ŽEĐ NA BROJU DEVET

 

– Hristos se rodi!

Znala sam! Slutila sam ovo. Kao što sam danima, mjesecima, prolazeći pored ovih ubogih sivih vrata osjećala da iza njih živi lice sa plavim očima.

Nikad na njih nisam pokucala. Niti na bilo koja vrata u ovom ulazu, osim na ona u suterenu. Na njima je velika plastična pločica i kitnjasto ispisana riječ: KUĆEPAZITELJ.

U njihovom okviru, kao da zauvijek i oduvijek tu stoje: kućepazitelj i troje djece. S lijeve očeve strane je jedno. S desne dvoje. Da se otac izmakne i djeca približe, bila bi jedno drugom do uha ili obrve.

Ono najmanje, s lijeve strane, jednom rukom se pridržava za očeve pantalone. U drugoj ruci ima komad suhog kolača. Neobično je velik, zlokobno velik. Dok sam pozdravljala kućepazitelja i bojažljivo mu se predstavljala, sićušno lice iza velikog komada kolača se već grčilo u bolnu masku.

– Ako sam dobro shvatio...

Nisam uspjela do kraja čuti kućepaziteljevo pitanje, već sasvim obuzeta strepnjom. Dijete bi se moglo ugušiti? Ono je brzo spustilo preostali komad kolača, tužno uzdahnulo i počelo da štuca. Kako god zaustim da nešto kažem, ono štucne. Grlo mi je suho. Kao da su se odjednom i nepovratno u njemu izravnali svi fini, sićušni nabori sluzokože koja se pretvorila u bolnu, zategnutu opnu. Ako potraje, mogla bi da iskoči. Napeti, prozirni mjehur koji se pojavi kad rasječeš svježu ribu. Ali ja nemam peraja. Tek bespomoćno opuštene ruke i u jednoj od njih, u zgrčenoj oznojenoj šaci, komad papira koji trebam predati kućepazitelju. Papir potvrđuje da su u ulaz broj devet doselili novi stanari: nosilac stanarskog prava su dva člana domaćinstva. Ispod sedam kratkih, mašinom otkucanih rečenica, plave se dva potpisa i pečat. Ali, kućepazitelj je temeljit i spor. Pomno zagleda obavijest, a onda, kao da nešto sravnjuje: moje lice, ruke, noge. Svečano progovara i najmanje dijete se još jače pripija uz njegove pantalone.

Za to vrijeme drugo dijete ravnodušno grize preostali komad kolača. Opet bolni grč i opet štucanje. I najstarije je dijete došlo na red. Guta mirno i ravnodušno. Zvuk koji se javlja iz dubine njegovih prsa je najjači u novonastalom troglasu. Najmlađe me dijete strogo gleda. Nešto od mene očekuje? A ja sam sasvim nespremna zakucala na ova vrata!

Otac im se nakašljava. Jednako svečano kao što je i progovorio. U jednoj ruci drži moj papir, u drugoj sivu dvolisnicu. Govori mi da je neobično lijepo (...i krasno se poklopilo...) to što je doseljenje novih stanara palo u vrijeme donošenja važne odluke na broju devet. Zbor stanara broj devet je odlučio da energično reagira na učestale, neželjene posjete nepoznatih i neodgovornih noćnih prolaznika. Oni navrate često u ovaj ulaz (kućepazitelj se dok ovo govori bolno nakašljava i povjerljivo naginje ka meni te vidim kako mu rumenilo obliva suhe obraze) da se (kućepazitelj sada šapuće) da se pomokre. On lično je predložio da se kupi nova brava i ključ za svakog stanara. Ulaz broj devet bi se noću zaključavao. Prijedlog je već izglasan i novim stanarima predstoji da se pridruže...ili... možda ne?! Zajapureni obrazi predlagača postaju blijedi a njegova usta se grče. Glas odaje razočarenje.

– Na vama je da odlučite da li ćete uzeti učešća u realizaciji jednoglasne odluke stanara broj devet!

Nema više kolača. Sva tri djeteta bulje u mene a njihov otac mi svečano predaje olovku i papir položen na komad čvrstog kartona. Potpisujem se ispod teksta odluke stanara broj devet. Samo da što prije izmaknem sve zaraznijem troglasu! Baš ni mrva nije preostala od onog zlokobnog kolača. U dubini prsa osjećam slabu bol. Ne mogu da se sjetim: od kada i od kuda poznatu?

Dok sam dugim koracima grabila uz stepenice, preskačući ih sve po dvije, sjetila sam se da suhe kolače djeci ne treba davati bez gutljaja mlijeka. To negdje piše. Ako pronađam taj papir, možda isječak iz nedjeljnog dodatka novinama, pokucat ću na ona vrata i ukoriti nemarnog oca. Hoće li se opet pojaviti sa sva tri djeteta?!

Ah, ta nova lica koja se pomaljaju iza nepoznatih vrata. Moj čudni tetak koji je rado gladio vrh lijevog brka (desni brk nije ni imao) znao je reći:

– Nova su lica lažni mamci. Niti ih gledati. Niti ne gledati. Onô iz tebe ionako izroni! Plop!

Zadihana sam se uspela do posljednjeg sprata, u žurbi otključala vrata, ubrzo pod bosim nogama osjetila prijatnu hladnoću podnih pločica u kuhinji. Povukla sam vrata na hladnjaku, ali me dočekala tek poluispražnjena plastična boca ulja. Makar vode ima na česmi, mogla sam se sjetiti da je ovo bila sasvim obična žeđ. Ali, ja sam u hladnjaku tražila tetrapak mlijeka. Plavo-bijeli tetrapak sa utisnutim datumom roka upotrebe. Ovaj put ne bih zahtjevno pogledala u datum. Da li bi mi ruka znala napraviti onaj kratak, precizan rez nožem po jednom od gornjih ćoškova tetrapaka?

– Žeđ je viši oblik gladi, govorio je moj ljevobrki tetak.

Žurila sam u bijelu unutrašnjost hladnjaka osvijetljenu sićušnom blještavom sijalicom i znala da će mi porodični čudak na um padati bezmalo svaki dan.

– Na koga prvog pomisliš u novom stanu, s njim ti je u mislima vjekovati!

I ovo je on rekao. I sukao je pri tome lijevi brk.

Opet on!

Ipak, uslijedili su mirni dani i mjeseci. I nije bilo novih lica. Niti lažnih mamaca. Niti sam više kucala na nepoznata vrata. Smirio se u mom sjećanju lik ljevobrkog tetka. I žeđ je bila sasvim obična.

U skladu sa jednoglasnom odlukom stanara broj devet, imali smo ključiće za bravu na ulaznim vratima. Počeli smo se navikavati na novi stan, hladnjak je bio pun, a u ulazu broj devet zavladao je dug period bez donošenja novih, važnih odluka.

Navikli smo se na raspored raznobojnih vrata, na mirise i zvukove po kojima smo i žmireći raspoznavali spratove. Obznanili su se oskudni znaci života stanara ulaza broj devet. Zaboravila sam troglas štucanja. Iza vrata u suterenu tek ponekad, u prolazu, čula bih dječije glasove i smijeh. I očevo nakašljavanje! Mora da kućepazitelj na broju devet smišlja novu, važnu odluku.

Ulaz broj devet je postao obična navika. Kao kratka vježba razgibavanja pred ulazak u stan sa mirisom mentola. Pauze koje traju između dva zvuka ili mirisa zavise od umora i brzine koračanja.

Na prvom je spratu zvuk šivaće mašine. Neumorno radi metalna pčela. Preko puta su vrata iza kojih se čuje muzika. Nečija ruka klizi po radio-skali. Na drugom spratu je mesingana pločica sa velikim debelim klobucima na slovu B. Pričvršćena je na vrata iza kojih se čuju ženski i muški glas. Njen je glas jak i po nekoliko puta ponavlja istu rečenicu. Kad utihne ponavljanje, oglasi se muški glas.

– Ne viči. Čujem te. I zatvori vrata. Propuh je. Bože dragi, ima li ikoga u ovoj kući da me čuje?

Preko puta su vrata sa zvucima kuhinje. Začudo, nema njenih mirisa. Tek zveckanje emajla, porculana, escajga...

Na trećem spratu nema zvukova. Iza desnih vrata stiže miris svježeg kruha, ponekad cimeta i vanile. Preko puta su vrata koja kriju nešto što zaudara na bolnicu. Ponekad namjerno skrenem bliže njima. Osjetim vrelo probadanje u potiljku i ubrzam uz stepenice koje slijede. Žurno uđem u naš stan ali u potiljku još neko vrijeme osjećam lako peckanje.

Na četvrtom spratu nešto struže po vratima. Cvili, laje. Kad se vrata otvore pojave se dječak i pas. Sustiže dječak psa niz stepenice. Osvrne se tek na sljedećem odmorištu i u žurbi promrsi:

– ’Bar dan!

Preko puta je tišina. Najtiša vrata u ulazu broj devet. Bez mirisa koje bih prepoznala. Ovo nije tišina praznog stana. Niti ona koja vlada u stanovima pretrpanim teškim, starim namještajem. Ja moram da je prepoznam! Tu naročitu, pritajenu tišinu!

Možda bi na ovakva vrata trebalo spustiti uho. Ili metalni krug stetoskopa. Može li se stan osluškivati kao što se osluškuje dubina ljudskih prsa?

Ali, nisam to učinila! Kao što sam se uvijek bojala ruku zavući u utrobu očišćene peradi i odatle, jednim pokretom, naglim i kratkim, iščupati preostalo, modro srce.

Ubrzo su se uboga vrata počela oglašavati bojom. Pojavila se u stakalcu kroz koje se viri iznutra. Kao laka, plava sjena. I bilo je tako dan za danom. Baš tako da pomislim kako me iznutra, skriven i pritajen, neko plavook posmatra. Gleda me dok se uspinjem do posljednjeg sprata i u prsima osjećam uzbrzane otkucaje srca.

Nije dijete. Odalo bi se već smijehom ili šumom. A plavooka su vrata i dalje bila savršeno tiha. Uz njih je, s unutrašnje strane, priljubljen neko navikao da dugo i strpljivo čeka. Neko ko više ne mjeri vrijeme.

Starac? Starica? Usamljene stare žene često ovako vire. Na njihova vrata rijeto ko zakuca.

Počela je moja igra s plavim. Zastanem kod vrata i dignem ruku kao da hoću nekoga pozdraviti. Onda je naglo spustim ka kosi i popravim frizuru. Plavo bešumno nestane.

Ili se osmjehnem. Gledam u plavo. Onako kako se ponekad nasmiješim starcima koji sjede na klupama u parku. Plavo tad ostane uokvireno u krugu stakalca. Ne odaje se čak ni slabim šumom.

Dešava mi se da koračam odsutno, naročito jutrom kad je dan hladna voda u koju treba zagaziti. Prođem tad pored plavookih vrata, ali se brzo sjetim, zastanem. Poželim da se vratim. Čini mi se da je bez plavog moj dan uskraćen za početak.

– Dan bez početka, dan bez kraja!

Govorio je, ah, opet, moj ljevobrki tetak.

A ja volim kraj dana. Volim senoviti mir posljednjeg sprata i miris mentola. Pred veče je jači i blagotvorno miluje suhe nosnice. Bilo bi strašno da dan nema kraja a u grudima, iz dubine, nešto nepoznato i razapinjuće narasta.

Ponekad pomislim: možda je nestalo ono plavo.

I odahnem: tu je!

A šta ako se vrata otvore? Na to nisam računala.

Ipak se desilo.

Prije nego se plavo obznanilo u dva sitna oka s rijetkim, svijetlim trepavicama i zarobljenom suzom, osoba koja me je mjesecima, tiho i postojano posmatrala, oglasila je svoje neobično, rusko ime i prezime.

Ruskinja na broju devet.

Zvuk njenog imena stigao je prožet troglasom štucanja. U jedan glas su tri kućepaziteljeva djeteta rekla:

– Tata ljubazno pozdravlja nove stanare. Ljubazno moli da potpišete ovdje. Zbor stanara odlučuje o kupovini nove kante i metle za čišćenje stubišta.

– Žute kante!

Prvo se odvaja glas srednjeg djeteta. Slijedi ono najmlađe:

– Stara kanta se raspala! I metla!

Najstarije dijete se bolno nakašljava. Stoje jedno drugom do uha. Gledaju u mene i ja osjećam bol u dubini prsa.

Počinje poznati troglas. Ali nema kolača. Mora da su ga, kucajući od vrata do vrata, već pojeli. I mora da je to komad uvijek istog kolača. Suhi se kolači dugo održe i teže ih zahvati plijesan. Do posljednjeg sprata su tri kućepaziteljeva djeteta, glasnici važne odluke stanara broj devet, pojela i zadnju mrvu odlomljenog komada. Preostao je tek grozni troglas.

– Iza tetke Galine, reklo je najstarije dijete pružajući mi olovku, papir i komad čvrstog kartona pod njim.

– Tetka Galine Nikolajevne, dodaje srednje dijete a najmlađe uslužno klima glavom.

I tako sam se potpisala ispod dugog i nečitkog potpisa Nikolajevne Galine. Pri tome sam osjećala sve jaču bol u prsima i pomislila da bi djeci trebalo dati po gutljaj mlijeka. Barem pet plavo bijelih tetrapaka sa svježe utisnutim datumom bilo je u hladnjaku. Ali, kako tuđoj djeci ponuditi mlijeko? Ispičali bi to ocu. Bilo bi sumnjivo, uvrijedljivo.

Otišla su, štucajući, tri kućepaziteljeva djeteta. Ocu će javiti da je odluka jednoglasno potpisana. On će ovo ispisati svečanim rukopisom. Papir će priljepiti na oglasnu ploču kod ulaznih vrata. A ime Galine Nikolajevne preostalo je u našem stanu zajedno sa zvukom štucanja. Kao lice viđeno u smrskanu ogledalu. Prevedeno u zvuk pokvarenog muzičkog automata.

– Kad useliš u kuću u kojoj živi Ruskinja, tu ti je dočekati starost.

Govorio je moj čudni tetak. Preostale su poslije njegove smrti dvije debele sveske ispisane sve ovakvim besmislicama. I baš mi one na um padaju od kada smo doselili u ulaz broj devet. U porodici se šaputalo da mu je jedna Ruskinja pojela desni brk, zagrcnula se i umrla. I da je tetak poslije toga odustao od pravila da se u kući s Ruskinjom dočekuje starost. Starost i smrt (nju nije rado pominjao ljevobrki tetak) dočekao je u kući bez Ruskinje. U kući u kojoj nikad nije živjela niti se od pohlepe za muškim desnim brkom zagrcnula niti jedna Ruskinja.

Oni koji su ga pred smrt posjećivali uglavnom su šutjeli i slušali njegov neumorni glas i čudne besmislice. Ipak je bilo zanimljivo slušati ljevobrkog tetka.

Neko je, doduše, tvrdio da je tetak desni brk svaki dan izbrijavao. Desnom rukom je činio važne pokrete. Nije mu preostajalo vremena za besmislice kao što je zavrtanje brka. Lijeva ruka i lijevi brk – to je već išlo!

U ulazu broj devet još nisam dočakala starost (tetak nije rado pominjao smrt) ali sam dočekala prvi veliki prasak koji je pao na grad i ovaj ubrzo postao opkoljen.

Sva su se vrata skoro u istom trenu otvorila i stanari sjurili u podrum. Strašni zvukovi čovjeka tjeraju u dubinu, makar ona bila smrdljiva i vlažna kao podrum u ulazu broj devet.

Pod jedinom sijalicom u podrumu, slabom i treperavom, ugledala sam dva sitna plava oka i znala: To mora da je ona! Galina Nikolajevna!

Jedno je oko sitnije. Smanjilo se od povirivanja kroz sićušni stakleni krug? Iz drugog oka treba svaki čas da krene zarobljena suza. Od dugog se čekanja pretvorila u mutnu, gustu kap, nepriličnu plavom oku, makar ono bilo i staračko. Preda mnom je sitna, mršava, neugledna starica, neslična privlačnom zvuku svoga imena. U satenskoj je kućnoj haljini po čijoj su smeđoj podlozi otisnute modre i zelene ruže. Pod podrumskom sijalicom koja podrhtava od snažnog praska, oči Galine Nikolajevne djeluju kao dva iskrzana, sintetička smaragda. Tužna, anilinska imitacija. To nikako ne mogu biti oči tajanstvenih Ruskinja, onih iz dugih, romantičnih romana koje čitaju djevojke uz dnevnu svijetlost, kod odškrinutog prozora.

Preko haljine je ogrnula ružni sivi prsluk. Galina Nikolajevna!? Moja prva Ruskinja. Ovakve sigurno nemaju skupocjenog kovčega u kojem iz daleke Rusije nose krasnu balsku haljinu sa dugim, predugim šlepom, dostatnim da se od njega iz godine u godinu šiju sve nove raskošne haljine. Kad se istroši šlep, u dubokoj starosti umre Ruskinja. Preostane balska haljina donijeta iz Rusije. U njoj pokopaju Ruskinju.

Ali, sve je to neka luda bajka ili, opet, neka od besmislica mog čudnog tetka. Ne, ovo nikada nije rekao ili zapisao niti u jednu od one dvije sveske. Ali je rekao baš toliko i baš tako da ja, evo, u vlažnom i mračnom podrumu tragam za praznim listom u nevidljivoj svesci. Je li tetak izmišljao? Lijevi mu je brk bio sasvim stvaran!

Lijepa pitanja u noći u kojoj po opkoljenom gradu padaju usijane kugle. Grlo mi je suho. Čujem dječiji vrisak. Dječak kaže:

– Mama, ja sam žedan.

To je, dakle, to. To što treba da bude! Spustiš se u podrum, osjetiš silnu žeđ a gore, iznad tebe, u hladnjaku, nedokučivo, mnogo je tetrapaka punih mlijeka. Mnogo je boca sa sokovima. U ovom je podrumu tek strašna žeđ i ružna satenska haljina.

Nikad se uspeti do mentola i plavo-bijelog tetrapaka. Iz mračnog ugla cvili pseto. Ruskinja stoji ispod jedne žarulje i šapuće:

– A što to... što to...

Glas joj kao da je tek stigla iz Rusije. A već je potrošila dugi šlep! Čak i haljinu!

Poslije deset dana je pokucala na naša vrata. U međuvremenu su u opkoljenom gradu prestali raditi telefoni. Svi osim onih sa kombinacijom cifara kakvu je imao naš broj. Galina Nikolajevna je nekako saznala da u ulazu broj devet radi telefon novih stanara. Zvala je sina koji živi u drugom dijelu grada.

– Kolja, Kolja...

Dugo i meko je ponavljala to ime, a onda bespomoćno sputila slušalicu. Zahvalila nam se a dječaku u ruku tutnula kržljavu jabuku koju je izvadila iz džepa na onoj groznoj satenskoj haljini.

I počela je navraćati. Povremeno i nakratko. Uvijek telefon i »Kolja... Kolja...« I uvijek bi prije odlaska i »Hvala velika« (čini mi se da je jednom rekla „Spasiba“) tutnula dječaku nešto u ruku. Bombon, gumu za žvakanje, komadić čokolade... Jednom je u dječakovoj ruci nakon »Kolja, Kolja...« preostao sjajni ukras kojim se kiti novogodišnje i božićno drvce. A bilo je ljeto, prvo ljeto u opkoljenom gradu. Jednako vruće kao i vatrene kugle koje su padale po gradu. Dječak je neko vrijeme ukras koristio ogledajući lice u njegovoj sjajnoj površini, a onda ga je jednom, ne htijući, nagazio. Ukras se pretvorio u stotine sićušnih, sjajnih krhotina. Pokupio ih je dječijom lopaticom i rekao:

– Nova Godina neće stići! Gotovo!

Uskoro je presahnuo ubogi džep Galine Nikolajevne. U njega je po navici zavukla ruku i odatle je izvukla praznu. Bespomoćno je pogledala u mene i rekla:

 

– A... a znate da sam ja tamo u Rusiji imala dvije tetke, obje Agdofje?

Galina Nikolajevna nam je tog dana kao žeton kojim se plaćaju telefonski razgovori ostavila pričicu o dvije sestre, obje Agdofje.

Donijela tamo, daleko i davno, u Rusiji, žena na svijet djevojčicu. Pa djevojčicu odnijeli u crkvu na krštenje. Sveštenik stao uz još uvijek bezimenu, nadnio se nad njeno sićušno lice, zanjihao kosmatom glavom i gromko zapjevao:

– Imenujem te Agdofjom!

Za koju godinu ista majka donijela na svijet opet žensko dijete. Pa i njega odnijeli u istu crkvicu. I nad ovo se lišce, zbrčkano i ružičasto, nadnijela ista kosmata glava i zapjevao glas:

– Imenujem te Agdofjom!

Neko se od ukućana bojažljivo nakašljao i došapnuo u uho na kosmatnoj glavi:

– Imamo već jednu kod kuće!

Ne zbunjujući se i ne uzvraćajući pogleda, glava se gromko oglasila:

– Neka bude još jedna!

Nekako u vrijeme kad nam je ostavila pričicu o dvije Agdofje, prestala je Galina Nikolajevna kucati na naša vrata. Na mom radnom stolu je danima ležao neki stari račun na čijoj je poleđini pisalo: Dvije Agdofje.

Nastupila je prva strašna zima u opkoljenom gradu. Stigla je već u vrijeme jesenjih mjeseci. Smetovi snijega su bili visoki i moćni kao oni koje je Galina Nikolajevna zapamtila kao djevojčica. A nije bilo struje ni ogrijeva. Ložio se u gradu i u ulazu broj devet parket. Ložio se stari papir. Namještaj. Knjige. Neko je čak izložio jedino stablo iz dvorišta a da za to nije tražio jednoglasnu odluku stanara broj devet. Uostalom, kućepazitelj je već bio napustio opkoljeni grad, sa sva tri svoja djeteta. Bilo je to u vrijeme dok se iz opkoljenog grada još moglo otići. Ubrzo je oko njega stegnut strašan, neprobojan obruč koji su jedva uspijevali svladati odrasli, nekmoli djeca, nekmoli ona kojih, jedno drugom do uha, ima troje. Nestale su sa oglasne ploče u ulazu broj devet sve važne i jednoglasne odluke. Nestao je miris vanile i cimeta. Preostao je miris ambulante. Iza vrata sa debelim klobucima na slovu B, čuje se samo muški glas:

– Nešto si rekla?

Njenog glasa nema.

Nema ni psa, ni dječaka. Preostali se stanari sretnu u žurbi. Žive svoju prvu strašnu zimu u opkoljenom gradu. Griju se uz mlake peći. U jednoj takvoj peći, u našem stanu, izgorio je i stari račun »Dvije Agdofje«. U opkoljenom gradu prestaju važiti stari računi. Vrijednost mu ne daju čak ni znakovi čudnih pričica, ispisani po poleđini. Ipak, dok su gorjele »Dvije Agdofje« učinilo mi se da plamen liže po nečemu sličnom jednoj od one dvije sveske ljevobrkog tetka. Ali sam uskoro prestala misliti na njega. Niti jedna od njegovih čudnih i blesavih rečenica nije našla povoda u strašnim danima koje smo živjeli u opkoljenom gradu. Preostala je bol u prsima i pomisao da bi svaki šlep, ma kako dug i raskošan bio, već davno sagorio u peći Galine Nikolajevne koja se bezuspješno nosila sa ovom zlom zimom. Uostalom, Galina Nikolajevna iz Rusije nije donijela balsku haljinu sa dugim šlepom. Sve je na njoj bilo tako obično, čak ubogo. Osim glasa i zarobljene suze.

Opet je počela dolaziti. Obično u predvečerje. Bez razloga. Posjedi koji minut, šuti, trlja promrzle ruke i povjerljivo se nagne prema meni.

– A telefoni... ne rade?

Ruke više ne zavlači u džepove. Niti ostavlja pričice slične onoj o dvije Agdofje. Počela je da pita. Tiho zapitkuje.

– A znate li šta se približava... šta nam se ubogima približava?

Suza joj je još uvijek zarobljena i čini mi se da iznutra izjeda plavetnilo oka. Kao da jedno oko Galine Nikolajevne više nije plavo! U njemu je nešto mutno i razliveno. Nešto tužno, neizrecivo tužno. Da klizne ona zarobljena suza niz starački obraz, čini mi se da bi Galina Nikolajevna opet bila tiha i razložna.

Ali ne klizi suza. A Galina pita. Pita besmislice.

– Imate li mlijeka?

Gleda odsutno, u neodređenom pravcu, i šapuće:

– Čuvajte, ubogi, mlijeko! Uskoro će zatrebati!

Mlijeka, onog tečnog, nema. Nestao je već odavno zadnji tetrapak. Ponekad nabavimo mliječni prah. Ljubomorno ga čuvam za dječaka. Za čašu mlijeka na dan. I zašto baš za mlijeko da me pita? Uvijek isto! Uvijek to mlijeko! I ta besmislena opomena u glasu.

Sad stoji preda mnom u hladno jutro. Čula je moje korake i izašla da me susretne. Opet je u onoj satenskoj haljini. Ogrnula je tanko sivo ćebe. Drhturi, žmirka i šapuće pred odškrinutim vratima.

– Hristos se rodi? I vama?

Gledam je bespomoćno. Osjećam opet bol u prsima. Kao učestalo, oštro probadanje. Nešto kreće iz dubine prema površini, tragom uboda. Sad, najzad, prepoznajem ovu bol. Prvi sam je put osjetila prije osam godina kad sam sićušnim usnama svog tek rođenog dječaka prinijela dojku.

Galina Nikolajevna ne zna da sam prethodnu noć sanjala zvuke. Kao kad sleđene ptice padaju iz gnijezda. I kakve to veze ima s njenim Hristom koji se, evo, rodio u nevrijeme? Baš sad se rodi?

Gleda me tužno Galina Nikolajevna. Davno je nestala luckasta igra sa plavim. Ovo je nešto ozbiljno i teško. Gledam u staricu Galinu, pa u svoje ruke i prsa. Kao nevoljna primalja, nespremna da primi tek porođeno dijete. Čime da ga nahranim?

– Rodi se, rodi... tetka Galina...

Trčim niz stepenice u strahu da bi me mogla dostići zarobljena suza. Učinilo mi se kako popušta Galinino oko i suza najzad počinje da klizi. Trčim ulicom. Bez predaha i ne osjećajući umor. Trčim sve do redakcije. Već s vrata kolegi koji je ovdje proveo noć, govorim:

 

– Hristos se rodi!

Htjela bih ga osloviti, tog promrzlog, pospanog čovjeka, ali se ne mogu sjetiti kako se zove. On trlja ukočene ruke, gleda u osmrtnice rasute po stolu, i ne osvrćući se odgovara:

– Zar je jutros nekom do rađanja?

Ulazi drugi. Stiže iz susjedne sobe u kojoj tinja vatra u limenoj peći. Smijem se i kažem:

– Hristos se rodi!

On me gleda umorno. Rukom mi pokazuje papire koji su tokom noći stigli na redakcijski stol, i u poluglasu odgovora:

– Baš se rodi?

Onda sve troje šutimo. Onaj kojem se još ne mogu sjetiti imena, lupka olovkom po jednoj osmrtnici. Drugi trlja koljena, gleda nas i kaže:

– Niski ili visoki start? Niski ili visoki?

Izlazi iz sobe i ne sačekavši odgovor na pitanje koje ionako nisam shvatila. Ni onaj se drugi, sudeći po izrazu njegovog lica, ne sprema da odgovori. Uporno lupka olovkom.

Listam papire sa stola, a iz prstiju mi čili toplota koja se u tijelu nakupila dok sam trčala od kuće. Trljam ruke, jedu od drugu. Na papiru koji uzimam, piše:

– Juče je u Parizu umro slavni baletan Rudolf Nurejev, u pedeset četvrtoj godini.

– Umro Nurejev!

– Zar je nekome do umiranja?

Osvrćem se da vidim ima li nekoga drugog u sobi. Samo ovaj kojem se ne mogu sjetiti imena! U prolazu do malog redakcijskog toaleta vidim oglasnu ploču i na njoj ceduljicu koju je neko ostavio prije nekoliko dana.

– Molimo građane ili medicinske ustanove koje imaju lijek UDANFEN za epilepsiju da ga hitno dostave na portirnicu RTV doma za S. Dugarića.

Preko lijevog gornjeg ćoška ogledala u toaletu, neko je od juče zalijepio sličicu junaka animiranog filma. Velike ružičaste uši i isplažen ljubičasti jezik. Ovakve su se sličice u vrijeme dok grad nije bio opkoljen, pakovele i prodavale sa žvakaćom gumom. Djeca su ih sakupljala i lijepila u albume. Ispunjen album se slao u tvornicu slatkiša, i odatle bi, nakon petnaestak dana, stizao paket pun čokolada, bombona i žvakaćih guma. Dječaku je čini mi se, nedostajala baš ova sličica da bi sasvim ispunio album. Sličica broj dvadeset devet. Još se sjećam. Kad bih uspjela sličicu sa ogledala donekle odlijepiti, na poleđini bih našla broj. Ispod kreature sa ružičastim ušima i ljubičastim jezikom neko je cijelom širinom ogledala, plavim flomasterom ispisao: zanimacija! U redakciji nema žena koje imaju običaj pisati ružem za usne po ogledalu. Ali ima momak iz sportske rubrike, s velikom bradavicom pored desnog oka, koji povremeno ostavlja ovakve znakove na ogledalu u toaletu. Prekjuče je u kulturnoj rubrici objavljen tekst u kom piše da u opkoljenom gradu živimo sušti postdiznijevski svijet. Završne rečenice su prije odlaska u štampariju glasile. Završni potez je milost granate, tog krajnje radikalnog oruđa u dekomponiranju svijeta. Nakon njenog dejstva ni poslovično svemoćna animacija ne uspijeva rastavljeno sastaviti. Neko je u štampariji riječi animacija dodao slovo z te je potpisnica ovog teksta, kad je otvorila novine, tamo zatekla poslovično svemoćnu zanimaciju. Vijest je prošla kroz redakciju kao katastrofalni požar. Kao greška od čijeg ispravljanja zavisi sudbina opkoljenog grada. Vrhunac je nastupio nakon što je momak iz sportske, iskoristivši trenutak kad je uzrujana autorica sudbinskog teksta bila prisutna u prostoriji, kolegu do sebe najozbiljnije upitao:

– Kako se zvaše junak onog zanimiranog filma...

Prisutni tvrde da su se kulturnjakinji od bijesa rasplakale ogromne naočale, znak njene »poslovično svemoćne hladnokrvnosti«.

Ružičasti junak mi i dalje plazi svoj ljubičasti jezik. Gledam ga uporno. Zahvalna sam ruci koja ga je tu zalijepila. I onom zločestom momku iz sportske. Njegova slova mi titraju pred očima. Ljubičasti jezik njihovoj boji daje dodatnu snagu. Pomažu mi da izdržim ne spuštajući pogled.

Neću ga spustiti. Čak ni do visine mog lika koji je tu negdje, izvan domašaja direktnog pogleda. Osjećam bol u prsima. Struja koja je krenula iz dubine grudi, najzad stiže ka površini, ka dvjema vrelim tačkama iz kojih svaki čas treba da procure tanki, mlaki mlazovi.

Neću spustiti pogled. Niti ću dlanovima iskušati da li je tkanina na mojoj odjeći, tamo u visini prsa zaista vlažna. Ponekad, zbog velikih a neizrecivih razloga, moraš vjerovati svojoj utrobi, ne samo očima.