25. 4. 2002. h o m e
broj 79


Tema: ŠOVINIZAM U ŠKOLAMA


Praksa antišovinističke edukacije u školama

Lako je bilo odraditi radionice, ali se pokazalo gotovo nemogućim okupiti nastavnice

Željka Jelavić i Sanja Sarnavka

Kad su nam već udžbenici takvi kakvi jesu, B.a.B.e. su isplanirale projekt Edukatorine i (koje li sreće!), dobile sredstva od Vladina ureda za udruge za pet radionica rodnog senzibiliziranja nastavnica i otvaranje dijaloga o kulturalno uvjetovanim predrasudama i stereotipima. Iskusne trenerice veselile su se kreativnom i mogućem poticajnom susretu s nastavnicama uvjerene da će barem djelomično uspjeti ostvariti postavljene ciljeve:

a) ukazivanje na važnost poruka koje se posreduju mladima putem čitanki hrvatskoga jezika (uz obrazovnu ulogu, hrvatski jezik kao svoju odgojnu zadaću određuje učenje o budućim ulogama muškaraca i žena u društvu);

b) analitički i kritički pristupa tekstu (semiotička, diskurzivna, kvantitativna analiza)

c) razlikovanju pojmova spol i rod te kulturološka uvjetovanost potonjeg

d) razumijevanju i prepoznavanje stereotipa te putova njihova nastanka;

e) objašnjenje potrebe imenovanja ljudskih prava posebnih marginaliziranih skupina – koncept ženskih ljudskih prava;

f) ukazivanje na različite metodičke pristupe koji motiviraju učenice/ke na aktivno i participativno sudjelovanje u procesu učenja;

g) educiranju edukatora/ica kako bi mlade naraštaje mogle pripremati za drukčije odnose spolova.

Program

Radionice su pomno planirane kako bi se dinamikom rada i ponuđenim sadržajima navelo sudionice da, tek uz neznatno drukčiji kut motrenja, uoče i dekodiraju različite znakove koji čine našu stvarnost. Već je prva vježba, kojom se od njih zahtijeva da očima Marsovki ili nekih drugih izvanzemaljskih bića zaključuju o životu na Zemlji i odnosima spolova na osnovi dnevnih i političkih novina, čitanki za hrvatski jezik, bajki i reklama, trebala izazvati čuđenje i potrebu za propitivanjem uočenog. Kolaži nastali kombinacijom izrezanih fotografija, naslova i tekstova zahtijevaju maštovite interpretacije uočenog. Nerazmjer broja žena i muškaraca (u medijima i čitankama uglavnom mrki i dostojanstveni muškarci, a tek pokoja žena, ali u čitankama samo sa slikama majki iz ruralnih sredina ili domaćica, a u novinama obnaženih ljepotica, dok na reklamama prevladavaju žene...) mora zbuniti "izvanzemaljke" proturječjem poruka različitih cjelina.

Nakon očekivane tragi-komične rasprave u velikoj grupi, planirale smo vježbu koja vodi ka razgovoru o konceptu spola i roda. I opet dijeleći sudionice u male grupe, nudile smo im nekoliko tema: jedna je skupina trebala objasniti kako je i kada u djetinjstvu spoznala što znači biti djevojčica/dječak, druga kako kao odrasle osobe znaju što znači biti ženom/muškarcem, a treća je morala savjetovati roditelje iz dviju ponuđenih priča: o dječaku homoseksualcu i mladiću koji tvrdi da je djevojka i želi se podvrgnuti operaciji promjene spola. Vježbom za vježbom – propitivanje tko i kako imenuje (mislilac, borac, heroj, domaćica, usidjelica, alapača – analiza definicija ponuđenih u Rječniku hrvatskog jezika Vladimira Anića), kviz o ekonomskom i političkom položaju žena – htjele smo rastakati sigurnost i povjerenje u dotad naizgled samopodrazumijevajuće, "prirodno" stanje stvari i odnosa među spolovima.

A to i jest bilo najvažnije – pokazati da je većina naših interakcija naučena, kulturalno uvjetovana, da se sve treba propitivati, sagledavati s različitih motrišta i to uvijek iznova, na različite načine. Avanturu istraživanja i vječne upitanosti željele smo pokazati dragocjenijom od papagajskog ponavljanja zaključaka "provjerenih autoriteta".

Odlasci u škole

Ali, kako to već u nas često biva, optimistička očekivanja ubrzo su se preobrazila u noćnu moru. Umjesto najviše pet tjedana priprema, bavljenja doradama programa, na realizaciju je potrošeno punih 11 mjeseci. Lako je bilo odraditi radionice, ali se pokazalo gotovo nemogućim okupiti nastavnice. Naime, Ministarstvo prosvjete i športa, uz dileme ili bez njih, oglušilo se na naš zahtjev da nam se pridruže u organizaciji radionica. Djelatnica u Ministarstvu prosvjete koja je ujedno i članica Povjerenstva Vlade RH za ravnopravnost spolova, s kojom je uredno odrađen vrlo ambiciozno razrađen program intervencija u obrazovni sustav za Nacionalnu politiku za promicanje ravnopravnosti spolova, naprosto nikad nije uspjela odgovoriti na naše pismo. I to nakon tri sastanka i dobivanja svih relevantnih podataka o istraživanju čitanki i detaljnom planu budućih radionica. To što je Hrvatski sabor prihvatio Nacionalnu politiku, danas očito više nikoga ne zanima. Papiri uistinu svašta mogu podnijeti, ali život stvarne promjene očito daleko teže. Posljedice izostanka njihove podrške ubrzo su postale vrlo jasne. Pokazalo se gotovo nemogućim okupiti nastavnice iz različitih škola. Razlozi su sljedeći: nigdje ne mogu prikazati sudjelovanje u programu rodnog senzibiliziranja kao oblik stručnog usavršavanja; inače se, kažu, rado odazivaju na raznovrsne radionice i seminare. Pokušaj da se program organizira u dane vikenda žene su odbijale zbog obiteljskih i majčinskih obaveza. Uglavnom, nakon dobivanja odgovora da radionice ne organizira Ministarstvo prosvjete, prestajao je gotovo svaki interes za daljnji razgovor.

Negativni i pozitivni primjeri

Nastojanje da se na lokalnoj razini uspostavi kontakte i dobije potpora županijskih vlasti jednako je neslavno propalo – na organiziranju radionica u Istri dva mjeseca potrošeno je na pregovore sa županijskim pročelnikom za školstvo, a potom i sa članicom Povjerenstva za ravnopravnost spolova Istarske županije, da bi na koncu tek Centar za građanske inicijative ipak uspio okupiti nastavnice u Poreču i to na skraćenu verziju prezentacije.

Da se upornost ipak isplati, pokazale su evaluacije nastavnica koje smo uspjele nagovoriti, i to isključivo uz pomoć ženskih nevladinih organizacija te osobne veze i poznanstva, da nam se pridruže u radu. Njih sedamdesetak bilo je vrlo ugodno iznenađeno ponuđenim sadržajem i metodama rada. Sve su (100%!) ocijenile stupanj zadovoljstva radionicom s Jako sam zadovoljna, radionica je bila odlična. Najbolje je navesti nekoliko njihovih komentara:

«drugačiji način viđenja stvari koje nas okružuju i koje nam se nameću...»

– «što su nam predočeni argumenti koji omogućuju kompetentan razgovor o temi...»

– «što su mnoge stvari koje su čučale u podsvijesti otvorene...bila je radionica izvrsno koncipirana i prezentirana izvrsno..»

– «ispunjena sam novim saznanjima... radionica je izvrsna jer smo sve potpuno sudjelovale u radu... pomoći će mi u radu..»

I još mnogo sličnih komentara. Vrlo su pozitivno ocijenile sadržaj radionica i metode rada, film Iskrivljeni odrazi i spotove protiv nasilja nad ženama koji su rađeni za 16 dana aktivizma, a jako im se svidjela i izložba «Pitam se, pitam može li drugačije?» organizirana u Muzeju grada Zagreba u studenom i prosincu 2000. godine, prikazana u reportaži HTV-a.

Gorčina

Trud se, znači, isplatio, ali je ostala i silna gorčina u ustima. Danas znamo: da većina nastavnica/profesorica uglavnom ništa ne zna o ženskim ljudskim pravima i potpuno je nesvjesna ili nezabrinuta zbog uglavnom vrlo patrijarhalne slike svijeta koju nude naši udžbenici, odnosno čitanke hrvatskoga jezika. Da u našim školama još uopće nije sazrela svijest o potrebi otvaranja, suradnje, proučavanja i upoznavanja alternativnih pristupa sadržajima i metodici nastave. Da nam predstoji velika kampanja zagovaranja i lobiranja za promjenu odnosa Ministarstva prosvjete i športa prema nevladinim organizacijama i svim inicijativama koje dolaze izvan državnih institucija. Da od ovog i ovakvog Ministarstva prosvjete možemo samo očekivati reformu školska koja nas vodi sigurno i bespogovorno unatrag, u svijetlu i nikad neprežaljenu PROŠLOST.

Program su osmislile i vodile: Sanja Sarnavka, prof., koordinatorica B.a.B.a. – grupe za ženska ljudska prava, inicijatorica i suradnica u istraživanju dr. sc. Branislave Barano-vić te predavačica kolegija Iskrivljeni odrazi – rodna analiza medija u Centru za ženske studije i mr. sc. Željka Jelavić, etnologinja, osnivačica i predavačica u Centru za ženske studije.