lepa mlađenović
žudnja za aktivizmom
U subotu sam
se vraćala iz Kikinde. Autobus je bio pun i ljudi su stajali u prolazu, a ja
sam žmurila i mislila o ovom tekstu. Uspela sam da osetim sebe u toj autobuskoj
gužvi. Da, ja sam aktivistkinja koja se trenutno prebacuje sa jednog mesta na
drugo. Mislila sam, da li sve aktivistkinje sveta putuju? Da stignu i do one
poslednje žene u najzabačenijem mestu. Da podstaknu žene da čuju jedna drugu.
Vraćala sam se iz ženske grupe ŽAR. Tamo smo imale radionicu o ženskoj
solidarnosti i patrijarhatu. To je prva tema ovog teksta,
ženski aktivizam i ženska solidarnost.
Ženska
solidarnost je odluka da slušamo, čujemo i razumemo Drugu. Odatle počinjemo, od
politike ne-isključivanja: razumeti drugu onako kako ona razume sebe, kako
interpretira sebe sa svojim vrednostima i sudovima. Ako smo odlučile da budemo
solidarne - na nama je da stvaramo uslove da žena može da pusti svoju priču da
izade napolje, svojim rečima i svojim tonom. Naša inicijativa solidarnosti znači da drugu ženu gledamo tako da nam ona veruje, da je slušamo tako da nam
ona može reći, da govorimo tako da je ne dodirujemo iznutra gde je boli, da ćutimo tako da ona oseti kako govorimo, a ništa o njoj nismo rekle. Da smo tu.
Sve smo uzele što nam je dala, a njoj je ostalo više. Ko će je razumeti ako ne
mi? Ko će razumeti ženu koja se dvanaesti put vraća nasilniku koji će joj
sledećeg dana iskrvariti glavu i iscepati ličnu kartu, a to je sve već više
puta prošla? Ko će razumeti nervozu jedne žene koja se u arhitektonskom birou
peti put suprostavila šefu, a on ju je opet izbacio van? Ko će razumeti ženu za
kasom u C-market radnji kojoj je teško izmamiti osmeh, jer je radila
prekovremeno za Novu godinu i nije dobila obecani dodatak za rad, prevario ju
je sistem, a kod kuće su je čekali neoguljeni krompiri, deca koja traže čokoladu i brdo veša? Pritom, nismo je ni jednom osudile, presudile, optužile,
nismo je vrednovale ni dijagnosticirale. NIsmo joj dale savet kako da živi. Ne
moramo se s njom složiti, ali je važno ne uvući ni sebe ni nju u ciklus
okrivljavanja i obeležavanja. To nam rade mame tate i psihijatri i učiteljice i
komšije i novine i istorija. I piramide stoje u pustinji kao lkona potlačivanja
i ne-solidarnosti. Bio je jedan muškarac na vrhu i on je naredio da se kamenje
poreda tako da na vrhu bude samo jedan kamen, samo on. Onda su bili
robovlasnici koji su tlačili druge muškarce i drugi muškarci su tlačili druge
muškarce, još uvek one ispod njih, onda su ispod svih muškaraca bile žene.
Robovi i robovlasnici su odlazili kući i tlačili svoje žene, tukli ih,
silovali, neki manje neki više, neki su samo ćutali i ništa nisu govorili. Ni
jedan nije bio solidaran sa svojom ženom. Nikada nije znao šta je to, jer
nikada nije čuo šta ona govori. Nije imao instrument slušanja, njegove uši čuju
samo glasove odozgo. Jer je on jedan kamen u hijerarhiji, a ona je jedan sasvim
dole, kamen u temelju kojeg niko ne čuje ne vidi ne razume. A ako se požali,
onda će joj ona druga do nje reći: - Pa što si pala tako nisko, izadi! A iznad
nje i oko nje hiljade i hiljade drugog kamenja kojima ona treba takva
nevidljiva i bez reči.
Ženska
solidarnost počinje upoznavanjem sebe. To je proces. Patrijarhat od nas žena
traži da sebe ne volimo, da minimalizujemo svoju vrednost. Zato je važno da
imenujemo svoja osećanja i svoja iskustva da bi mogle da prepoznamo druga, da
naučimo da vidimo svoju bol i radost kao emociju, komunikaciju, istorijski
kontekst - da bi mogle da ih menjamo. Da prepoznamo svoj lični i politički čin
u državi koja nas izostavlja.
Jedna od
tehnika patrijarhata koja treba da nas onemogući da upoznamo Drugu je
prosudivanje i dijagnosticiranje. Propisano je da žene prosuduju oni iznad
njih, muškarci, a da one presuduju drugima, ženama i deci. Sve poslovice,
literarna remek dela, opere, spomenici, svi oni isto tako osuduju i kvalifikuju
žene, jedne “su lepe’
jer nose najlon čarape, druge “su vredne’ jer ne spavaju nego ‘rano rane’,
treće “su lake’ jer vole da uživaju, pete “su
sebične”
jer neće nasilje. Tako se naše mesto u sistemu obrće oko istog, i mi stojimo.
Ako želimo
biti solidarne važno je da ne presudujemo, da ne dajemo savete. Recimo: “Što si
pala tako nisko, izadi” –
to je rečenica kojom se druga optuži i da joj se savet šta treba da radi.
Adrienne Reich bi ovu reakciju nazvala pasivnom i aktivnom instrumentalizacijom
žena u službi ropstva, rasizma i seksizma. Eto na koji način saučestvujemo u
svakodnevnom rasizmu i seksizmu.
Nije slučajno da patrijarhat traži od žena da, izmedu ostalog, daju savete. Tako se
ne čuje druga, tako se ostaje unutar istog, tako se perpetuira hijerarhija i
submisivnost. Medicinske institucije su sagradene na savetima, onda
psihijatrijske isto tako. Saveti su jedan od elemenata koji obrću sistem
prodice kao institucije. Saveti su iskazi patroniziranja i hijerarhije. Žene su
ionako oduvek morale da slušaju naredbe i nikada da ne kažu NE. Davanje saveta:
Šta je tu novo u patrijarhatu - ništa. Žene daju savete ženama, to su ih naučili da rade deci jer tako im se
čini da imaju moć i da su korisne.
Patrijarahat je osmislio da je jedna od retkih koristi žena, sem materinstva,
da daju savete ženama i deci i tako osmisle svoju egzistenciju na svetu. Tako
nas je patrijarhat još jednom prevario i još jednom nam dao ulogu koja ima privid
bića koji je aktivan. Dakle, nema ni bića ni subjekta već nalog da se ”onima
iznad nas” saveti ne smeju davati. Jednog dana
je u Autonomni ženski centar protiv seksualnog nasilja gde radim došla žena
koja trpi nasilje. Izmedu ostalog je rekla da je njen muž nasilnik odrastao u
mitu o svom ocu nasilniku koji je jednog dana za večerom sa gostima, kada je
njegova žena komentarisala ‘Nemoj toliko da piješ“, uzeo njenu
ruku, stavio je na ivicu stola i pred svima prelomio svojom dlanom.
Davanje i
potreba za savetima je ženska konstrukcija patrijarhata da bi se održao muški
ciklus moći, da bi se obnovila hijerarhija. Stavi šal, pojedi supu, deci
trebaju biološki očevi, strpaj je u ludnicu. Ali, ako uspemo da se otresemo
piramide, feministkinje veruju da većina žena ne žele savete, one hoće podršku.
Podrška nije savet, nego verovanje da druga ima svoje biće, da druga može. Da
sam ja tu da je pitam kako je, da imam u nju poverenje. Da imam poverenje u
sebe. Da sam tu da je slušam jer verujem u njeno iskustvo, da joj ispičam
svoje. Ne moram se složiti sa njom. Mogu pokušati da razumem iz koje klasne,
nacionalne i polne politike doživljaja ona dolazi. Žene u Sigurnoj ženskoj kući
za žene koje su preživele muško nasilje, još davnih godina ženskog pokreta
napisale su na vratima: “Ako hoćeš da mi pomogneš, onda se vrati odakle si
došla, ako hoćeš da jedan deo tvog i mog života provedemo zajedno onda si
dobrodošla”. Pomoć nije podrška, a na odluci o
podršci se zasniva ženski aktivizam.
Ženski
aktivizam učestvuje u trenutku života Druge. Tako Druga nije sama, makar na
momenat, ima svedokinje. Nije sama kad nam iz grada pod opsadom napiše pismo,
kada joj pošaljemo paket, kad predemo tri granice da vidimo šta radi,
zabeležimo zločin koji je preživela. Zločin njenog muža ili zločin države. Ako
u patrijarhat nije upisano da je žensko iskustvo vredno slušanja, onda nam je
potrebno da imamo svedokinje, svedokinje života u kome se neprestano otimamo od
piramide koja nam je udelila mesto u svom prašnjavom mračnom temelju - i
svedokinje života naše žudnje da letimo. Solidarnost je naša otvorenost da čujemo, jer to
znači da jedna žena nije ostala sama, da ja nisam sama, da smo
mi svedočanstvo njene ljubavi ili njenog bola i da je patrijarhat, znači, već
nakrnjen. Ako oseti da nije izolovana imaće više snage da bude odgovorna za
sebe u odnosu na druge, a tako se menja država.
Žudnja za
aktivizmom i solidarnost se obrću oko još jednog principa: da su iskustva svih
žena jednako vredna. To znači da ni tonom, ni pogledom, ni poslovicom nećemo
isključiti ni jednu ženu samo zato što je “žena sa malo škole, sa malo novca,
sa malo ljubavi, sa malo bele kože, sa malo godina”.
Dakle, “malo” neće postojati jer se
neće meriti u odnosu na nas, bele
feministkinje sa platama ne vladinih organizacija i fakultetima bivše SFRJ, sa
muževima u kravatama, sa imenima nacije koja vodi vlast u zemlji. Stalno ispočetka pokušavaćemo da ne dajemo vrednosne sudove našim razikama. Ali
ćemo
znati da društvo neprekidno vrednuje svaku činjenicu života, i do to utiče na
naše emocije, tok misli, naše psihičko i mentalno zdravlje. Ovaj princip
ženskog aktivizma je osnova naše žudnje. Mi žudimo da menjamo odnose u društvu
tako da ne bude podredivanja, a to već radimo sada.
Aktivistkinje,
a tako ih ja zamišljam, to su one koje veruju da je iskustvo svake žene jednako
vredno. I upravo zbog toga one mogu da putuju i truckaju se od jednog do drugog
malog i velikog mesta, da sretnu još pet žena, jos jedanaest žena, da sednu u krug
i da razmenjuju iskustva. Veruju da kroz slušanje iskustva druge mogu da počnu
da pucaju konci patrijarhata koji su nam proboli jezik i telo i glavu. Veruju
da iskustvo druge, slično i različito, može da olakša proces da moje iskustvo
izade napolje, da ga se oslobodim da mogu da mislim o sebi svoja i da odlučujem
sama. U Nepalu, nakon dve godine podrške male ženske grupe stigla je vest:
Jedna žena u grupi je odlučila da prekine zaruke i da se ne uda za muškarca
koga su joj odredili u selu. To je žudnja aktivistkinje u Beogradu, ona se
obraduje kada pročita vest o činu snage jedne žene u Nepalu. Poznato joj je
koliko rada svih nas je potrebno da jedna žena odluči da izade iz nasilja, da
se razvede, da kaže NE u okolini gde je kamenje oko nje i nigde solidarnosti,
samo igle koje je vraćaju na staro. U Nepalu je problem miraz, u Kikindi je
problem zimnica. Kako da odbije, kako da ne pravi zimnicu ako muž traži, a i
njene majke, komšinice, bake, ženske novine – sve one su već napravile zimnicu!
Muž je zakon. A skoro sve žene u Nepalu moraju da se udaju za onoga koga
izaberu roditelji. Ako nam se učini da je to jednostavno, pobeći od miraza, ili
od zimnice, onda znači da nismo dovoljno slušale drugu, da je nismo razumele.
Aktivistkinje žele da razumeju drugu, jer odatle dobijaju inspiraciju da rade,
odatle im dolaze projekti snova, iz žudnji kako svoje želje i želje drugih da
udruže i konstruišu uslove života u kojima će biti moguća autonomija žena.
Od kada je u
Srbiji od 1991 na vlasti srpski režim, nije bilo lepih vesti. U toj pustinji
bez piramida sednemo i dogovorimo se šta hoćemo da radimo i krenemo - tako su
feministkinje za sebe i za druge žene otvorile više ženskih grupa, i ostvarile
mnogo projekata. I ne samo u Kikindi i Nikšiću, nego i u Gnjilanu, Bitoli,
Goraždu, Rijeci, Celju... Aktivistkinje proizvode lepe vesti. Tako, za vreme
etničkog čišćenja na Kosovu 1999. kada su se zločini nad albanskim stanovnicima
dešavali u svakom trenutku, aktivistkinje proterane u Makedoniju su se
organizovale. Grupe sa Kosova, Motrat
Qiriazi, Centar za zaštitu žena i dece, Aureola, Radio 21.... sve su iz početka krenule da rade u potpuno drugim gradovima, u drugoj zemlji....
Aktivisktinje kao da su jedno čudo, izbace ih mašinkama iz njihovih kuća, one
su u strahu u panici i moraju da pobegnu, treba im još pet dana, još osamnaest
dana i onda se organizuju, iskidaju im lične karte a one se organizuju, zaplaše
ih bombama a one se organizuju. Slavica Stojanović koja ponekad misli mačeći bi
rekla, “Kako god ih baciš one se dočekaju feminizmom”.
Šta je
žudnja za feminističkim aktivizmom?
Sedim ja i
dalje u tom autobusu od Kikinde i vidim, setim se, kako Slavica Stojanović
prošle godine za vreme 77 dana NATO bombardovanja izlazi iz autobusa Budimpešta
Beograd da bi skoknula do par žena da se sa njima dogovori. To je taj aktivizam
mislim ja, ona je izašla ne nekoj raskrsnici u Subotici, vidim je kako ne zna
na koju će stranu, kako je vesela jer je stigla u nepoznat grad, nosi ženama
keks koji smo kupile na autobuskoj stanici u Budimpešti, par feminističkih svezaka, i ide da se sa
ženama dogovara. Vidim Sonju Drljević kako već godinama putuje lokalnim
autobusima do Užica, Kraljeva, Zrenjanina i mnogih malih mesta i razgovara sa
ženama kako je važno da se organizuju. Vidim Stašu Zajović kako ustaje u pet
ujutro 9 decembra 1999 da idu na sudene Flori Brovini u Niš, da joj odnese
bademe, suve kajsije i da je gleda iz daljine jer je Flora Brovina pod stražom
policajaca pa ne mogu da se zagrle. Vidim jednu Italijanku, ne sećam se imena,
leta 1998, srele smo je Luisa Morgantini, Donna
in nero, i ja. Na sunčanoj terasi u Rimu, žena, oko 65 godina stara, vadi
iz svoje tašne pamflete o ženskoj radnoj grupi koja je na donošenju statuta
Medunarodnog Krivičnog Suda lobirala da pojmovi zločin protiv čovečnosti i
ratni zločin uključe i silovanje u ratu. Gledam je i mislim se, tog leta, da li
ću i ja hodati sa pamfletima u svojoj 65-toj godini života? I pitam je i pitam
je svašta i hodam pored nje i sasvim sam uzbudena. Ona kaže “Ja sam
komunistkinja aktivistkinja od svoje 21 godine”. Vidim Nelu Pamuković koja uvek ima po neki pamflet sa sobom, ne samo svoje grupe Centra za žene žrtve rata nego i Kontre, nego i još par drugih. I kako
Nela objašnjava, govori, razgovara sa ženama. Vidim sebe pre neki dan na kiosku
za vegetarijanske pizze na Slaviji, u Beogradu, i pošto već dobro poznajem tri
žene koje tu rade, ja im dajem naše male pamflete “žene za život bez nasilja”. Vidim lica tri žene sa borama od
danonoćnog rada, i kako im se bore razmeštaju o osmeh. Kažem im, “Mi podržavamo
žene i ako zatreba vama ili vašim prijateljicama, neka se jave”.
“ Pa što nam to niste odmah rekli”, smeškaju se onako za sebe, dobile
su čarobni listić. One se smeškaju tako jer su postale važne, jer je taj
pamfelt za njih, jer ih retko kad neko stavi u centar teksta. Ja ih gledam i osećam kako mi cirkulišu fluidi i eto, mislim se sada, možda je to žudnja za
aktivizmom. Ta radost moja i njihova jer smo makar na čas izašle iz
pretpostavke težine ženskog postojanja. Sve prodavačice cveća na Slaviji već su
dobile pamflete SOS telefona, jer ima još aktivistkinja u Beogradu koje tuda
prolaze sa punim rancima i tašnama.
Većina
aktivistkinja imaju svoje aktivističko gnezdo, one dolaze iz grupa u kojima
cirkulicu emocije, političke rasprave, poslovi. I ja sam deo aktivističke gužve
Autonomnog ženskog centra, u kome se beskrajno telefonira i neprekidno
organizuje. Volim da sam tu. Ponekad je izlaženje i ulaženje, neke su bile u Deponiji i Čukaričkoj padini - kartonskim Romskim naseljima - da se razdeli
ugalj i šporeti, druge su bile u centru za socijalni rad da se raspitaju za
jednu devojku, ili su bile da ohrabre ženu da ode na abortus, na sudenje, kod
lekara, podržavaju žene iz svoje ulice i zato su vesele, jedna se vraća is
Kosovske Mitrovice i Prištine u šoku, druge su bile na demonstracijama, ili
šalju e-maijlove, pišu projekte, ljute se, ponekad smo po četiri žene na tri
kompjutera, muzika sa interneta, radujemo se novoj boji pamfleta, izumljujemo
web sitove, kuvamo petu kafu ...opet su se zagrlile... tako je u mnogim ženskim
grupama u svetu, prelivanje radnog vremena, a svetla gore do kasno u noć....
Možda ne moramo da se pitamo žašto neke aktivisktinje sanjaju da imaju mobilne
telefone a druge da voze kola, kombije, džipove, helikoptere.
I još nešto:
Oktobar
1999, Budimpešta: Dolazim na skup o nasilju nad ženama u ratu, prilazim malom
kafeu u zgradi i vidi me Duška Andrić Ružičić, ona skače, ciknula je i
potrčala, onda me uzima onako velika i skroz nasmejana, i grli me, diže me i
vrti kao na vrteški. Nikada nisam znala da li sam na skupove za vreme rata u
stvari dolazila da bih se zagrlila sa feministkinjama. Duška me spušta polako i
kaže “Ðe si bona” - meni
ispadaju naočare, suze, radost. Diram joj kosu jer se ošišala, gledam je i znam
koliko je žena koje su preživele seksualno nasilje, ratno nasilje, izbeglištvo,
smrt roditelja prošlo kroz njene hodnike u Centru
za terapiju žena u Zenici, i znam da su imale srpska, muslimanska,
hrvatska, albanska, romska imena, i znam da bi im Duška i Belma I Edita i Mirha
i Zilha... i mnoge druge, u njenom u mom centru, prišle na isti način i da su
imale bilo koje ime na ovom svetu.
To je za
mene žudnja za aktivizmom.
Kada Igballe
Rogova, 3 juna 1999 u šatoru izbegličkog kampa Čegrani, u Makedoniji, koji je
tada imao oko 40.000 ljudi sa Kosova, organizuje devojke. Svakodnevne radionice,
razgovori. Vrućina, okolo kampa gole planine, ispod šatora kamenjar.
Sunce je u junu 1999, devojke u šatoru jedna do druge, sve je puno, više ih je
od sto. Blizu su, smeškaju se, nekome su bitne. Došle su bojažljivo, polako,
imaju bolne godine iza sebe, plaše se, ipak su došle... i posle pola sata rada,
ja sedim tu, Nazlie Bala sedi tu, a ceo šator bruji jer devojke na albanskom viču u sav glas “Devojke su snažne”, “VAJAT JA TFORTA” devojke se smeju, devojke su otkačile, više im glave
nisu pognute dole, Igbala vikne, ajde još jednom, one hoće, ajde još jednom i
šator se prolama od snage. Kad bi brda pamtila, to je buka slobodnog disanja
koja bi se u njih urezala. Balkan u svojoj istoriji nije čuo ovaj krik koji se
veseli od stotine devojaka iz kosovskih spaljenih sela koje uče da govore jer
im ni rod ni nacija ni država nisu dali prostor za jezik sve dok nisu došle
feministkinje.