lepa mlađenović

 

žudnja za aktivizmom

BUKA SLOBODNOG DAHA

 

 

U subotu sam se vraćala iz Kikinde. Autobus je bio pun i ljudi su stajali u prolazu, a ja sam žmurila i mislila o ovom tekstu. Uspela sam da osetim sebe u toj autobuskoj gužvi. Da, ja sam aktivistkinja koja se trenutno prebacuje sa jednog mesta na drugo. Mislila sam, da li sve aktivistkinje sveta putuju? Da stignu i do one poslednje žene u najzabačenijem mestu. Da podstaknu žene da čuju jedna drugu. Vraćala sam se iz ženske grupe ŽAR. Tamo smo imale radionicu o ženskoj solidarnosti i patrijarhatu. To je prva tema ovog teksta,

 

ženski aktivizam i ženska solidarnost.

 

Ženska solidarnost je odluka da slušamo, čujemo i razumemo Drugu. Odatle počinjemo, od politike ne-isključivanja: razumeti drugu onako kako ona razume sebe, kako interpretira sebe sa svojim vrednostima i sudovima. Ako smo odlučile da budemo solidarne - na nama je da stvaramo uslove da žena može da pusti svoju priču da izade napolje, svojim rečima i svojim tonom. Naša inicijativa solidarnosti znači da drugu ženu gledamo tako da nam ona veruje, da je slušamo tako da nam ona može reći, da govorimo tako da je ne dodirujemo iznutra gde je boli, da ćutimo tako da ona oseti kako govorimo, a ništa o njoj nismo rekle. Da smo tu. Sve smo uzele što nam je dala, a njoj je ostalo više. Ko će je razumeti ako ne mi? Ko će razumeti ženu koja se dvanaesti put vraća nasilniku koji će joj sledećeg dana iskrvariti glavu i iscepati ličnu kartu, a to je sve već više puta prošla? Ko će razumeti nervozu jedne žene koja se u arhitektonskom birou peti put suprostavila šefu, a on ju je opet izbacio van? Ko će razumeti ženu za kasom u C-market radnji kojoj je teško izmamiti osmeh, jer je radila prekovremeno za Novu godinu i nije dobila obecani dodatak za rad, prevario ju je sistem, a kod kuće su je čekali neoguljeni krompiri, deca koja traže čokoladu i brdo veša? Pritom, nismo je ni jednom osudile, presudile, optužile, nismo je vrednovale ni dijagnosticirale. NIsmo joj dale savet kako da živi. Ne moramo se s njom složiti, ali je važno ne uvući ni sebe ni nju u ciklus okrivljavanja i obeležavanja. To nam rade mame tate i psihijatri i učiteljice i komšije i novine i istorija. I piramide stoje u pustinji kao lkona potlačivanja i ne-solidarnosti. Bio je jedan muškarac na vrhu i on je naredio da se kamenje poreda tako da na vrhu bude samo jedan kamen, samo on. Onda su bili robovlasnici koji su tlačili druge muškarce i drugi muškarci su tlačili druge muškarce, još uvek one ispod njih, onda su ispod svih muškaraca bile žene. Robovi i robovlasnici su odlazili kući i tlačili svoje žene, tukli ih, silovali, neki manje neki više, neki su samo ćutali i ništa nisu govorili. Ni jedan nije bio solidaran sa svojom ženom. Nikada nije znao šta je to, jer nikada nije čuo šta ona govori. Nije imao instrument slušanja, njegove uši čuju samo glasove odozgo. Jer je on jedan kamen u hijerarhiji, a ona je jedan sasvim dole, kamen u temelju kojeg niko ne čuje ne vidi ne razume. A ako se požali, onda će joj ona druga do nje reći: - Pa što si pala tako nisko, izadi! A iznad nje i oko nje hiljade i hiljade drugog kamenja kojima ona treba takva nevidljiva i bez reči.

 

Ženska solidarnost počinje upoznavanjem sebe. To je proces. Patrijarhat od nas žena traži da sebe ne volimo, da minimalizujemo svoju vrednost. Zato je važno da imenujemo svoja osećanja i svoja iskustva da bi mogle da prepoznamo druga, da naučimo da vidimo svoju bol i radost kao emociju, komunikaciju, istorijski kontekst - da bi mogle da ih menjamo. Da prepoznamo svoj lični i politički čin u državi koja nas izostavlja.

 

Jedna od tehnika patrijarhata koja treba da nas onemogući da upoznamo Drugu je prosudivanje i dijagnosticiranje. Propisano je da žene prosuduju oni iznad njih, muškarci, a da one presuduju drugima, ženama i deci. Sve poslovice, literarna remek dela, opere, spomenici, svi oni isto tako osuduju i kvalifikuju žene, jedne “su lepe’ jer nose najlon čarape, druge “su vredne’ jer ne spavaju nego ‘rano rane’, treće “su lake’ jer vole da uživaju, pete “su sebične” jer neće nasilje. Tako se naše mesto u sistemu obrće oko istog, i mi stojimo.

 

Ako želimo biti solidarne važno je da ne presudujemo, da ne dajemo savete. Recimo: “Što si pala tako nisko, izadi – to je rečenica kojom se druga optuži i da joj se savet šta treba da radi. Adrienne Reich bi ovu reakciju nazvala pasivnom i aktivnom instrumentalizacijom žena u službi ropstva, rasizma i seksizma. Eto na koji način saučestvujemo u svakodnevnom rasizmu i seksizmu.

 

Nije slučajno da patrijarhat traži od žena da, izmedu ostalog, daju savete. Tako se ne čuje druga, tako se ostaje unutar istog, tako se perpetuira hijerarhija i submisivnost. Medicinske institucije su sagradene na savetima, onda psihijatrijske isto tako. Saveti su jedan od elemenata koji obrću sistem prodice kao institucije. Saveti su iskazi patroniziranja i hijerarhije. Žene su ionako oduvek morale da slušaju naredbe i nikada da ne kažu NE. Davanje saveta: Šta je tu novo u patrijarhatu - ništa. Žene daju savete ženama, to su ih naučili da rade deci jer tako im se čini da imaju moć i da su korisne. Patrijarahat je osmislio da je jedna od retkih koristi žena, sem materinstva, da daju savete ženama i deci i tako osmisle svoju egzistenciju na svetu. Tako nas je patrijarhat još jednom prevario i još jednom nam dao ulogu koja ima privid bića koji je aktivan. Dakle, nema ni bića ni subjekta već nalog da se ”onima iznad nas” saveti ne smeju davati. Jednog dana je u Autonomni ženski centar protiv seksualnog nasilja gde radim došla žena koja trpi nasilje. Izmedu ostalog je rekla da je njen muž nasilnik odrastao u mitu o svom ocu nasilniku koji je jednog dana za večerom sa gostima, kada je njegova žena komentarisala ‘Nemoj toliko da piješ“, uzeo njenu ruku, stavio je na ivicu stola i pred svima prelomio svojom dlanom.

 

Davanje i potreba za savetima je ženska konstrukcija patrijarhata da bi se održao muški ciklus moći, da bi se obnovila hijerarhija. Stavi šal, pojedi supu, deci trebaju biološki očevi, strpaj je u ludnicu. Ali, ako uspemo da se otresemo piramide, feministkinje veruju da većina žena ne žele savete, one hoće podršku. Podrška nije savet, nego verovanje da druga ima svoje biće, da druga može. Da sam ja tu da je pitam kako je, da imam u nju poverenje. Da imam poverenje u sebe. Da sam tu da je slušam jer verujem u njeno iskustvo, da joj ispičam svoje. Ne moram se složiti sa njom. Mogu pokušati da razumem iz koje klasne, nacionalne i polne politike doživljaja ona dolazi. Žene u Sigurnoj ženskoj kući za žene koje su preživele muško nasilje, još davnih godina ženskog pokreta napisale su na vratima: “Ako hoćeš da mi pomogneš, onda se vrati odakle si došla, ako hoćeš da jedan deo tvog i mog života provedemo zajedno onda si dobrodošla”. Pomoć nije podrška, a na odluci o podršci se zasniva ženski aktivizam.

 

odluka o činu

 

Ženski aktivizam učestvuje u trenutku života Druge. Tako Druga nije sama, makar na momenat, ima svedokinje. Nije sama kad nam iz grada pod opsadom napiše pismo, kada joj pošaljemo paket, kad predemo tri granice da vidimo šta radi, zabeležimo zločin koji je preživela. Zločin njenog muža ili zločin države. Ako u patrijarhat nije upisano da je žensko iskustvo vredno slušanja, onda nam je potrebno da imamo svedokinje, svedokinje života u kome se neprestano otimamo od piramide koja nam je udelila mesto u svom prašnjavom mračnom temelju - i svedokinje života naše žudnje da letimo. Solidarnost je naša otvorenost da čujemo, jer to znači da jedna žena nije ostala sama, da ja nisam sama, da smo mi svedočanstvo njene ljubavi ili njenog bola i da je patrijarhat, znači, već nakrnjen. Ako oseti da nije izolovana imaće više snage da bude odgovorna za sebe u odnosu na druge, a tako se menja država.

 

Žudnja za aktivizmom i solidarnost se obrću oko još jednog principa: da su iskustva svih žena jednako vredna. To znači da ni tonom, ni pogledom, ni poslovicom nećemo isključiti ni jednu ženu samo zato što je “žena sa malo škole, sa malo novca, sa malo ljubavi, sa malo bele kože, sa malo godina. Dakle, malo neće postojati jer se neće meriti u odnosu na nas, bele feministkinje sa platama ne vladinih organizacija i fakultetima bivše SFRJ, sa muževima u kravatama, sa imenima nacije koja vodi vlast u zemlji. Stalno ispočetka pokušavaćemo da ne dajemo vrednosne sudove našim razikama. Ali ćemo znati da društvo neprekidno vrednuje svaku činjenicu života, i do to utiče na naše emocije, tok misli, naše psihičko i mentalno zdravlje. Ovaj princip ženskog aktivizma je osnova naše žudnje. Mi žudimo da menjamo odnose u društvu tako da ne bude podredivanja, a to već radimo sada.

 

Aktivistkinje, a tako ih ja zamišljam, to su one koje veruju da je iskustvo svake žene jednako vredno. I upravo zbog toga one mogu da putuju i truckaju se od jednog do drugog malog i velikog mesta, da sretnu još pet žena, jos jedanaest žena, da sednu u krug i da razmenjuju iskustva. Veruju da kroz slušanje iskustva druge mogu da počnu da pucaju konci patrijarhata koji su nam proboli jezik i telo i glavu. Veruju da iskustvo druge, slično i različito, može da olakša proces da moje iskustvo izade napolje, da ga se oslobodim da mogu da mislim o sebi svoja i da odlučujem sama. U Nepalu, nakon dve godine podrške male ženske grupe stigla je vest: Jedna žena u grupi je odlučila da prekine zaruke i da se ne uda za muškarca koga su joj odredili u selu. To je žudnja aktivistkinje u Beogradu, ona se obraduje kada pročita vest o činu snage jedne žene u Nepalu. Poznato joj je koliko rada svih nas je potrebno da jedna žena odluči da izade iz nasilja, da se razvede, da kaže NE u okolini gde je kamenje oko nje i nigde solidarnosti, samo igle koje je vraćaju na staro. U Nepalu je problem miraz, u Kikindi je problem zimnica. Kako da odbije, kako da ne pravi zimnicu ako muž traži, a i njene majke, komšinice, bake, ženske novine – sve one su već napravile zimnicu! Muž je zakon. A skoro sve žene u Nepalu moraju da se udaju za onoga koga izaberu roditelji. Ako nam se učini da je to jednostavno, pobeći od miraza, ili od zimnice, onda znači da nismo dovoljno slušale drugu, da je nismo razumele. Aktivistkinje žele da razumeju drugu, jer odatle dobijaju inspiraciju da rade, odatle im dolaze projekti snova, iz žudnji kako svoje želje i želje drugih da udruže i konstruišu uslove života u kojima će biti moguća autonomija žena.

 

lepe vesti pravimo same

 

Od kada je u Srbiji od 1991 na vlasti srpski režim, nije bilo lepih vesti. U toj pustinji bez piramida sednemo i dogovorimo se šta hoćemo da radimo i krenemo - tako su feministkinje za sebe i za druge žene otvorile više ženskih grupa, i ostvarile mnogo projekata. I ne samo u Kikindi i Nikšiću, nego i u Gnjilanu, Bitoli, Goraždu, Rijeci, Celju... Aktivistkinje proizvode lepe vesti. Tako, za vreme etničkog čišćenja na Kosovu 1999. kada su se zločini nad albanskim stanovnicima dešavali u svakom trenutku, aktivistkinje proterane u Makedoniju su se organizovale. Grupe sa Kosova, Motrat Qiriazi, Centar za zaštitu žena i dece, Aureola, Radio 21.... sve su iz početka krenule da rade u potpuno drugim gradovima, u drugoj zemlji.... Aktivisktinje kao da su jedno čudo, izbace ih mašinkama iz njihovih kuća, one su u strahu u panici i moraju da pobegnu, treba im još pet dana, još osamnaest dana i onda se organizuju, iskidaju im lične karte a one se organizuju, zaplaše ih bombama a one se organizuju. Slavica Stojanović koja ponekad misli mačeći bi rekla, “Kako god ih baciš one se dočekaju feminizmom”.

 

Šta je žudnja za feminističkim aktivizmom?

Sedim ja i dalje u tom autobusu od Kikinde i vidim, setim se, kako Slavica Stojanović prošle godine za vreme 77 dana NATO bombardovanja izlazi iz autobusa Budimpešta Beograd da bi skoknula do par žena da se sa njima dogovori. To je taj aktivizam mislim ja, ona je izašla ne nekoj raskrsnici u Subotici, vidim je kako ne zna na koju će stranu, kako je vesela jer je stigla u nepoznat grad, nosi ženama keks koji smo kupile na autobuskoj stanici u Budimpešti, par feminističkih svezaka, i ide da se sa ženama dogovara. Vidim Sonju Drljević kako već godinama putuje lokalnim autobusima do Užica, Kraljeva, Zrenjanina i mnogih malih mesta i razgovara sa ženama kako je važno da se organizuju. Vidim Stašu Zajović kako ustaje u pet ujutro 9 decembra 1999 da idu na sudene Flori Brovini u Niš, da joj odnese bademe, suve kajsije i da je gleda iz daljine jer je Flora Brovina pod stražom policajaca pa ne mogu da se zagrle. Vidim jednu Italijanku, ne sećam se imena, leta 1998, srele smo je Luisa Morgantini, Donna in nero, i ja. Na sunčanoj terasi u Rimu, žena, oko 65 godina stara, vadi iz svoje tašne pamflete o ženskoj radnoj grupi koja je na donošenju statuta Medunarodnog Krivičnog Suda lobirala da pojmovi zločin protiv čovečnosti i ratni zločin uključe i silovanje u ratu. Gledam je i mislim se, tog leta, da li ću i ja hodati sa pamfletima u svojoj 65-toj godini života? I pitam je i pitam je svašta i hodam pored nje i sasvim sam uzbudena. Ona kaže “Ja sam komunistkinja aktivistkinja od svoje 21 godine”. Vidim Nelu Pamuković koja uvek ima po neki pamflet sa sobom, ne samo svoje grupe Centra za žene žrtve rata nego i Kontre, nego i još par drugih. I kako Nela objašnjava, govori, razgovara sa ženama. Vidim sebe pre neki dan na kiosku za vegetarijanske pizze na Slaviji, u Beogradu, i pošto već dobro poznajem tri žene koje tu rade, ja im dajem naše male pamflete “žene za život bez nasilja”. Vidim lica tri žene sa borama od danonoćnog rada, i kako im se bore razmeštaju o osmeh. Kažem im, “Mi podržavamo žene i ako zatreba vama ili vašim prijateljicama, neka se jave”. “ Pa što nam to niste odmah rekli”, smeškaju se onako za sebe, dobile su čarobni listić. One se smeškaju tako jer su postale važne, jer je taj pamfelt za njih, jer ih retko kad neko stavi u centar teksta. Ja ih gledam i osećam kako mi cirkulišu fluidi i eto, mislim se sada, možda je to žudnja za aktivizmom. Ta radost moja i njihova jer smo makar na čas izašle iz pretpostavke težine ženskog postojanja. Sve prodavačice cveća na Slaviji već su dobile pamflete SOS telefona, jer ima još aktivistkinja u Beogradu koje tuda prolaze sa punim rancima i tašnama.

 

Većina aktivistkinja imaju svoje aktivističko gnezdo, one dolaze iz grupa u kojima cirkulicu emocije, političke rasprave, poslovi. I ja sam deo aktivističke gužve Autonomnog ženskog centra, u kome se beskrajno telefonira i neprekidno organizuje. Volim da sam tu. Ponekad je izlaženje i ulaženje, neke su bile u Deponiji i Čukaričkoj padini - kartonskim Romskim naseljima - da se razdeli ugalj i šporeti, druge su bile u centru za socijalni rad da se raspitaju za jednu devojku, ili su bile da ohrabre ženu da ode na abortus, na sudenje, kod lekara, podržavaju žene iz svoje ulice i zato su vesele, jedna se vraća is Kosovske Mitrovice i Prištine u šoku, druge su bile na demonstracijama, ili šalju e-maijlove, pišu projekte, ljute se, ponekad smo po četiri žene na tri kompjutera, muzika sa interneta, radujemo se novoj boji pamfleta, izumljujemo web sitove, kuvamo petu kafu ...opet su se zagrlile... tako je u mnogim ženskim grupama u svetu, prelivanje radnog vremena, a svetla gore do kasno u noć.... Možda ne moramo da se pitamo žašto neke aktivisktinje sanjaju da imaju mobilne telefone a druge da voze kola, kombije, džipove, helikoptere. 

 

I još nešto:

Oktobar 1999, Budimpešta: Dolazim na skup o nasilju nad ženama u ratu, prilazim malom kafeu u zgradi i vidi me Duška Andrić Ružičić, ona skače, ciknula je i potrčala, onda me uzima onako velika i skroz nasmejana, i grli me, diže me i vrti kao na vrteški. Nikada nisam znala da li sam na skupove za vreme rata u stvari dolazila da bih se zagrlila sa feministkinjama. Duška me spušta polako i kaže “Ðe si bona” - meni ispadaju naočare, suze, radost. Diram joj kosu jer se ošišala, gledam je i znam koliko je žena koje su preživele seksualno nasilje, ratno nasilje, izbeglištvo, smrt roditelja prošlo kroz njene hodnike u Centru za terapiju žena u Zenici, i znam da su imale srpska, muslimanska, hrvatska, albanska, romska imena, i znam da bi im Duška i Belma I Edita i Mirha i Zilha... i mnoge druge, u njenom u mom centru, prišle na isti način i da su imale bilo koje ime na ovom svetu.

To je za mene žudnja za aktivizmom.

Kada Igballe Rogova, 3 juna 1999 u šatoru izbegličkog kampa Čegrani, u Makedoniji, koji je tada imao oko 40.000 ljudi sa Kosova, organizuje devojke. Svakodnevne radionice, razgovori. Vrućina, okolo kampa gole planine, ispod šatora kamenjar. Sunce je u junu 1999, devojke u šatoru jedna do druge, sve je puno, više ih je od sto. Blizu su, smeškaju se, nekome su bitne. Došle su bojažljivo, polako, imaju bolne godine iza sebe, plaše se, ipak su došle... i posle pola sata rada, ja sedim tu, Nazlie Bala sedi tu, a ceo šator bruji jer devojke na albanskom viču u sav glas “Devojke su snažne”, “VAJAT JA TFORTA devojke se smeju, devojke su otkačile, više im glave nisu pognute dole, Igbala vikne, ajde još jednom, one hoće, ajde još jednom i šator se prolama od snage. Kad bi brda pamtila, to je buka slobodnog disanja koja bi se u njih urezala. Balkan u svojoj istoriji nije čuo ovaj krik koji se veseli od stotine devojaka iz kosovskih spaljenih sela koje uče da govore jer im ni rod ni nacija ni država nisu dali prostor za jezik sve dok nisu došle feministkinje.

 

 

  

 

 

o odgovornosti

Razmišljam o solidarnosti kao odluči da nešto uradim, da ucrtam korak u svetu u kome živim, da se pokrenem. Ako živim u Srbiji u 2000. i fašizam nam se sveti tako da druge treba da mrzimo i zaboravimo, onda Drugu - Albanku, Bošnjakinju, Romkinju, Srpkinju, lezbejku, crnkinju - ne smem zaboraviti. Ko sam ja bez nje? A ko ona bez mene? Važno mi je da se pitam u kom političkom procesu je postala Druga? Šta sam ja, feministkinja i lezbejka, bela žena sa srpskim imenom, sa ličnom kartom izdatom u Beogradu, uradila tim povodom? Ako je solidarnost politika ne-isključivanja onda nije stvar u tome da sedim u sopstvenoj sobi, ako je uopšte imam, i mislim da sam solidarna. Solidarnost sa Drugom je odluka da izadem iz svog ustaljenog ritma života, da uradim nešto prvi put, da zamislim čin koji će prekinuti politiku poslušnosti svakodnevnici. Solidarnost uvodi diskontinuitet. Možda i nežnost prema drugoj koju ne poznajem. Ne mogu uvek planirati kada da budem solidarna, solidarnost treba kada Drugoj treba, a to je možda baš kad obično spavam, kad sam sa ljubavnicom u krevetu ili sa klincima u parku. Solidarnost znači prekid udobnosti, i drugo, prekid sopstvene nijanse žrtve. U žrtvu nas konstruišu jer smo ženskog pola, i jer živimo u Srbiji. Jezik režima nas guši pričom da “smo žrtve još od doba Turaka” da bi opravdao nasilje. Ali, nekima od nas, kako kaže Borka Pavićević, već je jasno da “svako ko se proglasi žrtvom postaće dželat”. Već je jasno da je Milošević doveo NATO da sređuje” Beograd i Srbiju, da bi on, kao “najveća svetska žrtva”, proleća 1999, za to vreme “sredivao” Prištinu i Kosovo. Šta sam ja uradila za sebe i za druge u tom političkom trenutku? Kako sam podržavala sebe, protiv svog straha i kako sam htela da znam da država u moje ime masakrira naše sugrađanke i sugrađane? Da li sam mislila jednako na mostove Novog Sada i na tri stotine spaljenih sela na Kosovu? Taj muškarac sa vojnom knjižicom Prokuplja, sa uniformom ove države je i u moje ime spaljivao Peć i bacao bombe na bilo koga u albanskim selima na Kosovu, pa je tamo kako kaže Nataša Kandić, “21 juna bilo još uvek svežeg pepela i po negde neka čovečiija kost koja viri iz zemlje”. Da li sam aktivisktinjama na Kosovu rekla da mi je teško, da mi je užasno teško što se sve tako dogodilo, i da ja znam da su ubice govorile srpski jezik. Kako sam objasila drugaricama da februara 2000 mi iz Autonomnog ženskog centra podržavamo i Srpkinje i Albanke na Kosovu, i da je to teško izvesti ne samo tehnički, nego bilo kojoj strani ispričati koji bol smo zatekle na Drugoj strani.

 

29 januar – 8 mart, beograd

 

U procesu stvaranja ovog texta učestvovale su mnoge moje prijateljice aktivistkinje feministkinje koje su čitale prve verzije ovog texta i dale mu svoje reči, komentare, ispravke, gramatičku jasnost, diskusiju, mišljenje, podršku, svoje emocije i politički smisao ( redosled je hronološki ): slavica stojanović, žarana papić, stanislava otašević, ljerka ćurčin, divna matijašević, bobana macanović, bosa janjušević, biljana maletin, štefi ivljev, diana miladinović, kaća jeremić, ljubica ćetković, ljiljana gaković, cica simić, olga marinković, nataša milenković, ana kajevska.

 

 

 

napomena: Ovaj tekst objavljen je u

feminističkom časopisu TREĆA, Centra za ženske studije u Zagrebu, Hrvatska, 2/2000, i veći deo u dnevnim novinama DANAS, Beograd, 13 i 14 marta, 2000.