po celom svetu, no ipak je to uvek Mek (čak i onda kad je ljut kao u Mađarskoj), uvek poštuje globalni standard proizvoda – iz čega proizilazi raskorak između forme i sadržaja. Meka u glavi i Meka u ustima.

Ne, prvi put kada sam zaista shvatila šta znači globalizacija bio je početak rata u bivšoj Jugoslaviji, kada sam počela da skupljam priče izbeglica, uglavnom žena i dece jer je to struktura izbeglica u svim ratovima. Kao žena, kao feministkinja, kao osoba srednjih godina zapadne kulture, primetila sam da se priče nasilja mnogo ne razlikuje iz jednog kraja u drugi, naročito kada govore o seksualnom nasilju. Priča o nasilju jedne studentkinje iz nekog elitnog koledža u SAD-u je gotovo identična priči starije seljanke silovane u Bosni. Na kraju dvadesetog veka jezik, reči, trauma, pojavljuju se istorijski, kulturno i politički globalizovani: hteli mi to ili ne, Balkan ulazi u tu priču globalizacije – možda joj čak i prethodi – i čini kohezioni faktor. Reč ”balkanizacija” umesto da predstavlja dekompoziciju nekog geografskog entiteta u još manje entitete, danas označava globalizaciju zla.

Ja ovde baratam uglavnom rečima a ne činjenicama. Nuha, moja prijateljica iz Iraka koja je napisala svoj bagdadski dnevnik pet godina pre no što sam ja napisala moj beogradski, anticipirala je na svojim stranicama ono što će se meni dogoditi pet godina kasnije. Da se čovek sledi. Obe sad već pišemo na engleskom jeziku. Ona je Iračanka koja je odrasla u Indiji, ima šezdest godina, tamna je; ja sam Beograđanka koja je odrasla u Italiji i svetla sam. Obe smo išle u engleski koledž, ali smo zato dve lažne Engleskinje, kolonijalne. Naša prepiska odslikava i otkriva najvažniji efekat globalizacije a to je, globalizacije razlika. Sa politikom Novog poretka razlike postaju iste, s obzirom da nemaju snagu da se izbore za slobodni prostor i da se urežu u kompaktan jezik politike, geografije, interesnih sfera. A pošto su razlike veliki posao u globalnoj politici, takođe su postale prvi cilj kontrole i restrikcije.

Kao i reč Balkan tako je i reč razlika bez sadržaja: ne postoji unapred ali se lako konstruiše u skladu sa potrebom razlike ili Onog Drugog.

Moram da kažem da iza svake priče ja uvek vidim i rod; žene kao žrtve seksualnog nasilja su učinile da shvatim fenomen globlizacije zla, ali žene sa svojim univerzalnim jezikom građanki drugog reda pokazale su mi kao pitanje prvog reda globalizaciju politike: jezik/muškarac/moć. Jezik žena je dakle jezik potlačenih, tišine i onih bez reči? Zloupotrebljeno opšte mesto, opet mesto razlike i posla za ljudska prava, klase i rase i multikulturalnosti, još jednog opšteg mesta, često površnih asocijacija i objašnjenja.

Kulturne razlike, klase i rase postoje, uvek i svuda, zato što su deo svake istorije i ličnog identiteta, koji nikad ne može da se ponovi niti se ponavlja. Postoje u visoko demokratskim društvima kao i u totalitarnim režimima i ponekad u istoj meri. Ono što međutim ne postoji u istoj meri svuda – a ponekad uopšte – jeste jezik da se ove razlike iskažu, a da se ne uvredi ili ubije razlika.

Kada govorimo o demokratiji i politici mislim da moramo uvek i prvo da govormo o jeziku i o slobodnom prostoru. Ne postoji dovoljno vremena u okviru jednog pojedinačnog ljudskog života da promeniš svet, čak ni samu sebe, niti je to cilj našeg života: svet se uvek predstavlja pojedinki takav kakav jeste, kao rezultat isuviše različitih stvari, izvan kontrole. Prema tome jezik je retko mesto apsolutne slobode, koja jedino služi za transgresiju, ili da se identifikuje sopstvena želja ili predmet želje. Prema tome to je i jedini instrument da se identifikuje i otelotvori razlika, Ono Drugo, slika koja nije ogledalo Sebe i društva. Sticanje sopstvenog jezika je vrlo bolan proces koji ne vodi nužno ka sreći: u izvesnim slučajevima, što je manje razlika to je veća radost. Često izgleda kao da se deca jedina na ovom svet raduju: bez razlika, bez bola, bez rivaliteta, bez identiteta; sami/zajedno predstavljaju ceo kosmos. Ali u svojoj poslednjoj knjizi o histeriji Džulijet Mičel tvrdi: nisu roditelji ti koji sa psihoanalitičke tačke gledišta formiraju ličnost već braća i sestre rivali, oni koji dele tvoje mesto sa tobom, tvoj položaj u svetu. A ja, tragom te niti, rekla bih, nije multikulturalno društvo to koje formira tvoj identitet putem koegzistencije različitosti, već je biti isti, nužno na istom mestu, prilika da se stvori multikulturalni ambijent ili ta razlika.

Vraćajući se na reč Balkan-balkanizacija i na staro značenje raspada jednog velikog geografskog entiteta na mnogo manjih: u poslednjih deset godina, počev od pada Berlinskog zida, takozvanog istočnog bloka i federacije bivše Jugoslavije, pa sve do velike NATO parade prošle godine, reč Balkan je postala sinonim jedne suprotne tendencije: unifikacije moći i svetske politike. Pokušavam da ne sudim već samo da posmatram, mada znam da je to nemoguće s obzirom da je reč o mom životu, mojoj istoriji, mom jeziku. I da pređem na književnost Balkana koja bi trebalo da je tema ovog teksta. Moram da kažem da nisam ekspertkinja balkanske književnosti već samo živa materija: spisateljica koja živi na Balkanu. U nekom smislu, ja lično sam ta tema. I mogu da vam pričam kako putuje moj rad po svetu kroz reč Balkan.

Nekada je Balkan bio teritorija i kultura kojoj je čovek mogao i da pripada, međutim danas je on samo sredstvo, kofer, znak. Balkan je takođe postao put: ka nečemu Drugom. Moj rad je nužno sačinjen od jezika, istorije i života na Balkanu (čak i onda kad pišem na engleskom), ali s obzirom da smo od skora postali tema celog sveta, vrlo često se nađem sa svojom već ispričanom pričom, koju su još bolje napisali talentovani “nebalkanci”. Čak i onda kada priču tek valja napisati, ono što ja dajem kao živo telo – emocije i detalje – postaje deo jedne globalne priče, veće i bolje predstavljene od strane nebalkanske ruke.

Objavila sam moj ratni dnevnik na 12 jezika, imala sam ogroman feedback, intelektualni i emotivni, iz celoga sveta: nema osobe ili zemlje koja kad tad nije imala sopstveni rat. Na jeziku Šekspira ili Virdžinije Vulf sopstveni rat postaje i sopstveni jezik. Tako da mogu da kažem da moj rad putuje i pripada Balkanu kao novi modus književnosti u egzilu: živim u mojoj rodnoj zemlji ali moja kultura moj rad i moj jezik su u egzilu. A živeti u egzilu i u sopstvenoj zemlji nije nešto što se dešava samo na Balkanu, to je fenomen koji se svuda u svetu dešava. Nije uvek diktiran nuždom, ponekad je i izbor: podela između privatnog i javnog, tela i jezika je odraz jedne podele, ako ne raspada svega onoga što je nekada bilo Jedno: Bog, Identitet, Pol, Politika, Kultura.

Konačno, sada kad se Regija raspala sa padom berlinskog (poslednjih nedelja i sa padom beogradskog) zida, smatram da reč Balkan može i da se seli, možda i na neki drugi kontinent. To je jedna još uvek živa reč, možda sasvim nužna: videćemo koji jezik ili istorija će je prvi usvojiti. To je reč zahvaljujući kojoj sam postala manje Balkanka nego ikad, zahvaljujući mom ozloglašenom bivšem predsedniku; reč zbog koje sam napustila svoj jezik i svoju kuturu: koje sam morala da interiorizujem da bih je iz sebe izbacila kao univerzalnu i globalnu. Bez intimnih tonova, emotivnih, ličnih, ženskih. Reč koja je učinila da samu sebe napustim i postanem ono Drugo.

Sa padom beogradskog režima i krajem skorašnjih ratova na Balkanu, svi mi Balkanci postaćemo voljno i vidljivo Drugo Prvom, iako sada to Drugo definiše ono Prvo a ne suprotno kao do sada.

I da završim, kad smo kod reči i njihove upotrebe: moguće je i da Haški sud pređe u Beograd i da postane Balkanski tribunal.