Prva glava
SREĆNA
SA IVANOM
Ponovo
pušim i ponovo pijem, brojim cigarete, čaše, još su dve cigarete dozvoljene za
danas, jer se između danas i ponedeljka nalaze tri dana, bez Ivana. Nakon
šezdeset cigareta Ivan će, međutim, biti u Beču, najpre će nazvati tačno vreme
i proveriti svoj sat, zatim službu buđenja 00 koja odmah uzvraća poziv, onda će
odmah zaspati, brzo, kako to samo Ivan može, probudiće se kad ga nazove služba
buđenja besan, što svaki put izražava na drugi način, stenje, psuje, kuka. Onda
zaboravlja na svoj bes i uleće u kupatilo da bi oprao zube, otišao pod tuš,
obrijao se. Uključiće tranzistor i saslušati jutarnje vesti. Austrija I. APA.
Slušate kratke vesti: Vašington...
Ali
Vašington i Moskva i Berlin samo su razmažena mesta koja žele da se prave
važna. U mojoj zemlji Ungargase niko ih ne shvata ozbiljno ili ljudi se
smeškaju zbog takvog nametanja kao zbog izjava ambicioznih skorojevića, ne mogu
više da vrše uticaj na moj život s kojim sam uletela u neki drugi, u ulici
Hauptštrase ispred ove cvećare čije ime moram da saznam, i zaustavila sam se
samo zato što je na prozoru stajao buket ljiljana, crvenih i sedam puta
crvenijih od crvenog, nikad ranije ih nisam videla, a pored prozora je stajao
Ivan, ne znam ništa drugo, jer odmah sam krenula sa Ivanom, najpre do pošte u
Rasumofskigase gde smo morali na dva različita šaltera, on na šalter ’poštanske
uputnice’, ja na šalter ’poštanske marke’ i već taj prvi rastanak bio je toliko
bolan da na izlazu, kad sam ponovo pronašla Ivana, nisam mogla da izustim ni
reč, Ivan nije morao ništa da me pita, jer nisam sumnjala u to da ću nastaviti
s njim i u to da ću odmah kod njega, što je, na moje iznenađenje, bilo samo
nekoliko kuća dalje od mene. Granice su uskoro uspostavljene, pa trebalo je
stvoriti malecnu zemlju bez teritorijalnih pretenzija i bez pravog ustava,
opijenu zemlju u kojoj se nalaze samo dve kuće koje mogu da se pronađu i u
tami, kad je pomračenje sunca i meseca i napamet znam koliko ima koraka
dijagonalno od moje do Ivanove kuće, mogla bih i zatvorenih očiju da pređem taj
put. Sad je okolni svet u kome sam do sada živela – uvek u panici, suvih usta,
sa tragovima gušenja na vratu – redukovan na svoj majušni značaj, jer se tom
svetu suprotstavlja prava snaga, iako se ova snaga, kao danas, sastoji samo od
čekanja i pušenja, da se ni najmanji deo nje ne bi izgubio. Moram da odmotam
gajtan od telefona, jer se upetljao, pažljivo, sa podignutom slušalicom, da bi
ponovo bio upotrebljiv, za slučaj nužde, i onda mogu, pre slučaja nužde, već da
okrenem taj broj: 72 68 93. Znam da niko ne može da se javi, ali to mi nije
toliko važno, samo kad zvoni kod Ivana, u zamračenom stanu i kad ja znam gde mu
stoji telefon, neka zvonjenje odatle kaže svemu što pripada Ivanu: ja sam, ja
zovem. I čuće teška duboka fotelja u kojoj rado sedi i odjednom zaspi na pet
minuta, i ormari i lampe pod kojima zajedno ležimo, i njegove košulje i odela i
veš koji je verovatno razbacao po podu da bi gospođa Agnes znala šta da odnese
na pranje. Otkad mogu da okrećem taj broj, konačno moj život više ne protiče,
više ne upadam u bezizlazne situacije, ne događaju mi se nerešive teškoće, ne
idem napred i ne skrećem s puta, pošto zadržavam dah, zadržavam vreme i
telefoniram i pušim i čekam.
Da se,
iz bilo kog razloga, pre dve godine nisam preselila u Ungargase, da još uvek
stanujem u Beatriksgase kao za vreme studija, ili u inostranstvu kao često
nakon toga, onda bi moj život imao bilo kakav tok i ne bih saznala ono
najvažnije na svetu: da sve što mi je dostupno, telefon, slušalica i gajtan,
hleb i puter i dimljene haringe koje čuvam za ponedeljak uveče, jer Ivan to
najviše voli, ili kobasica koju ja najradije jedem, da sve ima marku Ivan, da
je iz kuće Ivan. I pisaća mašina i usisivač, koji su ranije pravili
nepodnošljivu buku, mora da su otkupljeni od ove dobre i moćne firme i mora da
im je ona umirila narav, vrata na kolima ne zatvaraju se više uz onakvu buku
pod mojim prozorima i čak je izgleda i priroda odjednom dospela pod Ivanovu zaštitu,
jer ptice ujutru pevaju tiše i dopuštaju još jedan dodatni kratki san.
Ali još
mnogo više od toga dešava se otkad je došlo do tog preuzimanja vlasništva i
deluje mi neobično što medicina, koja se smatra naukom i to naukom koja rapidno
napreduje, ne zna za tu pojavu: da se ovde, u okolini gde sam ja, bol ublažava,
u Ungargase između brojeva 6 i 9, da je tu manji broj nesreća, da su ređi
kanceri i tumori, astme i infarkti, povišene temperature, infekcije i lomovi,
čak su i glavobolje i osetljivost na vreme sve slabiji, i pitam se nije li moja
dužnost da obavestim naučnike o tom jednostavnom sredstvu da bi nauka mogla da
učini veliki korak napred, jer ona misli da svako zlo može da pobedi sve
lukavijim lekovima i terapijama. Ovde se ublažavaju i drhtava nervoza, velika
napetost, koja vlada ovim gradom, a verovatno i svuda, i šizotimija, šizoid
sveta, njegov ludački, sve veći otvor neprimetno se zatvara.
U
preostalo uzbuđenje spada samo još ubrzano traženje šnala za kosu i čarapa,
lagano drhtanje kod nanošenja maskare i petljanja sa senkama za oči, malim
četkicama za senke, kod umakanja vazdušastih komadića vate u svetli i tamni
puder. Ili vlaženje očiju, koje je nemoguće potisnuti, kad jurim između
kupatila i hodnika, kad tražim tašnu, maramicu, oticanje usana, to su samo tako
sitne psihološke promene, lagani hod koji te čini višom za jedan centimentar i
lagano gubljenje na težini, jer je već kasno poslepodne i kancelarije počinju
da se zatvaraju i onda infiltriranje tih gerilaca sanjarenja, koji podrivaju i
podbunjuju Ungargase, koji su je odjednom okupirali sa svojim divnim
proklamovanjima i jedinom lozinkom koju imaju za svoj cilj, a kako bi ova reč,
koja već danas označava budućnost, mogla drugačije da glasi nego Ivan.
Ona
glasi Ivan. I stalno iznova Ivan.
Protiv
propasti i regularnog, protiv života i protiv smrti, protiv slučajnog toka
stvari, svih tih pretnji s radija, svih tih novinskih naslova koji seju kugu,
protiv prodiruće podmuklosti sa gornjih i donjih spratova, protiv laganog
proždiranja iznutra i protiv nestajanja u čeljustima drugih spolja, protiv
uvređenog izraza lica gospođe Brajtner svakog jutra, čuvam ovde svoj rani
večernji položaj i čekam i pušim, sa sve više poverenja i sve sigurnija i tako
dugo i tako izvesno kako nikome nije dato, jer ja ću pobediti.
Iako je
izvesno da je Ivan stvoren za mene, ipak ne mogu samo ja da polažem pravo na
njega. Jer on je došao da ponovo ojača konsonante i učini ih razumljivim, da
ponovo otvori vokale da bi imali pun zvuk, da učini da mi ponovo reči prelaze
preko usana, da ponovo uspostavi prve pokidane veze i razreši probleme, i tako
ja neću nikako odustati od njega. Uskladiću naša identična početna slova kojima
potpisujemo svoje male cedulje, napisati ih jedno preko drugog, i nakon
ujedinjenja naših imena mogli bismo pažljivo da počnemo ovom svetu da ukazujemo
čast prvim rečima da bi morao da poželi ponovo sebi da ukaže čast, ali pošto
težimo vaskrsnuću a ne uništenju, čuvamo se toga da se međusobno dodirnemo u
javnosti i samo nam se krišom susreću pogledi, jer Ivan mora svojim pogledima
najpre iz mojih očiju da spere slike koje su pre njegovog dolaska pale na
mrežnjaču i nakon mnogo pročišćavanja pojavljuje se ipak ponovo mračna, strašna
slika, skoro ju je nemoguće izbrisati, i Ivan mi brzo preko toga stavlja jednu
svetlu da mi pogled ne bi bio zao, da bih izgubila taj jezivi pogled za koji
znam odakle mi, ali ne sećam se, ne sećam se...
(Još
uvek ne možeš, još uvek, mnogo toga te ometa...)
Ali pošto
Ivan počinje da me leči, nije više tako strašno na Zemlji.