SMRT U MUZEJU MODERNE UMJETNOSTI

 

– Kako biste željeli umrijeti?

– Šta... kako bih?

– Piše: how would you like to die?

– Umrijeti?!

Pod papir na koji zapisuje moje odgovore podmetnuo je Timesov Atlas svjetske povijesti. Ovako ga koristimo kad pišemo noću. Dječak ga lista kad padaju granate.

Čeka moj odgovor i gleda moju ruku koja počiva na krilu. Podsjeća ga, rekao mi je juče, na sićušnu bebu. Previjena je, presvučena, i spokojna. Na stoliću između nas leži moja fotografija. Snimljena je ispred ruševina stare bolnice. Fotoreporteri koji stižu u opkoljeni grad rado snimaju ruševine. Ruka kojom pišem mi je još uvijek bila neozlijeđena ali sam je duboko zavukla u džep. Uvukla sam vrat i uzdigla ramena, kao da mi je hladno ili neugodno. Čini se da izlazim iz fotografije. Ili se to kaže: silazim?

– Dakle, kako bi željela umrijeti? Kako biste željeli umrijeti?

Požuruje me tuđim pitanjem, kao konobar ili prodavač koji opslužuje neodlučnu mušteriju. Nedostaje još obraćanje sa gospođo. Pitanja su mi dostavljena prije petnaest dana. Odlagala sam da odgovorim na njih, dan za danom. U međuvremenu mi se desilo ovo sa rukom. Tako on sada mora da zapisuje moje odgovore. Svoje je predao još prije dvanaest dana.

Ovakve je upitnike dobilo još devedeset osam stanovnika opkoljenog grada. Prije nego stignu do pitanja kako biste željeli umrijeti? odgovaraju šta je sreća, čega se boje, gdje bi željeli živjeti...

Ovo podsjeća na ispovjednike-sveščice u koje se upisuju djevojčice i dječaci, a svrha im je da upitane ohrabre, ne bi li priznali u koga su zaljubljeni. Ali, ovdje ne pitaju u koga si zaljubljen nego – kako bi željeli... voljeli... umrijeti.

Odgovori će se, ilustrirani našim fotografijama, štampati u luksuznom časopisu sa sjajnim koricama. Dio tiraža bit će pohranjen u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku.

Šta hoće od nas? Nešto kao oni ljekari koji izliju dvije-tri kapi mastila po papiru i pitaju pacijenta:

– Na šta liči ova mrlja? Šta vidiš pred sobom?

– Ništa!

– Šta... ništa?!

– Ništa ne vidim!

– Ne pita te se šta vidiš i šta ne vidiš, nego kako bi željela umrijeti... ili, voljela umrijeti. Evo ti, pa sama prevedi kako hoćeš!

Zna za moju nelagodu pred prodavačicama i sad namjerno podražava njihov glas ne bi li me požurio. U ormaru leži par cipela koje nikad nisam obula, osim onda kad sam ih isprobavala u prodavnici, prije četiri godine. Dok sam stajala pred ogledalom, uhvatila sam u njemu pogled prodavačice koji me je unaprijedio u osobu od čije odluke zavisi sudbina pitomaca Doma za siročad. Imala je velike naočale, visoko podignute, do samog korijena nosa. Stakla u njima nisu djelovala kao ona sa dioptrijom, već kao dva prozorska okna, netom oprana. Iza njih su izvirivale mrzovoljne bliznakinje.

– Dakle, gospođo, jesmo li se odlučili? Čekaju me druge mušterije!

– Kod Kristine Verček!

– Koje Kristine?

Muškarci nisu čitali rubriku koja je godinama, svakog utorka, izlazila u lokalnim novinama. Gospođa Kristina Verček, diplomirani kozmetičar, vanredni predavač Više kozmetičarske škole, bila je omiljeno štivo mojih redakcijskih kolegica. Ja sam rubriku Biseri moje kozmetike čitala rijetko i nezainteresirano, sve dok u tri uzastopna teksta nisam primijetila rečenicu koja se ponavlja.

– Opće je poznato da svi želimo dugo živjeti, niko stariti.

Lektorka je riječ opće jednom izmijenila u opšte. Ali, četvrti sam tekst željno iščekivala iz sasvim drugih razloga.

Iščekivana je rečenica ovaj put bila između obraćanja Drage moje čitateljke i savjeta Jedna kašika zobenih pahuljica, prethodno samljevena u ručnom mlinu za kafu... Da li je u onoj jedinoj važnoj rečenici, riječ opće postala opšte, nisam primijetila. Ne sjećam se da sam primijetila. Ja sam tad, naime, očekivala i, eto, dobila poziv!

U petak sam učinila sve da me u redakciji odrede kao dežurnu za ponedjeljak, dan kada portir donosi ružičasti koverat i u njemu tekst Kristine Verček. Zapravo se i nisam morala truditi oko te dežure jer je kolegica spremno prihvatila zamjenu. Namjeravala je tako produžiti vikend odakle će mi (coknula je usnama dok mi se zahvaljivala) donijeti nešto slattttko ...ccc... slatttko! Odgristi prste!

U ponedjeljak sam sjedila u pustoj redakciji i odazivala se pozivu koji je bio samo meni upućen. Riječ stariti sam premazala korekturom. Otvoreni ružičasti koverat je ležao na redakcijskom stolu i mirisao na opore tinkture kakve sam kao dijete voljela posmatrati dotičući staklenke u kojima su bile pohranjene; tamo u vještačkim svetlom osvetljenoj laboratoriji, prostoriji bez ijednog prozora, kamo me je nakon dugih i upornih moljakanja, odvodio moj otac. Kako je samo njegova strogost i hladan izraz lica tamo postajao nešto sasvim drugo. Radna maska čarobnjaka. Ali, moj otac nije pravio kozmetičarske tinkture; nadgledao je smjese i boje u proizvodnji porculana. Ipak se nisam dala zbuniti mirisom ružičaste koverte. Namaz korektorom je već bio suh i ja sam po sloju ispod kojeg je počivala riječ stariti crnom olovkom ispisivala riječ umrijeti. Nisam se osjećala kao lektor koji opće prevodi u opšte ali ni kao lopov sa čudnim predmetom interesa. U polušapatu sam ponavljala umrijeti, onako kako je moj otac, nadnesen nad tinkture, šaputao formule pohranjene u knjige čudnog, oporog mirisa.

Iz dubine, iza betonskih pregrada i zidova, odgovarao mi je tek postojani huk štamparije. Nije se ovaj put miješao sa žamorom glasova iz susjednih soba. Trajao je u mom uhu čak i onda kada je kroz naglo otvorena vrata svom silinom svog krupnog tijela hrupio redakcijski veseljak i gromkim glasom upitao:

– Pišeš nešto za... odgristi prste? Nešto slatttko...ccc?

Sutradan je telefon u redakciji zvonio već u 8 i 30. Tad su tamo oni koji pokušavaju izbjeći neku kućnu mukicu (izraz krupnog veseljaka) ili oni, koji kao ja ovaj put, očekuju važan poziv.

Na liniji je, naravno, bio glas gospođe diplomiranog kozmetičara, vanrednog predavača Više kozmetičarske škole i uvažene saradnice lokalnog lista s tradicijom njegovanja kozmetičarske tematike – sve u glasu gospođe Kristine Verček. Odmah sam se izvinila u ime redakcije i objasnila da se greška, vjerovatno, potkrala, u štampariji. Ali, ona kao da je zvala zbog drugih razloga. Sopranom mi je izdiktirala kakav tip kože imam; upozorila me, zrelim ženskim altom, na podočnjake; i, najzad, nesumnjivim baritonom, završila:

– Onda gospođo, očekujem vas sutra. Tačno u osamnaest časova. Zapamtili ste adresu? Pazite, na četvrtom sam katu, a stubišna rasvijeta ne radi!

Moje da nije uspjelo preteći metalno klik u slušalici.

Do vrata na kojima svetluca fluorescentna pločica sa natpisom dipl. kozmetičar, K. Verček stižem kroz dugo i mračno stubište, u dva navrata pokolebana i spremna da odustanem, ne odazvavši se pozivu. Osoba koja mi otvara vrata ima jaku, tamnu nausnicu.

Ne tako davno je čitateljkama poklonila čak tri savjeta kako se depilira maljavo žensko lice. Ali, brčići vanrednog predavača više kozmetičarske škole me se nisu dojmili kao obućareve poderane cipele. Podsjetili su me, ti fini brčići, na nečije ženske likove (moj prijatelj pisac koji kaže da ne vidi već sluša lica, tvrdi da likovi uopće i ne postoje). Mislim, čini mi se, na likove M. Pavića. Često imaju brkove i ponosno ih nose, ponekad čak i u svečane kike spliću.

Ali, ovo je bila scena iz mog života (možda ni život pa ni moj ne postoji?) i na nju je bilo teško primijeniti razloge literature.

Ali, šta je – tu je, stala sam ispred osobe, nesumnjivo gospođe, koja je imala jače izraženu nausnicu. Ponosno ju je nosila, kako kad se ukazala iza zatvorenih vrata, gdje onoga ko je ugleda iz stubišta zaslijepi jaka unutrašnja svijetlost, tako i u sobi, improviziranom kozmetičarskom salonu, gdje u punoj svjetlosti oko razabire najsitniji detalj.

Ponosno mi je ponudila i svoju brošuru Biseri moje kozmetike. Ne čekajući da se osmijeh ispod ponosne nausnice hladno ugasi, kako to biva kod razbuđenih čarobnjaka, odmah sam počela kopati po torbici i novčaniku. Ali je Kristina Verček naglo sklopila svoj osmijeh, kao laku lepezu. Jer, vrijeme neumitno teče u ovom salonu kamo dolaze one koje hoće dugo živjeti ali ne stariti... umrijeti?

– No, poslije ćemo o knjizi. Prvo kompletan tretman!

– Bojiš li se ti smrti?

– Ne bojim!

 

On lupka olovkom po poluispisanom papiru i Atlasu svjetske povijesti pod njim. Tješi me ili požuruje?

Ali, ja se ne bojim. Ipak, htjela bih mu reći za onaj strašan osjećaj da kasnim... da sam pretečena i gubim osjećaj prisutnosti. Ni tamo si, ni ovamo. S nogama koje se klate. Kao onog davnog dana, dok sam čekala majku. Kroz mračno stubište smo stigle do vrata sa mesinganom pločicom. Na njoj je, valjda, trebalo biti izgravirano Dentista... Visoki muškarac u bijelom mantilu je otvorio vrata i širokim pokretom ruke pokazao majci u pravcu gdje je ona nakon samo dva-tri koraka nestala. On je ušao za njom i druga su se vrata za razliku od onih teških, bešumno zatvorila. Ja sam ostala u čekaonici, stiješnjenoj između dvoja vrata. Sjela sam na plastičnu stolicu i neko vrijeme uzalud pokušavala da ne klizim niz njenu površinu. Oslonila sam se svom težinom i najzad uspjela. Prelistavala sam ilustrirani časopis koji je majka kupila na dolasku ovamo. Bio je pun fotografija djevojaka sa bujnom kosom, začešljanom od lica. Sklopila sam ga, rukama počela dodirivati kosu i onda naglo savila gornji dio tijela ka koljenima. Ispod koljena sam nazirala noge. Klatile su se ne dotičući žute vinas-pločice. Na stopalima – uske cipelice sa modrim satenskim mašnicama. Odjednom je na svijetu postojao samo njihov jednostavni, uporni pokret. Lijeva mašnica, pa desna mašnica, lijeva, pa desna... dvostruko klatno.

Ka stolici, od stolice, ka stolici, od stolice.

Začuo se prodoran ženski vrisak.

Nisam željela pobjeći. Niti sam osjećala sažaljenje. Čak ni onaj sebični osjećaj koji dijeli srećne od nesrećnih, zdrave od bolesnih, žive od mrtvih. To se ne dešava meni, pomislimo kad se vraćamo sa pogreba. Blatnjave cipele otiremo o travu, vrat uvučemo između ramena, šake skupimo u pesnice i porinemo duboko u džepove.

Ništa od svega toga! Osjećala sam tek užas bića koje još nije savladalo tešku i konačnu obavezu. Da kažem: kao učenik koji bulji u složen zadatak a svi su ostali ispisali zadaćnice i napustili učionicu... bilo bi nedovoljno i mlako. Nedoraslo užasu djevojčice čije se noge klate.

– Onda djeco, ko će prvi primiti vakcinu. Hajde da vas vidim.

Nasmijana, lijepa mlada žena sa bijelom kapicom uglavljenom u krutu frizuru koja se zlatasto presijava, gleda iznad naših glava.

– Ja!

Ne znam da li sam već tada bila prerasla one uske cipelice, ali se sjećam da sam, prelazeći kao lunatik cijelu dužinu prostorije, jednom rukom zavrtala rukav na drugoj.

Pred iglu sam stala sa tankom, golom mišicom čija je blijeda koža bila lako naježena. Odlična je ali nekako odsutna... čula sam jednom kako majka prenosi ocu ono što joj je o meni rekla učiteljica. Neka u tome bude razlog što sam, javljajući se da prva primim vakcinu, prešutala da je majka, pethodno obaviještena, poručila učiteljici (sve je pisalo na ceduljici koja je bila skrivena u mom džepu) da vakcinu ne smijem primati jer sam godinu dana mlađa od ostalih u razredu, i imam alergiju...

Tako sam pretekla užas iz čekaonice sa žutim vinas-pločicama. Sutradan sam imala ruku čija je mišica podsjećala na unutrašnjom vatrom napuhan duguljasti balon. Koliko me je boljelo, koliko je sve to trajalo, i koliko sam prijekora u vrućici čula... više nije važno, niti se sjećam. Samo znam da sam nakon dužeg izbivanja, u učionicu ušla ponosna. Prisutna! Čak i ne tražeći potvrdu ovom osjećaju u pogledu učiteljice čiju boju očiju ne pamtim, ali pamtim guste crne šiške nad njima.

– E sad moje dame, koja će prva?

Gospođa Kristina Verček stala je između dva ležaja. Na lijevom sam ja, na desnom mlada žena koja je stigla dva-tri minuta poslije mene i unijela u sobu miris nepoznatog parfema.

Vlasnica ponosne nausnice stoji između nas dvije. U desnoj ruci drži vlažnu kozmetičarsku masku, i čeka da odlučimo na čije će je lice prvo spustiti.

– Ja!

Žena s druge strane nije mogla znati da je ovo prisvajanje prvenstva više posljedica jednog davnog događaja, nego žurbe. Ipak mi je, kad sam se osvrnula, uzvratila izrazom savršenog razumijevanja.

Gledamo se onako kako se gledaju svijetla i tamna žena, svjetlokosa i tamnokosa, kako se nikada ne gledaju žene koje su jedna drugoj podvarijanta i podvrsta. Gledamo se kao žene u porodiljskoj sali, svaka sa svojim čedom u sebi.

Iz salona Kristine Verček sam izašla u prohladno, ljubičasto veče, ali mi je koža bila zažarena zbog kompletnog tretmana. U salonu je ostala maska i pod njom lice tamne žene. Tijelo joj je bilo ispruženo kao ležeća figura na sarkofagu.

Opet sam postala neredovan čitalac rubrike Biseri moje kozmetike. Brošuru koja je krunisala kompletan tretman i utrostručila cijenu boravka u salonu autorice, nisam čitala. Poklonila sam je koleginici koja se sa produženog vikenda vratila kao leptirica, ali bez obećanog poklona. Kad je grad opkoljen, protjerali su je iz njenog stana, s onu stranu obruča. Stigla je bez ičega u rukama i džepovima. Od cipela, imala je samo desnu. Preko noći je ostarila. Više nije leptirica.

Lice tamne žene sam srela još jednom.

– Zar ona ne leži još uvijek tamo, pod maskom, pomislila sam, ugledavši je na aerodromu, u trenutku kad je glas spikera najavljivao moj let.

Sjedila je sa trojicom muškaraca koji su nešto živo raspravljali i sve vrijeme gledali u njenom pravcu. Čak su se preko stola naginjali prema njoj ali ona nije uzvraćala onom tipično ženskom gestom uzmicanja. Između kažiprsta i srednjeg prsta je imala nepripaljenu cigaretu. Jagodicom palca je dodirivala gornju usnu. Podbradak joj je bio priljubljen uz vrat. Kao da je iskušavala koliko može saviti glavu, mirujući pri tome tijelom. I smješkala se. Onako kako rade žene kad puste da muškarci govore, govore, govore. Onda samo uzdahnu i kažu Molim. Spuste ruke s nepripaljenom cigaretom i jagodica palca mazno sklizne sa ovlažene gornje usne.

Prolazim kroz dugi ostakljeni tunel. Stežem torbicu. Osvrćem se. Opet se gledaju tamna i svijetla žena. Jedna žuri. Druga sjedi i smješka se. Ima li iza ovog, Molim i uzdah.

Fotografiju ovog lica, uslikanog kao za pasoš ili liču kartu, vidjela sam u osmrtnici, godinu dana nakon što je grad opkoljen.

Gledamo se. Sad: odsutna i prisutna dama!

Osmrtnica je obavještavala da je mlada žena preminula u Rimu, nakon teške i kratke bolesti. Pod ožalošćeni su bila upisana tri imena. Kao kad umre neko iz onih rijetkih, gradskih porodica koje se godinam tanje i čekaju da se konačno okupe s onu stranu i da se više niko ne potpisuje kao ožalošćeni.

Tri mjeseca poslije, opet isto lice u osmrtnici. Ovaj put fotografija slična onima što se vade iz porodičnog albuma. Na jednom ramenu se vidi nečija ruka. Lik je mekši i blaži nego na prvoj osmrtnici. Kao da se osvrće u pravcu ruke koja joj je obgrlila rame.

Osmjehivala se kao ono veče kad su nam se pogledi sreli a između nas je stajala ruka sa pripremljenom maskom.

Osmrtnica je ovaj put obavještavala da su njeni kremirani ostaci, preveženi iz Rima, položeni u grobnicu na gradskom groblju Lav. Kao ožalošćeni oglašavala su se dva imena. Još samo dva i konačno će se okupiti.

On ponekad putuje iz opkoljenog grada. Za to trebaju specijalne propusnice. Putuje avionom-transporterom koji leti za Anconu odakle se iz svih krajeva dalekog svijeta u opkoljeni grad šalje hrana i medicinska pomoć. Uz hranu i pomoć stižu fotoreporteri, i upitnici – slični onom koji pita How would you like to die?

Na aerodromu u Anconi, mora satima čekati na mjesto u avionu. Ali, dok čeka, on može mnogo toga da vidi. Vidi ljude koji dolaze, njihove razloge i nemanje razloga.

Čovjeka koji je sve vrijeme čekanja sjedio između dvije torbe, a na krilu stezao kutiju neobičnog oblika, vidio je onaj dan kad je na let u opkoljeni grad čekao deset sati.

Kad je glas spikera, najzad, objavio let i imena deset od stotinjak prijavljenih putnika, one su dvije torbe među prvima stigle do vojnika koji provjerava propusnice i mjeri težinu prtljaga. U opkoljeni grad, osim težine svog tijela, putnik smije unijeti još trideset kilograma prtljaga. Dvije torbe nisu bile teže od trideset kilograma, ali je vojnik koji ih je mjerio, očito mrzovoljan, tražio da se uz njih na vagu priloži neobična kutija. Počela je tiha ali žustra rasprava, vojnik je bio sve uporniji i mrzovoljniji te je nastao zastoj zbog kojeg se mrzovolja počela prenositi i na ostalih devet putnika u redu. Neko se pažljivo zagledao u onu kutiju, a onda je zbunjeno nešto došapnuo prvom putniku do sebe. Uskoro je tihi šapat prošao redom i okončao se čudnom šutnjom. Samo je vojnik istrajavao u prvobitnom raspoloženju te se ona kutija ubrzo našla na vagi, stiješnjena između dvije torbe. S njom je ukupan prtljag težio nešto više od trideset kilograma. Prije nego je slavodobivi izraz vojnikova lica prešao u glasnu objavu, ruka koja je deset sati čekanja počivala na čudnoj kutiji je već otvorila prvu torbu i odatle nasumice izvukla veliku limenku kompota sa ananasom i veliko pakovanje cigareta koje sadrži deset kutija. Težina je najzad bila manja od dozvoljene. Možda su cigarete bile nepotrebno izdvojene. Ali putnik više nije gledao vagu i vojnika. Zgrabio je svoje dvije torbe. U jednu od njih ubacio je onu kutiju.

Čudna kutija putuje ostaklenim tunelom koji vodi do aviona. Prah mlade žene koja je jednom ležala sa moje desne strene, u kozmetičarskom salonu gospođe Kristine Verček, putuje za opkoljeni grad. Na uštrb velike limenke kompota od ananasa! Ili na uštrb deset kutija cigareta.

– Bilo bi dobro ovako i zaspati, rekao je onaj dan, u kozmetičarskom salonu ženski glas. Moj ili glas one žene? Svijetle ili tamne dame? Glas Kristine Verček sigurno nije bio. On je iz soprana već bio prešao fazu zrelog ženskog alta i postao bariton. Ali, ne može biti ni da je bio moj. Jer, već mi je na licu bila vlažna maska i usne pod njom čvrsto stisnute.

Ali, kad jednom zađeš u prostoriji bez prozora, a punu tajanstvenih tinktura pohranjenih u staklenku lijepih oblika, kad jednom oslušneš pustu prostoriju i postojani huk iza dalekih pregrada, kad osjetiš laku jezu koja se spušta iz potiljka niz kičmu dok se suši namaz korektora po već ispisanoj riječi... tad ipak može biti. Može biti da je onaj glas ipak stigao iza stisnutih usana i da nije rekao zaspati nego umrijeti.

– Onda?

– Moram li?

– Šta... umrijeti?

– Ne... moram li odgovoriti na ovo pitanje?

– Ne moraš. Ali, već si na tri pitanja odgovorila kao i da nisi. Ne znam, ne mogu reći, ne razumijem pitanje... evo ti pa sama pogledaj.

– Znam, znam... neka onda bude kako sam već rekla: kod gospođe Kristine Verček.

– Ovo je namijenjeno ljudima vani. Oni će ovo čitati. Bojim se da ni ovdje niko, ili rijetko ko zna ko ti je ta gospođa... reče li...Verček? Ali, hajde da vidimo šta se iz toga da napraviti... kako to izgleda... Šta to znači...

– Ne znam tačno. Unutra si i vani si. I pokriven i otkriven. I ne vidiš nikoga i tebe vide ali ti to ne smeta... nekako...

– Da ti napišem: u snu?

– Može. Kako si ti odgovorio?

– U snu...

Ponavlja moje pitanje kao eho ili mi potvrđuje da je upravo tako i on odgovorio?

– Dobro, neka bude – u snu.

– Nemoj – neka bude. Poslije se predomisliš a odgovor je već u štampariji i to daleko, gdje ne možeš zanovijetati i moljakati... onda ću ti ja biti kriv.

– Ne, baš sam to htjela reći... u snu... Ali, zar nisu mogli pitati kad želiš a ne kako želiš umrijeti?

– Mogli su da su tebe pitali. Ali nisu! Hajde dosta, već je kasno.

Piše odgovor pored odštampanog pitanja. Sklapa papir i njime obuhvata moju fotografiju koja je ležala na stoliću između nas. Fotografija i odgovori su najzad u ružičastoj koverti. On je zatvorenu, ovlaš rukom poravnava, kao da joj provjerava debljinu. Ostavlja je uz olovku i upaljenu svijeću.

– Da gasimo? Skoro će ponoć.

– Idi ti. Ja ću brzo. Samo da...

On je već u spavaćoj sobi. Odnio je i Timesov Atlas svjetske povijesti. Možda mi je, požurujući me, iznudio neželjen odgovor? Koverat je već zatvoren.

Naginjem se glavom ka koljenima i gledam niz noge na čijim stopalima, ovaj put spuštenim na tle nema modrih satenskih mašnica. Tek tople krznene papuče koje mi je donio iz Ancone nakon one prve strašne zime u opkoljenom gradu. Sutra, čim on ode iz stana, potražit ću u ormaru nenošene cipele, kupljene prije četiri godine.