Dafna Pehfogl je ovaj put u nesreći imala sreće. Metak je stigao do samog srca. Možda je izdahnula u uvjerenju da je pred njom tek kratak zastoj, mala pauza potrebna da se njen život sa maleroznog prebaci na sretniji kolosijek. U velikoj sobi djeca prekidaju jednu živu sliku i brzo se prestrojavaju u drugu.

Na sredini mosta leži Dafna Pehfogl. Stražarima koji je gledaju s obje obale, djeluje kao velika, čudna ptica koju je pogodio zalutali metak i nema lovca da je pokupi.

Prenijeli su je nakon duge i mučne procedure. Žena koja ju je ritualno kupala, na trenutak je ustuknula. Prelazeći mokrim sunđerom preko sparušenog staračkog tijela, stigla je do domalog prsta na lijevoj ruci, skaradno iskrivljenog i ukočenog. Onako kako obično rade muškarci kad rukom hoće nešto uvrijedljivo da kažu.

– Svašta, prošaputala je žena koja kupa mrtve i nastavila obavljati svoj posao.

Na ovaj prst nikad nije stigao vjerenički prsten. Ali je on, domali prst na lijevoj ruci Dafne Pehfogl, stigao u električni mlin za kafu. Onog dana kad se u velikoj kući udavala jedna od njenih lijepih sestrični, želeći biti od koristi, a izbjegavajući staklo i porculan, Dafna se ponudila da melje kafu. Dok je u desnoj ruci držala električni mlin i palcem pritiskala crveno dugme, zagledala se u šaru na porculanskoj tacni koju je neko odložio na kuhinjski stol. Lijevom je rukom odsutno skinula poklopac sa mlina i u trenu se u žrvnju, sa polusamljevenim zrnima kafe, našao i domali prst. U ambulantu su je poluonesviješćenu odvezli kolima za mladence.

Svadba je već nekako okončana. Mladenci su putovali skromnije ukrašenim kolima. Sestrična se nakon dvije godine lošeg braka razvela. Sestra-ljepotica je rekla:

– Opet je Dafna bila pehfogl.

Dafna je od onog dana imala skaredno povijen domali prst na lijevoj ruci. Kada bi slagala karte, on je djelovao kao čudna zlokobna udica.

Sahranili su je u danu koji je, začudo, bio miran. Nisu stizali pucnji sa druge obale. Bila je jesen, a dan u njemu svijetao i topal, zalutao u kalendaru. Nad sveže iskopanom rakom plakali su članovi porodice. Žene su uzdisale i rupčićima otirale nos i oči. Tek na povratku sa groblja, neko je primijetio da je na osmrtnici sa koje gledaju velike plošne oči, uz prezime sa dva uzdaha, umjesto Dafna pisalo Danfa.

– Hoćeš da ljudi u ovoj zbrci od vremena ne pogriješe kod takvog čudnog imena, odgovorio je neko.

Posjedili su u velikoj sobi porodične kuće. Pili čaj umjesto kafe koje već odavno, od kada je grad podijeljen na tamo i ovdje, nema. Kad su otpili prvi gutljaj u istom trenutku su šoljice spustili na tacne. Zvecnulo je na davni, već zaboravljeni način. I nastupila je posebna, svečana šutnja. Da je neko ušao pomislio bi da je to pred njim živa slika. Onda su se oglasila dva-tri duga uzdaha.

– Sirota Pehfogl!

Sestra ljepotica je pogledala u torbicu koja počiva u kutu. U njoj je juče pronašla srebrnu kašičicu, sidro preostalo iza davnog, potopljenog broda. Bilo je kao u posljednjem činu pred scenu kad treba da utrči statista sa helebardom i bujnim zulufom. Nad glavama visi plišana zavjesa.

I šutjelo se u velikoj sobi još dugo. Kao u zebnji i zlom predosjećanju. U koga će sada pogledati statista kad gromko vikne Pehfogl? Nakon što je izdahnula nesretna ptica Dafna, na mostu između tamo i ovdje?

 

POZDRAV IZ OPKOLJENOG GRADA

 

Trinaest za deset!

Da je od one večeri prošlo dvadeset, a ne dvije godine, još uvijek bih bila sigurna da je pjevuckao baš ovakvu ponudu. Imao je lice koje nadahnjuje naslove kao što su Dječak u plavom, Dječak sa suzom u oku, Dječak s ružom... Pred takvim licem je teško odoljeti sentimentu.

Ali nas dvoje zaziremo od takvih osjećaja. Dobro nam je poznata nelagoda koja uslijedi kad oni naglo splasnu. Čak i na ljetnoj plaži mi čitamo ozbiljne knjige. Kad Sunčeva zvijezda oboji nebo u narančasto, purpurno, ljubičasto, crveno, neko od nas dvoje (čini mi se da se izmjenjujemo iz večeri u večer, kao savjesni redari) kaže suho:

– E, je li bilo dosta Pozdrava sa Jadrana?

Mislimo na razglednice sa zalascima sunca i natpisom Pozdrav sa Jadrana. Uveče ih turisti kupuju kod uličnih prodavača i šalju na kontinent, u gradove gdje vrelina ljeta topi asfalt te u njega bespomoćno upadaju tanke ženske potpetice.

Mi ne kupujemo takve razglednice, čak ni po cijenu da se, u nedostatku drugačijih, ne javimo prijateljima i rodbini. Nismo podlegli sve do one večeri kad smo ih, te grozne razglednice, ugledali u rukama dječaka koji je stajao na ulazu u Dubrovnik, kod Onofrijeve česme. Trinaest razglednica, sve i jednu rasporedio je u dvije nejednake lepeze. Većom je hladio zajapureno lice, drugu je ispružio svom dužinom tanke ruke, kao nevažeći saobraćajni znak. Bio je Dječak sa razglednicama! Dječak kod Onofrijeve česme. Dječak na ulazu u Dubrovnik. Dječak koji dovodi u prvo iskušenje!

Doduše, bilo je već sličnih iskušenja. Kao ono kojem sam nekoliko mjeseci prije ovoga, neslavno podlegla. Naš dječak je u to vrijeme već odlično raspoznavao slova ali je uporno odbijao da sam čita. Pripije se uz mene, tutne mi u ruke željenu knjigu, promrsi:

– Čitaj!

Predano šuti. Dok ja čitam naglas i suše mi se usta, on mirno gleda u jednu tačku i ne skreće pogled ka knjizi.

Čitala sam mu tog proljeća pred Dubrovnik (bilo je nezdravo i bolećivo proljeće koje umjesto da mami pupove iz starih stabala u razumnim ljudima budi sentiment!) knjižicu Paul-Jacques Bonzona Seviljska lepeza, preostalu još iz vremena moje dječije biblioteke. Originalni naslov joj je Leventail de Seville. Bile su to prve strane riječi koje sam zapamtila ne uspijevajući prije toga nikako ponoviti češke pjesmice koje je, brijući se, pjevušio moj otac. Tako je svakodnevno obnavljao jezik svog četvorogodišnjeg momkovanja u zemlji s najljupkijim glasom c. Zapamtila sam francuski naslov Bonzonove knjige jer bi mi, dok sam je čitala, prilazila moja mlađa tetka, romantična i već rođena kao stara cura, te svaki put izražavajući pokretom obrva prijatno iznenađenje, pitala:

– Ah, da li to moja plava djevojčica čita L’eventail de Seville? Plave djevojčice treba da čitaju L’eventail de Seville. L’eventail de Seville...

Nadnosila se nad moju glavu i odjednom bi me zapahnuo miris lavande i vrijeska. Sklopila bih oči i kako god bi tetka ponovila Leventail de Seville, ja bih obrazima i trepavicama osjećala milovanje svježeg vazduha, kao kad kratko i brzo ispred lica mahneš lepezom. Od tada, kad je zagušljivo i tjeskobno (kad to osjećam više sluzokožom nego kožom) ja u polušapatu dva-tri puta ponovim:

– L’eventail de Seville.

O, Bože, hoću li uspjeti pred konačno i neodložno... pred onaj čas u kojem ne važi moć niti jednog zemaljskog jezika!? Onda kad se nepovratno sklope sve lepeze?

Ali, ovo pitanje nema veze sa danom u kojem sam svom sinu čitala Seviljsku lepezu. Ako ima, ona će se već ispostaviti i bez riječi. Dakle, desilo se da je već odrasla, bivša plava djevojčica svom sinu čitala knjigu čiji se glavni junak zove Pablo. Siroti dječarac prodaje orćitu, neku vrstu boze, dakle špansku bozu, a zaljubi se dječački nevino u Juanitu koja prodaje lepeze... I tako dalje, i tako dalje... Pablo na kraju pogine. Dešava se! Kako u životu tako i u knjigama. Ali je nezgodno da to pročitaš dječaku koji dok te sluša, anđeoski suspreže dah i gleda u jednu tačku, još uvijek vjerujući tuđem pogledu koji prelazi po ispisanim stranicama knjige. Ali, ne piše li u nekom značajnom pedagoškom štivu da knjige djecu, između ostalog, navikavaju na činjenicu smrti. Poduka blijedi kad se ispostavi da se na dječije navikavanje na smrt jednako bolno mora navići i njegov roditelj. Jednom su se roditelji našeg dječaka (da izbjegnem sentimentalno mi!) uveliko upustili u ovu vrstu spekulacije te je jedan od njih skratio raspravu (žureći da pogleda snimak fudbalske utakmice na TV!):

– Bit će najbolje da mu damo da čita knjigu Smrt Vladimira Jankelevicha. I to obavezno na francuskom. U originalu.

Tako će se, prije nego se navikne na smrt, navići na francuski jezik. Poslije sve ide k’o mlijeko...

Ovo ko mlijeko nije neki strani izraz i otac našeg djeteta ga obično upotrebljava kad je iznerviran i kad hoće reći da sve već ide kako treba i da ne treba huliti. A ono sa knjigom Smrt i Vladimirom Jankelevichem... to je dug činjenici da je majka našeg djeteta studirala svjetsku književnost i da još od tih dana ima golem spisak literature čiji naslovi u sebi sadrže riječ smrt. Jankelevichev je naslov podvučen crvenom olovkom. To znači da knjiga još nije prevedena na naš jezik. Pisana je na francuskom a ja, avaj, poslije onog Leventail de Seville nisam uspjela naučiti više od dvjesto francuskih riječi. Pisci se, na žalost, još uvijek nisu navikli da pišu u tako oskudnom okviru. Zbog toga je Jankelevicheva knjiga na mom spisku još uvijek dragocjena tačka nepotrošenog iščekivanja.

Na sreću (ili ne!), Seviljska lepeza je već odavno prevedena na naš jezik. Ali, šta ta olakšica u navikavanju djeteta na smrt znači pred činjenicom da se približavaš stranici na kojoj gine glavni junak, a pri tome tijelom osjećaš neponovljivu toplinu svog djeteta.

Da ne duljim i da ne lažem... priznajem da sam taj put podlegla. U trenutku sam odlučila da promijenim kraj knjige. Bez prethodnih priprema! Trebalo je dosta prisebnosti (mislim da se ovo ne uči na studiju svjetske književnosti) da dječak ne primijeti promjenu u tempu čitanja i nesigurnost u glasu koja je više posljedica nenaviknutosti na laganje nego na improvizaciju.

I tako je Pablo uspio da ne pogine na što se, ipak, nije navikao. Jer, kad sam odahnula i odložila sklopljenu knjigu, on je u njenim ispisanim redovima ostao mrtav. Dok sam napamet izgovarala rečenice kojih nije bilo u knjizi, učinilo mi se da je naš dječak, prvi put od kada znam za naše čitalačke seanse, skrenuo pogled sa svoje tačke. Pogledao je sumnjičavo u knjigu pa u moje lice. Pedagoško bi štivo reklo da se počeo navikavati na činjenicu da roditelji lažu. Ili, da se navikavaju na sentiment!

Ja sam odahnula na način priličniji osobi kojoj se čini nepravda nego osobi koja je zbog nečega griješna. Prvi sam put sa razumijevanjem pomislila na Otiliju T., crvenokosu, inteligentnu i maštovitu, ali sa tragom nezdrave vatrice u očima. Prošlo je od našeg upoznavanja dobrih godina. Poznavale smo se kratko, bile smo zajedno na prvoj godini studija i tek polovini druge. Ipak je se sjećam življe nego ijedne osobe sa zajedničke fotografije pred dodjelu diploma. Otilijino napuštanje studija svjetske književnosti, ako mi je dato da sudim, bilo je sudbinski podstaknuto događajem koji se desio na drugoj godini, tokom januarskog ispita, u kabinetu visokog, sjedokosog profesora. Ovaj je tokom predavanja volio da osluškuje svoj glas priličan teatarskim daskama. Gledao je uvijek iznad naših glava kao da provjerava da li mu glas suviše izmiče. Napravio bi malu pauzu, iskašljao bi se kao da sjedi na grčkom Olimpu još u vrijeme kad su tamo stanovali naprasiti bogovi. I opet bi govorio teatralno ali tako da ne rasipa dragocjeni glas.

Bilo nas je onog dana petoro u njegovom kabinetu. Vani je kišilo i o prozorska stakla uporno i dosadno je, pod naletom vjetra, udarala neka suha grana koju vrtlar nije uspijevao odsjeći u vrijeme proljetnog kresanja. Bila je suviše visoko.

Odgovarala je Otilija T. Ona je bila nekako naročito drugačija. Kao pahulja u ljetni dan, rekao bi onaj veliki austrijski pisac čije su knjige odlično oružje u borbi protiv plitkog sentimenta. Otilija je bila neka posebna pahulja. Krupna, crvenokosa. Ali, ipak, baš pahulja u ljetni dan, crvena pahulja u ljetni dan. Dakle, nije tog dana bila šesta. Bila je jedna. Prosto – jedna. Bila je neobična Otilija T. koju smo od prvog dana zvali Otikica. I upravo je završavala svoj odlični odgovor. Odjednom je profesor iz samozaljubljene visine pao u plićak jetke netrpeljivosti. Kasnije sam shvatila da se to s njim dešavalo kad bi osjetio da pred sobom ima nekog ko bi jednom mogao iskazivati mnogo više znanstvenog žara nego ga je godinama rasipao njegov hladni glas, tek tu i tamo jalovo pero.

Upitao je profesor, baš u trenutku kad je ona suha grana opet počela lupkati o staklo:

– I šta ono, djevojko, bi na kraju sa Anom Karenjinom? Možete nam reći?

Tad još nismo znali da je u ovom pitanju sažeta njegova jalovost i slabost. No, i da smo znali, time onog dana nismo mogli utještiti Otiliju T. Ona je odjednom postala malo ostrvo do kojeg je teško doplivati sa drugog kopna. Ten i kosa su joj se izjednačili u boji. Ali izvor te boje nije bila kosa već ona nezdrava vatrica u očima. Kosa je bila sasvim nedužna, ma šta mislili teoretičari koji boju ženske kose dovode u vezu sa karakterom i temperamentom. Da li bi moja tetka koja je Seviljsku lepezu preporučavala čitalačkoj pažnji plave djevojčice jednako rekla:

– ...Ah, i crvene djevojčice trebaju da čitaju L’eventail de Seville.

Do Otilije T. ionako nije mogla stići nikakva preporuka. Bila je baklja, a u baklju ne možeš da duvaš. Glasom kakav nismo poznavali, sa žarom koji ispoljavaju nesretni likovi koji hoće da mijenjaju svijet, sami i usamljeni, rekla je:

– Udala se za Vronskog. Da sam ja pisac, svaka bi knjiga imala srećan kraj!

Pisac, čak ni poslije ove izjave, nije postala. Prepisala se ubrzo na drugi studij, smješten u zgradu o čija prozorska stakla ne udaraju suhe grane.

Odlično je okončala novi studij i srećno se zaposlila. Knjige su i dalje imale krajeve takve kakve imaju. Uglavnom nesrećne, kad bi se pitalo Otiliju T.

Srećno se, doduše, zaposlila. Ali, to još uvijek nije bio kraj. Neko sam je vrijeme izgubila iz vida a onda saznala da je rodila. Za razliku od Ane Karenjine za čije se dijete, mada rođeno mimo braka, zna da je blagoslovljeno ljubavlju i tijelom Vronskog, za dijete Otilije T. niko nije znao reći ko mu je otac. A Otilija T. je šutjela. Samo po sebi, to sa djetetom i ocem, ne mora biti preporuka za nesrećan kraj. Ali mi je Otilija T., kad sam je, najzad, slučajno srela na ulici dok je gurala velika dječja kolica, djelovala baš tako. Kao nesrećna heroina koja gura svoje breme ka posljednjoj stranici knjige.

Tamo, kod Onofrijeve česme, opet sam pomislila na Otiliju T. Ona bi rado primila razglednicu Pozdrav sa Jadrana. Ne zato što je ispoljavala raznježenost nad zalascima sunca. Prosto zato što je na razglednici bilo obilje crvene boje koju je Otilija T. rado birala za boju odjeće. Boja kose joj je bila prirodom data, ali nije presuđivala u biranju odjeće. Uz crvenu kosu i ten kakav je imala Otilija T., tvrde ženski časopisi, ljepše idu boje vode i mahovine... Izborima Otilije T. već je uveliko rukovodila ona oslobođena vatrica u očima.

Razglednice, naravno, nismo kupili. Kad smo se udaljili od Dječaka sa razglednicama, naprasno smo poželjeli sladoled.

– Najbolji su tamo kod Onofrija!

Ovo je rekao otac našeg dječaka. Majka se složila klimanjem glave. Dječak je jurio onemoćalog goluba oko Orlandovog stupa. Već je bio zaboravio Onofrija. Kad se otac vratio sa tri sladoleda, majka je zaustila da upita da li je onaj dječak još tamo. Ali je odustala sjetivši se razložno da će se ionako vratiti istim putem. Zbog pet minuta neutažene radoznalosti ne vrijedi otkriti probuđeni sentiment.

Dječak je sjedio uz česmu. Sad je bio Dječak sa sladoledom. I izgledao je zadovoljan kao svaki dječak koji liže sladoled. Dječak sa sladoledom – to je jedan rijetko upečatljiv iskaz bezazlene samozadovoljnosti. I sve je uopće, bilo lijepo i plemenito, tamo na potezu od Orlanda do Onofrija.

Samo je Otilija T., gurajući tamo na kontinentu kolica pred sobom, ostavljala tužan trag. Uz trag kolica koji se utiskuje po rastopljenom asfaltu, ide trag njenih potpetica. Trag kolica podsjeća na napuštene tračnice. Uz njih jedna potpetica ostavlja dublji, druga plići trag. Otilija T. je koračala baš tako. Jednom nogom jače, u nadahnuću podstaknutom vatricom očiju. Drugom nogom – kao da se u međuvremenu predomislila.

Na jesen, kad su pale prve sive kiše i izblijedila naša ljetna osunčanost, saznala sam da je vatrica u očima Otilije T. dobila svoju dijagnozu. Otišla je po nju, odveli su je naime, poslije nečega strašnog što se desilo s njom i djetetom.

Smještena je u bolnicu na kraju grada, a mene put baš nikako nije do tamo vodio. Tek kad grad postane opkoljeni grad stekneš žarku želju da stigneš do njegovih krajeva. Tada te vuče silna želja da prekoračiš obruč koji ti nameće sila. Tad shvatiš da uvijek postoje neki obruči, makar nevidljivi i ne uvijek zlom nametnuti. Presijecaš ih i sasvim običnim putovanjima čiji je cilj ljetovanje ili daljina koja se može doseći prostom kupovinom putnih karata. Pri tome te zanima samo onaj kraj grada od kojeg takvi putevi vode. Nikako onaj na kom su kao u ćorsokaku smještene tužne bolnice.

U proljeće je Otilija T. opet bila sa svojim dječakom. Već ga je vodila za ruku. Kad sam je prvi put tako srela, pozdravila sam je, ali mi je ona odgovorila suho, ne kao onaj sjedokosi profesor, već kao automatska telefonska sekretarica:

– Hoćete li me podsjetiti? S kim imam čast?

Zbunjeno sam gledala za njom dok se udaljavala, ne osvrćući se. Uporno je vukla dječaka, jednako crvenokosog kao što je i ona. Čak je i na njemu odjeća bila crvena. On je u jednoj ruci – onoj koju nije stezala ruka sa noktima premazanim žarkocrvenim lakom, držao kraj konopčića na čijem je drugom kraju lebdio prenapuhani ružičasti balon. Mora da ga je napuhala Otilija T. Svom silinom daha. Činilo se da svaki čas treba pući. Možda sam upravo zato još neko vrijeme stajala i gledala za Otilijom T. Neke prizore naprosto moraš vidjeti. Ponekad je i nesreća zavodljiva, ne samo prizor koji prijatno raznježuje.

Balon ipak nije pukao. Bar ne tamo dokle je mogao doseći moj pogled. Dosezao je do daljine dovoljne da onaj tužni prizor postane idilična sličica. Daljina je iz mog pogleda izmakla iskrzane ivice laka na noktima Otilije T. I musavost svojstvenu dječacima o kojima nema ko da brine. I skramicu na uglovima usana kakvu obično imaju pacijenti bolnice sa kraja grada. Kad su nestali ovi detalji i više nije bilo jasno da li je ono dijete u daljini dječak ili djevojčica (priliči li mu crvena boja, dakle?), daljina mi je podarila lijep prizor. Kao preporučen za srećan kraj. Dvije crvenokose glave, ružičasti balon... Jedna glava onu drugu predstavlja kao materinski skrbničku. Ova nju, opet, kao svoj dugoročni produžetak na beskonačnoj stazi roditeljskog umnožavanja. Ne, baš nikako nije nedostajala još jedna glava. Očeva. I ovako je djelovalo lijepo. Majka i Dijete sa ružičastim balonom. Lijep naslov! Još nisu bile nastupile nesnosne ljetne vrućine, asfalt se nije topio i iza Otilije T. i njenog djeteta nije ostao tužan trag.

Uskoro sam je opet zaboravila. Onoliko koliko se išta zaboravlja.

Godinu dana poslije grad je opkoljen i izvan obruča kojim je nemilosrdno stegnut, ostalo je nekoliko njegovih krajeva, u jednom od njih i ona bolnica čiji je pacijent bila Otilija T. Nikad nisam saznala gdje se zatekla u presudnom trenutku. Budući je imala dijagnozu koja od života čini izmjenu boravka tamo i ovdje, mogla sam tek predpostavljati. Moglo je biti i jedno i drugo, jer ritam smjenjivanja nije predvidljiv i pravilan. Najbolje bi, uostalo, bilo da se Otilija T. najzad našla izvan svake priče o ovdje i tamo. Negdje izvan prostora njihovog bolnog preplitanja. Negdje gdje se život odvija kao laka i ljupka smjena motiva, kao jednostavni kadril: Dječak s ružom, Majka i dječak sa ružičastim balonom, Djevojčica u plavom, Djevojčica u crvenom... I tako bez kraja. Kadril nema kraj. Ni srećan ni nesrećan.

Ali, mimo pustih želja, grad je bio opkoljen i to, samo po sebi, nije slutilo srećan kraj. Po gradu su padale usijane kugle. Od njih se ljudska tijela za tren pretvore u krvavu hrpicu mesa. Najstrašnije, ali nažalost ne i najrjeđe, je kad nad takvom hrpicom majka krikom doziva dijete. Tad poželiš da je svijet knjiga čiji kraj piše Otilija T. Ako je Otilija T. u opkoljenom gradu, onda je ona ostrvo u ostrvu. Kad stekneš glas automatske sekretarice, od tebe više niko ne očekuje da se navikavaš na činjenicu da živo dijete u trenu postaje krvava hrpica. Ne navikavaš se ni na činjenicu smrti, obične ako je ima, niti na stanicu na kojoj se Ana Karenjina baca pod voz. Ako se to zove ludilo, onda zavidim Otiliji T. Ona je svoje ludilo na vrijeme smirila. Udomila! Ne čekajući da ga potaknu krvave hrpice dječijeg mesa. Otilija T. je na vrijeme otputovala u ludilo.

A mi? Mi smo ostali. Premda smo koji mjesec nakon što je grad opkoljen pakovali naša dva velika kofera. Ne zato da bismo izašli iz grada nego da bismo ono nešto neophodnih stvari prenijeli u podrum, za slučaj da vatra zahvati stan. U opkoljenom gradu često gore kuće, sprat po sprat, najčešće od krova. S onu stranu obruča stižu fosforni meci. Možda oni koji ih ispaljuju žele posmatrati ogromnu baklju? Kao što neko voli vidjeti zalazak sunca? U baklji ponekad nestane čitava porodica i sve manje-više tričave uspomene. Možda i poneka razglednica Pozdrav sa Jadrana.

Od zalaska sunca ne strada čak ni riba koja pliva ispod tačke gdje sunce tone u more. Tamo, iza obruča kojim je stegnut opkoljeni grad, stoji čovjek sa očima u čijoj boji bi mogle da se kote zle žabe. Gleda u daleku baklju, hladi cijev iz koje je prethodno ispalio fosforni metak, i kaže onome do sebe (on nema oči, ima dvije zmije koje proviruju iz uskih rupa):

– E, je li bilo dosta paljevine?

Skinuli smo naše kofere sa ormara u spavaćoj sobi. Njegov i moj kofer. Moj je stariji. Kupila sam ga u Londonu gdje sam na nekoj stanici prethodno izgubila staru torbu. Ne znam tačno u kojem dijelu grada sam ga kupila, ali se sjećam da sam u jednom trenutku s njim stajala na Piccadily Circusu i gledala u lice momka koji mi je govorio:

– Imate krasnu kosu? Putujete li za Irsku?

Bio je pjegav a engleske riječi koje je izgovarao bile su lake, metalne. U engleskom jeziku nema ti i Vi te nisam bila sigurna da li je drzak ili ne. Ono s kosom nisam shvatila kao laskanje. Sve djevojke koje su tog časa prolazile pored mene, imale su masnu i ravnu kosu. Moja je bila svježe oprana griva.

Da li je samo zbog toga vrijedilo putovati u Irsku, ne znam. Ali mi ponekad bude žao što nikad nisam bila u toj zemlji-ostrvu.

Već su četiri slova sa metalne pločice na mom koferu izbrisana. Kosa mi je još uvijek svježe oprana griva, premda je teško doći do vode u opkoljenom gradu. Dok sam predodžbe o životu skupljala iz knjiga, slika nesreće utisnula mi se u svijest kao slika podsjecanja duge ženske kose. Nesreća se desila, a moja je kosa još uvijek duga. Ipak, poneke predodžbe zadržiš kao ljupke sličice djevojačkog herbarijuma. Opkoljeni je grad ostrvo i to ne priliči herbarijumu. Sad je Irska sve dalji dio jedinstvenog kontinenta do kojeg ne plovi lađa. Možda na Piccadily Circusu opet stoji neka djevojka sa novim koferom i sa grivom kose. Prilazi joj neko čiji glas oblikuje riječi kao lake metalne novčiće i pita:

– Imate krasnu kosu. Putujete li u Opkoljeni Grad?

Sa mog su kofera od onda spala tri točkića. Dječak ga vuče za remen i viče:

– Mrdni konjiću! Mrdni kljusino!

U svom koferu držim stvari koje više nemaju svakodnevnu svrhu. Dječakovu okraćalu odjeću, stare igračke... tričarije od kojih mi se teško rastati. Kad putujem, ispraznim kofer, gledam hrpu koja ispada iz njega i sama sebe korim:

– Zar ovim starudijama nije mjesto u podrumu?

Njegov je kofer moderniji, očuvaniji. Češće putuje, te mora uvijek biti spreman. U njega ne odlažemo starudije. Samo on zna da ga otvori i zatvori. Dječak i ja volimo da ga tada posmatramo. Stane nad kofer i gleda mimo njega. Raširi ruke, pa srednjim prstima pritisne plastične kvačice sa obje strane kofera. Kvačice škljocnu, te on ključićem koji drži u maloj futroli otključa bravice na vrhu. Jednu pa drugu. Ključ okrene četvrtinu kruga. Dva puta škljocne. Opet raširi ruke i palčevima povuče plastične pločice pored bravica. Kofer postaje velika otvorena školjka. Koliko god posmatrala kako to čini, nikako nisam uspijevala ponoviti iste pokrete. Jednom sam, kad je trebao putovati daleko, na sjever, htjela u kofer tajno staviti nešto što će mu se otkriti kad stigne u pustu hotelsku sobu. Nešto što će ga podsjećati na dječaka i mene. Nisam uspjela. Uostalom, neuspjeh me je samo poštedio jedne, u suštini, sentimentalne geste.

Petnaest dana poslije toga, stigla je razgledni–ca sa finskim pejzažem i s porukom:

– Daljina je čudo. Nedostajete mi.

Koferi koji su trebali putovati u podrum (osim što postoji put na sjever, jug, istok, zapad, postoji i put u podrum), zadržali su naše stare navike. Moj je ostao pun onoga što i inače, to–kom godine čuva. Dodata je samo knjižica Seviljska lepeza. Na policama su ostale naše ozbiljne i značajne knjige. Mnogo knjiga o smrti. Nedostaje Smrt Vladimira Jankelevicha koja, da bi te navikla na činjenicu smrti još uvijek zahti–jeva savršeno poznavanje francuskog jezika.

U njegov smo kofer spakovali neophodnu odjeću, naše diplome, fotoalbum i dokumenta. Oba smo kofera stavili u hodnik i danima iš–čekivali. Hoće li stići požar s onu stranu obru–ča.

Uskoro su nam koferi, tamo u hodniku po–čeli smetati. A iz njegovog nam je kofera ubrzo zatrebala jedna, pa druga, pa treća neophodna sitnica. I uvijek je zbog toga trebalo ponavljati složenu operaciju otvaranja i zatvaranja kožne školjke. Odlučili smo da ga ispraznimo, da stvari vratimo na staro mjesto, a oba kofera (moj i dalje pun starudija) na ormar u spavaćoj sobi. Dobra strana ovog poduhvata je bila što je Seviljska lepeza najzad dospjela van domašaja dječakovih ruku. Već je uveliko počeo da sam čita knjige. Lako je mogao saznati za prevaru sa krajem priče o dječaku Pablu. Čini mi se da bi Pablo, samo da se dječaku knjiga nađe pod rukom, iskočio iz nje, papirnat i izrezan kao silueta. Pogledao bi našeg dječaka i rekao:

– Tvoja majka bezočno laže. Ja sam ovdje beznadežno mrtav!

Premda živiš u opkoljenom gradu u kojem na dan zna poginuti i na desetine ljudi od udara jedne vatrene kugle, još uvijek se teško odlučuješ da svog dječaka počneš navikavati na činjenicu smrti. Koju literaturu pri tome koristiti? Premda, kad sravniš dva plana, postaje besmisleno. Naš dječak zna da mu je prije nekoliko mjeseci poginuo drug. Komadić usijanog metala koji se oslobodi kad se vatrena kugla rasprsne, prošao mu je kroz samo središte mozga. Prosut je dječiji mozak po asfaltu, a da se u njemu još uvijek nije nastanila navika na činjenicu smrti. A mi, eto, dječaka još uvijek štedimo od činjenice da je junak knjige poginuo.

Ali ima, evo, činjenica koje govore o izvjesnom napretku. Uspjela sam, naime, otvoriti njegov kofer. Htjela sam ga isprazniti, ne čekajući da se on vrati u stan. Dugo izbiva te neću da ga opterećujem sitnicama koje u međuvremenu mogu sama riješiti. Tek kad sam otvorila kofer sjetila sam se:

– Ja ga ne znam otvoriti!

Ali, bilo je kasno. Već je bio otvorena školjka. Krcata školjka iz čije je pregrade (on tamo kad putuje stavlja dokumenta i čarape) ispala velika koverta i u njoj dvanaest razglednica Pozdrav sa Jadrana.

Dječak sa razglednicama, potonji Dječak sa sladoledom, ako se ne varam (nikako se ne varam!) nudio ih je trinaest za deset. Trinaest razglednica za deset dinara. On se one večeri vratio po sladoled da bi kupio razglednice.

Ali gdje je trinaesta razglednica? Trinaesti Pozdrav sa Jadrana. On je, dakle, nekome, a da ja to nisam znala, tu razglednicu onda poslao iz Dubrovnika. Karenjina i Vronski! Ovaj put obratnog spola! A to ne sluti dobar kraj.

U opkoljenom gradu sve je neobično a sve je ipak svakodnevno. Dok bjesomučno ginu ljudi ja sam zahvaćena frivolnim zapletom. Baš kao stvoreno za petparački roman. Na meni je da ga obuzdam, taj nenadani zaplet. Pokazat ću mu razglednice i suho upitati:

– Bilo ih je trinaest, ako se ne varam?

Tako se i desilo. Ali je njegova reakcija bila nenadana. Čak nije ispoljio začuđenost: otkud razglednice koje su dvije godine počivale skrovite u koferu odjednom u mojim rukama.

– Jeste, bilo ih je trinaest.

– Pa gdje je trinaesta?

– Poslao sam je onda.

– Kome?

– Mojim roditeljima. Ljeti im to nešto znači. A ne smeta im ako je na razglednici zalazak sunca. Oni nisu studirali svjetsku književnost.

Počivaju naši koferi na vrhu ormara. Ne odlazi se na ljetovanje iz opkoljenog grada i ne stižu u njega šarene razglednice. Po asfaltu i dalje ostaju tragovi. Ne samo kad prži sunce. I kad je ciča hladnoća, a padne usijana kugla koju s tamnog brda šalje čovek sa žabokrečinom umjesto očiju, u asfaltu ostane čudan otisak. Zovu ga ružom. Opkoljeni je grad jezivi ružičnjak u čijim ružama, kad procvjetaju, nerijetko bude i krvava lokva. Jednom smo na jednu takvu svježu ružu naišli dječak i ja. Upitao me je sasvim mirno:

– Mama, je li ovoliko krvi isteklo i kad je Pablo poginuo?

– Koji Pablo?

– Pablo... Juanitin. Onaj iz Seviljske lepeze.

Baš tako je pitao. Neke rečenice pamtim mjesecima, godinama. Kao one izgovorene u kabinetu o čiji je prozor udarala suha, previsoka grana. Kao ponudu kod Onofrijeve česme. Kao rečenice koje sam čula na Piccadily Circusu i od tada u meni kljuca želja da odem u Irsku. Kao rečenice koje su bile pune uzdaha i mirisale na lavandu i vrijesak. Kao priznanje da je daljina čudo. Kao strašno pitanje:

– Hoćete li me podsjetiti? S kim imam čast?

Vrijeme je da ih sve, rasute po godinama i različitim mjestima, složim u jednu priču. Razlog se ispostavio u snu. Sanjala sam sinoć svoju mlađu tetku. Bilo je hladno, ja sam joj uporno pokušavala prići, ona me je odgurivala i kad sam zaplakala, najzad me je pogledala (imala je sasvim drugačije oči nego one u javi i nije mirisala na lavandu i vrijesak) i rekla prijekorno:

– Može li plava djevojčica nečim da se zabavi. Tetka prevodi Smrt Vladimira Jankelevicha.

Uzdahnula je tužno, a onda pogledala na ručni sat (nikad nije nosila ručni sat, nego uvijek okrugli sat-medaljon na lančiću oko vrata!) i nastavila buljiti u prazan stol pred sobom.

Probudila sam se s osjećajem da se gušim i nisam ovaj put prošaputala Leventail de Seville. Otvorila sam prozor i disala ubrzano.

Negdje oko podne potražila sam svoje stare sveske i papire i među njima onaj spisak naslova koji u sebi sadrže riječ smrt. Crvena linija kojom obilježavam knjige neprevedene na naš jezik, izblijedila je ispod Smrt, Vladimir Jankelevich.

Ostala je tek crvena crtica ispod Jan i crvena tačka ispod h.

Da možeš naručiti san, ja bih naručila onaj od sinoć. Neka se ponovi. Tada bih uključila telefonsku sekretaricu u svom glasu i rekla tetki:

 

– Hoćete me podsjetiti. S kojim to naslovom, s kojom temom imam čast?

Žurim da ispričam priču. Ona mora imati srećan kraj. Otilija T. je to zaslužila.

Samo, kad bih ja znala šta je srećan kraj! Jesam li znala pa zaboravila? Kao Ana Karenjina kojoj je Tolstoj najzad dopustio da ne skoči pod voz. I sad ona stoji na peronu... stoji, stoji, stoji... i šta?

Sunčano je poslijepodne. Prizvat ću, kao u spiritualističkoj seansi, sličicu Majka i Dječak sa ružičastim balonom. Dvije crvenokose glave, ružičasti balon, ruka u ruci... ali šta dalje. Šta dalje!