Pristojni ljudi

 

U toku noći padaju mi na pamet važne misli, kao i košmari. Ali kako mi sunce obasja pogled, moje se misli na svu sreću istope i ja sam tada ispražnjena rekonvalescentkinja od misli, i saučesnica moje svakodnevne i dugoročne istorije bilo čega: slabosti, drskosti, jednog začaranog kruga.

Posle ovog poslednjeg ali najbolnijeg rata koji smo proživeli na Kosovu i u toku ovog postmodernog nevidljivog rata spoljne izolacije i unutarnje represije, moji košmari povezani su sa još jednim jakim osećanjem: osećanjem krivice. Dakle, to osećanje krivice je potpuno nepoetsko, neintelektualno i neracionalno. Budim se sva anksiozna zato što nisam kupila vim za spremačicu koja treba da dođe. Budim se preznojena zato što su umrle moja sestričina i moja mama a ja sam ih mnogo volela i mnogo mi nedostaju. Ali se takođe budim anksiozna i preznojena kad pomislim na sve one druge koji su otišli koje nisam ni volela ni poznavala. Pomisao na njihovu smrt povezanu sa mojim životom najbliže me dovodi do osećanja krivice iz mojih košmara zato što to nije samo osećanje krivice već i intezivan strah od moje krivice. Ko je sledeći, pita moj podsvesni strah: ja, moje dete…?

Ove noćne misli intenzivno se bave moralnošću: u toku dana međutim, konfuzija mi prija više nego ikad. Svaki uvid ili mišljenje o tome šta je ispravno a šta pogrešno vrlo brzo mi proleti, isuviše brzo da bih mogla u delo da ga prevedem. Moj budni život, kao i svačiji, bavi se življenjem, sa nekontrolisanom uvek promenljivom materijom… i iskreno rečeno, ljudi su ti nosioci materije koji me brinu: izraz koji je moja majka često koristila za odrasle kada sam bila dete vraća mi se kao zastrašujući dečiji stih: ne brini, to su pristojni ljudi kao i mi.

Ko su ti ljudi? Da li postoji nešto što bi se moglo nazvati ljudima? Da li postoje ljudi koji su kao ja? I šta tačno znači biti pristojan, onda i sad?

Posle svega što se desilo u mojoj bivšoj i sadašnjoj zemlji niko nije posve nevin.

Ali idemo redom: ne verujem da su ljudi prirodno dobri niti da su ratovi neprirodna pojava. Takođe ne verujem u heroje iako verujem da oni postoje ali da su to ljudi koji jednostavno urade ono što moraju pod određenim okolnostima. Nisu oni rođeni kao heroji. To isto važi za dobrotu. Mnogo dobrih dela zasnovano je na prilici da čovek bude dobar.

Mislim da kolektivna krivica objektivno ne postoji ali potpuno verujem u kolektivnu krivicu kao lično osećanje. Mislim da ljudi češće i jače osećaju pripadnost nekom kolektivnom delu, sećanju, identitetu i prema tome krivici nego što mogu da osete svoje individualno biće i ulogu u opšem ili kolektivnosti. Lično osećanje krivice trebalo bi da proizađe iz osećanja lične odgovornosti. A u političkim sistemima kao što je naš malo njih ima dovoljno odgovornosti da bi potom osetio privilegiju da se lično oseća kriv. Najmanje od svih žene. Osećanje krivice takođe nije nužno povezano sa tim da li je neko dobar ili loš, već i da li je ispunio svoje obaveze ili ne. Ja se sigurno osećam krivom što pripadam zajednici ljudi koja je nanela toliko nesreće i smrti ljudima koje čak ni ne poznajem ili volim, ne znam šta sam pogrešila u životu da postanem saučesnica u tom destruktivnom i samodestruktivnom procesu osim što sam sva ja pogrešna kao i ceo moj život. Ako uništim svoje osećanje krivice plašim se da ću i samu sebe da uništim.

Jedan moj bivši prijatelj koji je otišao u egzil kad je počelo bombardovanje pokazuje prstom na sve nas koji smo ostali, možda još i više ka meni koja sam mogla da odem. Zove nas saučesnicima, kukavicama, ratnim zločincima ili profiterima…

Iako bih mogla donekle da se složim sa tvrdnjom da sam deo ženskog tela koje oseća kolektivnu krivicu, ne bih znala kako ja njega da nazovem. Svakako ne izdajicom, karijeristom, brbljivcem… zato što on ima prava da bude sve to u situaciji koja je naopačke. Ali koja su onda naša prava u jednoj abnormalnoj situaciji? Da li ona uopšte postoje? Ili bi trebalo ponizno da kažemo mrtvima: oprostite nam što smo ostali živi.

Hodajući ulicama Beograda, vidim odrpane ljude, nesrećne ljude, gladne ljude, ljute ljude i iznenada shvatam da je upravo od tako nečega napravljena pristojnost. Izdržati sve to sa dijapazonom svih ljudskih reakcija. Vidim ljude koji pripadaju jedni drugima a to niti znaju niti hoće: rođeni u istom jeziku i kulturi, i sudbini: sudbini vojnika Švejka, ili su to samo ljudi sa pokvarenim zubima i lošim seksom. Prepoznajem sebe u kategoriji tih ljudi u kojoj nikad nisam bila osim kad se dođe do zajedničke istorije i nemanja ličnog prostora ili mogućnosti: da li se tako razvija solidarnost i postaje pristojan? Zahvajujući pomanjkanju slobode? Ali istorija se nikad ne ponavlja i paralele nisu nikad paralelne a kad tako izgledaju one zapravo ukazuju na razlike… U tom smislu možemo da se poredimo sa Švejkom, sa Nemcima, sa Italijanima, sa Južnoafrikancima, da bismo videli tu razliku… Razlika koja čini razliku zbog koje smo slični.

Problem sa razlikama je što i one počinju da liče na mestima bez slobodnog prostora.

Govoreći o odgovornosti umetnika, u čijoj sam ja grupi ali površno s obzirom da sam žena, feministkinja – smatram sebe više aktivistkinjom i ljubiteljkom umetnosti nego nekim ko ima ideje na prodaju. Međutim, verujem da nijedan pisac ne može biti pametniji ili odgovorniji od ljudi za koje i o kojima piše. Posao pisca je da posmatra a metod mu je da svoje uvide oformi kroz intuiciju u reči, priče, šta već… Posao pisca ne može biti posao političara. Naravno svi smo mi i politička bića, to je nešto što se podrazumeva u racionalnom biću. Ali baš zato takva vrsta ideologije ili razmišljanja jesu nebitna i neodgovorna ili bitna i odgovorna kao u bilo kog drugog građanina. Sećam se pasusa koji sam pročitala u romanu jednog veoma poznatog romanopisca o ratnim dezerterima, i bez obzira što je pisac osuđivao taj čin i taj lik, opis i razmišljanja karaktera se i danas mogu primeniti kad se pozitivno razmišlja o dezerterstvu. Po meni je to dobro obavljen posao.

Pisci ne mogu biti pametniji od svog naroda ili gluplji u ime svog naroda. I ako to pomisle, oni ne samo što postaju uobraženi već i opasni. A neki to zaista i jesu. To su i neki mediji, bez obzira na njihovu političku orijentaciju. Ne menja mnogo to da li se radi o pojedincu ili instituciji, na vlasti ili u senci – ako govoriš u ime onoga koga smatraš Drugim, zloupotrebljavaš svoje reči i one koje predstavljaš.

Kao što rekoh, reč pristojnost pamtim iz detinjstva, to je jedna staromodna ali uverljiva reč, upravo kakva je deci potrebna.

Dakle, moja majka je bila predratna komunistkinja, neko ko se odrekao sopstvenog nasledstva u ime svoje vere, koja je rizikovala život u ime zabranjene komunističke partije… Moja majka je takođe htela da me pošalje u rat na Kosovo, da branim našu svetu zemlju i manastire, i nedavno je umrla govoreći o Kosovu i suzu ne pustivši, čak naprotiv, mene bodreći: nemoj da si kukavica, da mi plačeš: ne možeš ti da predaš našu svetu zemlju, niste se vi za nju borili, nemaš prava da je izgubiš.

Moja majka je takođe umrla kao zakasnela žrtva rata, kao žrtva sankcija: umrla je od sepse i rasula u bolnici. Bila je i lekarka tako da je vrlo dobro znala šta joj se dešava. Nije ni reč rekla, niti suzu pustila. To zaista smatram jednom pristojnom smrću koju zaslužuje samo jedna pristojna osoba, šta god ta reč značila na našem jeziku. Nisam mnogo suza ni reči ni ja pustila… Umrla je u svom sistemu.

I ako srušimo mostove sa našim roditeljima s kojima smo se borili u ovom ideološkom ratu, i naša deca će srušiti mostove sa nama, ako već i nisu, i ubrzo možemo sa njima da vodimo rat. Ovaj put još bolniji, sa sopstvenom decom. Čini mi se da je pristojnost upravo ta staromodna i osetljiva reč/pojam koja nam je potrebna svima da preživimo. Sa tačke gledišta pristojnosti.