Lina Magaia

MOZAMBIK

 

MADALENA SE VRATILA IZ ROPSTVA

 

 

Madalena se vratila, devojčica od četrnaest godina koja pati od rahitisa zbog neuhranjenosti. Pre četrnaest godina oca su joj zatvorili daleko u Kabo Delgado, na visoravni, marionete portugalske političke policije PIDE, i poslali u Mačavu. Iz strogog Kadžamangvana zatvora u Mačavi bio je poslat kao neplaćeni radnik u Maragru, fabriku šećera, gde se udvarao jednoj ženi. Iz te ljubavne veze proistekla je Madalena.

Madalenu su kidnapovali naoružani banditi u blizini Malune, gde je bila u poseti rođacima. Nedeljama i mesecima, Madalena je živela u bazi razbojnika. Dete je nasilno postalo žena zbog bandita.

Madalena drhti. Onaj koji joj govori je komandant snaga, koje su je pronašle u šumi kada su tražili razbojnike.

Madalenina glava je bila puna vašiju, kao i telo i odeća. Komandant naređuje da joj iseku kosu i nađu mesto gde da se okupa. Madalena drhti.

Komandant je vodi, ošišane glave i opranog lica, do brigadnog komandira. Drugi prisutni uključuju lokalnog šefa milicije, koji je Madalenu poznavao više od deset godina.

Madalena drhti i drži noge stisnute. Ostaje da stoji. Zuri, očima vlažnim od suza koje odbijaju da poteku, u grupu ljudi koji je posmatraju. I dalje se trese.

Brigadni komandir pita: „Kako se osećaš, dete?”

Gleda u zemlju ne odgovarajući. Pokušava da otvori usta. Onda suze popuštaju i teku joj niz mršave obraze. Madalenin vrat je pokriven parčićima upijene prljavštine. Šake joj se završavaju preterano izraslim i prljavim noktima, koji podsećaju na bedu i peščane muve. Madalenina stopala su puna peščanih muva.

Brigadni komandir pokušava da je umiri. „Pa, zašto plačeš, dete? Zar nisi srećna što ideš kući? Ne želiš da pričaš o tome šta ti se dogodilo?”

Među ljudima koji okružuju brigadnog komandira je i jedna žena koju Madalena poznaje. Komandir joj se obraća i sugeriše: „Popričaj s njom. Vi žene možete da razumete jedna drugu.”

Žena se trže. Meri Madalenu i misli: „Šta on želi od deteta? Šta bi eventualno mogla da kaže u ovom trenutku?”

Međutim pita: „Madalena kako si pobegla?”

Ona odgovara: „Bilo je to kada su vojnici napali veliku bazu. Mi smo bile u maloj bazi. Starešina bandita je pobegao iz velike baze i došao tamo gde smo mi bile. Drugi razbojnici su se plašili njega i sakrili nas. Bile smo tu ja, Toneka i Eliza...”

Ne može da nastavi, ali je očigledno da hoće da kaže još nešto više. Žena joj se smeši i kaže: „Da li znaš gde su Toneka i Eliza sada?”

„Ne, ne znam”, odgovora ona. „Rekli su nam da otrčimo u šumu kada im je starešina stigao. Trčale smo sve zajedno u početku, ali kada smo čule pucnjavu iza nas ja sam se sakrila. Dogovorile smo se da pobegnemo kući... Ne znam šta se dogodilo mojim prijateljicama posle toga”.

„Ali zašto su se plašili svog starešine?” pita žena.

„Zato što su oni bili naši muževi i rekli su da se plaše da bi starešina poželeo da nas zadrži za sebe”.

„Tako, ti si imala muža? Kako se zvao?”

Madalena poče još jače da drhti. Skamenjena je od straha.

Posle nekog vremena progovara. „Bilo ih je puno. Jedan od njih se zvao Armando. Naterao me je da ga zovem striče”.

Brigadni komandir izdaje naredbu ženi: „Odvedi ovo dete kući. Pazi da ode kod doktora. Možda nosi svakakve bolesti”.

Žena ima još jedno pitanje za Madalenu:

„Je li bilo puno sveta u bazi, osim bandita?”

„Da. Muškaraca, žena i dece. Ne znam koliko. Banditi su pili puno svakoga dana, i kada bi bili pijani odabrali bi nekoga da ubiju – nožem, ili bajonetom, ili sekirom, čak i tučkom.”

Još više suza poteče niz Madalenine mršave obraze. „I terali su nas da gledamo. Poznajem neke ljude koje su ubili. Bili smo oteti u isto vreme.”

Brigadni komandir ponavlja svoju naredbu: „Odvedi dete kući. Ne zaboravi da zamoliš lekara da je pregleda”.

Madalenin dom je u Maragi, u prvom susedstvu, u oblasti koju uglavnom naseljava Makonda zajednica. Ovi ljudi sa visoravni daleko u Kabo Delgado su još pre četrnaest godina odgovorili na poziv da brane svoju zemlju i da je oslobode od kolonijalne uprave. Bili su uhapšeni na visoravni Kabo Delgado, dovedeni u Mačava zatvor i onda prodati Maragi. Danas oni žive slobodno sa svojim porodicama.

Dolaze do Madalenine kuće. Starešina lokalne milicije kuca na vrata sekretara zajednice. Predaje mu vesti.

Iako nema ni telefona ni radija, skoro svi u isto vreme saznaju vest. Izbijaju iz svojih kuća, neki gologrudi, neki umotani u ćebad, žene sa krpom na glavi da bi se zaštitile od velike hladnoće od rose. U njihovom središtu je Madalenina baka s majčine strane. Stara je, veoma stara, s borama na licu, borama na rukama, naborima na vratu, izmršavele noge čini se da ne mogu da podnesu težinu čak i njenog tanušnog tela. Na glavi nosi maramu koja jedva prikriva pamuk kakva joj je kosa vremenom postala. Plače. „Nwananga mina! Nwananga mina u buyile! Yo nwananga...” (Dete moje! Dete moje, vratila si se! Oh, dete moje...”)

I pada na rosom ovlaženu zemlju.

Madalena grca od plača.

Iz jedne kolibe izlazi žena s jednim okom oslepelim od katarakta, i ona šapuće: „Bernardo, Bernardo, voljeni moj? Kad ćeš se vratiti?” (Bernardo je u Maputu). „Kako ću te naći da ti kažem da ti se ćerka vratila?” Grli Madalenu i plače. Mnoge žene takođe plaču. Iznenada neko započinje pesmu. Pesmu naroda.

Žena kataraktom zatvorenog oka ponovo šapuće, ovoga puta Madaleni: „Dete moje, vratila si se...”

Neko počinje da igra. Onda svi igraju – osim Madalenine majke i bake. Madalena ostaje u centru kruga koji su igrači napravili, ali ona ne igra. Ona rida...

Komandira milicije i ženu koji su dopratili Madalenu mnogi prisutni grle i ljube. Neko kaže Madaleni: „Ne plači više. Neće te više nikada naći”.