Čečenija

 

“Koga briga za Čečeniju? Tako je daleko, konačno je neko drugi a ne mi prva loša vest na stranim televizijama, “Ono Drugo”, opasni momci za civilizovani svet. Ovo je najčešća reakcija srpskog deprimiranog građanina posle rata na Kosovu, bez obzira iz koje klase ili grada potiče.

S druge strane, sada je dosta tih loših momaka, mnogo miliona ih je, etnički govoreći, milioni loših momaka koji čine zlo mnogo manjoj zajednici “dobrih momaka”. Mi smo suprotan slučaj, mi Srbi u poslednjem ratu borili smo se protiv celog sveta. Pa, pretpostavljam, prva razlika u spontanom razmišljanju. “Koga briga za Čečeniju”, jeste razlika u proporcijama, ne u paralelama vere, netolerancije, nasilja ili ljudskih prava. Drugim rečima, mi loši momci, pored toga što smo loši još smo i ludi, dok su ruski loši momci manje ludi i prema tome odgovorniji, bar prema sopstvenom narodu. Da li mi prija ta razlika?

Ništa mi više ne prija, ima tome već nekoliko godina, suviše sam izgubila meni bitnih stvari da bih mogla nešto da osetim vezano za apstraktne vrednosti; čak sam i majku izgubila kao zakasnelu žrtvu rata: šlogirala se i umrla je brinući se za Kosovo a ne za mene, ćerku jedinicu, niti za moju ćerku, njenu jedinu unuku. Plakale smo dok je umirala, ali ona nas je strogo gledala s rečima: nema plakanja, morate da se borite za Kosovo, niste ga ni osvojili i nemate prava sada tek tako da ga predate. Moja majka je bila predratna komunistkinja tvrdog kova koja je rizikovala život 1948. Inače bila je nežna žena i odlična pedijatarka, luda žena koja je umrla zbog Kosova dok je gledala zvaničnu televiziju verujući do samog kraja da su Srbi tamo žrtve a ne agresori. I naravno, ona je bila moja majka, jedina osoba koja me je u životu ozbiljno podržala, u porodičnom životu i umetničkoj karijeri.

Još jedna razlika: u poslednje vreme odgovarajući na pitanja strane štampe o mojoj zemlji i o zlodelima loših momaka, koji se svi đuture nazivaju Srbima, kao da je biti Srbin sinonim za zlodelo a da mi ljudi možemo biti i nešto drugo, na primer cveće u Srbiji, morala sam da razmišljam o paralelama, koje nikad nisu ni paralelne niti istinite, već samo pomažu da se vide rupe u stvarnosti. Na primer Srbiju je strana štampa često poredila sa nacističkom Nemačkom a našeg predsednika sa Hitlerom. Nema veze ali velike razlike su sledeće: a) Srbija je ušla u rat sa NATO-m, najvećom vojnom silom na svetu posle Hitlera, dok je Hitler bio najveća vojna sila na svetu koja je okupirala one manje; b) srpski narod u toku vladavine predsednika Milosevića svakim danom sve gore i gore živi preživljavajući ne samo zvanični rat već onaj nevidljivi svakodnevni protiv “prirodnih” smrti od gripa, neuhranjenosti, depresije. Nasuprot tome za vreme nacističke nemačke ljudi su živeli svakim danom sve bolje zahvaljujući vojnoj industriji i mogli su sebi da dozvole da ignorišu poreklo ili posledice svog dobrostanja. I na kraju nešto što nije nebitno, kao lakmus test, Jevreji nisu progonjeni u Srbiji, ideološki niti praktično. Naprotiv, ludi paranoični Srbi imaju ideju da su oni sami progonjeni kao Jevreji, manipulišući sopstvenom smrću kao da ona može biti privremeno rešenje za život i naravno opravdavajući agresivnost prema Drugom. Možda ove tri tačke mogu da budu kriterij i za Ruse?

Vraćam se na moju majku koja nikad nije prestala da veruje u Rusiju i njeno bratstvo sa Srbijom (profesor muzike koji ju je učio da peva operu bio je Rus), njene poslednje reči bile su (umrla je 22. novembra 1999): videćete jednoga dana, Rusija će im se osvetiti u Čečeniji za našu patnju. Oni su kukavice (ceo svet, pretežno zemlje NATO-a), ne usuđuju se da pipnu Rusiju, Rusi su veliki narod i velika sila, nikad neće dozvoliti da budu poniženi. A moj otac pragmatično dodaje: ali Rusi nemaju para, samo nuklearno dugme, nadajmo se da ne započnu treći svetski rat. Pa šta? Na to će moja majka prkosno poslednjim snagama pred smrt: Sami su to tražili.

Pretpostavljam da je moja majka zaista bila luda, kao većina Srba, da ne računam one stvarno loše momke koji su počinili zločine na Kosovu, u Bosni, u Hrvatskoj, ali ja nisam luda. Pa ipak sam pocepana između uloge ćerke svojim roditeljima koji su me najviše voleli, koji me ništa nisu naučili a sve mi ostavili, i uloge učenice mojih NATO neprijatelja koji su me sve naučili ali mi nikad ništa nisu dali.

Svaki film, svaka emisija, bilo da su vesti iz Čečenije, bilo da je holivudski film, mora da ima makar jednu dobru scenu pravog nasilja, da bi bio emitovan. Nije tako nekad bilo, u filmovima Frenka Sinatre on je pevao Grejs Keli. Međutim to samo znači da su se promenili filmovi a ne vremena. Ratovi i ljubav se sve vreme dešavaju ali se naš stav i interesovanje pomeraju.

Danas sam gledala na TV-u mjuzikl i kako ruske trupe ulaze u Grozni, gledala sam uništen grad, čak i ne zamišljajući život koji se tamo odigrava, čak i ne pokušavajući da izbrojim mrtve. Moje stručno oko žene koja se bavila filmom i prošla rat na Kosovu, odmah može sve da prepozna. Moja frustracija proizlazi upravo iz te nemoći. Nisam više nevina, nisam više naivna, što se tiče bilo kog rata, ali ipak, više nego ikad, nisam u stanju da mrdnem: vidim različite krajeve, da li ćemo ostati živi ili nećemo nije bitno, ionako su to samo detalji. Divim se svima onima tamo negde koji još uvek imaju snage da nešto zastupaju, da se bore ili da plaču nad mrtvima.

Imam problema sa pisanjem ovog teksta, sa ovom temom: prijatelj mi je rekao, mora da si veoma površna da prihvatiš da pišeš tekst na temu o kojoj ništa ne znaš. Jedan drugi kaže, zašto ne odeš u Čečeniju i sama proceniš. A jedan u koga uopšte nemam poverenja: odlično, ti si prava osoba da piše o bilo čemu. Pa, pretpostavljam, mi smo svi sve tu gore navedeno: površni, neznalice i prave osobe kad se radi o ratovima koji se drugima dešavaju. I tada mi pade na pamet Papa Đovani XXIII i njegova čuvena oslobađajuća rečenica kada je imenovan za papu i kad se uplašio svog posla: Đovani, ne shvataj sebe toliko ozbiljno, ti si jedan “običan čovek”. Lako je sa papama i piscima, oni su samo obični ljudi koji se pretvaraju da znaju nešto više. A ko kaže da to ne važi i za političare; čarobnjake koji izigravaju moć i znanje i plaše detinjastu publiku. Samo žrtve imaju prava na višak znanja.

Izveštavanje CNN-a o Čečeniji zvuči drugačije u zavisnosti od zemlje na svetu u kojoj se nalaziš. U Barseloni mi se učinilo da je bolje nego u Beogradu. U Barseloni izgledaju kao bilo koji ljudi različitih boja koji se bore za svoj život, isto kao što je bilo na Kosovu ili u Istočnom Timoru. Ima nečega u toj globalizaciji neznanja, čovek se u njoj oseti lagodno. Politički idiot se oseća idiotom gde god se on/ona nalazi i to otuđenje mu prija.

Gledam Ligu žena iz Rusije koje istražuju istinu o poginulim vojnicima. Opet na CNN-u. I kod nas je tako bilo. A onda kad su me u Barseloni upitali u vezi sa Kosovom, o srpskim majkama koje su nacionalistkinje, odgovorila sam im: često su glasnije od muškaraca sve dok im ne odvedu sinove u tuđe ratove, da ginu. U Kataloniji, nacionalizam je star, gord i vrlo stabilan, možda čak i u porastu. Gordi su kao što to mogu biti Srbi ili Rusi. Oni su desničari, Srbi uglavnom levičari, a Rusi? Pretpostavljam da nacionalizam ima oba krila a u prošlim vekovima mogli su i da lete, ali sada sa svim ovim avionima, zaista je prošlo njihovo vreme.

Posmatram Kofija Anana, Sagatu Ogata i čečenske izbeglice kako se bore za svakodnevno preživljavanje: iako je identičan skript, opet vidim razlike: mi smo Evropa a Čečenija nije. Naše bombe su padale zaista vrlo blizu Beča, zagađen vazduh, zagađena voda i demokratija, ubijanje kao virus… Nacionalizam koji su Srbi razvili bio je prva brana ostalih ksenofobičnih nacionalizama u Evropi protiv onoga Drugog, protiv Istoka… To je hrišćanska istorija Evrope. Čak ni sveti Franja nije mogao da izađe na kraj sa hrišćanskim nacionalističkim ratovima u Africi protiv nehrišćana, zbog čega je odustao od uloge vođe svog reda, ali mu nisu dopustili da ode.

Sada, mi izdajice i disidenti Velikog Reda Srba ili Rusa, ortodoksnog hrišćanstva ili samo hrišćanstva: da li zaista možemo da napustimo svoje stado, da budemo drugačiji i da preživimo kao normalni ljudi? Niko nas neće ni sa jedne strane, ako to uradimo. Znamo mi to, svi mi koji zaista živimo u multikulturalnom društvu a ne samo imitaciju tog istog. To jest u onim društvima u kojima postoji pravi konflikt zasnovan na razlikama, u onima u kojima kulturni imperijalizam i kolonijalizam nisu svet blažili ravnodušnošću, gde novac ne pravi velike razlike jer ga niko nema. Tada nešto drugo predstavlja jezik razlika, jedina ravnopravnost je život u istim govnima a čak i tada može da se izvuče razlika zasnovana na lokalnim govnima i to se onda zove lokal patriotizam.

Stiže mi elektronskom poštom tekst iz ženskih grupa:

“Drage feministkinje sa Istoka i Zapada…

Šta znate o ratu o Čečeniji? Kako dobijamo informacije o ratu u Čečeniji?

Šta mislite o čečenskom rukovodstvu, i o ruskoj vladi u odnosu na rat u Čečeniji?

Nas dve, feministkinje, Valentina Uspenskaja iz Tvera, Rusije, i Lepa Mlađenović, Beograd, Srbija, žele neka mišljenja da razmene u vezi sa situacijom.

Obe smo iz država čije vlade imaju posla sa “rešavanjem problema manjina”. Srpski režim je za poslednjih deset godina sistematski maltretirao albanske građane iz Srbije, na Kosovu. Sistematsko maltretiranje završilo se etničkim čišćenjem za vreme NATO bombardovanja ovog proleća kada su srpska i vojna policija proterale 800 000 albanskih stanovnika sa Kosova iz njihovih domova u Makedoniju i Albaniju, kada je na stotine sela uništeno a mnogo žena silovano…

Obe imamo dugogodišnje iskustvo o tome kako vlada proizvodi takozvane “nacionalne manjine” i ponaša se prema njima. Mi verujemo da je “nacionalna manjina” državni proizvod. Politika sile država nacija počiva takođe i na kontroli “nacionalnih manjina” da bi se obnavljala kao “većina”.

U “srpskom slučaju” srpski režim je vremenom konstruisao Kosovske Albance kao “manjinu” a onda kao “neprijatelja”. Vrlo slično se odigrava i u Rusiji. Ruska vlada poslala je “mirovne odrede” – da podržavaju “mir” na Kosovu, dok istovremeno isti režim šalje svoje vojnike da bombarduju čečenske građane i vojnike. Kako da izađemo na kraj sa ovim činjenicama? Kako da živimo sa činjenicama da je hiljade Čečena pobeglo u Inkvizetiju i znamo da ih je mnogo u ovom trenutku koji se smrzavaju na hladnoći bez hrane! Istovremeno, oko 100 000 Albanaca sa Kosova koji su se vratili na svoju teritoriju žive pod šatorima, pored svojih kuća, na hladnoći, s obzirom da je srpska policija uništila njihove kuće proleća 99. Situacija nije laka. U ovom trenutku, na primer, na Kosovu kojim vlada UN/NATO ostalo je samo 4% srpskog stanovništva. U glavnom gradu Prištini, ima ih oko 400 i žive u potpunoj izolaciji i strahu. UN svakome od njih donosi hranu. Ti ljudi sa srpskim imenima i jezikom žive u svojim domovima kao u zatvorima, plaše se da odu u radnju… zato što mogu biti ubijeni ili kidnapovani. Pored toga, prijateljice sa Kosova su nam rekle da albanske bande otimaju sa ulica i prodaju u cilju prostitucije albanske mlade žene. Takođe znamo da su mnogo, mnogo žena silovali srpski vojnici, znamo takođe da su žene rođeni muževi silovali… i mi smatramo da su za sve te oblike muškog nasilja naši režimi i vlada odgovorni.

Pretpostavljamo da se u Čečeniji događaju slične stvari, nasilje je tako brutalno da nema nadzora, tamo nema novinara i informacija o tome šta se dešava osim bombardovanja.

Nas dve smatramo da protest ima smisla ako protestujemo protiv “sopstvenih vlada/režima”! Zato smo se i našle da napišemo ovo kratko pismo da kažemo da se POTPUNO SUPROTSTAVLJAMO SRPSKOJ I RUSKOJ VLADI.

Rat na Kosovu je završen, nadamo se, i srpski režim se sada bori protiv “srpskih izdajica-opozicionih vođa”, s obzirom da Albance sada proganjaju KFOR (UN/NATO vojnici). Ruska vlada se još uvek bori protiv Čečena, sve dok ne pređu na druge “neprijatelje”, druge “manjine” ili takozvane “ruske izdajice”, verujemo da je ovo sistem potpune muške moći, i da nisu u pitanju nacionalnosti niti “krv i tlo”.

Šta vi mislite?

 

Sestrinski,

Jedna antifašistkinja feministkinja i

 jedna feministkinja pacifistkinja

 Lepa i Valentina.

Čini mi se da bih i ja mogla da potpišem ovaj tekst, ali ja moram sama da razmišljam:

Kolektivna krivica i lična krivica su nešto čega ne mogu da se rešim kao spisateljica koja ima javni život, kao Srpkinja koju su vređali i njeni a ne samo oni Drugi, kao žena koja živi sa svojim muškarcima i nosi se sa njima, kao manjina manjine, pošto sam žena iz opozicije: neko je rekao u Hagu, rasteretićete se kolektivne krivice ako je razložite kao ličnu. Ali ja se plašim da moram same sebe da se rešim da se ne bih osećala krivom što sam ja bila ja.

 

Zapis iz dnevnika političkog idiota o Čečeniji

4. februar 2000.

Srpski zvanični program emituje na svom glavnom programu kao ključnu vest da je istaknuta ruska pobednička zastava u Groznom: opet je moja majka bila u pravu, šteta što nije više sa nama da uživa. Mi smo ili ravnodušni ili besni u odnosu na tu pobedu, razlika je u njihovoj pobedi i našem porazu. Naša zastava neće se verovatno pobednički vijoriti godinama ni u Beogradu posle svega što se desilo: iz krivice, zbog kazne. U Austriji, u Beču, gužve zbog nacionalizma: sankcije međunarodne zajednice, mala luda grupa želi da zastrani. To je naša priča, opet paralela sa Hitlerom. Sećam se kako sam nedavno videla u Nemačkoj u Lajpcigu priču o tri crnkinje Austrijanke iz Linca. Pitala sam se da li bi mogle biti i Srpkinje iz Beograda i da pevaju bluz u Beogradu. Pitam se da li tri crnkinje mogu da budu tri Ruskinje u Rusiji danas. Pitam se o paraleli sa Južnom Afrikom, jasan aparthejd zasnovan na boji kože, i ovom novom etničkom čišćenju i nacionalizmu bez vidljivih obeležja. Mislim da je ovaj novi drugačiji, nisu mu potrebne tri crnkinje da bi započeo rat.

I na samom kraju: oprostite mi što nisam govorila o Čečenima ili Albancima, Onom Drugom, valjda zato što govor iz sebe je jedino pošteno što mogu posle svega da zamislim kao polaznu tačku a ne samo kao kraj.