Saida Hadži-Diri Herzi

SOMALIJA

 

VLADAVINA MAGIČNOM ČAROLIJOM

 

 

U selu

 

Kada joj je bila deseta Halima je saznala da je duh poseduje. Dijagnozu je dao verski vidar sela, Vadad. Halima je nekoliko meseci bila bolesna. Vadad je na njoj isprobao sve vrste svojih lečenja, sve dok nije shvatio da tu leka nema. Halima nije bila bolesna u običnom smislu reči; bila je opsednuta – opsednuta duhom deteta, koji je slučajno nagazila, jedne noći ispred kupatila. Srećom po Halimu, mudrac je nastavio, duh je dobronamerne vrste, onaj koji će pre pomoći nego da joj naškodi. Ali je nikada neće napustiti – neće je dobrovoljno napustiti, niti će se čak prepustiti egzorcizmu. I zauvek će biti dečji duh.

Time je Halima postala slavna. Priča o njenom duhu se raščula u roku od nekoliko sati s jednog kraja sela na drugi pošto je to Vadad rekao njenoj majci. Svi su pričali o Halimi i njenom duhu – šta bi on mogao da uradi i šta bi mogli da ga nateraju da uradi, za nju i za selo. Dok si rekao britva, seljaci su ubedili sebe i jedan drugoga da Halima ima moć da predvidi budućnost i da izleči bolesnog. I uskoro se i Halima ubedila.

Uskoro je Halima počela da igra tu ulogu. Pokatkad bi sela i zurila u prazno. Ljudi su pretpostavljali da osluškuje svoj duh. Ili bi pala u trans – govorila bi, iako nikoga nije bilo tu s kim bi pričala: vikala bi glasno koliko je grlo nosi i katkada bi čak i plakala. Oni koji su bili svedoci ovakvih scena su bili ispunjeni svetim užasom. Svi su pazili da ne ometaju Halimu, u tim trenucima ili u bilo koje drugo vreme, iz straha da ne uvrede duha. Ukoliko bi ljudi pitali za Halimu, to su šapatom činili, iza njenih leđa.

Halima se pravila da je duhovi detetovih roditelja posećuju u tim trenucima transa. Dolazili su da bi se raspitali o detetu, rekla je ljudima, dolazili su da je poduče kako da duh učini srećnim. Istovremeno, tvrdila je Halima, govorili su joj svakakve stvarčice o životu uopšte, o seljanima, o prošlim vremenima, o sadašnjosti i o stvarima koje će tek doći.

Pitanje koje je bilo na umu mnogim ljudima u selu bilo je ko će se oženiti Halimom kada dođe do doba za udaju. Niko nije sumnjao u to da se neće udati. Za to su žene stvorene – brak i rađanje dece. Ali je postojao problem duha. Zar neće biti opasno oženiti se opsednutom ženom? Da li će postojati dovoljno smeli muškarci da požele da se ožene Halimom?

Kada je Halima odrasla do doba za udaju, pojavio se jedan problem koji niko nije predvideo. Halima nije ŽELELA da se uda. Bilo je zaista dovoljno hrabrih muškaraca koji su želeli da se s njom venčaju, ali ih je Halima sve odbila. I sam ju je Vadad zaprosio. On bi, po mišljenju ljudi, bio idealan muž za Halimu, ukoliko bi iko, to bi bio on sposoban da se rve sa opsednutom ženom. Ali je Halima i njega odbila.

I nije takva opsednutost duhom bilo nešto neuobičajeno u Haliminom selu. Bilo je obilje priča o duhovima – o ljudima koji su bili opsednuti duhovima, o ljudima koji imaju duhove, koji su kao nevidljiva braća blizanci, ili ljudima koji imaju duhove kao sluge. Bilo je opšte poznato da je jedan od Haliminih predaka imao duha brata blizanca zvanog Ges Ade, a jedan od majčinih predaka osim duha blizanca, tri odana duha-sluge zvane Ture, Gadale i Ourmon. Kada je Halimina majka imala probleme, ona bi prizivala ovu trojicu radi pomoći i zaštite. Preci nekoliko klanova, verovalo se, bili su blizanci, pošto je duh partner blizanac svakog od njih. Pleme Haliminog zeta je imalo duha-blizanca po imenu Sarhan.

Kada su životinje žrtvovane, duh-blizanac je morao da dobije svoj deo. U zamenu, očekivalo se od duha da pruža podršku i zaštitu klanu. Najpre bi zaklali životinje. Onda, pošto bi obredne pesme bile otpevane, životinju bi odrali i unutrašnje organe uklonili. Njih su davali duhovima. Upozorenja bi mrmljali kao „Ne zaboravimo Ges Adeov deo: ili Turov, Gadaleov, Ourmonov...”

Delove koje su odvojili za duhove odneli bi na udaljeno mesto u brdima, i kako su ovi uvek i misteriozno nestajali, seljani su bili sigurni da su ih duhovi proždirali. Tako da niko ne bi ni sanjao da prevari duhove za njihov deo. Tako je bilo generacijama i nastaviće da bude tako. Decu su terali da nauče napamet obredne pesme da bi održali predačke obrede netaknute iz pokolenja u pokolenje.

Kada bi Halima bila pod čarolijom svojih duhova, činilo se da su joj sva osećanja pojačana. Imala je osećanje moći, kao da može da učini stvari van domašaja običnog ljudskog bića. Tada se dobro osećala. Šta više, šta god da je preduzimala, njeni duhovi su joj, činilo se, pružali ruku. Jer su bogatstva njene porodice, u stvari čitavog klana, napredovala u to vreme. Halima, kao i drugi, je pretpostavljala da je to delo duhova. Vremenom na Halimu se gledalo kao na blagoslov njene porodice, kao prednost za čitav klan. I ona je uživala u slavi i specijalnom statusu koji su joj njeni duhovi davali.

 

 

U prestonici

 

Zbog svojih posebnih moći Halima bi pozvana u prestonicu. Veliki deo njenog klana je bio tamo. Najvažniji i najmoćniji položaji u vladi su bili u rukama ljudi iz klana. Sve je počelo sa jednim od njihovih ljudi koji je postao veoma moćan u vladi. Pozvao je svoje rođake i našao krupne vladine poslove za njih. Oni su sa svoje strane pozvali svoje rođake, sve dok vladu bukvalno nisu preuzeli Halimini ljudi. A to je značilo brzo bogaćenje za sve. A nisu bili ni mnogo skrupulozni u sticanju onoga što žele: sve što im je stajalo na putu bilo je gurnuto u stranu ili eliminisano. U doba kada je Halima bila pozvana, njen je klan kontrolisao vladu, a time i bogatstvo zemlje tako potpuno da se niko nije usuđivao da ih više izaziva i mogli su da se izvuku i sa ubistvom. A ipak su želeli da obezbede ekstra zaštitu Haliminih nadprirodnih moći.

Pokušali su da nateraju Haliminog oca da i on dođe u prestonicu. Bio je ugledan čovek, čije prisustvo bi bilo čast za klan. Ali on nije hteo da ide. Star i ne mareći za promene, nije želeo da ostavi mir i bezbednost svoga sela za ludilo velikoga grada. Takođe se plašio za svoju reputaciju. Bila je solidna u njegovom selu, ali pridruživanje toj gomili bi moglo da je pomrači, nešto što nije hteo da rizikuje tako blizu kraja života. Međutim, iako nije hteo sam da ide, nije imao ništa protiv da tamo pošalje svoga sina i kćerku. S jedne strane nadao se da bi mogli da dobiju komad velikog kolača za sebe, a time i za porodicu. S druge strane mislio je kako neće biti zgoreg da Halima bude tamo da štiti klan i da obezbedi nastavak dominacije. Možda bi mogla da dođe do dogovora sa svojim duhovima – da nastavi da pazi na njihovo dete a oni da paze na dobrobit klana.

Halima je dopustila da je ubede da ode, ali, pre nego što je pošla, konsultovala se sa svojim duhovima. Zatražili su da obavi dva obreda. Jedan je bio da pripremi tahlel, specijalnu vrstu vode nad kojom se neki rituali obavljaju. Ljudi su je pili ili su se u njoj kupali da bi koristili njene moći. Drugi ritual je trebalo obavljati svakodnevno za Ges Adu, klanovskog duha blizanca. Odabrane delove iznutrica – srca, bubrezi, creva i drugo – hiljada životinja trebalo mu je ponuditi svakog dana na Istočnoj obali.

Kada su Halima i njen brat bili spremni da pođu, rođak iz velikog grada je došao da ih povede. Od tog rođaka, koji je bio važan vladin službenik, ovo dvoje su mnogo naučili. Saznali su za velike privilegije koje njihovi uživaju u gradu. Stekli su predstavu kakvo su bogatstvo ovi nakupili od kad se klan dočepao vlasti. Saznali su kako klan kompletno kontroliše vladu. Bili su puni strahopoštovanja, tim pre kad im je rođak rekao da je klan „postigao” svu tu veličinu za samo deset godina i da je većina ljudi koji sada drže važne vladine položaje nepismena.

 

 

U velikom gradu

 

U gradu su njih dvoje dobili divnu vilu, kompletnu, s puno sluga i obezbeđenjem. Za nekoliko dana Halimin brat je dobio važno mesto u vladi. Postao je šef odseka koji je rukovodio prodajom tamjana u zemlji i u inostranstvu. Zvanični naziv je glasio Vladina agencija za tamjan.

I Halima nije gubila vreme sprovodeći dva potraživanja svojih duhova. Zatražila je dve stvari od vođa klana. Zatražila je da dovedu sve izvore vode u grad skupa u jedan centralni bazen da bi olakšali izvođenje tahlela i zatražila je izgradnju ogromne klanice na Istočnoj obali. Vođe su spremno udovoljile njenim zahtevima, jer su bili ubeđeni da su Halimine petljavine od krucijalne važnosti za dalji uspeh klana.

Da bi centralizovali gradski vodovodni sistem, napravljena su dva ogromna rezervoara za vodu, jedan u istočnoj polovini, a drugi u zapadnoj polovini grada. Na kraju su svi izvori u gradu uništeni, čak i oni po privatnim kućama, i svi vodeni sistemi su bili povezani sa dva rezervoara. Na ovaj način sva voda koja se trošila u gradu je dolazila iz istog izvora, i kada je Halima bacila čaroliju svoga tahlela na dva rezervoara, ona je dospela do svih.

Jedan od efekata tahlela je bio da leči ljude od radoznalosti. Oni koji su je pili prestali su da postavljaju pitanja. Pre svega su prestali da se pitaju o postupcima klanovskih vodećih ljudi. Postali su uzorni podanici radeći bez pitanja, bez primedbi, ono što im je rečeno da rade. A Halima je nastavila da baca nove čarolije na vodu, brže nego što bi se stare otrle. Iako niko drugi do ona sama nije znao koja vrsta magije je stavljena u vodu, glasine su kolale. Po jednim glasinama ona je izvodila neku vrstu bajalica nad vodom za kupanje vođe i onda ju je puštala u rezervoare. Nije bilo sumnje u njenom umu i u mozgovima vođa da sve dok svi piju vodu koja nosi tahlel sve će teći u skladu sa njihovim planovima.

Kada je nova klanica počela da radi, sve druge klanice su bile zatvorene. Na nesreću, nova klanica je bila blizu Lida, najpopularnije gradske plaže. Uskoro su vode oko Lida vrvele od ajkula-ljudožderki, privučenih otpatcima krvi i mesa koje je klanica izbacivala. Pošto je veliki broj kupača stradao od ovih mesoždera, ljudi su prestali da idu na Lido. Vlada to nije komentarisala. Sasvim očigledno je klanica, gde su prinošene žrtve Ges Adi, bila važnija vladarima zemlje nego obala.

S vremena na vreme Halima bi došla u klanicu da proveri prinošenje životinjskih žrtava. I tu bi povremeno menjala ritual da bi im ojačala dejstvo.

Kako su stvari i dalje išle dobro za pleme i za nju, Halima je postajala sve ubeđenija da je ona uzrok svemu tome. Klanovske vođe su takođe bili uvereni da duguju svoj neprekidni uspeh Halimi i njenim duhovima. Obasipali su je počastima. Konsultovali su je o svim važnim spornim pitanjima i njen se savet često pokazivao dragocenim. Halima je, na primer, smislila ideju nestašica da bi držali običan narod u pokornosti. Nestašice svih osnovnih namernica su namerno stvarane i one su održavale narod uposlenim u borbi za golo preživljavanje. Nisu imali ni vremena ni energije da se sekiraju oko toga šta se u vladi radi. Vođe klana su se osećale sigurnijim nego ikada.

Skoro je dvadeset godina prošlo od kad je Halima prvi put došla u grad. I dalje izvodi svoje obrede, a poslovi klana i dalje napreduju. Njihovi ljudi drže sva važna mesta u vladi i još kontrolišu bogatstvo u zemlji. Što se tiče ostatka nacije – oni se uglavnom bore da sastave kraj s krajem, nešto što postaje sve teže i teže. I ako bi postojala nekolicina koji bi mogli da imaju višak vremena i energije da počnu da postavljaju pitanja, Halimin tahlel i njeni različiti oblici magije se staraju o njima. Ljudi iz klana nastavljaju da vladaju uz pomoć Halimine magične čarolije.