TAJNA KASPARA HAUSERA

 

Ona je strana ipak došla po ovu.

Rastale su se još onog dana kad je čovječuljak sa očima kao sastavljenim iz uskih koncentričnih krugova, stajao kod prozora u vrhu prazne sobe, lupkao metrom po dlanu i gledajući u neodređenom pravcu rekao:

– Spavaća soba ide na sjevernu stranu!

Poslali su ga iz arhitektonskog biroa koji nam je preporučen zbog renoviranja stana. Ne sjećam se da je rekao išta osim ove rečenice. Čak ne znam da li se predstavio kad smo se sreli. Ponekad mi se učini da sam ga onog dana zatekla kako već stoji tamo pored prozora. U nepoznatom prostoru, naročito kad je pun tragova bivšeg tuđeg boravka, teško je odrediti strane svijeta. Važnijom ti se čini želja da sa zidova ukloniš tapete sa dugim poderotinama i nepravilnim klobucima. Po popucalom, požutjelom laku vrata utisnuti su tragovi tuđih dodira. Kao sićušne zvijezde davno zgasnule galaksije na prozorskim staklima su preostali upljuvci muva od prošlog ili ko zna kojeg bivšeg ljeta. U slivniku kade su vlasi tuđe kose. U umivaoniku rastočen opušak sa tragovima ljubičastog ruža za usne. Djeluje kao ispljuvak grudobolnog bolesnika. Crvotočni parket škripi kao pod tuđim koracima. U kupatilu, pored klozetske šolje, leže zgužvane novine sa starim datumom. Velika žuta mrlja razlivena je po naslovu Proradio karipski vulkan.

Ali, prije nego sam navukla gumene rukavice i pokupila vlasi kose, opušak i stare novine, saznala sam da spavaća soba treba biti na sjevernoj strani. To je neko ustaljeno pravilo do kojeg arhitekti drže? Premda mi je ovaj više ličio na starog klovna koji stoji na pozornici iznad ispražnjenog gledališta i lupkanjem o dlan zalud doziva aplauz. Više se nije pojavio. Nestao je nakon što je u sićušnu svesku nešto pomno zapisivao i zavirio u svaki kutak stana. Već mi se učinilo da nešto traži u crvotočinama a on se lako naklonio i krenuo ka ulaznim vratima. Umalo mu nisam uzvratila pljeskanjem. Sjurio je niz stepenice kako ne priliči ni starom klovnu, nekamoli arhitekti koji je stigao na preporuku uglednog biroa.

Nisam ga uspjela ponuditi kafom iz termos-boce. Popila sam je sama. Tri plastične čaše pune sasvim gorke kafe. Staklenka sa šećerom se prevrnula. Ispijala sam kratke gutljaje vrele tečnosti i zurila u hrpicu kristala šećera prosutog po podu sobe koja je od tog trenutka postala spavaća. Soba s pogledom na sjever. Prvi put sam osjetila umor u našem novom stanu.

Opet smo nazvali ured i opet je ženski glas odsječno i u žurbi pitao za našu adresu, izdiktirao datum i sat kad možemo očekivati arhitektu.

Ovaj put je bio visok, s očima sivim i neprozirnim, presavijen u pojasu kao zbog neke trajne stomačne boli. Nije pominjao sjever niti bilo koju drugu stranu svijeta. Govorio je o površini, kubaturi, zidanju u kant, pregradnom zidu, lamelnom parketu, podnim lajsnama. Ove su riječi djelovale kao antiseptično sredstvo u prostoru punom bezimenih crvotočina. Kao da ga zamara ono što govori ili je i sam iznenađen dejstvom svojih riječi, otpuhivao je glasno. Od toga mu se dizao tanki čuperak sa oznojenog čela.

Poslije su kroz stan prošli mnogi majstori te se u njega najzad uselile naše stvari i na stolu prvi put osvanuo stoljnjak. Ispostavilo se da je spavaća soba baš ona u kojoj je čovječuljak s koncentričnim krugovima umjesto očiju, lupkao metrom o dlan. Htjedoh to reći za doručkom ali sam osjetila strepnju da bi se dok budem govorila, ispod bijelih, svježih namaza mogla početi pojavljivati stara crvotočina.

Osim što gledaju ka sjeveru, prozori naše spavaće sobe gledaju i u bolnicu. Od nje nas dijeli širina ulice, dva uska trotoara i bolnički park ograđen niskom zelenom ogradom. U parku je uredno podšišana trava, bokori ruža koje cvjetaju mjesečno i rijetka egzotična stabla čije raskošne cvjetove sredinom ljeta zamijene plodovi još raskošnijeg izgleda. Nejestivi su, možda čak i otrovni. Ponakad privuku čeznutljivi pogled šutljivog djeteta. Kažu da neke bolesti kao egzotični plodovi, u skrovitim bolničkim smočnicama plivaju u staklenkama sa formalinom.

Zagledam se ponekad jutrom u bolička stabla. Četkam kosu uz prozor spavaće sobe. Jednim je pokretom ruke zabacim ka leđima i ona sklizne niz ramena. Stabla se opet blagotvorno udalje.

Dijeli nas mir ulice. Njom prolaze samo stanovnici ovog kvarta. Ponekad zaluta namjernik koji se ne snalazi u gradu. Osvrće se i zastajkuje. Nedeljom, u podnevni čas, pred bolničkom kapijom se okupe šutljivi posjetioci sa ponudama za bolesnike. Kad se kapija otvori i posjetioci nestanu iza nje, pomislim da sam bila svjedokom nestanka. Jednako bespomoćna kao nestali. Ipak se vrate, u manjim grupicama ili pojedinačno. Poneko od njih se osvrne i mahne u pravcu bolničkih prozora. Iza spuštenih žaluzina promakne sjena.

Ulicom povremeno projure bolnička kola. Njihova sirena zapara tišinu. Prodorni zvuk utihne i ona se opet sklopi kao voda nad utopljenikom.

Za sunačnih dana ulica podsjeća na prozirne morske plićake u kojima bljesne hrbat vitke ribe, kao srebreni uskličnik.

Paralelno sa ovom, stotinjak metara udaljena, teče glavna gradska ulica. Jure automobili, zvone električni tramvaji. Žure i galame stanovnici grada. Dok pređe iznad sjenovitih dvorišta i starinskih fasada, buka se pretvori u zvukove akvarijuma.

Na prozorima naše spavaće sobe nema zavjesa. U sobi po cijeli dan vlada hladovina sjeverne strane. Oči nam ujutro ne vrijeđa oštra svjetlost sunca na izlasku. Ne brinemo da nas neko iz bolnice, uveče, dok se krećemo po sobi pri svjetlosti električne lampe, gleda. Tamo su spuštene žaluzine. Uostalom, bolesnici imaju svoje unutrašnje prozore i nad njih se nadnose kao nad svoje bolesti.

Ponekad se pred san, sjetim čovječuljka, kao što se sjetiš neznanca koji je zakucao na tvoja vrata i zamolio te da mu neko vrijeme čuvaš neku sitnicu. Obećao je da će doći po nju. Vrijeme prolazi a njega nema.

To što je ostavio ne zauzima mnogo mjesta niti zahtijeva pažnju. Ali, kako vrijeme prolazi, u njemu se gnijezdi klica tuđe tajne. Svaki čas može nepovratno počinuti na tvom umoru.

Da mu ispričam ono sa čovječuljkom, spavaćom sobom i sjeverom, djelovalo bi kao neprilična ispovijed. Tim prije što bih se pozivala na nekoga ko je djelovao kao neuspješni klovn. Mada, kad su klovnovi u pitanju, ja uvažavam i razloge tuge. Ali čemu ovi razlozi za jutarnjim objedom?

On bi me pogledao upitno i strogo. I rekao bi da naknadne priče treba baciti sa jutarnjim smećem.

Uveče spakujem otpatke koji se nakupe tokom dana. Složim ih u crnu kesu i odložim pred ulazna vrata. On ujutro ranije odlazi. Sjuri s kesom niz stepenice. Prethodno je i ne pogleda. Kesu s otpacima, opet je ne pogledavši, snažnim zamahom ruke prebaci u metalni kontejner. Pogleda ka našem prozoru i mahne mi rukom. Pređe zatim na ovu stranu, ne znam da li iz istih razloga kao i ja. Ja onu stranu izbjegavam od dana našeg useljenja u novi stan.

Na ovoj strani, tačno preko puta bolničke kapije je prodavnica voća i povrća. U velikom izlogu su kutije sa narančama i limunom. Nikad nema sezonskog voća. Kupci navraćaju samo nedjeljom kad posjećuju bolesnike i nose im ponude. Tad ih poslužuje djevojka sa uskim zelenim očima. Kad nema kupaca ona sjedi i čita. Desilo se da me pogledala dok sam prolazila sa kesama punim sočnih plodova kupljenih na šarenoj pijaci. Sklopila je knjigu, pogledala u moje kese i u moje lice. Gledala me je kao neprijatelja. Računi i razlozi tek su trebali da se ispostave.

Ali, život je još uvijek bio red bez osipanja. Počivao je u ladicama sa složenim, bijelim rubljem i vrećicama suhe lavande. Još je bio iz jednog dijela, makar ga ponekad jutrom prekidao neprijatni zvuk budilnika. U jedno takvo jutro soba s pogledom na sjever je stekla novu tajnu. Probudila sam se prije svitanja da bih popila neki antibiotik. Odlažući bočicu iz koje sam prethodno na dlan istresla crveno-žutu tabletu ugledala sam lelujavu, svijetlu mrlju kakvu ranije u ovoj sobi nisam vidjela. Treperila je po hrbatu velike knjige koju sam čitala prethodne večeri. Tako sam saznala da se u sobu s pogledom na sjever, u rani jutarnji čas uspije probiti tračak sunčeve svjetlosti.

Ni o ovome mu, kad se probudio, nisam pričala. Lijekovi ponekad gube blagotvorno svojstvo, kad im izgovoriš ime.

Mi se budimo suviše kasno ili se onaj rijedak sunčev tračak u našu sobu probija suviše rano. A ja sam onog dana, navlačeći gumene rukavice, povjerovala da je dovoljno ukloniti sve tuđe tragove iz našeg novog stana i da ničim više nećeš biti zatečen.

Ipak je, za doručkom, nešto neobično primjetio na mom licu. Površinom noža je poravnavao namaz maslaca po prepečenoj kriški kruha i pitao:

– Nešto se desilo?

 

Staklena doza sa šećerom za kojom sam bila posegnula, prevrnula se u tom času. Ali, to mi se dešava redovno, gotovo svakog jutra. Šećer koji se prospe po stolnjaku stresem na dlan, pažljivo i strpljivo, do posljednjeg sićušnog kristrala. Istresem ga u sudoper, odvrnem slavinu i gledam dok mlaz hladne vode spira preostale kristale sa mog dlana. Rastvoren u vodi, šećer nestane u slivniku.

– Opet sladiš riječni sliv?

Svaki put kad ovo radim, on me tako upita. Ne odgovorim mu. Pijem nezaslađen čaj. U toploj tečnosti tako jače osjećam aromu čaja. Na savršenom namazu maslaca pred njim, već su otisnuti tragovi njegovih zuba. Kad završimo s doručkom, žurim da uklonim tragove sa stola. Istresem krušne mrvice. Uvijek ih više bude pred njim. Operem porculanske šalice, kašike i noževe. Jednom smo bili u posjeti kod K-ća. Na papiru istrgnutom iz dječakove sveske, po povratku sam zapisala:

»Šta je bilo na stolu kod K-ća? Pet šalica za kafu. Skoreni smeđi tragovi u njima. Tri velike čaše sa različitom šarom na rubu. U jednoj skoreni tragovi jogurta. Plavo-bijela kutija Gingavil-C, biološki gel za masažu desni, Galenika, 15g. Otvoreno malo pakovanje štapića za čišćenje ušiju. Jedan štapić izvan pakovanja. Neupotrebljen. Novine. Naslov »Dvostruka dilema«. Ukrštene riječi djelimično ispunjene. Plavom olovkom. Riječ pikado upisana zelenom. Mačka.«

Papir je dugo ležao uz telefon gdje ostavljamo ceduljice sa porukama. Olovkom druge boje, ali čini mi se istim rukopisom, dopisano je dužinom lista: Tajna Kaspara Hausera.

Možda me je on ovim htio podsjetiti da se prikazuje film istog naslova. Tada obično uz naslov zapiše i termin prikazivanja te tri uskličnika. Ali, iza riječi Tajna Kaspara Hausera nema čak ni tačke. Tek sićušna, razlivena, narančasta mrlja. Možda bi ovaj papir još dugo ležao uz telefon da ga on jedno poslijepodne nije primijetio dok je uporno, a bezuspešno pokušavao nazvati neki važan broj. Između dva pokušaja ovlaš je pogledao papir i upitao:

– Je li ovo spisak za namirnice? Kupljene?

Zgužvao ga je i bacio u pepeljaru. Papir je sa opušcima nesto u crnoj kesi za smeće. On je sljedećeg jutra sjurio niz stepenice, i bilo je već kasno da ga zamolim. Gladala sam ga sa prozora kako baca kesu u kontejner. I povukla se prije nego je on uspio pogledati u mom pravcu.

Koji mjesec poslije, kolegica u redakciji je, ispunjavajući uz jutarnju kafu, ukrštene riječi, pitala:

– Ko ono bijaše Kaspar Hauser?

– Hauser se 1828. pojavio u Nürnbergu, govoreći jedva nekoliko riječi, kadar da napiše jedino svoje ime, a od hrane je uzimao samo hljeb i pio samo vodu. Na početku je prihvaćen kao skitnica, a potom bačen u tamnicu i postao atrakcija učenjaka...

– De, ohladi ti se kafa... Da nisi jutros doručkovala enciklopediju? A kako se ono zvaše zeleni plod koji...

Nisam joj odgovorila. Kao što onog jutra nisam odgovorila na pitanje:

– Nešto se desilo?

Upitnik sa njegovog pitanja je iščilio dok sam obavljala svoj svakodnevni postupak sa prosutim šećerom. Kad sam se vratila za sto, on je već bio nadnesen nad zdjelu sa kuhanim jajima. Izabrao je najmanje i po njegovom tjemenu lupkao srebrenom kašičicom. Kad ovo radi ne vidi me i ne čuje. Možda od onog dana kad nas je dječak pitao:

– Je li u kuhanom jajetu kuhano pile?

Grad je opkoljen i počele su čiliti stvari, dragocjena rekvizita naših jutara. Ostala je srebrena kašičica ali su nestala jaja i fino pakovane vrećice sa čajem. Ponekad, na mjestu gdje je nakad bila šarena pijaca, nabavim dva-tri jajeta. Platim mnogo, onoliko koliko košta svih dvanaest srebrenih kašičica. Jaja čuvam za dječaka. Prije nego ih skuhana pojede, po jedno svaki treći dan, on po tjemenu jajeta šara vrškom obojene olovke. Ne pominje pile ali i dalje, dok jede jaje, ima sažaljiv izraz lica.

Ostala je staklena doza, ali u njoj nema šećera.

– Sad bi nam dobro došao onaj zašećereni sliv na kojem si tako vrijedno radila mjesecima.

Nema ni vode u česmi. Po vodu odlazimo u drugi dio grada i donosimo je u plastičnim posudama. Kad presahne tamo, tražimo novu česmu u nekom drugom dijelu grada. Vrata prodavnice u kojoj je sjedila djevojka sa uskim zelenim očima, polupana su i njihov se okvir klati kad duva vjetar ili padaju granate. Unutra je praznina u koju zalaze psi lutalice ili ulične mačke.

Dječak sada rijetko izlazi. U opkoljenom gradu djecu vreba hiljadu i jedna opasnost. Stane uz prozor spavaće sobe i čeznutljivo gleda bolnički park. Još u njemu cvjetaju i ploda donose egzotična stabla. Da ih zagrizeš, osvojili bi ti krvotok. Možda se onda smanjiš i možeš stati u staklenku sa formalinom. U opkoljenom gradu nije loše počinuti u skrovitoj hladovini bolničke smočnice. Kad se probudiš postaješ tajna, zagonetka, atrakcija učenjaka.

U bolnicu dovoze ranjenike. Ponekad su to samo krvava trupla bez ruku i nogu. Pa ipak se sve još uvijek čini daleko. Bolno, ali daleko.

A onda je ona strana došla po ovu. On je ranjen negdje u glavnoj ulici. Odvezli su ga u bolnicu, očistili i previli ranu. Stigao je u predvečerje. Tamo u bolnici su mu rekli da je rana pet centimetara udaljena od mjesta čije bi ranjavanje bilo kobno. Mora da je, dok mu je to govorio, neko cvikerom lupkao o dlan. Mora uzimati antibiotike ali ih u opkoljenom gradu nema ni za teže ranjenike.

Zaspao je ležeći na boku. Tako je štitio ranjeno mjesto. Muklo je i tužno ječao. Ja sam uspjela zaspati tek pred svitanje. Probudila sam se nakon pola sata spavanja i ugledala ga kako leži na leđima, tako da pritiska ranu. Ne samo da nije ječao nego se činilo da više i ne diše. Lice mu je bilo mirno i daleko kao u odlasku u kojem nema mjesta ni za koga osim za njega. A bio je toliko blizu da sam mu doticala bok.

Ako pogledam u suprotnom pravcu, možda odložim njegov odlazak, pomislila sam. Tamo je bila zelena knjiga, a na njenom hrbatu sa srebrenim slovima ona jednom viđena lelujava svijetla mrlja. Ako budem brza i tiha, možda je uhvatim.

Znam, svjetlost nije osjetljiva na dodir niti zvuk. Ipak sam joj se primicala kao živom leptiru. Moj dlan se spustio na hrbat zelene knjige i sad je mrlja, kao proziran, asimetričan leptir treperila na nadlanici. S dlanom okrenutim prema gore vratila sam se do kreveta. Kleknula sam jednom nogom, a drugom se oduprla tako da u rukama imam više snage. Slobodnom rukom sam ga pogurala i kad se na njegovoj pidžami ukazalo mjesto ispod kojeg je rana, pažljivo sam mu prinijela dlan kojim sam dotakla svjetlost. Pogurala sam ga snažno i uspjela prevrnuti na bok. Probudio se.

– Šta to, zaboga radiš?

– Gledam da li te boli?

– I... boli li me?

Doručkovali smo tog jutra tanke kriške kruha premazane skoro neprimjetnim slojem margarina. Pili smo, ovaj put oboje, nezaslađen čaj, naime mlaku vodu u koju smo prethodno spustili već nekoliko puta upotrijebljenu čajnu kesicu. Kad se ovakav čaj prospe po stoljnjaku na njemu ne ostaje obojen trag. Tek mokrina koja se brzo osuši.

– Dok su mi juče čistili i previjali ranu gledao sam u prozore naše spavaće sobe. Tačno preko puta... Vidio sam te kako dva puta ulaziš i izlaziš iz sobe. Otvarala si ormar. Činilo mi se da ti je hladno, jako hladno... Nečim si se ogrtala.

– I... je li mi bilo hladno?

Gledamo se preko stola. Laktovima se naslanjamo na njegovu površinu, šakama sklopljenim u pehare pridržavamo porculanske šalice u visini usta. Sad ću, baš sad ću reći zašto naša spavaća soba gleda na sjever. Reći ću mu i za tračak svjetlosti koji me je jutros poštedio nekoliko desetina sekundi njegovog odlaska.

– Znaš zašto naša spavaća soba gleda na sjever?

Srebrnom kašičicom lupkam po dlanu i u njegovoj šalici koju je odložio na sto vidim koncentrične krugove koji podsjećaju na nečije oko.

– Zar gleda?

Zaranja kašičicu u čaj. U bezbojnoj tečnosti bez ijednog šećernog kristala, ona djeluje kao beznadežno zabačena udica. Daleko negdje mora da postoji onaj moćni sliv u koji su dospijeli svi sićušni kristali s mog dlana.

I sama odlažem šalicu. Sad je i u njoj srebrena udica. Kad se opet pogledamo preko stola, već će iščiliti upitnici sa naših pitanja. Prije nego se dječak probudi uklonit ću mrvice sa stoljnjaka i stresti ih na prozorski pleh na koji sleću ptice. Uklonit ću i šalice, kašičice. Ostat će tek bijeli stoljnjak koji svako jutro prostrem po stolu i poslije doručka ljubomorno uklonim. Na njemu ovaj put neće biti čak ni tragova prosutog čaja. Kad bismo nas dvoje nestali ovog trenutka, kad bi naišao pa se povukao veliki val, kad bi se nenadano izlio vulkan kojeg i ne slutimo, te jednom, sto godina poslije, neko ispod njegovog ohlađenog nanosa otkrio tragove bivšeg života, ništa ne bi bilo zapisano na papir. Ništa se ne bi moglo nabrojati pod ispisano pitanje: Šta je bilo na stolu kod K-ća?

Ipak, i na prazan papir, uvijek i bilo kakvom olovkom, možeš dopisati, bez uskličnika, bez upitnika ili tačke:

Tajna Kaspara Hausera

 

U Nürnbergu je zapisničar Velikog vijeća iza ovih riječi stavio dvije tačke. Jednu iznad druge, kao onda kad se očekuje nabrajanje. Zapisničar je potom digao pero od hartije. Svečano je držao pero u visini prsa, spreman da ga odmah i brzo spusti. Čekao je. Čekao! Čekao je da uvažena gospoda, sa skalpelima u rukama, dovrše važan posao. Tražili su odgovor u otvorenoj lobanji Kaspara Hausera, prethodno mučki ubijenog.

Mozak pred njima je izgledao kao krvlju zaliveni karfiol. Ili ogromna orahova jezgra u malinovom soku. Ili... baš kao svaki mozak koji su do tada imali pod rukama i skalpelima.

Ali oni su u ovom tražili odgovor. Tražili su nešto drugačije, naročito. Nešto što bi bilo objašnjenje. Nešto što bi objasnilo tajnu koja ih je mučila.

Zapisničar je već osjetio kako mu trne ruka u zraku. Ali je, svečan i savjestan, još uvijek pripravno stezao pero i osluškivao šta će velika gospoda reći.

A veliki su najzad odložili okrvavljene skalpele. Brisali su ruke lanenim krpama. Jednom se učinilo da je krv na njegovim rukama nekako posebno masna.

Zapisničar je još bio pripravan a one tri riječi spremne da prihvate nabrajanje.

Ali ozbiljni su članovi Velikog vijeća samo zamišljeno klimali glavom. Utrnula zapisničareva ruka već je bila poduprta drugom.

Nije bilo ništa!