Izborna pisma

 

Dragi prijatelji, šaljem vam moja pisma Nuhi al Radi u vezi sa izborima, iz naše prepiske Bagdad/Beograd “Globalizacija zla”. Mnogi ljudi iz inostranstva me pitaju da objasnim neobjašnjivu situaciju ovde, posle udarne vesti od pre nekoliko minuta da je Koštunica pobedio Miloševića… bez obzira da li je već sve gotovo ili ne. Hvala na pažnji, vaša Jasmina

 

26. septembar 2000. 7,45 popodne

POBEDA!!! Zvanična televizija upravo je priznala da kandidat opozicije Vojislav Koštunica vodi ispred nekad nepobedivog Milosevića… Da li ćemo ga tako brzo zaboraviti?

 

Četvrtak, 21. septembar 2000.

Draga Nuha,

Već su svi počeli iz inostranstva da mi pišu, govoreći mi što god da nam je potrebno… što god da se desi… uobičajna uvertira… Primećujem da ovde nije toliko napeto kao što se napolju čini, nešto se napolju nabija što mi iznutra ne razumemo. Gledala sam juče kandidata opozicije za predsednika, tog koji bi mogao da nas spase. Vrlo je obrazovan, zgodan, nije komunista i nije nasilan. Ali obećao nam je da će nas vratiti u Srbiju iz prošleg veka, da nikad neće NATO-u oprostiti što nas je bombardovao, niti će našeg sadašnjeg predsednika predati bilo kom sudu. Znam šta on radi, ili mislim da znam, mislim da pokušava da se dopadne onoj drugoj strani, Miloševićevim uplašenim glasačima. Ali u jednom trenutku za mene je postalo previše. Odmah zatim išao je u program izrežiran Miloševićev miting i eto ti njega, u punoj formi, dobro raspoložen, daleko uverljiviji od našeg kandidata za takozvani obični narod. Imam intenzivne košmare, svađam se u snu sa kandidatima, opozicija me vraća mojim babama i dedama a vladajuća klasa mojim roditeljima: zapravo i nema neke nove opcije za moderan život, za žene, neki lični slobodan prostor. Ovo kao da je neki kraj sveta, a mi smo kao neki filozofi ili anonimni glasovi koji su se suprotstavljali Neronu, Cezaru, pa su ućutkani, kosti im samlevene, ali čije se knjige danas čitaju kao hronika. Pozdrav J

 

Subota, 23. septembar 2000.

Draga Nuha,

Otkucava vreme do izbora, sa kišom, haos u gradu. Narod kupuje vino, prasiće, pijace su kao da će uskoro neki veliki praznik, kao da je Božić. Čudna atmosfera. Moj otac je sišao sa planine, nije to rekao, ali mislim da je sišao da glasa. Zašto? Sumnjam da on to čini mene radi. Bojim se da se on boji da ne izgubi, to je realističnije, moram da prestanem da budem optimistična i idealistkinja. Niko ne glasa za tuđe dobro, a komunisti još manje, koji to javno tvrde. Njegov najbolji drug, jedan veoma fin čovek od osamdeset godina, iskreno mi je priznao: epa moj sin ti glasa za tog nekog Koštunicu iz opozicije iako se plaši njegove tolerancije prema drugim narodima, zato što vidiš, mi Srbi nismo samo nacionalisti već i rasisti. Vi, za koga ćete vi da glasate, pitam ga. Na šta me je on pogledao ljutito i prkosno iako je inače vrlo mekan i nežan čovek po prirodi. Ja ću da glasam za onoga za koga sam uvek glasao, mi moramo da nastavimo svojim putem, svet ne može da se menja, ne sme da se menja. Nije nama lako kao vama, posle 50 godina i svih strahota koje smo videli i doživeli u Drugom svetskom ratu. I suze su mu navrle na oči. Bila sam šokirana i snuždena što sam ga uvredila. Ali i vrlo razočarana: da li je to senilnost iz njega govorila ili naivnost u meni slušala? Starci se ovde nikad neće promeniti, možda njihove žene hoće, ali ovi koji su nekad nosili puške i pobedili, oni neće.

Srela sam se sa jednom studentkinjom iz Ukrajine koja je došla u Beograd i piše postdiplomski rad o mojoj književnosti. Bila sam zapanjena da neko tamo objavljuje moje priče, da ih čita, a ona je u mene gledala kao u Spisateljicu. Vrlo neprijatno. Pozvala sam je da dođe kod mene da vidi da sam ja jedna obična žena koja piše između kuvanja i spremanja.

Idem sada u Ženski centar. Snimamo našu žensku kampanju, veoma je uspešna, iako ima hapšenja i raznog drugog maltretiranja od strane policije. Ali narodu se dopao naš novi stil kao i mi same. Konačno je izašla na videlo moja ideja o novom feminizmu u Srbiji: da ga predamo mladim, jakim, lepim devojkama koje su imale samo jednu traumu, a to je Miloševićev režim poslednjih deset godina. Vrlo su mi bliske. Čak sam i smršala i oblačim se da ličim na neku od njih. Pozdrav, J

 

Nedelja, 24. septembar 2000.

Draga Nuha,

Evo me kako sedim kod kuće u panici, i tako polovina Beograda, slušamo retke nezavisne vesti koje nalete tu i tamo, ili neko lično iskustvo ili informaciju koju ti neko saopšti. Najnovija je da baš moja opština poništava izbore i to bez zvaničnog objašnjenja. Naravno da znamo razlog, u ovoj opštini vlada 100% opozicije već poslednjih osam godina. Čujemo alarmantne vesti iz Crne Gore o kretanju vojnih jedinica, čujemo o pretnjama i hapšenjima, o proteranim novinarima, a kad slušam strane medije oni samo dolivaju ulje na moj strah površnim i katastrofičnim predviđanjima. Kiša lije kao iz kabla, ja sam oprezna i tiha. Moja susetka Romkinja kaže da ona neće ni za koga da glasa s obzirom da joj niko ništa ne daje osim mene koja joj ponekad kupim pivo. Ona kaže da bi za mene glasala, a i ja bih za nju bez daljnjeg. Ne šalim se uopšte, ona je jedna vrlo poznata žena sa ulice u našem kraju, koja nikad nikome ni kinte ne duguje.

 

Ponedeljak, 25. septembar 2000.

Draga moja Nuha,

Evo mene opet. Tako se nekako lagana osećam, za šta? Lagano da sve napustim i svakoga, što će reći moju zemju, moj narod, i da postanem nevidljiva i strankinja. Više i nije važno koga će danas mediji proglasiti pobednikom, jasno je da smo pobedili. Jasno je da u ovim mračnim vremenima, bez medija, sa velikom represijom, sa hapšenjima i maltretiranjem, sa pritiskom sankcija, narod je glasao za tog nepoznatog čoveka protiv svih laži i da moj narod nisu rođene ubice ili idioti više nego bilo koji drugi. Nismo spavali celu noć, bili smo na ulicama i sretali se sa prijateljima i strancima, razmenjujući informacije i emocije. Međutim ovaj put nije bilo euforije, atmosfera je bila mirna, ljudi smireni i oprezni. Nije čak bilo ni radosti, nekako i kad pobediš bitno je da čovek do tada nije previše izgubio. Pobeda je prekasno stigla, sporo, i nije još uvek sigurna, iako sam ubeđena da ovog puta neće biti milosti za laži i krađu i oružje. Izgleda da je čak i policija glasala protiv Miloševića. Zvaničnici su prestali i da broje te kutije i izborna komisija je raspustila štab. Samo slušam i gledam vesti pokušavajući da uključim mozak na bilo šta drugo, kao da se lagano vraćam u pravi život. I naravno, spremam se za najgore. Evo me opet u viza mašini: bože moj, kako su samo arogantni ti Italijani prema nama. Mogla sam kroz sve to da prođem da sam neke konce povukla, ali to jednostavno mrzim da radim. Vraćajući se iz ambasade, govorila sam sama sa sobom naglas: nadam se da je i vaše vreme, to jest vreme čekanja u redovima za vize gotovo zajedno sa Miloševićem, ko god bio taj Drugi, on od mene pravi Drugu.

 

Utorak, 26. septembar 2000.

Draga Nuha,

Jesam li ti pričala kako sam išla zajedno sa tatom na glasanje? Bila sam diskretna, i pustila sam ga ispred sebe, ali on nije hteo tako, rekao je: hoću da vidiš da glasam za opoziciju, za tvog kandidata, za tebe… moja vremena su prošla… samo molim te nemoj to da pričas mojim prijateljima, ne znam ja za koga oni glasaju ali mogu sa mnom da prekinu kad to čuju i onda neću imati s kim da šetam. Pa u našoj opštini sva mesta su pripala opoziciji, što znači da su i prijatelji mog oca glasali kao i on. Ali da li će ikad jedno drugom priznati? Čini mi se da se u ovom trenutku upravo to događa: ljudi skidaju velove sa svojih reči i dela, dok ljudi na vlasti odugovlače u nadi da će taj proces moći da vrate unatrag, lažima i zastrašivanjima. Glasine kolaju da je Milošević pobegao iz zemlje. Zapravo niko iz njegove partije se još ne izjašnjava o izborima. Po opoziciji rezultati su jasni: pobeda na svim nivoima, samo se nadam da ne popuste ni pred kakvim pritiskom. Imaju iza sebe samo građane i demonstracije kao jedino moguće oružje protiv falsifikovanja ili državnog terora. Iako je još uvek sve moguće, što se mene tiče sve je gotovo, kao što rekoh, pobedili smo, mi to znamo, jaki smo i to je činjenica koju niko ne može da ospori, bilo koji tok događaja da usledi. J

 

Nedelja, 1. oktobar 2000.

Draga Nuha,

Zar je Vavilon u Iraku? Tamo je neka proslava danas, moram da gledam na BBC-u, odjednom sve što ima veze sa Irakom postaje i moja priča. Shvatam da nemam pojma. To je moje novo otkriće: da ne znam mnogo očiglednih stvari, a da znam niz marginalnih i retkih… Pretpostavljam da je to nedostatak solidnog obrazovanja: engleske škole su tako skučene, praktične i nacionalne, bar u moje vreme su takve bile.

Upravo sam došla sa pijace gde sam kupila mnogo hleba, krompira i špageta zato što se i sutra nastavlja štrajk… Baš je sve to dosadno, na kraju deluje kao da štrajkujemo protiv samih sebe ali nema šta drugo da se radi. Razgovarala sam sa nepoznatim ljudima na pijaci; plaše se da će izgubiti posao ako štrajkuju. Ja ih vrlo dobro razumem i pitam se šta će biti. Da li će postati heroji, izgubiti posao ali pogurati točak istorije? Ili će se možda nešto treće desiti. To je nepravedno i teško rešenje za ljude koji su već na ivici gladi. Moja druga briga je kako će taj štrajk da funkcioniše praktično. Beograd je ogroman i neorganizovan grad, ali narod iz unutrašnjosti obećava da će doći pešice da nam pomognu u protestu…

Ovaj Milošević je zapravo virtuelni monstrum: još od bombardovanja prošle godine prestala sam o njemu da razmišljam, o njegovim delima i rečima i počela da mislim samo na nas, potpuno ga ignorišući… Sada mi se čini da su svi primenili tu taktiku. Što se mene tiče, ja imam sada i novog predsednika i ako ubrzo ne formira paralelnu vladu i državu, smatraću da je i opozicija ukrala i izdala moj glas. Ne znam kako da objasnim šta se dešava: veliki je talas promene na svim nivoima, sa Miloševićem kao jedinom čvrstom tačkom, koji se i dalje ponaša kao da je 1945. Juče je na primer inscenirao ogromnu vojnu paradu, bože kako je to bilo bedno.

Zvanična izborna komisija zatražila je imunitet za svoje članstvo kao uslov da podnesu dokaze o izbornoj krađi ali je naš novi predsednik odbio nagodbu: svi misle da je u pravu. Ja se pitam, kao i neke druge žene oko mene, možda ima smisla šestoro ljudi poštedeti zatvora, ako su spremni da svedoče o krađi, da se zaštite kao svedoci, da bi se skratio put i izbegli sukobi. Ali su mi mudraci zapušili usta rečima: to si ti videla u američkim filmovima, naš zakon je drugačiji i u pitanju je princip, NEMA DOGOVORA sa lopovima… J

 

Sreda, 4. oktobar 2000.

Moja draga Nuha,

Osećam se egocentrično jer ti pišem tri puta dnevno a onda vidim na BBC-u, našem globalizovanom programu – sad već našem zajedničkom prijatelju – kako ste i vi istorija, nasilje, demonstracije. Zapravo BBC, naš objektivni kolonijalni prijatelj, stavlja vas u vestima ispred nas ali sa istim rečima i slikama. Oni zaista imaju dobre vesti, tako dobre da je čak i Milošević pokušao da ih ometa dok su ovih dana emitovali izveštaje o nama, ali nekad zaista ne mogu da raspoznam o kome govore kad dođe to globalizovanih stereotipa, zato što ne prave mnogo razlike, jer im nisu bitne. A evo i nas dve kako zapravo i ne vidimo tu razliku. Slike nasilja su najbolje da čovek dospe do BBC-a, a ja nekad primetim da prikazuju više nasilja nego što ga zapravo ima. Nekad čak i predviđaju nasilje a minimalizuju dobre inicijative. Dakle, mi smo ovde u generalnom štrajku: sutra dolaze ljudi iz unutrašnjosti u Beograd da nam pomognu i da nas iščupaju iz Miloševićevog zagrljaja… biće to odlučujući dan i ako nam ovaj put ne uspe, gotovi smo za narednih sto godina. Nemamo mnogo nade niti pomoći od spolja, niti tražimo. Ali ima razlike u odnosu na prethodne ratove ili bombardovanje: tada smo smo sedeli i čekali, ništa nismo mogli da radimo. Sada moramo brzo da delamo jer se bukvalno borimo za život: ako ustuknemo potpuno će nas ugušiti. Već hapse neke vođe štrajkova. Svuda oko mene ljudi se politički izjašnjavaju, na univerzitetima, na poslu, po novinama, a takvi ljudi u meni izazivaju najveće emocije: obrazovana srednja klasa, osiromašena, ponižena a ipak tako su ostali pristojni… Ti su ljudi živeli od 80 DM mesečno i sada opet bivaju hrabri… pa valjda što manje imaš da izgubiš, to si hrabriji. Sinoć smo u krugu prijatelja pričali o našoj budućnosti. Moja prijateljica, profesorka hemije na fakultetu koja upravo živi od tih 80 maraka mesečno rekla je: ja nisam za to da se Milošević isporuči Hagu, njihov zatvor je jako komforan. Ja bih ga kaznila tako što bih njemu i njegovoj porodici dala stan kao moj i platu kao moju, i tako bar nekoliko godina… J

 

Sreda, 4. oktobar 2000.

Draga Nuha,

Evo upravo sam došla sa ulica, od one policijske stanice ispred koje smo protestovali kad smo čuli da je policija ušla u rudnike koje su rudari zauzeli u štrajku… šta se zapravo desilo, ljudi iz okolnih sela su došli i oterali policiju. I svet iz Beograda se organizovao da krene u to mesto, Lazarevac, a tamo je već naš novi predsednika sa rudarima. Nešto sam se sva spetljala međutim svetom: shvatila sam da nemam kola, da ne mogu nikoga sa kolima da nađem, žene prosto niti imaju kola, niti novca, ni vremena… jednostavno moramo da vodimo računa uvek o deci, o ručkovima… kakva politika i veliki potezi… stajala sam po strani sa tim besnim ženama: besnim zbog lošeg života i ženskih obaveza u tim lošim životima. Samo su slobodne krenule autobusom u revoluciju, da pomognu rudarima i da se osete bitnima i od pomoći… Pa valjda je moj položaj žene koja piše deo te nevidljive mase. A nova pojava u ovoj zaista mirnoj revoluciji jesu grupe besnih žena koje preuzimaju inicijativu: žene svih godina i klasa, sve van sebe od besa. Danas su muškarci vikali na policiju ispred stanice: ako nas ne pustite unutra poslaćemo žene na vas… a žene su vrištale: vi muškarci, kastriraćemo vas, prebićemo vas, vi ste najobičniji slabići, koga briga za vas, za Koštunicu ili za vas, sve ja ovo radim jer su mi deca gladna… sram vas bilo, milicijo, političari, sve ste vi ovo zakuvali a sada ćete nama ženama da platite… Tako me je bilo sramota i za njih i od njih pa ipak sam imala duboko razumevanje za te Medeje… tako da sam samo stala uz njih, ja sam zapravo u toj istoj koži samo što su one ispred mene, u dobru i u zlu, J

 

Četvrtak, 5. oktobar 2000.

Draga Nuha,

Sedim za svojim kompjuterom, buljim u razne satelitske programe na četri jezika koja mogu da pratim, slušam lokalne radio stanice koje uživo prenose… i pitam se kada treba da izađem, gde, zašto… hoću sve, da vidim i da se danas sve desi… za sva vremena. Ustavni sud je objavio da su izbori delimično poništeni, opet nešto što ništa ne znači kao inače sve što radi Milošević… ovih dana više nego ikad. Niko zapravo i ne obaća više pažnju, opozicija je dala sudu ultimativni rok, danas do 3 sata popodne, ali ni to više nije odlučujuće… Narod se skuplja iz cele Srbije oko Skupštine u tri sata. Moja najbolja prijateljica vratila se sinoć iz Lazarevca, iz rudnika, jutros je silno zabrinuta, rudari mole narod da ih ne ostave same zato što se policija približava. Opet ogromna energija ali i velika konfuzija, nemoguće je da budemo svi zajedno sve vreme i da sve odbranimo ali zaista imamo apsolutno pravo da sve to bude naše jer je sve to naše i on mora da ode. Počinjem da mrzim tog čoveka, pošto sam ga zaboravila neko vreme: ne mogu da smislim njegovu tvrdoglavost, bezobrazluk, nasilje… Počinjem da ga vidim kao pravog monstruma, diktatora, a ne kao lutka grbavca… Valjda mi se smučilo i strpljenje me je izdalo zbog svih žrtava koje smo podneli i ovih dana trpimo. Moj otac je jutros išao u bolnicu: taksista mu je tražio pet puta više od tarife. Kad je odbio da plati, šofer ga je fizički napao. Rekoh ocu: zašto zaboga moraš da ideš baš danas u bolnicu, na dan generalnog štrajka. A on meni: zato što moje zdravlje ne može da čeka, ja sam bolestan i star čovek. Ali činjenica je da smo mi svi ostali stavili na stendbaj i zdravlje i glad i život i to ne samo jedan dan… to već traje godinama.

Upravo sam čula da su studenti okupirali fakultet i da ne daju policiji da uđe… Odoh sada na ulice… da i ja nađem sebi bezbedno mesto, da ga okupiram, to mesto više nije moj dom.

Evo me nazad sa ulica, ogromna masa, toliko ljudi, sve ulice do moje kuće su prepune ljudi, iz cele Srbije, došla sam skoro do ulaza u Skupštinu, u ulici iza Skupštine živi moj otac i to je takođe nekad bio moj dom. Ali nismo uspeli baš do ulaza, gušili smo se u masi. I onda je samo neki svet napravio mesto kroz nas i ušli su u Skupštinu: policija je bacila suzavac, mnogo suzavca… ćerka me je sad zvala telefonom, iza Skupštine policija je bacala suzavac i tukla ljude, a i ljudi njih, neka deca zapravo... Gužva, taj deo mirne gužve kojoj ja pripadam, mi iz centra Beograda koji glasamo za opoziciju već deset godina pa ipak ne možemo da dođemo na vlast, počeli smo da se povlačimo, ka kućama, skloništima. I evo me kod kuće, oči su mi crvene od suza. Čujem da je narod ušao u Skupštinu, oni ljuti, da lome prozore, da je policija pobegla, da naš novoizabrani predsednik uskoro drži govor. Svuda dim oko Skupštine, gore policijska kola i neko je video ženu kako sa gornjeg sprata maše zastavom: podsetilo me je na veliki pad ruske imperije i na Ejzenštajnov film, Oklopnjača Potemkin…

Ko pobeđuje ili ko će da pobedi, što se mene tiče ja ne pobeđujem. Mnogo se plašim: bivši predsednik može da iskoristi ovu situaciju i da proglasi vanredno stanje, da nas pohapsi, da nas rasturi… jedini pristojan način da se ovo nastavi, posle zvanične izjave vrhovnog suda da su izbori poništeni je ignorisati bivšu vlast i napraviti paralelnu vladu. Koga briga za savezni parlament, nađimo negde sopstvenu sobu i da obavimo stvar. Mirno.

Upravo sam čula da gore i Skupština i zgrada televizije: moja ćerka to gleda… kakvo detinjstvo…

Opet sam na vezi: izgleda da je Srbija konačno slobodna, predsednik Koštunica govori ispred Skupštine, svi javni mediji su oslobođeni, ljudi direktno ulaze u emisije u studija, vojska ulazi u Beograd ali maše ljudima i niko ne zna gde se nalazi bivši predsednik, nadajmo se da ćemo ga jako brzo zaboraviti ali ne i njegova dela…

Gledam zvaničnu televiziju i jednog rudara kako govori, osećam se kao u snu, svi pričaju moje priče, moje košmare, sa više stvarnosti i istine od mene: ja sam bila žena vizionarka u ratu… ne, ja sam samo bila dovoljno srećna da preživim i da sve ovo doživim, svi smo ovo zajedno napravili, zajedno i sa vama tamo i nikome sada nećemo dati da nam ovo ikad oduzme…