31. 1. 2002. h o m e
broj 73


Grad igračaka

Kad je oslobođen logor Birkenau, u njemu su osim zlatnih zuba, osim kose i odjeće, osim hrpe kostiju, pronađene i lutke, mnoge iz Nürnberga

Daša Drndić

Godina 1936. Grad Nürnberg. Na fotografiji su učenici prvog razreda Židovske osnovne škole (tada) u Obere Kanalstrasse 25. Svi drže igračke. Dječaci nekakve fišeke u kojima se vjerojatno nalaze slatkiši, nekoliko modela malih metalnih automobila živih boja, možda mali vlak, možda koji kositreni vojnik ili kakav minijaturni tenk. Većina djevojčica drži lutke. Ne znam je li to bio običaj u ostalim njemačkim gradovima, ali za Nürnberg, slikati se s igračkom u naručju bilo je sasvim normalno.

Nürnberg je grad igračaka. Utemeljen 1050, u njemu već sredinom 14. stoljeća počinje proizvodnja bijelih glinenih lutkica veličine prsta. Bile su to lutke malih žena i malih muškaraca, lutke malih konjanika, malih redovnika i iznimno malih beba. U Evropi, jedino su strasbourške lutke iz trinaestog stoljeća starije od onih nürnberških. Već 1400. godine u Nürnbergu žive dva lutkara – dva Tockenmachera. Nakon glinenih, u 16. stoljeću prave se i drvene lutke. Kasnije, pojavljuju se lutke od alabastra, voštane lutke i krpene lutke, pojavljuju se one obojene i odjevene po modi vremena u kojem nastaju. Uz lutke, naravno, kreće proizvodnja igračaka općenito. Mašti je pušteno na volju. Georg Hieronimus Bestelmeier, nürnberški trgovac i vlasnik dućana u srcu Starog Grada, u svom katalogu za 1798. navodi 8000 artikala proizvedenih u nürnberškim radionicama među kojima su konjići za ljuljanje, drvene kocke, kuće za lutke s kompletnim pokućstvom, pa kuhinje za lutke sa svim pratećim priborom, minijaturne trgovine, razne kositrene životinje i ostale figure na navijanje, dječji muzički instrumenti i još svakojaka primamljiva čuda. U osamnaestom stoljeću, takozvani Papierdockenmacheri prave lutke, životinje i maske od papier mâchéa, ili pak samo dijelove tijela koje potom lijepe ili prišivaju na punjena kožna torza. U drugoj polovici 18. stoljeća obitelji Hilpert, Ammon, Heinrichen, Allgeyer i Lorenz diktiraju proizvodnju kositrenih igračaka. Trgovine i dječje sobe preplavljene su egzotičnim (kositrenim) životinjskim svijetom, mitološkim ličnostima i srednjovjekovnim vitezovima. U devetnaestom i dvadesetom stoljeću, tvrtke Trix, Schucho, Bub, Fleischmann, Arnold, Plank, Schoenner i Bing postaju sinonimi za atraktivnu i traženu igračku. Broj ljudi uključen u osmišljavanje i proizvodnju igračaka neprekidno raste. Dok se, primjerice, 1895. godine 1366. osoba bavi izradom igračaka, deset godina poslije, ima ih preko 8000, a 1914. godine u Nürnbergu uspješno posluje 243 tvrtki ili manjih tvornica igračaka. I tako, nürnberški svijet mašte raste i raste i odlazi u sve krajeve svijeta, pogotovo u SAD. Igračke hrane Nürnberg, Nürnberg se hrani igračkama.

Debela Bertha

Onda dolazi Prvi svjetski rat a s njim i tiha smrt nürnberških igračaka. Umjesto igračaka, sve više se proizvodi oružje. Umjesto malih lakiranih mehaničkih automobila, proizvode se maslinastozeleni gusjeničari, umjesto brzih električnih vlakova koji kroz planinske pejzaže kruže po otmjenim salonima i prostranim dječjim sobama, hit tema postaje Debela Bertha. Potom, okupljajući se po pivnicama, rigajući svoje mračne snove o čistoti i nadmoći jedne rase, bijele, arijske, 1933. vlast preuzimaju bolesni umovi nacional-socijalistički. Židovi, do tada većinski vlasnici tvornica igračaka bivaju protjerani iz Nürnberga ili deportirani u logore. Dvije godine poslije, 1935, Hitler inicira zastrašujuće Nürnberške rasne zakone s eksplicitnim 4. člankom koji kaže: “Židovi ne mogu biti državljani Reicha.”

Djeca na “našoj” fotografiji, dakle, nikakva su djeca. Nepostojeća. U ljeto 1943. Hitler objavljuje zabranu proizvodnje igračaka, svih igračaka. Djeci savjetuje da se igraju borilačkih vještina i da pjevaju domoljubne pjesmice. Djeca koriste stare igračke, one zaostale po trgovinama ili one zaturene po uglovima soba, ili ih prave sama. Ali, godine 1943, kad Hitler ukida slobodu proizvodnje igračaka, djece sa “naše” fotografije ionako više nema. Njih četvoro (10,18, 32 i 33) 1942. s obiteljima deportiraju u Poljsku, u Izbicu, tu vječito krcatu čekaonicu za odlazak u Belsen. Nastavnika odvode u Krasniczyn. Za djecu obilježenu brojevima 2, 8, 9, 12, 14, 15, 16, 19, 24, 28, 30, 31, 35 i 36 do danas se ne zna tko su, a kamoli gdje i kako su završila. Ali, ma kud otišla, ma kud ih odveli, tada, te 1942. za pretpostaviti je da su sa sobom ponijeli bar jednu igračku, jer bila su to nürnberška djeca, po pitanju lutaka, vlakova i automobila, pravi znalci.

Preživjele lutke

Kad je oslobođen logor Birkenau, u njemu su osim zlatnih zuba, osim kose i odjeće, osim hrpe kostiju, pronađene i lutke, mnoge iz Nürnberga. Prljave, očerupane i gole, bez udova, često i bez očiju, bile su nalik na svoje male vlasnike. U logorima inače, simbioza između predmeta i čovjeka postaje neminovna.

Tri godine prije nego što je napravljena fotografija đaka prvaka Židovske osnovne škole u Nürnbergu, fotografija s 36 učenika i sedam različitih nürnberških lutaka, Hans Bellmer u Berlinu kreira svoju prvu grotesknu home-made lutku u prirodnoj veličini. “Neobične”, “bolesne” poze u koje Bellmer postavlja svoju prvu, ali i sve one Puppen kasnije napravljene u Parizu, one s pomičnim karlicama, s izvrnutim, pokretnim, pa i multipliciranim udovima, one sa stopalima obuvenim u bijele sokne i dječje cipele, sa spolovilom bez dlaka, sve one izravno karikiraju kult savršenog tijela koji već dominira arijevskom ideologijom. Bellmerove lutke umjetnička su, ali i politička pobuna protiv autoriteta oca (i njegovog oca, koji se odmah 1933. upisuje u Nacional-socijalističku stranku), protiv autoriteta vlasti. U Bellmerovim lutkama moguće je, naravno, mimo njegove izravne osude nacizma kao otjelovljenja ideje autoriteta, iščitati i niz psiholoških komponenti – od projekcije kastracionog kompleksa (koji, opet ima veze s nacističkom ideologijom, odnosno s bolesnim Hitlerovim umom), do skrivenih i potisnutih, a zapravo zastrašujućih želja. Kako bilo, Bellmerove lutke kod gledaoca izazivaju oprečna osjećanja: one su istovremeno odbojne i privlačne, one šokiraju, ali svojom perverznošću i privlače. One su lutke monstrumi u kojima se ogledamo i od kojih bježimo. Osim toga, one su tako nalik na hrpe nürnberših lutaka pronađenih nakon rata u mnogim konc-logorima Njemačke, Poljske i Austrije; one su (umjetnička) replika onih na hrpe nabacanih, nespaljenih i još u jame nepobacanih kostura iz nacističkih logora koje danas imamo priliku gledati (ako želimo) na celuloidnoj traci.

Lutke i zakoni

Nürnberg nije jednostavan grad. Od igračaka, preko Albrechta Dürera i Hansa Sachsa do nacista Alberta Speera i žestokog antisemita Juliusa Streichera, njegova povijest u permanentnom je sukobu sa sobom. U Nürnbergu napravljen je prvi džepni sat i izgrađena je prva evropska željeznička pruga, ali on je i grad masovnih i agresivnih okupljanja Hitlerovih partijskih poslušnika, grad koji je donio možda najsramnije zakone dvadesetog stoljeća. On je i grad u kojem su suđenja ratnim zločincima utrla put za katarzu čitavog naroda, njemačkog. On je i grad koji se početkom 1945. sav urušio, sav složio u prah pod bombama britanske avijacije, osvanuvši kao golemo smetlište sa 100 000 beskućnika. Danas Nürnberg ima štošta za ponuditi. Od šetališta uz rijeku Pegnitz, mostova i muzeja (ima i muzej igračaka), do gotskih crkava, povijesnih građevina, kulinarskih specijaliteta, starih vinarija i alternativne kulture, pa natrag do igračaka, novih, poslijeratnih. Ne znam, doduše, ima li danas u Nürnbergu Židova. Ako ih ima – koliko?

Naci babuške

Vidjela sam kolekciju drvenih naci-lutaka u stilu onih ruskih babuški. Tu su Hitler i njegova svita svi u živim bojama, sjajni, lakirani i kruti. Pojma nemam gdje ih prave, ali bilo bi loše da se poput babuški otvaraju pa da iz njih ispadaju novi mali nacisti, doduše sve manji i manji od originala, ali neizmjerno im slični.