Druga glava
TREĆI
ČOVEK
Malina
treba sve da pita. Ali ja odgovaram nepitana: Mesto ovog puta nije Beč, već
neko mesto koje se zove Svuda i Nigde. Vreme nije današnje. Vreme uopšte više
nije, jer moglo bi da bude jučerašnje, davno prošlo, može ponovo da bude, može
stalno da bude, nešto nikada neće biti. Za jedinice ovog vremena, u koje uskaču
druga vremena, ne postoji mera i ne postoji mera za nevremena, u koja stupa ono
što nikada nije bilo u vremenu.
Malina
treba sve da zna. Ali ja određujem: Biće to noćašnji snovi.
Otvara
se veliki prozor, veći od svih prozora koje sam ikada videla, ali ne onaj koji
gleda na dvorište naše kuće u Ungargase, već na tmurnu poljanu oblaka. Pod
oblacima bi moglo da bude jezero. Slutim koje bi to jezero moglo da bude. Ali
ono sad više nije zaleđeno, nije više noć veštica i muška pevačka društva puna
osećanja, koja su nekada stajala na ledu, na sred jezera, nestala su. A jezero,
koje se ne vidi, okružuju mnogobrojna groblja. Na njima nema krstova, ali iznad
svakog groba lebde teški i mračni oblaci; jedva da mogu da se prepoznaju
grobovi, table sa natpisima. Otac stoji pored mene i sklanja ruku sa mog
ramena, jer nam je prišao grobar. Otac ga pogleda naredbodavački, grobar se,
nakon tog pogleda mog oca, bojažljivo okreće ka meni. Želi nešto da kaže, ali
samo dugo nemo pokreće usne, a ja čujem tek njegovu poslednju rečenicu:
Ovo je
groblje ubijenih kćerki.
Nije
trebalo to da mi kaže, gorko plačem.
Prostorija
je velika i mračna, ne, to je sala, prljavih zidova, mogao bi to da bude zamak
Hoenštaufena u Apuliji. Jer nema ni prozora ni vrata. Otac me je zatvorio i
hoću da ga pitam šta namerava da radi sa mnom, ali ponovo mi nedostaje
hrabrosti da ga pitam i još jednom gledam oko sebe, jer mora da postoje neka
vrata, jedna jedina vrata da bih mogla da izađem napolje, ali odmah shvatam da
nema ničega, nema otvora, više nema otvora, jer u svim otvorima su crna creva,
nalepljena svuda po zidu kao ogromne pijavice koje pokušavaju nešto da isisaju
iz zidova. Kako to da nisam ranije primetila ta creva, jer mora da su od
početka bila tu! Bila sam tako slepa u tom polumraku i hodala sam uz zidove da
ne bih izgubila iz vida svog oca, da bih sa njim pronašla vrata, ali sad sam
pronašla njega i kažem: Vrata, pokaži mi vrata. Moj otac mirno skine prvo crevo
sa zida, vidim okruglu rupu kroz koju duva i sagnem se, otac ide dalje, skida
jedno crevo za drugim i pre nego što uspem da vrisnem već udišem gas, sve više
gasa. Nalazim se u gasnoj komori, to je to, najveća gasna komora na svetu, a ja
sam u njoj sama. Ne možeš se odbraniti od gasa. Otac je nestao, znao je gde su
vrata i nije mi ih pokazao, i dok umirem, umire želja u meni da ga još jednom
vidim i da mu kažem. Oče, kažem njemu, koji više nije tu, ne bih te izdala,
nikome ne bih rekla. Ovde se ne možeš odbraniti.
Kada
počne, svet je već pretumban, a ja znam da sam poludela. Elementi sveta još su
tu, ali u tako jezovitom sastavu kako ih niko nikad nije video. Kotrljaju se
automobili, sa njih kaplje boja, pojavljuju se ljudi, utvare koje se cere, i
kada krenu meni u susret, padaju, pretvaraju se u strašila, svežnjevi gvozdenih
žica, kartonske figure, a ja nastavljam dalje u ovom svetu, koji nije svet,
stisnutih pesnica, ispruženih ruku, da bih se odbranila od predmeta, mašina,
koje udaraju u mene i raspršuju se, i kad od straha ne mogu dalje, zatvaram
oči, ali boje, blještave, jarke, besne, prskaju po meni, po mom licu, mojim
golim stopalima, ponovo otvaram oči da bih se orijentisala, jer hoću da
pronađem izlaz odavde, onda uzlećem, jer su mi prsti na rukama i nogama otekli
poput vazdušastih balona boje neba i nose me u nebeske visine, u kojima je još
gore, onda svi pucaju, a ja padam, padam i ustajem, prsti na nogama su mi
pocrneli, ne mogu više da hodam.
Visočanstvo!
Otac
izranja iz teških izliva boja, kaže podrugljivo: Nastavi, samo nastavi! A ja
držim ruke na ustima iz kojih su ispali svi zubi, koji u obliku dva luka od
mermernih blokova leže ispred mene i nemoguće ih je preskočiti.
Ne mogu
ništa da kažem, jer moram da pobegnem od oca i da preskočim mermerni zid, ali
na nekom drugom jeziku kažem: Ne! Ne! I na mnogim jezicima: No! No! Non! Non!
Njet! Njet! Ném! Ném! Ne! Jer i na našem jeziku mogu da kažem samo ne, osim
toga ne pronalazim više nijednu reč na nekom jeziku. Približava mi se
kotrljajući nosač, možda ogromni točak, koji sipa izmet iz gondola, a ja kažem:
Ne! Ném! Ali da bih prestala da vičem Ne otac mi gura prste, svoje kratke,
jake, čvrste prste u oči, oslepela sam, a moram da idem dalje. Ne mogu da
izdržim. Smešim se, dakle, jer otac poseže za mojim jezikom i hoće da ga iščupa
da ni ovde niko ne bi čuo moje Ne, iako me ionako niko ne čuje, ali pre nego
što mi on iščupa jezik događa se nešto strašno, u ustima mi se pojavljuje ogromna
plava mrlja da ne bih mogla da ispustim ni glasa. Moje plavo, moje divno plavo,
u kome šetaju paunovi, i moje plavo daljina, moja plava slučajnost na
horizontu! Plavo se uvlači dublje u mene, u moje grlo, a otac pruža pomoć i
kida mi srce i creva iz utrobe, ali još mogu da hodam, stižem prvo do
bljuzgavog leda pre nego što dođem do večnog leda i u meni odjekuje: Pa zar
nema nikoga, zar ovde više nema nikoga, na celom ovom svetu, zar nema nikoga, a
među braćom, zar nijedan ne vredi, a među braćom! Ono što je od mene tu,
ukočilo se u ledu, postalo je grumen, i gledam gore, tamo gde oni, drugi, žive
u toplom svetu, a Veliki Zigfrid me zove, najpre tiho, a onda ipak glasno,
nestrpljivo slušam njegov glas: Šta tražiš, kakvu knjigu tražiš? A ja sam bez
glasa? Šta hoće Veliki Zigfrid? Sve jasnije viče odozgo: Kakva će to biti
knjiga, šta će biti tvoja knjiga?
Odjednom
mogu, na vrhu pôla sa koga nema povratka, da viknem: Knjiga o paklu. Knjiga o
paklu!
Led se
lomi, padam sa pôla u unutrašnjost zemlje. U paklu sam. Uvijaju se fini žuti
plamenovi, lokne mi vatreno vise sve do stopala, bljujem vatru, gutam vatru.
Molim
vas, oslobodite me! Oslobodite me ovog trenutka! Govorim glasom iz školskog
doba, ali razmišljam, sa visokim stepenom svesti, svesna sam koliko je postalo
ozbiljno i padam na pod, koji se dimi, razmišljam i dalje, ležim na podu i
razmišljam, mora da mogu da pozovem ljude, i to punim glasom, koji mogu da me
spasu. Zovem majku i svoju sestru Eleonoru, strogo se držim redosleda, dakle
najpre majku, i to prvim nadimkom iz detinjstva, onda sestru, onda – (kad sam
se probudila pade mi na pamet da nisam zvala oca.) Skupljam svu snagu, nakon
što sam iz leda došla u vatru i tu propadam, sa lobanjom koja se topi, da moram
da zovem hijerarhijskim redosledom, jer posledica je skidanje magije.
Događa
se smak sveta, završeno je katastrofalno padanje u ništa, u svet, u kome sam
luda, hvatam se za glavu kao toliko puta, plašim se, jer na obrijanoj glavi
imam metalne pločice i zaprepašteno gledam oko sebe. Oko mene sede neki lekari
u belim mantilima, koji deluju ljubazno. Slažu se u tome da sam spasena, mogu
da mi skinu pločice, ponovo će mi porasti kosa. Napravili su elektro šok.
Pitam: Moram li odmah da platim? moj otac, naime, neće platiti. Gospoda ostaju
ljubazni, ima vremena. Najvažnije je da ste spaseni. Padam još jednom, budim se
drugi put, ali još nikad nisam pala iz kreveta i nijedan lekar nije tu, kosa mi
je izrasla. Malina me podiže i vraća u krevet.
Malina: Budi mirna. Nije to ništa. Ali kaži mi konačno:
Ko je tvoj otac?
Ja: (očajnički plačem) Jesam li stvarno ovde.
Jesi li ti stvarno tu!
Malina: Gospode, zašto stalno govoriš ’moj otac’?
Ja: Dobro je što me podsećaš. Dozvoli da
razmislim. Pokrij me. Ko bi mogao da bude moj otac? Znaš li, na primer, ko je
tvoj otac?
Malina: Pustimo sad to.
Ja: Recimo da imam neku predstavu o tome. Zar
ti nemaš?
Malina:
Je l’ ti to pokušavaš da izbegneš odgovor, praviš se pametna?
Ja: Možda.
Hoću i ja tebe jednom da obmanem. Reci mi nešto. Otkud ti to da moj otac nije moj
otac.
Malina: Ko je tvoj otac?
Ja: Ne znam, ne znam, stvarno ne znam. Ti si
pametniji, ti uvek sve znaš, poludeću od tvog sveznanja. Zar ne poludiš i sam
često od toga? Ali ne, ti ne. Ugrej mi noge, da, hvala, samo su mi noge
utrnule.
Malina: Ko je on?
Ja: Nikada neću progovoriti. Ne bih ni mogla,
jer ne znam.
Malina: Znaš. Zakuni se da ne znaš.
Ja: Nikada se ne zaklinjem.
Malina: Onda ću reći ja tebi, čuješ li me, reći ću ti
ko je on.
Ja: Ne, ne. Nikad. Nemoj nikad da mi kažeš.
Donesi mi led, hladnu, vlažnu krpu za glavu.
Malina: (odlazeći) Reći ćeš ti meni, veruj mi.
Usred
noći tiho zvoni telefon, budi me uz vrištanje galebova, onda frkću mlaznjaci sa
boinga. Poziv je iz Amerike i kažem s olakšanjem: Halo. Mrak je, oko mene
pucketanje, nalazim se na jezeru, na kome počinje da se topi led, bilo je to
duboko, duboko, zaleđeno jezero, a ja sad visim na telefonskom gajtanu u vodi,
samo na ovom kablu koji me povezuje. Halo! Već znam da me zove otac. Jezero će
uskoro biti možda skroz otvoreno, ali ja sam na ostrvu, koje se nalazi daleko
na pučini, odsečeno je, nema više ni brodova. Želela bih da viknem u slušalicu:
Eleonora! želela bih da pozovem sestru, ali na drugom kraju može da bude samo
moj otac, toliko se smrzavam i čekam na telefonu, tonem, izranjam, ali veza je
tu, dobro čujem Ameriku, u vodi može da se telefonira preko vode. Brzo kažem,
dok grgljam, gutam vodu: Kada dolaziš, ovde sam, da ovde, pa znaš kako je
grozno, nema više veze, odsečena sam, sama sam, ne, nema više brodova! I dok
čekam odgovor, vidim kako se natmurilo sunčano ostrvo, grmlje oleandera se
skljokalo, vulkan je stvorio ledene kristale, i on se zaledio, klima više nije
ona stara. Moj otac se smeje u telefon. Kažem: Odsečena sam, dođi, kada
dolaziš? On se smeje i smeje, smeje se kao u pozorištu, mora da je tamo naučio
tako strašno da se smeje: HAHAHA. Stalno: HAHAHA. Tako se više niko ne smeje,
kažem, niko se tako ne smeje, prestani. Ali moj otac ne prestaje da se tako
glupavo smeje. Mogu li da te pozovem ponovo? pitam samo da bi ova igra stala.
HAHA. HAHA. Ostrvo tone, može da se vidi sa svakog kontinenta, dok traje smeh.
Moj otac je otišao u pozorište. Bog je predstava.
Otac se
slučajno još jednom vratio kući. Mama drži tri cveta u ruci, to je cveće za moj
život, nije crveno, nije plavo, nije belo, ali za mene je, i ona baca prvi cvet
pred mog oca pre nego što nam se približio. Znam da je ona u pravu, mora da
baci taj cvet pred njega, ali sad znam i da ona sve zna, rodoskrvnuće, to je
rodoskrvnuće, ali ipak hoću da je zamolim za ostale cvetove, i u smrtnom strahu
gledam svog oca, otima joj, da bi se osvetio i mami, ostale cvetove iz ruke,
gnječi ih, gazi sva tri cveta, kao što je često tabao iz besa, gazi i skače po
njima kao da treba da uništi tri stenice, toliko mu je stalo do mog života. Ne
mogu više da pogledam svog oca, priljubljujem se uz mamu i počinjem da vrištim,
da, to je bilo to, on je bio, bilo je to rodoskrvnuće. Ali onda primećujem da
ne samo što mama ćuti i ne pomera se, već od početka moj glas nema nikakav ton,
vičem, ali niko me ne čuje, ništa se ne čuje, samo su mi usta širom otvorena,
oduzeo mi je i glas, ne mogu da izgovorim reč koju bih želela da mu doviknem, i
pri ovom naporu, suvih, otvorenih usta, počinje ponovo, znam da počinjem da
ludim i da ne bih poludela pljujem svog oca u lice, samo što nemam više
pljuvačke u ustima, jedva da ga dotakne dah iz mojih usta. Moj otac je
nedodirljiv. Nemoguće ga je ganuti. Majka nemo sklanja zgaženo cveće, to malo
smeća, da bi kuća bila čista. Gde je moja sestra u ovo doba? Nisam u celoj kući
videla svoju sestru.
Otac mi
uzima ključeve, baca moje haljine kroz prozor na ulicu, koje ću, međutim, dati
Crvenom krstu čim otresem prašinu sa njih, jer moram još jednom da se vratim u
kuću, videla sam kako ulaze u kuću drugari i kako prvi razbija tanjire i čašu,
ali nekoliko čaša otac je sklonio na stranu i dok ja drhteći otvaram vrata i
približavam mu se, on uzima prvu i baca je na mene, onda baca jednu pred mene
na pod, baca i baca sve čaše, gađa tako precizno, samo me nekoliko parčića
pogađa, ali krv se u malim mlazovima sliva niz čelo, curi od uha, izbija na
čelu, haljina se umrljala krvlju, jer je nekoliko jako sitnih komadića stakla
probilo materijal, sa kolena mi kaplje mirnije, ali hoću nešto, moram da mu
kažem. On kaže: Samo ostani, ostani i gledaj! Sad mi više ništa nije jasno, ali
znam da ima mesta strahu, ali onda strah nije bio ono najgore, jer moj otac
naređuje da sruše moje police sa knjigama, da, on kaže ’da sruše’, a ja hoću da
se postavim ispred knjiga, međutim, muškarci, cereći se, staju ispred njih,
bacam se pred njih na pod i kažem: Ostavite mi samo knjige na miru, samo ove
knjige, radite sa mnom šta hoćete, radi šta hoćeš, baci me kroz prozor, pokušaj
još jednom, kao onda! Ali moj otac se pravi kao da se ne seća tog pokušaja, od
onda, i počinje da uzima pet, šest knjiga odjednom, poput blokova cigli, i baca
ih tako da padaju naglavačke u jedan stari ormar. Drugari svojim ledenim krutim
prstima ruše police, sve pada uz tresak, Klajstova ”Mrtvačka maska” leprša neko
vreme ispred mene i Helderlinova slika ispod koje piše: tebe, zemljo, volim,
jer žališ sa mnom! i samo ove slike uspevam da uhvatim i priljubim uz sebe,
mali tomovi Balzaka kovitlaju se okolo, Eneja dobija uši, drugari šutiraju
Lukrecija i Horacija, ali jedan drugi počinje, ne znajući šta uzima u ruku,
ponovo da slaže neke knjige u jednom ćošku, moj otac udara čoveka u rebra (gde
li sam već videla tog čoveka, on mi je uništio jednu knjigu u Beatriksgase),
kaže mu prijateljski: Šta, to bi ti baš odgovaralo, i sa njom, je l’? I sad moj
otac namiguje u mom pravcu i ja znam na šta misli, jer čovek se smeje kao da mu
je neprijatno i kaže da bi stvarno želeo, i meni za ljubav se pravi kao da bi
želeo ponovo lepo da se ophodi prema mojim knjigama, ali ja mu ispunjena
mržnjom otimam francuske knjige iz ruke, jer Malina mi ih je poklonio, i kažem:
Nećete me dobiti! A ocu kažem: Uvek si nas sve prodavao. Ali otac se dere: Šta,
sad odjednom nećeš, ja ću, ja ću!
Muškarci
odlaze iz kuće, svaki je dobio bakšiš, mašu svojim velikim maramicama, viču:
Hajl knjiga, a komšijama i svima, koji radoznalo posmatraju, kažu: Dobro smo
obavili posao. Sad su mi STRANPUTICE i ECCE HOMO ispali iz ruke, a ja čučim
omamljena i krvava među knjigama, pa moralo je tako da bude, jer sam ih svako
veče milovala pred spavanje, a Malina mi je poklonio najlepše knjige, to mi
otac nikad neće oprostiti, a sve su postale nečitljive, moralo je da bude tako,
nema više reda i nikad više neću znati gde su stajali Kirnberger i Lafkadio
Hern. Legla sam među knjige, ponovo ih milujem jednu za drugom, na početku ih
je bilo samo tri, onda petnaest, onda već preko sto, i u pižami sam otišla do
prvog regala. Laku noć, gospodo, laku noć, gospodine Volter, laku noć, kneže,
prijatan odmor, pesnici moji nepoznati, lepe snove, gospodine Pirandelo, moje
poštovanje, gospodine Prust! Chaire Thukydides! Prvi put mi večeras gospoda
kažu laku noć, pokušavam da ih ne diram da se ne bi isflekali od krvi. Laku
noć, kaže mi Jozef K.